REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1539/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Metzner, odvjetnik u Samoboru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-1505/2023-27 od 27. ožujka 2024., ispravljene rješenjem poslovni broj: P-1505/2023-33 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-1505/2023-27 od 27. ožujka 2024., ispravljena rješenjem poslovni broj: P-1505/2023-33 od 18. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove CHF valutne klauzule u ukupnom iznosu od 6.635,76 eura/49.997,12 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na podrobnije pojedinačno navedene iznose u toj točki, sve do isplate, po propisanim stopama. Točkom II. je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.647,44 eura/12.412,44 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. srpnja 2023. do isplate, po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022. , 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud navode i prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Smatra da je sud povrijedio odredbu članka 375. ZPP-a jer nije postupio po uputi ovog suda iz ukidne odluke poslovni broj: Gž-931/2023 od 26. listopada 2023. jer nije uzeo u obzir tuženikov prigovor matematičke naravi o visini tužbenog zahtjeva zbog čega je tuženiku onemogućeno raspravljanje. Time je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer se u postupku vještak nije očitovao na njegov prigovor ni pisanim putem ni usmeno na raspravi. Smatra kako je prilikom izračuna visine tužbenog zahtjeva potrebno uzeti u obzir i pozitivne i negativne iznose, a da za to nije potrebno isticanje prigovora radi prebijanja. Također je povrijeđena odredba članka 338. stavka 4. ZPP-a jer sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (ili smatrao da ih ne treba utvrđivati), a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, niti se izjasnio o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima tijekom postupka nije dao razloge. Ističe da se sud o prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule ponovo uopće nije očitovao, iako je drugostupanjski sud uputio prvostupanjski sud kako ni u tom smislu ukinuta presuda ne sadrži razloge. Osim toga, sud se ne očituje niti o prigovoru zastare na preinačenu tužbu. Pitanje zastare tužbenog zahtjeva ocjenjuje se samostalno, neovisno radi li se o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva ili povećanju postojećeg, dok je za ocjenu odlučan dan kad je tužba preinačena, a ne kad je podnesena sudu. Eventualna povreda je manjeg značaja pa je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost zato ne može isticati. Smatra pogrešnom ocjenu suda da je on nesavjesni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer se poštenje stjecatelja presumira, ali je isto oborivo, a nepoštenje je potrebno dokazati, odnosno obrazložiti, dok iz postupanja suda proizlazi da isti presumira nepoštenje tuženika i to kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim odredbama i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pobija i odluku o troškovima postupka jer smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti. Osim toga, sud je tužitelju pogrešno dosudio trošak sastava podneska od 25. travnja 2023. koji nije bio potreban za vođenje postupka jer tužitelj ponavlja već ranije iznesene navode, te trošak sastava podneska od 15. veljače 2023. kojim tužitelj dostavlja potvrdu o plaćanju, koji također nije bio potreban za vođenje postupka. Niti trošak pristupa na čak 2 ročišta za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu članka 335. ZPP-a, s obzirom da se presuda objavljuje putem sustava e-oglasna ploča sudova te ima isti učinak kao i presuda objavljena na ročištu. Konačno, u odnosu na trošak sudske pristojbe za tužbu, ukazuje da je tužba podnesena putem e-komunikacije, pa ako je tužitelj istu platio u roku tri dana u polovini iznosa može imati pravo na naknadu polovice propisane pristojbe, ne dvostruko većeg iznosa.

2.1. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe tuženiku.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari prvotno je bio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, dijela članka 7. Ugovora o kreditu br. 045-50-3915259 od 9. veljače 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, posljedično za isplatu novčanog iznosa po toj odredbi od 6.635,76 eura/49.997,12 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose u toj točki do isplate, po propisanim stopama, te utvrđenje ništetnosti dijela članka 3. istog ugovora kojim je ugovorena jednokratna naknada, odnosno posljedično isplata iznosa od 325,10 EUR/2.449,47 HRK, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 18. prosinca 2007. do isplate po propisanim stopama. Tužitelj je smatrao da su te odredbe ništetne i pozivao se na primjenu i pravna shvaćanja izražena u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odnosno presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/2017, u pogledu jednokratne naknade presudama Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/2019 i C-259/2019. Aktualno je predmet spora samo zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je tuženik stekao bez osnove, preplaćenim anuitetima kredita zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve prema odredbama članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO-a.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je presudom poslovni broj: P-808/2022-19 od 11. srpnja 2023. tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule (posljedično traženu isplatu) zaključivši, u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz primjene pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim presudama donesenima u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača na ovu pravnu stvar, na koju se poziva i tužitelj (prema kojima je i tuženik, između ostalih, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima (o potrošačkom kreditiranju) i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Ocijenio je da su zato, i u konkretnom slučaju, bili ispunjeni svi uvjeti za takvu ocjenu u pogledu valutne klauzule, budući da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (ona je bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora o kreditu pa tužitelj na nju nije mogao utjecati), a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključno, a cijeneći i sadržaj odredbi članaka 81. i 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 96/2003., dalje: ZZP/03) i članka 502.c ZPP-a iz kojeg proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ocjenjuje da je ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna i da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu (restituciju) po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO- a. Ujedno, zaključuje kako tuženik ni na koji način nije dokazao da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je utvrđeno u kolektivnom sporu, da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

6.1. Tom presudom prihvatio je i tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i vraćanje iznosa što ga je platio po osnovi odredbe članka 3. predmetnog ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita u iznosu 3,30% od iznosa kredita, uz zaključak kako se također radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 96. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007.) jer se niti o njoj nije pojedinačno pregovaralo, bila je sadržana u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu ugovora tuženika te tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj. Zato da tužitelj, u smislu odredbe članka 323. stavka 1. te članka 1111. ZOO-a, ima pravo na povrat i tog nespornog iznosa od 325,10 eura/2.449,47 kuna s kamatama od dana plaćanja naknade, nesporno 31. prosinca 2007., sve prema odredbi članka 1115. ZOO-a jer je tuženik bio nepošteni stjecatelj pa tužitelj ima pravo na kamate od dana plaćanja naknade. Ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare za taj dio tužbenog zahtjeva jer i to potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (i prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude (jer je njom, kao prethodno, riješeno pitanje ništetnosti predmetne odredbe), smatra da zastara te tražbine nije nastupila.

7. Presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-931/2023-2 od 26. listopada 2023., po žalbi tuženika, potvrđene su točke I., III. i IV. presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj: P-808/2022-19 od 11. srpnja 2023., dok su ukinute točka II. (o isplati novčanog iznosa od 6.635,76 eura/49.997,12 kuna) i točka V. (o troškovima parničnog postupka) i predmet je u tim dijelovima vraćen sudu na ponovno suđenje.

8. Pobijanom presudom, ispravljenom rješenjem poslovni broj: P-1505/2023-33 od 18. rujna 2024., prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove CHF valutne klauzule u ukupnom iznosu od 6.635,76 eura/49.997,12 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose u toj točki te parnični trošak u iznosu od 1.647,44 eura/12.412,44 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. srpnja 2023. do isplate, sve po propisanoj stopi.

9. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Prvostupanjski sud je odbijanje prigovora zastare jasno i pravilno obrazložio u točki 10. obrazloženja pobijane presude.

10.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je prigovor tuženika koji se može odnositi na matematički obračun prvostupanjski sud pravilno odbio jer tuženik tijekom postupka nije postavio prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev koji bi bili kvantitativno određeni pa pravilno zaključuje da zato nije bila potrebna ni tražena dopuna (raspravni zapisnik od 7. veljače 2024.). Naime, prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 ako u postupku, u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određeni način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Posljedično, nije počinjena ni bitna odredba iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. ZPP-a jer je prvostupanjski sud iznio i obrazložio svoj stav glede uračunavanja negativnih razlika te glede neosnovanosti prigovora zastare potraživanje na ime više plaćenog prema ništetnoj odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli koji, cijeneći i sada već ustaljenu sudsku praksu u tom pogledu, prihvaća i ovaj sud.

10.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

10.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

11. U ovom stadiju postupka pravomoćno je utvrđeno da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, ugovaranja navedene odredbe, tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su stoga i ništetne. Zato tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa što ga je tuženik od njega naplatio na temelju takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i 1115. ZOO-a).

11.1. Sporna je bila i visina tužbenog zahtjeva isključivo jer je tuženik bio prigovorio nalazu i mišljenju vještaka koji nije uzeo u obzir razdoblja kada je protuvrijednost anuiteta bila manja, a iskazuje je nulom. Ovaj se je sud o potrebi dopune tog nalaza izjasnio u točki 10.1. ove presude, prihvativši izneseni stav prvostupanjskog suda koji je u skladu i s navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strana ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da ta strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženiku, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članaka 195. i 196. ZOO-a. Jedino tada sud uopće može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

11.2. Ocjena je i ovog suda kako nije osnovan prigovor tuženika da je sud trebao umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima zbog negativnih tečajnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK

– CHF na dan isplate kredita, već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije s time u vezi istaknuo prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (kakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.). Osim toga, čak da se spomenuti prigovor može razmatrati, neosnovano tuženik ukazuje na propust neuračunavanja negativne tečajne razlike jer tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ni mogao ništa steći bez osnove pa ne bi mogla ni postojati obveza vraćanja bilo kakvog iznosa.

12. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu u pobijanoj presudi navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključivši da je na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno imao pravo naplatiti, upravo u presuđenim iznosima pa je te iznose dužan platiti (vratiti) tužitelju.

12.1. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada. Banke su (ovdje tuženik) bile nesavjesne od samog zaključenja ugovora, a ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo njima, kao profesionalcima.

13. Konačno, predmet žalbenog postupka je i odluka o parničnom trošku te je tužitelju, kao stranci koja je u ovom postupku uspjela u cijelosti pravilno prvostupanjski sud dosudio trošak parničnog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa tuženiku, kao stranci koja nije uspjela u ovom postupku, ne pripada trošak postupka.

13.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe za tužbu u punom iznosu jer u spisu nema dokaza njegovoj tvrdnji da je tužitelj platio samo pola te pristojbe pa je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.

13.2. Žalba tuženika nije osnovana ni u dijelu kojim upućuje da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima pogrešno primijenio odredbe članka 155. ZPP- a kada je tužitelju priznao trošak pristupa za 2 ročišta za objavu presude jer je punomoćnik tužitelj na navedena ročišta pristupio. Također, pravilno mu je priznat trošak sastava podneska od 25. travnja 2023. jer se njime očitovao na navode tuženika iz podneska od 17. travnja 2023. pa mu pripada dosuđena nagrada prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., dalje: Tarifa).

13.3. Međutim, tuženik pravilno smatra tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 15. veljače 2023., priznatih 25 bodova, 50,00 eura, jer je njime samo dostavio dokaz o uplaćenom predujmu, a taj podnesak prema članku 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

13.4. Tužitelju stoga pripada za trošak sastava tužbe 100 bodova, za sastav podnesaka od 24. studenog 2022. i 29. ožujka 2023. i 25. travnja 2023. po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 14. veljače 2023. i 26. svibnja 2023. po 100 bodova te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 11. srpnja 2023. 50 bodova, odnosno ukupno 650 bodova u protuvrijednosti 1.300,00 eura prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/2023.). Također mu pripada za zastupanje na ročištu od 7. veljače 2024. 100 bodova te za pristup na ročište za objavu presude od 27. ožujka 2024. 50 bodova, odnosno ukupno 300,00 eura, kao i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 103,62 eura. Time mu, pravilnim izračunom, pripadao trošak postupka u iznosu od 1.903,62 eura, a ne 1.647,44 eura koliko mu je odmjereno pobijanom presudom. Kako time, unatoč pogrešno dosuđenom iznosu od 50,00 eura za podnesak od 15 veljače 2023. tuženik nije oštećen jer bi tužitelju pravilnim obračunom pripao i veći iznos, valjalo je odbiti njegovu žalbu i potvrditi presudu i u tom dijelu (tužitelj se na odluku nije žalio).

14. Slijedom svega navedenog, žalba tuženika je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka prema odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i 155. ZPP-a.

U Puli 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Miroslav Ružić