REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-616/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić i partneri j.t.d. iz Zagreba, Ulica Ljudevita Gaja 53/II, protiv tuženika Raiffeisnenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Iveković iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 30. siječnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Damira Sajka i zamjenika punomoćnika tuženika Nine Šuka, odvjetnika u Oroslavju, dana 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 228-50- 3901577, solemniziran dana 1. veljače 2007. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji u predmetu poslovni broj ovjere OU-94-2007, sklopljen između tužiteljice LI i tuženika Raiffeisenbank Austria d.du dijelu koji glasi:

dio odredbe članka 3:

„Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“;

dio odredbe članka 7 stavak 1:

„u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici SI plati iznos od 867,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje kamate na iznos od:

0,18 EUR teku od 01.04.2007. pa do isplate

4,06 EUR teku od 01.04.2008. pa do isplate

17,32 EUR teku od 01.11.2008. pa do isplate

3,42 EUR teku od 01.12.2008. pa do isplate

21,09 EUR teku od 01.01.2009. pa do isplate

23,81 EUR teku od 01.02.2009. pa do isplate

25,04 EUR teku od 01.03.2009. pa do isplate

21,88 EUR teku od 01.04.2009. pa do isplate

22,53 EUR teku od 01.05.2009. pa do isplate

17,30 EUR teku od 01.06.2009. pa do isplate

13,45 EUR teku od 01.07.2009. pa do isplate

14,49 EUR teku od 01.08.2009. pa do isplate

16,51 EUR teku od 01.09.2009. pa do isplate

16,33 EUR teku od 01.10.2009. pa do isplate

14,28 EUR teku od 01.11.2009. pa do isplate

18,13 EUR teku od 01.12.2009. pa do isplate

21,21 EUR teku od 01.01.2010. pa do isplate

25,60 EUR teku od 01.02.2010. pa do isplate

24,59 EUR teku od 01.03.2010. pa do isplate

30,55 EUR teku od 01.04.2010. pa do isplate

29,42 EUR teku od 01.05.2010. pa do isplate

31,62 EUR teku od 01.06.2010. pa do isplate

50,68 EUR teku od 01.07.2010. pa do isplate

46,76 EUR teku od 01.08.2010. pa do isplate

58,74 EUR teku od 01.09.2010. pa do isplate

54,60 EUR teku od 01.10.2010. pa do isplate

47,94 EUR teku od 01.11.2010. pa do isplate

61,99 EUR teku od 01.12.2010. pa do isplate

79,87 EUR teku od 01.01.2011. pa do isplate

67,21 EUR teku od 01.02.2011. pa do isplate

71,65 EUR teku od 01.03.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice LI, u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 228- 50-3901577, solemniziran dana 1. veljače 2007. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji u predmetu poslovni broj ovjere OU-94-2007, sklopljen između tužiteljice LI i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi:

dio članka 1: „protuvrijednost CHF 18.100,18 CHF (osamnaest tisuća sto švicarskih franaka i osamnaest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja"“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici SI naknadi troškove postupka u iznosu od 1.270,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, tekućom od 18. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 31. siječnja 2007. sklopila ugovor o kreditu, broj 228-50-3901577, koji je solemniziran 1. veljače 2007. kod javnog bilježnika Ivana Adžije pod brojem OU-94- 2007, radi kupnje osobnog vozila marke Nissan, tip Micra, model 1,2 Visia plus 5 DR, broj šasije [broj šasije]. Prema odredbama ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.100,0018 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja, s rokom otplate na 4 godine.

1. 2. Tužiteljica je navela da je prema odredbama čl. 7. ugovora o kreditu i prema otplatnom planu – tablici, koji joj je uručen prilikom sklapanja ugovora, kredit otplaćivala u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 418,48 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Nadalje, tužiteljica je navela da prilikom traženja kredita nije s tuženikom mogla pregovarati o sadržaju ugovora, pa tako niti o odredbama ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na pravo banke da svojim jednostranim odlukama tijekom otplate kredita mijenja prvobitno ugovorenu kamatnu stopu, pa su joj stoga ugovorne odredbe nametnute. Nakon sklapanja ugovora tužiteljica nije mogla utjecati niti na visinu kamatne stope, niti na stvarnu visinu anuiteta, a nije bila upoznata s faktorima koji mogu utjecati na izmjene prvobitno ugovorene kamatne stope. Navela je da ju je tuženik time doveo u neravnopravni položaj, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1. 3. Nadalje, tužiteljica je navela da je zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF- u tuženik povisio cijenu tužiteljičinog kredita, a cijena je bitan element ugovora o kreditu. Kako je ugovaranje valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik učinio jednostrano i nepošteno jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, prema tužiteljici je i time postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1. 4. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i to na odluku Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koje se odnose na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku. Tužiteljica se pri tome pozvala i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, a kojima je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi pojedini zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba.

1. 5. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF-u, sadržane u čl. 1. i čl. 7. st. 1. ugovora te odredba o naknadi za korištenje kredita od 3,30% od iznosa kredita, koja je sadržana u čl. 3. ugovora te je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti istih.

1.6. Kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljica je utemeljila na pravilima o vraćanju stečenog bez osnove te je tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 1.660,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

1. 7. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 28. siječnja 2025. tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 867,49 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose, kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude, s time da je prilikom postavljanja takvog zahtjeva umanjila svoju tražbinu za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, jer je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, pa bi za suđenje trebao biti mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2. 2. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu tuženik je naveo da je u predmetnom ugovoru o kreditu jasno i precizno određeno da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita i da se ista naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Kako se radi o jasnoj i preciznoj odredbi, tužiteljica ne može tvrditi da joj ista nije bila poznata te da bi se radilo o ništetnoj odredbi. Naveo je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jedan propis nije obvezivao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita, a takva je obveza za banke nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15), iz čega proizlazi da tuženik u konkretnom slučaju nije postupao nezakonito. Tuženik je također naveo da tužiteljica nije obrazložila na koji je način navedena ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Konačno, ugovor o kreditu solemniziran je kod javnog bilježnika, prilikom čega je protumačen tužiteljici, koja je stoga bila upoznata s navedenom ugovornom obvezom.

2. 3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je osporio tužiteljičin stav da se pravna utvrđenja iz presuda donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača automatski mogu primijeniti na ovaj pojedinačni spor. Nadalje, naveo je da je tužiteljica u potpunosti svjesno odabrala kredit denominiran u CHF i da joj je moralo biti jasno da će se isplata kredita vršiti u protuvrijednosti te valute jer je navedena ugovorna odredba bila jasna i precizna. Tuženik je naveo da je tužiteljica mogla odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali da je odabrala upravo predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga što je isti za nju bio najpovoljniji. Nadalje, valutna klauzula je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja je pratila kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu u situacijama kada tečaj raste, ali i kada tečaj pada, pa tuženik smatra da bi ugovaranje valutne klauzule dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog više nepredvidivih faktora na koje niti tuženik nije mogao utjecati, došlo je do rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, ali se moglo dogoditi i suprotno, u kojem bi slučaju rata kredita bila umanjena. Tuženik je naglasio da je tužiteljici predočio promotivne uvjete zaduženja te da je tužiteljica kredit mogla podići i u drugim valutama.

2. 4. Tuženik je predložio da se financijskim vještačenjem utvrde i tzv. negativne tečajne razlike u vrijeme kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog te je opreza radi istaknuo uvjetni prigovor prijeboja negativne tečajne razlike s tražbinom tužiteljice. Prigovor radi prebijanja tuženik tijekom postupka nije određeno izrazio, odnosno nije naveo iznos tražbine za koju je predložio da se prebije s tražbinom tužiteljice.

2. 5. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljičine tražbine te je zaključno predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjeve kao neosnovane.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 14-41 i 80-106 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, na stranicama br. 143-148 spisa.

4. Tuženi zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

5. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Tužba u ovom predmetu podnesena je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, koji je opće mjesno nadležan prema sjedištu suda i čija je nadležnost ugovorena čl. 12. ugovora o kreditu. Međutim, rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru je određen za postupanje u ovom predmetu kao stvarno i mjesno nadležan, čime je ustanovljena mjesna nadležnost ovog suda. Sud je stoga na pripremnom ročištu odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

6. Predmet tužbenih zahtjeva bilo je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u i ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te tužiteljičina tražbina za isplatu iznosa utemeljena na ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

7. 1. Među strankama je bilo nesporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 31. siječnja 2007. sklopila predmetni ugovor o kreditu i da je isti solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića 1. veljače 2007., pod brojem OU-94-2007. Nesporan je bio iznos kredita od 18.100,00,18 CHF-a po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i činjenica da je redovna kamata ugovorena u visini od 5,20% godišnje, kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nesporno je bilo da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je rok otplate ugovoren u trajanju od 48 mjeseci i da je namjena kredita bila kupnja novog automobila marke Nissan. Konačno, nesporno je bilo da otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

7. 2. Među strankama je bilo sporno mogu li se u ovoj parnici primijeniti pravna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu na koje se tužiteljica poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, je li nepoštena i ništetna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, zatim postojanje i osnovanost tuženikove tražbine s osnova negativnih tečajnih razlika, u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te činjenica je li nastupila zastara tužiteljičine te eventualne tuženikove tražbine.

8. 1. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena kao javno-bilježnička prisjednica u uredu javnog bilježnika te u to vrijeme nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu i profesionalnu djelatnost, nije imala otvoren nikakav obrt niti trgovačko društvo. Javnim bilježnikom imenovana je 2019. i od tada ima svoj javnobilježnički ured. Navela je da je predmetni kredit uzela u svrhu kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe. Radi dobivanja kredita došla je u banku gdje joj je djelatnica banke predočila unaprijed sastavljen ugovor o kreditu, potpisan od strane odgovorne osobe banke. Kredit je bio vezan valutnom klauzulom u CHF-u, a nikakva druga vrsta kredita nije joj ponuđena u banci, odnosno nije joj ponuđen niti kunski kredit, niti kredit s bilo kojom drugom valutnom klauzulom. Pojam valutne klauzule bio joj je poznat, a valuta CHF joj je u to vrijeme bila slabo poznata, nije imala saznanja da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF te nije bila svjesna nikakvih posebnih rizika ugovaranja takve valutne klauzule. Nitko ju od djelatnika banke nije upozorio na mogućnost budućeg rasta tečaja CHF-a. Kredit je otplaćivala na šalteru banke u gotovini jer je tekući račun imala otvoren u drugoj banci. Kako se tečaj CHF-a mijenjao i kako su rasli mjesečni anuiteti, često puta se morala vraćati iz banke kako bi donijela još novaca jer kod sebe ne bi imala dovoljno novaca u trenutku kada je došla platiti anuitet kredita. Prema njezinom sjećanju, iznosi mjesečnih anuiteta porasli su za oko 400,00 do 500,00 kn u odnosu na početni anuitet. Napomenula je da joj je kredit ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ te banci ništa posebno nije mogla uvjetovati, niti tražiti izmjenu ugovornih uvjeta koji su joj bili ponuđeni, s time da je u banci bila moguće svega jednom, a ostale poslove je obavljala u auto-kući u kojoj je odlučila kupiti vozilo.

8. 2. Vezano uz odredbu o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita tužiteljica je navela da je odredba o istoj također bila unaprijed formulirana u ugovoru te da na istu nije mogla utjecati, a nije joj bilo niti objašnjeno na što se ta naknada konkretno odnosi te koje eventualne troškove banka ima i podmiruje iz takve naknade.

8. 3. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da u banci nije bilo nikakve komunikacije u smislu da bi ju netko od djelatnika banke upozorio da je CHF tvrda valuta u kojoj se u pravilu štedi, a ne zadužuje te da su npr. u Austriji takvi krediti u to vrijeme bili zabranjeni.

9. 1. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., L, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje automobila. U vrijeme sklapanja ugovora nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

9. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. 4. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da joj je ponuđen isključivo ugovor vezan uz valutu CHF, da joj druga vrsta kredita nije ponuđena, a kao korisnik kredita nije mogla pregovarati s djelatnicima tuženika, već joj je predan unaprijed sastavljen ugovor radi potpisa. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da nije bila upozorena na rizik u vidu mogućeg povećanja tečaja CHF-a, da nije mogla pregovarati o uvjetima kreditiranja, odnosno da je mogla prihvatiti ili odbiti od tuženika unaprijed sastavljen i formuliran ugovor. Tužiteljici kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a tuženik joj nije objasnio da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Tuženik je kao financijska institucija svakako znao za tu okolnost, ali je istu prešutio tužiteljici te je tečajni rizik prenio na tužiteljicu kao potrošača. Točno je da je u jednom razdoblju tečaj CHF-a bio niži od početnog, međutim to je bilo u kraćem razdoblju od razdoblja u kojem je tečaj bio viši, a povišenje tečaja bilo je znatno veće i u duljem razdoblju nego smanjenje tečaja. Neosnovano stoga tuženik tvrdi da ugovaranjem predmetne valutne klauzule nije prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je valutna klauzula imala učinak na način da je pratila kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu i u situacijama kada je tečaj CHF-a rastao i u situacijama kada je tečaj padao. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su se iznosi anuiteta kredita koje je trebala otplaćivati povećavali da prilikom plaćanja istih na šalteru banke često puta nije imala dovoljno novaca, pa se trebala vraćati da bi uzela ostatak novca i platila anuitet, a povećanje anuiteta je bilo za oko 400,00 do 500,00 kn. Iz navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF i da je tužiteljici u tom smislu bilo onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača te je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. 1. Tužitelj u ovom predmetu kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu temelji na odredbama ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu kojom se kunska protuvrijednost kredita veže za CHF, odnosno utvrđuje zaštitna valutna klauzula u švicarskim francima te utvrđuje obveza na otplatu, odnosno povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste tuženika na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

10. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

10. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

10. 4. . Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

10. 5. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

10. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

11. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

11. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

11. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 31. siječnja 2007. i solemniziran kod javnog bilježnika 1. veljače 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

11. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

11. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

11. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11. 9. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da je odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika važećom na dan plaćanja mjesečnih anuiteta ništetna.

12. 1. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1. i čl. 7. ugovora o kreditu. U odredbi čl. 1. ugovora navedeno da je iznos kredita protuvrijednost CHF-a od 18.100,18 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navedena ugovorna odredba je pravno valjana jer je tuženik tužiteljici doista isplatio navedeni iznos kredita i tečaj CHF-a na dan korištenja kredita bio je poznat tužiteljici. Ništetna je odredba čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća jer tužiteljica nije bila informirana o riziku u vidu mogućeg znatnog povećanja tečaja CHF-a, a kako je već navedeno u gornjem dijelu obrazloženja.

12. 2. Sud je stoga prihvatio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 7. ugovora o kreditu, a odbio je kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 1. ugovora.

13. 1. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

13. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

13. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. 4. Prema čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. 1. Kako je utvrđeno da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 4,540405 kuna za 1 CHF, za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno je primijeniti upravo taj tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku korištenja kredita, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem koje su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužiteljice da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu. Napominje se da je tužiteljici ponuđen isključivo kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, pa ona nije niti bila u mogućnosti birati između više vrsta kredita.

14. 2. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate.

15. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 952,25 EUR. Ukupni iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 84,76 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen kao zbroj više i manje plaćenog za vrijeme otplate kredita do kraja otplate uslijed promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 867,49 EUR.

15. 2. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 28. siječnja 2025., s time da je svoju tražbinu po osnovi povećanja tečaja CHF-a, odnosno pozitivnih tečajnih razlika, umanjila za iznos negativnih tečajnih razlika, u vezi kojih je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

15. 3. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a isti je izrađen temeljem dokumentacije u spisu, jasno i u skladu sa zadatkom suda, pa ga je sud prihvatio u cijelosti.

15. 4. Vezano uz tuženikov prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika ističe se da tuženik nije određeno naznačio tražbinu koju predlaže s tražbinom tužiteljice, pa sud o istome nije niti odlučivao. Osim toga, tužiteljica je ionako kod isticanja konačnog tužbenog zahtjeva sama svoju tražbinu umanjila za iznos negativnih tečajnih razlika, što je zapravo tuženik tražio u odgovoru na tužbu.

15. 5. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je precizirala tužbeni zahtjev.

16. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena štete da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važeći u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

16. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u nije nastupila.

17. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev.

18. 1. Tužiteljica je istaknula i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,30% od iznosa kredita, koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, a koja je odredba sadržana pod točkom 3. ugovora o kreditu. O ništetnosti takvih ugovornih odredbi nije vođen kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača, pa se pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora ne mogu primijeniti na donošenje odluke o tom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva.

18. 2. Prema odredbi čl. 269. ZOO-a, ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, da je ugovor ništav, a odredbom čl. 272. st. 2. propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, da je ugovor ništetan.

18. 3. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati će se u obziru obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. 4. Odredbom čl. 3. Direktive 93/13 EEZ određeno je da će se uvijek smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora.

18. 5. Presudama broj C-84/19 i C-224/19 Sud Europske unije je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji su neproporcionalni.

19. 1. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o obvezi korisnika kredita na plaćanje jednokratne nagrade u postupku od iznosa kredita nejasna jer ista ne sadrži podatke o tome na što se ta naknada odnosi te koji se eventualni troškovi banke podmiruju iz te naknade. Osim toga, obrada kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita predstavljaju redovnu djelatnost banke, zbog čega je neopravdano da bi se korisnik kredita obvezivao plaćati kakvu naknadu za takve radnje. Za uslugu kreditiranja korisnik kredita banci plaća ugovorene redovne kamate, koje zapravo predstavljaju cijenu usluge banke za davanje kredita potrošaču. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je također da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, koji je bio unaprijed sastavljen od banke kao trgovca te da tužiteljica nije mogla utjecati na uvjete kreditiranja, pa tako niti na odredbu o plaćanju jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita. Vezano uz navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila propisana obveza banke da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita i da je takva obveza propisana tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., ističe se da se nepoštenost, pa tako i ništetnosti takve ugovorne odredbe temelji na odredbama ZZP/03, prema kojima su ništetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su sadržane u tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima od strane banke kao trgovca na koje korisnik kredita nije mogao utjecati, a također se temelji i gore navedenim presudama Suda Europske unije jer se radilo o odredbi o naknadi koja nije obrazložena u smislu na koje se troškove odnosi, zbog čega su isti nastali i kako na iste može utjecati iznos kredita, da bi se određivali u postotku od tog iznosa.

19. 2. Sud je stoga utvrdio da je nepoštena, pa slijedom toga i ništetna, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi iz čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu.

20. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužiteljica je u pretežitom dijelu uspjela u parnici, a nije uspjela samo u neznatnom dijelu u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 1. ugovora o kreditu, što nije utjecalo na odluku o kondemnatornom tužbenom zahtjevu i zbog toga nisu nastali nikakvu posebni troškovi. Tuženiku je stoga naloženo da tužiteljici u cijelosti naknadi troškove postupka koji su bili svrhoviti za vođenje ovog postupka.

20. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

20. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 75 bodova, troškovi sastava podnesaka od 8. ožujka 2024. i 28. siječnja 2025. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 75 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 2. listopada 2024. i 30. siječnja 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 75 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 375 bodova ili 750,00 eura. Odmjerenim troškovima zastupanja tužiteljice dodan je PDV po stopi od 25% ili 187,50 eura, tako da troškovi zastupanja ukupno iznose 937,50 eura. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 eura i troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, pa njezini parnični troškovi iznose ukupno 1.270,18 eura.

20. 4. Sud tužiteljici nije dosudio trošak sudske pristojbe na presudu jer se tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temelji na pravomoćnoj sudskoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa, pa je kao potrošač oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23). U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, a koja se ne temelji na utvrđenjima iz spomenutog kolektivnog spora, ističe se da u odnosu na taj deklaratorni zahtjev nije posebno utvrđena vrijednost predmeta spora, a tužiteljica po toj osnovi nije postavila tužbeni zahtjev za isplatu određene novčane svote da bi se na taj iznos mogla zasebno utvrditi visina sudske pristojbe. Stoga niti u tom dijelu tužiteljica nije obvezna platiti sudsku pristojbu.

20. 5. Na trošak postupka je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 18. ožujka 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Anić i Partneri, Zagreb, Ulica Ljudevita Gaja 53/II

2. Iveković odvjetnički ured, Zagreb, Strossmayerov trg 8