REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-2595/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mato Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv Ministarstva hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg N. Topalušić 1, OIB: 95131524528, radi priznavanja statusa ratnog vojnog invalida, 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim ili poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-562-02/13-0015/1439 URBROJ: 522-04/1-4-1-13-2 od 9. listopada 2013.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 50.000,00 kuna/6.636,14 eura.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, Klasa: UP/I-562-02/99-01/1047, Urbroj: 519-110-99-2 od 10. rujna 1999., kojim rješenjem je tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom VI. skupine s 60% oštećenja organizma privremeno do 11. ožujka 1996., s osnova ranjavanja zadobivenog dana 15. rujna 1993. i 30. studenoga 1993. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i pravom na posebni doplatak.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja navodima u kojima u bitnome ističe da je isto doneseno u retroaktivnoj primjeni članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br. 140/12). Ta odredba da se ne može primijeniti na postupke koji su pravomoćno okončani stoga da tuženo tijelo nije imalo zakonsku mogućnost poništiti rješenja iz 1999. godine. Tužitelju je priznat status ratnog vojnog invalida na temelju valjane dokumentacije prema tada važećim zakonima. Donošenjem osporenog rješenja tuženik je povrijedio više osnovnih načela upravnog postupka (načelo zakonitosti, razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, pomoći neukoj stranci, utvrđivanje materijalne istine, slobodne ocjene dokaza) te načelo legitimnog očekivanja koje je usko vezano uz pravnu sigurnost i zaštitu stečenih prava stranaka. Slijedom opisanog postupanja tuženika kod tužitelja da se javio osjećaj manje vrijednosti, društvene nepoželjnosti, ugrožen mu je osobni i obiteljski život jer mu se nastoji uskratiti jedini izvor materijalnih prihoda te adekvatna medicinska njega, stoga potražuje i naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kuna s osnove povrede prava osobnosti. Zaključuje da je pravna situacija tužitelja dovršena na način da mu je određeno pravo priznato, radi se o stečenom pravu te vrijedi načelo zabrane povratnim djelovanjem propisa. Predlaže da sud oglasi ništavim ili poništi osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev tužitelja ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja. Pojašnjava da je rješenje doneseno u postupku primjene odredbe čl. 42. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine 140/12., dalje: ZID ZOPHBDR/12) koji je na snagu stupio 17. prosinca 2012. Iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 30. rujna 2013., kao i uvida u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, da je utvrđeno kako tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11.; dalje: ZOPHBDR), odnosno da nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine 108/96. i 23/01.). Činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i stradavanja u ovoj upravnoj stvari utvrđena je putem pisanih dokaza, pribavljenih od ovlaštenog tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Vezano za tužbene navode glede ranije izdane potvrde o stradavanju, navodi da potvrda (uvjerenje) koja je izdana na temelju članka 171. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 53/91., 103/96.; dalje: ZUP) nije upravni akt i nema značenje ni sadržaj rješenja kojim bi mogla steći svojstvo konačnosti, odnosno pravomoćnosti u smislu članka 11.a, odnosno članka 12. toga Zakona, dok je prema članku 164. stavku 3. toga Zakona dopušteno dokazivati da su u ispravi iz članka 164. stavka 1. Zakona činjenice neistinito utvrđene ili je sama isprava neispravno sastavljena. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR, pa predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U predmetu koji se pred ovim sudom vodio pod posl.br. UsI-1200/2020 donesena je presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-1215/21-5 od 23. rujna 2022. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena citirana presuda.

5. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6927/2022 od 9. studenoga 2023. usvojena je ustavna tužba tužitelja te su ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-1215/21-5 od 23. rujna 2022. i presuda ovog suda posl.br. UsI-1200/2020-11 od 28. siječnja 2021. i predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak. Ustavni se sud u rečenoj odluci pozvao na stajališta izražena u odluci broj U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. koja su primijenjena i u ustavnosudskom postupku koji se odnosi na tužitelja, a u kojoj je istaknuto da je Visoki upravni sud zanemario činjenicu da je u trenutku njegovog odlučivanja bio na snazi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine 121/17., dalje: ZID ZOPHBDR/17) koji drukčije uređuje status i prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane te da je Visoki upravni sud propustio imati u vidu legitiman cilj odredbe čl. 139. ZOPHBDR/17 u skladu s kojim se načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

6. U ponovnom odlučivanju o zakonitosti osporenog rješenja je u sporu održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa upravnog postupka se utvrđuju sljedeće odlučne okolnosti: rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 10. rujna 1999. tužitelju je priznat status ratnog vojnog invalida (dalje: RVI) VI. skupine s 60% oštećenja organizma, privremeno do 11. ožujka 1996., s osnova ranjavanja zadobivenog dana 15. rujna 1993. i 30. studenoga 1993. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i pravom na posebni doplatak. Nadalje, da je osporavano rješenje tuženika od 9. listopada 2013. kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje doneseno uz primjenu odredbe čl. 128. st. 1. t. 6. ZUP-a te odredbe čl. 42. st. 1. ZID-a ZOPHBDR- a/12.

9. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine broj 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 23. listopada 1997. nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe, odnosno sadržaj prijave ne odgovara podacima sadržanim u službenoj evidenciji Ministarstva obrane.

10. Prema ZOPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 10. rujna 1999., pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu budući je tim zakonom definirano da je branitelj iz Domovinskog rata dragovoljac i pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske koji je organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske te da se status hrvatskog branitelja dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova. HRVI iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj kojemu je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je zadobio u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili kao zatočenik u neprijateljskom logoru.

11. Prema odredbi čl. 42. st. 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporavano rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

12. Sukladno ovlastima citirane odredbe tuženik je u konkretnom slučaju utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZOPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

13. Nadalje, prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZOHBDR-a/17., člancima 139. do 148.

14. Odredba čl. 14. st. 1. ZOHBDR-a/17 propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

15. Odredba čl. 139. ZOHBDR-a/17. propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status RVI, odnosno HRVI iz Domovinskog rata, i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZOPHBDR-a/17. nalaze u redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

16. Iz navedene odredbe čl. 139. ZOPHBDR-a/17. razvidna je intencija zakonodavca u vezi zaštite stečenih prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu. Odredbom, kako to proizlazi i iz obrazloženja Konačnog prijedloga zakona P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017., nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena samo na one pripadnike HVO- a koji su prije stupanja na snagu ZOHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze u redovitoj isplati osobne invalidnine.

17. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu odredbe članka 139. ZOHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjenje dva uvjeta: 1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status odnosno prava iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj; i 2. da je osoba koja ispunjava ovaj uvjet na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

18. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, a imajući u vidu činjenicu koja proizlazi iz podataka spisa predmeta da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. bili u redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, a što tužitelj niti ne spori, sud je stava da se članak 139. ZOHBDR- a/17. ne odnosi na tužitelja, odnosno da u konkretnom slučaju tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZOHBDR-a/17. Stoga, prema ocjeni ovoga suda, nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 9. listopada 2013. te je donošenje tog rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZOPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

19. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

20. Uz glavni tužbeni zahtjev tužitelj je zahtijevao i naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kn sukladno odredbi čl. 38. st. 4. ZUS-a, u svezi s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., dalje: ZOO).

21. Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. istog članka propisano je da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Kao i kod svake odgovornosti za štetu, i kod povrede prava osobnosti moraju postojati opće pretpostavke odgovornosti, a to su štetna radnja, objektivna protupravnost štetne radnje, šteta i uzročna veza između štete i štetne radnje.

22. U smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a da bi sud ocijenio osnovanost zahtjeva za dosudu pravične novčane naknade tužitelj mora dokazati da je došlo do povrede prava osobnosti, uzročnu vezu između te povrede i radnje tuženika, kao i da je težina povrede takva da opravdava dosudu pravične novčane naknade. Svaka povreda časti i ugleda kod oštećene osobe ne mora izazvati takve posljedice koje bi opravdale dosuđivanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede osobnosti, takve posljedice u svakom konkretnom slučaju moraju doista nastati i tužitelj mora sudu dostaviti ili predložiti takve dokaze iz kojih one nedvojbeno proizlaze da bi sud mogao valjano utvrditi njihovo postojanje, posljedice koje su nastupile, njihov intenzitet te ocijeniti pravičnu novčanu naknadu za tako utvrđenu štetu, a koja naknada mora biti razmjerna i pravična utvrđenoj neimovinskoj šteti, no iz spisa, osim samih tvrdnji tužitelja tijekom spora, nema drugih dokaza.

23. Kako tužitelj uz tužbu i tijekom upravnog spora nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost zahtjeva za naknadom neimovinske štete, takav zahtjev je odbijen, kao što je to odlučeno pod t. II. izreke presude.

24. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. III. izreke ove presude.

U Rijeci 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).