Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-93/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Diane Preglej kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2725/22-18 od 06. studenoga 2024., u sjednici vijeća dana 18. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2725/22-18 od 06. studenoga 2024.
II Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: broj: 168-50-3228091, zaključenim između tužitelja KK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solemniziranim od strane Javnog bilježnika Igora Lučev, iz Šibenika, Stjepana Radića 79 a, pod brojem OU-32/06 i tuženika Reiffeisen bank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, i to dio koji glasi: 1. IZNOS KREDITA "…kunska protuvrijednost CHF 20.555,20 (dvadeset tisuća petstopedesetpet švicarskih franaka i dvadeset centima) "7. NAČIN OTPLATE".. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF.."Pod II se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 1.553,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, a pod III i parnični trošak u iznosu od 1.303,09 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. studenoga 2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje kako su stranke zaključile ugovor o kreditu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a koji ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika Igora Lučeva u Šibeniku pod brojem OU-32/06. te je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao, dok je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Sporno je jesu li nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove i je li nastupila zastara.
6. U žalbi tuženik ističe kako je tužitelj imao izbora između kredita u EUR ili CHF, te da sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti i kamati tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima stranaka. Stoga niti su predmetne odredbe ugovora nepoštene, a tražbina je zastarjela, te tuženik nije nesavjestan stjecatelj, kako to sve u pobijanoj odluci utvrđuje sud prvog stupnja.
7. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81,82 i 90 (Narodne Novine 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama čl. 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07,125/07,75/07,79/09,89/09 i 133/09, dalje ZZP/07). Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača, a konačno je isto potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. te je tako utvrđeno kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača.
8. Odredba čl. 502. c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi
9. Pravilno je sud na okolnost obaviještenosti tužitelja o navedenim okolnostima odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka javnog bilježnika Igora Lučeva jer činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom
10. Slijedom navedenoga pravilno sud temeljem provedenih dokaza a napose uvida u predmetni ugovor i iskaza tužitelja utvrđuje kako je tužitelj, kao fizička osoba, sa tuženikom koji ima status trgovca, predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje automobila, dakle, za zadovoljenje svojih osobnih potreba te da tim automobilom nije obavljao trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, pa tužitelj nije u takvoj situaciji bio upozoren koji kriteriji, razlozi i parametri mogu dovesti do povećanja tečaja CHF, što znači da mu nisu bile dane nikakve obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno nije mu dala nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, niti je upozoren da bi predmetni ugovor o kreditu bio rizičan kredit, već mu je kredit koji je vezan uz CHF nuđen kao najpovoljniji kredit.
11. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj, nakon što mu je ovaj kredit bio ponuđen kao najpovoljnija vrsta kredita odlučio zaključiti ugovor o kreditu. I sam tužitelj konačno tvrdi kako jest znao da tečaj neke valute može rasti i padati, ali ne razumije što znači valutna klauzula jer je iskazao da smatra da valutna klauzula znači da ta klauzula štiti i njega i banku u smislu da se iznos rate kredita koji je ugovoren, tijekom otplate kredita neće mijenjati pa sud pravilno utvrđuje kako predmetne odredbe o valuti nisu bile tužitelju lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Od tuženika kao banke osnovano je očekivati da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu. I Sud EU u presudi poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, navodi da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dakle, istaknuta zabrana nije manjeg značaja, a niti izmjene propisa o potrošačkom kreditiranju nisu isključivale već otplaćene kredite vezane uz CHF radi toga što u periodu prije konačne otplate tih kredita nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već iz razloga što se kod već otplaćenih kredita više nije imalo što konvertirati u valutu EUR.
12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, pravilno sud utvrđuje kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO tako da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na tuženika pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dana 14. lipnja 2018., kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika (pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 2022. godine, to proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan).
13. Pri tome osnovano utvrđuje sud prvog stupnja da na svaki pojedini utuženi iznos, tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta na temelju čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a ovdje se radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koju odredbu je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.
14. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 18. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
