Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-565/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marinko Brajko i Marino Brajko, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Brajko u Đakovu, Stjepana Radića 9/I, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici ZŽ, GŽ, LŽE, Linda Bilosnić i Goran Gložinić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-290/2024-7 od 19. prosinca 2024. i o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-290/2024-7 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-290/2024-7 od 19. prosinca 2024., u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura (za pristup na ročište za objavu presude) i u tom dijelu odlučuje:

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju LŽ naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 125,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama od 18. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-290/2024-7 od 19. prosinca 2024.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju LŽ trošak žalbenog postupka u iznosu od 44,52 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom iznosu od 125,00 eura, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 518-50-2642290 sklopljenog 26. siječnja 2005. između tužitelja i tuženice, a koja glasi: „naknada, 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 297,94 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2005. pa do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 599,54 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj presudi u dijelu pod točkom III. izreke (u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura za pristup na ročište za objavu presude), žali se tužitelj iz žalbenih razloge propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže odluku o troškovima postupka preinačiti u smislu žalbenih navoda te dosuditi tužitelju daljnje troškove postupka. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 125,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 31,25 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 eura.

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u točno nenaznačenom iznosu.

4. Žalba tužitelja je osnovana

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezinog viđenja predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

8. Međutim, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je u odluci o troškovima postupka sadržanoj u prvostupanjskoj presudi, pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, osnovani, s time da su djelomično osnovani i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara pravilnoj primjeni materijalnog prava (u odluci o pravu tužitelja na isplatu utuženog potraživanja), o kojem pravu je sud prvog stupnja odlučivao primjenom odredaba važećeg Zakona o obveznim odnosima, umjesto ispravno primjenom odredaba ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), pri čemu je pravilnom primjenom materijalnog prava, o pravu tužitelja na isplatu utuženog potraživanja valjalo jednako odlučiti.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 297,94 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2005. pa do isplate, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 26. siječnja 2005. Ugovor o kreditu broj 518-50-2642290, s time iz navedenog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom potrošačkom ugovoru za kupnju novog vozila sastavljenom od strane banke, u kojem je u članku 3. ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, što između stranaka također nije bilo sporno.

11. Temeljem izvedenih dokaza (uvidom u Ugovor o kreditu broj 518-50-2642290 i potvrdu tuženice od 25. lipnja 2024. te temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja), sud prvog stupnja cijeni utvrđenim da je sporna odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženice, na unaprijed formuliranom obrascu, o kojoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovora.

12. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, proizlazi utvrđenim i to (uvidom u potvrdu tuženice od 25. lipnja 2024. godine), a što je i nesporno između stranaka, da je prilikom isplate kredita dana 1. veljače 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.257,76 HRK (3,30% od iznosa kredita), odnosno 297,94 eura.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naplati jednokratne naknade za obradu kredita), te posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te pozivom na odredbe Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., cijeneći da je tuženica sastavila predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascu, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i bez mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama (pa tako i o spornoj odredbi), sud prvog stupnja zaključuje da je takva odredba (čl. 3. Ugovora o kreditu), prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, čime cijeni da je ista suprotna odredbi čl. 81. ZZP/03 i stoga ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona, radi čega presuđuje kao u izreci pod točkom I.

15. Posljedično navedenom, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužitelja naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu (u skladu s odredbom čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja, pa do isplate.

16. Cijeneći da tužitelj u ovome predmetnom postupku, uz zahtjev za isplatu, postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, pozivom na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Tuženica u žalbi poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, upirući na to da je sporna odredba o naknadi tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, na koju odredbu je tužitelj svojevoljno pristao te da se radi o odredbi koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti.

18. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te na odredbe Direktive 93/13/EEZ. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud, pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja ništetnost sporne odredbe temeljio na odluci donesenoj u postupku kolektivne zaštite, imajući u vidu da takvo što ne proizlazi iz pobijane presude.

19. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu, s time da u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima, između ostalog, upire na to da se radilo o solemniziranom Ugovoru kod javnog bilježnika gdje je tužitelj bio upoznat sa svim pravnim posljedicama spornog pravnog posla, jer navedeno ne proizlazi iz izvedenih dokaza.

21. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio.

22. Sud prvog stupnja je imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87.

ZZP/03, nepoštena i time, ništetna.

23. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo (imajući u vidu da tuženica suprotno nije dokazala), jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), imajući u vidu i to da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelju bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

24. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje su protivne načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

25. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

26. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sama tuženica ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor, dok tužitelj u svom iskazu određeno navodi da mu je rečeno da predmetnu naknadu mora platiti, jer da kredit u suprotnome ne može dobiti.

27. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepozntu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako to pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženice, zaključuje i sud prvog stupnja (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

28. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženica sastavila, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

29. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja.

30. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

31. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica ičim dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, imajući u vidu da se radi o troškovima koji su prebačeni na tužitelja, a tuženica nije dokazivala, s time da na to ne upire niti žalbenim navodima, da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

32. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženca to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

33. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer navedeno nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti sporne odredbe Ugovora, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 109. st. 1. odredbe Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

34. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

35. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

36. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio, mada se pri tome pogrešno pozvao na odredbe sada važećeg ZOO-a (čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115.), umjesto ispravno na odredbe ZOO/91, koji Zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, međutim, imajući u vidu da odredbe čl. 104. st. 1., u vezi s čl. 210. i čl. 214. ZOO/91, na istovjetan način reguliraju navedenu pravnu materiju, o pravu tužitelja na isplatu utuženog potraživanja, pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo jednako odlučiti.

37. Pored navedenog, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa, i to od trenutka sklapanja ugovora (neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna), iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takva ništetna, osnovano je prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (odnosno od 2. veljače 2005.), kako to zahtijeva tužitelj.

38. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koje je isticala i u prvostupanjskom postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

39. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka II. izreke ove presude).

40. U odnosu na odluku o naknadi praničnih troškova, pravilno sud prvog stupnja, s obzirom na uspjeh tužitelja u sporu, osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, odlučuje o pravu tužitelja na naknadu prouzročenih parničnih troškova. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka.

41. Međutim, u odnosu na žalbu tužitelja, po ocjeni ovog suda, pogrešan je stav prvostupanjskog suda temeljem kojeg odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude (s obrazloženjem da isti još nije dospio), koje ročište je održano 19. prosinca 2024., na koje ročište je, kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika o tom ročištu (list 24-25 spisa), pristupio punomoćnik tužitelja.

42. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj zahtjev za naknadu troška predmetnog ročišta za objavu presude određeno postavio u troškovniku predanom na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava (list 20 spisa), dakle, pravodobno, zahtijevajući naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje Tarifa), u iznosu od 100,00 eura uz PDV od 25%, odnosno sveukupno u iznosu od 125,00 eura.

43. Odredbom čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je st. 8. iste odredbe propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, dok je odredbom Tbr. 9. toč. 3. Tarife propisano da odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, za ročište na kojem se objavljuje presuda.

44. S obzirom na navedeno, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude ima se smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i dospjelim, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju valjalo dosuditi i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

45. Slijedom obrazloženog, valjalo je u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi na način da je tužitelju, pored dosuđenog iznosa, na ime parničnog troška dosuđen daljnji iznos od 125,00 eura, koji iznos se odnosi na nagradu za pristup na ročište za objavu presude od 100.00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, uz 25 % PDV-a u iznosu od 25,00 eura. Na navedeni iznos dosuđene su i zatezne kamate od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje daljnjih troškova postupka (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

46. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbama čl. 166. st. 1. i 2., čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP-a.

47. Budući je tužitelj uspio sa žalbom u cijelosti, tužitelju je dosuđen trošak za sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. toč. 4. i Tbr. 54. Tarife u iznosu od 25,00 eura, uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife), u iznosu od 6,25 eura, odnosno sveukupno 31,25 eura.

48. Pored navedenog, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe za žalbu u plaćenom iznosu od 13,27 eura, koji iznos proizlazi iz dostavljene uplatnice – univerzalnog naloga za plaćanje (list 34 spisa).

49. Zbog izloženog, tužitelju je dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu od sveukupno 44,52 eura, dok je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 125,00 eura (točka III. i IV. izreke ove presude).

50. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom V. izreke ove presude.

51. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš