Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-996/2022-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Ivana Miloš, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1043/2020-31 od 30. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1043/2020-31 od 30. lipnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010547114 koji je između tuženice i tužiteljice sklopljen dana 17. svibnja 2005. i to u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženice, a koje odredbe su pobliže navedene u izreci te odluke. Također su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9018806449 sklopljenim između stranaka dana 28. listopada 2014. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su pobliže navedene u izreci te odluke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 133.840,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate, te u istom roku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 31.252,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2022. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te obveže tužiteljicu na naknadu troška postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima tamo navedene odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010547114 koji je između stranaka sklopljen dana 17. svibnja 2005. te Ugovora o kreditu broj: 9018806449 sklopljenim dana 28. listopada 2014., kao i da se naloži tuženici s osnove preplaćenog iznosa temeljem promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na HRK isplatiti joj iznos od 133.840,49 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano postavljenim tužbenim zahtjevom.

6. Sud prvog stupnja je, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanjem tužitelja o promjeni, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o tečajnoj razlici, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sud prvog stupnja dalje nalazi da na temelju takvih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila ni određena niti odrediva. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača, te su iste ništave. Također, i primjena valutne klauzule CHF da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužiteljicu, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita. Slijedom navedenog taj sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, one od 5,30%, kao i razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, pa na temelju nalaza i mišljenja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

7. Neutemeljeno tuženica prigovara da joj tijekom prvostupanjskog postupka nije dana mogućnost raspravljanja iz razloga što prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, koji dokazni prijedlog da je predložila tužiteljica već u tužbi, a ona se suglasila s istim, te da joj je na taj način onemogućeno da udovolji teretu dokazivanja iz članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03).

7.1. Naime, točno je da je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti dokaze, ali ne dokaz saslušanjem tužiteljice, jer se ne radi o podobnom dokaznom prijedlogu, budući da je tužiteljica svoj stav očitovala podnošenjem tužbe upravo zbog toga što se pozvala na razloge nepoštenosti i ništetnosti iz kolektivnog spora, već saslušanjem svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču – tužiteljici, a što ista nije učinila.

7.2. U odnosu na tvrdnju tuženice da je prvostupanjski sud morao primijeniti načelo otvorenog pravosuđenja i upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja (ne)osnovanosti merituma, istaći je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 117/03) prihvaćeno raspravno načelo kao dominantno načelo, kako u odnosu na iznošenje činjenica, tako i inicijative za izvođenje dokaza što pak ne znači da je načelo materijalne istine izgubilo svoj značaj. U ostvarenju načela otvorenog pravosuđenja uvedenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. jasno i izričito naglašena je uloga suda u poticanju stranaka da pred sudom iznesu sve odlučne činjenice i predlože dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (članak 7. stavak 1. ZPP), pri čemu je posebno naglašena dužnost suda, kad ocjeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, da upozori stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na kojima temelje svoj zahtjev, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza pri čemu je sud dužan iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (članak 219. stavak 1. i 2. ZPP).

7.3. U konkretnom slučaju tuženica je u odgovoru na tužbu tvrdila da je tužiteljica ne samo od strane njezinih djelatnika bila upozorena na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već da je i kroz medije i priopćenja Hrvatske narodne banke bila upoznata s takvom mogućnošću, u dokaz kojih tvrdnji je predložila članak objavljen u Biltenu o bankama broj 12. Sud prvog stupnja je s druge strane proveo sve predložene dokaze te je na ročištu od 18. svibnja 2022. (list 292 spisa) punomoćnik tuženice naveo da ne stavlja daljnje dokazne prijedloge. Osim toga, tuženica je glede činjeničnih navoda u ovom sporu do zaključenja glavne rasprave ostala kod navoda iz odgovora na tužbu što znači da nije iznijela nikakve nove činjenične tvrdnje niti je dodatno pojašnjavala navode iz odgovora na tužbu.

7.4. Stoga, a imajući u vidu prethodno opisanu procesnu situaciju, prvostupanjski sud nije trebao poticati tuženicu da iznese dodatne činjenice i predloži eventualne daljnje dokaze pa postupajući na opisani način nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 7. ZPP.

8. Međutim, s pravom žalba tuženice ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer nije obrazložio razloge i utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da je vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, odnosno nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe Ugovora od 17. svibnja 2005. i Ugovora od 28. listopada 2014. bile ništetne, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

9. Naime, za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud je kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno jesu li predmetni ugovori (Ugovor o kreditu broj: 9010547114 od 17. svibnja 2005. te Ugovor o kreditu broj: 9018806449 od 28. listopada 2014.) – potrošački ugovori. O tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09: dalje ZZP), kao jednom glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba – ili odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, dalje: ZOO), budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena ne samo u ZZP, već djelomično i u odredbe članka 295. i 296. ZOO. Pored toga, valja imati u vidu da se pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. kolovoza 2008. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je propustio nedvojbeno utvrditi je li tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupala u svojstvu potrošača, koju činjenicu je dužan utvrditi po službenoj dužnosti, odnosno radi li se u ovom postupku o utvrđenju ništetnosti potrošačkog ugovora, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja oba ugovora, osobito odredbe ugovora, kao i postoji li objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog ugovora i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu, te posljedično tome obvezuju li sud odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, pa utoliko presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije dao dostatne i relevantne razloge u pogledu utvrđenja nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti predmetnih odredbi ugovora, slijedom čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žaliteljica u žalbi.

11. O tom pitanju ovisi i osnovanost prigovora zastare s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje o zastari restitucijskih zahtjeva u kojem se navodi da kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

11.1. Naime, prvostupanjski sud je u svojoj odluci naveo kako zastara za preplaćene iznose počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

11.2. Kako se anuitet sastoji od kamate i od glavnice te kako se u konkretnom slučaju traži isplata razlike anuiteta između onoga koliko bi oni iznosili na temelju izračuna prema kamatnoj stopi i tečaju CHF u trenutku isplate kredita i onoga što je tužiteljica stvarno isplatila zbog povećanja kamatne stope i tečajne razlike, te s obzirom da za ove iznose zastara različito teče, to bi zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok bi zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 24. veljače 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate, pri čemu iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da nisu razdvojeni iznosi koji predstavljaju više plaćenu kamatu od iznosa koji predstavljaju više plaćeno po tečajnoj razlici.

12. Na kraju osnovano tuženica prigovara i da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta bezrezervnom prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka u situaciji kada se navodi da je „vještak u skladu s postavljenim zadatkom uzeo u obzir sve stvarne uplate tužitelja pod pretpostavkom da je istima podmirivao anuitete po kreditu“. Ovo posebice kada se ima u vidu prigovor tuženice da se radi o kreditu koji je bio neuredan u otplati i da je posljedično tome otkazan u studenom 2011., pa je stoga ovu nejasnoću trebalo raspraviti.

12.1. Slijedom navedenog, valja zaključiti da su u pitanju nejasnoće i proturječnosti koje su, prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka, sadržane u razlozima pobijane presude. U tom smislu, s obzirom da u nalazu i mišljenju vještaka postoje naznačeni nedostaci, žaliteljica pravilno (opisno) upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 261. ZPP.

13. Slijedom svega iznijetog, valjalo je na temelju članka 369. stavka 1. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

14. Sud prvog stupnja će u ponovnom postupku otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovom odlukom, te će u tom pravcu izvesti sve već u postupku izvedene dokaze i raspraviti sva sporna pitanja (članak 377. stavak 2. ZPP), te glede provedenog vještačenja postupiti sukladno odredbama članka 260. i članka 261. ZPP, nakon čega će, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), utvrditi odlučne činjenice od kojih ovisi donošenje pravilne odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, te će potom, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

15. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Šibeniku, 18. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić