REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-64/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Maji Čelan, u pravnoj stvari tužitelja OT vl. obrta za prijevoz „ [obrt]”, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Rinaldo Mešin, odvjetnik u OD Grgić i partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 7. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Alena Đapića i punomoćnice tuženika Ivone Kraljević Radalj, odvjetnice u OD Grgić i partneri d.o.o., na ročištu za objavu presude 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju OT vl. obrta za prijevoz „ [obrt]”, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 1.212,85 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30. rujna 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 295,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2016. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik plati zakonske zatezne kamate na iznos od 1.508,49 EUR za razdoblje od 8. kolovoza 2016. do 29. rujna 2016.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu dijela zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.212,85 EUR u kojem ona prekoračuje iznos kamatne stope određene u točki I. izreke presude.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim zahtjeva da mu tuženik plati 180,42 EUR / 1.359,37 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2016. do isplate.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 4.080,97 EUR na ime parničnog troška sa zateznom kamatom koja teče od 18. ožujka 2025., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 1.469,22 EUR kao i dijela zatezne kamate na parnični trošak u kojem ona prekoračuje iznos kamatne stope određene u točki II. izreke rješenja.

IV. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je 29. studenog 2016. ovom sudu podnio tužbu protiv uvodno navedenog tuženika radi isplate iznosa od 12.725,08 kn / 1.688,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2016. do isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi da se 8. kolovoza 2016. u Makarskoj dogodila prometna nezgoda koju je prouzrokovao tužitelj upravljajući osobnim vozilom marke „Iveco“, tip ML100E18, registarske oznake [registarska oznaka] udarivši u betonsku polukuglu tzv. bubamaru, uslijed čega da je na vozilu tužitelja oštećen prednji branik, desni reflektor, čep branika, lijevi i desni poklopac branika. Tužitelj ističe da je navedeno vozilo u vlasništvu obrta za prijevoz [obrt], a vlasnik obrta da je tužitelj, te da je isto vozilo osigurano kod tuženika policom kasko osiguranja br. 831197289. Nadalje, navodi da se nastupom štetnog događaja dogodio osigurani slučaj čime da je tužitelj stekao pravo na naknadu predmetne štete, kao i da je prijavio nastanak štetnog događaja 30. rujna 2016. zajedno sa zahtjevom za naknadu štete u visini 12.725,08 kn prema ponudi društva Benussi izrađenoj na temeljem izvida štete tuženika.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, obzirom je predmetno vozilo u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano važećom policom osiguranja motornog vozila kod tuženika. Navodi da su sastavni dio ugovora o kasko osiguranju Uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila prema kojim odredbama tužitelj nije postupio jer nije neposredno nakon prometne nezgode osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti pa da je temeljem odredbi članka 21., stavka 2.a Uvjeta došlo do gubitka prava iz osiguranja uslijed čega osporava da bi štetnim događajem došlo do nastupa osiguranog slučaja, a time i ostvarenja prava na naknadu štete.

4. Tuženik osporava i visinu zatražene naknade štete budući je vlasnik oštećenog vozila tužitelj kao obrtnik, slijedom čega ne može potraživati dio štete s osnova PDV-a, budući ga može odbiti kao pretporez, a posebno stoga što spisu ne prileži račun o popravku, već samo ponuda.

5. Tužitelj u svom podnesku od dana 13. studenog 2017. navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 21., stavka 2.a Uvjeta, a sve sukladno odredbi članka 918. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ukoliko osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. U istom podnesku tužitelj predlaže izvesti dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za cestovni promet i strojarstvo, budući tuženik osporava visinu zatražene naknade. Tužitelj ističe da prilikom popravka automobila mora platiti i PDV na pružene usluge, pa samim time da ima pravo potraživati naknadu štete i u tom dijelu.

6. U ovom postupku sud je donio presudu poslovnog broja P-776/2016-30 od 15. listopada 2020., a kojom presudom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tužitelju isplatiti tuženiku 6.562,00 kn ime troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. U obrazloženju te presude u bitnom je sud naveo da tužitelj nije ispunio obveze iz Ugovora o osiguranju, odnosno općih Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila koji su sastavni dio zaključenog ugovora o osiguranju, a da je nepoštivanje ugovorne obveze da se osigura alkoholiziranost na strani tužitelja, pozitivna presumpcija da je vozač u trenutku nastupa osiguranog slučaja bio alkoholiziran pa da je tužitelj takvim ponašanjem izgubio prava iz osiguranja.

7. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu te je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 23. lipnja 2021. ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-776/2016-30 od 15. listopada 2020. i predmet vraćen na ponovo suđenje. U citiranoj odluci drugostupanjski sud je naveo kako je odredbom članka 942. ZOO-a propisano da su ništetne odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza, na što da sud pazi po službenoj dužnosti te da je u konkretnom slučaju ništetna upravo odredba članka 21., stavka 2. Uvjeta kasko osiguranja pa da je prvostupanjski sud pogrešno odbio tužbeni zahtjev radi pogrešnog pravnog pristupa uslijed čega nije izvodio dokaze radi utvrđenja drugih odlučnih činjenica za utvrđivanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, čime da je onemogućio tužitelja u raspravljanju.

8. U ponovljenom postupku koji se pred ovim sudom nastavio voditi pod brojem P-475/2021, na ročištu 31. siječnja 2022. stranke su ostale kod svojih navoda. Tužitelj je naveo da je ponuda za popravak vozila dovoljan dokaz na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a da izvođenje dokaza vještačenjem u tužbi nije predložio zbog razloga na strani tuženika koji je u mirnom postupku odbio isplatiti naknadu štete osporavajući isključivo osnovu, ali ne i visinu zahtjeva.

9. Na istom ročištu tuženik je naveo da dostavljena ponuda popravka ne dokazuje samu visinu potraživanja, budući sud nema potrebno znanje kojim bi mogao utvrditi je li zaista sve iz dostavljene ponude posljedica predmetnog štetnog događaja, a radi čega da je nužno angažiranje stručnog pomagača. Tuženik je istaknuo da tužitelj ničim ne dokazuje visinu tužbenog zahtjeva jer da se prometno tehničko vještačenje, iako provedeno u ovom postupku, ne može koristiti budući je nezakonito, a što da je izričito potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci, te da naslovni sud nije vezan nikakvim dopisima tuženika, dok je parnični postupak poseban postupak u kojem je upravo na tužitelju teret osnovanosti i visine potraživanja.

10. U ponovljenom postupku ovaj sud je donio presudu poslovnog broja P- 475/2021-6 od 10. ožujka 2022., a kojom presudom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tužitelju isplatiti tuženiku 9.062,50 kn ime troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. U obrazloženju te presude sud je u bitnom naveo kako je odredbom članka 461.a, stavka 2. ZPP-a propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje tih činjenica, a da tužitelj u tužbi nije predložio dokaz prometno-tehničkim vještačenjem te da nije dokazao da taj dokaz bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, slijedom čega se provedeni dokaz vještačenjem nije mogao uzeti u obzir. S tim u vezi, da tužitelj u postupku nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, koja se ničim drugim osim vještačenjem u postupku nije mogla dokazati budući je tuženik osporio visinu, odnosno ponudu popravka vozila koju je tužitelj dostavio uz tužbu.

11. Protiv navedene presude, tužitelj je podnio žalbu te je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2323/2022-2 od 2. lipnja 2022. tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda. U bitnom je drugostupanjski sud naveo kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 461.a, stavka 6. ZPP-a kao i pravila o teretu dokazivanja iz odredbi članka 219. i članka 221.a ZPP-a i odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao da bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti izvođenje dokaza vještačenjem te da pouda koju je tužitelj priložio spisu ne može biti dokaz o šteti i visini štete.

12. Protiv navedene drugostupanjske tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revd- 861/2021-2 od 17. svibnja 202. dopuštena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-2323/2022-2 od 2. lipnja 2022. radi pravnog pitanja: kada sud ipak izvede dokaz koji je parnična strana, uz suglasnost protivne stranke, predložila nakon podnošenja tužbe odnosno odgovora na tužbu, a protivno odredbi čl. 461.a st. 2. Zakona o parničnom postupku, treba li takav dokaz ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza?

13. Tužitelj je nakon toga pravovremeno podnio reviziju, a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-988/2023-2 ukinute su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2323/2022-2 od 2. lipnja 2022. i presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-475/2021-6 od 10. ožujka 2022. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju tog rješenja sud je iznio pravno shvaćanje da u situaciji kada se radi o sporu male vrijednosti i kada je sukladno odredbi članka 461.a, stavka 2. ZPP-a propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze za utvrđivanje iznesenih činjenica pa kada protivno toj zakonskoj odredbi sud odluči provesti dokaze predložene od obje strane nakon zaključenja prethodnog postupka, u konkretnom slučaju prometno vještačenje, provedeni dokazi trebaju se vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Radi pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, kako je izložio revizijski sud, ukinute odluke kontradiktorne su izvedenim dokazima, radi čega je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U ovom ponovljenom postupku tužitelj je podneskom od 2. veljače 2024. istaknuo kako je iz rješenja revizijskog suda razvidno da je u postupku potrebno vrednovati i ocijeniti provedeni dokaz prometnog vještačenja u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Također, naveo je da iz predmetnog vještva proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 12.628,60 kn, umanjenu za vrijednost zamijenjenih dijelova od 10 % te da je tužitelj dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je tim podneskom, a potom podneskom od 13. veljače 2024. naveo da uređuje tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 48., stavaka 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i izmjenama Zakona o obveznim odnosima u pogledu odredbi članka 2. i članka 29., stavka 2. te je podneskom od 13. veljače 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 1.508,49 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 8. kolovoza 2016. do isplate kao i troškove parničnog postupka.

15. Tuženik je u podnesku od 27. veljače 2024. istaknuo da pristaje na djelomično povlačenje tužbe te da za smanjeni dio tužbenog zahtjeva – 1.369,34 kn / 181,74 EUR zahtijeva troškove postupka. Također je istakao da je tužitelj obveznik PDV-a te da su stranke Uvjetima ugovora kasko osiguranja ugovorile kako visina štete-osigurnine ovisi o poreznom statusu osiguranika, u smislu odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost i njegova prava na odbitak pretporeza, pored činjenice da tužitelj ne raspolaže računom o popravku vozila. Tuženik osporava početak tijeka zakonskih zateznih kamata te ističe kako je dokaz prometno-tehničkim vještačenjem predložio samo tužitelj protiv odredbama članka 461.a ZPP-a, a u svemu preostalom ustrajao je kao u dotadašnjem tijeku postupka.

16. Tužitelj nadalje u svom podnesku od 5. ožujka 2024., u odnosu na tuženikov zahtjev za naknadu troška za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, ističe kako se ima primijeniti odredba članka 154., stavka 2. ZPP-a prema kojoj se omjer uspjeha u parnici procjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Ističe kako tužitelj prilikom popravka automobila mora platiti i PDV na pružene usluge pa samim time ima pravo potraživati naknadu štete i u tom dijelu, a navod da može odbiti PDV ne znači da će se to i dogoditi. Ističe kako je početak tijeka zakonskih zateznih kamata zatražen ispravno, sukladno odredbi članka 12., stavka 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

17. Tuženik u podnesku od 6. ožujka 2024. ustraje u svim svojim navodima te ističe kako u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni ZOOP-a jer da se radi o ugovornom osiguranju, a ne izvanugovornoj odgovornosti tuženika.

18. Tužitelj je postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 181,74 EUR, čime je tužitelj djelomično povukao tužbu za navedeni iznos. Pravno shvaćanje da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021.

19. Slijedom navedenog, trebalo je utvrditi da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 181,74 EUR / 1.369,34 kn kuna, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

20. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem isprava i pregledom dokumentacije sadržane u spisu, i to: police kasko osiguranja motornih vozila (list 4.), prijave i zahtjev za naknadu štete (list 5. -6.), izvid štete (list 7.), ponuda društva Benussi IVECO (list 8.), dopis tuženika od 7. listopada 2016. (list 9.), prigovor tužitelja (list 10.), dopis tuženika od 3. studenog 2016. (list 11.), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještala za strojarstvo, vozila i promet dr.sc. Ljubomira Kovača, broj 11498 od 29. kolovoza 2018. (listovi 100. -109.). Sud je također pročitao sudsku praksu koja prileži spisu.

21. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

22. Predmet spora je tužiteljev zahtjev prema tuženiku za isplatu iznosa od 1.508,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime isplate iz Ugovora o osiguranju radi nastupa osiguranog slučaja.

23. Među strankama nije sporno da se 8. kolovoza 2016. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo u vlasništvu tužitelja, da je to vozilo bilo osigurano kod tuženika policom kasko osiguranja 831197289, da je odredbom članka 21., stavka 1, točkom 2. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila koji su sastavni dio ugovora o osiguranju predviđen gubitak prava iz osiguranja u slučaju ako vozač nakon prometne nezgode ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, da je tužitelj štetni događaj prijavio tuženiku, da je utvrđeno oštećenje na vozilu te da je tuženik pasivno legitimiran.

24. Sporno je među strankama je li odredba članka 21., stavka 1, točka 2. Uvjeta ništetna te može li se u ovom sporu male vrijednosti vrednovati provedeni dokaz prometnim vještačenjem koji protivno odredbi članka 461a., stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a) nije predložen u tužbi. Također, sporna je visina tužbenog zahtjeva.

25. Odredbom članka 942. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO-a) propisano je da su ništetne odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza, na što sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 327., stavka 1. ZOO- a.

26. S tim u vezi, odredba članka 21., stavka 2. Uvjeta kasko osiguranja je ništetna (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ukidnoj presudi Pž- 4795/2020-3 od 23. lipnja 2021.) pa tužitelj nije izgubio pravo na osigurninu time što nakon prometne nezgode nije osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti.

27. Odredbom članka 921. ZOO-a propisano je da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

28. S tim u vezi, sukladno odredbi članka 921. ZOO-a, a budući među strankama nije sporno da je tuženik pasivno legitimiran, da je osigurani slučaj nastupio te s obzirom na to da tužitelj nije izgubio pravo na osigurninu, tužiteljev je zahtjev osnovan.

29. Odredbom članka 461.a, stavka 2. ZPP-a propisano je da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica.

30. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je nakon podnošenja tužbe sudu predložio izvesti dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za cestovni promet i strojarstvo na okolnost visine tužbenog zahtjeva kojem prijedlogu se tuženik nije protivio (list 59. spisa).

31. Budući je sud odlučio provesti navedeni dokaz koji je tužitelj, uz suglasnost protivne strane, predložio nakon podnošenja tužbe i protivno odredbi članka 461.a, stavka 2. ZPP-a., tada sud provedeni dokaz sud treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. (Tako VSRH u rješenju broj Rev 988/2023-2 od 6. prosinca 2023.).

32. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za strojarstvo, vozila i promet dr.sc. Ljubomira Kovača broj 11498, od 29. kolovoza 2018. (listovi 100. -109.) izrađenog na okolnost visine nastale štete na vozilu tužitelja razvidno je kako je vještak sačinio obračun visine štete iz kojeg proizlazi da je šteta u pogledu dijelova ukupno 9.648,88 kuna, radova 420,00 kuna, potrošnog materijala limara 36,00 kuna, dakle da je ukupna šteta bez PDV-a 10.102,88 kn, odnosno s PDV-om visina nastale štete da je ukupno 12.628,60 kn. U dopuni vještačenja na raspravi održanoj 11. rujna 2020. (listovi 163.-165.) vještak je iskazao da se oštećeni, odnosno zamijenjeni dijelovi vozila mogu utržiti kao sekundarna sirovina

33. Stranke na navedeni nalaz i mišljenje nisu imale prigovor te su se usuglasile da bi vrijednost zamijenjenih dijelova iznosila 10 % njihove vrijednosti procijenjene u nalazu i mišljenju.

34. S tim u vezi, tužitelj je i postavio svoj konačan tužbeni zahtjev u visini 1.508,49 EUR s naznakom da je umanjio isti za vrijednost zamijenjenih dijelova u iznosu od 10%.

35. Među strankama je ostalo sporno ima li tužitelj pravo na dio potraživanja s osnova PDV-a budući tuženik navodi da su stranke ugovorile kako visina štete – osigurnine ovisi o poreznom statusu osiguranika, u smislu odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost i njegova prava na odbitak pretporeza te budući tužitelj ne raspolaže računom o popravku vozila.

36. Pregledom Police kasko osiguranja motornih vozila koju su sklopile stranke (list 4.) razvidno je kako je u gornjem lijevom dijelu Police u kojem su navedeni podaci za osiguranika, ovdje tužitelja, naznačeno "Pravo odbiti PDV: DA".

37. Iz navedenog je za zaključiti kako se tužitelj sklapanjem navedene police s osigurateljem, ovdje tuženikom, usuglasio kako visina štete ovisi o njegovu poreznu statusu, odnosno da je tužitelj priznao da ima pravo odbiti PDV, pa se činjenica da je tužitelj obveznik plaćanja PDV-a ukazuje nespornom.

38. Pravilno tuženik ukazuje kako tužitelju kao obvezniku poreza na dodanu vrijednost ne pripada iznos PDV-a na obračun štete učinjen po stalnom sudskom vještaku Ljubomiru Kovaču.

39. Naime, temeljno pravilo u popravljanju materijalne štete je uspostava prijašnjeg stanja u oštećenikovoj imovini, odnosno isplata naknade štete u novcu u onom iznosu koji je potreban da se uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Dakle, ako je za uspostavu prijašnjeg stanja oštećeniku potreban i trošak PDV-a tada naknada štete uključuje i taj trošak, bez obzira radi li se o totalnoj šteti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-512/2023) ili još nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari.

40. Međutim, ako tužitelj za nabavku dobara i usluga u vezi s obavljanjem svoje djelatnosti može ostvariti odbitak pretporeza u iznosu od 100% u smislu članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24 i 152/24) tada tužiteljeva imovina neće biti umanjena za iznos PDV-a u smislu članka 1090. ZOO-a. U takvom slučaju oštećenik nema pravo potraživati porez na dodanu vrijednost za koji iznos mu imovina nije (neće biti) umanjena. Takav stav zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-359/2017.

41. Prihvativši nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ljubomira Kovača broj 11498 kao pravilno i objektivno te sukladno ranije iznesenom u pogledu tužiteljeva poreznog statusa, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti u dijelu u kojem tužitelj potražuje iznos od 8.682,19 kn / 1.152,32 EUR na ime dijelova (iznos iz nalaza mišljenja od 9.646,88 kn umanjen za 10% vrijednosti zamijenjenih dijelova), iznos od 420,00 kuna / 55,74 EUR na ime radova te iznos od 36,00 kuna / 4,78 EUR na ime potrošnog materijala limara, odnosno ukupno 9.138,19 kn / 1.212,85 EUR, dok je valjalo odbiti tužiteljev zahtjev u pogledu zatraženog iznosa PDV-a, u ukupno zatraženom iznosu od 2.227,50 kn / 295,64 EUR, radi čega je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke presude.

42. Tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos od dana štetnog događaja 8. kolovoza 2016., pozivajući se na odredbu članka 12., stavka 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, dok tuženik osporava primjenu tog zakona ovoj pravnoj stvari.

43. Na isplatu štete na temelju police kasko osiguranja ne primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu budući se tim zakonom uređuju obvezna osiguranja u prometu. Kako kasko osiguranje nije obvezno osiguranje, već dobrovoljno osiguranje imovine, o dospijeću tražbine vezano uz tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos štete treba odlučiti primjenom odredbi članka 943. ZOO-a kojim je propisano da, kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (stavak 1.), ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (stavak 2.), ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (stavak 3), ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (stavak 4.).

44. Kako proizlazi iz prijave štete i odštetnog zahtjeva iz osiguranja automobilskog kaska da je tužitelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio 30. rujna 2016. (list 5. spisa), sukladno odredbi članka 943., stavku 3. ZOO-a valjalo je tužitelju dosuditi tijek kamata na iznos štete upravo od dana 30. rujna 2016., dok ga je valjalo odbiti za zatraženi tijek kamata za ranije zatraženo razdoblje, slijedom čega je odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke presude.

45. Također, sukladno odredbama članka 29., stavka 1. ZOO-a tužitelju su kamate na dosuđeni iznos priznate po stopi propisanoj člankom 29., stavkom 2. ZOO-a za ostale odnose. Naime, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o tražbini iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, to tužitelju pripada pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose, radi čega je odlučeno kao pod točkama I. i IV. izreke presude.

46. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka temelji se na članku 154., stavku 5., članku 155. i članku 164. ZPP-a.

47. Pritom je za navesti kako prilikom određivanja razmjernog djela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovi tužbenog zahtjeva. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka treba uzimati u obzir kako uspjeh tužitelja, tako i uspjeh tuženika u parnici, a kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (članak 154. stavak 2. ZPP- a) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

48. U tom smislu treba istaknuti da je tužitelj u sporu u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio 100%, da je u odnosu na visinu uspio 80 %, dakle ukupno je uspio sa 90% (180%:2). Tuženik je uspio s 10%. S obzirom da se sukladno odredbi članka 154., stavka 2. ZPP-a u slučaju razmjernog uspjeha stranaka u sporu, od postotka stranke koja je više uspjela u sporu, oduzima postotak stranke koja je manje uspjela i na taj način odmjerava naknada dijela ukupnih troškova, tužitelju u ovom slučaju pripada pravo na naknadu 80 % troškova postupka koje bi imao pravo da je u cijelosti uspio u postupku.

49. S obzirom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa), konačnu vrijednost predmeta spora (1.508,49 EUR) i postavljeni zahtjev za naknadu troškova (list 438. spisa), tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za: sastav tužbe po Tbr. 7.1. (100 bodova), sastav četiri obrazložena podneska (10.11.2017., 2.10.2018., 2.2.2024., 5.3.2024.) po Tbr. 8./1. (svaki po 100 bodova), četiri zastupanja na ročištima (16.11.2017., 6.12.219., 11.9.2020., 31.1.2022.) po Tbr.9./1. Tarife (svako po 100 bodova), trošak žalbe o Tbr.10/1. Tarife (125 bodova), trošak prijedloga za dopuštene revizije po Tbr.10./5. Tarife (300 bodova), trošak revizije po Tbr.10./5. Tarife (300 bodova), trošak pristupa na ročište za objavu po Tbr. 9./3. Tarife (50 bodova), dakle ukupno 1675 bodova što sukladno Tbr.54. Tarife iznosi 3.350,00 EUR, a uvećano za 25 % PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi 4.187,50 EUR, odnosno u omjeru 80%, tužitelju pripadaju troškovi u iznosu od 3.350,00 EUR.

50. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/2019.) priznat i trošak sudske pristojbe u visini plaćenog iznosa i to za tužbu - 66,36 EUR, prvostupanjsku presudu od 15.10.2020. - 66,36 EUR, žalbu od 19.10.2020. - 66,36 EUR, žalbu od 16.3.2022. - 133,72 EUR, prijedlog za dopuštenje revizije - 66.36 EUR, reviziju – 66,36 EUR, ukupno 465,52 EUR.

51. Pored navedenog, tužitelju pripada u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.

52. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove postupka po osnovi odvjetničkog zastupanja, sudskih pristojbi i troška vještačenja u ukupnom iznosu od 4.080,97 EUR.

53. Sukladno odredbi članka 29., stavka 1. ZOO-a, na troškove parničnog postupka tužitelju pripada zakonska zatezna kamata po stopi propisanoj odredbom članka 29., stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, koja teče od 18. ožujka 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate.

54. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke rješenja.

55. Preostali zatraženi odvjetnički trošak tužitelju nije priznat jer mu po ocjeni ovog suda, a sukladno odredbi članka 155. ZPP-a isti nije bio potreban za svrhovito vođenje parnice, dok mu trošak pristojbe za prvostupanjsku presudu od 10. ožujka 2022. nije ni nastao, kao ni trošak pristojbe na žalbu od 19. listopada 2020. u više zatraženom iznosu od 66,36 EUR, pa je tužitelja valjalo odbiti u zahtjevu za naknadu troška u iznosu 1.469,22 EUR, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

56. Budući je tužitelj zatražio isplatu zakonske zatezne kamate na parnični trošak po stopi propisanoj za trgovačke odnose, valjalo je tužitelja odbiti i u dijelu u kojem zatražena kamatna stopa prelazi stopu propisanu za ostale odnose, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. Izreke rješenja.

57. Nadalje, s obzirom na to da je tuženik povukao tužbu za iznos od 1.369,34 kuna / 181,74 EUR, a na koje povlačenje je tuženik pristao podneskom od 27. veljače 2024., kojim podneskom je pravovremeno zatražio naknadu troška (list 378.) to je na temelju članka 158., stavka 1. ZPP-a te odredbama Tarife, tuženiku trebalo priznati zatraženi trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1.), pristupa na ročišta 16.11.2017., 6.12.2019., 11.9.2020. (Tbr. 9./1.), trošak obrazloženih podnesaka 21.8.2018., 19.09.2018., 29.10.2018. (Tbr.8./1.), u ukupno zatraženom iznosu od 350 EURA (svaka zatražena radnja po 25 bodova, ukupno 175 bodova) što uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 46. Tarife) i sukladno Tbr.54. Tarife ukupno iznosi 437,50 EUR.

58. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Maja Čelan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354., stavka 2., ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354., stavak 3., točka 3., tog Zakona (članak 467., stavak 1., ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis