REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-673/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. ĆC i mr. sc. JC, u pravnoj stvari tužitelja VIACTIV BKK iz D-44789 Bochum, Universitatsstrasse 43, SR Njemačka, OIB: 57074845150, zastupanog po punomoćniku Damiru Sajku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Akcionarsko društvo za osiguranje Milenijum osiguranje a.d.o. iz Beograda, Bulevar Mihajla Pupina 10 L, 11070 Beograd-Novi Beograd, Republika Srbija, zastupanog po punomoćniku Saši Pavličiću-Bekiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-113/2023-2 od 11. srpnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-90/21-45 od 29. studenoga 2022., u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-113/2023-2 od 11. srpnja 2023., i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. Troškovi revizijskog postupka ostavljaju se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'' Tuženik Milenijum osiguranje a.d.o. dužno je tužitelju VIACTIV BKK platiti iznos od 36.670,33 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. lipnja 1998. do 31. prosinca 2007. u visini kamatne stope koju na devizne štedne uloge građana u eurima po viđenju isplaćuju poslovne banke u mjestu isplate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini kamatne stope jednakoj eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena; a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi koja je jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi troškove ovoga postupka u iznosu od 76.875,00 kn / 10.203,06 eur."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

" I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-90/21-45 od 29. studenoga 2022. II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe. III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3718/2023 od 22. studenoga 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-113/2023-2 od 11. srpnja 2023., u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

''Predstavlja li potvrda strane ustanove nositelja zdravstvenog osiguranja kojom ta ustanova potvrđuje da je izvršila plaćanje troškova liječenja svog osiguranika dovoljnu dokaznu snagu javne isprave koju je u takvom obliku izdala ta strana ustanova nositelj zdravstveno osiguranja kao pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja tj. zakonskih ovlasti u smislu odredbi članka 230. ZPP-a, ili su strane ustanove nositelji zdravstvenog osiguranja usprkos izdavanju navedenih potvrda o izvršenim plaćanjima u parničnom postupku obvezne dostaviti i stvarne dokaze o izvršenom plaćanju u smislu bankovnih doznaka?''

4. Postupajući po dopuštenju protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači u cijelosti pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način, da tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti te obveže tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak, a podredno, da u cijelosti ukine pobijanu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a, zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao osiguratelj štetnika odgovornog za nastanak prometne nezgode od 16. ožujka 1997. (u Vukovaru, na području Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda), u kojoj je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika.

9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, s tim da je prvostupanjski sud ocijenio da se vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka]., koje je bilo osigurano kod prednika tuženika u smislu čl. 90. st. 1 Zakona o osiguranju (''Narodne novine'' broj 9/94 i 20/97 - dalje: ZOS), smatra neosiguranim vozilom te za da naknadu štete nanesene oštećenoj osobi uporabom takvog vozila prema odredbi čl. 86 st. 1 ZOS-a odgovara Hrvatski ured za osiguranje, a ne tuženik Akcionarsko društvo za osiguranje Milenijum osiguranje a.d.o., te da se vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] ne može smatrati vozilom sa domaćom (hrvatskom) registracijom, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem, da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku.

10. Za razliku od prvostupanjskog, sud drugog stupnja smatra pogrešnim izneseno shvaćanje prvostupanjskog suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženika, no i taj sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, iz razloga što tužitelj u ovom postupku nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. To shvaćanje je obrazložio na slijedeći način: "23. U ovom predmetu određeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdilo je li tužitelj stvarno podmirio troškove liječenja, kada i u kojoj visini. Međutim, tužitelj nije dostavio potrebne dokaze i dokumente kojima bi se navedeno knjigovodstveno financijskim vještačenjem zaista i utvrdilo.

S obzirom na navedeno, odnosno da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

22.1. U odnosu na tvrdnje tužitelja da se prema njemačkoj sudskoj praksi navedeno ne mora dokazati treba istaknuti da iz dokumentacije dostavljene uz podnesak od 21. travnja 2021. ovaj sud takav zaključak ne može izvesti. Iz odluke Vrhovnog suda SR Njemačke proizlazi da se ista odnosi na konkretnu stranku, odnosno pravno shvaćanje je izraženo u konkretnim okolnostima, a stranka iz tog predmeta nije tužitelj iz ovog predmeta.

Osim toga, računi koji su predmet ovog spora ne odnose se samo na liječenje u njemačkim bolnicama već i na liječenje u bolnicama izvan SR Njemačke.

23. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 373.a ZPP-a žalba tužitelja je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena."

11. 1. Tužitelj u podnesenoj reviziji smatra da je izneseni zaključak drugostupanjskog suda utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 230. st. 1. i čl. 231. ZPP-a. U tom pravcu je naveo, da je tužitelj ustanova zdravstvenog osiguranja po njemačkom pravu koja je financirala troškove liječenja svog osiguranika UC, koji je nastradao u prometnoj nezgodi u 16. 3. 1997., te da je u prilogu svog podneska od 13. 7. 2022. u spis dostavio potvrdu Klinike Martha Maria iz Nürnberga od 7. 1. 2022. u kojoj je jasno navedeno da navedena Klinika više nema nikakvih nepodmirenih potraživanja prema pravnom slijedniku tužitelja, po osnovi liječenja osiguranika UC od posljedica štetnog događaja od 16. 3. 1997., te da je sve troškove platio tužitelj kao ustanova zdravstvenog osiguranja, a navedena potvrda dostavljena je i u prijevodu po ovlaštenom sudskom tumaču za njemački jezik. Dostavom navedene potvrde tužitelj smatra, da je odgovorio na traženje sudskog vještaka iz točke 3 podneska sudskog vještaka od 2. 11. 2021. i od 9. 5. 2022., kojom je naveo da je od tužitelja uz priložene račune zdravstvenih ustanova i izvadaka iz informacijskog sustava tužitelja potrebno zatražiti i slijedeću dokumentaciju: ''očitovanje pojedinih zdravstvenih ustanova u pogledu toga imaju li potraživanja prema tužitelju po osnovi utuženih plaćanja ili je tužitelj ista podmirio''

11. 2. Dalje je tužitelj u reviziji naveo, da je u prilogu podneska od 14. 1. 2022. dostavio utužene račune ustanova u kojima je liječen njegov osiguranik UC na kojima se temelji tužiteljevo regresno potraživanje zajedno s internim potvrdama o izvršenim plaćanjima ovjerene/potvrđene okruglim žigom tužitelja kao ustanove javnog prava; sve u prijevodu po ovlaštenom sudskom tumaču za njemački jezik. Navodi da tijekom postupka tuženik nije dokazao suprotno, niti je u smislu odredbi čl. 230. st. 3 ZPP-a dokazivao da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena; a također je očito da niti sud nije postupio u skladu s odredbama čl. 230. st. 4. ZPP-a prema kojoj, ako posumnja u autentičnost isprave, može zatražiti da se o tome izjasni tijelo od kojega ta isprava potječe. Uz navedeno ističe i da je na ročištu od 29. 9. 2016. osiguranik tužitelja UC iskazao da je troškove njegovog liječenja podmirio tužitelj i naveo je da se liječio u bolnicama u Vukovaru, Beogradu i Njemačkoj.

12. 1. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika. Člankom 220. ZPP-a pripisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a prema stavku 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, dok prema čl. 8. ZPP-a sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.

12. 2. Prema navedenim odredbama, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan, da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.

13. Prema odredbi čl. 231. ZPP-a određeno je da ukoliko međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, inozemne javne isprave koje su propisno ovjerene imaju, uz uvjet uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.

14. U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, i vodeći računa o ispravama i dokazima u spisu na koje se poziva tužitelj (navedene u točki 11. 1. i 11. 2. obrazloženja) odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već samo reguliraju pitanje naknade štete po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz.

15. 1. Prema odredbi čl. 5. Zakona o sudovima, sud donosi odluke i na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, konvencija, zakona i drugih važećih izvora prava pa tako i na temelju Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ broj 9/69) koji je Republika Hrvatska preuzela kao sastavni dio svog pravnog poretka i koji je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, te je sud prilikom donošenja odluke trebao uzeti u obzir i odredbe čl. 31. st. 2. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ broj 9/69) koji je stupio na snagu 1. 1.1975. koji glasi: ''(…) Za isprave, koje se prilikom provođenja pravnih propisa navedenih u članu 2. stav. 1. podnose nekom organu jedne države ugovornice navedenom u članku 29. stav. 1. prilikom upotrebe pred organima druge države ugovornice, nije potrebna legalizacija ili neka slična formalnost.'', kao i čl. 29. st. 1. navedenog Sporazuma kojim je određeno da: ''Nosioci, udruženja nosilaca, organi i sudovi država ugovornica pružaju uzajamnu pomoć pri provođenju ovog sporazuma, kao da primjenjuju pravne propise koji za njih važe.''

15. 2. Identičnu odredbu sada sadrži i čl. 31. st. 2 Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, potpisan u Bonnu 24. 11. 1997. (''Narodne novine'', Međunarodni ugovori broj 7/98) koji je stupio na snagu 15. 5.1998. (u vrijeme dok je još uvijek trajalo liječenje osiguranika tužitelja), a koji Ugovor je zamijenio Sporazum o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke (Službeni list SFRJ broj 9/69), prema kojem ''(…) Za isprave koje se prilažu u primjeni ovog ugovora ili pravnih propisa jedne države ugovornice na koje se Ugovor odnosi (članak 2. stavak 1.), prigodom upotrebe pri službama druge države ugovornice nije potrebna službena ovjera ili neka slična formalnost''.

16. Tužitelj je javna ustanova i nositelj zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj na kojeg se primjenjuju odredbe Socijalnog zakonika (a pravo na regresno potraživanje plaćenih troškova liječenja, odnosno pravo na naknadu štete proizlazi iz odredbe paragrafa 116. SGB (Socijalnog zakona) i odredbe paragrafa 823. BGB (Bürgerliches Gesetzbuch, skraćeno BGB, Građanski zakonik). Stoga njezine isprave u smislu odredbi čl. 230. i čl. 231 ZPP-a imaju istu pravnu snagu, kao i isprave domaćih ustanova zdravstvenog osiguranja.

17. 1. Prema čvrstom i dosljednom shvaćanju revizijskog suda, iznesenom u brojnim odlukama izneseno je pravno shvaćanje, prema kojem račun koji je sam tužitelj (HZZO) izdao, odnosno izvod iz knjigovodstvenih kartica ne predstavljaju javne isprave, u smislu čl. 230. ZPP-a. Tako shvaćanje ovaj je sud izrazio u više odluka:

Rev 1070/2021-2 od 8. studenoga 2022., Rev-977/2016-2 od 19. studenoga 2019., Revt-476/2017-2 i dr.

17. 2. U odluci Rev 977/2016-2 od 19. studenoga 2019., navedeno shvaćanje je obrazloženo na slijedeći način:

"- račun o kojemu je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen.

U samo toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan."

18. Prema navedenom, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Potvrda strane ustanove nositelja zdravstvenog osiguranja kojom ta ustanova potvrđuje da je izvršila plaćanje troškova liječenja svog osiguranika nema dokaznu snagu javne isprave koju je u takvom obliku izdala ta strana ustanova. nositelj zdravstveno osiguranja kao pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja tj. zakonskih ovlasti u smislu odredbi članka 230. ZPP-a, pa su strane ustanove nositelji zdravstvenog osiguranja, jednako kao i tuzemne ustanove te vrste, usprkos izdavanju navedenih potvrda o izvršenim plaćanjima u parničnom postupku obvezne dostaviti i stvarne dokaze o izvršenom plaćanju.

19. Pravno shvaćanje izraženo u odluci nižestupanjskih sudova o računima kao javnoj ispravi u skladu je s shvaćanjem iznesenim u citiranim odlukama ovog suda, međutim, drugostupanjski sud pri iznošenju navedenog shvaćanja zanemario je naprijed citiranu odredbu čl. 220. ZPP-a, prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, jer u parničnom postupku ne postoji pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, konkretno u ovoj vrsti spora, visina štete na strani tužitelja.

20. 1. Tužitelj, kako to proizlazi iz spisa predmeta, tijekom postupka nije dostavio samo običnu specifikaciju troškova nego je dostavio brojnu materijalnu dokumentaciju iz koje proizlazi, da je tužiteljev osiguranik boravio u bolnicama u Vukovaru, Beogradu i Nürnbergu, da je tamo liječen, da je Klinici Grada Nürnberga potvrdio da će preuzeti troškove bolničkog liječenja svog osiguranika UC, te je uz to i svojim žigom (kao ustanova javnog prava) potvrdio da je sve te račune primio i imao te da ih je platio, jer je to bila njegova zakonska obaveza, a to je potvrdila i Klinika Martha Maria iz Nürnberga u svom dopisu od 7. siječnja 2022. (navodeći da više nema nikakvih nepodmirenih potraživanja prema pravnom slijedniku tužitelja, po osnovi liječenja osiguranika UC, od posljedica štetnog događaja od 16. 3. 1997., te da je sve troškove platio tužitelj, kao ustanova zdravstvenog osiguranja).

20. 2. Vodeći računa o brojnim ispravama koje je u spis dostavio tužitelj: (pisani zahtjev Klinike Grada Nürnberga od 3. 6.1997. za preuzimanje troškova stacionarnog liječenja UC upućen tužitelju, pisani zahtjev Klinike Grada Nürnberga od 24. 6.1997. za preuzimanje troškova stacionarnog liječenja UC upućen tužitelju, dopis tužitelja od 26. 6.1997. upućen Klinici Grada Nürnberga kojim tužitelj potvrđuje preuzimanje troškova bolničkog liječenja UC, prijavu otpusta Klinike Grada Nürnberga od 9. 7.1997. za UC, upućena tužitelju, dokaz o uplati iznosa od 68,23 DEM za podlaktičnu štaku za UC od 29. 7.1997., prijavu otpusta Klinike Grada Nürnberga od 12. 8.1997. za UC upućena tužitelju, prijavu otpusta Klinike Grada Nürnberga od 6.11.1997. za UC upućena tužitelju, tužiteljev interni pregled razdoblja kontinuiranog bolničkog liječenja UC od 13. 1.1998. godine za razdoblje od 13. 4.1997. pa do 22. 7.1997. bolnicama Martha Maria u Nürnbergu i Klinici Grada Nürnberga (a nakon prvobitnog liječenja u bolnici u Vukovaru od 16 do 18. ožujka 1997., te u bolnici u Beogradu od 18. 3. do 12. 4.1998.), s prikazanim troškovima prijevoza 799 DEM i troškovima osiguranja od 596,99 DEM po danu, za vrijeme boravka u bolnici u Vukovaru i Beogradu, ukupno 25 dana x 596,99 DEM = 14.924,75 DEM za liječenje u bolnici u Beogradu i 2 dana x 596,99 DEM = 1.193,98 DEM u bolnici u Vukovaru, izvadak iz informacijskog sustava tužitelja koji se odnosi na doznaku od 13. 1.1998. na iznos od 15.590,37 DEM za stacionarno liječenje UC, izvadak iz informacijskog sustava tužitelja, koji se odnosi na doznaku od 13. 1. 1998. na iznos od 15.995,40 DEM za stacionarno liječenje UC, izvadak iz informacijskog sustava tužitelja, koji se odnosi na doznaku od 10. 2.1998., na iznos od 2.008,65 DEM za stacionarno liječenje UC, brojne izvatke iz informacijskog sustava tužitelja, precizno navedene u reviziji), drugostupanjski sud nije mogao tu dokumentaciju zanemariti nego je i nju bio dužan ocijeniti u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, prije nego je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu svog zahtjeva, a koji zaključak je temeljio samo na shvaćanju da priložena dokumentacija tužitelja ne predstavlja potrebni dokaz za provođenje financijskog vještačenja, niti javnu ispravu u smislu čl. 230. ZPP-a.

21. Odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'', broj 157/13 - dalje: ZOMO), kako je naprijed navedeno, ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete pa neovisno o tome što takve potvrde nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, i što je teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, i takve potvrde, kao i druga materijalna dokumentacija mogu biti dokaz o izvršenim isplatama, te je i tu dokumentaciju sud dužan ocijeniti, na način kako je propisano čl. 8. ZPP-a.

22. 1. Pogrešan je, stoga, stav drugostupanjskog suda o značenju priložene materijalne dokumentacije (u prilogu podneska od 14. 1. 2022. dostavljeni utuženi računi ustanova u kojima je liječen njegov osiguranik UC), pogotovo što je tužitelj u prilogu svog podneska od 13. 7. 2022., u spis dostavio potvrdu Klinike Martha Maria iz Nürnberga od 7. 1. 2022., u kojoj je jasno navedeno da navedena Klinika više nema nikakvih nepodmirenih potraživanja prema pravnom slijedniku tužitelja po osnovi liječenja osiguranika UC od posljedica štetnog događaja od 16. 3. 1997., te da je sve troškove platio tužitelj kao ustanova zdravstvenog osiguranja, pa dostavom navedene potvrde tužitelj osnovano smatra da je odgovorio na traženje sudskog vještaka iz točke 3 podneska sudskog vještaka od 2. 11. 2021. i od 9. 5. 2022. Zaključak drugostupanjskog suda za sada nije prihvatljiv, ni imajući u vidu, da je na ročištu od 29. 9. 2016. osiguranik tužitelja UC iskazao da je troškove njegovog liječenja u bolnicama u Vukovaru, Beogradu i Njemačkoj podmirio tužitelj.

22. 2. Praksu Vrhovnog suda Njemačke VIZR VI ZR 1/98 i Visokog zemaljskog suda Hamm 9 U 9U 1/96., prema kojoj nositelji zdravstvenog i socijalnog osiguranja ne moraju i nisu dužni dokazivati da su stvarno platili račune za troškove liječenja, "jer se radi o uglednim ustanovama socijalnog osiguranja i da navedeno dokazivanje vrlo često nije niti moguće zbog velikog broja računa uplata i isplata koje svakodnevno primaju, obavljaju i vrše", drugostupanjski sud (u točki 22.1.) drugostupanjski sud pogrešnom ocjenjuje kada smatra da ''stranka iz tog predmeta nije tužitelj iz ovog predmeta'' jer se sudska praksa iz Njemačke, ukoliko bi bila relevantna, odnosi na sve nositelje zdravstvenog i socijalnog osiguranja, bez izuzetaka, pa, ni po ovom sudu nije bitno što stranka-tužitelj iz presude Vrhovnog suda Njemačke (Barmer Ersatzkasse) nije ovdje tužitelj, nego je bitno, kako pravilno navodi revident, da su i navedeni KC i ovdje tužitelj ustanove javnog prava i nositelji zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj. Stoga je dostavljena sudska praksa iz podneska tužitelja od 29. 4.2021., pogrešno ocijenjena.

23. Prema tome, u konkretnoj pravnoj stvari kada je drugostupanjski sud utvrdio da je tužitelj priložio u spis dopise pojedinih zdravstvenih ustanova iz kojih proizlazi, da isti potvrđuju, da su upravo ovdje utuženi troškovi liječenja podmireni po izdanim računima, ali da, i pored toga smatra, da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, tada nije pravilno primijenio materijalno pravo. Teret dokaza o izvršenim isplatama je na tužitelju ali i navedene potvrde mogu biti dokaz o izvršenim isplatama, (tako i ovaj sud u Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.).

24. Na temelju svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a reviziju tužitelja ocijeniti osnovanom te odlučiti kao u izreci.

25. O troškovima revizijskog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić