REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3236/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Vedrana Miličevića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika UJ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7.2. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010839281 od 16.11.2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja..."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], preplaćeni iznos s osnove ugovorene valutne klauzule u iznosu od 260,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-5,29 eura od 31.10.2008. do isplate,

-5,96 eura od 31.12.2008. do isplate,

-5,29 eura od 28.01.2009. do isplate,

-8,84 eura od 26.02.2009. do isplate,

-5,16 eura od 30.03.2009. do isplate,

-6,40 eura od 30.04.2009. do isplate,

-1,99 eura od 26.05.2009. do isplate

-3,17 eura od 26.06.2009. do isplate,

-2,25 eura od 29.07.2009. do isplate,

-2,45 eura od 27.08.2009. do isplate,

-2,50 eura od 29.09.2009. do isplate,

-1,14 eura od 29.10.2009. do isplate,

-3,43 eura od 27.11.2009. do isplate,

-5,31 eura od 29.12.2009. do isplate,

-7,64 eura od 28.01.2010. do isplate,

-7,88 eura od 22.02.2010. do isplate,

-11,65 eura od 30.03.2010. do isplate,

-10,69 eura od 28.04.2010. do isplate,

-13,61 eura od 28.05.2010. do isplate,

-24,54 eura od 30.06.2010. do isplate,

-20,60 eura od 27.07.2010. do isplate,

-29,79 eura od 30.08.2010. do isplate,

-26,20 eura od 29.09.2010. do isplate,

-22,22 eura od 29.10.2010. do isplate,

-26,90 eura od 16.11.2010. do isplate,

od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate koje teku do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 9010839281 od 16.11.2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.598,33 CHF (slovima: trinaest tisuća petsto devedeset osam CHF i trideset tri CH) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

IV. Utvrđuje se da ne postoji "tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od: 252,35 Eur preplata za isplate kada je tečaj bio niži ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

- 0,30 € od 01.01.2006 do namirenja

- 0,58 € od 01.02.2006 do namirenja

-02,59 € od 01.03.2006 do namirenja

-03,50 € od 01.04.2006 do namirenja

- 05,11 € od 01.05. 2006 do namirenja

- 03,15 € od 01.06. 2006 do namirenja

- 04,23 € od 01.07. 2006 do namirenja

- 04,95 € od 01.08. 2006 do namirenja

- 04,56 € od 01.09. 2006 do namirenja

- 01,88 € od 01.10.2006 do namirenja

- 04,38 € od 01.11.2006 do namirenja

- 04,55 € od 01.12.2006 do namirenja

- 05,38 € od 01.001.2007 do namirenja

- 06,73 € od 01.02.2007 do namirenja

- 07,63 € od 01.03. 2007 do namirenja

- 06,79 € od 01.04. 2007 do namirenja

- 08,21 € od 01.05. 2007 do namirenja

- 10,95 € od 01.06. 2007 do namirenja

- 11,92 € od 01.07. 2007 do namirenja

- 12,59 € od 01.08.2007 do namirenja

- 09,44 € od 01.09.2007 do namirenja

- 11,66 € od 01.10.2007 do namirenja

- 12,55 € od 01.11.2007 do namirenja

- 09,48 € od 01.12.2007 do namirenja

- 12,46 € od 01.01.2008 do namirenja

- 09,04 € od 01.02.2008 do namirenja

- 08,85 € od 01.03.2008 do namirenja

-04,37 € od 01.04.2008 do namirenja

-08,82€ od 01.05.2008 do namirenja

- 10,01 € od 01.06.2008 do namirenja

-09,76 € od 01.07.2008 do namirenja

- 10,95 € od 01.08.2008 do namirenja

- 10,83 € od 01.09.2008 do namirenja

- 09,41 € od 01.10.2008 do namirenja

- 04,66 € od 01.12 .2008 do namirenja

sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), dok je od 28.12.2023 stopa zateznih kamata u ostalim odnosima određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu."

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 39,78 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.792,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 4. svibnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 16. studenoga 2005. sklopila Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.598,33 CHF, te je ugovoreno da je tužiteljica dužna kredit otplaćivati u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je nepoštena i ništava odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. dok su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2018. Odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu udruge Potrošač čime da je riješeno pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u toj valuti. Tužiteljica tvrdi da je po osnovi ništavosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužiteljica predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i da naloži tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos od 300,68 EUR/2.265,35 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja, kao i da joj isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovara vrijednosti predmeta spora i predlaže da se isti naznači sukladno zahtjevu za isplatu. Osporava da su tužiteljici ugovorom o kreditu povrijeđena potrošačka prava, obzirom da je ugovorni odnos okončan smatra da ne postoji povreda koju treba otkloniti, valutna klauzula da je uspostavljena radi očuvanja vrijednosti novca te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora mogla birati koji će kredit i koje vrste odabrati, da je tužiteljica bila informirana o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja jer to da proizlazi iz odredbe čl. 12. Ugovora kojeg je tužiteljica potpisala. Prigovara da bi tužiteljica bila potrošač, ističe prigovor zastare i prigovor radi prebijanja. Nadalje, navodi da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika te da u smislu odredbe čl. 3 Zakona o javnom bilježništvu javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku te javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje te je riječ o neoborivoj pretpostavci. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužiteljica je podneskom od 11. travnja 2024. (stranica 114-116 spisa), nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala kondemnatorni zahtjev na način da djelomično povlači tužbeni zahtjev obzirom na to da postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim traži preplaćeni iznos od 260,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta. Obzirom na to da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju, to je odlučeno u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP kao u izreci rješenja (točka I. izreke rješenja).

4. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, valja navesti da predmetni prigovor ovaj sud smatra neosnovanim jer se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, sve sukladno članku 37. stavak 1. ZPP-a.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 9- 13 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica 16-17 spisa), izvatke računa po kreditu (stranica 18-22 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 23-31 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 96-101 spisa), proveo saslušanje tužiteljice zamolbenim putem Općinskog suda u Virovitici (stranica 105-108 spisa) te saslušanje vještakinje Petre Blašković na ročištu 12.02.2025. (stranica 134 spisa), dok nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je predložio tuženik jer u dodijeljenom roku nije dostavio adresu istog.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. , 80/22., 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da: (1) sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF i to odredba čl. 1. Ugovora o kreditu-IZNOS KREDITA i odredba članka 7.2. OTPLATA KREDITA (2) da sud naloži tuženiku da joj isplati preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF, jer tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo.

8. U odnosu na ništavost članka 1. Ugovora o kreditu

9. Tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništavim dijela članka 1. Ugovora o kreditu koji glasi: "iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.598,33 CHF (slovima: trinaest tisuća petsto devedeset osam CHF i trideset tri CH) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

10. Ovim člankom nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF.

11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 1. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništavom. Zbog toga na utvrđenje ništavosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavosti članka 1. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

12. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Također, sud nije našao niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 1. Ugovora o kreditu bio ništav, niti je tužiteljica osporava ugovoreni iznos kredita.

13. Slijedom navedenoga, odbijen je kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništavosti članka 1. Ugovora o kreditu (isto pravno shvaćanje zauzeo je Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-411/2024 od 3. travnja 2024.).

14. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 16. studenoga 2005., a istim je prema članku 1. Ugovora odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 13.598,33 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, dok je člankom 7. točka 2. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni tog Ugovora.

16. Člankom 110. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) propisano je da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 109. stavak 1. ZOO/91) može uvijek isticati ništavost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da je ugovorni odnos okončan i da time ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti.

17. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2-tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

19. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništave i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

20. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

23. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

24. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništavosti) odredaba konkretnog ugovora.".

25. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

26. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

27. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

28. Tužiteljica je u postupku zamolbenim putem Općinskog suda u Virovitici saslušana kao parnična stranka iskazala da je 2005. kupovala osobni automobil u auto kući Šatrak iz [adresa]. Djelatnici auto kuće su joj preporučili da se obrati PBZ d.d. banci radi dizanja kredita potrebnog za predmetni automobil. Iz tog razloga otišla je u PBZ banku, a do tada nije bila klijent navedene banke, te se prilikom dolaska u banku obratila službeniku banke i iskazala potvrdu za dizanjem kredita. Službenik banke joj je preporučio sklapanje Ugovora o kreditu vezanog za tečaj CHF dok drugih ponuda od strane službenika banke nije bilo. Znala je da podiže kredit u kojem je tečaj vezan za valutu CHF ali nije znala niti je bila upoznata od strane djelatnika banke o rizicima dizanja takvog kredita. Rate kredita koje je otplaćivala a koje su joj ponuđene prema otplatnom planu su joj odgovarale te je na početku to bio povoljan kredit. Nakon nekog vremena rata koju je plaćala je rasla. Međutim, kako nije imala izbora to je kredit otplatila u cijelosti. U odnosu na informaciju o rizičnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF navela je da joj nitko nije posebno objašnjavao takvu vrstu rizika te je činjenica da je ugovorena valutna klauzula bila u predmetnom ugovoru o kreditu, međutim riječ je o tipskom Ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane banke na koji nije mogla utjecati. Predmetni Ugovor o kreditu potvrdila je javna bilježnica Dubravka Filipović Kovačić u [adresa], ali ne sjeća se što mi joj te prilike govorila o pogledu Ugovora o kreditu vezano uz valutu CHF, kredit je podigla jer joj je novac trebao, a imala je i puno povjerenje u banku i u sam švicarac.

29. Sud prihvaća uvjerljivim i istinitim iskaz tužiteljice da nije dobila potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te da je kredit koristila za kupnju vozila. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije, niti naveo, niti dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

30. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

31. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

32. Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

33. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile rok otplate od 60 mjeseci uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,50% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Vještak je mišljenja da ukupan iznos pretplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 260,90 eura, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi ukupno 252,35 eura.

34. Tužiteljica je u podnesku od 11. 04. 2024. navela da ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka te je konačno postavila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, dok je tuženik podneskom od 11.04.2024. prigovorio nalazu i mišljenju navodeći vještak nije izradio nalaz i mišljenje sukladno pravilima struke odnosno da je prilikom izračuna visine potraživanja u odnosu na valutu potrebno isključiti utjecaj promjene kamatne stope kako ne bi došlo do dvostrukog obračunavanja te je predložio da sud prihvati nalaz vještaka samo u dijelu koji uzima u obzir cjelokupno plaćene iznose i to kada je tečaj bio niži i kada je bio viši, jer isto čini sveukupan iznos te ukoliko sud ne bi uzeo u obzir navedeno ističe prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 252,35 eura preplata za isplate kada je tečaju bio niži sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

35. Sud je odredio saslušanje vještaka te je na ročištu održanom 12.02.2025. sudska vještakinja Petra Blašković navela da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 12. 03. 2024., a vezano za prigovor tuženika navela je kako je u izračunu utvrđen isključivo utjecaj promjene tečaja, dok nije uzeto u obzir potraživanje po osnovi promjene kamatne stope tj. isključen je utjecaj promjene kamatne stope, dok je u odnosu ostale prigovore tuženika navela da je riječ o pravnom pitanju.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i iskaz vještaka dan na ročištu određenom u povodu njegova saslušanja u odnosu na primjedbe tuženika smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika da se ovakav izračun temelji na pogrešnoj premisi obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnim tečajem je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

37. U odnosu na prigovor zastare koji ističe tuženik valja navesti da je isti neosnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 360. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 04.05. 2023.

38. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

39. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

40. Stoga je tužiteljici dosuđen preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 260,90 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

41. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 14/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO/05).

42. U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 108. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

43. Pri tome sud napominje da iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 104. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

44. Uzimajući u obzir da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

45. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

46. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 5. ZPP-a obzirom na to da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćnici sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), za sastav podneska od 24.10.2023. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanje na ročištu od 12.02.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanje na ročištu pred Općinskim sudom u Virovitici (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 11.04.2024. (Tbr. 8/1- 100 bodova) i zastupanja na ročištu 12.02. 2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), ukupno 600,00 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura, 1.200,00 eura uz PDV od 25% 300,00 eura, odnosno ukupno 1.500,00 eura.

47. Također joj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura koju je ista podmirila te trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, pa je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.792,00 eura.

48. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

49. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

50. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.