REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1616/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinje Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NE (ranije N) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 186/2024-8 od 27. rujna 2024., na sjednici održanoj 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-186/2024-8 od 27. rujna 2024. u odluci o glavnoj stvari – u točki I., II. izreke, i u odluci o trošku tuženika, u točki VI. izreke.

II. Djelomično se prihvaća, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku sadržane pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-186/2024-8 od 27. rujna 2024., te se ista preinačava na način da u tom dijelu sada glasi:

„IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 naknaditi tužiteljici NE (ranije N) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.519,31 eura (dvijetisućepetstodevetnaest eura i tridesetjedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška preko dosuđenog, za daljnji iznos od 312,50 eura odbija kao neosnovan.“

i r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje sadržano u presudi i rješenju Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-186/2024-8 od 27. rujna 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I. utvrđene su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3234543 sklopljenog između tužiteljice NE (ranije N) i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, dana 20. siječnja 2006., koji je 23. siječnja 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-59/06, a koje u čl. 2.st.1 predmetnoga ugovora glasi: „..u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i u čl. 7.st.1 predmetnoga ugovora glasi: „..po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“ Točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 2.017,87 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 16. prosinca 2007. do 16. veljače 2013.) do isplate. Točkom III. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 702,92 eura sa zateznim kamatama. Točkom IV. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.831,81 eura sa zateznima kamatama od 27. rujna 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana., dok je tužiteljičin zahtjev za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa troška odbijen kao neosnovan (točka V. izreke). Točkom VI. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška.

1.1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u točki I., II., IV. i VI. i rješenje pobija tuženik zbog žalbenih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge te u tom smislu ukazuje na zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Osim toga, ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.186. i 186 b. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a jer se ona ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a ukazuje i da je propustio primijeniti odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a kojom je propisano što obrazloženje presude treba sadržavati. Također, ukazuje da je sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a. Ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bile razumljive i da se o njima pregovaralo, pa da posljedično tome nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu sve okolnosti ostalih ugovornih odredbi. Ističe da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je ugovorna odredba o ugovornoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali je sve te navode prvostupanjski sud zanemario, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti te odredbe. Osim toga, ukazuje i na činjenicu da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala mogućnost izbora sklopiti sa tuženikom ugovor o kreditu vezanog za valutu Euro ili CHF i na te okolnosti nudio je određene dokaze koje je prvostupanjski sud potpuno zanemario. Nadalje, ukazuje i da je tuženik osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotnu načelu savjesti i poštenja, te da je te navode prvostupanjski sud zanemario. Ukazuje kako je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka zbog toga što je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nesporno nije ugovoreno, a sud se o ovom prigovoru tuženika nije očitovao. Prvostupanjski sud nije obrazložio ni svoj zaključak o tome zašto tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da bi tuženik bio nesavjestan u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO). Smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, naročito glede savjesnosti ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Smatra da se pobijana presuda pogrešno temelji na odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14). U kolektivnom sporu tuženiku nije bilo moguće dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili da to nije predmet kolektivne zaštite, budući to treba utvrđivati u pojedinačnom postupku. Ističe i prigovor zastare te prigovara odluci o troškovima postupka, jer smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti. Ukazuje kako nije opravdan trošak pristupa na ročište održano 17. ožujka 2023. po Tbr.9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa) iz razloga što je navedeno ročište odgođeno. Ističe da je sud tužiteljici dosudio trošak pristupa na ročištu održanom 14. travnja 2024., iako ročište, na taj datum nikada nije održano. Smatra da nije opravdan trošak pristupa na ročištu za objavu presude, nit je opravdan trošak sastava podneska od 3. listopada 2022. iz razloga što tužiteljica istim samo postavlja tužbeni zahtjev u eurima

2.1. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troška postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog dijela postupka na ime troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 62,50 eura te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 106,18 eura.

3. Žalba tuženika dostavljena je na odgovor tužiteljici prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3234543 sklopljenog 20. siječnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koje su sadržane u čl. 2. st. 1. i čl. 7. st.1. toga Ugovora, a odnose se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.017,87 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 16. prosinca 2007. pa do 16. veljače 2013.) preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Prvostupanjski sud je presudom poslovni broj: P-804/2019-26 od 18. srpnja 2023., kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, zaključivši u bitnome da su ugovorne odredbe u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i nejasne te stoga ništetne pa da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike. Odbijen je kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare, dok je rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva.

8. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-1030/2023-2 od 13. veljače 2024. ukinuta je presuda sadržana u presudi i rješenju Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P- 2059/804/2019-26 od 18. srpnja 2023., uz obrazloženje da prvostupanjski sud nije odlučio o dijelu tužiteljičinog zahtjeva za isplatu koji je povučen, a na koje povlačenje tuženik nije dao pristanak te istovremeno u izreci presude potrebno je odlučiti i o osnovanosti prigovora mjesne nadležnosti, kojeg je tuženik istaknuo u tijeku postupka, a koji je prvostupanjski sud u obrazloženju presude ocijenio neosnovanim, (sukladno članku 301. st. 1. i 2. ZPP-a), dok je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrđeno rješenje sadržano u predmetnoj presudi i rješenju (dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva).

9. U ponovljenom postupku tužiteljica je podneskom od 10. rujna 2024.,( list 214 spisa) precizirala tužbeni zahtjev na način da je tražila utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3234543 sadržane u čl. 2. st. 1. i čl. 7. st.1. Ugovora, a odnose se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.017,87 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od 16. prosinca 2007. zaključno do 16. veljače 2013., u roku od 15 dana uz nalog tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja do isplate, u roku od 15 dana.

9.1. Na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj 11. rujna 2024., nakon što je sud tuženiku uručio podnesak tužiteljice od 10. rujna 2024., kojim je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev, tuženik je izjavio da ne traži rok za očitovanje o navedenom podnesku. Također, prvostupanjski sud donio je rješenje kojim je odlučeno da će se o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

9.2. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u točki I. utvrdio ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, točkom II. naložio je tuženiku isplatu iznos od ukupno 2.017,87 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta počevši od 16. prosinca 2007. do 16. lipnja 2013., točkom III. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa od 702,92 eura sa zateznim kamatama. Točkom IV. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.831,81 eura sa zateznima kamatama od 27. rujna 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana., dok je tužiteljičin zahtjev za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa troška, odbijen kao neosnovan (točka V. izreke). Točkom VI. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška, a pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe, pazeći, dodatno, po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je pobijana presuda u njenom pobijanom dijelu pravilna i zakonita.

11. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a na koju ukazuje tuženik glede odluke o tuženikovom prigovoru mjesne nadležnosti jer je odluku o prigovoru mjesne nadležnosti tuženika donio na ročištu 11. rujna 2024. Također, valja ukazati i da ugovorna odredba kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, predstavlja odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena s ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka. Tužiteljica na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati i s obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njezinog prebivališta od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu (Osijek-Zagreb, približno 277 km), ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP-a.

11.1. Budući tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, to je prvostupanjski sud pravilno odlučio da tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

11.2. Slijedom navedenog, valjalo je u žalbu tuženika protiv pobijanog rješenja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 380. točke 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsko rješenje.

12. Prije svega valja navesti kako nije osnovan žalbeni navod tuženika da mu je povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje koje, između ostalog, obuhvaća pravo na dokaz i pravo na procesnu jednakost, jer da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u cijelosti zanemario a čime sadržajno upućuje na povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, tuženik je jednako kao i tužiteljica, imao pravo i dužnost iznijeti činjenice na kojima temelji svoje prigovore i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st.1. ZPP-a). Koristeći se tim pravom tuženik je u tijeku prethodnog postupka predložio saslušanje svjedoka EE djelatnika tuženika, no potom je na ročištu za glavnu raspravu održanu 10. svibnja 2023. ( list 163. spisa), koristeći se svojim dispozitivnim pravima, izrijekom povukao taj dokazni prijedlog, pa su stoga neosnovani njegovi žalbeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na procesnu jednakost. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018. i U-III- 3874/2008 od 4.4.2012. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja. Tuženik neosnovano prigovara i da prvostupanjski nije otklonio prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, no iz provedenog postupka i donesene odluke proizlazi da je financijski vještak izradio nalaz i mišljenje prema nalogu suda, koji je nalog, i po shvaćanju ovog suda, pravilan. Stoga tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, a tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka.

12.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.2. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ni relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom.

12.3. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502. c ZPP-a jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba čl. 502.c ZPP.

12.4. Također, nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186. i 186.b ZPP-a, obzirom da je tužiteljica u tužbi osnovano predložila da se tuženiku prethodno naloži dostava isprava potrebnih za uređenje tužbenog zahtjeva, što je prvostupanjski sud pravilno i zakonito dopustio, očito smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP-a). Kako je u predmetnoj pravnoj stvari tužiteljica postavila određen zahtjev po primitku nalaza vještaka financijske struke, to neosnovano tuženik ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 186.b ZPP-a, a tužiteljica je određeni tužbeni zahtjev postavila po primitku nalaza vještaka, neovisno o tome što prije podnošenja tužbe nije zatražila dostavu dokumentacije od tuženika.

12.5. Konačno, nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalbu tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

14. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 528-50-3234543 od 20. siječnja 2006., a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod poslovnim brojem: OU-59/2002 od 23. siječnja 2006., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 18.219,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, u otplatnom razdoblju od 84 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

14.1. Sporno je jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare, kao i aktivna legitimacija tužiteljice.

15. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su one ovlaštene štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dakle, citirane odredbe ZPP-a i ZZP/14 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, između ostalog, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama, donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i ovdje tuženik, pri čemu je ta pravna shvaćanja, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud razmatrao i u okolnostima konkretnog slučaja

- uvjetima pod kojima je sklopljen i njegovom sadržaju.

17.1. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

18. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. toč. 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je ista materija bila jednako regulirana i odredbama Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07) u čl. 96. i 102. navedenog Zakona. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno.

18.1. Stopa ugovorene kamate kao takva mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava, pa kako su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli bile sastavni dio ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, posljedično takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužiteljice kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, što za posljedicu ima njihovu ništetnost jer su protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a.

18.2. Pri tome je prvostupanjski sud u odnosu na zaključak o ništetnosti valutne klauzule izrazio stav da je isto podudarno sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno je da su tužene banke, pa tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći se istima, budući da su navedene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima čija je visina na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

20. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 4. lipnja 2019. nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

21. Pri ovakvom pravnom shvaćanju treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

22. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije regulirano, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

23. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

24. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

25. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom tuženika pobija pod točkom I. i II. izreke (u pogledu odluke o glavnoj stvari), to je žalbu u tom dijelu trebalo odbiti, te presuditi kao pod točkom I. izreke ove presude (čl. 368.st.1.ZPP).

26. Žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku sadržane u točki VI. izreke prvostupanjske presude djelomično je osnovana.

26.1. Prije svega valja navesti kako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljici ne pripada pravo na trošak pristupa na ročišta za objavu presude jer da se ne radi o nužnom trošku. Naime, sukladno čl. 335. ZPP-a radi o procesnoj dispoziciji tužiteljice da njezin punomoćnik pristupi na to ročište, pri čemu objava presude na e- oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezina preuzimanja u sudskoj pisarnici, ne isključuje pravo na naknadu tog troška u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a. Stoga, pri nespornoj činjenici da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude 18. srpnja 2023., a u podnesku predanim na ročištu 10. svibnja 2023 zatražio naknadu tog troška, a zamjenica punomoćnika tužiteljice pristupila na ročište za objavu presude 27. rujna 2024 i zatražila naknadu tog troška sukladno čl. 164. st.1., 2. i 3. ZPP-a, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a kada je tužiteljici priznao trošak pristupa na oba ročišta za objavu presude u ukupnom iznosu od 250,00 eur sukladno Tbr.9.toč.3. u vezi s Tbr. 46. i 54. Tarife.

26.2. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 3. listopada 2022. po Tbr. 8.t.1. Tarife u visini od 250,00 eur (s PDV-om) umjesto po Tbr. 8.t.4. Tarife u visini od 25 bodova odnosno 62,50 eur obzirom da se radi o „ostalim“ podnescima kojima se tužiteljica očituje na navode iz podneska tuženika dostavljenog nakon zaprimanja nalaza i mišljena sudskog vještaka, odnosno usklađuje tužbeni zahtjev sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22. i 88/22. - ispravak). Također, prvostupanjski sud pogrešno je priznao tužiteljici pristup na ročište održano 17. ožujka 2023. po Tbr.9. t.1 u visini od 250 eura (s PDV-om) umjesto po Tbr.9.t.3 u visini od 125 eura iz razloga što je navedeno ročište odgođeno (zbog bolesti tužiteljice).

26.3. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP te odredbama Tarife tužiteljici je valjalo priznati trošak postupka u iznosu od 2.519,31 eura (za sastav tužbe, za zastupanja na ročištima 14. travnja 2022., 16. studenog 2022., 10. svibnja 2023. i 11. rujna 2024. te sastav obrazloženih podnesaka od 28. prosinca 2020. i 18. srpnja 2022. za svaku radnju po 250,00 eura, za pristup na ročištima radi objave odluke ukupno 250,00 eura (održana dva ročišta 125 x2), za sastav podneska od 3. listopada 2022. - 62,50 eura, zastupanje na ročištu 17. ožujka 2023 ukupno 125 eura – ukupno 2.187,50 eura, uvećano za trošak vještačenja u visini od 331,81 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška preko dosuđenog, za daljnji iznos od 312,50 eura valjalo odbiti kao neosnovan. Slijedom čega je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, pobijanu presudu u dijelu odluke o trošku valjalo preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao u točki III. izreke ove presude.

26.4. Prigovor tuženika da je prvostupanjski sud tužiteljici priznao trošak pristupa na ročište održano 14. travnja 2024. jer da isto nije nikada održano, ocijenjen je kao neosnovan iz razloga što je riječ o očitoj pogrešci u pisanju (čl. 342. ZPP-a), uvidom u spis utvrđeno je da je ročište održano 14. travnja 2022. na koje ročište je pristupio punomoćnik tužiteljice (list 110 spisa).

26.5. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka (točka VI. izreke) budući je tuženik u cijelosti izgubio u ovom parničnom postupku, stoga je tuženiku žalbu u tom dijelu valjao odbiti i odlučiti kao u točki II. izreke.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer i pored djelomične preinake odluke o parničnom trošku, nije promijenjen uspjeh stranaka u ovoj parnici.

U Puli 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan