REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-7205/24-40

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RDZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariji Grbavac, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 07. ožujka 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Petra Šapine, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnika, dana 18. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. točke 2. Ugovora o kreditu broj 3208561603 sklopljenog dana 08. ožujka 2007. godine između tužiteljice RDZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „uz valutnu klauzulu“, kao i dio odredbe članka 7. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici RDZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 13.122,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 4,78 eura od 14. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,29 eura od 14. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,41 eura od 14. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,74 eura od 14. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,24 eura od 14. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,76 eura od 14. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,49 eura od 14. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,76 eura od 14. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,45 eura od 14. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,42 eura od 14. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,72 eura od 14. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,37 eura od 14. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,95 eura od 14. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,20 eura od 14. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,62 eura od 14. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,31 eura od 14. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 14. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,75 eura od 14. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,30 eura od 14. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,33 eura od 14. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,38 eura od 14. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,81 eura od 14. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 43,56 eura od 14. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,22 eura od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,38 eura od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,90 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,02 eura od 14. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,42 eura od 14. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,93 eura od 14. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 82,17 eura od 14. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,58 eura od 14. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 78,72 eura od 14. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,21 eura od 14. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,94 eura od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 106,27 eura od 14. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 117,91 eura od 14. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 147,84 eura od 14. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 112,00 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 99,86 eura od 15. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 100,74 eura od 14. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 101,77 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 112,79 eura od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,69 eura od 14. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,58 eura od 14. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,02 eura od 14. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,55 eura od 14. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 116,53 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,04 eura od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,11 eura od 14. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 105,19 eura od 14. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 110,76 eura od 14. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,24 eura od 14. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,52 eura od 14. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,39 eura od 14. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 107,74 eura od 14. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 107,75 eura od 14. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,39 eura od 14. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,55 eura od 14. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,68 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 102,91 eura od 14. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,21 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 105,78 eura od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,17 eura od 14. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,75 eura od 14. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,08 eura od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,56 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,27 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,37 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,60 eura od 14. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 104,59 eura od 14. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,83 eura od 14. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 107,93 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 109,82 eura od 14. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,49 eura od 14. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 111,73 eura od 14. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,18 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,88 eura od 14. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,17 eura od 14. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. studenog 2015. godine do isplate

- iznos od 116,08 eura od 14. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,08 eura od 14. siječnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 150,95 eura od 14. veljače 2016. godine do isplate,

- iznos od 148,51 eura od 14. ožujka 2016. godine do isplate,

- iznos od 146,73 eura od 14. travnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 142,44 eura od 14. svibnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 149,96 eura od 14. lipnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 145,34 eura od 14. srpnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 147,26 eura od 14. kolovoza 2016. godine do isplate,

- iznos od 144,99 eura od 14. rujna 2016. godine do isplate,

- iznos od 147,32 eura od 14. listopada 2016. godine do isplate,

- iznos od 153,94 eura od 14. studenog 2016. godine do isplate,

- iznos od 154,83 eura od 14. prosinca 2016. godine do isplate,

- iznos od 156,65 eura od 14. siječnja 2017. godine do isplate,

- iznos od 154,40 eura od 14. veljače 2017. godine do isplate,

- iznos od 148,79 eura od 14. ožujka 2017. godine do isplate,

- iznos od 151,98 eura od 14. travnja 2017. godine do isplate,

- iznos od 140,48 eura od 14. svibnja 2017. godine do isplate,

- iznos od 143,78 eura od 14. lipnja 2017. godine do isplate,

- iznos od 138,10 eura od 14. srpnja 2017. godine do isplate,

- iznos od 125,34 eura od 14. kolovoza 2017. godine do isplate,

- iznos od 121,65 eura od 14. rujna 2017. godine do isplate,

- iznos od 123,82 eura od 14. listopada 2017. godine do isplate,

- iznos od 122,99 eura od 14. studenog 2017. godine do isplate,

- iznos od 121,29 eura od 14. prosinca 2017. godine do isplate,

- iznos od 876,12 eura od 01. ožujka 2019. godine do isplate,

- iznos od 127,02 eura od 14. travnja 2019. godine do isplate,

- iznos od 125,15 eura od 14. svibnja 2019. godine do isplate,

- iznos od 129,69 eura od 14. lipnja 2019. godine do isplate,

- iznos od 132,59 eura od 14. srpnja 2019. godine do isplate,

- iznos od 141,95 eura od 14. kolovoza 2019. godine do isplate,

- iznos od 138,57 eura od 14. rujna 2019. godine do isplate,

- iznos od 138,92 eura od 14. listopada 2019. godine do isplate,

- iznos od 143,65 eura od 14. studenog 2019. godine do isplate,

- iznos od 139,54 eura od 14. prosinca 2019. godine do isplate,

- iznos od 147,00 eura od 14. siječnja 2020. godine do isplate te na

- iznos od 155,62 eura od 14. veljače 2020. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.837,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 14. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 15. rujna 2021. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom dana 08. ožujka 2007. godine Ugovor o kreditu broj 3208561603, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.550,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naime odredbom članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, dok je odredbom članka 2. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica dužna plaćati tuženiku u anuitetima iznos kredita i redovnu kamatnu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje, a odredbom članka 7. točke 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora da tužiteljica, korisnica kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je dana 04. srpnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 u sporu tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, između ostalog i tuženika, koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine te presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu potrošača, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Inače navedene presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača temeljem odredbe članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnove od strane tuženika. Dakle Visoki trgovački sud RH je u presudi poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kunu nije pod kontrolom HNB-a, zatim o tome da je rast CHF u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 1. točke 2. predmetnog Ugovora o kreditu od 08. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „uz valutnu klauzulu“, kao i dio odredbe članka 7. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“ te naložiti tuženiku platiti tužiteljici iznos od 13.122,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima tužiteljica obrazlaže svoju tužbu, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na sve iznose dospjele prije 01. lipnja 2015. godine. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora, a osporava i tužiteljici svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, s time da je teret dokaza na tužiteljici, jer se potrošačka svojstva, a ni svrha ne presumiraju. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasivši da se tužiteljica uzalud poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača, jer su utvrđenja tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača, a tužiteljica nije dokazala da je ta. Nastavno u odnosu na valutnu klauzulu punomoćnik tuženika je naglasio da je korisnica kredita bila upoznata s valutnim rizikom, što je jasno navedeno u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna obveza, pa nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, odnosno kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Naime tuženik nije znao niti mogao i morao znati za rast tečaja CHF, tim više što je tečaj CHF prema EUR/DEM, pa time i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan, a kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR tako je i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog, izvozno orijentiranog gospodarstva „štitila“ tečaj CHF prema EUR, pa time posredno i tečaj kune prema CHF, s time da Švicarska narodna banka nije vidjela realan rizik od značajnijih promjena tečaja u budućnosti. Iz navedenog razloga jasno je da niti tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do rasta svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR, već je temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Vice guvernera Švicarske narodne banke tuženik imao opravdani razlog vjerovati da je mogućnost volatilnosti tečaja CHF znatno smanjena. Dakle tuženik je korisnicu kredita informirao o svim poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te je i u samom Ugovoru o kreditu tužiteljicu upozorio na valutni rizik, a ne može se očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu niti sam tuženik nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208561603, kreditna partija: 7103536459 od 08. ožujka 2007. godine (list 11-18 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 19-20 spisa), u presliku izračuna (list 21-22 spisa), u presliku otplatnog plana (list 23-38 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplate (list 39-49 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103536459 (list 50 spisa), u presliku ovjerovljenog prijevoda s engleskog na hrvatski jezik dijela izlaganja Potpredsjednika Uprave Švicarske narodne banke VDZ (stranica 66-99 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 100-105 spisa), u presliku presuda Suda EU br. C-81/19 (stranica 120-124 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 138-148 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 161-163 spisa) te u nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 173-184 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 08. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za kupnju stana u [adresa] u stambenoj zgradi kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.550,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 30 godina te s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d“. Isto tako nesporna je činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita obvezala vratiti kredit uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorom, odnosno u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Naprotiv sporno je pitanje da li predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li je tužiteljica, korisnica kredita potrošač, a sporno je i da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, s time da je ujedno sporna visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je sud presudom i rješenjem poslovni broj P- 2693/20 od 22. prosinca 2021. godine usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijelova odredbe članka 1. točke 2. i odredbe članka 7. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 98.873,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka te je ujedno dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom od 15. rujna 2021. godine, a Županijski sud u Sisku je rješenjem poslovni broj Gž-214/22 od 14. studenog 2024. godine ukinuo navedenu presudu u točkama I., II. i IV. izreke presude, kao i rješenje sadržano u presudi i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Naime iz obrazloženja tog ukidnog rješenja proizlazi da je neosnovan prigovor nedostatka na strani aktivne legitimacije, a isto tako je neosnovan prigovor nedopuštenosti preinake tužbe cijeneći vrstu spora, tijek postupka i izvedene dokaze, kako je to sve pobliže opisano u obrazloženju prvostupanjske presude, s time da je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kao fizička osoba, izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, radi rješavanja svojeg stambenog pitanja, a ujedno niti prigovor zastare potraživanja nije osnovan, ali činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, pa je upitna i pravilna primjena materijalnog prava, jer prvostupanjski sud nije izveo dokaze po prijedlogu tuženika, nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka RD na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama. Nastavno Županijski sud u Sisku je u toj ukidnoj odluci naglasivši da je prvostupanjski sud odbio prijedlog za saslušanjem navedenog svjedoka pozivom na tada važeće pravno shvaćanje o vezanosti suda utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s pozivom na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. godine i za svoju odluku je u tom dijelu dao jasne razloge, istaknuo da je presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1279/22 od 14. veljače 2023. godine, kao i rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1135/23 od 03. siječnja 2024. godine, izraženo pravno shvaćanje da sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio izvođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica, čime je odstupljeno od ranije prakse Vrhovnog suda RH, izraženih pravnih shvaćanja u odluci Rev. -3142/18 od 19. ožujka 2019. godine i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine istaknuo pravno shvaćanje da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Dakle navedenim ukidnim rješenjem dana je uputa prvostupanjskom sudu odlučiti o izvođenju dokaza saslušanjem predloženog svjedoka po prijedlogu tuženika te izvesti eventualno druge predložene dokaze koje ocijeni potrebnim za utvrđivanje odlučnih činjenica i ocjenom svih izvedenih dokaza donijeti novu i zakonitu odluku, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja u skladu sa člankom 221.a ZPP-a i za svoju odluku dati jasne razloge. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja poslovni broj P-2693/20 od 22. prosinca 2021. godine odbio kao neosnovan, nepotreban, prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem predloženog svjedoka RD, djelatnika banke, što je bilo u skladu s tada važećim pravnim stavom Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. godine, a što je uostalom naglasio i Županijski sud u Sisku u ukidnom rješenju, ali je neovisno o tome ukinuo predmetnu presudu i to pozivom na naknadno, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, izraženo u odluci donesenoj nakon predmetne presude, odnosno u odluci poslovni broj Rev-1279/22 od 14. veljače 2023. godine, rezultiralo je nepotrebnim odugovlačenjem ovog parničnog postupka te su ujedno strankama uzrokovani daljnji nepotrebni troškovi. Naime nesporno se prvostupanjski sud u trenutku donošenja presude, točnije dana 22. prosinca 2021. godine, umjesto na tada važeće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, na koje se i pozvao, očito nije mogao pozivati na buduće, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, koje je važeće tek u trenutku donošenja odluke Županijskog suda povodom žalbe tuženika na predmetnu presudu od 14. studenog 2024. godine. Iz svega navedenog može se zaključiti da bi Županijski sud u Sisku odbio žalbu punomoćnika tuženika podnesenu protiv predmetne presude i rješenja da je odluku o toj žalbi Županijski sud u Sisku donio prije nego što je Vrhovni sud RH odlukom poslovni broj Rev-1279/22 od 14. veljače 2023. godine izmijenio ranije pravno shvaćanje, koje nesporno nema, niti može imati retroaktivno djelovanje, s time da je spis povodom žalbe dostavljen na Županijski sud u Sisku dana 02. ožujka 2022. godine, dok je odluka o žalbi donesena tek dana 14. studenog 2024. godine.

7. Nastavno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 15. rujna 2021. godine preinačio tužbu povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika, navodeći da je preinaka izvršena nakon zaključenje prethodnog postupka, s time da je ujedno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Naprotiv sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio navedenu preinaku tužbe, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naime upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Iako je Županijski sud u Sisku u obrazloženju ukidnog rješenja poslovni broj Gž-214/22 od 14. studenog 2024. godine istaknuo da je neosnovan prigovor nedopuštenosti preinake tužbe cijeneći vrstu spora, tijek postupka i izvedene dokaze, kako je to sve pobliže opisano u obrazloženju prvostupanjske presude, ali nije ujedno u izreci rješenja u tom dijelu odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe, sud je sukladno odredbama ZPP-a morao ponovno rješenjem dopustiti preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom od 15. rujna 2021. godine, s time da je podneskom od 25. siječnja 2025. godine punomoćnik tužiteljice tako povišeni kondemnatorni tužbeni zahtjev postavio u sada važećoj valuti euro. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. Isto tako treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Nadalje odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužiteljici kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su joj morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze.

9. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Nastavno Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

11. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao potrošačko svojstvo predmetnog Ugovora o kreditu, kao i tužiteljici svojstvo potrošača, navodeći kako činjenica da je tužiteljica fizička osoba sama po sebi ne dokazuje da tužiteljica ima status „prosječnog potrošača“ proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost potrošačkog svojstva. Inače sukladno odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020. godine teret dokaza činjenice koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, pa tako i navod da tužiteljica nije potrošač, nego trgovac je na banci kao kreditoru. Iskazu tužiteljice (stranica 161-163 spisa) u dijelu u kojem je u bitnom istaknula da je predmetnim kreditom riješila svoje stambeno pitanje, nije vlasnica obrta, a niti član nekog trgovačkog društva, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv, a tim više što vezano uz namjenu predmetnog kredita, a to je kupnja stana u [adresa], na adresi [adresa], u pitanju je adresa na kojoj je tužiteljica prijavljena, proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle predmetni Ugovor o kreditu, koji je sklopljen između tužiteljice, potrošača, jer je isti sklopila kao fizička osoba izvan okvira obrta, poduzeća i profesije te tuženika, trgovca, ima svojstvo potrošačkog ugovora, s obzirom da je predmet tog Ugovora kredit. Nadalje treba naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako bitno je naglasiti da je tužiteljica ujedno u iskazu navela da su joj u banci ponudili kredit u valuti CHF govoreći da je to „povoljnije“, da tim kreditom može dobiti „više novčanih sredstava“ da je „kredit u CHF povoljniji nego kredit u eurima“, čemu je vjerovala, s time da je u banci nisu upozorili na specifičan rizik valute CHF, na što je uostalom nije upozorio niti javni bilježnik, koji dio iskaza je uvjerljiv i logičan te je naknadnom promjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-1279/22 od 14. veljače 2023. godine taj dio iskaza sada postao relevantan, iz kojeg razloga je sud donoseći presudu u ovom parničnom postupku ocjenjivao sada i taj dio iskaza tužiteljice, dok je naprotiv punomoćnik tuženika, nakon ukidne odluke Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-214/22 od 14. studenog 2024. godine, podneskom od 25. veljače 2025. godine izvijestio sud da odustaje od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem osobnog bankara, iz kojeg razloga taj dokazni prijedlog dakle nije proveden. Drugim riječima navedeni dio iskaza tužiteljice vezan uz informacije o valutnoj klauzuli u CHF u fazi pregovaranja, prije sklapanja ugovora o kreditu, sud niti nije ocjenjivao prilikom donošenja presude i rješenja poslovni broj P-2693/20 od 22. prosinca 2021. godine s obzirom na tada važeći pravni stav Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-31412/18 od 19. ožujka 2019. godine, ali je u trenutku donošenja ove presude taj dio iskaza tužiteljice sada postao relevantan, jer u međuvremenu Vrhovni sud RH promijenio pravno shvaćanje i to odlukom poslovni broj Rev-1279/22 od 14. veljače 2023. godine. Iako se odluke u svakom parničnom postupku donose sukladno pozitivnim, važećim pravnim propisima te uvažavajuću pri tome u tom trenutku važeće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, koje je obvezujuće za sve niže sudove, dakle kako za prvostupanjski sud, tako i za drugostupanjski sud, Županijski sud u Sisku se naprotiv u ukidnom rješenju poslovni broj Gž-214/22 od 14. studenog 2024. godine pozivao na naknadno, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, a zanemarujući pri tome da je u trenutku donošenja presude i rješenja poslovni broj P-2693/20 od 22. prosinca 2021. godine, protiv kojih je podnesena žalba o kojoj Županijski sud odlučuje, vrijedio drugačiji pravni stav Vrhovnog suda RH po kojem je prvostupanjski sud u ukidnoj odluci i postupio.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počeo teći dana 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, s time da je tužba podnesena dana 01. lipnja 2020. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako treba posebno naglasiti da nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti za dio preinačene tužbe, povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva, a tužiteljica povećanjem tužbenog zahtjeva nije promijenila istovjetnost zahtjeva, nego temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, što znači da je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče podnošenjem tužbe i glede kojeg zahtjeva tužiteljica niti ne može tužbom pokrenuti drugi parnični postupak, jer bi to bilo protivno zabrani dvostruke litispendencije. Iz navedenog razloga za zastaru potraživanja niti nije važna odredba članka 191. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a prema kojoj je povišenje tužbenog zahtjeva preinaka tužbe, za što je potreban pristanak tuženika, jer je njezino značenje samo procesne naravi. Inače navedeni pravni stav je izražen u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1971/22 od 03. siječnja 2023. godine.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 173-184 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnog planu banke po srednjem tečaju važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke važećem na dan isplate kredita umanjena za pretplaćenu kamatu u svakom anuitetu za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 98.873,30 kuna.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na isti u odnosu na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, koja je zakonom dopuštena, zbog čega je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih stanaka, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan, treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula bez jasnih parametara koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne, što rezultira time da je valjan tečaj CHF na dan isplate predmetnog kredita. Isto tako u odnosu na navode punomoćnika tuženika da prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu treba sagledati i negativne tečajne razlike, slučajeve kada je tijekom otplate kredita tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, što je utvrdio i sudski vještak financijske struke u nalazu i mišljenju, čime je punomoćnik tuženika zapravo istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja, sud je utvrdio da je isti sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a u svezi s odredbom članka 299. stavka 2. ZPP-a neosnovan, jer je taj prigovor prijeboja istaknut tek na ročištu dana 25. studenog 2021. godine, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, koji je zaključen dana 11. veljače 2021. godine, pri čemu punomoćnik tuženika niti dokazao da taj prigovor bez svoje krivnje nije mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim neovisno o navedenom bitno je naglasiti da je tuženik trgovac, dakle nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ukoliko je tijekom otplate predmetnog kredita eventualno došlo do potplate u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, tečaj CHF na dan isplate kredita, za to niti ne postoji odgovornost tužiteljice, a ujedno tužiteljica zbog toga niti nije nešto stekla da bi isto bila obvezna vratiti, isplatiti tuženiku.

15. Isto tako u odnosu na sporan tijek zakonske zatezne kamate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, korisnici kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

16. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO- a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su ništetni dijelovi odredbe članka 1. točke 2. i odredbe članka 7. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 13.122,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini utuženi mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 2.837,95 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 01. lipnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 07. kolovoza 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 05. studenog 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška pristupa na ročište 13. studenog 2020. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 11. veljače 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 09. travnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 15. rujna 2021, godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 25. studenog 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 25. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 462,50 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 148,65 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 177,72 eura Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio tužiteljici zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 18. ožujka 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

18. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište 13. studenog 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 100,00 eura, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužiteljici i dosuđeno. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 16. veljače 2021. godine i podneska od 13. travnja 2021. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, s obzirom da je tim podnescima punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka. Nadalje i zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

19. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 14. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 18. ožujka 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 18. ožujka 2025. godine