Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-975/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja EB /OIB [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa LD, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika RA d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa SP, odvjetnik iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2422/2019-37 od 2. prosinca 2024. i žalbi tužitelja protiv odluke o troškovima, u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2422/2019-37 od 2. prosinca 2024. pod stavcima I., II. i III. izreke, i dijelu stavka IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.335,86 eura sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2024. do isplate.

II. Preinačuje se po žalbi tuženika presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2422/2019-37 od 2. prosinca 2024. u dijelu stavka IV. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji iznos od 125,00 eura (preko iznosa od 2.335,86 eura do iznosa od 2.460,86 eura) na ime troška prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg iznosa od 125,00 eura na ime troška prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje odluka o troškovima sadržana u presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2422/2019-37 od 2. prosinca 2024., u dijelu u kojem tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 72,00 eura.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2422/2019-37 od 2. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 628-50-3617778, sklopljenim 22. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koji glasi: ..."promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" (stavak I. izreke), odredba sadržana u članku 7. istog Ugovora u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" (stavak II. izreke).

Nalaženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 943,48 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku trećem izreke i iznos od 3.347,28 eura sa zateznim kamatama navedenim u istom stavku (stavak III. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.460,86 eura sa zateznim kamatama (stavak IV. izreke).

2. Prvostupanjskim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe.

3. Protiv presude i rješenja žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda. Zahtijeva trošak žalbe u iznosu 384,48 eura.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Protiv odluke o troškovima u dijelu kojim nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu (72,00 eura) žali se tužitelj ne navodeći žalbeni razlog pobijanja dok bi iz sadržaja žalbe proizlazio pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

5.1. Predlaže da mu se dosudi i daljnji iznos od 72,00 eura na ime troška sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

8. Žalba tužitelja je neosnovana.

9. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu promjenjive stope redovne kamate po jednostranoj odluci kreditore i vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 4.290,76 eura (razlika uslijed jednostranog mijenjanja stope redovne kamate - 943,48 eura + razlika u tečaju CHF - 3.347,28 eura, sve u odnosu na ugovorenu stopu redovne kamate i tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita) sa zateznim kamatama tekućim od uplate svakog anuiteta ponaosob do vraćanje i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

10. Ispitivanjem prvostupanjskih odluka nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

11. Prvostupanjski je sud pravilno rješenjem dopustio preinaku tužbe i za tu odluku dao jasne razloge (točka 29. - 32. obrazloženja), koje tuženik posebno niti ne osporava u žalbenom stadiju postupka.

12. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava.

13. Nije sporno da su tužitelj /korisnik kredita/ i tuženik /davatelj kredita/, 22. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 26.019,46 CHF, u protuvrijednost kuna, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (29. kolovoza 2006.), za kupnju automobila za osobne potrebe, sa rokom vraćanja od 84 mjeseca, da ugovorena početna redovna kamatna stopa od 5,20%, a nakon toga promjenjiva koju je tuženik jednostrano mijenjao (od 1. studenog 2007. - 6,15 do 7,00 % godišnje, 1. svibnja 2008. - 6,75 % godišnje, 1. ožujka 2009. - 7,75% godišnje, 2. srpnja 2011. - 7,50% godišnje, 1. listopada 2011. - 6,75% godišnje), da je anuitete kredita obračunavao tuženik po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća svakog anuiteta posebno, koje je tužitelj uplaćivao tuženiku i da je tužitelj prijevremeno vratio kredit (2011.).

14. Sporno je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka: primjena pravila o učincima odluka donesenim po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a) na koje se tužitelj pozvao; izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/); zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama, tijek zateznih kamata i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik, i odluka o troškovima postupka.

15. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

16. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

17. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu glavnice u CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

18. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

19. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

20. Tuženik tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametra za mijenjanje stope redovne kamate i promjene tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijem realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedičnu veza njihovih kretanja i eventualno nudio tužitelju izmjenu Ugovora o kreditu, a niti je na pravno relevantan način kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate kredita (do prijevremenog vraćanja kredita 2011.).

21. Naime, dovođenjem u vezu Ugovora o kreditu, sa Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom iz 2005. (list 28. – 29.) i neosporavanim iskazom tužitelja (rođen 1962. po zanimanju učitelj) u kojem je naveo da su kroz medije i po tuženiku krediti u CHF nuđeni kao najpovoljniji, da tuženik drugi kredit nije niti spomenuo i da nije bilo pregovora o kriterijima po kojima će se mijenjati stopa redovne kamate, niti rizicima za slučaj promjene tečaja CHF, da je zbog znatno povećanih rata kredita i stambenog kredita koji je imala njegova supruga, od oca koji je prodao nekretninu na [adresa], posudio novac i prijevremeno vratio tuženiku kredit, kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud:

- da je Ugovor o kreditu standardi obrazac tuženika za namjenske kredite (kupnju osobnog vozila), na sadržaj kojeg tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati;

- da Ugovorom o kreditu nisu ugovoreni, niti jednostranim tuženikovim Odlukama određivani egzaktni parametri na temelju kojih će tuženik mijenjati stopa redovne kamate kroz razdoblje vraćanja kredita, a koji bi za tužitelja kao potrošača bili razumljivi i predvidivi za procjenu njegove ekonomske situacije;

- da niti tijekom predmetnog postupka tuženik nije dokazao je li, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju 2006. - 2011. razrađivao uzročno-posljedičnu veza kretanja promjenjivosti stope redovne kamate;

- da je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika za tužitelja zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i valute CHF i nije postupao u dobroj vjeri, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana, s obzirom na dovoljno oštećeni pravni položaj tužitelja u koji je stavljen na temelju ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaja CHF tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, i to ne samo u ekonomskom smislu, već i u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema takvoj odredbi ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

22. Formulacija Općih uvjeta poslovanja tuženika iz 2005. - 2009. koje je tuženik dostavio, a u kojoj se navodi da se visina kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika.

23. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da nije nepoštena (ništetna) odredba Ugovora o kreditu o jednostrano mijenjanoj stopi redovne kamate njegovom Odlukom i o primjeni tečaja CHF na dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, da je razumljiva, da te odredbe nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, zbog čega da se ništenost niti ne može isticati, da je tužitelj bio razumno i dobro informiran i da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja.

24. U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj Odluci banaka i vezivanje anuiteta kredita prema tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[1] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

25. Dakle, okolnosti konkretnog slučaja, osnova su za zaključak da su nepoštene (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive stope redovne kamate jednostranom Odlukom tuženika i vezivanje anuiteta kredita za važeći tečaj CHF kreditora na dan dospjelosti, u smislu navedenih pravila za zaštitu potrošača i da je materijalno pravo po prvostupanjskom sudu vezan za odluku pod stavkom I. i II. izreke pravilno primijenjeno.

26. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora (smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena).

27. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit, a zbog čega se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da se prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti implicira primjena fiksne kamatne stope i da ugovaranje valute CHF nije uzrokovalo neravnotežu jer da

1 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

je tužitelj na početku otplate zbog manjeg tečaja plaćao manje iznose anuiteta kredita.

29. Financijskim vještačenjem (stalni sudski vještak RR, dipl. oec. /list 96. - 109.) je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku jednostrano mijenjanoj stopi redovne kamate i obračunu tečaja CHF na dan dospjelosti svakog anuiteta posebno iznosi ukupno 4.290,76 eura (943,48 eura - razlika u stopi redovne kamate, 3.347,28 eura - razlika u tečaju CHF /umanjen iznos za takozvanu negativnu razliku/ sa iskaznim pojedinačnim razlika i datumu plaćanja anuiteta).

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 4.290,76 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

31. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

32. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. Prvostupanjski je sud pravilno otklonio kao neosnovan taj prigovor sa jasnim razlozima navedenim pod točkama 5. - 8. i 33. obrazloženja prvostupanjske presude (tužba u kojoj se tužitelj poziva na učinke odluka iz kolektivne zaštite prava potrošača podnesena 12. lipnja 2019.).

33. Svako drugačije tumačenja zastare kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

34. Prema tome, tuženikovo tumačenje zastare je odraz pogrešnog tumačenja početka općeg roka zastare od pet godina (od trenutka povećanja imovine stjecatelja, neovisno o tome kada je vjerovnik to saznao).

35. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke)".

36. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

37. Međutim, u pravu je tuženik kada tvrdi da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude održano 2. prosinca 2024. u iznosu 125,00 eura (100 eura + porez na dodanu vrijednost od 25%). To iz razloga što punomoćnik tužitelja nije bio nazočan tom ročištu, a što proizlazi iz zapisnika (list 153.).

38. U ostalom dijelu (za iznos od 2.335,86 eura) odluka o trošku tužitelja vezano za prvostupanjski postupak, koju tuženik osporava podredno osporavanju odluka o glavnim tužbenim zahtjevima je pravilna.

39. Neosnovano tužitelj osporava odluku o troškovima u dijelu u kojem mu nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu (72,00 eura), budući da je prema odredbi članka 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023.) oslobođen plaćanja iste.

40. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa žalbom vezano za odluku o glavnim tužbenim zahtjevima (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

41. Zaključno, ispitivanjem presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2422/2019-37 od 2. prosinca 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, razlozi pobijanja odluke o troškovima po tužitelju, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude (člana 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I. i III., članak 373. točka 2. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak IV.) i izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović