REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-455/2021-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Ivanu Lalić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Lalić, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, 18. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju PE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.968,90 € uvećan za zatezne kamate, koje teku na svaki pojedinačni iznos od:
31.10.2008. godine iznos od 2,63 €
31.12.2008. godine iznos od 5,22 €
31.01.2009. godine iznos od 7,03 €
28.02.2009. godine iznos od 7,93 €
31.03.2009. godine iznos od 3,54 €
30.04.2009. godine iznos od 4,18 €
31.05.2009. godine iznos od 1,16 €
31.08.2009. godine iznos od 1,38 €
30.09.2009. godine iznos od 1,51 €
31.10.2009. godine iznos od 0,49 €
30.11.2009. godine iznos od 3,12 €
31.12.2009. godine iznos od 5,29 €
31.01.2010. godine iznos od 8,28 €
28.02.2010. godine iznos od 7,91 €
31.03.2010. godine iznos od 11,87 €
30.04.2010. godine iznos od 11,43 €
31.05.2010. godine iznos od 13,07 €
30.06.2010. godine iznos od 25,17 €
31.07.2010. godine iznos od 23,01 €
31.08.2010. godine iznos od 30,73 €
30.09.2010. godine iznos od 28,43 €
31.10.2010. godine iznos od 24,57 €
30.11.2010. godine iznos od 33,59 €
31.12.2010. godine iznos od 44,98 €
31.01.2011. godine iznos od 37,41 €
28.02.2011. godine iznos od 40,46 €
31.03.2011. godine iznos od 37,25 €
30.04.2011. godine iznos od 38,18 €
31.05.2011. godine iznos od 53,37 €
30.06.2011. godine iznos od 55,13 €
31.07.2011. godine iznos od 68,05 €
31.08.2011. godine iznos od 61,96 €
30.09.2011. godine iznos od 55,27 €
31.10.2011. godine iznos od 55,37 €
30.11.2011. godine iznos od 55,04 €
31.12.2011. godine iznos od 58,56 €
31.01.2012. godine iznos od 61,67 €
29.02.2012. godine iznos od 62,25 €
31.03.2012. godine iznos od 60,47 €
30.04.2012. godine iznos od 62,03 €
31.05.2012. godine iznos od 63,17 €
30.06.2012. godine iznos od 61,84 €
31.07.2012. godine iznos od 62,48 €
31.08.2012. godine iznos od 61,54 €
30.09.2012. godine iznos od 59,25 €
31.10.2012. godine iznos od 62,16 €
30.11.2012. godine iznos od 63,68 €
31.12.2012. godine iznos od 63,01 €
31.01.2013. godine iznos od 58,19 €
28.02.2013. godine iznos od 62,72 €
31.03.2013. godine iznos od 63,34 €
30.04.2013. godine iznos od 61,89 €
31.05.2013. godine iznos od 56,64 €
do isplate po stopi zatezne kamate do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.109,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 162,04 eura kao neosnovanim.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio 4. svibnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 918-50-3440522 temeljem kojeg Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen namjenski kredit u iznosu od 17.800,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita.
1.1. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/2017 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004.do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama ta da važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.2. Tužitelj ističe da se temeljem odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku u ovom sporu može pozivati na pravna utvrđenja iz gore navedene presude također odnose na predmetni Ugovor, budući da je isti zaključen u naznačenom vremenskom razdoblju iz presude te je ugovoreno da se glavnica iz ugovora veže uz valutu švicarski franak. Prilikom zaključenja ugovora, niti u pregovorima koji su prethodili zaključenju ugovora, tužitelj kao potrošač ni na koji način nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa su stoga odredbe Ugovora kojima je ugovoreno da su glavnica i anuiteti vezani za švicarski franak, nepoštene, a samim time i ništetne.
1.3. Zaključno tužitelj navodi da budući da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, tuženik je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju sve preplaćene iznose, ukupno u iznosu od 13.721,53 kn, skupa sa zakonskojm zateznom kamatom prema specifikaciji navedenoj u tužbenom zahtjevu.
2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.
2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.
2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, drži neosnovanim. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.
2.3. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.4. Navodi da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Nadalje, da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mije Vukovića, pod brojem OU-537/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
2.5. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.
2.6. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF.
2.7. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.
2.8. Zaključno, tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.
3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.
4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio 4. svibnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 918-50-3440522 temeljem kojeg Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen namjenski kredit u iznosu od 17.800,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu (str. 14 do 18 spisa), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 8-13 spisa), u otplatnu tablicu – kredit (str. 19-21 spisa) u dopis tuženika od 1.3.2021. (str. 22 spisa), u potvrdu o plaćanju (str. 23 spisa), u zadužnicu (str.31-32 spisa), u predračun AC Dankić (str. 34 spisa), u zahtjev za redit (str. 35 spisa), u suglasnost (str. 36 spisa), u Opće uvjete tuženika objavljene na stranici www.rba.hr, u financijsko-knjigovodstveno vještačenje vještaka Andrije Ilakovac od 31. siječnja 2022. (str. 53-58 spisa), u dopis Porezne uprave (str. 97 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio tužbeni zahtjev.
8. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara kojeg je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, kasnije odustao od predloženog dokaza podneskom od 18. listopada 2024.
9. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Mije Vuković jer je isti preminuo.
10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
11. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 12. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a, ali i to da iz samog Ugovora proizlazi da je sklopljen u [adresa] gdje tuženik ima poslovnu jedinicu. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] gdje je ugovor i sklopljen. Očito da je za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu povodom kojeg je pokrenut ovaj spor bila ovlaštena i poslovna jedinica tuženika u [adresa]. Kako radi sklapanja spornog ugovora tuženik nije tražio da tužitelj dolazi u Zagreb to nema dvojbe da je time i priznao ovlaštenje i nadležnost svoje poslovne jedinice u [adresa]. Odredba čl. 12. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bio izvrgnut dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Prema odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se stoga, legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.
12. Iz Ugovor o kreditu broj 918-50-3440522 od 3. svibnja 2006., potvrđenog 4. svibnja 2006. (str. 14 do 18 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novih vozila marke OPEL (čl. 6.) u iznosu od 17.800,96 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).
13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključilo ugovor o kreditu kada su kao obitelj odlučili kupiti novi auto, da su izabrali vozilo Opel u auto kući Dankić te da je svoj stari auto dao pod račun za novi. Kako je vozilo trebao kupiti putem kredita, od strane djelatnika auto kuće bio je upućen na RBA banku za koju je dobio informaciju da surađuje s auto kućom Dankić. Otišao je u banku i rekao im za što mu treba kredit. Istakao je da su mu u banci, osoba bankarka rekla da imaju kredite u CHF, kunama i ne zna u čemu još, a kako on nije znao ništa o kreditima, ona mu je savjetovala da realizira kredit u CHF kao najpovoljniji kredit po svim stavkama. Nadalje, tužitelj je iskazao da su razgovarali samo o iznosu kredita kojim je plaćen auto, periodu otplate i rati kredita koja mu je tada odgovarala. Istakao je da o valuti CHF nije ništa znao niti su bilo što razgovarali o njoj, niti je bio upozoren na bilo koji rizik sklapanja predmetnog ugovora. Nisu razgovarali niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je bio na bilo što upozoren. Jedini razgovor je bio vezan uz ukupni iznos kredita i visinu rate. Svu dokumentaciju za kredit prikupila je auto kuća i on je bio pozvan u auto kuću na potpis ugovora i odlazak kod javnog bilježnika. Nakon dogovora u banci vezano uz odredbe ugovora, više nije odlazio u banku. Istakao je da vozilo koje je kupio kreditom, da mu je služilo za osobne potrebe, za odlaske i dolaske na posao jer je tada radio u ĐĐ Tvornici kompenzatora, nije na sebi imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Kada je došao u Opel Dankić pročitao je ugovor u onom dijelu u kojem ga je zanimao, a to je iznos kredita, period otplate i visina rate. Kredit je u cijelosti otplatio i nosio je svaki mjesec anuitet u banku. Kada mu je rata naglo počela rasti od početnih 800,00 kn, u konačnici do 1.600,00 kn, pitao je u banci zašto se to događa na što su mu rekli da je to tako i da će se to stabilizirati. Istakao je i da se nije raspitivao o kreditima u drugim bankama jer je bio upućen od strane auto kuće kod tuženika a kredit koji je realizirao mu je odgovarao. U banci nije bilo govora o bilo kojoj odredbi kredita, niti ih je on posebno razumio, niti je smatrao da bi trebao ako se o njima ne razgovara. Vjerovao je banci da mu nudi najbolji ugovor. Ne zna što znači valutna klauzula tako da ni ne zna koja bi bila njezina svrha. Kredit je uredno isplaćen na račun auto kuće i njemu je auto isporučen.
14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.
15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
16. Tuženik je tri godine nakon dovršenog pripremnog ročišta koje je održano 11. studenog 2021., podneskom od 15. studenog 2024. istakao novi dokazni prijedlog da se službenim putem od porezne uprave, Obrtnog registra i trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj zatraži podatak o tome da li je tužitelj imao na sebi registriran obrt, udjela u trgovačkom društvu ili je motorno vozilo koristio kao poreznu olakšicu.
17. Sud je navedeni prijedlog tuženik odbio jer je prekludiran u takvom traženju a javno dostupni podatci iz obrtnog registra i trgovačkih sudova ne ukazuju da bi tužitelj imao registrira obrt i/ili udjele u trgovačkom društvu. Iz iskaza tužitelja, koji nije osporen od strane tuženika, proizlazi da je u vrijeme realizacije kredita tužitelj bio radnik u tvornici Đuro Đaković Tvornica kompenzatora i da je vozilo koristio za osobne potrebe, za odlaske i dolaske s posla.
18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao. Opće uvjete tuženika objavljene na stranici www.rba.hr ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.
19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane osobe bankara tuženika prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.
20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju radnik i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.
22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.
23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).
24. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na povrat iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
26. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 1.968,90 eura.
27. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 28.10.2024. a naknadno i podneskom od 13.1.2025. (u eurima) postavio tužbeni zahtjev kojim je specificiralo kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.968,90 eura.
28. Tuženik se u podnesku od 15. studenog 2024. protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.
29. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
30. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
31. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
32. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 1.968,90 eura, što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.
33. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod I. izreke presude.
34. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.
35. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
36. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
37. Kako je tužba podnesena 12. kolovoza 2021. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.
38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.
39. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.271,48 eura skupa s troškovima pristojbi i naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.968,90 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 11.11.2021., 9.1.2025. i 18.2.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 28.10.2024. i 13.1.2025., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om od 325,00 eura, ukupno 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 451,26 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.109,44 eura.
40. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.
41. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).
42. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 162,04 eura. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 10.1.2022. u iznosu od 50,00 eura s pridodanim PDV-om, ukupno 62,50 eura, sve iz razloga što podnesak nje bio potreban niti bitan za donošenje odluke o glavnoj stvari. Nadalje tužitelju nije priznato pravo na pristojbu na tužbu, preko priznato iznosa od 33,18 eura do zatraženih 66,36 eura sve iz razloga što je pristojba plaćena u iznosu od 33,18 eura. Nije priznat niti trošak zatražene sudske pristojbe u iznosu od 33,18 eura koje je tužitelj oslobođen pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23).
43. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude
Slavonski Brod, 18. ožujka 2025.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj. Ivan Lalić, Slavonski Brod,
2. OD Kallay i partneri, Zagreb.
