REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Zaprešić, Pavla Lončara 2

Poslovni broj: Ovr-119/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću po sucu toga suda Maji Sarić kao sucu pojedincu u ovršnom predmetu ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička 41, zastupan po pun. Zvonimiru Buterin, odvj. u Odvjetničkom društvu Buterin & partneri iz Zagreba, protiv ovršenice ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po pun. Lauri Mateković Botički, odvj. u Odvjetničko18. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o  j e

Upućuje se ovršenica ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja, pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička 41, radi postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/20, dalje u tekstu: OZ) te da o tome u istom roku obavijesti sud.

Obrazloženje

Ovrhovoditelj u svom prijedlogu radi proglašenja ovrhom nedopuštenom podnesenom sudu dana 20. siječnja 2025. godine, tvrdi da je dana 16. prosinca 2024. godine, podnio Financijskoj agenciji protiv ovršenika, Zahtjev za izravnu naplatu na temelju Zadužnice ovjerene dana 02. prosinca 2009. godine od strane javnog bilježnika Ivana Adžije iz [adresa] pod brojem Ov-21501/09.

Ponajprije, tvrdi da sukladno odredbi članka 215., stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Nadalje, s obzirom na to da je predmetna Zadužnica izdana 2009. godine, dakle, prije stupanja na snagu Ovršnog zakona Narodne Novine broj 139/10, a prije kojeg zadužnica i bjanko zadužnica nisu bile izjednačene s javnobilježničkim aktom u skladu s odredbom članka 59., stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu, ističe da se u odnosu na predmetnu Zadužnicu, sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

Slijedom navedenog, ovršenica ističe da je u predmetnom slučaju zastara počela teći 2009. godine te je istekom roka od 5 godina, sukladno relevantnim odredbama ZOO-a, 2014. nastupila zastara potraživanja.

Međutim, sve i da u predmetnom slučaju nije primjenjiv opći zastarni rok od 5 godina kako je prethodno navedeno, sukladno odredbi članka 233., stavak 1. ZOO-a, sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno, javnobilježničkim aktom, a što uključuje i predmetnu Zadužnicu, zastarijevaju za deset godina.

U tom smislu, sve i da u odnosu na predmetnu Zadužnicu nije nastupio opći zastarni rok od 5 godina, što svakako jest, u odnosu na istu je, sukladno relevantnim odredbama ZOO-a, nesporno nastupio i posebni zastarni rok od 10 godina te ovrhovoditelj, posljedično, nije u mogućnosti zahtijevati naplatu iste pred Finom.

Dodatno, ovršenica ističe da je ovrhovoditelj zadužnice i bjanko zadužnice izdane prije 1. siječnja 2011., a što predmetna Zadužnica nesporno jest, bio dužan zatražiti od javnog bilježnika koji je ovjerio potpis na zadužnici upis, odnosno, registraciju zadužnice u Registar zadužnica i bjanko zadužnica.

S obzirom na to da u predmetnom slučaju ovrhovoditelj nije zatražio takav upis, odnosno, registraciju Zadužnice u Registar zadužnica i bjanko zadužnica, isti na temelju Zadužnice nije mogao ni pokrenuti predmetni postupak izravne naplate pred Finom jer je upis, odnosno, registracija pretpostavka upisa Zadužnice u Očevidnik kao osnove za plaćanje, pa time i prisilnog ostvarenja osigurane tražbine.

Također, opreza radi, ovršenica ističe da u predmetnom postupku nije jasno ni na što se navodna tražbina ovrhovoditelja iz Zadužnice odnosi te, posljedično, osporava i postojanja navodnog potraživanja, kako osnove tako i visine, jer ne postoji nikakvo dugovanje ovršenice prema ovrhovoditelju.

Sukladno odredbi članka 210., stavak 1. Ovršnog zakona, nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Fini da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno, rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

Slijedom navedenog, a posebno činjenice da je u odnosu na pravni temelj postupka izravne naplate nesporno nastupila zastara potraživanja, ovršenica predlaže donijeti rješenje kojim se predmetni pljenidba i prijenos proglašavaju nedopuštenim.

U odgovoru na prijedlog, ovrhovoditelj je naveo kako njegovo potraživanje proizlazi iz Ugovora o kreditu 5104600069 od dana 02.12.2009. godine te Aneksa broj 1 ugovora o kreditu 5104600069 od dana 11.04.2012. godine, sklopljenog između ranijeg vjerovnika, ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d. i ovršenice kao korisnika kredita. Ovrhovoditelj da je kao stjecatelj s društvom ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., kao ustupiteljem, dana 16.07.2015.godine, sklopio Ugovor o cesiji, ovjeren od strane javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl.br. OV-17707/16, a kojim da je ustupitelj ustupio ovrhovoditelju potraživanje prema ovršenici s osnove Ugovora o kreditu 5104600069.

Iz navedenog, dakle, da jasno proizlazi kako je ovrhovoditelj, kao novi vjerovnik, sukladno članku 32. stavku 1. Ovršnog zakona, ovlašten radi podmirenja svoje tražbine provoditi izvansudsku ovrhu protiv ovršenice, temeljem isprave kojom je tražbina na njega prenesena.

Nadalje, ovrhovoditelj ističe kako nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Kao sredstvo osiguranja tražbine iz predmetnog ugovora, da je izdana zadužnica te da je ista ovjerena dana 02.12.2009. godine po javnom bilježniku Ivanu Adžija iz [adresa] pod posl.br. OV-21501/09. Uzimajući u obzir činjenicu da je, sukladno mjerodavnim odredbama, zadužnica izjednačena s pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi, dakle sa sudskom odlukom, da se na istu primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. Zakona o obveznim odnosima.

Takvo stajalište, da je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev 1627/17-2 od 20.09.2017. “Konačno, odredbom čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, i 112/99, - dalje: ZOO/91), koji u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), propisano je: „Sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.” Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da zadužnica iz odredbe čl. 183. st. 1. i 2. ima učinak ovršne isprave (javnobilježničkog akta) i da je po svojim učincima potpuno ravnopravna ostalim ovršnim ispravama iz čl. 21. OZ.”

O ravnopravnom karakteru zadužnice kao ovršne isprave, da je mišljenje donio Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-2183/13-2 od 13.04.2016.: ”Prema ocjeni ovog suda dvostruki karakter zadužnice koja može imati svojstvo rješenja o ovrsi sukladno odredbi čl. 183. st. 1. ali i svojstvo ovršne isprave kada se ovrha provodi na drugim sredstvima ovrhe, a ne na sredstvima na računu ovršenika kako je to propisano odredbom čl. 183. st. 7. OZ- a znači da su ova dva zadužnice posve ravnopravna pa se stoga sve odredbe koje se odnose na ovršnu ispravu odnose i na zadužnicu kada se u postupku koristi u tom svojstvu.”

Isto stajalište da je zauzeo i Županijski sud u Splitu, presudom i rješenjem posl.br. Gž-2778/2015 od dana 16.03.2017. godine: “Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je zadužnica izjednačena s ovršnom ispravom i pravomoćnim rješenjem o ovrsi pa se na tražbinu iz zadužnice treba primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a.’’

Slijedom do sada navedenog, ovrhovoditelj ističe kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. Zakona o obveznim odnosima, budući da sukladno odredbi članka 183. Ovršnog zakona koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja predmetne zadužnice, ista ima učinak pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi, odnosno sudske odluke. Prema tome, pogrešna je tvrdnja ovršenice da se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok.

Međutim, da ovršenica pogrešno tvrdi i da je zastarni rok počeo teći 2009. godine, kada je zadužnica izdana. Naime, zastarni rok da počinje teći od dospijeća tražbine što je u konkretnom slučaju bilo 2016. godine otkazom ugovora i da to nesporno dokazuje odredba članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je izričito propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano jer kad bi se zastarni rok računao od samog izdavanja ovršne isprave, zastara bi počela teći prije nego što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a isto bi bilo suprotno upravo cit. članku 215. Zakona o obveznim odnosima.

Osim toga, primjena takvog stajališta da bi dovela do neupotrebljivosti zadužnice kao sredstva osiguranja u svim slučajevima kada je rok dospijeća osnovne obveze dulji od deset godina (primjerice, kod ugovora o kreditu sklopljenog na dvadeset godina, zadužnica bi postala neupotrebljiva već nakon proteka deset godina od njena izdavanja), čime bi ista kao sredstvo osiguranja kod dugoročnih obveza potpuno izgubila svoj smisao i zakonom utvrđenu svrhu.

Konačno, sve navedeno da je potvrđeno i brojnom sudskom praksom, a od koje ovrhovoditelj ističe odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2260/2017-2 od 14.11.2017. u kojoj je utvrđeno: „Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 21. ožujka 2007., pa je sukladno citiranoj odredbi, najranije 22. ožujka 2007., tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom” kao i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-99/2020-2 od 09.06.2020. u kojoj se izričito navodi da: „kada je zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela, zastarni rok za naplatu po zadužnici počinje teći nakon izdavanja zadužnice, a u slučaju izdavanja zadužnice prije roka dospijeća, zastarni rok počinje teći tek nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla”.

Slijedom svega iznesenog, da je jasno da zastarni rok ne počinje teći od dana izdavanja ovršne isprave kako to pogrešno tvrdi ovršenica, već dospijećem same tražbine, što bi u konkretnom slučaju bilo 2016. godine otkazom ugovora te s obzirom da se na predmetnu izjavu primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, razvidno je da zastara nije nastupila.

Povrh toga, predmetna izjava da je bila prethodno aktivirana od strane ranijeg vjerovnika čime je bio prekinut zastarni rok. Predmetnu zadužnicu da je raniji vjerovnik dostavio dana 28.04.2016. godine FINA-i na provedbu, čime je sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima, došlo do prekida zastare budući da se zastara prekida radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Predmetna osnova isknjižena je 2019. godine sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, budući da je proteklo više od tri godine od dostave osnove na provedbu Financijskoj agenciji, a u prethodnih šest mjeseci nije bilo naplate.

Isknjiženjem predmetne osnove 2019. godine, zastarni rok da je sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima iznova počeo teći.

Stoga, da nije nastupila zastara potraživanja, budući da od tada pa do ponovne dostave ovršne isprave FINA-i nije prošlo više od deset godina.

Dakle, da ovršenica neosnovano ističe prigovor zastare.

U svakom slučaju, ovrhovoditelj ističe kako je člankom 52. Ovršnog zakona propisano da se o žalbenom razlogu iz članka 50. stavka 1. t. 11., može raspravljati samo u parnici.

U odnosu na navode ovršenice o potrebi registracije predmetne zadužnice u Registar zadužnica i bjanko zadužnica, ovrhovoditelj ističe da takva obveza nije propisana Ovršnim zakonom koji se primjenjivao u trenutku izdavanja zadužnice te je stoga i ovaj prigovor ovršenice neosnovan. Ali čak i kada bi se primjenjivale odredbe Ovršnog zakona o registraciji zadužnica, njima da nije propisana registracija kao pretpostavka za upis zadužnice u Očevidnik osnova za plaćanje, odnosno provođenje postupaka izvansudske ovrhe. Osim toga, da FINA postupa samo po zahtjevima koji su uredno ispunjeni i podobni za postupanje, pa ukoliko to nije bio slučaj, FINA ne bi započela s provođenjem postupka izvansudske ovrhe.

Slijedom svega navedenog, ovrhovoditelj predlaže odbiti prijedlog ovršenice za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

U konkretnom se slučaju, a imajući u vidu naprijed pobliže naveden prijedlog ovršenice, radi o žalbenim razlozima iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ-a, kojima se ovrhovoditelj usprotivio u cijelosti, a o kojima nije ovlašten odlučivati ovaj ovršni sud, slijedom čega je valjalo ovršenicu uputiti na pokretanje parnice u smislu odredbe čl. 55. st. 1. OZ-a, a u vezi sa odredbom čl. 209. i 210. OZ-a.

U Zaprešiću, dana 18. ožujka 2025. godine

Sudac:

Maja Sarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA :

1. Pun. ovrhovoditelja, IĆ, odvj.

2. Pun. ovršenice, Laura Mateković Botički, odvj.

3. U spis