Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-735/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagreb, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja SC /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Tomislav Radelić odvjetnika iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Sofia Petković, odvjetnica iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5233/2022-21 od 22. studenog 2024., u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5233/2022-21 od 22. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka dio Ugovora o kreditu broj 028-50-3453975 od 11. svibnja 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika potvrđen 19. svibnja 2006. po javnom bilježniku Zinki Batušić – Šlogar iz [adresa] pod brojem ovjere OU-147/2006, koji sadrži odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to članka 1. koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF (…) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", članka 7. koji glasi: " ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ...", članka 8. koji glasi: "…obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine…" (stavak I. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.464,38 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose navedenim u stavku drugom i naknaditi parnični troška 3.326,19 eura sa zateznim kamatama sa zateznim kamatama od 23. studenog 2024. do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog u iznosu od 982,35 eura.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 846,00 eura.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 1., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 028-50-3453975 sklopljenog 11. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnik i tuženika kao kreditora, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (CHF) po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 15.464,38 eura (razlika u anuitetima kredita od listopada 2008. do lipnja 2021., između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificiranih po datumima) sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili 11. svibnja 2006. Ugovora o kreditu (kunska protuvrijednost od 87.550,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja /članak 1./ - isplaćen tužitelju 25. svibnja 2006.), na rok otplate kroz 288 mjeseci /24 godina/, namjena kojeg je refinanciranje kredita i adaptacija, da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor (uplate po kreditu valutiraju se sa datumom odobrenja računa Banke).

7. Sporno je po tuženiku pravo na pravično suđenje (obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost), primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (članka 502. c ZPP-a), izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, je li, a ako jest od utjecaja odredbe članka 9. Ugovora o kreditu prema kojoj je tužitelju ostavljena mogućnost konverzije kredita uz valutnu klauzulu u eurima, a nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik).

8. Ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđeni propusti prvostupanjskog suda koji bi imali značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a (povreda pravila o sadržaju presude), kako to tumači tuženik, budući da je prvostupanjsku presudu moguće ispitati.

9. To što tuženik činjeničnim zaključivanjem prvostupanjskog suda nije zadovoljan i što smatra da je istinito samo ono što on tvrdi (da je trebalo odbiti tužbene zahtjeve) nije povrijeđeno niti jedno tuženikovo pravo.

10. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

13. U smislu tih zakonskih odredbi i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

14. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

15. Tuženik tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametra za promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijeme realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja, a niti je na pravno relevantan način kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran, da predstavlja standardni ugovor i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja.

16. Dovođenjem u vezu Ugovora o kreditu i ponude stambenih kredita za mlade sa promidžbom "Akcija do 30. 06. 2006.", dostavljenih po tuženiku (list 229. - 233.), sa neosporavanim iskazom tužitelja (rođen 1976., po zanimanju vozač), u kojem je naveo da mu nije bilo poznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, a da ne štiti u odnosu na CHF, da je to znao da ne bi digao kredit s valutom CHF, da mu je Ugovor bio ponuđen po sistemu "uzmi ili ostavi", da mu je u banci rečeno da je kredit u CHF povoljniji negoli u eurima, kao jedini objektivni zaključak ostaje da je Ugovor o kreditu standardi obrazac tuženika, u skladu sa promidžbenom akcijom za mlade, da tužitelj kao potrošač nije upoznat sa mogućim rizicima ugovorene valute CHF, već mu je takav kredit ponuđen kao najpovoljniji sa najmanjom kamatnom stopom po sistemu "uzmi ili ostavi", da tuženik na kojem je teret dokazivanja tijekom predmetne parnice nije dokazao da se o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o valuti CHF pregovaralo sa tužiteljima o mogućim rizicima valute CHF za njega kao korisnika kredita.

17. Osim toga, tuženik tijekom predmetne parnice nije niti pokušao objasniti je li, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno razrađivao uzročno-posljedičnu veza kretanja tečaja CHF tijekom otplate kredita, iako je kao trgovac bio svjestan rizika za tužitelja zbog valute CHF i nije postupao u dobroj vjeri, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana, s obzirom na dovoljno oštećeni pravni položaj tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane, u koji je stavljen na temelju ugovorne odredbe o tečaja CHF tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob i to ne samo u ekonomskom smislu, već i u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema takvoj odredbi ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

18. Pored navedenog i činjenice da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka djelatnika banke (LC /list 345./) ugovorena mogućnost tužitelja da zatraži promjenu valute CHF u neku drugu valutu ne znači da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo protivno odredbi članka 81. ZZP-a/2003, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što jest slučaj u predmetnoj parnici. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu u kojem tuženik tvrdi da odredba članka 9. Ugovora o kreditu predstavlja jednu od odlučnih činjenica za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.

19. Za odluku u predmetnoj parnici nije odlučno to što je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor o kreditu solemniziran. To iz razloga što pored mnogostrane uvjetovanosti vrijednosti izvora saznanja putem personalnih dokaza (sposobnost zapažanja, pamćenje, reproduciranje zapamćenog, subjektivni stav svjedoka prema predmetu i strankama i slično) i pod pretpostavkom da se njihovo izvođenje odnosi na bitne činjenice, što nije slučaj u predmetnom postupku, u kojem je sam tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, u razrješenju spora vezano za predmetne tužbene zahtjeve nije niti bilo za očekivati oslanjanje suda na prikupljene informacije putem javnog bilježnika. S tim u vezi je promašeno i pozivanje tuženika na opće jamstvo poštenog postupka - procesnu jednakost (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014./, članak 5. ZPP-a, članak 6. stavak 1. /Europske/ Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./) prema kojem je za sud zadržano pravo procjene mjerodavnosti podnesaka, argumenata i dokaza iznesenih po strankama u postupku, vezano za odluku koju donosi, poglavito ako se ima u vidu da je tuženik odustao od prijedloga da se u svojstvu svjedoka sasluša djelatnica (LC) koja bi eventualno mogla imati saznanja o pregovorima koji su se vodili između ugovorni strana, vezano za valutu CHF.

20. U prilog neodrživosti žalbenih navoda tuženika treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj Odluci banaka i vezivanje anuiteta kredita prema tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a/2003 (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

21. Dakle, okolnosti konkretnog slučaja, osnova su za zaključak da su nepoštene (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu u dijelu vezivanja anuiteta kredita za važeći tečaj CHF kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, u smislu navedenih pravila za zaštitu potrošača i da je materijalno pravo po prvostupanjskom sudu vezan za odluku pod stavkom I. izreke pravilno primijenjeno.

22. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora (smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena).

23. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

24. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ) i neovisno o tome je li potrošač vratio kredit ili je otplata kredita u tijeku.

25. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika da se prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti implicira kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a niti s tim u vezi osporavanje nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

26. Financijskim vještačenjem (stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darko Prpić, dipl. oec. /list 262. - 311./) je utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule CHF između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, iznosi 15.464,38 eura (razlike po anuitetima iskazane u tabeli na listu 270. - 272.)

27. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 15.464,38 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

28. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

29. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

29.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju s obzirom da se tužitelj poziva na učinke odluke iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača, od 14. lipnja 2018. (ništetnosti odredbi o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF) i što je predmetna tužba podnesen 6. listopada 2022. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

30. Svako drugačije tumačenja zastare kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

31. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

32. Prema tome, tuženikovo tumačenje zastare je odraz pogrešnog tumačenja početka općeg roka zastare od pet godina i prekidu zastare, koje nije u skladu sa načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

33. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

34. Kako tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o parničnim troškovima, već se samo pozvao na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati i podredno pobijanju odluke o glavnim tužbenim zahtjevima pogrešno navodi da je prvostupanjski sud odluku o dužnosti naknade troškova donio na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a (o dužnosti naknade troškova je odlučeno na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a /točka 20. obrazloženja prvostupanjske presude/), te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o parničnim troškovima pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

35. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

36. Radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice, zbog čega trošak iste nije priznat tužitelju (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

37. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5233/2022-21 od 22. studenog 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (člana 368. stavak 1. ZPP- a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović