REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-505/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Požar, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Saji Oulovski, odvjetnici iz Pakraca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja FČ, odvjetničke vježbenica u Odvjetničkom društvu Krznarić i Alitović u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženice, IČ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb isplatiti tužitelju ZČ iznos od 2 .054,71 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos

- od 21,05 eur od 22.07.2010. do isplate,

- od 50,36 eur od 23.08.2010. do isplate,

- od 51,86 eur od 22.09.2010. do isplate,

- od 50,09 eur od 22.10.2010. do isplate,

- od 47,91 eur od 22.11.2010. do isplate,

- od 69,30 eur od 22.12.2010. do isplate,

- od 66,39 eur od 21.01.2011. do isplate,

- od 66,69 eur od 21.02.2011. do isplate,

- od 70,73 eur od 21.03.2011. do isplate,

- od 64,19 eur od 21.04.2011. do isplate,

- od 77,31 eur od 23.05.2011. do isplate,

- od 93,82 eur od 21.06.2011. do isplate,

- od 109,06 eur od 21.07.2011. do isplate,

- od 123,03 eur od 22.08.2011. do isplate,

- od 100,72 eur od 21.09.2011. do isplate,

- od 93,24 eur od 21.10.2011. do isplate,

- od 94,44 eur od 21.11.2011. do isplate,

- od 101,54 eur od 21.12.2011. do isplate,

- od 107,74 eur od 23.01.2012. do isplate,

- od 108,71 eur od 23.01.2012. do isplate,

- od 107,34 eur od 21.02.2012. do isplate,

- od 107,82 eur od 21.03.2012. do isplate,

- od 110,92 eur od 23.04.2012. do isplate,

- o d 111,17 eur od 21.05.2012. do isplate,

- od 49,28 eur od 13.07.2012. do isplate,

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. , Zagreb naknaditi tužitelju ZČ trošak parničnog postupka u iznosu od 850,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 26. srpnja 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 029-50-2967747, na temelju kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.948,68 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetni ugovor o kreditu zaključen je sa valutnom klauzulom u švicarskim francima koja je odredba utvrđena nepoštenom i ništetnom. Poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Smatra da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta kao razliku koju je platio na temelju obračuna promjene valute u odnosu na početni tečaj u prvotno utuženom iznosu u iznosu od 2.054,71 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kako je navedeno u točki I. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. Naveo je da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a da se odluke na koje se tužitelj u tužbi poziva ne mogu primijeniti na autokredite. Smatra da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je tužitelj mogao izabrati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Također, tuženik je osporio isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom.

3. Na ročištu održanom 3. listopada 2024. tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 7-10 spisa), otplatne planove (list 11-14, 15, 16 i 17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 28.05.2019. (list 18-23 spisa) te je tužitelj saslušan na ročištu održanom 19. veljače 2025. (list 87-88 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Nije sporno niti da su parnične stranke 26. srpnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu kojima je tuženik odobrio tužitelju kredit te da je u tom Ugovoru o kreditu glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli.

7. Sporno je li ugovorna odredba po valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li poštena. Nadalje,sporno je i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu, poslovni broj: P-477/2023-7 od 5. prosinca 2023. Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupio ovom sudu kao mjesno nadležnom.

9. U svrhu utvrđenja radi li se o potrošačkom ugovoru i je li se o predmetnim spornim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj je naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio s bankom tuženika jer mu je jedini takav kredit bio ponuđen u autokući. Nije mogao tražiti kredit u drugoj valuti već je bila opcija "uzmi ili ostavi". S obzirom da mu je kredit trebao za kupnju osobnog vozila pristao je na ponuđene uvjete. Nije se dodatno informirao o uvjetima u drugim bankama, niti je obilazio druge poslovnice banaka. Kredit je podigao u svrhu kupnje obiteljskog automobila marke Škoda Octavia, vozilo mu je trebalo za odlazak na posao, odnosno za osobne i obiteljske potrebe. U vrijeme kada je zaključio ugovor o kreditu nije imao obrt, OPG, d.d. niti d.o.o. Ugovor o kreditu potpisao je u poslovnici banke, prije potpisivanja nije imao sastanke sa osobnim bankarom na kojem bi razgovarali o ugovornim odredbama. Nije mogao sudjelovati u sklapanju ugovornih odredbi niti o njima pregovarati s osobnim bankarom. Ugovor o kreditu je prethodno bio pripremljen, a on ga je morao samo potpisati. Pročitao je ugovor o kreditu, u tom trenutku mu se nije činio nejasnim. Razumio je odredbe o valutnoj klauzuli, shvatio je to na način ako CHF raste da tako raste i njegova rata kredita, a ako CHF pada tada pada i njegova rata kredita. Ne sjeća se je li mu osobni bankar pojašnjavao moguće rizike sklapanja ovakvog ugovora o kreditu niti jesu li razgovarali o spornim ugovornim odredbama. Nije tražio dodatna pojašnjenja ugovornih odredaba. Niti osobni bankar mu nije nudio sklapanje kredita u nekoj drugoj valuti niti su razgovarali o tome kakvi su krediti u valuti CHF. Tužitelj je također naveo da mu je prva rata kredita bila 1.980,00 kn, a kasnije je dosegla iznos od 3.200,00 kn. Istaknuo je da ne bi pod ovakvim uvjetima podigao kredit da je znao da će doći do tolike promjene.

10. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja koji je iskazivao životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, da nije imao otvoren obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva. Također, iz iskaza je razvidno da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču, a da mu tuženik nije pojasnio rizike sklapanja takvog ugovora. Navedeno utvrđenje suda potvrđuje dio iskaza tužitelja u kojem navodi da ne bi pristao na takav ugovor da je znao da rata kredita toliko može rasti.

11. Tuženik je istaknuo prigovor na iskaz tužitelja navodeći da iz promotivnih uvjeta dostavljenih u spis proizlazi da je tužitelj imao mogućnost podići kredit u drugoj valuti. Ovdje valja navesti da promotivni uvjeti, kako im i sam naziv govori, informativnog su karaktera te nisu sačinjeni za konkretnog korisnika. Je li točno određeni ugovaratelj kredita ima mogućnost podići kredit pod povoljnijim uvjetima prosuđuje banka prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, imajući na umu visinu prihoda, prethodna zaduženja i obveze korisnika. Slijedom navedenog, ovakav prigovor tuženika sud je ocijenio paušalnim i neutemeljenim.

12. Nadalje valja navesti da tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

13. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

16. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

17. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

19. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

20. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

21. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (26. srpnja 2005.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

22. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u točki I. izreke presude.

23. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila treba reći da se takva odluka, upravo suprotno tuženikovim navodima, odnosi i na takve ugovore. Naime, navedenom odlukom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu), i to neovisno o namjeni takvih kredita. Stoga činjenica da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu upravo radi kupnje automobila nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

24. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je vezan spomenutom kolektivnom tužbom, odnosno, odlukom Visokog trgovačkog suda, kao što je to ranije obrazloženo, te nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

25. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu osnove, a kako je tuženik u tijeku postupka učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, otpala je potreba za provođenjem financijskog vještačenja.

26. Također, sud nije usvojio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika ocijenivši takav dokazni prijedlog nepotrebnim i nepogodnim za dokazivanje spornih činjenica u ovom postupku i to je li ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o njoj pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.). Također, u smislu odredbe čl. 502. st. 1. ZPP-a, čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača 2007. (čl. 81. st. 4. i 84. Zakona o zaštiti potrošača 2007.) nije potrebno provoditi dokazni postupak radi utvrđenja navedene činjenice.

27. Slijedom svega navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja za isplatom iznosa od 2.054,71 eura.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, čl. 29. st. 2. ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a te na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima 50 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), zastupanje na ročištima održanim 3. listopada 2024. i 19. veljače 2025. 2 x 100 bodova, a što sveukupno iznosi 350 bodova, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. Tarife i uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tar. br. 54. Tarife), iznosi 850,00 EUR.

31. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Ivana Požar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku