REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] R 5
Poslovni broj: Us I-1810/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi prava na zajamčenu minimalnu naknadu, 18. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-551- 06/24-01/38 URBROJ: 524-11-02/5-24-2 od 26. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-551-06/24-01/178 URBROJ: 139-071-12/26-24-16 od 1. kolovoza 2024., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev radi priznavanja prava na zajamčenu minimalnu naknadu kućanstvu tužiteljice.
2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja navodima da njeno kućanstvo nema dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba. Pojašnjava da primanja od rada koja ostvaruje sin u visini od 200,00 eura nisu dovoljna za njihove potrebe, dok ona i drugi sin ne rade. Predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.
4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju raspravu je pristupila tužiteljica, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz članka 91. stavak 3. ZUS-a raspravu održao u njegovoj odsutnosti.
5. Među strankama je sporno ima li tužiteljica pravo na zajamčenu minimalnu naknadu.
6. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz podataka spisa upravnog postupka razvidno je da je tužiteljica 7. svibnja 2024. podnijela zahtjev za priznavanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu u kojem je navela kao članove njena kućanstva sinove VĆ i HĆ. Prvostupanjsko tijelo je, postupajući u skladu s odredbom čl. 312. st. 2. Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 18/22., 46/22., 119/22., 71/23., 156/23.; dalje: ZoSS), prilikom utvrđivanja ispunjava li tužiteljica sukladno tom zakonu uvjete za priznanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu provelo upravni postupak u kojem je 6. lipnja 2024. usmeno saslušalo tužiteljicu i članove njenog kućanstva. Nadalje, iz Redovitog otkaza ugovora od radu od 26. siječnja 2024., dostavljenog po tužiteljici, te Zapisnika od 6. lipnja 2024. o uzimanju izjave VĆ proizlazi da je imenovani dao tadašnjem poslodavcu EMONT d.o.o. redoviti otkaz ugovora o radu iz osobnih razloga. Iz Potvrde Hrvatskog zavoda o mirovinskom osiguranju od 19. srpnja 2024. i Zapisnika od 6. lipnja 2024. o uzimanju izjave HĆ proizlazi da je isti u radnom odnosu od 24. travnja 2015. te da je tri godine privremeno spriječen za rad, a iz potvrde primitaka da ostvaruje naknadu plaće za vrijeme spriječenosti za rad u iznosu od 282,52 eura. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. srpnja 2024. da za tužiteljicu nema evidentiranih podataka o prijavama na mirovinsko osiguranje. Dalje, da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 1. kolovoza 2024. kojim je tužiteljici odbilo zahtjev u predmetu priznavanja prava na zajamčenu minimalnu naknadu kućanstvu uz obrazloženje da član kućanstva VĆ sukladno odredbi čl. 25. st. 3. ZoSS ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu budući je otkazao ugovor o radu u razdoblju od šest mjeseci prije pokretanja postupka te se iznos minimalne naknade umanjuje kućanstvu za njegov dio (čl. 27. st. 3. ZoSS), da kućanstvo tužiteljice ostvaruje prihode od 282,52 eura što da premašuje iznos zajamčene naknade koji bi kućanstvu bio priznat sukladno odredbi čl. 24. st. 1. t. 1. ZoSS.
8. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora ne spori ove činjenice, već smatra da i dalje ima pravo na zajamčenu minimalnu naknadu jer njezino kućanstvo nema dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba.
9. Odredbom čl. 25. t. 1. i 3. ZoSS propisano je umanjivanje iznosa zajamčene minimalne naknade za nezaposlenog radno sposobnog i djelomično radno sposobnog člana kućanstva koji nije evidentiran kao nezaposlena osoba pri službi nadležnoj za zapošljavanje te za člana kućanstva koji je otkazao ugovor o radu u razdoblju od šest mjeseci prije pokretanja postupka radi priznavanja prava na zajamčenu minimalnu naknadu.
10. Stoga je ispravno javnopravno tijelo utvrdilo da se iznos zajamčene minimalne naknade umanjuje kućanstvu za udio člana kućanstva HĆ jer nije evidentiran kao nezaposlena osoba pri službi nadležnoj za zapošljavanje (čl. 25. t. 1. ZoSS) te za VĆ jer ne ispunjava uvjete za priznavanje predmetnog prava budući je (nesporno) otkazao ugovor o radu u razdoblju od šest mjeseci prije pokretanja konkretnog postupka (čl. 25. t. 3. ZoSS).
11. Dalje, odredbom čl. 18. st. 1. t. 1. ZoSS određeno je da su korisnici socijalne skrbi samac i kućanstvo koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom, prihodima, imovinom, od obveznika uzdržavanja ili na drugi način.
12. Odredbom čl. 23. ZoSS propisano je da se pravo na zajamčenu minimalnu naknadu priznaje samcu ili kućanstvu koje nema dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, pod uvjetima i u iznosu propisanom tim Zakonom.
13. Odredbom čl. 24. st. 1. t. 1. ZoSS propisano je da se pravo na zajamčenu minimalnu naknadu priznaje samcu ili kućanstvu koji nemaju sredstva za podmirenje osnovnih životnih potreba niti ih mogu osigurati u visini propisanoj čl. 27. st. 2. i 3. toga Zakona po osnovi prihoda samca ili članova kućanstva kao niti od obveznika uzdržavanja.
14. Odredba čl. 27. st. 3. t. 1. ZoSS propisuje da se zajamčena minimalna naknada za kućanstvo utvrđuje se kao zbroj udjela članova kućanstva, a udio za pojedinog člana kućanstva iznosi 70 % osnovice za odraslu radno sposobnu osobu.
15. Odredba čl. 29. st. 1. ZoSS određuje da ako samac ili kućanstvo ostvaruje prihod, iznos zajamčene minimalne naknade za svaki pojedini mjesec od pokretanja postupka do donošenja rješenja utvrđuje se kao razlika između iznosa zajamčene minimalne naknade iz članka 27. stavaka 2. i 3. toga Zakona i prihoda samca ili kućanstva u svakom pojedinom mjesecu počevši od mjeseca u kojem je pokrenut postupak za priznavanje prava do mjeseca koji prethodi mjesecu u kojem se donosi rješenje. Mjesečni iznos zajamčene minimalne naknade za mjesec u kojem se donosi rješenje te za razdoblje nakon donošenja rješenja predstavlja razliku između iznosa zajamčene minimalne naknade iz članka 27. stavaka 2. i 3. toga Zakona i prihoda samca ili kućanstva u mjesecu u kojem se donosi rješenje o priznavanju prava na zajamčenu minimalnu naknadu (stavak 2.).
16. Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZoSS osnovicu na temelju koje se izračunava iznos zajamčene minimalne naknade odlukom određuje Vlada Republike Hrvatske jednom godišnje. Uvidom u Odluku o osnovici za izračun iznosa zajamčene minimalne naknade objavljenu Službenom listu Narodnih novina broj 158/2023 koja se primjenjuje od 1. siječnja 2024. sud utvrđuje da osnovica na temelju koje se konkretno izračunava iznos zajamčene minimalne naknade iznosi 150,00 eura.
17. Kako u predmetnom slučaju tužiteljica jedina ispunjava uvjete za priznavanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu koja iznosi 70 % osnovice (čl. 27. st. 3. t. 1. ZoSS), odnosno iznos od 105,00 eura mjesečno, a kućanstvo tužiteljice ostvaruje prihode koji su veći od zajamčene minimalne naknade koja bi mogla biti priznata sukladno naprijed citiranim odredbama, sud je stajališta da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za priznavanje tužiteljici prava na zajamčenu minimalnu naknadu, kako je to i utvrđeno u upravnom postupku. Stoga osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
18. Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.
19. Naposljetku se ukazuje da, ako su se nakon donošenja osporavanog rješenja tuženika promijenile odlučne činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari (prava na zajamčenu minimalnu naknadu), tužiteljica može uputiti prvostupanjskom tijelu novi zahtjev za priznanjem prava na zajamčenu minimalnu naknadu koji će biti predmet novog upravnog postupka i o kojem će prvostupanjsko tijelo odlučiti donošenjem novog rješenja.
20. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16., u vezi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).
U Rijeci 18. ožujka 2025.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).