REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-367/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 49 P-747/2023-44 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća dana 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 49 P-747/2023-44 od 4. siječnja 2024., u cijelosti .

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda je suđeno:

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koji su sadržani u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 218-50-3912668 od 08.02.2007. potvrđen od javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca pod posl. br. OU-207/07 dana 08. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja KT, K, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od ukupno 4.395,07 eura1 / 33.114,68 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 2,72 eura / 20,49 kuna od dana 16.svibnja 2008.,

- 13,60 eura / 102,46 kuna od dana 01. studenog 2008.,

- 2,23 eura / 16,80 kuna od dana 24. prosinca 2008.,

- 16,68 eura / 125,69 kuna od dana 03. siječnja 2009.,

- 18,90 eura / 142,42 kuna od dana 10. veljače 2009.,

- 19,91 eura / 149,98 kuna od dana 01. ožujka 2009.,

- 17,54 eura / 132,15 kuna od dana 12. svibnja 2009.,

- 18,08 eura / 136,22 kuna od dana 09. lipnja 2009.,

- 13,75 eura / 103,60 kuna od dana 09. lipnja 2009.,

- 10,56 eura / 79,59 kuna od dana 11. srpnja 2009.,

- 11,41 eura / 85,98 kuna od dana 09. kolovoza 2009.,

- 13,09 eura / 98,64 kuna od dana 04. rujna 2009.,

- 12,94 eura / 97,53 kuna od dana 08. listopada 2009.,

- 11,25 eura / 84,74 kuna od dana 11. studenog 2009.,

- 14,43 eura / 108,75 kuna od dana 12. prosinca 2009.,

- 16,99 eura / 128,00 kuna od dana 19. siječnja 2010.,

- 20,62 eura / 155,39 kuna od dana 10. veljače 2010.,

- 19,79 eura / 149,10 kuna od dana 05. ožujka 2010.,

- 24,72 eura / 186,28 kuna od dana 04. svibnja 2010.,

- 23,79 eura / 179,23 kuna od dana 12. svibnja 2010.,

- 25,61 eura / 192,97 kuna od dana 11. lipnja 2010.,

- 41,40 eura / 311,91 kuna od dana 10. srpnja 2010.,

- 38,15 eura / 287,42 kuna od dana 12. kolovoza 2010.,

- 48,08 eura / 362,23 kuna od dana 10. rujna 2010.,

- 44,65 eura / 336,38 kuna od dana 09. studenog 2010.,

- 39,13 eura / 294,81 kuna od dana 13. studenog 2010.,

- 50,77 eura / 382,52 kuna od dana 14. prosinca 2010.,

- 65,58 eura / 494,12 kuna od dana 11. siječnja 2011.,

- 55,09 eura /415,10 kuna od dana 16. ožujka 2011.,

- 58,77 eura / 442,81 kuna od dana 29. ožujka 2011.,

- 54,09 eura / 407,57 kuna od dana 08. travnja 2011.,

- 54,93 eura / 413,90 kuna od dana 17. svibnja 2011.,

- 74,79 eura / 563,49 kuna od dana 11. lipnja 2011.,

- 76,72 eura / 578,06 kuna od dana 19. srpnja 2011.,

- 93,31 eura / 703,04 kuna od dana 09. kolovoza 2011.,

- 84,79 eura / 638,83 kuna od dana 09. rujna 2011.,

- 75,46 eura / 568,56 kuna od dana 13. listopada 2011.,

- 73,64 eura / 554,85 kuna od dana 10. studenog 2011.,

- 72,93 eura / 549,50 kuna od dana 09. prosinca 2011.,

- 77,33 eura / 582,66 kuna od dana 17. siječnja 2012.,

- 81,17 eura / 611,56 kuna od dana 25. travnja 2012.,

- 81,68 eura / 615,43 kuna od dana 25. travnja 2012.,

- 79,03 eura / 595,44 kuna od dana 25. travnja 2012.,

- 2.644,96 eura / 19.928,48 kuna od dana 25. travnja 2012.,

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.084,66 eura1 / 15.706,87 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 04. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava , te predlaže da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje.

2.1. U sadržaju žalbe tuženi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 338. stavak 4. ZPP-a, smatra da obrazloženje presude nije sačinjeno u skladu sa zakonskim odredbama, jer da nije navedeno koje činjenice su stranke iznijele i koje dokaze su predložile, te koje činjenice je sud utvrdio i na temelju kojih dokaza. Nadalje ukazuje i na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Osporava da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu ništetne, jer su tužiteljici bile jasne i razumljive, da odredba o valutnoj klauzuli nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tvrdi da se sud pozvao samo na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, da su pogrešno primijene odredbe Zakona o zaštiti potrošača, da nije proveden test transparentnosti i test poštenosti, da je pogrešno odbijen prigovor zastare, te da se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika odbio ili paušalno ocijenio kao nepotrebne, ističe da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da osporene odredbe ugovora mogu predstavljati tek zabranu manjeg značaja, smatra da nije nepošteni stjecatelj te da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a, ustraje i u prigovoru zastare. Osporava i odluku o troškovima postupka u dijelu primjene vrijednosti boda od 2,00 eura i dosude tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu.

3. Pravovremeno izjavljenom žalbom tužiteljica osporava odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki III. izreke radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede postupka u dijelu u kojoj joj nije priznat trošak podneska od 25. siječnja 2021., trošak ročišta za objavu presude i trošak preliminarnog vještačenja. Predlaže da se odluka o troškovima postupka preinači sukladno navodima žalbe, odnosno da joj se dosude svi troškovi zatraženi troškovnikom.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti, te traži trošak odgovora na žalbu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu istaknutih žalbenih razloga, te nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6.1. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda, sadrži dovoljno jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik. U razlozima presude sud je naveo što je predmet spora, naznačio pravnu i činjeničnu osnovu, sadržaj izvedenih dokaza, a ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude, tako da ovaj sud ne nalazi osnovanim ni žalbeni razlog relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 388. stavak 4. ZPP-a.

7. U ovoj stvari nije sporno, jer tako proizlazi iz isprava u spisu, da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50- 3912668 od 8. veljače 2007. na iznos od 26.175,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja sa rokom otplate od 84 mjeseca, da je namjena kredita kupnja novog vozila Opel, da je ugovorena kamatna stopa 5,5 % promjenjiva u skladu sa odlukom banke, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

8. Glede žalbenih navoda tuženika kojima se ukazuje, kako je prilikom utvrđenja ništetnim odredbi konkretnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud automatski prihvatio pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača i da nije pravilno tumačio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud je stava da se na konkretni spor, glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a kojim Zakonom je u članku 81. stavak 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. istog članka je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. tog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom članka 87. istog Zakona je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. 1. Nadalje Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, u članku 96. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 99. ZZP-a, je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, te je u članku 100. ZZP-a, propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok je u članku 101. ZZP-a propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, a u članku 102. ZZP/07, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Osnovano se prvostupanjski sud pozvao na učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno da je i tuženi od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. tako što je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženi promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.1. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je i tuženi povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.2. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

10. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Međutim, suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je izvršio i uvid u priloženu dokumentaciju u spisu, saslušao je tužiteljicu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem

11.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je navedeni kredit ponuđen kao najpovoljniji, jer ima najnižu kamatnu stopu i vezan je uz stabilnu valutu, te da nije upozorena na rizike vezane uz promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

11.2. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da ukupna preplata tužiteljice temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznosi 33.144,68 kuna/ 4.395,07 eura u skladu s kojim je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev. Tuženik na nalaz financijskog vještaka nije iznosio prigovore glede matematičkog izračuna, već je iznosio prigovore pravne naravi o kojima je kao neosnovanima sudska praksa već zauzela stav u mnogobrojnim pravomoćnim presudama.

12. Suprotno navodima žalbe pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare za pojedine individualne tražbine.

13. U odnosu na prigovor zastare, stav prvostupanjskog suda je identičan stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga se rok zastare računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. kolovoza 2021., prije nego je protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, za žalbom osporavane iznose preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila zastara.

14. Stoga je suprotno navodima žalbe osnovano tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a .

15. Suprotno navodima žalbe tuženika u smislu odredbe Tbr. 52. stavak 3.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje OT), kada sud odlučuje o trošku postupka na teret druge stranka primjenjuje OT i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, pa kako je odredbom Tbr. 54. OT propisana vrijednost boda od 2,00 eura, ta vrijednost boda primjenjuje se za sve radnje u postupku. Nastavno tuženi neosnovano upire da su tužiteljici dosuđeni troškovi sudske pristojbe na presudu iako je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u smislu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, međutim iz predmetnog spisa ( str lista 272) proizlazi da su dosuđeni troškovi pristojbe na presudu koju je tužiteljica platila prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23 od 12. svibnja 2023.) Glede žalbenih navoda tužiteljice kako joj neosnovano nije priznat trošak preliminarnog financijskog vještačenja, ovaj sud je stava da taj trošak tužiteljici ne pripada, jer u smislu članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ovog spora, kao ni trošak podneska od 25. siječnja 2021., jer u tom podnesku tužiteljica ponavlja navode već iznesene u tužbi, te tužiteljici ne pripada ni trošak ročišta za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. OT, jer iz sadržaja zapisnika sa ročišta za objavu presude od 4. siječnja 2024. proizlazi da na navedenom ročištu nitko od stranaka nije bio prisutan.

16. Radi svega iznesenog je žalbe kao neosnovane valjalo odbiti i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Požegi, 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević