Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-143/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdraović, u kaznenom predmetu protiv optuženog PI, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika PI, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K-444/2024-48 od 29. siječnja 2025., na sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog PI kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj K-444/2024-48 od 29. siječnja 2025., proglasio je krivim optuženog PI, zbog kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. i 2. KZ/11, te ga je na temelju čl. 326. st. 2. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. kolovoza 2024. kao dana uhićenja pa nadalje.

1.2. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženog ČI oduzima se mobilni telefon marke i modela "iPhone 12 Pro Max", IMEI brojeva - IMEI1: 357763867320634 i IMEI2: 357763866655097, sa pripadajućom SIM karticom nepoznatog operatera, a koji je od optuženika privremeno oduzet uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Glina, broj: 511- 10-13/03-K-90/2024, serijskog broja: [serijski broj] od 15. kolovoza 2024. i pripadajući zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, te navedeni mobilni telefon postaje vlasništvo Republike Hrvatske i povjerava se na upravljanje Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

1.3. Na temelju čl. 270. st. 1. u vezi čl. 189. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. – Odluka USRH, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020., 88/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP/08) optuženom ČI vraća se mobilni telefon marke i modela “iPhone 11 Pro“, IMEI broja: [IMEI broj], koji je od optuženika privremeno oduzet uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Glina, broj: 511-10-13/03-K-90/2024, serijskog broja: [serijski broj] od 15. kolovoza 2024. i pripadajući zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženi ČI je dužan podmiriti troškove postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u sveukupnom iznosu od 854,00 eura (osamsto pedeset četiri eura), od kojih se iznos od 754,00 eura odnosi na troškove postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 odnosno trošak vještaka, a iznos od 100,00 eura na trošak paušala iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08, u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti presude, te je optuženi ČI dužan podmiriti troškove iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08 a to su nagrada i nužni izdaci branitelja po službenoj dužnosti, a o iznosu tih troškova sud će odlučiti posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi PI po braniteljici Vlatki Ostrognaj, odvjetnici, o zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava (pravilno povrede kaznenog zakona) te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presude ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da pobijanu presudu preinači na način da ga se oslobodi optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-162/2025-3 od 14. ožujka 2025. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

6.1. Prije svega, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da mu je tijekom postupka teško povrijeđeno pravo na obranu, time što je njegovo prvo ispitivanje obavljeno bez prisustva branitelja.

6.2. Naime, iz zapisnika o njegovom prvom ispitivanju (list 112 – 115 spisa) proizlazi da je isti primio i razumio pisanu pouku o pravima te svojim potpisom potvrdio izjavu o odricanju od prava na branitelja.

6.3. S time u svezi ovaj žalbeni sud dodatno uočava da se u ovom slučaju nije radilo o situaciji kada okrivljenik sukladno odredbi iz čl. 66. st. 1. toč.1. i 2. ZKP/08 mora imati branitelja već od prvog ispitivanja. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nijem, gluh, slijep, gluhoslijep ili nesposoban da se sam brani (čl. 66. at. 1. toč. 1. ZKP/08), niti se ovaj postupak vodio zbog kaznenog djela iz nadležnosti županijskog suda.

6.4. Stoga je žalba optuženika u navedenom pravcu promašena.

6.5. Nadalje, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i time što je obrazloženje pobijane presude u cijelosti nejasno, isto ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, konkretno zašto sud smatra da je njegovo ponašanje imalo elemente nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, dok su razlozi koji se navode kontradiktorni sami sebi, te u suprotnosti sa i sa izrekom presude, kao i dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom postupka.

Uz to, žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u više navrata njegov iskaz i iznijete tvrdnje izlaže suprotno onom što je stvarno rekao, te njegove izjave ustvari izvlači iz konteksta.

6.6. Takvim žalbenim tvrdnjama optuženik sadržajno očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, međutim, ostvarenje te povrede, osim prethodno izloženim uopćenim i paušalnim navodima, u daljnjem tekstu žalbe ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

6.7. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude iznio jasne, određene, neproturječne i po ocjeni ovog žalbenog suda dostatne razloge o svim odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku, pa tako i zašto smatra da je njegovo ponašanje imalo elemente nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, koji nisu u suprotnosti s izrekom pobijane presude, s time da je sadržaj iskaza koje je optuženik iznio tijekom postupka u pobijanoj presudi izložen u bitnome suglasno sadržaju samih tih iskaza.

6.8. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada u žalbi sugerira da mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo da se služi jezikom koji govori i razumije, te s time povezano i pravo na tumača odnosno prevoditelja.

6.9. Konkretno, optuženik u žalbi tvrdi da su razlike u njegovim iskazima ustvari posljedice pogrešnog razumijevanja prijevoda, budući da mu je prilikom prvog ispitivanja bilo osigurano prevođenje na rumunjski jezik koji ne razumije tako dobro, s time da mu je tek u raspravnoj fazi bilo osigurano prevođenje na ruski jezik, koji bolje razumije i govori.

6.10. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da iz zapisnika o prvom ispitivanju proizlazi da je sam žalitelj, pošto je prethodno sukladno odredbi z čl. 8.st. 3. ZKP/08 bio poučen da kao državljanin Rumunjske i Moldavije ima pravo na prevođenje na rumunjski jezik, izjavio da taj jezi govori i razumije, s time da iz zapisnika proizlazi da je optuženik nakon ispitivanja, a nakon što je sukladno odredbi iz čl. 85. st. 1. ZKP-a poučen o tom svom pravu, izrijekom izjavio da ne želi pročitati zapisnik, niti nije zahtijevao da mu se isti pročita, s time da je na poseban upit zamjenice ODO-a naveo da nema primjedbi na provedeno ispitivanje kao niti na sačinjeni zapisnik.

6.11. Na temelju navedenog, ovaj žalbeni sud ne nalazi niti jednu okolnost koja bi upućivala na razumnu sumnju da su razlike u njegovom iskazivanju tijekom postupka ustvari posljedice pogrešnog razumijevanja prijevoda prilikom prvog ispitivanja.

6.12. S time u svezi, ovaj žalbeni sud dodatno uočava da okrivljenik tvrdnju da su različitosti u njegovom iskazivanju tijekom postupka posljedica nedostatnog razumijevanja rumunjskog jezika prilikom prvog ispitivanja ističe tek u žalbi, dok je na raspravi navodio da se razlog tome nalazi u činjenici da je tada bio pod stresom, da nije imao branitelja, te da je o tome kako se sve odvijalo iskazivao u kratkim crtama, za razliku od svojeg iskaza na raspravi kada je sve ispričao detaljno.

6.13. Stoga žalba optuženika nije prihvaćena niti u navedenom pravcu.

7. Vezano za žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ovaj žalbeni sud polazeći od sadržaja žalbe primjećuje da optuženik njezino ostvarenje nalazi u dva pravca.

7.1. U prvom ostvarenje te povrede nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede postojanja kvalificiranog oblika predmetnog kaznenog djela – da je pri počinjenju djela s osobama koje je nedozvoljeno ulaze i kreću se u Republici Hrvatskoj postupao na nečovječan i ponižavajući način, u svezi čega odmah valja navesti da se u takvom slučaju ne radi o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona, budući da ista postoji samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

7.2. Pored toga, optuženik ostvarenje žalbene osnove nalazi i u tome da je prvostupanjski sud na temelju činjeničnog stanja kako ga je utvrdio izveo pogrešan zaključak da se isto podvodi pod ranije navedeni kvalificirani modalitet počinjenja predmetnog kaznenog djela.

7.3. Takve žalbene tvrdnje ulaze u okvire žalbene osnove povrede kaznenog zakona, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu, nakon očitovanja ovog žalbenog suda o žalbi optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Optuženik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Žalitelj prvenstveno smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje posljedica toga što u ovom postupku nije bilo moguće ispitati strane državljane koji su sudjelovali u inkriminiranom prijevozu, već je ispitan samo jedan strani državljani – svjedok DI, a koji, po njegovom stavu, ustvari potvrđuje njegovu obranu u dijelu gdje je tvrdio da se protivio takvom prijevozu, te da je isti ipak poduzeo zbog straha za vlastiti život uzrokovanog ponašanjem vodiča koji su strane državljane doveli do mjesta gdje ih je trebao preuzeti na prijevoz.

8.2. Na ovom mjestu valja primijetiti da optuženik vezano za nemogućnost ispitivanja navedenih svjedoka u žalbi ističe da iz podataka u spisu proizlazi da su se isti nakon inkriminiranog događaja nastavili nesmetano kretati unutar granica Republike Hrvatske, a na što upućuje činjenica da su slobodno napustili prihvatilište, odnosno da nisu stavljeni pod nadzor niti su deportirani, a što, po njegovom mišljenu, ukazuje da je upitno i postojanje kaznenog djela za koje se tereti.

8.3. Vezano za potonje žalbene tvrdnje, ovaj žalbeni sud uočava da optuženik time sugerira postojanje dvojbe jesu li strani državljani kritične zgode nedozvoljeno boravili i kretali se u Republici Hrvatskoj, a što predstavlja bitno obilježje predmetnog kaznenog djela.

8.4. Žalba optuženika u navedenom pravcu je promašena. Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao izvjesno da strani državljani prilikom zaticanja od strane policijskih službenika nisu imali putne isprave kao niti vize za ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj, tako da nema govora o tome da su kritične zgode imali bilo kakvu pravnu osnovu odnosno dozvolu za boravak i slobodno kretanje u Republici Hrvatskoj.

8.5. Naposljetku, optuženik smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radilo o nečovječnom i ponižavajućem postupanju. Konkretno, u žalbi prije svega upire da je takav zaključak u najmanju ruku preuranjen jer nisu ispitani svi stani državljani koji su sudjelovali u prijevozu, tako da nije utvrđeno kako su se te osobe subjektivno osjećale. Nadalje, ukazuje da je prijevoz trajao svega nekoliko kilometara, da su strani državljani dragovoljno pristali na takav način prijevoza, dapače, kada je od njih zatražio da izađu iz vozila, to nisu željeli učiniti, da se radilo o vozilu koje je namijenjeno prijevozu osoba, a ne za prijevoz tereta, te da nikome od putnika nije bio ugrožen život ili zdravlje.

8.6. S time u vezi, žalitelj upire da se prema praksi Europskog suda za ljudska prava nečovječnim postupanjem može smatrati samo ono postupanje koje je trajalo satima bez prestanka i kada je uzrokovalo stvarne tjelesne povrede ili snažnu psihičku i fizičku patnju, dok se ponižavajućim smatra postupanje koje kod žrtve uzrokuje strah, patnju, osjećaj podređenosti u očima same žrtve, te ako se slomi fizički i moralni otpor te osobe.

8.7. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, sveobuhvatne i kritičke analize te pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno utvrdio sve odlučne i druge važne činjenice u ovom predmetu, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je okrivljenik svojim postupanjem, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. u svezi st. 2. KZ/11.

8.8. Prije svega, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno postupio kada je obranu optuženika u dijelu gdje je tvrdio da je, iako se prvotno protivio tome, ipak poduzeo inkriminirani prijevoz zbog straha za vlastiti život uzrokovanog ponašanjem vodiča koji su strane državljane doveli do mjesta gdje ih je trebao preuzeti na prijevoz ocijenio kao konstrukciju s ciljem otklanjanja odnosno ublažavanja kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo.

8.9. Tako sud prvog stupnja prije svega pravilno uočava da obranu optuženika u kojoj je tvrdio da se, iako se tome prvotno protivio, ipak odlučio poduzeti inkriminirani prijevoz stranih državljana jer je bio u panici i strahu za vlastiti život zbog vodiča koji su imali noževe u rukama opovrgava iskaz svjedoka DI, koji je svom iskazu doduše naveo da optuženik prvotno nije htio krenuti, te da su vodiči vikali da mora voziti, dok njima nisu dopuštali izlazak iz vozila, međutim, taj svjedok, čijem iskazu prvostupanjski sud s pravom poklanja vjeru i ocjenjuje ga vjerodostojnim i istinitim dokazom (kakvu ocjenu žalitelj ne osporava u žalbi) nigdje ne spominje da bi vodiči u rukama imali noževe ili da bi vozaču uputili bilo kakve prijetnje, već samo da su isti vikali da mora voziti, s time da niti sam optuženik u svojoj obrani ne govori o tome da bi mu vodiči verbalno prijetili već da su mu samo rekli da neka samo vozi i da novac nije problem.

8.10. Nadalje, prvostupanjski sud uočava da ponašanje optuženika tijekom samog prijevoza također opovrgava njegovu obranu prema kojoj je na inkriminirani prijevoz pristao zbog straha za vlastiti život.

8.11. Tako, sud prvog stupnja na temelju materijalne dokumentacije, te rezultata provedenog vještačenja o sadržaju komunikacije koju je putem aplikacije Whatsap pretežito imao sa organizatorom prijevoza po imenu "P", pravilno uočava da je optuženik nakon ukrcavanja stranih državljana pa do zaustavljanja od strane policijskih službenika sa nepoznatim brojem razmijenio preko 30 poruka, te je pritom čak snimio i video snimku koja jasno prikazuje strane državljane natrpane u kombi vozilo, te u niti jednoj poruci ne izražava osjećaj straha ili panike, niti govori o tome da su mu vodiči prijetili i držali noževe u rukama.

Doduše, optuženik u tim porukama, između ostalog, govori o tome da je previše osoba u vozilu i da ih ne želi voziti, te da se vozilo uleglo i da dotiče tlo, međutim, nakon toga slijedi poruka da ide polako sve dok izađe na glavnu cestu i da će se auto popraviti, dok u zadnjoj poruci šalje obavijest da ga je ulovila policija.

8.12. S time u svezi, prvostupanjski sud pravilno uočava da datumi te vrijeme slanja i primanja poruka opovrgavaju njegovu obranu kako u šumi gdje je preuzeo na prijevoz strane državljane na mobitelu nije imao signala.

8.13. Imajući uz sve to dodatno u vidu da je optuženik, posebice nakon što je iz šume izašao na cestu, te se tako udaljio od vodiča zbog čijeg ponašanja se prema vlastitoj obrani uplašio za vlastiti život, objektivno bio u mogućnosti bez posljedica zaustaviti vozilo, te strane državljane pustiti van, što on, međutim, nije učinio već je nastavio vožnju sve do zaustavljanja od strane policije, tijekom koje je razmijenio i veći broj poruka sa organizatorom prijevoza, s time da u zadnjoj poruci šalje obavijest da ga je ulovila policija, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se njegova obrana u kojoj je tvrdio da se, iako se tome prvotno protivio, ipak odlučio poduzeti inkriminirani prijevoz stranih državljana zbog straha za vlastiti život uslijed postupanja vodiča, ukazuje kao konstrukcija s ciljem umanjenja kaznene odgovornosti za počinjenje terećenog kaznenog djela.

8.14. Isto tako, optuženik nije u pravu niti kada u žalbi smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je kritične zgode prema stranim državljanima koje je uzeo na prijevoz postupao na nečovječan i ponižavajući način, odnosno da se takvo utvrđenje u najmanju ruku ukazuje kao preuranjeno, budući da osim svjedoka DI nisu ispitani ostali strani državljani koji su se nalazili u vozilu.

8.15. Na ovom mjestu, prvenstveno valja primijetiti da je prvostupanjski sud na temelju dokaza izvedenih na raspravi, posebice dokumentacije za predmetno vozilo, zapisnika i fotodokumentacije očevida, nalaza i mišljenja vještaka, iskaza policijskih službenika LI i ŠI, te svjedoka DI (stranog državljana koji se nalazio u vozilu) na izvjestan način utvrdio da je optuženik kritične zgode u vozilo marke "Mercedes Vito" koje je registrirano za prijevoz najviše devet osoba primio čak 28 stranih državljana, od čega 12 djece, s time da je samo manji dio osoba sjedio, dok je većina njih stajala na tlu ili u putničkom prostoru širine svega 170 cm, dužine 260 cm i visine 130 cm, s time da su četiri osobe čak ležale preko glava osoba koje su stajale, da nisu bilu vezani sigurnosnim pojasevima, te da se sa tako naguranim osobama, od koji su neke ležale jedne preko drugih, te otežano disale zbog nedostatka zraka uputio u smjeru Zagreba, da bi ga u Glini zaustavili policijski službenici.

8.16. Polazeći od navedenih činjenica, te imajući dodatno u vidu iskaze policijskih službenika LI i ŠI iz kojih proizlazi da su jedva otvorili bočna klizna vrata na vozilu, da su u vozilu zatekli čak 28 stranih državljana, od kojih dvoje sjedilo pored vozača, šest njih na sjedalima u stražnjem dijelu vozila, dok su ostali stajali između sjedala, s time da su četiri osobe ležale na glavama osoba koje su stajale tako da su bile skroz uz unutarnji krov automobila te su ga dodirivali (svjedok NI je u iskazu slikovito opisao da su ljudi u vozilu bili naslagani kao sardine), da prozori u vozilu nisu bili otvoreni, da je unutra bilo jako zagušljivo i vlažno, s time da je tog dana bila velika vrućina (preko 30 stupnjeva C), te da su osobe koje su se nalazile u vozilu, a nakon što su otvorili klizna vrata, tražile da ih se pusti van, s time da je jedan od putnika zapomagao i nešto se žalio, te sve to u povezanosti još i sa iskazom svjedoka DI iz kojeg proizlazi da su neki putnici sjedili u krilu drugih, a neki su se smjestiti ispod sjedala, da nije bilo prozora niti otvora za zrak, da nisu mogli disati jer nije bilo dovoljno zraka, te da u vozilu nije bilo hrane i pića, prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, izveo u svemu pravilan zaključak, koji se slijedom svih prethodno izloženih činjenica i po stavu ovog suda ukazuje kao jasan izvjestan i neupitan, da je optuženik prilikom počinjenja ovog kaznenog djela prema stranim državljanima koje preuzeo na prijevoz postupao na nečovječan i ponižavajući način.

8.17. Na ovom mjestu, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se upire da je vožnja trajala kratko i da nikome od putnika nije bio ugrožen život i zdravlje, ovaj žalbeni sud primjećuje da se optuženik u ovom postupku nije teretio za kvalificirani modalitet počinjenja predmetnog djela koji je ostvaren ako je pri počinjenju predmetnog kaznenog djela doveden u opasnost život ili tijelo osoba koje nedozvoljeno ulaze, kreću se ili borave u [adresa], u odnosu na koji modalitet počinjenja djela bi se navedene činjenice ukazivale kao relevantne, već za modalitet kvalificiranog oblika počinjenja predmetnog kaznenog djela koji ostvaruje onaj tko prilikom počinjenja djela prema takvim osobama postupa na nečovječan ili ponižavajući način, a za čije ostvarenje navedene činjenice nisu odlučne.

8.18. Također, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se ističe da su strani državljani pristali na takav prijevoz, valja primijetiti da niti ta činjenica po stavu ovog žalbenog suda ne dovodi u razumnu sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju predmetnog kvalificiranog oblika počinjenja ovog kaznenog djela. Naime, imajući u vidu samu suštinu i prirodu ovog kaznenog djela, te činjenicu da je u ovom slučaju cilj i motiv stranih državljana bio da u potrazi za boljim životom pod svaku cijenu ilegalno uđu u Njemačku (a na što ukazuje i visina naknade koju su pristali platili organizatoru za inkriminirani prijevoz), tada to što su strani državljani pristali na prijevoz u opisanim uvjetima evidentno nema značaj kakav mu pridaje optuženik, te nipošto ne dovodi u razumnu sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju predmetnog kvalificiranog oblika počinjenja ovog kaznenog djela.

8.19. Naposljetku, a imajući na umu da je prvostupanjski sud na temelju izloženih rezultata dokaznog postupka na izvjestan način utvrdio sve relevantne činjenica na kojima temelji svoj zaključak da je optuženik prilikom počinjenja djela postupao prema stranim državljanima koje je uzeo na prijevoz na nečovječan i ponižavajući način, žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra da je takvo utvrđenje prvostupanjskog suda preuranjeno i pogrešno, budući da osim svjedoka DI nisu ispitani ostali strani državljani koji su se nalazili u vozilu, tako da nema podataka o tome kako su se isti kritične zgode subjektivno osjećali.

8.20. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena, kao niti njegova žalba u dijelu gdje smatra da je prvostupanjski sud na temelju činjeničnog stanja kako ga je utvrdio izveo pogrešan zaključak da se isto podvodi pod kvalificirani modalitete počinjenja predmetnog kaznenog djela za koji je pobijanom presudom proglašen krivim (žalbena osnova povrede kaznenog zakona).

9. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni.

9.1. Konkretno, optuženik smatra da mu prvostupanjski sud prilikom odluke o vrsti i mjeri kaznene sankcije nije u dovoljnoj mjeri cijenio kao olakotno njegovu dosadašnju kaznenu i prekršajnu neosuđivanosti, činjenicu da se u počinjenje ovog kaznenog djela upustio zbog lošeg financijskog stanja, te mlađu životnu dob i s njome povezanu naivnost zbog koje je pristao na inkriminirani posao.

9.2. Uz to, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prilikom počinjenja djela iskazao veliku količinu kriminalne volje, upornosti i bezobzirnosti.

9.3. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je po stavu ovog žalbenog suda pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te ga na temelju toga, a polazeći od stupanja krivnje s kojim je počinio ovo kazneno djelo (izravna namjera prvog stupanja) pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

9.4. Vezano za konkretne žalbene tvrdnje, prije svega valja navesti da optuženik po ocjeni ovog suda nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da je prilikom počinjenja iskazao znatnu kriminalnu volju, odlučnost i upornost.

9.5. Tako sud prvog stupanja pravilno uočava da je optuženik u Republiku Hrvatsku doputovao isključivo radi počinjenja ovog kaznenog djela, s time da je prethodno iznajmio kombi vozilo i putovao do Republike Hrvatske oko 20 sati. Isto tako prvostupanjski sud pravilno uočava da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženik za obavljeni prijevoz trebao dobiti naknadu od 500,00 eura po osobi, a što, imajući u vidu da je na prijevoz uzeo čak 28 osoba, od čega 12 djece, ukazuje da je očekivana zarada trebala iznositi čak 14.000,00 eura, s time da je optuženik pritom iskoristio situaciju stranih državljana koji iz egzistencijalnih razloga u potrazi za boljim životom, pod svaku cijenu, nastoje ilegalno prijeći granicu Republike Hrvatske, s ciljem osiguranja donekle normalnih životnih uvjeta.

9.6. Sve prethodno navedene okolnosti, kada se sagledaju u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, i po stavu ovog žalbenog vijeća, a suprotno žalitelju, jasno ukazuju na povećanu kriminalnu količinu, upornost i odlučnost optuženika u počinjenju ovog kaznenog djela, tako da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada ih je žalitelju cijenio kao otegotne.

9.7. Polazeći od toga, te sagledavajući olakotne okolnosti koje optuženik ističe u žalbi još i u svijetlu povećane društvene opasnosti predmetnog kaznenog djela, koje se posebice ogleda u općepoznatoj činjenici učestalosti činjenja tih kaznenih djela u posljednje vrijeme, tada olakotne okolnosti na koje u žalbi upire optuženik nipošto nemaju takav značaj da bi opravdavale osudu na blažu kaznu, i to kako u pogledu vrste tako i mjere, od one na koju ga je osudio prvostupanjski sud pobijanom presudom.

9.8. Sasvim suprotno tome, kazna zatvora u trajanju od četiri godine na koju je žalitelj osuđen pobijanom presudom, se i po stavu ovog drugostupanjskog suda, kako u pogledu vrste tako i mjere, ukazuje kao primjerena kaznena sankcija svim ranije navedenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznenopravno sankcije, te podobna za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja (specijalne i generalne prevencije).

10. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko