Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžmp-1/2025-5

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća, te Damira Romca i Nevena Cambja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika OFC, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Kmp-26/2024-22 od 13. studenog 2024., u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pogledu odluke o kazni, te se okrivljenik OFC, za kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog članka, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Temeljem čl. 54. KZ/11 okrivljeniku se u kaznu zatvora, na koju je osuđen, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. kolovoza 2024. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika se odbija kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim okrivljenika OFC, zbog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11, te ga je, temeljem istog članka, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, nakon čega mu je, temeljem čl. 57. KZ/11, izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se od kazne na koju je osuđen ima izvršiti devet mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ukoliko okrivljenik u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, s time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

2. Temeljem čl. 54. KZ/11 okrivljeniku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. kolovoza 2024. pa nadalje.

3. Temeljem čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), okrivljenik OFC je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. točke 1. do 6. ZKP/08 te plaćanja nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Spis je, u suglasju s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana i to u pogledu odluke o kazni, dok je u ostalom dijelu njegova žalba neosnovana.

8. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08, sa tvrdnjom da se presuda ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima te da u presudi uopće nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno navedeni razlozi da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

8.1. Suprotno takvim žalbenim navodima državnog odvjetnika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da se presuda ne može ispitati jer da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.

9. Ispitujući povodom podnesene žalbe pobijanu presudu i u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije u pravu državni odvjetnik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.1. U svojoj žalbi državni odvjetnik na detaljan način analizira prvostupanjsku presudu i dokaze provedene u postupku, izvodeći pri tome drukčiji zaključak od onog u pobijanoj presudi. U žalbi se navodi kako nije jasno na temelju čega sud zaključuje kako prolazak vozilom kroz crveno svjetlo u 17,00 sati poslijepodne sredinom kolovoza na jednoj od najprometnijih ulica u Zaprešiću, nije doveden u opasnost život putnika te se ističe kako upravo bježanje policiji kroz crveno svjetlo na semaforu usred bijelog dana predstavlja ugrozu života i tijela putnika koji su se nalazili u vozilu te da je okrivljenik upravo na način opisan u optužnici pristao ugroziti njihov život kako bi pobjegao policijskim službenicima i izbjegao kaznenu odgovornost jer je bio svjestan da čini kazneno djelo, a do teže posljedice, odnosno stvarnog nastupa posljedica za život i tijelo putnika nije došlo ne voljom samog okrivljenika, nego isključivo zahvaljujući drugim okolnostima, odnosno vozačima drugih vozila koji su izbjegli nalet na okrivljenikovo vozilo.

10.2. U žalbi se ističe i kako se prvostupanjski sud pogrešno poziva na presude Europskog suda za ljudska prava jer se u njima nigdje ne govori o tome što predstavlja ugrozu života i tijela migranata, već se u njima govori samo o tome što predstavlja nečovječno postupanje i ponižavanje.

10.3. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10.4. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11, a ne iz čl. 326. st. 1. i 2. KZ/11.

10.5. Sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi argumentirano i uvjerljivo obrazložio da je okrivljenik OFC, inkriminirane prigode, na način opisan u izreci pobijane presude, iz koristoljublja omogućio drugim osobama nedozvoljeno se kretati u Republici Hrvatskoj, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11.

10.6. Ova utvrđenja proizlaze iz dokaza provedenih u dokaznom postupku, a posebno iz same obrane okrivljenika u kojoj je ovaj priznao počinjenje kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11, ali ne i počinjenje kvalificiranog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. KZ/11, odnosno okrivljenik nije priznao da je počinjenjem kaznenog djela doveden u opasnost život ili tijelo putnika koji su se nalazili s njim u vozilu, niti je priznao da se s putnicima postupalo na nečovječan ili ponižavajući način, kako mu je optužnicom stavljeno na teret.

10.7. Sud prvog stupnja je pravilno prihvatio obranu okrivljenika u dijelu u kojem priznaje počinjenje kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11, a da se ne radi o kvalificiranom obliku tog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. KZ/11, već o osnovnom kaznenom djelu, proizlazi ne samo iz okrivljenikove obrane, već i iz iskaza svjedoka OFCD i OF, koji su izjavili kako su dobrovoljno ušli u okrivljenikovo vozilo te da je okrivljenik cijelo vrijeme sjedio u vozilu dok su oni, ali i ostali putnici, sami ulazili u vozilo kako bi se u njemu smjestili.

10.8. Ovaj sud, kao sud drugog stupnja, drži kako je ispravno sud prvog stupnja, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio kako okrivljenik nije doveo u opasnost život ili tijelo putnika, niti da je prema njima postupao na nečovječan način, zbog čega je iz činjeničnog opisa pravilno ispušten dio koji se odnosi na to da bi svojim postupanjem okrivljenik doveo u opasnost živote ili tijela prevoženih putnika, kao i dio koji se odnosi na bitan element nečovječnog postupanja prema putnicima u vozilu. Naime, ispravno je sud prvog stupnja zaključio kako je način prevoženja putnika, inkriminirane prigode, nedvojbeno predstavljao neadekvatan način prijevoza ljudi, ali da takav prijevoz ipak nije vršen pod nečovječnim uvjetima, jer je za to potreban veći stupanj neprimjerenosti uvjeta prijevoza, a niti je takvom vožnjom, koja nije bila u potpunosti sigurna i u skladu s propisima, ali je relativno kratko trajala, doveo u opasnost živote ili tijelo prevoženih putnika, pa se eventualno može govoriti nekoj apstraktnoj, ali ne i konkretnoj opasnosti.

10.9. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe državni odvjetnik.

11. S druge strane, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nalazi da je državni odvjetnik u pravu kada pobija presudu zbog odluke o kazni.

11.1. U žalbi državnog odvjetnika se navodi kako sud prvog stupnja, prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti na strani okrivljenika, a da je precijenio značaj olakotnih okolnosti okrivljeniku, zbog čega da je okrivljeniku trebalo izreći strožu kaznu.

11.2. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na strani okrivljenika, s time što je podcijenio značaj otegotnih okolnosti. Naime, sud prvog stupnja je, kao olakotne okolnosti, okrivljeniku cijenio priznanje kaznenog djela, izraženo žaljenje i kajanje, dosadašnju neosuđivanost i činjenicu što se radi o mlađem punoljetniku u dobi od 19 godina koji je odrastao u nepovoljnom obiteljskom okruženju, dok nije dovoljno vodio računa o otegotnim okolnostima na strani okrivljenika, odnosno nije pravilno prosudio težinu inkriminirane radnje okrivljenika, društvenu opasnost ovakvih kaznenih djela te činjenicu da je okrivljenik kao stranac došao u Republiku Hrvatsku, motiviran isključivo koristoljubljem i koristeći životnu ugroženost osoba koje iz ekonomskih ili ratom opustošenih područja u potrazi za boljim životnim uvjetnima, ilegalno prelaze granicu ne bi li došli u Europu i osigurali normalne životne uvjete te kriminalnu količinu koja se ogleda u neadekvatnom prevoženju 17 osoba.

11.3. Stoga je, u konkretnom slučaju, bilo mjesta da se, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinači odluka o kazni, na način da se okrivljenika za kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11, za koje je proglašen krivim, osudi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, koja kazna se ukazuje u cijelosti primjerenom te prilagođenom težini počinjenog kaznenog djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se ovakvom bezuvjetnom kaznom postići odgovarajuća svrha kaznenih sankcija propisana odredbom čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom svega iznijetog, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.

Split, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća za mladež

Maria Majić