REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-267/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja DK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Filipu Miličiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupani po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, kao zamjenika punomoćnika tuženika 5. veljače 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 18. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 528-50-2859515 od 30. svibnja 2005. godine, sklopljen između tužitelja DK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 20.618,68 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 da tužitelju DK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati iznos od 999,60 eura (slovima: devetstodevedesetideveteuraišezdesetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, i to od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine kako slijedi:

- na iznos od 3,27 eura od 31.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 38,56 eura od 31.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 41,74 eura od 28.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 37,69 eura od 31.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,42 eura od 30.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,58 eura od 31.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,25 eura od 30.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 71,49 eura od 31.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 64,14 eura od 31.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,09 eura od 30.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 55,05 eura od 31.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 54,43 eura od 30.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,26 eura od 31.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 61,60 eura od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 62,05 eura od 29.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 59,74 eura od 31.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 61,30 eura od 30.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 62,37 eura od 31.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 60,57 eura od 30.06.2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 340,90 eura sa zakonskim zateznima kamatama kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju DK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.242,92 eura (slovima: tisućudvjestočetrdesetdvaeuraidevedesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 424,08 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodeći da je s tuženikom 30. svibnja 2005. zaključio ugovor o kreditu broj:528-50-2859515 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.618,68 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je predmetnim ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

1.1. Nadalje, u tužbi navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Pored toga, tužitelj ističe da je Presudom Europskog suda (pravde) od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda (pravde) od 20. rujna 2017. u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

1.3. Tužitelj tvrdi da u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača, niti prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja ugovora, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO, da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta, što znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti, da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorna odredba kojom se glavnica veže uz CHF nije bila jasna i razumljiva tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužitelj je od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate ostati otprilike isti, odnosno da će samo neznatno oscilirati. Ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ, ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. S tim u vezi, ističemo da se, sukladno st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakve odredbe neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetne odredbe (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao banka - trgovac) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 30.05.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-2859515 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.618,68 a da je ugovorena redovna kamata 5,65 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva, navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Dalje navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF i da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama.

2.1. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, navodi da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.2. Tuženik navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik dalje navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati te da tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

3. Tužitelj je u pisanom podnesku od 22. srpnja 2024. istaknuo da su navodi iz odgovora na tužbu činjenično neutemeljeni i pravno neosnovani. Nadalje navodi da je prema tumačenju Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ utvrđeno da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Teret dokaza je na banci, te je ista dužna utvrditi da je kao davatelj kredita u predugovornoj fazi tužitelju predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije prema duhu Europske unije. Tužitelj ukazuje da je u postupku zaštite kolektivnih interesa utvrđeno da ugovorne odredbe ugovora o kreditu podliježu testu poštenosti jer tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. U konkretnoj stvari tuženik je taj koji prema ZZP mora dokazati da se o pojedinačnoj odredbi potrošačkog tipskog ugovora pojedinačno pregovaralo, kao i to da je tužitelja upoznao sa svim posljedicama ''valute utočišta''. S obzirom na to da je teret dokaza na tuženiku, tužitelj ističe da ni u jednom predmetu tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je upoznao sa rizikom ''valute utočišta'', te da je tužitelj bio u mogućnosti mijenjati i utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

3.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i Raiffesienbank Austrai d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

3.2.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

3.3. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

3.4. Na temelju ugovora o kreditu koji su stranke sklopile vidljivo je da je ugovorna odredba iz čl.1. kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

3.5. Nadalje, tužitelj ističe da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4.4.2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15.6.2018. do 15.6.2023.

4. Rješenjem ovog suda broj P-267/2023-11 od 20. kolovoza 2024., sukladno prijedlogu tužitelja, određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Mati Ivanoviću iz Županje, A. Starčevića 40c, na okolnost utvrđenja razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju CHF temeljem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i pri tome iskazati ukupnu razliku anuiteta polazeći od tečaja CHF u vrijeme sklapanja ugovora i to u razdoblju od dana prve uplate o kreditu do dana zatvaranja a koja razlika se odnosi na valutnu klauzulu.

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 26. rujna 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 999,60 eura s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama.

6. Na glavnoj raspravi održanoj 5. veljače 2025. tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao otplatni plan za kredit broj 528-50-2859515 (list 9-13 spisa), informativni izračun efektivne kamatne stope (list 14- 17 spisa), Ugovor o kreditu broj 528-50-2859515 (list 18-23 spisa), potvrde o uplatama (list 24-77 spisa), zahtjev za kredit (list 89 spisa), originali potvrda o uplatama (list 97 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 31. srpnja 2024. (list 106-111 spisa), otplatni plan za kredit broj 528-50-2859515 od 2. lipnja 2005. (list 112- 115 spisa), cjelokupni otplatni plan (list 116-117 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 123-130 spisa). U dokaznom postupku saslušan je i tužitelj DK u svojstvu parnične stranke.

8. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 528-50-2859515 od 30. svibnja 2005. i to čl. 1 i čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF.

9. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj 528-50-2859515 od 30. svibnja 2005. nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 20.618,68 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine novog vozila, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja saslušanog na glavnoj raspravi 5. veljače 2025.

9.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti otplatio u ugovorenom roku.

9.2. Uvidom u otplatni plan kredita br. 528-50-285999515 (list 9-13 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 31. srpnja 2024. (list 106-111 spisa), otplatni plan za kredit broj 528-50-2859515 od 2. lipnja 2005. (list 112- 115 spisa), cjelokupni otplatni plan (list 116-117 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate kredita zbog promjene tečaja mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

9.3. Nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

9.4. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03).

9.5. Također je nesporno da presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog 4. tužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđena je citirana presude trgovačkih sudova Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

10. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 1. i 7. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

10.1. Sporna je nadalje visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje tvrdi da su ništetne.

10.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da su stranke pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama, te da je tužitelj upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, na iste okolnosti saslušan tužitelj kao parnična stranka.

13. Tužitelj saslušan u svojstvu parnične stranke naveo je da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2005. godine za osobne potrebe odnosno radi kupnje osobnog automobila, da je u autokući AUTOWILL u [adresa] odabrao automobil i tamo mu je djelatnik preporučio da podigne kredit u valuti CHF jer je bio povoljan pa je na to pristao. S prikupljenim papirima otišao je u banku potpisati ugovor, kredit je podigao na 7 godina, ugovor o kreditu je pročitao, bilo mu je jasno što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, ali nitko ga u banci nije upozorio na to da bi rate kredita s vremenom mogle rasti. U početku mu je bilo prihvatljivo bilo plaćati rate kako je ugovoreno, ali one su s vremenom znatno porasle tako da je u konačnici automobil koji je koštao 93.000,00 kuna platio oko 145.000,00 kuna. U banci ga prilikom sklapanja ugovora nisu upozoravali na rizike sklapanja ovog ugovora o kreditu, te ne bi podigao ovaj kredit da je znao da će rate s vremenom toliko znatno rasti. Naveo je i da nije imao financijska znanja kako bi mogao razumjeti kretanje tečaja CHF i promjenjive kamatne stope niti mu je to objašnjeno od strane djelatnika autokuće i banke, da ga je u banci dočekao pripremljeni tekst ugovora na čiji sadržaj nije mogao utjecati, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt. trgovačko društvo niti je koristio porezne olakšice te da je zaposlen kao radnik u tvornici Borovo. Također je naveo i da od banke nije tražio dodatna pojašnjenja ugovora o kreditu te da nije pokušao realizirati kredit u nekoj drugoj valuti jer je prema njegovim saznanjima valuta CHF tada bila najsigurnija.

13.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to pogotovo u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznat s rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao toliko porasti.

14. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka na te okolnosti predložila izvođenje dokaza saslušanjem nekih svjedoka, a niti je predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

16. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

17. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

18. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

19. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužiteljici provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću iz Županje.

20. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu, te je vidljivo da je on u svom vještačenju uzeo u obzir cjelokupan period korištenja i otplate kredita, kao i slučajeve kada je tužitelj uplaćivao manje nego što bi uplatio da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit plasiran, te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 999,60 eura.

21. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj postavio tužbeni zahtjev podneskom od 26. rujna 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 999,60 eura uvećan za zakonske zatezne kamate.

22. Tuženik nakon vještačenja nije dostavio pisano očitovanje niti je na glavnoj raspravi istaknuo primjedbe na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, te nije imao pitanja za vještaka. Na glavnoj raspravi održanoj 5. veljače 2025. tuženik je naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

23. Na glavnoj raspravi od 5. veljače 2025. vještak Mato Ivanović naveo je da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 9. rujna 2024., da su u nalazu i mišljenju iskazane i tzv. negativne razlike te da je tužitelj u cijelosti uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem.

24. Vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je u razdoblju od početka otplate pa do konačne otplate kredita ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja iznosi 999,60 EUR, odnosno 7.531,57 kuna i da je kredit tužitelju isplaćen 2. lipnja 2006. kada je 1 CHF po srednjem tečaju tuženika vrijedio 4,772669 kuna. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko- knjigovodstvene struke sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan jer je sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta u odnosu na promjene tečaja.

25. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 999,60 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

26. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 999,60 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

27. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

28. U odnosu na navode tuženika da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva sud je utvrdio kako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev i to za iznos od 340,90 eura radi čega je bilo potrebno meritorno odlučiti i o tom dijelu zahtjeva.

28.1. Da se zaista radi o djelomičnom povlačenju tužbe proizlazi iz pravnog shvaćanja Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. gdje se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. U članku 193. stavku 1. i 2. Zakona o parničnom postupku je propisano da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Budući da je tuženik uskratio svoj pristanak na povlačenje tužbe, to je zahtjev za isplatu iznosa od 340,90 eura odbijen kao neosnovan a kako je odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

29. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, sud je isti odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga.

29.1. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove, te se primjenjuje opći zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva na sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđeno ili na neki drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Takvo pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Uzimajući u obzir da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u pogledu valutne klauzule u odnosu na tuženika pravomoćna je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. lipnja 2023., to proizlazi da je u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utuženje preplate zbog odredbe o valutnoj klauzuli od pravomoćnosti ove odluke do podnošenja tužbe u predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok slijedom čega za tužbeni zahtjev nije nastupila zastara.

30. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju po tečajnoj razlici isplati iznos od 999,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., a u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP prema kojoj je propisano da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici.

31.1. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, a koji je postavljen na iznos od 1.340,50 eura, to proizlazi da je s obzirom na uspjeh u pogledu visine zahtjeva, tužitelj kojem je ovom presudom dosuđen iznos od 999,60 eura uspio sa 74,57%, a tuženik sa 25,43%.

31.2. U pogledu osnove zahtjeva tužitelj uspio sa 100%, pa je uspjeh tužitelja u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 85,51% (tužitelj: 100% + 74,57%=174,57% : 2 = 87,28%,; tuženik: 0% + 25,43% = 25,43% : 2= 12,72%), a iz čega proizlazi da je uspjeh tužitelja u ovom postupku u 87,28%, a tuženika 12,72%.

34.3. Nadalje, od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela, odnosno tužitelj (87,28%), oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, odnosno tuženika (12,72%), te se na taj način dolazi do razlike od 74,56%.

34.4. Uzimajući u obzir postavljeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje u tekstu: OT), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 17. srpnja 2024. i 5. veljače 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 27. srpnja 2024. i 26. rujna 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. OT kojima se očituje na navode iz odgovora na tužbu i na nalaz i mišljenje vještaka sa 100 bodova za svaki podnesak, odnosno ukupno 200 bodova,

- trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 550 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.100,00 eura te uvećano za pripadajući PDV od 25% odnosno 275,00 eura sveukupno iznosi 1.375,00 eura.

34.5. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.667,00 eura.

34.6. Kada se uzme da je uspjeh tužitelja u sporu 74,56%, proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.242,92 eura.

34.7. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 18. ožujka 2025. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

35. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 18. ožujka 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika