REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52100 Pula-Pola

Poslovni broj Pr-400/2018-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja TĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić, T, U, I, Jurcan i Jabuka, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika OPĆA BOLNICA PULA – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Zagrebačka 30, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja UĆ, odvjetničke vježbenice u Rijeci i punomoćnice tuženika Tee Tončić, odvjetnice u Puli, 18. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Zagrebačka 30, OIB 16089706543, da tužitelju TĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati bruto iznos od 8.225,02 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 160,71 EUR od 16. siječnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 65,88 EUR od 16. veljače 2014. pa do isplate

- na iznos od 66,58 EUR od 16. ožujka 2014. pa do isplate

- na iznos od 90,13 EUR od 16. travnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 87,90 EUR od 16. svibnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 202,67 EUR od 16. lipnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 108,66 EUR od 16. srpnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 66,20 EUR od 16. kolovoza 2014. pa do isplate

- na iznos od 499,15 EUR od 16. rujna 2014. pa do isplate

- na iznos od 46,14 EUR od 16. listopada 2014. pa do isplate

- na iznos od 33,10 EUR od 16. studenog 2014. pa do isplate

- na iznos od 88,81 EUR od 16. prosinca 2014. pa do isplate

- na iznos od 88,26 EUR od 16. siječnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 70,40 EUR od 16. veljače 2015. pa do isplate

- na iznos od 88,81 EUR od 16. ožujka 2015. pa do isplate

- na iznos od 57,67 EUR od 16. travnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 201,80 EUR od 16. svibnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 113,33 EUR od 16. lipnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 278,98 EUR od 16. srpnja 2015. pa do isplate

- na iznos od 116,38 EUR od 16. kolovoza 2015. pa do isplate

- na iznos od 317,93 EUR od 16. rujna 2015. pa do isplate

- na iznos od 88,40 EUR od 16. listopada 2015. pa do isplate

- na iznos od 136,98 EUR od 16. studenog 2015. pa do isplate

- na iznos od 116,41 EUR od 16. prosinca 2015. pa do isplate

- na iznos od 79,72 EUR od 16. siječnja.2016. pa do isplate

- na iznos od 87,30 EUR od 16. veljače 2016. pa do isplate

- na iznos od 112,94 EUR od 16. ožujka 2016. pa do isplate

- na iznos od 97,46 EUR od 16. travnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 152,79 EUR od 16. svibnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 125,60 EUR od 16. lipnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 234,60 EUR od 16. srpnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 116,95 EUR od 16. kolovoza 2016. pa do isplate

- na iznos od 184,93 EUR od 16. rujna 2016. pa do isplate

- na iznos od 229,85 EUR od 16. listopada 2016. pa do isplate

- na iznos od 175,43 EUR od 16. studenog 2016. pa do isplate

- na iznos od 111,64 EUR od 16. prosinca 2016. pa do isplate

- na iznos od 139,55 EUR od 16. siječnja 2017. pa do isplate

- na iznos od 219,66 EUR od 16. veljače 2017. pa do isplate

- na iznos od 93,95 EUR od 16. ožujka 2017. pa do isplate

- na iznos od 81,70 EUR od 16. travnja 2017. pa do isplate

- na iznos od 241,13 EUR od 16. svibnja 2017. pa do isplate

- na iznos od 205,18 EUR od 16. lipnja 2017. pa do isplate

- na iznos od 171,60 EUR od 16. srpnja 2017. pa do isplate

- na iznos od 197,45 EUR od 16. kolovoza 2017. pa do isplate

- na iznos od 167,20 EUR od 16. rujna 2017. pa do isplate

- na iznos od 96,47 EUR od 16. listopada 2017. pa do isplate

- na iznos od 204,21 EUR od 16. studenog 2017. pa do isplate

- na iznos od 44,64 EUR od 16. prosinca 2017. pa do isplate

- na iznos od 155,86 EUR od 16. siječnja 2018. pa do isplate

- na iznos od 81,25 EUR od 16. veljače 2018. pa do isplate

- na iznos od 147,29 EUR od 16. ožujka 2018. pa do isplate

- na iznos od 117,03 EUR od 16. travnja 2018. pa do isplate

- na iznos od 99,20 EUR od 16. svibnja 2018. pa do isplate

- na iznos od 88,94 EUR od 16. lipnja 2018. pa do isplate

- na iznos od 125,28 EUR od 16. srpnja 2018. pa do isplate

- na iznos od 89,68 EUR od 16. kolovoza 2019. pa do isplate

- na iznos od 106,06 EUR od 16. rujna 2018. pa do isplate

- na iznos od 82,21 EUR od 16. listopada 2018. pa do isplate

- na iznos od 114,38 EUR od 16. studenog 2018. pa do isplate

- na iznos od 93,98 EUR od 16. prosinca 2018. pa do isplate

- na iznos od 160,63 EUR od 16. siječnja 2019. pa do isplate

do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u roku od 15 dana.

II. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev (povrh priznatog) tužitelja te dio kojim potražuje isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći za svaki pojedini iznos iz točke I izreke presude;

III. Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA - OSPEDALE GENERALE DI POLA, OIB 16089706543, da tužitelju TĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.292,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 18. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktor medicine specijalist opće kirurgije u Službi za kirurške bolesti, Odjelu za traumatologiju i ortopediju s time da je od 11. studenog 2015. zaposlen kao uži specijalist jer je položio subspecijalistički ispit iz traumatologije. U navedenom razdoblju tužiteljeva plaća regulirana je, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 149/09 - dalje ZR/09), Zakona o radu (NN 93/14 - dalje ZR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15 - dalje KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18 - dalje KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12 - dalje TKU/12) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17 - dalje TKU/17). Odredbe čl. 86. ZR/09, kao i čl. 94. ZR/14 propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom iii nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. KU/13 u čl. 57. kao i KU/18 u čl. 55. propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u navedenim člancima KU-a, tužitelj, kao specijalist anesteziologije i reanimatologije s 2/3 radnog vremena u operacijskoj dvorani, po ovoj osnovi ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 25%. KU/13 u čl. 59., kao i KU/18 u čl. 57., propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće, s time da je u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 1. listopada 2015. taj dodatak iznosio 10%. KU/13 čl. 60. koji je bio na snazi do 1. listopada 2015., propisuje da pravo na uvećanje osnovne plaće imaju radnici koji su u zdravstvenim ustanovama i Zavodu ostvarili radni staž i to: s navršenih 20 do navršenih 29 godina 4%, s navršenih 29 do navršenih 34 godine 8%, s navršenih 34 i vise godina 10%. KU/13 u čl. 36. st. 2., kao i KU/18 u čl. 34. st. 2., propisuje da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno iii noću iii nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura iii je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. ZR/09 u čl. 60. st. 1., kao ZR/14 u čl. 81., propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). TKU/12 u čl. 59. st. 1., kao i TKU/17 u čl. 58. st. 1., propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tužitelj ima pravo na navedene dodatke na plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za radni staž u zdravstvu, za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate. Naime, niti iz jedne od gore citiranih odredbi KU-a i TKU-a ne proizlazi da radniku navedeni dodaci na plaću pripadaju samo za ostvarenu redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i spomenuti dodaci na plaću međusobno isključuju. Naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, sukladno odredbi iz čl. 51. st. 1. KU/13. Ta naknada sukladno toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati. To je i po prirodi stvari opravdano, obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, za koje KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tuženik međutim, kao niti drugi javni poslodavci u zdravstvu u RH obzirom da za sve te poslodavce Ministarstvo zdravstva vrši tzv. centralizirani obračun plaća, navedene dodatke tužitelju nije u razdoblju od 1. prosinca 2013. do danas isplaćivao na prekovremeni rad, već samo na redovno radno vrijeme. Tužitelj je konstantno radio prekovremeno u utuženom razdoblju, a neki od tih prekovremenih sati čak nisu obračunati u platnim listama pa time niti plaćeni kao uvećanje osnovne plaće. Obzirom da tuženik nije tužitelju isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, samim time je tužitelj uskraćen za puni iznos naknade za godišnji odmor, koja sukladno gore citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Na isti je način tužitelju uskraćeno pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost sa posla ili bolovanje do 42 dana, u utuženom razdoblju. Kao što je već iznijeto, tuženik nije jedini poslodavac u zdravstvu u Republici Hrvatskoj koji je plaće liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima isplaćivao na način protivan odredbama Kolektivnih ugovora i zakona, kako je opisano u prethodnim točkama ove tužbe. Takvu su praksu imali i drugi javni poslodavci u zdravstvu za koje je Ministarstvo vršilo centralni obračun plaća pa se stoga pred sudovima u RH vode brojni slični postupci radi isplate dijela plaća. Sudska je praksa o pravnim pitanjima iznijetim u ovoj tužbi zauzela jedinstveni stav dajući za pravo radnicima koji potražuju sve gore navedene dodatke na dio plaće koji predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos bruto plaće koju mu tuženik u utuženom razdoblju neosnovano nije isplatio, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave dokumentacije o evidenciji radnog vremena i obračuna plaće koja se potražuje od tuženika. Neovisno o tome platne liste koje za poslodavce u zdravstvu izdaje tzv. sustav Centraliziranog obračuna plaća, su tako strukturirane da se iz njih bez posebnih stručnih znanja ne može utvrditi za koji je točno bruto iznos svaki radnik uskraćen. Tužitelj je sukladno odredbama Zakona o radu i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, ovlašten dobiti na uvid obračune plaća i evidenciju radnog vremena. Stoga predlaže da naslovni sud naloži tuženiku dostavu predmetne dokumentacije za razdoblje od 1. prosinca 2013. do podnošenja tužbe. Tužitelj predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Po tako provedenom postupku, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će predstavljati neisplaćenu razliku plaće zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki iznos teku od dospijeća do isplate te da mu naknadi troškove ovog postupka.

1.1. Tužitelj je podneskom od 24. kolovoza 2021. specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 73.427,78 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka s kamatama, a predmetnoj se specifikaciji tuženik nije usprotivio.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve navode iz tužbe. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini. Prije svega ističe prigovor preuranjenosti tužbe. Naime, tužitelj je s tuženikom zaključio ugovor o radu kojim se obvezao u članku 9. sve sporove pokušati riješiti sporazumno, no tužitelj prije podnošenja tužbe nije uputio zahtjev poslodavcu za mirnim rješenjem spora, čime je postupio protivno ugovoru pa nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje parničnog postupka i podnošenje tužbe. Nadalje, tuženik ističe prigovor i na sastav i sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev su neodređeni, činjenice na koje se poziva tužitelj su paušalne i nema niti jednog dokaza niti drugih podataka na temelju kojih bi se te činjenice mogle utvrditi. Tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje, nije postavio određeni tužbeni zahtjev pa je takva tužba neuredna i neodređena i nema uvjeta za postupanje po istoj. Tužitelj je uredno zaprimio sve platne liste te je mogao i trebao postaviti određeni tužbeni zahtjev, stoga smatra da tužbu treba odbaciti prije upuštanja u raspravljanje. Tuženik nadalje napominje da tužitelj nije prije pokretanja postupka zatražio od tuženika dostavu podataka. Tuženik smatra kako nije točno da bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu dodataka na plaću na ostvarene prekovremene sate, odnosno na prekovremeni rad te opreza radi ističe i prigovor zastare potraživanja. Tuženik kao javna ustanova u obvezi je primjenjivati važeće propise koji reguliraju obračun i isplatu plaće i naknade plaće i drugih materijalnih davanja svojim radnicima, a osobito važeći Zakon o radu, Zakon o plaćama u javnim službama, važeći Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te u pojedinim situacijama i Odluke Vlade RH o isplati plaće, materijalnih prava i drugih naknada. Stoga, navode iz tužbe tuženik osporava u cijelosti budući da su tužitelju ukoliko je radio prekovremeno, prekovremeni sati obračunati i isplaćeni temeljem važećih propisa pa nije jasno na čemu tužitelj temelji svoj zaključak da mu je tuženik netočno obračunao i isplatio plaću. Tuženik je isplaćivao plaću tužitelju temeljem dostavljenih evidencija prisutnosti na radu, svi sati iz evidencije ubacuju se u program COP (Centralni obračun podataka) koji je uveden u obaveznu primjenu u lipnju/srpnju 2014. te tuženik nema mogućnosti korekcije predmetnog programa. Predmetni program koriste sve javne ustanove i državna tijela te ako postoji greška u programu za obračun plaća, tada navedeno nije greška tuženika nego Republike Hrvatske koja je naručila program i naložila njegovu primjenu u svim javnim tijelima, stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Bitno je napomenuti da je Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) utvrđeno da ugovorne strane osnivaju zajedničko Povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora u koje svaka strana imenuje po tri predstavnika i njihove zamjenike, a koje daje tumačenje odredaba ugovora, daje prijedloge ugovornim stranama za izmjenu spornih članaka ugovora, prati izvršavanje ugovora i izvještava obje strane o kršenju ugovora te obavlja druge poslove određene ugovorom, a tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Tuženik je dakle bio u obvezi primjenjivati Zaključke sa sjednica Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i Zaključke broj 58 i 95. Predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

2.1. Dodatno tijekom prethodnog postupka tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da se isplata plaća djelatnika tuženika obavlja u sustavu COP koji je sustav u ingerenciji Republike Hrvatske te predlaže da se Republika Hrvatska pozove u ovaj postupka sudjelovati kao umješač na strani tuženika.

3. U dokaznom postupku pročitane su obračunske liste za tužitelja, dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, odluka Vlade, dokumentacija dostavljena uz podnesak tuženika do 30. siječnja 2019., evidencija rada za tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka Zorice Unukić sa svom popratnom dokumentacijom, iskaz vještakinje, pisana dopuna nalaza i mišljenja, kao i sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u ukupnom iznosu od 73.427,78 kuna (list 331 do 333 spisa) za utuženo razdoblje od 16. siječnja 2014. (plaća za prosinac 2013.) do 16. siječnja 2019. (plaća za prosinac 2018.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koji iznos potražuje na ime neisplaćenih prekovremenih sati, neisplaćenih dodataka na prekovremene sate rada te na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja u utuženom razdoblju.

6. Pritom, između parničnih stranaka nije sporno:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktor medicine specijalista opće kirurgije u tuženikovoj Službi za kirurške bolesti, Odjel za traumatologiju i ortopediju, s time da je od 11. studenog 2015. na temelju novog ugovora o radu zaposlen kao uži specijalist jer je položio subspecijalistički ispit iz traumatologije,

- da je tužitelju do 10. studenog 2015. plaća u redovnom radu obračunavana po koeficijentu 2,027, a od stjecanja statusa užeg specijalista 11. studenog 2015. po koeficijentu 2,2980,

- da je tužitelju za prekovremeni rad odrađen od 11. studenog 2015. pa nadalje u utuženom razdoblju tuženik plaću obračunavao i isplaćivao po "ranijem" koeficijentu 2,027,

- da je Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama za liječnika užeg specijalista u bolnici propisan koeficijent složenosti poslova 2,2980,

- da je tužitelj, ovisno o potrebama posla, u utuženom razdoblju ostvario određeni broj prekovremenih sati, o čemu tuženik vodi evidenciju koja je dostavljena u spis;

- da tužitelj ostvaruje pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, kao i na ostale dodatke određene Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

6.1. Osim što su istaknute činjenice između stranaka nesporne, proizlaze i iz dostavljene dokumentacije.

7. Sporno je obračunava li tuženik ispravno plaću tužitelju, posebno u situacijama kada tužitelj radi na državni blagdan koji "pada" u vrijeme radnog tjedna (od ponedjeljka do petka) i, sukladno tome, obračunava li ispravno prekovremeni rad tužitelja, kao i pripadaju li tužitelju za vrijeme prekovremenog rada dodaci na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi i otežanih uvjeta rada, koje tuženik nesporno isplaćuje tužitelju na sate odrađene u redovnom radu. Posljedično tome, sporno je je li tužitelju pravilno obračunata i isplaćena u cijelosti naknada za godišnji odmor u i naknada plaće za vrijeme bolovanja u utuženom razdoblju. Sporno je i je li tuženik od 11. studenog 2015. sate odrađene u prekovremenom radu trebao obračunavati i isplaćivati po koeficijentu 2,298 za užeg specijalista po kojoj je isplaćivao tužitelju plaću odrađenu u redovnom radu. Sporna je i pasivna legitimacija tuženika uzimajući u obzir da tuženik svoje postupanje opravdava time da je dužan plaće obračunavati u sustav COP (Centralni obračun plaće). Uz to, valja ispitati tuženikov prigovor zastare.

8. Tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Tuženik u prilog tom prigovoru navodi da isplaćuje plaće na temelju podataka iz sustava COP koji koriste ustanove za obračun plaća u državi. Točno je da se plaće u javnim službama isplaćuju iz državnog proračuna i da ih tuženik ne obračunava sam, već to čini preko sustava Centralnog obračuna plaća pa do promjene podataka ne može doći automatizmom. Međutim, tuženik je kao poslodavac tužitelja dužan ispuniti svoje obveze i odgovoran je u slučaju njihovog neispunjenja. Time je otklonjen prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji i iz istih razloga nije prihvaćen tuženikov prijedlog da se Republika Hrvatska obavijesti o otpočetoj parnici. Valja reći i to da je u mnogobrojnim istovjetnim predmetima, Republika Hrvatska, iako se prvotno umiješala na strani tuženika, naknadno povukla izjavu u stupanju u parnicu u svojstvu umješača.

9. U utuženom razdoblju u primjeni je bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13. i 96/15.; dalje u tekstu: KU/13), koji je bio na snazi do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18., 16/19., 35/19., 78/19. i 92/19.; dalje u tekstu: KU/18).

10. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati, u tijeku postupka nametnulo se pitanje je li tuženik pri obračunavanju mjesečnog fonda radnih sati, a posljedično tome i broja prekovremenih sati, pravilno primijenio odredbe čl. 51. st. 10. KU/13, odnosno čl. 49. st. 10. KU/18, a posljedično tome je li pravilno obračunala broj prekovremenih sati tužiteljice.

10.1. Odredbom čl. 51. st. 10. KU/13 odnosno odredbom čl. 49. st. 10. KU/18 određeno je da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

10.2. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

10.3. Odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora dva puta tumačilo.

10.4. Na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. članovi povjerenstva donijeli su Zaključak broj 148 koji glasi: "Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i treba biti plaćen."

10.5. Nastavno, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak 153. koji glasi: "Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koji radnik odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-tnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li se samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21, 48 i 148."

10.6. Odredbom čl. 19. st. 6. KU/13 propisano je da su tumačenja povjerenstva obvezna, da se dostavljaju podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu. Iz navedenog proizlazi da je sud u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13. Pritom nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora (iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili slično).

10.7. Ovaj sud ne nalazi da bi obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu navedenih tumačenja kao sastavnog dijela KU/13 (tako i Rev 28/2021 od 17. svibnja 2022.).

10.8. Prema stavu ovoga suda (a suprotnu stavu tužitelja), Zaključak broj 153 u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati. Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 nije stavljen izvan snage.

10.9. Nadalje, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je Zaključak broj 169 koji glasi: "Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene".

10.10. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

10.11. S obzirom na obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora, koji predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (čl. 19. st. 6. KU/13), pri utvrđenju je li tuženik pravilno obračunao mjesečni fond radnih sati, a posljedično tome i broj prekovremenih sati tužiteljice, valjalo je po stavu ovoga suda uzeti u obzir tumačenje iz Zaključka broj 153, s obzirom da je navedeni Zaključak bio na snazi u utuženom razdoblju, dok je Zaključak broj 148 u prosincu 2015. stavljen izvan snage.

10.12. Odredbom čl. 52. KU/13 odnosno čl. 50. KU/18 određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenskom radu i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju se u postotcima navedenim u čl. 51. KU/13 odnosno 49. KU/18. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 51. st. 9. KU/13 odnosno 49. st. 9. KU/18. .

11. Glede dodataka na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi te otežanih uvjeta rada, a koje tužitelj potražuje u odnosu na sate odrađene u prekovremenom radu, valja ukazati sljedeće.

11.1. Odredbom čl. 47. KU/13 (odnosno istovjetnom odredbom čl. 45. KU/18) propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Odredbom čl. 51. st. 1. KU/13 (te istovjetnom odredbom čl. 49. st. 1. KU/18) propisana su uvećanja plaće, između ostalog i za prekovremeni rad 50%, s tim da se navedeno uvećanje obračunava na osnovnu plaću.

11.2. Sukladno čl. 57. st. 1. KU/13 (te sadržajno istovjetnom čl. 55. st. 1. KU/18) radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima navedenim u Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji popis je sastavni dio KU/13 i KU/18), a u kojem je, između ostalog, navedeno i radno mjesto tužitelja, što tuženica ne spori. Iz navedenog proizlazi da tužitelju, s obzirom na njegovo radno mjesto, u skladu s odredbom čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18, pripada pravo na uvećanje osnovne plaće s osnova posebnih uvjeta rada, u postotku utvrđenom u nalazu i mišljenju.

11.3. Nadalje, odredbom čl. 59. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Odredbom čl. 59.a KU/13 (koja se primjenjuje od 1. listopada 2015., odnosno od stupanja na snagu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 4. kolovoza 2015.) određeno je da iznimno od čl. 59. KU/13, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Sadržajno istovjetne odredbe, ali uz različite postotke povećanja (16% za doktore medicine, a 8% za ostale zdravstvene radnike), sadržane su u čl. 57. i 58. KU/18.

11.4. Tumačenjem citiranih odredaba nameće se stav da tužitelj, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po ostalim utuženim osnovama, budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu čl. 57. KU/13 (čl. 55. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18).

11.5. Osim toga, niti iz jedne odredbe Kolektivnog ugovora ne proizlazi da radniku uvećanje plaće pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, odgovornosti za život i zdravlje ljudi te po osnovi vjernosti službi (radnog staža) međusobno isključuju i ne odnose na prekovremeni rad. Naime, između redovnog i prekovremenog rada nema kvalitativne razlike jer u oba slučaja tužitelj obavlja jednake poslove i radne zadatke, što tuženik u tijeku postupka nije ni sporio. Dakle, sva ta prava/dodaci koji uvećavaju osnovu plaću ne mijenjaju se ovisno o tome radi li tužitelj u redovnom ili prekovremenom radu, a dodaci se prema čl. 51 KU/13 međusobno ne isključuju.

11.6. U vezi toga valja istaknuti da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene prekovremenim radom. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da se navedeni dodaci isplaćuju tek od travnja 2020., a iz istog razloga nije u tom smislu naložena pisana dopuna nalaza i mišljenja.

11.7. Proizlazi, dakle, da tužitelj osnovano potražuje isplatu po osnovi dodataka za otežane uvjete rada te iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću, na sate odrađene u prekovremenom radu.

12. Posljedično svemu navedeno, tužitelju je obračunata i isplaćena i manja naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora te manja naknada plaće za vrijeme nesposobnosti za rad (bolovanja).

12.1. Naime, odredbom čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

12.2. Odredbom čl. 59. st. 1. TKU/12 i čl. 58. st. 1. TKU/17 propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

12.3. Kako je utvrđeno da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju pogrešno obračunavao plaću i istu isplaćivao u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja te tužitelj ima pravo na isplatu predmetnih iznosa.

13. Vezano za zahtjev tužitelja o primjeni koeficijenta užeg specijalista pri obračunu prekovremenih sati, valja ukazati sljedeće. Iako tuženik tvrdi da na navedeno tužitelj ima pravo tek od rujna 2019. kada je Dodatkom II Kolektivnog ugovora navedeno izričito regulirano, ovaj je sud stava da se tužitelju sati odrađeni u prekovremenom radu trebaju obračunati primjenom koeficijenta složenosti poslova užeg specijalista koji iznosi 2,2980 %. Naime, složenost rada tužitelja u redovnom radu ne razlikuje se složenosti njegova rada u prekovremenom radu. Tužitelj je subspecijalist, što znači uži specijalist i on poslove uže specijalizacije obavlja tijekom svoga rada neovisno o tome je li riječ o radu u redovnom radnom vremenu ili prekovremenom radu. Predmetno ne predstavlja položajni dodatak i u potpunosti se razlikuje od navedenog. Dakle, riječ je o različitom koeficijentu (a ne dodatku) koji se koristi pri obračunu plaće, o koeficijentu složenosti poslova i nije moguće da taj koeficijent varira ovisno o tome je li riječ o prekovremeno ili redovnom radu, jer je složenost poslova pojedinog radnog mjesta uvijek ista te je tako propisana Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Stoga, neovisno o tome što je Dodatkom II to tek izričito određeno, tužitelj ima pravo na isplatu plaće preko koeficijentu složenosti poslova koje kod tuženika obavlja, a pri tom nije niti od kakvog utjecaja obavlja li te poslove u redovnom ili prekovremenom radu.

14. Radi utvrđenja spornih činjenica i visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Zorici Unukić.

14.1. Stalna sudska vještakinja Zorica Unukić sačinila je nalaz i mišljenje (list 275 do 294 spisa) te je izračunala da bi tužitelj primjenjujući stipulacije iz Zaključka broj 148 primio veću bruto plaću za 63.496,76 kuna (prekovremeni rad) i naknadu plaće za 9.931,02 kuna (za vrijeme godišnjeg odmora). Usmeno saslušana vještakinja u svom je iskazu navela da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja te je objasnila način obračuna. Međutim, s obzirom na daljnje primjedbe tuženika i različito tumačenje Zaključka broj 153 od onog kako ga je primijenila vještakinja i uzimajući u obzir primjedbe tužitelje vezano za neprimjenu koeficijenta užeg specijalista za sate odrađene u prekovremenom radu, naložena je pisana dopuna nalaza i mišljenja.

14.2. Vještakinja je prvu pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 21. kolovoza 2022. (list 359 do 374 spisa) sačinila primjenom Zaključka 148 i 153 po tumačenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Međutim, u predmetnim obračunima nije uzela u obzir primjedbe tužitelja vezane za primjenu koeficijenta užeg specijalista, stoga je ponovno naložena dopuna nalaza koju je vještakinja konačno sačinila 22. kolovoza 2023. (list 391 do 473 spisa).

14.3. U posljednjoj drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je, po uputi i nalogu suda, sačinila više varijanti obračuna uzimajući u obzir sve prijedloge stranaka. Tužitelj nakon dostave druge dopune nije imao daljnje primjedbe niti prigovore, s time da je ostao pri tužbenom zahtjevu koji je specificirao na temelju obračuna iz temeljnog nalaza i mišljenja. Tuženik je prihvatio obračun samo iz posljednje varijante druge pisane dopune, ali nije imao daljnjih prigovora niti prijedloga. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, cijeneći ga stručnim, objektivnim, izrađenim u skladu sa zadaćom suda i pravilima struke.

14.4. Sud je prihvatio obračune iz druge pisane dopune nalaza i mišljenja 22. kolovoza 2023. i to iz varijante broj 4, koji su sačinjeni primjenom Zaključka broj 148 do prosinca 2015., a potom primjenom Zaključka broj 153. U toj su varijanti i sati prekovremenog rada od 11. studenog 2015. obračunati primjenom koeficijenta užeg specijalista 2,298 (točka 13. obrazloženja). Prema toj varijanti proizlazi da je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćena manja bruto plaća za 504,70 eura (prekovremeni rad), za 6.430,43 eura (neisplaćeni dodaci), za 1.241,29 kuna (za naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora) te za 48,57 eura (razlika naknade plaće za vrijeme bolovanja) odnosno ukupno 8.225,02 eura.

15. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je prihvaćen te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime manje obračunate plaće po osnovi neisplaćenih prekovremenih sata, neisplaćenih dodataka na sate odrađene u prekovremenom radu te manje isplaćene naknade za godišnji odmor i bolovanje isplati ukupan iznos od 8.225,02 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog posebnog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen iz već navedenih razloga.

15.1. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

15.2. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate tekuće na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenoj bruto razlici plaće, jer prema Zakonu o porezu na dohodak obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijeva tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa plaće radniku pa tuženik nije došao u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze (pravni stav zauzet u Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 717/16-2 od 6. rujna 2017.).

16. Napominje se da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava koristeći fiksni tečaj konverzije određen od 7,53450 kuna za jedan euro sukladno Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22), prikazao ukupan iznos iz točke I izreke, kako je prikazan i u nalazu i mišljenju.

17. Prema odredbi članka 433.a stavka 1. ZPP-a kad radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan ih je utužiti u tom iznosu, a ako utužuje novčane tražbine ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, što je i naznačeno u izreci presude.

18. Konačno, nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Sukladno odredbi članka 139. Zakona o radu/14 potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. S obzirom na to da najstarije potraživanje iz specificiranog tužbenog zahtjeva predstavlja razliku plaće za prosinac 2013. s dospijećem 15. siječnja 2014., a tužba je podnesena 20. prosinca 2018., proizlazi da od dospijeća najstarije tražbine (15. siječnja 2014.) do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok.

19. Odbijeni su dokazni prijedlozi tuženika za saslušanje svjedoka IĆ, ĆĆ i AĆ te ravnateljice tuženika, s obzirom da je sve relevantne, a sporne činjenice u ovom predmetu sud utvrdio na temelju drugih provedenih dokaza stoga isti nisu bili potrebni.

19.1. Valja istaknuti i to da nije osnovan tuženikov prijedlog za prekid postupka. Okolnost da je u tijeku revizijski postupak pred najvišim sudom u drugom, ali istovjetnom predmetu, nije jedan od zakonom predviđenih razloga zbog kojih bi sud mogao odrediti prekid ovog postupka.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa) prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak i dokazao osnovanost svoga zahtjeva pa se smatra da je u tom dijelu uspio u cijelosti (100 %), dok je u odnosu na visinu, sagledavajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 84,40 %, što znači da je ukupan uspjeh tužitelja 92,20%, a tuženika 7,80%. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove u omjeru od 84,40%.

20.1. Tužitelj je zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu se priznaje trošak od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife), podnesaka od 10. ožujka 2021., 26. kolovoza 2021. i 15. rujna 2022. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 31. siječnja 2019., 13. lipnja 2019., 7. srpnja 2021., 3. rujna 2021. i 28. siječnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife). Tužitelju je priznata nagrada od ukupno 900 bodova što sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr.54. Tarife) i uz PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi 2.250,00 eura.

20.2. Uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka, tužitelju se priznaje 1.899,00 eura (84,40 %). Tom iznosu valja pridodati trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u cijelosti u iznosu od 328,16 eura (2.472,50 kuna) i 65,04 eura (490,07 kuna) koji je bio nužan za ovaj postupak. Ostatak neutrošenog predujma tužitelju će biti vraćen. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.292,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavka 3. ZPP-a.

21. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 30. siječnja 2019. jer je predmetni podnesak tužitelj predao na ročištu koje je održano toga dana, a trošak zastupanja na tom ročištu tužitelju je priznat u cijelosti, stoga sastav predmetnog podneska nije bio potreban u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. ožujka 2021. jer je riječ o popratnom podnesku kojim se zapravo dostavlja dokaz o uplati predujam te je dostava samog dokaza bila dovoljna. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 3. veljače 2022. koji u naravi predstavlja požurnicu sudu, a za sastav tog podneska tuženik se ne može teretiti. Odbijen je i zahtjev za zastupanje na ročištu 13. rujna 2024. jer na isto tužitelj nije pristupio.

22. Posljedično predmetnoj odluci o trošku, u cijelosti je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

U Puli 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

3. Porezna uprava, Ispostava Pula – po pravomoćnosti (čl.433.a st.2. ZPP-a)