REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3104/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu,Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: ZI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ĐI, protiv tuženika: 1. PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku BI; 2.CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku ZIE, radi: isplata, nakon zaključene glavne rasprave od 03. veljače 2025.godine a objavljene na ročištu 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ad)1 isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iznos od 801,73 eura, uvećan za zatezne kamate od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatezne kamate od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022.god. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.siječnja 2023. god. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta zatri postotnih poena a koje na iznos od:

-469,92 eura teku od 17. siječnja 2012. godine;

- 331,81 eura teku od 01. kolovoza 2012. godine;

II. Nalaže se tuženiku ad)2 isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iznos od 568,57 eura, uvećan za zatezne kamate koje teku na navedeni iznos od 05. studenoga 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatezne kamate od 01. kolovoza 2015.god. do 31. prosinca 2022. god. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. god. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženicima isplatiti tužitelju cjelokupan parnični trošak u iznosu od 2.237,07 eura, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na predmetni iznos teku od donošenja odluke o troškovima sve do konačne isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženi ad 1 tužitelju temeljem Ugovora o kreditu od 01.lipnja 2006.godine stavio na raspolaganje novčani iznos od 12.235,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika ad 1 na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao vratiti isti iznos zajedno sa ugovorenom kamatom. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženika ad 1 povrijedio kolektivne interese i prava, potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine Ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača to jest tužitelja, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Temeljem naprijed citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH u ugovoru o kreditu koju su tužitelj i tuženik ad 1 sklopili utvrđene su ništetnim odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica i otplata kredita ( točka 1 i 6 Ugovora o kreditu). Stoga je tuženik ad 1 kao davatelj kredita na ime ništetnih odredbi ugovora neosnovano stekao iznos od ukupno 796,40 eura ( 6.000,48kn) a koji iznos predstavlja razliku između iznosa obračunatih po tečaju koje je primjenjivao tuženika ad 1 i iznosa o početnom tečaju iz ugovora. Dana 13. srpnja 2012. godine tuženik ad 1 je otkazao ugovor o kreditu tužitelju te je nakon otkaza tužitelj daljnje uplate na ime kredita izvršio tuženiku ad 2. Na opisani način tuženik ad 2 je bez osnove stekao iznos od 560,51 eura ( 4.223,16 kuna) a sve na štetu tužitelja. Po provedenom vještačenju u podnesku tužitelja od 25.11.2024.godine tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev potražujući od tuženika ad 1 iznos od 801,73 eura a od tuženika ad 2 iznos od 568,57 eura.

2.Tuženik ad 1 u odgovoru na tužbu od 08.09.2023. se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanim u cijelosti s prijedlogom da se isti odbije uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Nadalje, svojim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 796,40 EUR-a od prvotuženika uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, i to na ime ništetnosti ugovorene valutne klauzule dok u toč. II. traži od drugotuženika iznos od 560,51 EUR-a s pripadajućom kamatom, dok u toč. III. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile dana 01.lipnja 2006.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.235,30 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18.

U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3.Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011457133 dana 01.06.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti.

Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.

Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao otkazom ugovora o kreditu dana 13.srpnja 2012.g., dakle više od 10 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga:

1) Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. 2) Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima

3) Tužiteljevo potraživanje je zastarjelo

- Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili.

Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu.

Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju.

U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno.

-Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa.

-Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a.

U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru.

Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima.

4.Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9012101185 zaključenom između stranaka dana 17.11.2006.g., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće:

1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g.

2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g.

3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

5.Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se istom pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu.

Tuženik pored osnove, opreza radi, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući iz tužbe nije razvidno kako je tužitelj do iste došao. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

6.Tužena ad 2 u odgovoru na tužbu u podnesku od 22.09.2023.godine u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova

koje će u nastavku iznijeti.

Tužitelj u bitnome ističe da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule, uslijed čega potražuje od tuženika ad2. da isplati tužitelju iznos od EUR 560,51/ kn 4.223,16 s pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj navodi da je kredit otkazan dana 13. srpnja 2012. i da je tužitelj daljnje uplate na ime kredita vršio tuženiku ad2.,slijedom čega je tuženik ad2. stekao od tužitelja bez osnove na ime razlike glavnice iznos od EUR 560,51/ 4.233,16 kn.

7.Tuženik ad2. u smislu odredbe čl. 90. ZOO-a ističe da je na njega prenesena tražbina (a ne pravo) sa sporednim pravima.

Naime, odredbom čl. 90. ZOO-a propisano je:

(1) U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima.

(2) Vjerovnikova prava mogu prijeći na ispunitelja i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja, sklopljenog prije ispunjenja.

(3) U ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem.

Uzimajući u obzir cit. odredbu, a u odnosu na navodno stečeno bez osnove, tuženik ad2. ističe da je njegovo potraživanje na temelju ugovorne subrogacije isključivo iznos koji je isplatio tuženiku ad1. te zakonska zatezna kamata na taj iznos od dana isplate sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a.

Dakle, iz navedenog je već vidljivo da na strani tuženika ad2. ne može postojati neosnovano bogaćenje, već isključivo na strani tuženika ad1., pa stoga tužitelj ne može osnovano potraživati povrat bilo kakvog iznosa od tuženika ad2. jer bi u tom slučaju tuženik ad2. isplatio prvo cjelokupnu štetu tuženiku ad1., a zatim bi dio tog iznosa, umjesto tuženika ad1. morao vratiti tužiteljima, čime bi nedvojbeno tuženik ad2. bio oštećen na račun tuženika ad1.

Tuženik ad2. nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom ad1. niti je temeljem tog pravnog posla stekao ikakve novčane iznose već je na temelju zasebnog ugovornog odnosa s tuženikom ad1. o osiguranju potraživanja, po otkazu predmetnog ugovora o kreditu, isplatio štetu tuženiku ad1., koja šteta je nastala isključivo krivnjom tužitelja uslijed neurednog ispunjenja. Naime, tuženik ad1. otkazao je tužitelju predmetni ugovor zbog tužiteljeva neispunjavanja ugovornih obveza, te je potom štetu tuženiku ad 1. zbog nastanka osiguranog slučaja, a na temelju ugovora o osiguranju potraživanja platio tuženik ad2., nakon čega su prava iz ugovora prešla na tuženika ad2., no pri tome nije došlo do prijenosa tražbine iz navedenog ugovora na tuženika ad2.

Tuženik ad1. nije na tuženika ad2. prenio predmetni ugovor o kreditu, pa tako ni prava i obveze iz tog ugovora, već su navedena prava prešla na tuženika ad2. u trenutku kad je on isplatio štetu tuženiku ad1., pa se stoga, u konkretnom slučaju, radi o prijelazu prava s jedne osobe na drugu, s tuženika ad1. na tuženika ad2., u trenutku ispunjenja tuđe obveze, a sve temeljem odredbe članka 90. i 91. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) i Ugovora o osiguranju potraživanja, odnosno subrogacije, kojim su tuženici ranije ugovorili prijelaz tražbine. Nesporno je da je tužitelj sklopio s tuženikom ad1. Ugovor o kreditu. Također, nesporno je da je tuženik ad1. otkazao ugovor te cjelokupnu tražbinu proglasio dospjelom.

Nakon što je temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja, isplatio osigurninu tuženiku ad1., tuženik ad2. je obavijestio tužitelja o postojanju tražbine, koja je proizašla iz duga po Ugovoru o kreditu.

Međutim, plaćanjem odštete tuženiku ad1. po cit. Ugovoru o osiguranju potraživanja, tuženik ad2. nije ušao u ugovorni odnos s tužiteljima, kao novi vjerovnik, dakle nije zauzeo mjesto tuženika ad1. iz predmetnog ugovora o kreditu, već je temeljem zakonske subrogacije dobio pravo regresa prema tužiteljima.

8.Tuženik ad2. ukazuje da je odredbom čl. 161. ZOO-a propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik, već i treća osoba, te da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. S obzirom na nesporno utvrđenje da je tuženik ad2. ispunio obvezu dužnika koju su isti imali prema banci, na taj način je između tuženik ad2. i dužnika nastao novi odnos, koji nije ovisan o odnosu dužnika i banke. Dakle, suprotno navodima tužitelja, nije došlo do cesije ili prijenosa ugovora te tužitelji ne mogu prema tuženiku ad2. isticati iste prigovore koje bi mogli prema banci. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi posl. br. Rev-1574/09 od 30. studenog 2011. godine potvrdio da, u slučaju kada osiguratelj na temelju ugovora o osiguranju potraživanja ispuni tražbinu dužnika iz ugovora o kreditu, ista na temelju ugovorne subrogacije prelazi na osiguratelja te je isti ovlašten od dužnika potraživati iznos koji je isplatio banci. Izjava o ustupu nije jednostrani ustup tražbine, niti ugovor o cesiji, već isprava iz čl. 32. OZ-a koja omogućuje korištenje ovršne isprave banke, bez potrebe vođenja parničnog postupka jer je sukladno čl. 93. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik dužan predati ispunitelju sredstva kojima se tražbina dokazuje ili osigurava.

Dakle, eventualni tužiteljevi zahtjevi usmjereni na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu i isplate mogu biti usmjereni isključivo i samo prema tuženiku ad1.

Ukoliko sud ovaj prigovor ne bi prihvatio, tuženik ad2. ističe da se tužitelj ne može osnovano u ovoj tužbi pozivati na utvrđenja iz spora u vezi kolektivne tužbe, a sve budući da se kolektivni spor isključivo odnosi na osam tuženih banaka, a ne i na tuženika ad2., te se svi zahtjevi tužitelja u ovoj parnici trebaju posebno dokazivati, a kako bi setuženiku ad2. omogućilo ostvarenje prava na pravično suđenje.

9.Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, te na stavu da je povreda interesa pojedinačnog potrošača (tužitelja) direktno proizašla iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u zaštiti kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja u cijelosti je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova kolektiva koji traže zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U tom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene. Jedno od temeljnih načela parničnog postupka je raspravno načelo te će sukladno odredbi čl. 5. ZPP-a sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Sukladno čl. 7. sud ne može utemeljiti svoju odluku na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne. S obzirom na to da tuženik ad2. nije bila stranka kolektivnog spora, donošenje odluke u odnosu na tuženika ad2. na temelju te presude bi predstavljalo grubo kršenje tog načela, a što je ujedno i bitna povreda ZPP-a (čl. 354. s.2. t. 6.).

U potpunosti je razvidna promašena pasivna legitimacija tuženika ad2., kao i to da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača u odnosu na tuženika ad2., a posebice iz sljedećih razloga:

- tuženik ad2. i tužitelj nisu nikada sklopili bilo kakav ugovor,

- tuženik ad2. tužitelju nije isplatio nikakav novčani iznos, pa samim tim tuženik ad2. nije koristio eventualno nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe na koje se tužitelj poziva,

- tuženik ad2. nije raspolagao, niti je bio dužan raspolagati informacijama, o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF,

- tuženik ad2. nije obveznik utvrđenja iz kolektivnog spora,

- tuženik ad2. nije ugovorio i protivno zakonu koristio valutnu klauzulu,

- tuženik ad2. nije kreditna institucija pa nije izračunavao niti prikazivao kamatne stope,

- tuženik ad2. nije uvjeravao tužitelja o povoljnosti bilo kojeg kredita, jer tuženik ad2. Nema nikakve kreditne proizvode niti je davanje istih njegova poslovna djelatnost,

- tuženik ad2. nije na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist, nego je samo po ugovoru o osiguranju isplatio štetu svom osiguraniku i po svom pravu regresa, nastalom po isplaćenoj šteti, refundirao isplaćenu štetu tuženiku ad1., a niti je bilo kakvom radnjom ili propuštanjem poduzimanja radnji, tužitelju uzrokovao štetu.

10.Iz svega navedenog jasno proizlazi da tuženik ad2. nije dužan isplatiti tužitelju nikakva sredstva jer za zahtjev tužitelja za isplatu u odnosu na tuženika ad2. ne postoji nikakva valjana pravna osnova.

Tužitelj se u odnosu na tuženika ad2. ne može smatrati potrošačem sukladno Zakonu o zaštiti potrošača s obzirom na to da isti nije bio u ugovornom odnosu s tuženikom ad2. jer nije s tuženikom ad2. sklopio pravni posao, niti je tuženik ad2. stupio u ugovornu poziciju banke iz ugovora o kreditu, već je tuženika ad2. samo na temelju ugovorne subrogacije stekao mogućnost korištenja instrumenata osiguranja (čl. 93. ZOO-a).

Kako ni predmetni ugovor o kreditu ni tražbina iz tog ugovora nisu preneseni na tuženika, to se učinci kolektivne zaštite nikako ne odnose na tuženika ad2. niti se tužitelj može osnovano u odnosu na tuženika ad2. pozivati na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

Tuženik ad2 ističe da tužitelj tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika ad2 temelji na institutu stjecanja bez osnove.

Sve da se eventualno i utvrdi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, navedeno ne utječe na tuženika ad2.

Naime, ni u jednoj odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika ad1. Nije propisana nikakva obveza tužitelja prema tuženiku ad2. već se ta obveza temelji na samom zakonu, i to odredbi čl. 91. ZOO-a, a zbog tužiteljevog zakašnjenja, i na odredbi čl. 29. st. 1. i 2.istog Zakona.

Prema tome, obveznopravni odnos tužitelja i tuženika ad2. utemeljen je na zakonu, valjan je u cijelosti i nije utemeljen na eventualno ništetnim odredbama Ugovora o kreditu. Na tuženika ad2. nisu prešla prava iz Ugovora o kreditu pošto takvo što nije zakonom dopušteno jer tuženik ad2. nije kreditna institucija, već pravo regresa prema tužitelju.

Tuženik ad2. nije stekao ništa što ne bi bilo utemeljeno na zakonu niti se kakva imovina bez pravne osnove nalazi u imovini tuženika ad2. niti je on kakvu korist zadržao za sebe niti se neosnovano obogatio.

Ako bi pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile utvrđene ništetnima, tada bi se jedino moglo utvrditi da je upravo tuženik ad1. neosnovano stekao veće iznose od onih dopuštenih, a nikako tuženik ad2.

Prema tome, potpuno je promašeno pozivanje tužitelja na institut stjecanja bez osnove u odnosu na tuženika ad2. jer nisu ostvarene opće pretpostavke za nastanak tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa:

- povećanje imovine na jednoj strani jer se tuženiku ad2. nije povećela imovina,

- kauzalna povezanost između umanjenja i povećanja jer do povećanja imovine tuženika ad2. nije došlo,

- nepostojanje odgovarajuće osnove budući da iz samog zakona proizlazi osnova obveznopravnog odnosa tužitelja i tuženika ad2.,

- činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja. U odnosu na posljednju pretpostavku za nastanak obveznopravnog odnosa na temelju stjecanja bez osnove, dakle da se radi o činidbi koja ne smije biti štetna radnja, tuženik ad2. ističe da bi se u slučaju da sud utvrdi da je tuženik ad1. povrijedio interes tužitelja kao potrošača radilo upravo o štetnoj radnji. Naime, odredbom čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) pojam nepoštene ugovorne odredbe definiran je na način da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga, ugovaranje nepoštene odredbe je štetna radnja, a tu štetnu radnju nije počinio tuženik ad2. te za nju ne može odgovarati, a niti za nju može odgovarati kao osiguratelj tuženika ad1. S obzirom na to da se ne radi o takvoj vrsti ugovora o osiguranju.

11.Tuženik također opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ad2. ističe kako se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

S obzirom na to da se učinci kolektivnog spora ne primjenjuju na tuženika ad 2. koji nije bio obuhvaćen postupkom protiv utuženih banaka u kolektivnom sporu, sve i kada bi pokretanjem tog spora došlo do prekida zastare, ista ne bi bila prekinuta u odnosu natuženika ad 2. koja nesporno nije bila stranka tog postupka.

Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, neosnovano zahtijeva da naslovni sud naloži isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelji potražuju ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Tuženik ad2. ustraje u tome da se učinci kolektivnog spora nikako ne mogu odnositi na tuženika ad2, a opreza radi iznosi u nastavku kako slijedi.

Tuženik ad2. ističe da je protekao i objektivni rok od 5 godina za stjecanje bez osnove s obzirom na to da je od strane tuženik ad2. isplata banci izvršena još 2012. godine. Sve i kada bi sud smatrao da bi podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, ista bi počela ponovno teći 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda VTS-a Pž-7129/13 te bi nastupila najkasnije protekom roka od 5 godina 13. lipnja 2019. godine.

Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Primjenom cit. odredbe na konkretan slučaj, uz uzimanje u obzir svih specifičnosti iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, jasno proizlazi da se tuženik ad2. nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Pritom, tuženik ad2. ističe da se poštenje tuženika ad2. presumira i da je na tužiteljima teret dokaza nepoštenosti, a što tužitelji ničim nisu dokazali, stoga bi tužitelji u slučaju osnovanosti tužbe, a što se izričito osporava, jedino imali pravo potraživati zakonsku zateznu kamatu tek od pravomoćnosti odluke kojom bi se tuženiku ad2. naložilaeventualna isplata.

12.Vezano uz pitanje valutne klauzule, tuženik ad2. prvenstveno ističe da njegovo potraživanje nikada nije bilo u stranoj valuti (pa tako niti u CHF-u), već je isto isplaćeno u kunama (dokaz nalog za doznaku) i potraživanje je stoga od početka bilo u kunama, a od 1. siječnja 2023. je u eurima.

Unatoč navedenom, tuženik ad2. podredno se opreza radi očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. Rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik ad.1.) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke.

S tim u vezi tuženik ad2. ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže qlavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.

Tuženik ad.2. ističe kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se ugovara „cijena”kredita jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula i odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je moguće mijenjati odlukom banke kreditora se nalaze na prvoj stranici ugovora te su najuočljivije odredbe. Odredbe kojima je ugovorena „valutna klauzula” su bile jasne i nedvosmislene jer je tekst tih ugovornih odredaba izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu kojom se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka. Iste su, također, bile i razumljive jer je iz sadržaja tih odredaba, kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima mogao biti jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, osobito iz razloga što je valutna klauzula u Republici Hrvatskoj u primjeni već dugi niz godina te je ista općeprihvaćena među potrošačima. Stoga je tužitelj mogao razumjeti značaj ugovaranja u protuvrijednosti strane valute, kao i pravne posljedice takve ugovorne odredbe.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito. Tuženik ad.2. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, ugovorne strane prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

Obveza tuženika ad.2. nije nikada bila u stranoj valuti jer je tuženik ad.2. banci isplatio odštetu u kunama te je njegovo potraživanje od početka bilo u kunama te se u odnosu na tuženika ad.2. ne može utvrđivati ništetnost valutne klauzule niti iz tog razloga.

Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Tuženik ad2. ističe da osporava dostavljeni izračun izrađen od strane tužitelja jer je moguće je raditi usporedbu samo početnih anuiteta i stvarnih uplata (utvrditi je li do otkaza došlo zbog insolventnosti dužnika, ili zbog promjene kamatne stope i tečaja, a teret čega je na tužitelju).

Također je bitno za naglasiti da tuženik ad2. nije potraživao ugovornu kamatu (fiksnu ili promjenjivu), već zakonsku zateznu kamatu koja je određena na temelju ZOO-a i koju ima pravo po zakonu naplatiti od dana isplate regresa. Pri tome tuženik ad2. naglašava da po ZOO-u može zatvarati prvo kamatu, a zatim glavnicu. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu.

Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

13.Pored svih do sada iznesenih navoda, tuženik ad2. upire na utvrđenja Suda EU koja su ključna za donošenje ispravne odluke u ovome predmetu.

Sud EU presudom C-452/18 od 9.srpnja 2020. godine zaključuje kako slijedi: " Stoga se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može zahtijevati pružanje preciznih informacija o financijskim posljedicama povezanima s promjenama kamatne stope tijekom trajanja ugovora jer te promjene ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovise o volji tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga. "

Dakle, Sud EU zauzima stajalište da ako promjene u visini potrošačeve obveze ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovise o volji trgovca, ne može se od trgovca očekivati da predvidi fluktuaciju u iznosima budućih obroka. Nadalje, tuženik ad2. ističe da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja.

Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 4. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,34 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (LI, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

14.Tuženik ad2. spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ad2. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljima. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom ad2., već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

15.Uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja od 25.11.2024. gdje tuženi ad 1 i ad 2 protivili su se iz svih gore iznesenih razloga.

16. U tijeku dokaznog postupka je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9011457133 od 01.lipnja 2006.godine a solemiziran od strane Javnog bilježnika Željene Biuk pod br. Ou-360/06 od 01.06.2006.godine, pregledao knjigovodstvenu karticu od 18.03.2021.godine,pregledao Pregled uplata po kreditu,pregledao Izvod iz poslovnih knjiga tuženika ad 2 od 05.06.2023.godine, pregledao otplatni plan, pregledao preslik ugovora o osiguranju potraživanja od 01.04.2005. broj 53-232110-008535, pregledao obavijest o dugu od 05. listopada 2012.godine, pregledao Nalaz i mišljenje vještaka financijske strule Matije Trogrlić od 31.08.2024.godine, pregledao dopunu nalaza i mišljenja od 16.10.2024.godine.

17. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik ad 1 i tuženik ad 2 isplate pretplaćene iznose temeljem ništavne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koje je tužitelj sa tuženikom ad 1 zaključio dana 01.lipnja 2006.godine.Naime, nesporno je da je tužitelj sa tuženikom ad 1 dana 31.svibnja 2006.godine zaključio Ugovor o kreditu broj: 9011457133 gdje je u članku 1. tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit iznosu u iznosu od 12.235,30 CHF,po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, dok je člankom 2. određeno da je isti kredit odobren za kupnju vozila, dok je u članku 6. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke,važeće na dan plaćanja prema otplatnoj kartici koja je sastavni dio ugovora.

18.Nesporno je i da je tuženik 13.srpnja 2012.godine tužitelju otkazao Ugovor o kreditu te je svoje potraživanje prema tužitelju ustupio prema Croatia osiguranje d.d. a kojoj je tužitelj na ime kredita vršio uplate a što je razvidno i iz pregledanog Ugovora o osiguranju tražbine po odobrenim kreditima za kupnju motornih vozila kao i iz nalaza i mišljena vještaka Matije Trogrlić.

19.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

20.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

21.U ovom postupku tužitelj se pozvao na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe slijedom čega sud nije proveo niti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost sklapanja ugovora o kreditu.

22.Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na kunske kredite kakav je i predmetni jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

23.Slijedom gore iznesenog utvrđeno je da je ništavna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ( članak 1 i 6 ) a što jasno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.godine u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502 c ZPP a isto tako i članka 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. broj: 41/14, 110/15- dalja ZZP/14) vezanost za postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1 ZZP/14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu,to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

24.Sukladno članku 323 stavak 1 ZOO-a u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vračanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu u cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno članku 323 stavak 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanje veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi valutna klauzula koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 1111 stavak 1 ZOO-a.

25.Kako je dakle utvrđeno da je ništava ugovorna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u točkama 1 i 6 predmetnog ugovora o kreditu to je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Matiji Trogrlić koja je trebala utvrditi koliko je to tužitelja pretplatio temeljem ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U svom nalazu i mišljenju iskazala je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 90111457133 dana 31. svibnja 2006.godine, ovjeren od Javnog bilježnika 01.lipnja 2006. godine gdje je Privredna banka kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita i protivniku osiguranja odobrila kredit u iznosu od 12,235,30 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca uz obračun kamate po godišnjoj stopi od 5,34% koja je promjenjiva. S obzirom da spisu ne prileži otplatni plan sačinjen po tuženiku na odobreno iznos kredita od 12.235,30 CHF uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,34% i otplatu kredita u 84 mjesečna jednaka anuiteta ( prvi otplatni plan ), za potrebe izrade svog nalaza je sačinila prvi otplatni plan i utvrdila da mjesečni anuitetni iznose 174,89 CHF, gdje bi tužitelja da je otplatu kredita vršio po anuitetima od 174,89 CHF utvrđenim uz kamatnu stopu od 5,34% u 84 anuiteta ukupno platio 14.690,76 CHF od čega 12.235,30 CHF s osnova glavnice i 2.455,46 CHF kamata. Na listu 53-54 spisa prileži otplatni plan kojeg je sačinio tuženik za odobreni iznos kredita ( drugi otplatni plan) a prema kojem otplatnom planu je vidljivo da je tužitelj po 84 anuiteta koji dospijevaju u razdoblju od 31.srpnja 2006.godine do 30.lipnja 2013.godine zadužen za ukupno 15.438,32 CHF od čega 12.235,30 CHF s osnova glavnice i 3.203,02 CHF kamata te da je tuženik obračun kamata po ugovoru vršio po stopama 31.07.2006.godine 5,34%, 31.08.2007.godine 6,34% i 29.02.2008.godine 7,45% a iz knjigovodstvene kartice koja prileže spisu proizlazi da je kredit isplaćen 30. lipnja 2006.godine. Iznos odobrenog kredita od 12.235,30CHF preračunat u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita 30.lipnja 2006.godine iznosi 56.842,65 kuna ( 12.235,30 * 4,645791 KUNA ZA 1 CHF). Spisu prileži i otkaz ugovora o kreditu broj 90111457133 kojim tuženik ad 1 obavještava tužitelja da zbog neispunjena ugovornih obveza sa danom 13.srpnja 2012.godine otkazuje ugovor ( list 59 spisa). Ista je u nalazu utvrdila da do otkaza ugovora 13. srpnja 2012.godine na naplatu su dospjeli anuiteti od 1-72, te kamate iz anuiteta broj 73 obračunate do 13.srpnja 2012.godine u iznosu od 5,74 CHF. Ukupno do dana otkaza ugovora na naplatu je dospjelo ukupno 13.168,42 CHF odnosno 61.177,73 kune, obračunato po tečaju na dan isplate kredita. Na dan otkaza ugovora na naplatu dospijevaju sve glavnice iz anuiteta od broja 73-84 u iznosu od ukupno 2.134,80 CHF, odnosno 9.914,49 kuna,preračunato po tečaju na dan isplate kredita. Iz gore prikazanog vidljivo je da bi tužitelj, da je otplatu kredita vršio u visini anuiteta utvrđenim po promjenjivoj kamatnoj stopi i po tečaju PBZ za CHF na dan isplate kredita,do otkaza ugovora platio ukupno 15.302,50 CHF, odnosno preračunato po početnom tečaju 71.092,22 Kune. Sveukupna obveza tužitelja na dan otkaza ugovora 13.srpnja 2012.godine iznosi 15.302,50 CHF odnosno 71.092,22 kune od čega 12.235,30 CHF odnosno 56.842,65 kuna s osnova glavnice i 3.067,20 CHF odnosno 14.249,57 kuna redovnih kamata. Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tužitelj otplatu kredita vršio u razdoblju od 23.lipnja 2006. do 01.kolovoza 2012.godine u korist računa tuženika ad1, a od 05.studenog 2012.godine do 23. srpnja 2014.godine u korist računa tuženika ad 2. U svom nalazu vještak Matija Trogrlić je utvrđivala koliko je iznosila obveza tužitelja po ugovoru obračunata po promjenjivoj kamatnoj stopi preračunata u kune po srednjem tečaju tuženika ad 1 na dan isplate kredita,i to koliko je tužitelj platio tuženiku ad 1 u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 31. srpnja 2006.godine do dospijeća do otkaza ugovora 13.srpnja 2012.godine i tuženiku ad 2 u razdoblju od 14.srpnja 2012.godine do zadnjeg plaćanje tužitelja 23.srpnja 2014.godine. Temeljem takvog vještačenja utvrdila je da je tužitelj u razdoblju 23.lipnja 2006.godine do 01.kolovoza 2012.godine s osnove otplate kredita na račun tuženika ad 1 ukupno uplatio 67.218,32 kune, a iz čega je vidljivo da je tužitelj po anuitetima od 2-16 plaćao manje od iznosa anuiteta utvrđenih uz promjenjive kamatne stope tako da do 30.rujna 2007.godine i dospijeća 15-og anuiteta tužitelj je manje platio 238,74 kune odnosno 31,69 eura. Tužitelj je 30.listopada 2007.godine izvršio povećanu uplatu u iznosu od 1.580,00 kuna kojim iznosom je zatvorila ukupno manje uplaćenih 238,74, kune, i iznos anuiteta broj 16 od 835,73 kune a preostalim iznosom od 505,53 kune ( 1.580,00- 238,74-835,73) dio anuiteta broj 17 koji dospijeva 30.studenog 2007.godine. Glede izračuna za razdoblje od 13. Srpnja 2012.godine do 23. Srpnja 2014.godine vještakinja je utvrdila da prema izračunu u njenom nalazu na dan otkaza ugovora 13.srpnja 2012.godine ne dospijeva i neplaćena glavnica iznosila je 2.134,08 CHF odnosno 9.914,49 kuna preračunato po tečaju na dan isplate kredita. Iz izvoda iz poslovnih knjiga – stanje duga na dan 05.06.2023.godine Croatia osiguranja d.d. proizlazi da je tuženik ad 2 Croatia osiguranje d.d. zadužio tužitelja za ukupno 2.585,45 CHF od čega se 2.385,42 CHF odnosi na regresni zahtjev 6,31 CHF trošak suda i 193,72 CHF zatezna kamata do 30.lipnja 2014.godine i gdje je Croatia osiguranje d.d. 01.listopada 2012.godine isplatila tuženiku ad 1 iznos od 2.385,42 CHF. Spisu ne prileži zahtjev tuženika ad 1 upućen tuženiku ad 2 iz kojeg bi se moglo utvrditi na što se sve odnosi iznos 2.385,42 CHF a koji iznos je u Izvatku naveden kao "regresni zahtjev". Iznos " regresnog zahtjeva" od 2.385,42 CHF veći je za 251,34 CHF odnosno za 1.167,67 kuna,preračunato po tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj je u razdoblju od 05.studenog 2012.godine do 23.srpnja 2014.godine na račun tuženika ad 1 uplatio ukupno 2.585,45 CHF odnosno preračunato u kune po srednjem tečaju za CHF na dan svake uplate 16.031,03 kune. Da je tuženik ad 1 obračun obveza tužitelja utvrdio uz primjenu početnog tečaja od 4,645791 iznos "regresnog zahtjeva" od 2.385,42 CHF preračunat u kune po tečaju za CHF na dan isplate kredita 4,645791 kn za 1,00 CHF iznosio bi 11.082,16 kuna. Iz izvoda proizlazi da je tuženik ad2 27.studenog 2012.godine zadužio tužitelja za 6,31 CHF troškova suda a koji iznos od 6,31 CHF preračunat u kune za tečaj CHF na dan 27.studenog 2012.godine od 6,242755 Kn za 1 CHF iznosi 39,39 kuna. Tužitelj je uplatama izvršenim do 01.prosinca 2013.godine podmirio iznose glavnice ( regresnog zahtjeva i troškove suda) i zatezne kamate obračunate na iznos od 11.082,16 kuna uvećanu za 39,39 kuna iskazao pretplatu od 403,08 kuna. Tužitelj je u razdoblju od 05.studenog 2012.godine do 23.srpnja 2014.godine na račun tuženika ad 2 ukupno uplatio 16.031,03 kune. Ako se ukupno uplaćenim iznosom podmiri 11.082,16 kuna obveza prema tuženiku ad 1, 39,39 kuna trošak suda i 665,82 kune kamata za zakašnjenja u plaćanju obračunata do 01. prosinca 2013.godine iskazuje se pretplata u iznosu od 4.281,65 kuna a koji iznos opet preračunat po tečaju konverzije od 7,53450 Kuna za 1,00 Eur iznosi 568,57 eura, koliko je tužitelj s osnove otplate kredita više platio tuženiku ad2. Zaključno,vještakinja je dala mišljenje da je tužitelj zbog promjene valutne klauzule po ugovoru o kreditu broj 9011457133 više platio ukupno 1.370,30 Eura/ 10.322,25 kuna od čega 6.040,60 kuna, odnosno 801,73 eura na račun tuženika ad 1 PBZ i 4.281,65 kuna odnosno 568,57 eura na račun tuženika ad 2 Croatia osiguranje d.d.

26.U dopuni nalaza i mišljenja od 16.10.2024. godine iskazala je i u nalazu obrazlagala način na koji je uplatama tužitelja zatvarala obveze te utvrdila razlike i da je iz razlika iskazanih u stupcima 7 i 8 pregleda da je kumulativna ( ukupna) razlika više plaćenog u odnosu na ukupna zaduženja iskazuje tek uplatom izvršenom 17.siječnja 2012.godine. Naime, tužitelj je 17.siječnja 2012.godine uplatio 4.330,00 kuna kojom uplatom je zatvoren dio anuiteta broj 72 i 73 te se iskazuje pretplata u iznosu od 3.540,60 kuna ( 4.330,00 – 762,73- 26,67) odnosno 469,92 eura. Uplatom izvršenom 01.kolovoza 2012.godine u iznosu od 2.500,00 kuna odnosno 331,81 eur pretplata od 469,92 eura se povećala i iznosi ukupno 801,73 eura. Sukladno navedenom, prema izračunu izvršenom u nalazu,zatezne kamate na više plaćeno bi tekle počevši od 17.siječnja 2012.godine na iznos od 469,92 eura i od 01.kolovoza 2012.godine na iznos od 331,81 eur.

27.Kako na ovakav nalaz i mišljenje stranke više nisu imale primjedbi, a koji nalaz i mišljenje je prihvatio ovaj sud kao stručan i sačinjen prema pravilima struke to je ovaj sud zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 801,73 eura i iznosa od 568,57 eura,koliko je tužitelj potraživao od tuženika ad 1 odnosno tuženika ad 2, usvojio tužbeni zahtjev a koje iznose su dužni tuženik ad 1 i tuženik ad 2 platiti tužitelju na temelju ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koju su zaključili tužitelj i tuženik ad 1 01.lipnja 2006.godine a nakon otkaza ovog ugovora tužitelju od strane tuženika ad 1 dana 13.srpnja 2012.godine temeljem ugovora o osiguranju tražbine po odobrenim kreditima za kupnju motornih vozila između tuženika ad 1 sa tuženikom ad 2 a koji iznosi to jest tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe članka 1111 stavak 1 Zakona o obveznim odnosima a koji propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga,odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi a stavkom3 istog članka da obveza vračanja,odnosno naknade nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući da za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc od samog zaključenja posla.

28. Nadalje člankom 1115 ZOO-a se propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno gore iznesenom obvezan je tuženik ad 1 je dužan tužitelju platiti za iznos od 469,92 eura zatezne kamate koje teku od 17.siječnja 2012.godine do isplate a na iznos od 331,81, eur od 01.kolovoza 2012.godine do isplate, dok je tuženiku ad 2 iznos od 568,57 eura dužan platiti zatezne kamate od 05.studenog 2012.godine do konačne isplate točno onako kao što stoji u točkama I i II izreke presude.

29.Tvrdnje tuženika ad 2 da nije odgovaran vratiti tužitelju utuženi novčani iznos ovaj sud nije prihvatio jer je tuženik ad 2 sa tuženikom ad 1 sklopio ugovor temeljem kojega je tuženiku ad 1 isplatio štetu koju je isti trpio zbog nevraćanja kredita te posljedično tome u potpunosti stupio u njegovu pravnu poziciju prema tužitelju. Tužitelj prema novom vjerovniku ima pravo iznošenja svih prigovora koje bi imao i prema starom vjerovniku a između ostalog ima pravo potraživati iznose koje tuženik ad 2 stekao od tužitelja bez pravne osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu a o čemu govori članak 90 ZOO-a ( N.N.35/05).

30.Neosnovan je i prigovor zastare tuženika jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile temeljem ništetnog ugovora a temeljem odredbe članka 323 stavak 1 ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost ugovora i zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi članka 255 ZOO-a. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.srpnja 2013.godine u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.godine to nije protekao zastarni rok od 5 godina jer je tužitelj podni tužbu dana 13.06.2023.godine.

31.Sukladno gore iznesenom odlučeno je kao u izreci presude.

32.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 1 Zakon o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91,3 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 125/08 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 ) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to na sastav tužbe 200 bodova. Zastupanje na ročištima od 13.09.2024., 21.10.2024., 03.12.2024., 03.02.2025., svako po 200 bodova, sastav podnesaka od 05.02.2024., 11.10.2024., i 25.11.2024., svako po 200 bodova, što daje trošak punomoćnika tužitelja od 1.600,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura te tužitelja 2.237,07 eura koliko je dosuđeno u točci III. izreke presude.

U Trogiru, 17. ožujka 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun.tužitelja

2. pun. tuženika