Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-443/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji: Margareta Vivoda, u pravnoj stvari tužitelja: FV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku: Tomislav Kovačić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku: Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Tomislav Kovačević, odvjetnika u Puli te zamjenika punomoćnika tuženika Zorana Belušića, odvjetnika u Bujama, 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu od 31.10.2006.godine broj ugovora: 9012065406, potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule pod brojem OU-1571/06; kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor, a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i to: u članku 1. koje glase: „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“; u članku 6.2. koje glase: „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“; u članku 11.3. koje glase: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, te se utvrđuje da iste ne proizvode pravne učinke među ugovornim stranama.

II. Nalaže se tuženoj banci da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 4.266 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku: -

- na iznos od 281,37 eura počevši od 2.11.2006.godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,27 eura počevši od 31.03.2008.godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,95 eura počevši od 31.10.2008.godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,05 eura počevši od 30.11.2008.godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,09 eura počevši od 31.12.2008.godine do konačne isplate,

- na iznos od 16,51 eura počevši od 31.1.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,05 eura počevši od 28.2.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,19 eura počevši od 31.03.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,80 eura počevši od 30.04.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,40 eura počevši od 31.05.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,46 eura počevši od 30.06.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,42 eura počevši od 31.07.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,89 eura počevši od 31.08.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,92 eura počevši od 1.10.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,30 eura počevši od 3.11.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 14,67 eura počevši od 30.11.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 16,89 eura počevši od 31.12.2009.godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,93 eura počevši od 3.2.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,72 eura počevši od 2.3.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 30,20 eura počevši od 2.4.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,26 eura počevši od 20.5.2010.godine do konačne isplate

- na iznos od 34,27 eura počevši od 31.5.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 44,66 eura počevši od 30.6.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 46,01 eura počevši od 31.7.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 58,96 eura počevši od 31.8.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 53,82 eura počevši od 30.9.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 46,37 eura počevši od 31.10.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 53,23 eura počevši od 30.11.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 76,70 eura počevši od 31.12.2010.godine do konačne isplate,

- na iznos od 67,94 eura počevši od 31.1.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 72,53 eura počevši od 28.2.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 66,55 eura počevši od 31.3.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 66,56 eura počevši od 2.5.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 88,30 eura počevši od 31.5.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 91,86 eura počevši od 1.7.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 113,54 eura počevši od 2.8.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 106,47 eura počevši od 31.8.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 94,57 eura počevši od 30.9.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 94,59 eura počevši od 4.11.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 89,95 eura počevši od 30.11.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 93,53 eura počevši od 31.12.2011.godine do konačne isplate,

- na iznos od 101,72 eura počevši od 6.2.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 100,77 eura počevši od 10.3.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 98,30 eura počevši od 19.4.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 101,78 eura počevši od 24.5.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 102,24 eura počevši od 31.5.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 100,55 eura počevši od 31.7.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 100,25 eura počevši od 31.7.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 98,60 eura počevši od 5.9.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 97,15 eura počevši od 16.10.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 98,16 eura počevši od 2.11.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 101,20 eura počevši od 30.11.2012.godine do konačne isplate,

- na iznos od 92,80 eura počevši od 21.1.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 91,91 eura počevši od 8.2.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 94,76 eura počevši od 6.3.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 96,25 eura počevši od 2.5.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 92,69 eura počevši od 21.5.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 88,53 eura počevši od 31.5.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 88,02 eura počevši od 30.6.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 90,31 eura počevši od 31.7.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 94,16 eura počevši od 3.9.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 94,19 eura počevši od 9.10.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 96,93 eura počevši od 31.10.2013.godine do konačne isplate,

- na iznos od 94,98 eura počevši od 15.11.2013.godine do konačne isplate, s time što zatezne kamate teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31.12.2023., a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se zahtjev u dijelu traženja naknade za osiguranje kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, u iznosu od 450,19 eura.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, 18. Ožujka 2025. Godine do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

IV. Tuženik se odbija sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kao korisnica kredita dana 31.10.2006.godine sklopila s tuženom bankom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012065406, namjenski kredit za kupnju vozila, koji ugovor je potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa] pod brojem OU-1571/06. U članku 1. predmetnog ugovora je naveden iznos kredita i to 30.549,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“. U članku 4. je navedeno da se Kamata obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U članku 6.2. je navedeno da se Kredit u iznosu od 30.549,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“ prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tužiteljica je uredno podmirivala sve dospjele rate kredita, a u svakom anuitetu se je nalazio dio koji se odnosi na zatvaranje kamate i dio koji se je odnosio na zatvaranje glavnice, s tim da se je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala. Tužiteljica je k u listopadu 2013.godine konačno otplatila predmetni kredit. Tužena banka je u konkretnom slučaju u odnosu na tužiteljicu s kojim je sklopila predmetni Ugovor o kreditu povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača s obzirom na to da predmetni Ugovor o kreditu sadrži naprijed citirane nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje su ništetne. Predmetne ugovorne odredbe su tužiteljici kao potrošaču potpuno nerazumljive, jer obveza nije određena niti odrediva. Tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla niti predvidjeti koliki će tečaj CHF faktički i biti. Time je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedene ugovorne odredbe su nepoštene i protivne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očitu i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. To dodatno potkrjepljuje činjenica što su navedene ugovorne odredbe sadržane u predmetni ugovor o kreditu na isključivu inicijativu tužene banke kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora banke na koju tužiteljica kao potrošač nije na niti koji način

Tužiteljica se poziva na sva činjenična i pravna utvrđenja iz spora koji se vodio po kolektivnoj parnici u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, ali i na utvrđenja i stajališta Suda EU koje su donesene u korist potrošača. Tužiteljica ističe da je Direktiva o zaštiti potrošača 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora osnova i temelj europskog prava zaštite potrošača i implementirana u hrvatski pravni sustav kroz Zakon o zaštiti potrošača te kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, i Zakonom o obveznim odnosima propisane su norme koje obvezuju banke kod ugovaranja kredita. Države članice dužne su osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe. Direktivom 93/13/EEZ jasno je propisano i to da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, što je upravo u ovom predmetu slučaj.

Konkretno, nepoštene ugovorne odredbe koje sadrži predmetni Ugovor o kreditu su, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su zato ništetne. Predmetne ugovorne odredbe su potpuno nerazumljive, jer obveza nije određena niti odrediva. Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži jasne i precizne odredbe o tečaju CHF, ne sadrži jasne i precizne odredbe o načinu promjene tečaja. Navedene ugovorne odredbe su nepoštene odredbe u smislu odredbe čl.3.st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. jer se radi o ugovornim odredbama o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koje se kao takve smatraju nepoštenima u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu tužiteljice kao potrošača uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema presudi Europskog suda pravde od 30.04.2014.godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti tako da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene tečaja, o čemu ono ovisi, hoće li se mijenjati ili neće i kada će, kao i odnos s drugim valutama i odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Konkretne ugovorne odredbe koje sadrži predmetni Ugovor o kreditu su potpuno nerazumljive. Slijedom svega navedenog, jasno je da su predmetne ugovorne odredbe ništetne te da je tužena banka neosnovano povećavala anuitete, koje je tužiteljica plaćala u povećanom iznosu, a plaćala je anuitete u povećanom iznosu zbog nagle promjene tečaja CHF i zbog promjene kamatne stope, čime je preplatila svoju obvezu u korist tužene banke, a sve zbog ništetnih ugovornih odredbi.

Tužiteljica je primila otplatnu tablicu prema kojoj je očekivala da njena rata za sve vrijeme trajanja otplate kredita neće biti veća od 433,21 CHF u 84 rate i to po tečaju koji joj je jedino bio poznat, a to je na dan korištenja kredita kada je tečaj bio 4,6264. Dakle, pojedina rata nije smjela biti veća od 2.004,29 kuna, odnosno na ime otplate ukupnih rata glavnice i kamata tužiteljica je trebala platiti ukupno 168.353,03 kune. Međutim, ukupno je na ime otplate cijelog kredita (84 rate, u što su uključene i glavnica i kamate) tužiteljica platila 207.977,01 kuna, što znači da je tužiteljica zbog ništetnih ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i tečaja CHF preplatila svoju obvezu u iznosu od 39.623,00 kune. Zbog recentnog stava VSRH glede zastare restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog zbog promjenjive kamatne stope, ovom tužbom tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti samo odredbi koje se tiču valute CHF te nalaganje isplate svih iznosa koje je preplatila u korist tužene banke samo zbog nezakonitog povećavanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno zbog ugovaranja valute kredita u CHF, a ne i preplaćeno zbog promjenjive kamatne stope. Tužiteljica potražuje sve preplaćeno s tog osnova i to računajući samo pozitivne razlike. Prema tužiteljičinoj slobodnoj procjeni, s tog je osnova ona preplatila predmetni kredit za iznos od 32.000,00 kuna, što po fiksnom tečaju konverzije (7,5345) iznosi 4.248,00 eura, pa taj iznos potražuje točkom II. tužbenog zahtjeva, a zadržava si pravo zahtjev uskladiti nakon provedenog vještačenja. Sve preplaćeno, a zbog nezakonitog povećavanja/divljanja tečaja švicarskog franka, predstavlja neosnovano bogaćenje u korist banke, odnosno stjecanje bez osnove, pa je banka te iznose dužna vratiti tužiteljici U članku 10. Ugovora o kreditu je navedeno da za eventualni spor iz tog Ugovora je nadležan sud prema sjedištu podružnice banke, pa kako je ugovor sklopljen u podružnici tužene banke u Puli, gdje je i sjedište podružnice banke, to je mjesno nadležan Općinski sud u Puli-Pola za ovaj spor.

Tužiteljica ističe i ništetnost članka 11.3. Ugovora o kreditu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima:dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ Tom odredbom su na teret tužiteljice prebačene dvije obveze: Obveza plaćanja naknade za obradu kredita te nekakve premije osiguranja kredita te obveza plaćanja. Te su odredbe ništetne temeljem istih razloga koji su ranije u ovoj tužbi navedeni kao razlozi ništetnosti odredbi o valuti koja je vezana uz CHF.

Istom je unaprijed određeno da je tužiteljica dužna platiti sve troškove i naknade. Navedena je odredba ništetna zbog istih razloga koji su naprijed navedeni za ostale odredbe ugovora. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Naknada za obradu kredita je netransparentna i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba kojom se stvara namet za tužiteljicu kao potrošača, koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, kao što je to presudio i Sud EU već u dvama presudama, C-84/19 i C224/19. Tužiteljici je taj trošak naknade za obradu kredita naplaćen na dan isplate kredita, 2.11.2006.godine u iznosu od 458,24 CHF, odnosno u kunama 2.119,99 kuna što po fiksnom tečaju konverzije (7,5345) iznosi 282,00 eura, te i taj iznos tužiteljica potražuje. Tužiteljica ni ne zna zašto je na nju prebačen teret plaćanja nekakvog osiguranja. Ako je tuženik htio osigurati kredit, onda je to njegova volje, a premija osiguranja treba i mora biti njegova obveza. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, stavljena je u predmetni tipski kredit bez znanja i volje tužiteljice te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana. To je također unaprijed formulirana ugovorna odredba kojom se stvara namet za tužiteljicu kao potrošača, koja stvara neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljici je taj trošak naknade za osiguranje kredita naplaćen na dan isplate kredita, 2.11.2006.godine u iznosu od 733,18 CHF, odnosno u kunama 3.392,00 kuna, što po fiksnom tečaju konverzije (7,5345) iznosi 450,20 eura, te i taj iznos tužiteljica potražuje. Predlaže da sud prihvati njezin tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

Tuženik izričito osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu.

Tuženik osporava i osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovara o kreditu, kao i isplatu iznosa od 282,00 EUR. Naime, tužitelj svoje navode o ništetnosti navedene odredbe temelji na tvrdnji kako se o naknadi za obradu (odobrenje) kredita nije pregovaralo, da ista nije jasna i određena, slijedom čega paušalno zaključuje kako je ista ništetna. Isto tako, tužitelj se u isticanju ništetnosti navedene odredbe poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP). Međutim, prema čl. 81. st. 1. ZZP-a odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo može biti ništetna samo ako ista „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Ugovorena naknada nije bila protivna niti prisilnim propisima važećim u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02 i 12/06), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, kao i kasnijim zakonima, Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o potrošačkom kreditiranju. I iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo je da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu, te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika.

Tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora nesporno znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak (1,5%) od iznosa kredita i na nju je pristao. Ujedno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 282,00 EUR. Naime, sporna naknada za obradu kredita plaćena je dana 02.11.2006. godine, a predmetna tužba podnesena je dana 16. siječnja 2023. godine pa je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Poziva se na odluku Županijskog suda u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022.godine, u kom smislu i citira određene dijelove presude, na str.47. spisa. Nadalje, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu te isplatu s osnova tako plaćenih troškova naknade za osiguranje kredita, a koja naknada iznosi 450,20 EUR. Tuženik posebno naglašava kako navodna nepoštenost predmetne odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora, stoga se suprotno navodima tužitelja pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti ne odnose na ocjenu nepoštenosti sporne odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača. Tuženik ističe da bi tužitelj da eventualno uspije s takvim zahtjevom trebao dokazati sve pretpostavke nepoštenosti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača, a u smislu direktive 93/13 EEZ. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža u ugovornom odnosu. Odredbe Ugovora o kreditu kojim je tužitelj tuženiku platiti naknadu za osiguranje kredita u određenom postotku od iznosa kredita (2,0%) su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužitelj jednostavnim iščitavanjem mogao uočiti i shvatiti, jer su bile jasne i precizno navedene te nema mjesta ocjeni ovih odredbi u smislu Direktive ni odredaba ZZP-a. Tužitelj je dakle bio upoznat s odredbama Ugovora, pa i tako s obvezom plaćanja naknade za osiguranje kredita. Na plaćanje ove naknade tužitelj se obvezao i pristao na njih sklapanjem Ugovora, primitkom iznosa kredita i njegovom otplatom, upravo sukladno ugovorenim odredbama. Takve ugovorne odredba nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO-a. Pri tome još treba ukazati da u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a sve kada bi i bile ništetne utemeljene tvrdnje tužitelja o uzroku ništetnosti predmetne odredbe ugovora, iste ne bi bile od značaja obzirom je Ugovor u cijelosti ispunjen. Također, tuženik se poziva na odredbu čl. 225. ZOO-a kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije drugačije određen rok zastare. Među strankama nije sporno da je predmetna isplata iznosa kredita umanjena za naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, izvršena dana 02.11.2006. godine dok je predmetna tužba podnesena dana 16. siječnja 2023. godine, pa je jasno kako je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu s osnove naknade za osiguranje kredita zastario.

Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ujedno, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Naime, iz članka 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP.

U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi Preambula Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. Dakle, zadatak suda je da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Tuženik ističe da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga: ➢ nastupila je zastara potraživanja tužitelja; ➢ utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; ➢ nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; ➢ valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; ➢ tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka; ➢ nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, ➢ navodna nepoštenost predmetne odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora, stoga se suprotno navodima tužitelja pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti ne odnose na ocjenu nepoštenosti sporne odredbe; ➢ sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak (1,50%) od iznosa kredita i na nju je pristao; ➢ konkretan slučaj nije usporediv sa slučajevima ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, budući je iznos naknade poznat i fiksan; ➢ u ugovoru o kreditu nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas); ➢ nebitno je što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a upravo to je tužitelju bilo poznato pa je tako mogao donijeti odluku o sklapanju ugovora; ➢ postupanje tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je transparentno, a time savjesno i pošteno tako da nema osnove za suprotan zaključak. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

3. Tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu, u podnesku od 5. listopada 2023. godine, podbroj 8. Ističe da tužena banka nije dobro shvatila očito što je sve utužila tužiteljica. U utuženom iznosu od 4.980,20 eura se ne nalazi preplaćeno „uslijed promjene kamatne stope“, već samo preplaćeno zbog promjene tečaja te zbog protupravne naplate naknada za obradu i osiguranje kredita. Nadalje, tužiteljica tužbom niti ne traži utvrđenje ništetnosti cijelog kredita. Sud ovdje ističe da su točni navodi tužiteljice o uvodnom dijelu odgovora na tužbu, te je tuženik pogrešno naveo da tužiteljica traži ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i cijelog kredit, kako je naveo u početku odgovora na tužbu, na str 44. . Tužiteljica osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Ostaje i kod tvrdni iz tužbe u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i o kojima tužiteljica nije bila informirana na adekvatan način. Radi se o standardnom tipskom ugovoru, gdje su ugovorne odredbe unijete u ugovor isključivo po nalogu banke i o njima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je tužiteljica bila informirana na adekvatan način. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviještena te ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti, a niti sada razumije sporne ugovorne odredbe i nije mogla donijeti prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Te odredbe jesu nedvojbeno uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača, ta odredba dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača i protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Navedene ugovorne odredbe su nepoštene odredbe u smislu odredbe čl.3.st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koje se kao takve smatraju nepoštenima, u suprotnosti su s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu tužiteljice kao potrošača te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tužiteljica ističe u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje natrag nezakonito naplaćene naknade, da je presudom u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 Sud EU odlučio: 1. Da nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope jesu podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13. 2. Da troškove koji ne čine glavnicu i kamate nacionalni sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu, i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju. Da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. 4. Da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu. 5. Da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Sukladno navedenom, budući da naknada za obradu kredita te naknada za osiguranje kredita u hrvatskim potrošačkim ugovorima ne sadrže nikakva objašnjenja, osim šturoga pojma – „naknada za obradu kredita“ – da su sve takve naknade nepošteno ugovorene i zbog toga su ništetne.

Tužena banka je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81.,82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju tužiteljica nije mogla niti je imala bilo kakvu mogućnost utjecati na bilo koju odredbu ugovora, pa tako niti ove sporne koje su zbog svega navedenog - ništetne.

Nadalje, tuženik u svom podnesku izjavljuje „prigovor zastare“. U odnosu na taj prigovor, jasno je da je isti potpuno neosnovan kraj iskazanog stava Vrhovnog suda RH u odluci Rev 2245/17 od 20.3.2018.godine po kojem „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl.502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (to je bilo konkretno u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, odnosno Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13-op.a.). U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“. Osim navedene odluke, treba reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, Građanski odjel na sjednici Odjela 30.1.2020.g. zauzeo shvaćanje po kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323.stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Sve je to potvrđeno i dodatno pojašnjeno u Objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH-a o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, objavljeno 01.03.2022.godine

Tužiteljica se poziva u ovoj parnici na odluku donesenu u kolektivnom sudskom sporu te na utvrđenja svih sudova iz tog predmeta te tužiteljica smatra da je sud u ovoj parnici vezan za ta utvrđenja, pa su slijedom toga neosnovani i bespredmetni i svi daljnji prigovori tuženika izneseni u odgovoru na tužbu. Tužiteljica dodatno ističe da, ne samo da su predmetne ugovorne odredbe na koje je isti ukazao u tužbi ništetne, već ista smatra da je ništetan cijeli predmetni ugovor o kreditu. Naime, ugovori o kreditu u švicarskim francima s jednostrano promjenjivim kamatnim stopama predstavljaju kombinaciju više bitnih odredaba ugovora o kreditu, koje djeluju kao ugovorna cjelina. To su: odredba o načinu povrata kredita kroz odredbu o valutnoj klauzuli koja se vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak, odredba o načinu povrata i cijeni ugovora kroz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljno odlukom jedne ugovorne strane, a obje te odredbe povezane su i strukturirane kroz odredbu o načinu otplate pozajmljenog i cijene kredita kroz anuitetnu otplatu. Dakle, kamate i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jesu cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu. Odredbe članka 1021. i 1022. ZOO/05, odnosno članka 1065. i 1066 ZOO/91 određuju da su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Cijena sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je ništetna, pa kako se radi o bitnom elementu ugovora- cijeli predmetni ugovor o kreditu je ništetan. To zato što sukladno članku 324. ZOO/05, odnosno prema čl. 105. ZOO/91 sporni ugovor o kreditu ne može opstati jer ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Te odredbe koje su bitne i koje su ništetne jesu o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredbe o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta, kao odredbe koje dakle određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog iznosa kredita te cijenu i način na koji se cijena za sve ima platiti. Svi ti iznosi su bili potpuno neodređeni. Kako su te odredbe ništetne, to ništetnost se „proteže“ na cijeli sporni ugovor o kreditu. Dakle, osim zbog svega navedenog u tužbi, tužbeni je zahtjev osnovan i zbog činjenice da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cjelini. Iako tužiteljica u tom pravcu nije postavila tužbeni zahtjev i ne traži povrat svega što je uplatila temeljem tog ugovora u korist tužene banke (u cijelosti plaćene anuitete), itekako ništetnost cijelog ugovora se reflektira i na ovako postavljen tužbeni zahtjev, jer ako je ništetan cijeli ugovor, ništetne su i njegove pojedine odredbe navedene u točci I. tužbenog zahtjeva, a isto tako, ako je ništetan cijeli ugovor o kreditu, tužiteljica bi imala pravo na sve uplaćeno u korist tužene banke po tom kreditu, a u što su uključeni i novčani iznosi navedeni u točci II. tužbenog zahtjeva po principu “manje je u većem”.

4. U podnesku od 21. studenog 2023. godine, podbroj 12, tuženik detaljno obrazlaže istaknuti prigovor zastare i iznosi stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) vezano uz pitanje zastare restitucijskih zahtjeva tužitelja, a s tim u vezi i određivanje dana dospijeća te početka tijeka zateznih kamata. Prvenstveno, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." 3 S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite” Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. Jednako tako, ističe se i kako odredba čl. 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja …“, kojom se općenito u odnosu na institut stjecanja bez osnove uređuje pitanje dugovanja zateznih kamata, utvrđuje kako tražbina povrata onog što je stečeno bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja. U ovom slučaju, tražbina dospijeva danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, a obzirom na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH u pogledu početka tijeka zastare, određen je i dan dospijeća i početka tijeka zateznih kamata. Stoga, jasno je kako se prilikom odluke o pravu na zatezne kamate vezane uz takav zahtjev iste tužitelju ne mogu osnovano dosuditi za razdoblje prije dospijeća tražbine, odnosno pravomoćnosti odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je potpuno neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate od dana svakog pojedinog stjecanja. Čak i kad bi zahtjev tužitelja za isplatu navodno „preplaćenih“ iznosa bio osnovan, sud prilikom donošenja odluke u svakom slučaju treba ocijeniti (ne)poštenje stjecanja tuženika u pogledu primjene odredbe čl. 1115. ZOO na činjenice konkretnog slučaja. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, a pod pretpostavkom da je zahtjev tužitelja glede isplate navodno „preplaćenih“ iznosa osnovan te pod pretpostavkom da tuženik bude ocijenjen kao nepošten glede stjecanja navodno „preplaćenih“ iznosa, što se osporava, tužitelju bi zakonske zatezne kamate na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od dana 15. lipnja 2018. godine. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 31. listopada 2006 godine zaključili Ugovor o kreditu br.:9012065406 potvrđen kod javne bilježnice Nansi Kopić u Puli, pod br. OV-1571/06 od 31. listopada 2006., a kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 30.549,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, za kupnju vozila. Ugovor je na str. 10-14 spisa.

6. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, u odnosu na valutu, naknadu za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

9. U čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje vozila.

10. Svjedok IV, otac tužiteljice, bio je jamac kćeri za predmetni kredit, za kupnju osobnog automobila. Kćer je inače medicinska sestra i automobil je uzela za svoje osobne privatne potrebe. Kredit je bio u iznosu 140.000,00 kuna, Toyota Yaris. Ne sjeća se da bi itko u banci, kao ni javni bilježnik rastumačio odredbe ugovora.

11. Tužiteljica je iskazala da je kredit uzela krajem 2006. godine za kupnju automobila za vlastite potrebe. Iznos kredita bio je 140.000,00 kuna, Toyota Yaris. Službenica u banci joj je rekla da u to vrijeme svi uzimaju kredit u CHF, da je on najpovoljniji, rekla je da se ništa neće mijenjati što se tiče rata i da će sigurno taj kredit moći otplaćivati pogotovo rekla je da se rata kredita neće povisivati, a ona je bila rekla limit do kojeg može ići. Kredit je uzela na sedam godina. Ne sjeća se kolika je bila rata kredita za te aute, plaća joj je u to vrijeme bila 3.400,00 kuna i računala je da će kredit moći otplaćivati. Rata kredita joj je u najgore vrijeme bila oko 3.100,00 kuna, 3.200,00 kuna i gotovo joj je cijela plaća odlazila na ratu za auto. Roditelji su joj pomogli u podmirenju ostalih potreba. Puno zaposlenika Opće bolnice Pula je u to vrijeme uzelo kredit u CHF. Da je znala da će se rata toliko povisiti nikada ne bi uzela takav kredit. To joj je 100% utjecalo na kvalitetu života. Nije mogla ništa pregovarati u banci niti je znala da li se uopće može išta pregovarati. Nitko joj nije rastumačio ugovor, ona ga je sama čitala. U onoj situaciji u kojoj je uzela kredit bila je sigurna da će ga moći otplaćivati bez problema. Nakon godinu dana počeli su problemi jer se rata počela znatno povisivati. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Ugovor je bio unaprijed pripremljen, čitala ga je, međutim nije mogla razumjeti sve odredbe. Uopće nije znala da je plaćala naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, nitko joj ništa o tome nije rekao.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka i tužiteljice kao istinit budući da je iskaz vjerodostojan i uvjerljiv te u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.

13. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila za privatne potrebe, ona ima svojstvo potrošača.

14. Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.

15. U parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača protiv tuženika osam banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog, i ovdje tuženika), Trgovački sud u Zagrebu je presudom posl. br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su se koristile ništetne i nepoštene odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz švicarski franak.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navedena prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen.

17. Odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine revizije stranaka su odbijene.

18. Odlukom Ustavnog suda RH broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, UIII-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuta je presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

19. U ponovnom postupku Vrhovni sud RH rješenjem posl. br. Revt 575/16-5 od 03. listopada 2017.g. ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet je vraćen tome sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom je postupku Visoki trgovački sud RH presudom broj: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe … na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Sukladno spomenutim sudskim odlukama, tuženik je u razdoblju od 1. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, utvrđena je ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 - ZZP/ 14) te članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP).

22. Tuženik je s tužiteljicom kao potrošačem u razdoblju koji je naveden u presudi VTS-a, sklopio ugovor o kreditu broj: 9012065406 dana 31.10.2006.g. kojim je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, u kojem je ugovoru o kreditu glavnica vezana uz švicarski franak, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužiteljice, ista nije znala niti je mogla znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak.

23. Zbog spomenutih nepoštenih ugovornih odredbi nametnutih od strane tuženika, tužiteljica je za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženiku isplatila novčana sredstva koja mu ne bi bila dužna isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, čime je tuženik bez osnove stekao novčana sredstva koja tužiteljica potražuje ovom tužbom.

24. Također, predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštenu odredbu, 11.3. koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je naplaćena jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Dakle, tuženik je nametnuo odredbu koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužiteljica prilikom ugovaranja nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morala isplatiti iznos od 281,37 eura EUR. Ista odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa je zbog toga ništetna. Spomenuta odredba ne sadrži nikakvo objašnjenje osim šturog pojma „naknada“ te ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama pa je ista netransparentna i ničim opravdana. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. Navedenom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

25. Tuženik je dakle stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje su ništetne, pa je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužiteljici.

26. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020. Međutim, kako je tužbeni zahtjev postavljen i na utvrđenje ništenosti pojedinih odredbi ugovora, sud je tako i odlučio u skladu sa zahtjevom.

27. Vještak Tomislav Prpić je u nalazu i mišljenju od 24. listopada 2024. u bitnome utvrdio da je tužiteljica po kreditu broj 9012065406, na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, više uplatila 3.984,63 eura.

28. Tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića. Prihvaća predmetni nalaz i mišljenje, na provedeno vještačenje ne stavlja primjedbi. Iz predmetnog nalaza sada proizlaze bitna utvrđenja koja u cijelosti dokazuju osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je za preplaćeno zbog tečajnih razlika podnijela tužbu radi isplate iznosa od 4.248,00 eura (dio točke II. tužbenog zahtjeva). Tada tužiteljica nije imala stručnih znanja za točan izračun, a niti je imala financijskih sredstava za platiti dodatno i vještačenje prije utuženja. Vještak je u cijelosti valjano ispunio svoju zadaću, te je njegovo mišljenje u cijelosti valjano i zakonito. Tečajne razlike su prikazane POD 2.3.1. nalaza na stranicama 9.-10., odnosno u Tablici 5-Pregled pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja. Tako je vještak zaključno naveo: „U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 3.984,63 eura, a razlike su prikazane u Tablici 5.“ Isto je ponovljeno i u zaključnom Mišljenju na stranici 12. nalaza i mišljenja. To je iznos koji treba dosuditi tužiteljici presudom suda na ime preplate zbog tečajnih razlika te u tom dijelu se prihvaća vještačenje. Tužiteljica smatra da se vještak bespotrebno upuštao u izračun negativnih tečajnih razlika, koje je prikazao u Tablici 6, kada mu to nije bilo naloženo rješenjem suda, kada to nije uopće predmetom tužbenog zahtjeva, a nije jer u tom smislu nije postavljen ni tužbeni odnosno eventualno protutužbeni zahtjev po tuženici, a niti je tužena banka u tom smislu izjavila prigovor prijeboj. Stoga, taj dio valja zanemariti. Predmet tužbenog zahtjeva je (osim preplaćenog po tečajnim razlikama) i povrat protupravno naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita. Stoga predlaže pozvati vještaka da u pismenoj dopuni se očituje:

Jesu li tužiteljici naplaćene i ako jesu, kada i u kojim iznosima su naplaćene naknada za obradu kredita te naknada za osiguranje kredita.

29. Tuženik prigovara Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka te iznosi svoje primjedbe pravne prirode na Nalaz i mišljenje, stoga ističe da nije potrebno usmeno saslušati vještaka. Tuženik prigovara danom Nalazu i mišljenju budući da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Napominje da je među stranama ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima, stoga izračun eventualne preplate nije točan, proturječan je volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Vještak je u Nalazu i mišljenju sačinio izračun uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita, koje iznose 182,17 EUR, a što je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari nije opravdano zanemariti utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita.

30. Vještak se očitovao o pitanju tužiteljice vještak je u podnesku podrboj 32 naveo da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 281,37 eura i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 450,19 eura.

31. Tužiteljica je je prihvatila dopunu nalaza i mišljenja, na provedenu dopunu kao ni osnovno vještačenje ne stavlja primjedbi, te. Vještak je izradio predmetnu dopunu nalaza stručno i objektivno, shodno uputi i zadaći suda te pravilima struke. Ističe da iz predmetne dopune nalaza proizlaze bitna utvrđenja koja u cijelosti dokazuju osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva i to: „ naplaćena je naknada za obradu kredita u visini od 1,50%, odnosno u iznosu od 458,24 CHF, što iznosi 281,37 eura te naknada za osiguranje kredita u iznosu od 450,19 eura“. Tužiteljica je za povrat tih naknada utužila ukupno 732,20 eura, a vještak je utvrdio da su iste plaćene u ukupnom iznosu od 731,56 eura pa je taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti sada dokazan po osnovi i visini. Dakle, tužbeni zahtjev se sastoji od preplate zbog tečajnih razlika (izračun iz osnovnog nalaza – 3.984,63 eura) i nezakonito naplaćenih naknada (izračun iz dopune nalaza – 731,56 eura), a to je ukupno 4.716,19 eura.

32. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 20. siječnja 2025.

33. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 30. ožujka 2022., kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

34. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

35. Kako su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 31.10. 2006. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine o valutnoj klauzuli (čl. 1.) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

36. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 91/04. i 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05. i 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22. i 156/22.) čl. 2. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/2023) 30. prosinca 2023., čl. 1. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 114/22. i 156/22.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

37. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. U čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a). U konkretnom slučaju tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u odnosu na tuženika donošenjem presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći. Vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako u konkretnom slučaju za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, a tužba tužiteljice predana je 2. rujna 2021., od donošenja navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

38. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 16. siječnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također sud ocjenjuje da se ne može govoriti da je nastupila zastara i u odnosu na naknadu za obradu kredita, zato što se također radi o nepoštenoj praksi, da su korisnici kredita trebali plaćati naknade za obradu kredita, a o tome niti su bili informirani, niti su znali za što točno plaćaju tu naknadu. Banke su naplaćivale naknadu za obradu kredita, a obrada kredita ustvari bio je i jedan od bitnih poslova banke, pa sud ne vidi razloga zašto bi korisnik bio obvezan plaćati tu naknadu. Stoga je sud u ovom postupku utvrdio ništetnom navedenu odredbu ugovora, u odnosu na naknadu za obradu kredita kako je to navedeno u izreci. Vrhovni sud je također zauzeo stajalište da predmetna naknada ima iste posljedice kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, tuženik je nametnuo odredbu koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužiteljica prilikom ugovaranja nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj takve ugovorne odredbe sukladno kojoj je tuženiku morala isplatiti iznos od 281,37 eura EUR. Ista odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa je zbog toga ništetna. Spomenuta odredba ne sadrži nikakvo objašnjenje osim šturog pojma „naknada“ te ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama pa je ista netransparentna i ničim opravdana.

39. Iako je vještak u nalazu naveo i tzv. Negativne razlike, sud nije to uzeo u obzir, zato jer tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja do zaključenja prethodnog postupka, niti je postavljen protutužbeni zahtjev u tom smislu. Prigovori i protutužbeni zahtjevi moraju biti konkretni, jasno specificirani. Pogotovo se to odnosi i na banke koje jesu financijske institucije i imale su dovoljno parametara na vrijeme postaviti zahtjev. Samo paušalno pozivanje banke na tzv. Negativne razlike i isticanje prigovora prijeboja nakon financijskog vještačenja sud nije uzeo u obzir.

40. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznose od kako je to navedeno u izreci, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je to također navedeno u izreci presude. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020. Nije relevantno što je tužiteljica otplatila u cijelosti kredit. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa. Tuženik je s tužiteljicom kao potrošačem u razdoblju koji je naveden u presudi VTS-a, sklopio ugovor o kreditu broj: 9012065406 dana 31.10.2006.g. kojim je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, u kojem je ugovoru o kreditu glavnica vezana uz švicarski franak, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužiteljice, ista nije znala niti je mogla znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Zbog spomenutih nepoštenih ugovornih odredbi nametnutih od strane tuženika, tužiteljica je za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženiku isplatila novčana sredstva koja mu ne bi bila dužna isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, čime je tuženik bez osnove stekao novčana sredstva koja tužiteljica potražuje ovom tužbom. Također, predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštenu odredbu, 11.3. koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je naplaćena jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je dakle stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje su ništetne, pa je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužiteljici.

41. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 450,19 eur za osiguranje kredita, sud je ovaj zahtjev odbio kao neosnovan.. Sud ocjenjuje da se radi o jednom od uobičajenih instrumenata osiguranja kredita koje banke mogu tražiti. Svrha je ovog proizvoda osiguranje podmirenja kreditnih obveza dužnika u slučaju njegove nemogućnosti uredne otplate dugovanja nastale u određenim slučajevima koji su definirani ugovorom o osiguranju. U slučaju nastupa takvih okolnosti otplatu kredita prema banci obavlja društvo za osiguranje. Korisnik kredita treba biti svjestan kako mu ovo osiguranje služi kako bi njegove kreditne obveze mogle biti podmirene tijekom određenog vremenskog razdobalja u slučaju javljanja poteškoća sa otplatom. Sud ocjenjuje da se radi o jasnoj odredbi, koja potrošača, konkretno korisnika kredita ne dovodi u nerazmjerno težu situaciju i pri tome nije povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja. Stoga je ovaj dio tužbenog zahtjeva sud odbio.

42. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

43. Na temelju čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., 80/22, 155/23; dalje: ZPP) stranka sud može odlučiti da jedna stranka drugoj plati parnični trošak u cijelosti, ako ova nije uspjela u samo neznatnom dijelu. Tužiteljica nije uspjela u manjem dijelu, sa zahtjevom za naknadu radi osiguranja kredita. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

44. Tužiteljici je priznata naknada troškova zastupanja kod sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava podnesaka od 5. listopada 2023., 5.11.2024., 20.1.2025., u iznosu od po 200,00 eura, pristupa ročištima od 28.5.2024., 4.9.2024., 21.1.2025., 4.2.2025. u iznosu od po 200,00 eura, ukupno 1.600,00 eura, trošak financijskog vještačenja 400,00 eura, ukupno 2.000,00 eura, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Tar. br. 7. t. 1. OT, Tar. br. 8. t. 1. u vezi Tar. br. 7. t. 1. OT, Tar. br. 9. t. 1. u vezi s Tar. br. 7. t. 1. OT ("Narodne novine", broj 138/23., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a. S obzirom da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tar. br. 50. OT uz pripadajući iznos tužiteljici pripada trošak zastupanja u visini od 2.000,00 eura. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 2.000,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. svibnja 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

45. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak.

46. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama – Buie, 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

Dna:

1. Pun. tužiteljice,

2. Pun. tuženika.