REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Paromlinska 2, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB 92963223473, plati na ime povrata onoga što je primio na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamati tužitelju HL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od iznos od 8.778,99 EUR uvećan za zakonske kamate koje teku od 30. rujna 2015. god. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.”

- / -

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.000,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke, sklopljen dana 04. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji ugovor da je solemniziran dana 09. srpnja 2007. kod Davida Milasa, javnog bilježnika u Dardi, pod posl. br. OV-2980/2007. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio i potom isplatio tužitelju namjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće (čl. 6. ugovora o kreditu) u iznosu protuvrijednosti 82.610,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora o kreditu). Slijedom izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) parnične stranke da su dana 23. veljače 2016. sklopile Dodatak gore navedenom ugovoru o kreditu od 04. srpnja 2007., koji dodatak da je solemniziran istog dana kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod brojem OV-1233/16, te da je tužitelju omogućena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur. Prilikom konverzije kredita u veljači 2016. tuženik da je uzeo u obzir promjene kamatne stope na kredite uz valutnu klauzulu u eur, i to redom 6,30 % - 6,55 % - 7,00 % - 7,50 % - 7,25 % - 7,21 % - 6,75 % - 7,25 % - 6,75 % - 6,54 % - 6,34 % na što da tuženik nije bio ovlašten sukladno čl. 19.c st. 1. t. 2. ZPK-a, kako da je propisano novelom ZPK-a objavljenom u NN 102/2015. Naime, čl. 19.c st. 1. t. 2. ZPK-a da izrijekom propisuje da se kod promjene valutne klauzule umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tako da nije dopustivo uvažavati povećanja kamatnih stopa, što da je tuženik učinio prilikom konverzije u veljači 2016., koristeći povećanja kamatnih stopa koja da su bila plod korištenja nepošteno ugovorenih ugovornih odredbi i jednostranih odluka koja da se uopće na razlikuju od onih kakve da je VSRH presudom broj: Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. proglasio nepoštenima tj. nevaljanima u pogledu ugovora s valutnom klauzulom. Tuženik da naprosto nije smio prilikom konverzije zaračunavati kamatu veću od 6,30 % tj. iznos mjesečnog anuiteta veći od 464,15 eur. Obzirom da je od 01. kolovoza 2007. pa do 01. rujna 2015. dospjelo na plaćanje 97 rata, to da bi zapravo dospjelo na plaćanje (97 x 464,00 eur) 45.022,55 eur, a ne 47.740,71 eur kako da je tuženik izračunao primjenom promjenjive kamate. Uslijed tuženikovog propusta da konvertira tužiteljevu obvezu uz uvažavanje svih odredaba čl. 19.c ZPK-a, naime uslijed propusta da naplati kamate kakve da je na dan sklapanja ugovora o namjenskom kreditu 04. srpnja 2007. primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eur (6,30 %), uvažavajući smanjenja (tj. ne i povećanja!) kamatne stope u razdoblju od rujna 2015. (čl. 19.c st. 1. t. 2. ZPK-a) tuženik da je naplatio od tužitelja bez pravne osnove iznos od 2.718,16 eur. Slijedom gore navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB 92963223473, plati na ime povrata onoga što je primio na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamati tužitelju HL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od iznos od 8.778,99 EUR uvećan za zakonske kamate koje teku od 30. rujna 2015. god. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.”

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev, kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, odnosno, izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ne osporava da je među strankama sklopljen ugovor o namjenskom kreditu br. 3210077134 od 04. srpnja 2007., kojim se tužitelj zadužio u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.610,00 CHF, na razdoblje otplate od 13 godina, u skladu s odredbama sklopljenog ugovora. Tuženik ne osporava da je među strankama 23. veljače 2016., sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (u nastavku: ZID ZPK/15) sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je CHF kredit konvertiran u eur kredit. Tuženik ne osporava niti promjene kamatne stope na eur kredit koje su korištene u konverziji, izuzev što je tužitelj u tužbi preskočio navesti kamatu od 7,01 % koja je korištena u razdoblju od 01. siječnja 2014. do 01. srpnja 2014. No, tuženik u cijelosti osporava da bi tužitelju bio dužan vratiti bilo kakve iznose stečene bez osnove. Sklapanje predmetnog dodatka da nije jednostrana odluka banke. Za razliku od banke, tužitelj da nije bio niti dužan sklopiti predmetni Dodatak. Tužitelj da je predmetni Dodatak potpisao (i isti da je uz to solemniziran), a da ga nitko na to nije prisilio. Tužitelj da je time: prihvatio izračun konverzije (koji da mu je inače prije sklapanja aneksa dostavljen i koji da je zasebno prihvatio, jer da je to pretpostavka sklapanju aneksa), prihvatio promjenjive kamatne stope koje su korištene u izračunu konverzije, prihvatio iznos neotplaćene glavnice kredita za buduću otplatu i prihvatio visinu i način promjene kamatne stope koju će ubuduće plaćati na taj eur kredit. Tužitelj da traži od suda da ignorira temeljne postulate ugovornog prava. Ako tužitelj ima kakvih mana volje na svojoj strani, onda da bi to trebalo biti predmet posebnog postupka. Ako tužitelj smatra da bi banka u konverziji trebala postupati po nekakvim drugim pravilima (primjerice u izračunu konverzije koristiti isključivo kamatu od 6,30 %), onda da nije trebao potpisati predmetni Dodatak, već tražiti novi izračun i novi aneks. Zakon o obveznim odnosima da u čl. 248. predviđa situaciju kada je jedna strana u obvezi sklopiti ugovor, a uz to u konkretnom slučaju zakonom da je određen i sadržaj tog ugovora, pa i sam postupak konverzije. Tužitelj da, za razliku od banke, nije u obvezi sklopiti predmetni ugovor. Ako je smatrao da banka svoju obvezu ispunjava nezakonito, tada da je trebao odbiti sklapanje dodatka ugovoru i tražiti sklapanje ugovora drugačijeg sadržaja. Izračun konverzije da je nesporno izrađen u skladu sa zakonom. Naime, odredba čl. 19.c st. 1. t. 2. ZID ZPK/15 da glasi: "(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome da proizlazi da su izračun konverzije i dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Nadalje da proizlazi da je tužitelj vlastitom voljom prihvatio izračun konverzije, a samim time i sve kamatne stope za eur kredit koje da su iskorištene u izračunu konverzije. Tužitelj da stoga nema pravo osporavati takve kamate. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da prihvaća kao točan tuženikov navod gdje iznosi podatak da je u razdoblju od 01. siječnja 2014. do 01. srpnja 2014. na potrošačke kredite tuženika s deviznom klauzulom u eur primjenjivana (promjenjiva) kamata od 7,01 %. Što se tiče mišljenja tuženika da su tužitelj i tuženik smjeli primjenom slobode ugovaranja iz ZOO-a ugovoriti kod provedbe iz Dodatka ugovora o kreditu od 23. veljače 2016. primjenu kamatnih stopa kakve je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući kako smanjenja, tako i povišenja kamatnih stopa u razdoblju od sklapanja predmetnog ugovora pa do 23. veljače 2016. tome da nije tako. Naime, čl. 19.c st. 1. t. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja odredba da je kogentne naravi (tj. isključuje slobodu drugačijeg ugovaranja), da propisuje obvezu tuženika da umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kod konverzije kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa. Tuženiku da naprosto nije bilo dozvoljeno ugovoriti kamatnu stopu uz uvažavanje povećanja kamatnih stopa tijekom vremena trajanja kreditnog odnosa. Stoga da je tužitelj nezakonito prilikom konverzije zaračunao kamate veće od 6,30 % tj. takve povodom kojih su neki anuiteti zaračunati u iznosima većim od 464,15 eur mjesečno. Tuženik da pravilno citira čl. 428. ZOO-a, ali da propušta navesti da ta odredba izričito propisuje da u slučaju kada zakon nalaže jednoj strani sklapanje ugovora i ta strana unese u ugovor odredbe koje su u suprotnosti sa zakonom (kako da je tuženik doista i postupio u konkretnom slučaju) onda odredbe propisa (ovdje ZKP-a) koje određuju sadržaj ugovora stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima. Tužitelj da u tužbenom zahtjevu doista traži da se primjeni konverzija uz obračun kakav nalaže čl. 19.c ZPK-a i čl. 248. ZOO-a, a ne uz obračun kakvog je primijenio tuženik. Tuženik da pravilno citira odredbu čl. 19.c st. 1. t. 2. ZPK-a, ali da propušta podebljati/podcrtati dio koji glasi "na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa." Taj dio citirane odredbe da je važan. Zbog takve odredbe tužitelj da nije imao slobodu s tuženikom ugovoriti uvažavanje povećanja kamatnih stopa tijekom vremena trajanja kredita. U odgovoru na tužbu da se insinuira da bi tužitelj svojim slobodnim pristankom mogao "ozakoniti" nezakonit izračun kamata koji da je kod konverzije proveo tuženik. Ako bi takva logika bila ispravna, tada bi mogao primjerice davati kredite uz (nezakonitu) kamatu od 30 % mjesečno samo ako korisnik kredita na to slobodno pristane. Tome da nije tako i ta logika da nije pravilna, jer da ne postoji sloboda da se pristane na kršenje zakona, a odredbe o konverziji kredita da su kogentne naravi, te da stranke svom dispozicijom ne mogu ugovoriti način konverzije nepovoljniji za korisnika kredita.

4. U svojoj replici tuženik navodi da tužitelj očito pogrešno tumači odredbu čl. 19.c st. 1. t. 2. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (u nastavku: ZID ZPK/15) temeljem kojeg propisa da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim da je CHF kredit konvertiran u eur kredit. Tužitelj da, u suštini, smatra da se izračun konverzije može temeljiti na promjenjivoj kamatnoj stopi, ali samo ako se ista smanjuje u odnosu na početnu kamatnu stopu. Tužitelj da taj zaključak izvodi iz odredbe čl. 19.c st. 1. t. 2. ZID ZPK/15. Jasno da je kako zakonodavac nije naložio jedino i isključivo smanjenje početne eur kamatne stope, već da je naložio primjenu kamatne stope jednake onoj koja se primjenjivala u eur kreditu iste vrste i trajanja, ali je naložio i smanjenje takve kamatne stope ako je takvo smanjenje bilo odobreno određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja. Naime, činjenica da je da većina banaka, pa tako i tuženik, odobrava smanjenje standardne kamatne stope određenim klijentima iz različitih razloga. Primjerice, stambeni krediti za mlade osobe (u konkretnom slučaju klijenti da su osobe mlađe od 35 godina) da imaju nižu kamatnu stopu od kredita za starije od 35 godina. Dakle, prilikom izračuna konverzija, banka da je dužna uzeti u obzir da li određena osoba ostvaruje pravo na smanjenje kamatne stope zbog svoje pripadnosti određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja. Svako tumačenje suprotno tome da bi dovelo do toga da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredit bili u boljem položaju od potrošača koji su cijelo vrijeme imali kredit denominiran u eur ili u kunama s valutnom klauzulom u eur, s obzirom da bi se na način kako da ZID ZPK/15 tumači tužitelj, u odnosu na konvertirane kredite mogla primjenjivati samo početna kamatna stopa ili kamatna stopa niža od početne. Takva neujednačenost da je svakako suprotna namjeri zakonodavca i proklamiranom cilju konverzije iz čl. 19.b ZID ZPK/15 gdje da je kao "načelo konverzije kredita" određeno da se konverzija kredita provodi na način da se "položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur." Tuženik, dalje navodi da je tužiteljev tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa između razlike početne EUR kamate definirane konverzijskim dodatkom ugovora o kreditu i promjena EUR kamate do 15. rujna 2015. godine. Za takav tužiteljev zahtjev da ne postoji uporište ni u propisima, niti u sudskoj praksi, jednako kao što da ne postoji nikakvo uporište ni za tužbene zahtjeve koji postavljaju ostali tužitelji koji su konvertirali kredite s ciljem ostvarivanja dodatne preplate po osnovi kamate ili tečajne razlike po izvorno sklopljenom kreditu s CHF valutnom klauzulom. U vezi s tužiteljevim tužbenim zahtjevom, tuženik ističe, kako su početna EUR kamatna stopa i njezine kasnije promjene (koje da tužitelj u ovoj parnici osporava) određene sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) koji da je člankom 19.c. st.1. t.2. i 3. propisao: " (1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

2. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta." Osim gore navedenog i činjenice da je primjenu EUR kamatne stope izričito propisao ZID ZPK /15, tuženik ističe kako tužitelj nije morao pristati na ponudu na sklapanje dodatka ugovora o kreditu iz 2016. prema ponudi, koju da je s druge strane, tužena morala dati tužitelju, i to u skladu s odredbama ZID ZPK/15, koji da je mandatornim odredbama propisao način obračuna, proceduru i rok u kojem su banke, pa među njima i tužena, trebale svojim klijentima, među kojima i tužitelju, dati ponudu radi konverzije kredita, kao i način obračuna promjene valute i kamatne stope. Odredbom članka 19.e stavak 6. ZID ZPK/15 propisano da je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.“ Iz navedenog da proizlazi kako takve kamatne stope (i) nisu redovne CHF kamatne stope iz CHF Ugovora o kreditu, nego da su to (ii) EUR kamatne stope koje da su se primjenjivale skladno čl. 19.c. st.1. t.2. i 3. ZID ZPK /15, te da je (iii) banka iste bila dužna ponuditi klijentima tako i tužitelju, a (iii) tužitelj da je na iste pristao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija za koji (iv) Dodatak da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos 1/2019 potvrdio da je u skladu s ZID ZPK/15. Tuženik ističe kako je u međuvremenu donesena presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., te da se tužena banka očituje o toj presudi i o tijeku ovog parničnog postupka. U predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio da je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku Sud da je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa da je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU da se poziva na taj sud kada da navodi sljedeće:

(i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu H. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao da je na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što da je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji da se na okolnostima koje da nisu sporne u postupcima koje da pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga da više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto da ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno da je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga da pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud da je odgovorio na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada da se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te da stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud da je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako da je nedvojbeno prepoznato i to, kako da je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To da, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: "(5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona." Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj da dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada da je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii) isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka da nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Ponajprije, Vrhovni sud da je u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kada da navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji." U nastavku da je Vrhovni sud zaključio:

“Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju: (i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju da vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To da pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i po kojoj da je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj da više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja da je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega da je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-3380/2021-3 od 10. siječnja 2023. godine: "9.3. Vrhovni je sud u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz €. Dakle sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u Chf. 9.4. Stoga opća pravila ZOO o ništetnosti ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Naime, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala je nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti retroaktivnom primjenom Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u €. 9.5. U okolnostima u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na nedostatak razloga zbog kojih je otklonjen utjecaj Dodatka Ugovoru od 11. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom kao valjane osnove tuženikovog stjecanja, na primjenu odredbe čl. 1111. ZOO.” Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom da je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj da je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 1241/18 od 14. svibnja 2020. kojom da je preinačena prvostupanjska presuda ŽS Zadar i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj da je, između ostaloga, rečeno i: „Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl.22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom da je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani (…)“. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2460/2017-2. od 4. ožujka 2020. „I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-658/2018 od 29. travnja 2020., u kojoj da se navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. (…) Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine kojom da je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno, a u kojoj da je, između ostaloga, rečeno i: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. st. 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) „ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-119/2018 od 11. svibnja 2020. godine „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Dubrovniku, posl. br. Gž-706/19 od 29. travnja 2020. „Odredbom članka 19.e stavak 6. ZPK propisano je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Argumentum ad contrario, ako potrošač prihvati konverziju koja je sukladna tom Zakonu, takav sporazum uređuje odnos među strankama i predstavlja novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Stoga, prema stavu ovog suda, kada nema spora oko toga da je dodatak ugovora iz 2015. u svemu, pa i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, suglasan s prisilnim propisom (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZPK), koji je zakon ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda RH br. U-I-3685/2015), tada nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ugovora o kreditu iz 2005. i dodatka iz 2006., utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva, niti zbog ništetnosti takve(ih) odredbe(i) dodatka ugovora o kreditu iz 2015., utvrđenje ništetnosti koje(ih) nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, ali predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatom, budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a)." Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020 kojom da je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na Rješenje Gos-1/2019.: „(…) Stoga, slijedom navedenog nepobitno proizlazi, da je svaki potrošač mogao sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je navedeni Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (U-I-3685/2015) i u svojoj odluci istaknuo da Zakon ima legitiman cilj koji se ogledao u povećanju socijalne zaštite sprječavanja nastavljanja neposredne poslovne prakse kreditnih institucija, te sprječavanja dužničke krize. Prema tome, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019-36 ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji sa režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Stoga u konkretnom slučaju nepobitno iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključio Dodatak ugovora o kreditu s tuženikom to predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. (…)

Kako je tužitelju kao korisniku kredita omogućeno da pristupi sklapanju Dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju Zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem Dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je Županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci – članak 373. a ZPP-a.“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. koja da također potvrđuje navode tuženika: „U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca.(…) S tim u vezi je posebno važno daje konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke Člankom 3.4. Aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije. (…) Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatomim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje daje spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga je uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020.: „Po ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016. prestao je važiti Ugovor o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2007., ali samo u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom, pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu "još uvijek nepodmirenih iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose ugovorenih kamata, koje su tekle od dana nakon svake mjesečne uplate anuitete po ništetno povišenoj kamatnoj stopi do dana obračunatog podmirenja preplate, 13. siječnja 2016., kada je potpisan Dodatak ugovora o kreditu te stupili na snagu efekti konverzije kredita", koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen ugovor o konverziji kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima. U postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje koje, dakako, zastupa i ovaj viši drugostupanjski sud: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Primijenjeno na predmetni slučaj to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan čl. 9. ZOO koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tako je i tužitelj kao korisnik kredita dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete. Tužitelj kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika kao kreditora, mogao je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo), ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama). Svrha novele ZOZP iz 2015. nije bila u tome da djelomično riješi problem nepoštenih ugovornih odredbi u kreditima s švicarskim francima. Upravo suprotno. Cilj ovog Zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka, uravnoteži prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača. U predmetnom slučaju tužitelj je odabrao zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezan ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa. Niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st. 1. ZOO). Niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (čl. 323. ZOO).“ Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-1780/19 od 7. srpnja 2020.: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan." Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-624/2018-2 od 24. studenog 2020. "Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da su između stranaka sklopljeni navedeni Aneksi ugovora o kreditima. Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Aneksom u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Aneksi sada predstavljaju onu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan. Stoga je očito da zahtjev tužitelja nije osnovan, imajući u vidu da su utuženi iznosi uzeti u ispunjenje nove ugovorne obveze, pa je pogrešna tvrdnja tužitelja da isti imaju pravo unatoč provedenoj konverziji na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a." Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine „7. Navedeno pitanje u prijedlogu tužiteljice nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. To stoga što je ovaj sud već u svojoj odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine iznio u pogledu zaključenih dodataka ugovorima o kreditu s valutnim klauzulama u CHF svoje pravno shvaćanje, a s kojim shvaćanjem pobijana presuda nije u suprotnosti. 8. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji) na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (ZID ZPK / 15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos 1/2019 od 30. ožujka 2020. godine kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.st. 1. ZPP.“ Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. godine „19. Stoga prvostupanjski sud kod činjenice da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena te slijedom toga sklopila predmetni aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna. 20. Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke zaključile aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljem na odredbi članka 19. c. ZPK i da stranke u postupku tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.“ Tuženik navodi da postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje da se na sličan način pozivaju na Rješenje Vrhovnog suda, ali one da još nisu pravomoćne pa da ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.g.) kojom da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje da opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem da se navodi: „Sklapanjem Dodatka Ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. g. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u čl. 8. Dodatka Ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi Ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Ustavni sud Republike Hrvatske da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji da se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nadalje, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji da ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji ili posljedično do isplate tužitelju protivno ZID ZPK/15 čiju ustavnost da je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje da nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz aneksa, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, da ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti da tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje da glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje i na presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023.g. "18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli 18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. 18.4. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. (…) 22. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. 23. Neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na članak 41. stavak 1. ZZP/2014 prema kojem se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Najprije, riječ je o odredbi prve glave („Opće odredbe“) trećeg dijela ZZP/2014 („Potrošački ugovorni odnosi“) koja se na temelju odredbe članka 40. točke 4. ZZP/2014 ne primjenjuje na ugovore o financijskim uslugama. U skladu s člankom 5. točkom 3. ZZP/2014 sporni je ugovor o kreditu obuhvaćen pojmom ugovora o financijskim uslugama. 23.1. Osim toga i neovisno o tome, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. i 20. ovog obrazloženja, ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Isto tako, ne proizlazi niti da je tuženik tužitelju koji je prihvatio izračun konverzije kredita prilikom zaključenja dodatka ugovoru postavio dodatne uvjete kojim bi se derogirala tužiteljeva prava pa odredba članka 19.e stavka 9. ZPK-a u ovom predmetu, suprotno navodima odgovora na žalbu, nije primjenjiva (…)" Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1006/2022-2 od 16. studenog 2023.g. „16. Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ 17. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se „nije mogao odreći prava na obeštećenje kada nije znao da to pravo ima“, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: „Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora. 18. Zaključno, vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ, na koju se poziva tužitelj, valja istaći da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., Đ, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., S, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021. 19. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio toč. I. izreke prvostupanjske presude.“ Tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je Vrhovni sud RH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Stoga, a obzirom da je tužitelj predmetni kredit konvertirao, to tuženik ističe da je istome otpala pravna osnova u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pa tuženik predlaže sudu isti bez daljnjeg raspravljanja odbiti. Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda, posl. br. Rev 2609/2017 od 15. veljače 2022., u kojoj da je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem „12. Prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je postupajući u skladu s odredbom čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunila tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a (tako Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. i Rev-893/2017-2 od 29. lipnja 2021.)“ Tuženik ukazuje na odluku Vrhovnog suda, posl. br. Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., u kojoj da je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem, „kada je banka kao tuženik u postupku, postupajući u skladu s odredbom čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je potrošač, tužitelj, prihvatio i s bankom, tuženikom, sklopio dodatak ugovora o kreditu, tuženik, banka, zapravo je ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više isplaćenog iznosa. Obzirom na navedeno, banka kao tuženik dužna je naknaditi potrošaču parnični trošak bez obzira što je potrošač povukao tužbu.“ Ukoliko međutim, sud ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 66.145,31 kn. Također, u slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da vještak prilikom izračuna uzme u obzir te izrazi i tzv. „negativne razlike“, odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. Odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano da je da kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Vještačenja je predložio tužitelj, a tuženik da se istome protivi. Tuženik unaprijed ističe kako je sukladno čl. 153. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelja potrebno pozvati na uplatu predujma za vještačenje. Tuženik da je sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a iznio činjenice kojima da pobija navode tužitelja da se u obzir uzmu samo pozitivne razlike, međutim, takvo iznošenje činjenice da se ne može smatrati i da nije prijedlog za provođenje vještačenja koji bi opravdao prethodno snošenje dijela troška vještačenja. Isto da potvrđuje i Županijski sud u Zadru, posl. br. Gž-149/2023 od 22. veljače 2023. godine „11. Tuženica OTP banka d.d. Split, nakon što je određeno provođenje financijskog vještačenja rješenjem prvostupanjskog suda broj P-1050/19-21 od 3. listopada 2022. prigovorila je tom rješenju svojim podneskom od 10. listopada 2022. te je predložila dopunu rješenja od 3. listopada 2022. novim, dopunskim nalogom za vještačenje, da se utvrde, osim pozitivnih i "tzv. negativne razlike" (l.s. 74), što je već predložila još u podnesku od 2. lipnja 2022., o čemu je sud prvog stupnja trebao voditi računa prilikom donošenja rješenja o određivanju financijskog vještačenja od 3. listopada 2022. 12. Naime, sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP). 13. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. 14. Odredbom čl. 219. st. 1. istog Zakona propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. 15. U konkretnome, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 153. st. 1. i 2. ZPP kada je pobijanim rješenjem u toč. III izreke naložio tuženici, a ne tužiteljici, da u roku od 15 dana uplati predujam za izvođenje tog dokaza, jer izvođenje dokaza financijskim vještačenjem tuženica i nije predložila."

5. U svojoj replici tužitelj navodi da pravna stajališta drugostupanjskih sudova na koja se poziva tuženik nisu pravilna, i razlikuju da se od pravnih stajališta drugih drugostupanjskih sudova u R Hrvatskoj – uključivo stajališta drugostupanjskog Županijskog suda u Rijeci sadržanoga u rješenju Posl. broj: Gž-679/2018-3 donijetom u naslovnom spisu dana 24. lipnja 2019. god.; kao i od pravnih stajališta koja da je u revizijskim odlukama već zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske. U obrazloženju samog rješenja Gos-1/2019-36 VSRH (v. 6. odlomak na str. 5 toga rješenja), međutim, VSRH da ustraje kod svojih ranijih pravnih stajališta sadržanih u rješidbi Broj: Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019., a u kojoj rješidbi od 12. veljače 2019. god. da zauzima VSRH pravno stajalište:

„sama činjenica da su stranke sklopile... dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine“ broj 102/15... – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR... ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane“. Dosljedno tome, u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz vremena nakon donošenja rješidbe Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. god., razvidnoj iz toč. 13. obrazloženja rješidbe Broj Rev 809/2021-2 22.12.2022., zauzima da se pravno stajalište: "Osnovano tužitelj u reviziji navodi kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se nakon sklapanja dodatka Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) više ne može više tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu te posljedično tome i isplata preplaćenih iznosa. ... odgovor na postavljeno pitanje glasi kako činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog Ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Na isti način ovaj sud je odlučio i u predmetima poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020." Govoreći o tumačenju odredaba ZID ZPK/2015 o konverziji kredita, da valja ukazati da odredbe ZID ZPK/2015 uopće ne reguliraju pitanje ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati; te da je kod sklapanja Dodatka ugovoru od 15. siječnja 2016. god. između ovdje tužitelja i tuženika, odredba o promjenjivoj kamati ostala nepromijenjenom (za razdoblje do donošenja ZID ZPK NN 143/2013, kojima da je uređena primjena odredivih parametara za promjenjive kamate). Tuženik da je, doista, kod obračuna konverzije uzeo u obzir podatke o promjenama svojih kamatnih stopa na kredite s EUR valutnom klauzulom. Međutim i odredbe o promjenjivoj kamati sadržane u ugovorima o kreditu s EUR valutnoj klauzulom – također da su proglašene ništetnima u kolektivnoj parnici za zaštitu prava potrošača, već prije donošenja ZID ZPK/2015; a ZID ZPK/2015 god. da ne propisuje da bi se retroaktivno konvalidirale bilo kakve ništetne odredbe o kamatama. Toč I. izreke presude Posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. da glasi kako slijedi: „II. Djelomično se odbijaju žalbe prvotuženika Z.B. d.d., drugotuženika P.B.Z. d.d., trećetuženika E.S.B. d.d., četvrtotuženika R.A. d.d., petotuženika H.A.A.B. d.d., šestotuženika O. d.d. i sedmotuženika S.G.S.B. d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. , 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R.A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., petotuženik H.A.A.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S.G.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.“ Da se taj dio izreke pravomoćne presude odnosi na sve potrošače i na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale tužene banke u razdobljima iz tužbenog zahtjeva istaknutim u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača „Franak“, posve da je jasno izloženo u 3. odlomku na str. 44 presude Visokog trgovačkog suda RH Posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god.: „Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca – ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima usmjereno je prema svim potrošačima, dakle i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnog interesa i za zaštitu pojedinačnog interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima.“ Stoga da valja zaključiti da tužitelj nije samim sklapanjem sporazuma o konverziji prema odredbama ZID ZPK/15 kompenziran za preplate s osnova promjenjivih kamata. O ništetnosti odredaba o jednostrano promjenjivim kamatama također i kod kredita bez valutne klauzule i s EUR valutnom klauzulom da postoji već ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako primjerice presuda u postupku izvanredne revizije Broj: Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023. god.

6. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 2.718,16 eur sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužbenim zahtjevom postavljenim nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 8.778,99 eur s pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj povećao tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu.

Tuženik se usprotivio toj preinaci i, za slučaj da sud dopusti preinaku, istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

Prema čl. 191. st. 2. ZPP-a, iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe.

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu od 04. srpnja 2007. (4-11), dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. (12-23) i izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (24-30). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

Među strankama je nesporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao kreditora, s druge strane, sklopljen dana 04. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210077134, kreditna partija 7103719005 (dalje: ugovor o kreditu), koji ugovor je solemniziran dana 09. srpnja 2007. kod Davida Milasa, javnog bilježnika u Dardi, pod posl. br. OV-2980/2007.

Nesporno je da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju namjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće (čl. 6. ugovora) u iznosu protuvrijednosti 82.610,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora).

Uvidom u ugovor o kreditu je utvrđeno da je istim ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.), te da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora i da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Namjena kredita iz ugovora o kreditu je adaptacija obiteljske kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na ugovor o kreditu odnosi presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda VTS-a posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene, budući da se o njim nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi su ništetne.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.509,54 eur / 41.511,74 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 05. studenog 2007. 30,01 eur / 226,09 kn, 04. prosinca 2007. 30,06 eur / 226,47 kn, 09. siječnja 2008. 30,18 eur / 227,36 kn, 04. veljače 2008. 30,42 eur / 229,22 kn, 04. ožujka 2008. 60,92 eur / 459,01 kn, 03. travnja 2008. 61,73 eur / 465,12 kn, 05. svibnja 2008. 60,81 eur / 458,17 kn, 03. lipnja 2008. 59,68 eur / 449,65 kn, 02. srpnja 2008. 59,71 eur / 449,88 kn, 04. kolovoza 2008. 59,08 eur / 445,14 kn, 02. rujna 2008. 58,67 eur / 442,07 kn, 06. listopada 2008. 59,36 eur / 447,27 kn, 21. studenog 2008. 61,13 eur / 460,62 kn, 08. prosinca 2008. 61,16 eur / 460,84 kn, 05. siječnja 2009. 63,83 eur / 480,91 kn, 04. veljače 2009. 64,20 eur / 483,75 kn, 09. ožujka 2009. 64,65 eur / 487,11 kn, 11. travnja 2009. 63,14 eur / 475,76 kn, 15. svibnja 2009. 62,53 eur / 471,14 kn, 14. srpnja 2009. 61,67 eur / 464,63 kn, 14. srpnja 2009. 61,44 eur / 462,95 kn, 14. kolovoza 2009. 80,27 eur / 604,76 kn, 15. rujna 2009. 80,94 eur / 609,87 kn, 09. listopada 2009. 80,16 eur / 603,93 kn, 14. studenog 2009. 80,19 eur / 604,22 kn, 14. prosinca 2009. 79,65 eur / 600,13 kn, 29. siječnja 2010. 81,89 eur / 617,02 kn, 12. veljače 2010. 81,88 eur / 616,92 kn, 12. ožujka 2010. 81,39 eur / 613,26 kn, 27. travnja 2010. 82,50 eur / 621,60 kn, 22. svibnja 2010. 83,86 eur / 631,88 kn, 09. lipnja 2010. 83,24 eur / 627,15 kn, 15. srpnja 2010. 86,87 eur / 654,52 kn, 26. kolovoza 2010. 88,73 eur / 668,53 kn, 24. rujna 2010. 87,88 eur / 662,10 kn, 30. studenog 2010. 85,94 eur / 647,50 kn, 30. studenog 2010. 88,73 eur / 668,53 kn, 30. prosinca 2010. 93,31 eur / 703,01 kn, 01. veljače 2011. 89,88 eur / 617,17 kn, 03. veljače 2011. 89,86 eur / 677,08 kn, 31. ožujka 2011. 89,57 eur / 674,83 kn, 30. travnja 2011. 88,32 eur / 665,48 kn, 31. svibnja 2011. 94,29 eur / 710,41 kn, 30. lipnja 2011. 94,47 eur / 711,81 kn, 31. kolovoza 2011. 96,60 eur / 727,84 kn, 05. listopada 2011. 84,63 eur / 637,65 kn, 05. listopada 2011. 82,00 eur / 617,83 kn, 14. studenog 2011. 80,22 eur / 604,40 kn, 14. prosinca 2011. 79,97 eur / 602,51 kn, 30. prosinca 2011. 80,74 eur / 608,36 kn, 31. siječnja 2012. 81,75 eur / 615,98 kn, 10. ožujka 2012. 81,14 eur / 611,33 kn, 14. travnja 2012. 80,14 eur / 603,85 kn, 26. lipnja 2012. 80,36 eur / 605,49 kn, 26. lipnja 2012. 79,93 eur / 602,21 kn, 06. srpnja 2012. 79,01 eur / 595,31 kn, 06. srpnja 2012. 78,40 eur / 590,67 kn, 04. kolovoza 2012. 78,18 eur / 589,01 kn, 29. rujna 2012. 76,48 eur / 576,24 kn, 17. prosinca 2012. 76,72 eur / 578,03 kn, 19. siječnja 2013. 74,57 eur / 561,82 kn, 22. veljače 2013. 74,89 eur / 564,26 kn, 27. ožujka 2013. 75,04 eur / 565,42 kn, 25. travnja 2013. 74,23 eur / 559,29 kn, 24. svibnja 2013. 72,80 eur / 548,48 kn, 11. lipnja 2013. 71,97 eur / 542,27 kn, 11. srpnja 2013. 71,19 eur / 536,36 kn, 23. kolovoza 2013. 71,06 eur / 535,43 kn, 05. rujna 2013. 70,99 eur / 534,90 kn, 24. listopada 2013. 70,96 eur / 534,65 kn, 29. listopada 2013. 70,41 eur / 530,53 kn, 02. prosinca 2013. 70,09 eur / 528,12 kn, 09. siječnja 2014. 69,24 eur / 521,68 kn, 24. siječnja 2014. 68,76 eur / 518,05 kn, 05. veljače 2014. 68,87 eur / 518,90 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, te treća osoba, kao založni dužnik, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak), koji se odnosi na dodatak ugovora o kreditu, tzv. konverziju. Dodatkom su izmijenjene odredbe iz ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tužitelj je dodatkom potvrdio da mu je kao preduvjet za sklapanje istog dostavljen izračun konverzije zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno, izvod otvorenih stavaka po kreditu, te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u eur. Tužitelj je dodatkom potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je tuženik dostavio i suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije, koji je sastavni dio dodatka. Ugovoreno je da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eur po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći od zbroja anuiteta / rata po kreditu u eur u skladu s otplatnim planom za kredit u eur, računajući dana 30. rujna 2015., te da njihova razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 66.145,31 kn. Konačno, ugovoreno je da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica u eur utvrđena prinudnim umanjenjem neotplaćene glavnice kredita, koja je zakonski učinak konverzije, kojeg temeljem zakona prinudno snosi tuženik, iznosi 24.349,23 eur, koju je tužitelj dužan tuženiku uplatiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Stranke su dodatkom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zato je valjalo utvrditi je li dodatkom utvrđena preplata i izvršena restitucija u cijelosti ili samo dijelom.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 5.509,54 eur, 2. realiziranim uplatama je premašen iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 8.778,89 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1., obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. do konverzije, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (uključujući t. 2.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 0,00 eur, dakle, potraživanja tužitelja nema, već je tuženik kroz preplatu vratio 184,59 eur više, no što iznosi potraživanje tužitelja temeljem ništetnosti kamatne stope. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u eur na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate. Posljedično utvrđenom, tuženik ne duguje ništa tužitelju zbog ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka (naveo je da nalaz i mišljenje vještaka sadrži točne podatke i izračune). Tuženik nije osporio sam matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka. Imao je prigovore pravne prirode, u smislu da je nalaz i mišljenje vještaka u potpunosti pogrešno i da ne odgovara tužbenom zahtjevu, da tužitelj u tužbi potražuje razliku između eur kamatne stope korištene prilikom konverzije sukladno ZID ZPK/15, a da vještak računa "klasičnu" razliku između CHF kamatne stope što da uopće nije predmet tužbe, niti je to tužitelj tražio.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj utvrđenja da tuženik ne duguje ništa tužitelju zbog ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužbeni zahtjev je neosnovan. Zato je odlučeno kao u t. I dispozitiva.

8. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 06. veljače 2018. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) za zastupanje na ročištu 25. lipnja 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 200,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.000,00 eur.

Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 30. siječnja 2018., 10. lipnja 2024. i 06. ožujka 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je njihov sadržaj mogao iznijeti usmeno na ročištima za koja su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe "po odluci suda", jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno za koju se sudsku pristojbu zahtijevaju troškovi, niti u kojem iznosu), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Tuženiku na priznate troškove, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate, tekuće od dana donošenja odluke.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 17. ožujka 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.