Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-2047/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Marina Buvinića i zamjenskog punomoćnika tuženika LČ, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 17. ožujka 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.592,51 (osamtisućapetstodevedesetdva eura i pedesetjedan cent) eura, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

55,26 EUR od 1.2.2008. do isplate,

55,24 EUR od 29.2.2008. do isplate,

123,43 EUR od 31.3.2008. do isplate,

123,42 EUR od 30.4.2008. do isplate,

123,41 EUR od 2.6.2008. do isplate,

123,39 EUR od 30.6.2008. do isplate,

123,37 EUR od 31.7.2008. do isplate,

123,35 EUR od 1.9.2008. do isplate,

123,33 EUR od 1.10.2008. do isplate,

123,31 EUR od 31.10.2008. do isplate,

123,30 EUR od 2.12.2008. do isplate,

137,60 EUR od 2.1.2009. do isplate,

137,58 EUR od 2.2.2009. do isplate,

137,56 EUR od 2.3.2009. do isplate,

137,53 EUR od 31.3.2009. do isplate,

137,51 EUR od 30.4.2009. do isplate,

137,49 EUR od 1.6.2009. do isplate,

137,47 EUR od 30.6.2009. do isplate,

137,44 EUR od 31.7.2009. do isplate,

137,41 EUR od 31.8.2009. do isplate,

137,38 EUR od 30.9.2009. do isplate,

137,36 EUR od 2.11.2009. do isplate,

137,33 EUR od 30.11.2009. do isplate,

137,30 EUR od 31.12.2009. do isplate,

137,27 EUR od 1.2.2010. do isplate,

137,24 EUR od 1.3.2010. do isplate,

137,21 EUR od 31.3.2010. do isplate,

137,17 EUR od 30.4.2010. do isplate,

137,13 EUR od 31.5.2010. do isplate,

137,10 EUR od 30.6.2010. do isplate,

137,06 EUR od 2.8.2010. do isplate,

137,03 EUR od 31.8.2010. do isplate,

136,98 EUR od 30.9.2010. do isplate,

136,95 EUR od 2.11.2010. do isplate,

136,90 EUR od 30.11.2010. do isplate,

120,28 EUR od 31.12.2010. do isplate,

120,23 EUR od 31.1.2011. do isplate,

120,19 EUR od 28.2.2011. do isplate,

120,15 EUR od 31.3.2011. do isplate,

120,11 EUR od 30.4.2011. do isplate,

120,06 EUR od 31.5.2011. do isplate,

120,01 EUR od 28.7.2011. do isplate,

119,97 EUR od 29.8.2011. do isplate,

119,91 EUR od 28.9.2011. do isplate,

119,86 EUR od 30.9.2011. do isplate,

87,10 EUR od 31.10.2011. do isplate,

87,04 EUR od 1.12.2011. do isplate,

142,46 EUR od 2.1.2012. do isplate,

142,40 EUR od 1.2.2012. do isplate,

142,35 EUR od 1.3.2012. do isplate,

142,29 EUR od 2.4.2012. do isplate,

142,23 EUR od 2.5.2012. do isplate,

142,18 EUR od 1.6.2012. do isplate,

142,11 EUR od 2.7.2012. do isplate,

142,05 EUR od 1.8.2012. do isplate,

141,99 EUR od 3.9.2012. do isplate,

141,92 EUR od 1.10.2012. do isplate,

141,86 EUR od 2.11.2012. do isplate,

141,79 EUR od 3.12.2012. do isplate,

141,72 EUR od 13.2.2013. do isplate,

141,65 EUR od 13.2.2013. do isplate,

141,58 EUR od 8.3.2013. do isplate,

142,92 EUR od 30.9.2013. do isplate,

142,85 EUR od 31.10.2013. do isplate,

142,76 EUR od 30.11.2013. do isplate,

142,68 EUR od 31.12.2013. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 10.099,10 (desettisućadevedesetdevet eura i deset centi) eura, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

5,84 EUR od 31.3.2008. do isplate,

31,38 EUR od 31.10.2008. do isplate,

11,18 EUR od 2.12.2008. do isplate,

41,23 EUR od 2.1.2009. do isplate,

44,86 EUR od 2.2.2009. do isplate,

47,28 EUR od 2.3.2009. do isplate,

40,60 EUR od 31.3.2009. do isplate,

41,88 EUR od 30.4.2009. do isplate,

31,68 EUR od 1.6.2009. do isplate,

24,16 EUR od 30.6.2009. do isplate,

26,16 EUR od 31.7.2009. do isplate,

30,12 EUR od 31.8.2009. do isplate,

29,78 EUR od 30.9.2009. do isplate,

25,77 EUR od 2.11.2009. do isplate,

33,28 EUR od 30.11.2009. do isplate,

39,31 EUR od 31.12.2009. do isplate,

47,88 EUR od 1.2.2010. do isplate,

45,91 EUR od 1.3.2010. do isplate,

57,54 EUR od 31.3.2010. do isplate,

55,33 EUR od 30.4.2010. do isplate,

59,63 EUR od 31.5.2010. do isplate,

96,85 EUR od 30.6.2010. do isplate,

89,18 EUR od 2.8.2010. do isplate,

112,59 EUR od 31.8.2010. do isplate,

104,50 EUR od 30.9.2010. do isplate,

91,50 EUR od 2.11.2010. do isplate,

118,94 EUR od 30.11.2010. do isplate,

150,13 EUR od 31.12.2010. do isplate,

126,01 EUR od 31.1.2011. do isplate,

135,29 EUR od 28.2.2011. do isplate,

124,52 EUR od 31.3.2011. do isplate,

126,48 EUR od 30.4.2011. do isplate,

172,07 EUR od 31.5.2011. do isplate,

176,66 EUR od 28.7.2011. do isplate,

214,60 EUR od 29.8.2011. do isplate,

195,01 EUR od 28.9.2011. do isplate,

173,61 EUR od 30.9.2011. do isplate,

163,15 EUR od 31.10.2011. do isplate,

162,01 EUR od 1.12.2011. do isplate,

185,93 EUR od 2.1.2012. do isplate,

195,22 EUR od 1.2.2012. do isplate,

195,63 EUR od 1.3.2012. do isplate,

190,00 EUR od 2.4.2012. do isplate,

192,00 EUR od 2.5.2012. do isplate,

195,71 EUR od 1.6.2012. do isplate,

192,30 EUR od 2.7.2012. do isplate,

191,94 EUR od 1.8.2012. do isplate,

188,15 EUR od 3.9.2012. do isplate,

181,98 EUR od 1.10.2012. do isplate,

189,32 EUR od 2.11.2012. do isplate,

192,80 EUR od 3.12.2012. do isplate,

180,05 EUR od 13.2.2013. do isplate,

179,26 EUR od 13.2.2013. do isplate,

179,81 EUR od 8.3.2013. do isplate,

191,31 EUR od 30.9.2013. do isplate,

186,52 EUR od 31.10.2013. do isplate,

189,91 EUR od 30.11.2013. do isplate,

193,75 EUR od 31.12.2013. do isplate,

146,37 EUR od 31.1.2014. do isplate,

149,20 EUR od 3.3.2014. do isplate,

147,69 EUR od 2.5.2014. do isplate,

144,04 EUR od 2.5.2014. do isplate,

143,40 EUR od 2.6.2014. do isplate,

143,44 EUR od 1.7.2014. do isplate,

147,73 EUR od 1.8.2014. do isplate,

152,73 EUR od 1.10.2014. do isplate,

151,73 EUR od 3.11.2014. do isplate,

154,00 EUR od 1.12.2014. do isplate,

157,58 EUR od 23.12.2014. do isplate,

155,43 EUR od 2.2.2015. do isplate,

156,70 EUR od 2.3.2015. do isplate,

156,70 EUR od 1.4.2015. do isplate,

156,69 EUR od 4.5.2015. do isplate,

156,69 EUR od 1.6.2015. do isplate,

156,69 EUR od 1.7.2015. do isplate,

156,70 EUR od 3.7.2015. do isplate,

156,70 EUR od 28.8.2015. do isplate,

156,70 EUR od 1.9.2015. do isplate, 5

156,70 EUR od 31.10.2015. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.

3. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, naknaditi tužiteljici MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u ukupnom iznosu od 4.282,91 (četiritisućedvjestoosamdesetdva eura i devedesetjedan cent) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 17. ožujka 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 265,45 (dvjestošezdesetpet eura i četrdesetpet centi) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži isplatu novčanog iznosa od 8.592,51 eura, sa zateznom kamatom po osnovi promjenjive kamatne stope, te novčanog iznosa od 10.099,10 eura, sa zateznom kamatom, po osnovi valutne klauzule. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 28.02.2007. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 138.500,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak).

Tužiteljica dalje navodi kako je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelju odredba bila razumljiva u smislu da su mu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, kako bi mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke.

Nadalje, tužiteljica navodi kako je iznos kredita u predmetnom ugovoru ugovoren u valuti CHF, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Tužiteljica stoga na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, te isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/kuna) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate.

Tužiteljica u tužbi navodi i da je s tuženikom dana 17.03.2016. godine sklopila Aneks Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer sklopljenim Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće redefiniran ugovorni odnos, a tužiteljici nije izvršen povrat novčanih sredstava koje je tuženik naplatio bez osnove odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, odnosno izvršena je djelomična restitucija tužiteljice, ali ne i potpuna restitucija.

Tužiteljica predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi da je u skladu s čl.19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju s tužiteljem sklopio Aneks kojim je u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, te se isti Aneks primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno čime je tužiteljica, kao korisnik kredita sa valutnom klauzulom u CHF, izjednačena sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti odnosno odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi kako su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno, te stoga presuda donesena u kolektivnom sporu nije primjenjiva u ovom postupku, budući da se ista presuda primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Tuženik dalje tvrdi kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a, međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom.

Tuženik nadalje u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva budući da tužiteljica zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavljala razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl.2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu.

Također, tuženik ističe kako je tužiteljica umanjenjem neotplaćenog dijela glavnice i utvrđenom preplatom u iznosu od 24.393,35 kn u cijelosti obeštećena. Tuženik, ističe i prigovor zastare iz razloga jer ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te smatra da se na potraživanje tužiteljice primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

Tuženik stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio na pripremnom ročištu održanom dana 21. veljače 2023. u kojem navodi kako je Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu br.: 356- 19/2007 sa sporazumom opće tražbine, došlo do izmjene kamatne stope koja je iznosila 6,30% godišnje, pa u slučaju provođenja financijskog vještačenja predlaže da se od dana izmjene kamatne stope izračun vrši po toj izmijenjenoj kamatnoj stopi.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu: Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, od 09.04.2015., Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2245/17-2, od 20.03.2018., Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 27.03.2013. (stranica 138-141), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17.03.2016. (142-146), obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom (stranica 22-28), obavijest o parametrima kamatne stope s otplatnim planom (stranica 104-111), sudske odluke (stranica 112-115), Nalaz i mišljenje vještaka od lipnja 2019. (stranica 120-128), pregled prometa za klijenta za CHF (stranica 147-158), pregled prometa za klijenta za EUR (stranica 159-165), otplatni plan za kredit (stranica 166-170), obavijest o promjenama kamatne stope (stranica 171-172), specifikacija uplata (stranica 173-175), izračun konverzije (stranica 176- 177), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30.04.2007. -30.09.2015. (stranica 178), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.10.2015. -15.04.2019 (stranica 179), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl. oec., od 03. lipnja 2024. (stranica 255-272).

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoke službenicu banke KČ, te je saslušao tužiteljicu.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa od 8.592,51 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te za isplatom novčanog iznosa od 10.099,10 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

9. Između parničnih stranaka su nesporno:

1. da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007., na iznos od 138.500,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje,

2. da je Aneksom br. 1 Ugovoru o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 27.03.2013. ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 28.02.2013.-31.08.2013., s promjenjivom kamatnom stopom od 6,30% godišnje,

3. da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17.03.2016.,

4. da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu.

5. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

1. pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

2. da li se tužitelj može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i posl.br. Pž-6632/2017- 10, od 14. lipnja 2018.;

3. da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

4. da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

5. da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;

6. tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva;

7. sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata;

8. da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja.

9. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

10. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

11. Tužiteljica se u ovom postupku pozvala na pravomoćna utvrđenja iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

12. Te su presude donesene na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Isto tako tužiteljica se osnovano poziva i na čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari pozvala na pravomoćna utvrđenja iz prethodno navedenih pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te obzirom da među parničnim strankama nije sporno da se radi o potrošačkom ugovoru, sud je čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), utvrdio da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

16. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 28.02.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika.

17. Slijedom naprijed navedenog, podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

18. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

19. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

Isto je sukladno s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

20. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bio informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Na takav zaključak upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na podnožju svake stranice predmetnog ugovora, ispod teksta ugovora, istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), što sve upućuje na zaključak da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

22. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit suda odgovorila da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, već je od strane službenika banke dobila već napisan ugovor o kreditu, a u pogledu informiranosti vezano uz kamatnu stopu iskazala je kako su joj službenici banke objasnili da će ista biti promjenjiva, međutim u to vrijeme joj nije bilo jasno da o visini kamatne stope odlučuje banka, te je smatrala kako je ta promjena ipak vezana uz neka pravila, dok joj o valutnoj klauzuli u CHF-u kao ni o valuti nije ništa rečeno.

23. Saslušana svjedokinja KČ od bitnog je iskazala da klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju isprava ugovora o kreditu, niti su na to mogli utjecati, da je nakon odobrenja kredita ugovor sastavljen u pravnoj službi tuženika u Poreču, nakon čega je već napisan ugovor fizički dostavljan u njihovu poslovnicu, gdje je ugovor uručen klijentu, a na upit suda odgovorila je da je sve klijente informirala, pa tako i tužiteljicu, da će se kamatna stopa mijenjati po odluci banke, te im je dala i informaciju kako mjesečna rata kredita neće uvijek biti ista, jer je ista vezana uz tečaj CHF-a prema HRK, te kako klijentima nije ništa posebno govorila o valuti CHF-a, niti je takvu uputu imala od strane banke kao poslodavca

Svjedokinja je iskazivala na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te su njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.

24. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njezin iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. iskazom svjedokinje i pregledom ugovora.

25. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

26. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu.

27. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti, Odluka o naknadama, Odluka o kamatnim stopama, te drugi opći akti tuženika (članak 21. stavak 3. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

28. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.

29. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.

30. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

31. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17.03.2016. (142-146), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

33. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.

35. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

36. Ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

37. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

38. Prema stajalištu naslovnog suda tužiteljica se sklapanjem predmetnog aneksa nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja aneksa proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.37. ovog obrazloženja.

39. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17.03.2016. (142-146), a tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 01.02.2008. do 31.12.2013., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 31.03.2008.. do 31.10.2015.

40. Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.06.2006.– op. suda), do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.

41. Čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl. oec., od 03. lipnja 2024. (stranica 255-272). vještak je utvrdio da je tužiteljica tijekom razdoblja otplate kredita do dana sa kojim je provedena konverzija temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, na ime kamata više uplatila 8.592,51 eura, dok je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, na ime tečajnih razlika, više uplatila iznos od 10.099,10 eura.

Vještak je utvrdio da nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 5.239,57 €eura.

Vještak je utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te da je pri provedbi konverzije uzeo u obzir sve uplate, pa tako i one iznose preplata po kamati i valuti po ništetnim ugovornim odredbama, ali da time nije obeštetio tužiteljicu jer bi za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznos od 8.592,51 eura na ime više uplaćenih kamata i 10.099,10 eura na ime tečajnih razlika, te iznos od 5.239,57 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine.

42. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, te je u podnesku od 24.07.2024. godine (stranica 282-286) specificirala svoj tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem, dok se tuženik, s druge strane, u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 22.11.2024. godine (stranica 287-291).

43. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

44. Tuženik tako prigovara da sud nije prilikom određivanja zadatka uzeo u obzir prijedlog tuženika da se od dana sklapanja Aneksa br.1. kojim su stranke sporazumno promijenile visinu kamatne stope, nadalje računa razlika u odnosu na novougovorenu kamatnu stopu.

Tuženik prigovara i tečaju koji je vještak koristio budući je ugovorom o kreditu određeno da se anuiteti obračunavaju po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, dok vještak koristi prosječni tečaj.

Tuženik prigovara kako je anuitet s dospijećem 30. rujna 2015. plaćen nakon tog datuma što znači da je uključen u konverziju, stoga ne bi trebao biti obuhvaćen nalazom.

Tuženik prigovara i metodologiji koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izračun izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit, čime se predmetni ugovor o kreditu pretvara u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja.

Tuženik također smatra da bi se u izračun trebale uključiti sve razlike nastale promjenom tečaja, uključujući i tzv. negativne razlike.

45. Tuženik potpuno neosnovano prigovara kako vještak prilikom izrade izračuna nije uzeo u obzir kamatnu stopu ugovorenu Aneksom br. 1 Ugovoru o kreditu broj: 356- 19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 27.03.2013. (stranica 138-141), budući da je iz nalaza i mišljenja nedvojbeno da je vještak koristio upravo tu kamatnu stopu ugovorenu Aneksom br. 1, što je nedvojbeno vidljivo u nalazu na stranicama 8 i 7, stoga sud navedeni prigovor ne prihvaća kao osnovan.

46. Nadalje, tuženik potpuno neosnovano prigovara i tečaju koji je vještak koristio, budući da je iz nalaz i mišljenja nedvojbeno da je vještak obračun vršio upravo prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja što je razvidno iz nalaza i mišljenja na stranicama 10 i 11 u Tablici br.5.

47. Sud odbija kao nerazumljiv, a posljedično i neosnovan tuženikov prigovor da je anuitet s dospijećem 30. rujna 2015. plaćen nakon tog datuma što znači da je uključen u konverziju, budući da tuženik nije naveo na koji se anuitet prigovor odnosi niti o kojoj se visini anuiteta radi, niti kada bi isti anuitet bio točno plaćen nakon datuma konverzije.

48. Vezano uz primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom. Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,20% godišnje.

Tome u prilog ide i okolnost što tužiteljica nije tražila utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 4,20% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama, slijedom čega sud smatra kako nema mjesta za primjenu odredbi čl.4. i čl.319.st.2. ZOO-a.

49. Sud odbija kao neosnovan prigovor tuženika da su u nalazu i mišljenju obuhvaćene samo pozitivne razlike, te kako je vještak trebao obuhvatiti i tzv. „negativne razlike“, obzirom da to nije niti bio zadatak vještaku, te je tuženik radi utvrđivanja istih okolnosti mogao predložiti vještačenje, a što nije učinio, pa stoga nije ovlašten predlagati utvrđivanje istih okolnosti u okviru "dopune" nalaza i mišljenja dokaznog prijedloga tužiteljice, već je sukladno čl.219. i čl.221.a ZPP-a to trebao predložiti kao zasebni odnosno vlastiti dokazni prijedlog, budući da prema stajalištu ovog suda tuženik nije ovlašten nadopunjavati dokazne prijedloge druge parnične stranke, već je ovlašten radi utvrđivanja određenih činjenica sam predlagati dokaze pa tako i u slučaju tuženikovih prijedloga za dopunu financijskog vještačenja. Ova prvostupanjski sud je stava da se tzv. „negativne razlike“ ne mogu automatizmom uzeti u obzir, već tuženik, da bi ostvario takvu svoju tražbinu, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, jer bi u suprotnom tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu. Osim toga pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina eventualnih „negativnih razlika“ proizlazi iz ugovora, te predstavlja ugovornu obvezu i tuženik je taj koji bira da li će istu tražbinu ostvarivati ili neće, a ne vještak.

U slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužitelju iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

50. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 8.592,51 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 10.099,10 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

51. Sud stoga odbija kao neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice za vođenje ovog postupka, iz razloga jer da bi njezin zahtjev za isplatom već bio konzumiran usklađivanjem poslovanja sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 142/2013) odnosno provedbom konverzije sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17.03.2016. (142-146).

52. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužiteljica ima pravo na povrat razlike iznosa preplaćenih kamata, te pretplatu s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužiteljice, kao što je to navedeno u toč.43. ovog obrazloženja.

53. Vezano uz spornu okolnost da li se tuženik može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, sud smatra kako se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem.

Sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, a to iz razloga budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni.

Člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023

– dalje: ZOO/05) propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa stoga tuženik, kao nepošteni stjecatelj, temeljem 1115. ZOO/05 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

54. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

55. Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. (stranica 130-137), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

56. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

57. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 12.06.2019. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

58. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

1. da su parnične stranke dana 28.02.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranica 130- 137);

2. da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredita od 138.500,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke odnosno tuženika; 3. da se radi o potrošačkom kreditu, slijedom čega se tužiteljica smatra potrošačem, a ugovor potrošačkim ugovorom, a što je među parničnim strankama nesporno;

4. da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

5. da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika; 6. da predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. godine, predstavlja unaprijed formuliran standardni ugovor trgovca;

7. da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

8. da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007. od 28.05.2007. godine (stranica 5-12), djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

9. da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17.03.2016. (142-146);

10. da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, kao razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita;

11. da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku iznosi 8.592,51 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 10.099,10 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima; 12. da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

13. da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara;

14. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe: 1. članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

2. članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

3. članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

4. članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

5. članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

6. članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. i odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 356-19/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 28.02.2007. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

8. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćene kamate iznosi 8.459,49 eura, a po osnovi promjene tečaja iznosi 8.486,67 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 8.592,51 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 10.099,10 eura, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

9. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 8.592,51 eura po osnovi preplaćene kamate, te od 10.099,10 eura po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

10. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

11. Početna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosila je 143.158,98 kuna / 19.000,46 eura, a nakon provedenog financijskog vještačenja vrijednost predmeta spora iznosi 18.691,61 eura, međutim izmjena vrijednosti predmeta spora nije od utjecaja na visinu naknade troškova.

12. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

13. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

1. za pribavljanje isprava u visini od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po

Tbr.36.st.3. Tarife;

2. za sastav tužbe u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

3. za sastav obrazloženog podneska od 29.10.2021. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

4. za zastupanje na pripremnom ročištu dana 21.02.2023. u iznosu od 125 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.2. Tarife;

5. za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 19.09.2023. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

6. za sastav obrazloženog podneska od 24.07.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

7. za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 09.12.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

8. PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura po

Tbr.46. Tarife;

9. naknada za izdavanje dokumentacije u iznosu od 46,45 eura u visini stvarnog izdatka po Tbr.46. Tarife;

10. troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 500,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

11. za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 236,46 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

12. Sud nije priznao tužiteljici kao trošak koji potreban za vođenje parnice koji je nastao za izvansudsko financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura, budući da je tužiteljica umjesto tog troška mogla putem pravnog instituta stupnjevite tužbe postaviti određeni tužbeni zahtjev.

13. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

14. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 4.282,91 eura, dok je ista odbijena s razlikom zatraženog troška od 265,45 eura kao neosnovanom, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točke III izreke ove presude.

15. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

16. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

17. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie, 17. ožujka 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.