Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-68/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja ČI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 30. siječnja 2025. na kojoj su prisustvovali punomoćnik tužitelja Vanja Jakšić, odvjetnik iz Siska te punomoćnik tuženika Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5114213396, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 18. prosinca 2015. godine, sadržana u čl. 9.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„9.1. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 (tisućudvjesto) kuna.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 159,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 22. prosinca 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Viša zahtjeva tužitelja u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos iz toč. II. izreke ove presude tekuću od 18. prosinca 2015. do zaključno 21. prosinca 2015. odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.731,18 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj RI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 4. ožujka 2024. protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka (dalje: tuženik) radi obvezno-utvrđenja ništetnosti. U tužbi tužitelj navodi da je tužitelj s tuženikom dana 18. prosinca 2015. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 5114213396 na iznos od 27.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Navodi da je odredbom čl. 9.1. Ugovora o kreditu propisano da „za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 (tisućudvjesto) kuna“ bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1.200,00 kn (159,27 EUR), što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tvrdi da je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, tužitelj navodi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 1.200,00 kn (159,27 EUR) s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, tužitelj ističe da takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Pritom tužitelj ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž- 358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove Tužbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti odnosno tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 17.6. Ugovora o kreditu broj 5114213396 od 18. prosinca 2015. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Tuženik u cijelosti spori osnovanost potraživanja tužiteljice, pri čemu ističe da ne spori visinu potraživanja, odnosno ne spori da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u traženom iznosu. Tuženik posebno napominje da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu koji je zaključen 2015. godine kada je RH sukladno propisima EU propisala sve potrebne uvjete koje banka mora ispuniti za odobravanje kredita te je tuženik u cijelosti postupao sukladno tim odredbama, a što će biti obrazloženo u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu uz pojašnjenje primjenjivih zakonskih propisa te odgovarajuće prakse Suda EU, koja se ima primijeniti u ovom slučaju, uz pojašnjenje razloga zbog čega se praksa koju je tužiteljica dostavila ne može primijeniti na ovaj konkretni slučaj. Sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora označenoj od strane tužiteljice u iznosu od 1.486,49 EUR. Iz predmetne tužbe razvidno je da tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 159,27 EUR, te deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik je predložio naslovnom sudu na prvom pripremnom ročištu odlučiti o prigovoru tuženika te odrediti vrijednost predmeta spora sukladno tom prigovoru. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik navodi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužiteljice, jer je naknada naplaćena dana 18. prosinca 2015. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužiteljice ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Međutim, s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 5114213396 (str. 5-10 i 76-83 spisa), presudu suda EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 (str. 11-12 i 313-314 spisa), presudu suda EU u predmetu C-84/19 (str. 13-38 spisa), presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. (str. 39-44 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. (str.61-68 spisa), presudu VSRH Revt 168/2013 od 15. lipnja 2021. (str. 69-75 spisa), izvadak iz zemljišne knjige od 17. prosinca 2015. (str. 84-85 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1562/2021-2 od 5. listopada 2021. (str. 86-90 spisa), obračun naknade (str. 91 spisa), dr. sc. ŠI, dipl. iur. ŠIstjecanje bez osnove (str. 92-140 spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (str. 141-146 spisa), sudsku praksu (str. 164-305 i 315-346 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (str. 306 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (str. 307-309 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. (str. 310-312 spisa), dokument "krediti-proces obrade" (str. 355-357 spisa), saslušao tužitelja na okolnost mjesne nadležnosti suda (str. 358-359 spisa), saslušao svjedokinju ČIS (str. 369-371 spisa), saslušao tužitelja (str. 371-372 spisa), saslušao svjedokinju UI (str. 375-378 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini neosnovanim prigovor tuženika na VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje, a drugi na isplatu, točno označio VPS a što je sud i utvrdio na pripremnom ročištu. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5114213396 od 18. prosinca 2015. (dalje: Ugovor o kreditu), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke (koju je zastupao ovlaštena osoba tuženika RIS financijski savjetnik te VI direktor filijale, a kako se to navodi u uvodu Ugovora o kreditu) te PI kao sudužnika i HI i FI obje kao založnih dužnika, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 27.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 2. Ugovora o kreditu) i to namjenski stambeni kredit (čl. 1. Ugovora o kreditu) zatim je čl. 3.1. istog ugovora ugovoren rok otplate i to 360 mjeseci od datuma prijenosa kredita u otplatu. Čl. 5. ugovoren je rok korištenja kredita i to do 31. prosinca 2015.. Čl. 6.1. Ugovora o kreditu ugovoren je način otplate kredita i to 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan pomirenja. Čl. 6.2. Ugovora o kreditu utvrđen je početni iznos anuiteta u iznosu od 149,06 eur te čl. 6.2. dospijeće anuiteta svaki mjesec od datuma prijenosa kredita u otplatu i to prvog u mjesecu. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorene su kamate i to toč. 7.1. ugovora kamata za prvo kamatno razdoblje 5,248% uz navođenje da ista kamatna stopa iznosi 12 mjesečnog FEURIBORA-a i 5,2000 postotnih bodova godišnje zaokruženo na tri decimale. Čl. 9.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 kn, a čl. 9.2. da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate. Čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreni su instrumenti osiguranja, između ostalog zasnivanje založnog prava na nekretnini, a koje je podrobno uređeno čl. 11. Ugovora o kreditu i iz kojeg je vidljivo da je na predmetu osiguranja (nekretnini) zasnovana hipoteka u korist banke, a radi osiguranja kredita (vidi toč. 11.5. -11.10. Ugovora o kreditu). Čl. 17.6. Ugovora o kreditu određeno je da u slučaju spora je nadležan sud u sjedištu banke (u konkretnom slučaju sjedište tuženika je nesporno u Rijeci). Ugovor je potpisan od strane svih sudionika dakle i korisnika kredita, sudužnika i založnih dužnika te ovlaštenih osoba tuženika i to kako direktora filijale tako i financijske savjetnice. U konačnici isti ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika Domagoja Ocvareka iz [adresa] dana 18. prosinca 2015. pod brojem Ov-2823/15.

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda:

U smislu čl. 20. st. 1. ZPP sud se može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a st. 2. istog čl. je određeno da se sud može proglasiti, po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nenadležnost nekog drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika o raspravljanju o glavnoj stvari. Tuženik je takav prigovor pravovremeno istakao prvenstveno u odgovoru na tužbu.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku i svjedokinju ČIS.

9. U svome iskazu svjedokinja ČIS (dalje: I. svjedokinja) je navela da radi kod tuženika već 20 godina te radi na radnom mjestu financijskog savjetnika građana. I. svjedokinja je iskazala da poznaje tužitelja, jer je isti njezin klijent. Navela je da od 2010. ili 2013. radi kod tuženika u poslovnoj jedinici u [adresa], a prije toga je radila u poslovnoj jedinici u [adresa]. Iskazala je da tužitelja poznaje, jer je isti klijent tuženika, a sa tužiteljem je razgovarala u svezi više ugovora o kreditu, a i drugog poslovanja banke. I. svjedokinja je navela, a vezano za predmetni kredit, a koji je bio 2015. godine, radilo se o stambenom kreditu, slijedom čega je I. svjedokinja sa tužiteljem razgovarala u više navrata i to u periodu od nekih mjesec dana, minimalno.

I. svjedokinja je iskazala da sa svakim klijentom na prvom susretu I. svjedokinja iznese klijentu točne uvjete kredita, sve naknade koje idu uz kredit te troškove koje će klijent otplatiti u postupku odobrenja kredita. Navela je da ukoliko se klijent slaže, klijent dostavlja svu dokumentaciju potrebnu za odobrenje kredita. Iskazala je, a vezano za stambeni kredit, prije odobrenja kredita provodi se od strane banke procjena vrijednosti nekretnine, a iz razloga što je sam kredit osiguran hipotekom na nekretninu. I. svjedokinja je navela kako u odobrenju stambenih kredita sudjeluje više službi u banci i to tri do četiri službe. I. svjedokinja je iskazala da nakon odobrenja se poziva klijent u banku te se klijentu uručuje SS obrazac, a u kojem obrascu se nalaze pisano svi uvjeti koji će se nalaziti u konačnom ugovoru o kreditu. Navela je da nakon toga I. svjedokinja osobno sa klijentom prolazi sve uvjete iz tog SS obrasca i objašnjava klijentu i to laički uvjete kredita. Iskazala je kako nakon toga klijent potpisuje SS obrazac i potom se ide u izradu konačnog ugovora. I. svjedokinja je navela da konačni ugovor klijent uzima te odnosi javnom bilježniku na potpis odnosno ovjeru, a koji javni bilježnik bi trebao klijentu objasniti njegove obveze. Navela je da je sa tužiteljem u svezi kreditnog ugovora razgovarala u poslovnici tuženika u [adresa], a gdje je tužitelju uručen ugovor na potpis. Iskazala je u odnosu na SS obrazac da se u njemu nalaze svi uvjeti ugovora, a koji se pojašnjavaju klijentu, no ukoliko klijent nije suglasan sa određenom odredbom, I. svjedokinja je iskazala da se može eventualno dostaviti drugoj službi zahtjev za promjenu, no I. svjedokinja osobno nije ovlaštena mijenjati uvjete ugovora.

I. svjedokinja je navela da klijent može ne potpisati ugovor ukoliko nije suglasan s određenom odredbom. Navela je, a koliko se sjeća, da nije bilo zahtjeva da bi bilo tko od klijenata tražio izmjenu jedne odredbe. Iskazala je da ugovor o kreditu sastavljaju službe u banci a sam klijent ne sudjeluje u sastavljanju odredaba ugovora. I. svjedokinja je navela, što se tiče SS obrasca i uvjeta o njemu, taj obrazac dobije kroz sistem odnosno banka napravi određenu šprancu koja se nakon toga nudi klijentima u tom SS obrascu. I. svjedokinja je iskazala da sa svakim klijentom prolazi stavke i to iznos kredita, rok povrata, kamatnu stopu-fiksnu ili promjenjivu, ukoliko je promjenjiva- kako se mijenja i što se s tom promjenom klijentu može dogoditi, objašnjava se efektivna kamatna stopa i što je to efektivna kamatna stopa. Navela je da se isto tako klijentu pojasni da se u trenutku isplate kredita klijentu naplaćuje naplata za obradu kredita te se klijentu kaže točan iznos te naknade. Iskazala je da isto tako mu se pojasni naknada za procjenu vrijednosti nekretnine i naknada za vođenje računa. I. svjedokinja je navela da ukoliko klijent ne prihvati plaćanje naknade za obradu kredita tada se smatra da nije prihvatio SS obrazac i ne sklapa se ugovor. I. svjedokinja je iskazala da su troškovi naknade za obradu kredita troškovi obrade kredita. Navela je da ne može pojasniti na što se odnose ti troškovi, jer je I. svjedokinja samo prodajni savjetnik tako da više od toga nije niti klijentu objašnjavala. Iskazala je da nakon što klijent ovjeri ugovor o kreditu kod javnog bilježnika, klijentu se uručuje ugovor o kreditu i otplatni plan kao i dopis-naknada za obradu kredita. I. svjedokinja je navela, a koliko se sjeća, to je bilo to što je uručeno klijentu, za drugo ne zna. I. svjedokinja je iskazala da joj se čini da je tužitelj podigao kredit na rok od 120 mjeseci, no sada nije sigurna. Navela je da joj nije poznato je li tužitelj otplatio kredit koji je predmet ovog postupka. Iskazala je da je I. svjedokinja financijski savjetnik samo za fizičke osobe te ne savjetuje privrednike niti trgovce. I. svjedokinja je navela da se ne može konkretno sjetiti što je razgovarala s tužiteljem, no objasnila je princip po kojem radi sa svakim klijentom. I. svjedokinja je iskazala da sa klijentom prolazi svaku stavku zasebno, no svjedokinja nema ovlasti za promjenu bilo koje stavke, a ukoliko klijent ima bilo kakav zahtjev za promjenu, tada svjedokinja vraća takav zahtjev višim službama jer svjedokinja nema ovlasti za promjenu bilo koje odredbe. Navela je da ne zna točno koliko je iznosila naknada za obradu zahtjeva, u konkretnom slučaju misli 1% od ukupnog iznosa kredita. U odnosu na dokument pod nazivom "Kredit-proces obrade", I. svjedokinja je iskazala da takav dokument nije uručivala klijentu odnosno ne sjeća se da bi uopće u trenutku sklapanja predmetnog ugovora imala takav dokument. Iskazala je da je UI radna kolegica svjedokinje, koja radi u službi koja se nekad zvala Služba podrške prodaji, navodi da joj nije poznato je li ista bila u bilo kakvim razgovorima sa tužiteljem vezano za predmetni ugovor o kreditu. I. svjedokinja je iskazala da ukoliko svjedokinji je potrebna kakva uputa ili pojašnjenje da se obrati e- mailom Službi podrške prodaji.

10. U svom iskazu tužitelj, saslušan na pripremnom ročištu na okolnosti mjesne nadležnosti suda ali i na ročištu za glavnu raspravu, je iskazao da Ugovor o kreditu je sklopio iz razloga što su mu trebala sredstva za kupovinu nekretnine i to obiteljske kuće, a u kojoj živi. Iskazao je da u vrijeme kada je kupovao tu nekretninu nije imao registriran obrt, niti trgovačko društvo niti se bavio trgovačkom djelatnošću, a kuću je kupovao isključivo radi osobnih potreba, za stanovanje. Tužitelj je iskazao da je o predmetnom ugovoru razgovarao, odnosno čak i nije bilo razgovora, već mu je djelatnica banke dala formulare koje je morao ispuniti u svezi predmetnog kredita, no nikakvi letci niti informacije tužitelj navodi da mu tom prilikom nisu uručene. Sve je to obavljao u poslovnoj jedinici tuženika koja se nalazila u [adresa], a gdje je i potpisao ugovor o kreditu. Iskazao je da ga nitko prilikom ispunjavanja tih formulara, vezano za kredit, nije pitao što će biti u slučaju spora i koji sud će biti nadležan, a kada je podizao kredit nije niti znao gdje je bilo sjedište te banke, to je tek naknadno saznao iz medija. Tužitelj je iskazao da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, već je samo dobio formular ugovora o kreditu kojeg je potpisao, a prije toga i djelomično pročitao, a niti prilikom potpisivanja ugovora nitko nije spominjao nikakvu nadležnost suda. Iskazao je da kada bi morao sada putovati u Rijeku na sud, to bi za njega bio problem, što zbog prostorne udaljenosti, što zbog posla sa kojeg teško može izostati, a ima i dvoje maloljetne djece koji idu u školi, a i trošak puta bi bio veći nego li dolazak u sud u Sisku. Iskazao je da je zaposlen i njegova bračna družica, no za svaki slobodan dan koji mora tražiti za odlazak na sud bi izgubio 120,00 eura od poslodavca. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit digao iz razloga što je želio kupiti nekretninu, a koju je kasnije kupio i u kojoj nekretnini živi. Naveo je da je kod tuženika došao jer je to bila banka u kojoj je tužitelj imao otvoren račun i pitao je koji su uvjeti kredita za kupovinu nekretnine te im je rekao da mu treba iznos od 30.000,00 eura koliko je iznosila kupoprodajna cijena nekretnine. Iskazao je da su mu dali formular koje je trebao ispuniti sa svojim osobnim podacima i trebao je donijeti od poslodavca dokument koji se zove bon 1 i bon 2 koji se odnosi na poslovanje firme te tri platne liste. Tužitelj je naveo kako mu je prilikom razgovora o kreditu rečeno koliki će mu biti anuitet kredita te mu je rečen rok otplate, a spominjala se i kamata za koju sada ne zna više točno kolika je bila, no prilikom razgovora nisu se spominjali nikakvi troškovi vezani za kredit. Naveo je da je ugovor o kreditu pročitao, no nije primijetio da je za kredit vezana kakva naknada za obradu, a bankarica s kojom je razgovarao nije spominjala naknadu za obradu niti mu je spominjala bilo kakvu naknadu koju mora platiti vezano za kredit. Iskazao je, a što se tiče samog ugovora o kreditu, ugovor je sastavila u cijelosti banka te mu je dan na potpis, a nakon što je potpisao i nakon što je kredit odobren, tek je nakon toga dobio papir na kojem je pisalo da mu je naplaćeno 1.200,00 kn naknade za obradu kredita, čini mu se 1% od iznosa kredita. Tužitelj je naveo da se neugodno iznenadio jer nakon svega mu je tekući račun ostao prazan. U odnosu na dokument pod nazivom "Kredit-proces obrade", tužitelj je iskazao da isti nije vidio prije sklapanja ugovora o kreditu. Naveo je da mu je plaća u vrijeme realizacije kredita bila oko 5.500,00 kn, a navodi da mu je mjesečna rata bila 150 ili 160 eura. Iskazao je da predmetni kredit uredno otplaćuje, a da je rok otplate bio 30 godina te da uz otplatu kredita je morao platiti i životno osiguranje kao osiguranje. Tužitelj je naveo da mu iznos od 1200 kn koji je platio za spornu naknadu bio problem za kućni budžet jer je kuću kupio i nije bila useljiva te mu je svaka kuna bila bitna.

11. Uvidom u Obrazac informacija prije sklapanja ugovora o kreditu a koji je potpisan od strane tužitelja utvrđeno je da se u istom uopće ne navodi bilo kakva odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora.

12. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke ali i iskaza I. svjedokinje, a u istinitost kojih ovaj sud nije imao razloga sumnjati, niti je njegov iskaz, u bitnom, u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima (Ugovora o kreditu), ovaj sud je utvrdio da je tužitelj predmetni kredit podigao za osobne potrebe i to stambene odnosno radi stanovanja upravo tužitelja i njegove obitelji. Utvrđeno je da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio obrtnik niti se bavio bilo kakvom trgovačkom djelatnošću, a što i sam u svom iskazu potvrđuje (a tuženik ne dokazuje protivno). U odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnosti, tužitelj uopće ne navodi bilo kakva saznanja niti navodi da se o takvom sporazumu pregovaralo odnosno ista nadležnost se nije spominjala prilikom razgovora o kreditu, a isti zaključak potvrđuje i Obrazac informacija prije sklapanja ugovora o kreditu u kojem se takav sporazum i nadležnost niti ne spominju.

13. Dakle, iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje I. , sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 5. toč. 26. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupovine kuće za stanovanje tužitelja. Dakle tužitelj je postupao isključivo kao fizička i to radi podmirenja obveza za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Da je tome tako potvrđuje i iskaz I. svjedokinje koja navodi da je bila financijska savjetnica za građane odnosno da nije bila financijska savjetnica za trgovce kod tuženika. Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno ne potvrđuje niti iskaz I. svjedokinje, sud nije utvrdio da bi se u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno o spornoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda pojedinačno pregovaralo (odredba čl. 17.6. Ugovora o kreditu, a o kojoj odredbi saslušana I. svjedokinja ne navodi ništa tim više jer ista svjedokinja navodi da je prolazila sa klijentima općenito sve uvjete, a u odnosu na tužitelja se sjeća da je s istim vezano za predmetni kredit razgovarala u više navrata unutar mjesec dana u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] a gdje je Ugovor o kreditu i potpisan, no razgovora sa tužiteljem se konkretno ne sjeća, već principa kojim je postupala sa svim klijentima kojima je pojašnjavala uvjete u skladu s SS obrascem- u spisu Obrazac s informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu, a u kojem se odredba o mjesnoj nadležnosti ne navodi niti bilo kakvo upozorenje da će se takva nadležnost ugovoriti) slijedom čega financijska savjetnica sigurno nije niti spominjala takvu nadležnost, a protivno nije niti dokazano) . Dakle o spornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda stranke uopće nisu pregovarale, a sama priroda ugovaranja mjesne nadležnosti suda je upravo sporazum stranaka o takvoj nadležnosti. U konkretnom slučaju tužitelj navodi da ga nitko ništa nije pitao vezano za mjesnu nadležnost, a sam tužitelj nije niti znao u vrijeme sklapanja ugovora gdje je točno sjedište banke, odnosno tuženika.

14. Odredbom čl. 49.st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 2. istog je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. . St. 3. istog je propisano da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima, a st . 4. istog čl. da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor tuženika, a što u konačnici potvrđuje i sama svjedokinja I. koja navodi da klijent ne sudjeluje u sastavljanju odredaba ugovora a da banka napravi "šprancu" koja se tada nudi klijentima, a i iskaza samog tužitelj proizlazi da je tužitelju dana ponuda u obliku (u cjelini) koju je mogao prihvatiti a bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi (dakle bez mogućnosti utjecanja na ugovorne odredbe), slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornoj o nadležnosti) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

16. Dakle, i odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnost, niti u Obrascu informacija prije sklapanja ugovora (a koji je prema navodima tuženika bio uručen tužitelju prije potpisivanja ugovora, što u konačnici potvrđuje i njegov potpis na obrascu) nema upozorenja niti naznake da će takva nadležnost biti ugovorena prema mjestu sjedišta kreditora, a sam tužitelj u svom iskazu ne potvrđuje da je o takvog odredbi posebno pregovarao niti da bi o mjesnoj nadležnosti suda uopće spominjala. Naime, prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranka (čl. 70. ZPP) a kojem su prethodili pregovori, a postojanje takvog sporazuma tužitelj ne potvrđuje dok sam tuženik nije ponudio druge dokaze da bi stranke se doista, jasno i na transparentan način, sporazumjele o prorogaciji nadležnosti.

17. Dakle, iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 49. st. ZZP) da se u svezi sporne odredbe čl. 17.6. Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno, niti se bilo kakav sporazum o mjesnoj nadležnosti suda, ili uopćen nadležnosti suda spominjao. U svezi navedenog u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu čl. 50. st. 1. ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalog toč. 10. odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Upravo u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja ugovora, iako mu se time nameće obveza odlaska na sud po mjestu sjedišta tuženika, nije dana mogućnost da se upozna s takvom ugovornom odredbom.

18. Nadalje, u konkretnom slučaju prebivalište tužitelja je u [adresa], dakle na području nadležnosti ovog suda, te bi pristup sudu tužitelju, a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru o kreditu svakako bilo otežano (ekonomski jer bi imao dodatne putne troškove, prostorno zbog velike udaljenosti cca čak 200 km, - https://map.hak.hr/?lang=hr&s=mireo;roadmap;mid;I;6;2;0;;1&z=9&c=45.3960580420 7818,15.752852782253967&r=45.46377274789507,16.37526154518127;45.328262 09655169,14.44396376609802&rv=-1#route, ali i organizacijske kako tužitelj navodi jer ne može duže izostajati s posla), tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužitelj pojedinac fizička osoba, koji je u predmetnom postupku tužitelj po osnovi potrošačkog ugovora (kredit vezan za podmirenje kupoprodajne cijene za kuću u kojoj živi), dakle za osobne potrebe, a protivno nije dokazano, i koji u predmetnom postupku zahtjeva uklanjanje neravnoteže koja je materijalne prirode u odnosu na odredbu o naplati naknade za obradu kredita, slijedom čega bi primjena odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda stvorila još dodatnu ekonomsku neravnotežu između stranaka jer primjenom iste za tužitelja nastaju i dodatni troškovi organizacije odlaska na sud prema sjedištu tuženika i putni troškovi.

19. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba čl. 17.6. Ugovora o kreditu ništetna, a temeljem čl. 49. st. 1.i 2. , 50. st. 1. toč. 10. i čl.55 ZZP.

20. Obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se poslovna jedinica tuženika (filijala) koja je pregovarala s tužiteljem i gdje je i sklopljen Ugovor o kreditu nalazila u [adresa] (što potvrđuje i saslušana I. svjedokinja a i tužitelj u svome iskazu a proizlazi i iz uvoda Ugovora o kreditu gdje se upravo saslušana I. svjedokinja navodi kao financijski savjetnik filijale) jasno je da je tužitelj odabrao, a u skladu s čl. 59. ZPP, mjesnu nadležnosti suda prema nadležnosti suda na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, a u konkretnom slučaju ovog suda. Zbog tuženika se ističe da odredbom čl. 59. ZPP nije određeno da će se nadležnost suda utvrđivati temeljem sjedišta podružnice stranke već isključivo, ukoliko pravna osoba ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta (a što je slučaj u predmetnom postupku filijala tuženika) tada pored općemjesne nadležnosti (a po kojoj bi bio stvarno nadležni sud u Rijeci nadležan) je nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica (u konkretnom slučaju filijala tuženika u [adresa]). Dakle, čl. 59. ZPP ne propisuje izrekom da se radi o sjedištu poslovne jedinice (a time bi eventualno upućivalo i na činjenicu da se radi o podružnici koja podružnica mora imati registrirano sjedište čl. 7. st. 4. toč. 1. Zakona o trgovačkim društvima Narodne novine broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23, dalje: ZTD) kao uvjet nadležnosti niti određuje da se radi o podružnici (a što svakako, da je zakonodavac smatrao da se radi isključivo o podružnici, bi i jasno odredio u zakonskoj odredbi, budući se ne radi o laičkom tekstu već točno određenoj zakonskoj normi koja jasno izražava pravnu formulaciju "poslovna jedinica"i "mjesto" gdje se ista nalazi).

22. Stoga je taj prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim.

23. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće:

24. Uvidom u obračun naknade tuženika od 21. prosinca 2015. (dakle nakon sklapanja i potpisivanja Ugovora o kreditu –vidi toč. 6. ove presude) utvrđeno je da je tuženik sastavio isti obračun a u kojem se navodi da tuženik temeljem važećih akata tuženika naplaćuje tužitelju naknadu za obradu kredita broj: 5114213396 (dakle predmetnog) za iznos kredita od 27.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju HNB na dan obračuna naknade i to na dan 21. prosinca 2015. u iznosu naknade za obradu kredita od 1.200,00 HRK, a koja naknada je obračunata prema srednjem tečaju HNB, a koju naknadu je potrebno podmiriti sukladno Ugovoru o kreditu na račun banke. Među strankama nije sporno da je ista naknada i naplaćena u skladu s odredbama Ugovora o kreditu.

25. Dakle, iz navedenog Obračuna (toč. 24 presude) vidljivo je da je tužitelju utužena naknada naplaćena u iznos od 1.200,00 kn odnosno u skladu sa čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) sada u iznosu od 159,27 eur, a koji iznos u konačnici svojom tužbom sada tužitelj i potražuje i koji iznos (iako osporava osnovu) tuženik tijekom postupka ne osporava visinu iste i to dana 21. prosinca 2015. (kada je i obračunata).

26. U odnosu na status tužitelja kao potrošača sud je već naveo razloge u toč. 13. ove presude pa upućuje na iste.

27. U odnosu na načina pregovaranja stranaka vezano za spornu odredbu ovaj sud je saslušao I. svjedokinju ali i tužitelja kao stranku. Iz iskaza istih (vidi toč. 9. i 10. ove presude) ovaj sud je utvrdio da tuženik vezano za spornu odredbu o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovarao s tuženikom. Naime, iako svjedokinja navodi da je u više navrata razgovarala u svezi spornog kredita s tužiteljem, ista se ne sjeća konkretnog razgovora s tužiteljem već samo općenito načina postupanja s klijentom, a to da je sa svakim klijentom prolazila uvjete ugovora sa SS Obrasca (Obrasca informacija) te da koliko se sjeća nije bilo od strane klijenata prigovora. Ovakvo postupanje tuženika ovaj sud ocjenjuje također u smislu čl. 49.s t. 3. ZZP a koja propisuje da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepošten, nepoštenim, jer u konačnici i sama svjedokinja navodi da je klijentu vezano za spornu naknadu mogla reći samo ono što stoji u SS Obrascu, dok II. svjedokinja potvrđuje da se radi o tipskom ugovoru.

28. Uvidom u Obrazac informacija prije sklapanja ugovora o kreditu (dalje SS Obrazac) utvrđeno je da se u istom pod toč. 3. Troškovi kredita, između ostalih (kamatna stopa i uvjeti-stopa ugovorenih kamata) navodi i efektivna kamatna stopa (EKS) i to kao ukupni trošak kredita izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita koji pomaže u usporedbi različitih ponuda, a izračunata je u skladu s propisima HNB. Dalje se navodi stopa od 5,430% i pretpostavke za izračun EKS na iznos kredita od 27.000,00 eur, u roku vraćanja 360 mjeseci, nominalne kamate od 5,248% (ugovorne kamate), te u konačnici nominalni i iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 1.200,00 HRK. U smislu čl. 20. st. 1. ZPK efektivna kamatna stopa, izjednačujući na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih obveza (iskorišteni iznos kredita, otplata i naknada), budućih ili postojećih, dogovorenih između vjerovnika i potrošača, izračunava se u skladu s metodologijom definiranom aktom Hrvatske narodne banke kojim se uređuje EKS. St. 2. istog čl je propisano da u svrhu izračuna EKS-a moraju se odrediti ukupni troškovi kredita za potrošača , uz iznimku naknada koje je potrošač dužan platiti za nepoštovanje obveza ugovora o kreditu i drugih naknada osim kupovne cijene za kupnju proizvoda ili usluga koju je potrošač obvezan platiti neovisno o tome provodi li se transakcija u gotovini ili na kredit. Dakle, iako sud zaključuje da nije bilo pojedinačnog pregovaranja u svezi sporne ugovorne odredbe, odnosno sud zaključuje da je ista bila ponuđena od strane tuženika po principu ponude prihvati ili ostavi (protivno nije dokazano), iz SS Obrasca proizlazi da je tužitelj bio upoznat ukupnim troškovima kredita (u njihovoj visini kao i prirodi), a obzirom da se u samom obrascu točno navodi o prirodi samog troška i koliki je njegov iznos, a na kraju SS Obrasca se nalazi potpis tužitelja (što upućuje da je tužitelju isti obrazac sigurno bio dostupan).

29. Dakle, razgovor tužitelja sa osobnom bankaricom ne može okarakterizirati pojedinačnim pregovorima (nego informacije o uvjetima kredita koji primitak informacija je tužitelj potvrdio svojim potpisom), ali činjenica koja proizlazi iz iskaza I. svjedokinje je da je ista s tužiteljem obavljala više razgovora vezano za predmetni kredit iako se samog sadržaja tih razgovora ne sjeća. Slijedom navedenog teret dokaza da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao tud je utvrdio temeljem tereta dokaza. Naime, iz SS Obrasca proizlazi da je tužitelj bio upoznat s EKS (i sam potvrđuje da su razgovarali o kamatnoj stopi u svome iskazu) no sud zaključuje da tužitelju prilikom razgovora od EKS nitko nije obratio pozornost niti ga upozorio da, iako se upravo EKS kao ukupan trošak kredita koji se ima naplatiti vezano za sporni kredit obračunava i temeljem sporne naknade, odnosno u smislu čl. 20.ZPK temeljem izračuna ukupnih troškova kredita, odnosno tužitelju nije jasno dana uputa o kakvoj se naknadi radi i kada ju i na koji način mora platiti, niti to proizlazi iz SS Obrasca, već samo se iz obrasca može zaključiti da je ista naknada sastavni dio obračuna EKS. Dakle, obzirom na navedeno ovaj sud, a temeljem čl. 221. a ZPP, obzirom na iskaze svjedokinje I. i tužitelja (koja I. svjedokinja se ne sjeća konkretnog razgovora a tužitelj osporava da bi bio upozoren na naknadu) zaključuje da je tužitelj iz SS Obrasca mogao zaključiti samo da se u obračun EKS uzima naknada za obradu kredita od 1.200,00 eura (čitanjem obrasca) no ne i zaključiti o kakvim se troškovima radi, koji su elementi takvih troškova kao i koji je utjecaj na tužitelja kao potrošača plaćanje takve naknade, a sam tuženik nije dokazao protivno.

30. No, unatoč činjenici da je tužitelj mogao biti okvirno informiran (o visini sporne naknade) vezano za spornu odredbu (podaci koji se navode u SS Obrascu), iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj uopće nije razumio o kakvoj se naknadi radi niti da je plaćanje iste njegova obveza, kao što nije razumio niti pravnu prirodu takve naknade a nitko ga nije posebno upozorio na nju niti mu pojasnio elemente iste (što i sama djelatnica tuženika potvrđuje u svome iskazu). Naime, i sama svjedokinja NI u svom iskazu navodi da ni sama ne može pojasniti na što se odnose ti troškovi jer je samo prodajni savjetnik tako da više od onoga što je ona znala (visine takvog troška) nije mogla niti klijentu objašnjavati. Dakle, i iz iskaza I. svjedokinje proizlazi da nije bilo pojedinačnog pregovaranja niti bilo kakvog obrazlaganja prirode i elemenata sporne ugovorne odredbe (jer je ista isključivo sastavljena od strane banke i tužitelju nije dana mogućnost stvarnog pregovaranja), već su isti samo prolazili s klijentom stavke uvjeta ugovora o kreditu, a sama I. svjedokinja, kako to navodi, nije bila ovlaštena (kako i sama u svom iskazu tvrdi) mijenjati bilo što od stavaka (uvjeta kredita, a što isključuje uopće mogućnost pojedinačnih pregovora vezano za spornu odredbu).

31. Po mišljenju ovog suda tužitelj je, a u okviru njegovih sposobnosti (po zanimanju vozač), ali i potreba, primijenio svu dužnu pažnju (u smislu odredaba čl. 4. ZOO) koja se od njega i mogla očekivati, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao niti tužitelja upozorio na njegovu obvezu plaćanja take naknade niti financijske dosege iste naknade i utjecaj na tužitelja kao potrošača, niti eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju nametnuta (kao rezultat standardiziranog ugovora, odnosno ponude uzmi ili ostavi, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta) jer mu nije bila dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (odluke o tome prihvaća li takvu odredbu odnosno eventualno davanja mogućnosti druge opcije), obzirom da je upravo tuženik samostalno sastavljao i uvjete i ugovorne odredbe pa i obveze tužitelja a da tužitelju nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja.

32. Nadalje, iako u smislu čl. 52. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju odredba čl. 9.1.: " Ugovora o kreditu ugovoreno je da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 kn. " po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjet jasnoće i lako razumljive odredbe, jer osim visine takve naknade (1.200,00 hrk) u navedenoj odredbi se potrošaču ne pojašnjava niti navodi od čega se točno sastoje troškovi obrade koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 LI od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve troškove, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju (čija financijska pismenost je ograničena), istog je trebao informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takvih troškova kao i elemente istih, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. I. svjedokinja potvrđuje da takva pojašnjenja nije davala jer ni sama ne zna točno kakvi su to troškovi koje banka naplaćuje. Osim iznesenog iz SS Obrasca može se zaključiti (laik, a kakav je tužitelj) da takva naknada ulazi u sadržaj EKS odnosno kamatne stope koje su uključene u sam anuitet kredita. Više od navedenog, tužitelj, obzirom na svoje zanimanje, nije trebao znati (niti je tuženik dokazao protivno).

33. S druge strane, da naknada za obradu kredita (generalno) u periodu zaključivanja ugovora nije bila nedopušena (kao financijsko kreditna kategorija i da nije protivna prisilnim propisima) potvrđuje Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, dalje: ZPK) a koji u čl. 2. toč. 7. i 8. istog propisuje da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Troškovi dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, posebice premije osiguranja, također su uključeni ako je sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu. Toč. 8. je bilo propisano da ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača. Nadalje, u smislu čl. 302. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 159/2013, 19/2015, 102/2015 dalje: Zakon, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) propisano je da uz nacrt ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču bez naknade, dati i presliku ili elektroničku verziju članaka iz relevantnih Općih uvjeta poslovanja, Politike kamatnih stopa, Tarife naknada kao i svih ostalih akata kreditne institucije koji mogu posredno ili neposredno utjecati na financijski položaj potrošača. Uz svaki od članaka kreditna institucija dužna je dati kratko objašnjenje načina na koji oni mogu utjecati na financijski položaj potrošača. Nadalje, iz čl. 303. st. 4. toč. 5. Zakona zaključuje se da kreditna institucija, osim kamata, ima pravo naplatiti i druge naknade od potrošača. No u smislu čl. 308. istog Zakona za trajanja ugovornog odnosa kreditna institucija ne smije naplatiti potrošaču naknadu koja nije bila sadržana u Tarifi naknada u vrijeme zaključenja ugovora. U konkretnom slučaju, osim u čl. 15. (15.1. Ugovora o kreditu) tuženik u ugovoru ne navodi bilo kakvu informaciju o tarifi naknada niti tužitelj u svome iskazu potvrđuje da bi mu bilo kakvi opći ili posebni akti tuženika bili uručeni (pa tako niti Tarifa). Osim informacije (SS Obrazac) a koji se i navodi u čl. 17. 1. Ugovora, niti iz ugovor o kreditu nije jasno je li sporna naknada određena u sladu s Tarifom o naknadama tuženika (niti se takva činjenica navodi u spornoj odredi čl. 9. Ugovora o kreditu).

34. Ono što je tuženik tijekom ovog postupka dokazivao je činjenica odgovara li naplaćena naknada i stvarnim troškovima obrade kredita i to dostavom dokumenta pod nazivom "Proces obrade" (a koji tužitelj osporava da bi mu bio uručen ili na bilo koji način da bi bio upoznat s istim) kao i predlaže saslušanje svjedoka, a na koju okolnost je i saslušana svjedokinja UI.

35. Naime, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

36. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 CI i KI, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Č od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 OI i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 R i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

37. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

38. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C ‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da se plaćanje bilo kakve naknade u vrijeme sklapanja Ugovora nije spominjalo te ga nitko nije upozoravao na takvu naknadu. Iako tužitelj ističe da uopće nije bio upoznat sa takvom svojom obvezom iz Obrasca SS proizlazi suprotno, no pritom sud ističe da je moguće i životno da je tužitelj smatrao da se radi o kamati (EKS) kako se za isti trošak i navodi, te nije bio svjestan prave prirode samog troška niti njezinog utjecaja na položaj tužitelja kao potrošača. Da tužitelj nije posebno upozoravan na samu pravnu prirodu takve obveze niti njezine elemente potvrđuje i sama svjedokinja I. koja navodi da niti sama ne zna od čega se sastoji takav trošak. Dakle, vidljivo je da je tužitelju nametnuta financijska obveza (plaćanje sporne naknade),a koju je tužitelj morao prihvatiti kako bi realizirao kredit (koji na drugi način nije mogao realizirati), a tužitelju nije pružena bilo kakva mogućnost izbora (što tuženik ne dokazuje) niti mogućnost pojedinačnog pregovaranja u svezi takve odredbe.

39. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

40. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u dokument "Krediti – proces obrade" a iz kojeg proizlazi da troškovi obrade kredita osiguranog hipotekom a koji trošak se odnosi na cijenu rada djelatnika u HRK i to 6 njih (savjetnik poslovnice, direktor poslovnice, službe za razvoj procesa i podrške, direkcije upravljanja kreditnim rizikom, pravne službe kao i procesinga) ukupno iznosi 1.196,00 hrk (dakle manje od sada naplaćenog iznosa, iako približnog)

41. Saslušana kao svjedokinja UI (dalje: II. svjedokinja) je navela da ne poznaje tužitelja te da je ista zaposlenica tuženika od listopada 2008. Navela je da sada aktualno radi na radnom mjestu razvoja kreditnih proizvoda, a na sličnom radnom mjestu je radila i 2015. godine, samo se naziv radnog mjesta u međuvremenu promijenio. Iskazala je da 2015. u okviru svog radnog mjesta prilikom razvoja kreditnih proizvoda zadatak II. svjedokinje je bio prilikom ponude kredita paziti da ponude budu u skladu sa odredbama, zakonom, pravilima HNB-a, samih akata tuženika, da budu profitabilni i da u konačnici odgovaraju klijentima odnosno da budu razumljivi, jasni i pošteni. II. svjedokinja je navela da je predmetni kredit, koliko je vidjela u dokumentaciji bio 2015. što znači da se na njega primjenjivao Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), a u odnosu na naknadu vezano za kredit one su se temeljile na Izmjenama i dopunama ZPK koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. te je temeljem čl. 2. tog zakona prema kojem je Ministarstvo financija trebalo donijeti pravilnik o naknadama a koji je stupio na snagu početkom veljače 2014. II. svjedokinja je iskazala da prije nego li je zakon stupio na snagu, banke dobiju prijedlog zakona te usklađuju svoje interne akte sa zakonskim odredbama slijedom čega je II. svjedokinja trebala provjeriti temeljem odredbama ZPK mogu li naplatiti naknade i koje naknade. Navela je da je tuženik imao i naknade za obradu kredita, naknade za izdavanju potvrda, naknade za prijevremenu otplatu kredita a sve naknade su morali uskladiti s time da predstavljaju stvarni trošak banke. Iskazala je da su morali prvo utvrditi koji je stvarni trošak banke, konkretno kod naknade za obradu kredita, to su troškovi operativni i materijali. II. svjedokinja je navela da operativni troškovi su troškovi kao cijena radova koje imaju svi djelatnici koji rade na obradi kredita, dok materijalni troškovi nisu vezani za cijenu rada npr. trošak HROK-a odnosno svaki upit istom registru od strane banke se naplaćivao od tog registra. II. svjedokinja je iskazala da operativni trošak obuhvaća koliko jedan djelatnik košta banku zato što on sjedi na tom radnom mjestu a to se zove MDR. Navela je da su prvo utvrdili koji sve ljudi sudjeluju u procesu odobrenja kredita. Iskazala je da djelatnik banke neovisno o odobravanju kredita u određenom periodu dobiva plaću mjesečno neovisno o obradi kredita, a ukoliko sudjeluje u obradi kredita dobije istu plaću koju prima svaki mjesec neovisno o kreditu jer ne radi sve kredite. II. svjedokinja je navela da u procesu odobrenja kredita utvrde koji sve ljudi rade u procesu obrade kredita, onda su utvrdili koliko svaki od njih radi na određenoj vrsti kredita i određeni dio procesa kredita, npr. razgovor, pisanje ponuda, prikupljanje dokumentacije, provjera iste itd. II. svjedokinja je iskazala da kada su prikupili podatke došli su do podatka koliko svaki od djelatnika potroši vremena da obradi svaki od kredita, u minutama pa su minute pomnožili MDR koji daje cijenu jednog djelatnika banke za jedan dan rada. Navela je da na taj način dobiju stvarni trošak tog procesa. Iskazala je da u proces obračuna ulaze krediti koji su obrađeni i realizirani, a ne propušteni (koji nisu sklopljeni). II. svjedokinja je navela da su podijelili kredite u tri skupine, broju i složenosti instrumenata osiguranja i to: kredite do 10000 eura jer su imali samo osiguranje administrativnom zabranom i zadužnicom, krediti do 30000 eur imali, osim administrativne zabrane i zadužnice i depozit i policu osiguranja život, i na kraju kredit s hipotekom uz sve nabrojena sredstva osiguranja, osim depozita, morali su imati i osiguranje zasnivanjem založnog prava. II. svjedokinja je iskazala da unutar te tri vrste kredita bile su tri cijene naknade obrade kredita obzirom na složenost procesa obrade i obzirom na različite sudionike u obradi kredita npr. kod hipoteke su bili uključeni redovito pravnici jer su sastavljali sporazum o zasnivanju založnog prava a i uvijek je bio uključen sektor za upravljanje rizicima. Navela je da cijena naknade za obradu kredita nije ovisila o visini kredita već o cijeni samog procesa obrade kredita. Iskazala je da su sve cijene naknada bile navedene u letku za svaki od kredita a u kojem letku je stajalo koja je cijena naknade, kada se plaća, no u letku nije stajalo što je uključeno u cijenu. II. svjedokinja je navela da je to tek sada odlukom HNB traženo da se propiše metodologija naknade. II. svjedokinja je iskazala da u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijent nije vidio strukturu naknade. Navela je da u konkretnom slučaju cijena naknade za obradu kredita, a koji je stambeni kredit sa hipotekom je cijena naknade za obradu kredita bila 1200 kn, a koja je upravo izračunata na način kako je II. svjedokinja iskazivala i osobno radila 2014. na formiranju cijena te naknade. U odnosu na dokument koji se nalazi na str. 355-357 spisa, II. svjedokinja navodi da je to dokument koji je svjedokinja sastavila u prosincu 2013., a koji je bio na snazi u prosincu 2015. kod tuženika i koji predstavlja izračun stvarnog troška obrade kredita kod tuženika. Iskazala je da je banka imala obvezu tarife o naknadama za obradu kredita i drugih naknada dostaviti Ministarstvu financija a u skladu s Pravilnikom tog ministarstva koji uređuje te naknade, kao i dostaviti mu svaku daljnju izmjenu te tarife.

II. svjedokinja je navela da tuženik nikada nije imao nadzor Ministarstva financija vezano uz te tarife. II. svjedokinja je iskazala da vezano za predmetni ugovor o kreditu, svjedokinja nije sudjelovala u procesu obrade, slijedom čega joj nisu poznate konkretne okolnosti vezano za pregovaranje. Navela je da su ugovori tipski te da savjetnik u poslovnici ukoliko klijent zatraži realizaciju ugovora o kreditu bez sporne naknade ne može samostalno o tome odlučiti već bi eventualno u tom slučaju, ukoliko to klijent zatraži, takav zahtjev trebalo uputiti na nadležni nivo odlučivanja odnosno direktoru poslovnice, direktoru sektora itd., a sve ovisno o iznosu naknade. Iskazala je da joj je poznato iz iskustva da su klijenti tražili kredite bez spornih naknada, a nekada su se po zahtjevu kredita odobravali krediti bez spornih naknada. II. svjedokinja je navela da nakon što se klijentu po njegovom zahtjevu već kredit odobri u toj fazi ukoliko klijent odbije platiti spornu naknadu, kredit mu se neće isplatiti, jer je u toj fazi prekasno voditi pregovore o toj naknadi već bi se klijent trebao vratiti na početak na novu ponudu i novo odobrenje. II. svjedokinja je iskazala da u ponudi za kredit u spornom razdoblju su bili navedeni svi uvjeti pa tako i visina sporne naknade, slijedom čega u toj fazi postupka je bilo moguće pregovarati o plaćanju ili eventualno o visini naknade za obradu kredita. Navodi da sve do trenutka dok se ne sastavi ugovor o kreditu pa čak i nakon odobrenja kredita je moguće da klijent pregovara o plaćanja odnosno neplaćanja naknade za obradu kredita ili eventualno o visini takve naknade, a tek kada je ugovor u potpunosti sastavljen i dan na potpis je prekasno za takve pregovore. U Odnosu na obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu sa str. 141-146 spisa, II. svjedokinja je navela da se radi upravo o obrascu koji se davao klijentima na uvid kao i informacije o kreditu u vrijeme kada je realiziran predmetni kredit. II. svjedokinja je iskazala da se radi o informaciji koja je dana klijentu prije sklapanja ugovora i vidljivo je iz naziva samog obrasca. Nadalje svjedokinja je navela da tek kada se korisnik kredita usuglasi sa informacijama iz tog obrasca, banka može krenuti u izradu ugovora o kreditu. Navela je da konkretno informacija obuhvaća i naknadu za obradu kredita odnosno informaciju o visini takve naknade, a što je bitno zbog izračuna efektivne kamatne stope, jer efektivna kamatna stopa obuhvaća sve troškove koje određeni kredit ima. Iskazala je da se prije sastavljanja ugovora o kreditu tražila suglasnost klijenta na tom obrascu, kao dokaz da je isti upoznat sa svim informacijama vezanim za kredit i koju suglasnost klijent daje na način da potpisuje informaciju.

42. Iskaz svjedokinje UI ovaj sud nije imao razloga smatrati neistinitim, a vezanim za način određivanja visine naknade za obradu kredita (odnosno postupak utvrđivanja takve naknade). Obzirom na navedeno iz iskaza iste svjedokinje utvrđeno je da se naknada za obradu kredita utvrđivala kao stvarni trošak osoba koja su na strani banke sudjelovale u postupu obrade kredita, a visina koje naknade je ovisila o vrsti kredita (obzirom na koju vrstu je u obradi sudjelovao određeni broj djelatnika), a ne visini kredita. Slijedom takvog postupka utvrđivanja kao i troškova takve obrade u konkretnom slučaju II. svjedokinja navodi da je realan trošak takve obrade za hipotekarni kredit iznosio 1200 kn. Nadalje iz iskaza II. svjedokinje utvrđeno je da se u konkretnom slučaju (kao i u drugim sličnim) radilo o tipskom ugovoru a koji se sklapa nakon što se klijentu predoče uvjeti ugovora (obrazac informacije) i nakon što klijent prihvati takve uvjete svojim potpisom (kao u konkretnom slučaju) sastavlja se u skladu s tim uvjetima ugovor o kreditu. Ono što također iz iskaza svjedokinje proizlazi da djelatnici tuženika koji sudjeluju u postupku obrade kredita, bez obzira je li u konačnici sklopljen ugovor o kreditu ili ne, dobivaju plaću jednakog iznosa (dakle njihova plaća se ne mijenja obzirom na sklopljeni ugovor i sudjelovanje u postupku obrade u odnosu na period kada ne sudjeluju u postupku obrade kredita). U odnosu na iskaz iste svjedokinje ovaj sud ističe da sud smatra da je postupak utvrđivanja visine naknade doista i proveden prema pozitivnim propisima, no u konačnici iz iskaza iste svjedokinje nije vidljivo u čemu bi takav trošak bio doista i realan a obzirom da djelatnici koji sudjeluju u obradi kredita uopće ne dobivaju dio tako naplaćenog troška niti se njihov primitak mjesečno uvećava ukoliko sudjeluju u postupku obrade kredita.

43. Osim iznesenog ovdje sud ističe da unatoč dostavi dokumenta "kredit – proces obrade" a za kojeg tuženik tvrdi da je poslovna tajna tuženika (dakle nije javno objavljen niti je bio dostupan tužitelju, dakle ne radi se o javno objavljenoj Tarifi naknada tuženika), tuženik tijekom ovog postupka ne dostavlja sudu i tarifu o naknadama (iako svjedokinja II. potvrđuje da je tuženik imao obvezu donošenja iste i dostavljanja HNB) a kako bi ovaj sud mogao utvrditi je li naplaćena naknada, unatoč iskazivanju svjedokinje II. doista i u skladu s Tarifom naknada tuženika koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (a kako je to bilo propisano čl. 308. Zakona) slijedom čega ovaj sud zaključuje da tuženik nije dokazao da bi naplatio trošak u skladu s ZPK i Zakona odnosno nije dokazao da je naplaćeni trošak doista i realni trošak odnosno trošak koji je bio propisan Tarifom o naknadama tuženika u vrijeme naplate takvog troška, pa time niti da se radi o realnom trošku koji je naplaćen od tužitelja niti je s takvom Tarifom u konačnici tužitelj upoznat prije naplate istog troška niti upozoren na istu (a što nije vidljivo niti iz Ugovor o kreditu niti SS Obrasca). Provođenje financijskog vještačenja prema dokumentima u spisu (a obzirom da je zaključen prethodni postupak) po mišljenju ovog suda nije mogao otkloniti takav nedostatak, jer se financijsko vještačenje provodi radi toga što sudu eventualno treba pomoć vještaka u dijelu ekonomsko financijskih znanja a ne pravnih i ocjene dokaza. Stoga razloga ovaj sud nije smatrao osnovanim, kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, određivati financijsko vještačenje kako je to predlagao tuženik, a koje se u konačnici ukazivalo i neekonomično, a koje je u konačnici i predloženo na okolnost visine naknade (a ne načina utvrđivanja visine). Isto tako izostanak nadzora HNB ili izricanja određenih sankcija za nepravilnosti, ne potvrđuju i činjenicu da je sporna naknada doista i zakonito i naplaćena. Ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na istu odredbu nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste, već je ista bila rezultat tipskog ugovora), njegovo materijalno pravo je umanjeno, odnosno prema čl. 9.2. Ugovora o kreditu umanjen mu je iznos ugovorenog kredita, a koji je morao u roku otplate i otplatiti u cijelosti, a koja povreda, nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ne samo ugovornu realnu kamatu već i interkalarnu kamatu i EKS, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove, već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio druge dokaze (na okolnost da naplaćena naknada odgovara propisanoj u istom periodu Tarifom o naknadama tuženika), niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da naplaćena sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim i propisanim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelj, vezano za ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja ugovorne, realne i efektivne, te interkalarne kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (kako to u svom iskazu tužitelj i potvrđuje), a tužitelj nije mogao utjecati na takvu odredbu, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome spornu obvezu nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost izbora druge opcije.

44. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 49. ZZP nepoštena. U smislu čl. 55. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, no da unatoč tome Ugovor može opstati, ovaj sud je, a u smislu čl. 55. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

45. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade ovaj sud je istu utvrdio temeljem same odredbe Ugovora toč. 9.1. (a iz iskaza svjedokinje I. i II. proizlazi da bez plaćanja iste kredit ne bi bio niti odobren) ali i Obračuna naknade tuženika od 21. prosinca 2015. da je tužitelju ista naplaćena u iznosu od 1.200,00 kn dana 21. prosinca 2015. (kada je isplaćen kredit) odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) u iznosu od 159,27 eur (a koji iznos tuženik nije niti sporio), slijedom čega ovaj sud je utvrdio da je upravo u tom iznosu visina naplaćene naknade od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja).

46. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

47. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

48. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno u toč. 45. ove presude, sporna naknada napaćena od tužitelja 21. prosinca 2015...

49. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana takva sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora (dakle deklaraciju), iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 2015., ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

50. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana naplate spornih troškova (21. prosinca 2015.), u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 4. ožujka 2024. godine. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

51. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćene naknade u iznosu od 159,27 eur te je odlučio kao u toč. II. izreke.

52. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni niti mu je uručena Tarifa takve naknada niti se na istu tuženik u Ugovoru o kreditu poziva vezano za tu naknadu) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogla zaključiti zašto joj se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana nakon što je tužitelju ista naknada naplaćena (naplaćena 21. prosinca 2015.) te je odlučeno kao u toč. II izreke. Ovdje sud ističe da tužitelj nije dokazao da bi prije obračuna takve naknade i ista bila naplaćena od tužitelja slijedom čega sud nije usvojio zahtjev tužitelja te isplatu zakonske zatezne kamate odredio od 18. prosinca 2015. (kao dana sklapanja Ugovora o kreditu).

53. Stoga je odlučeno kao u izreci.

54. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u pretežitom djelu svoga zahtjeva

55. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 22. listopada 2024., 2. prosinca 2024. i 30. siječnja 2025. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 25. lipnja 2024. i 23. listopada 2024. za svaki u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur/ kn (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.731,18 eur, a koji je naloženo da plati tuženik.

56. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

57. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku, 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku