REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-325/2024-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu toga suda Ivanu Dujiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, Rovinjska 2a, protiv tuženika AGROLAGUNA d.d. Poreč. Mate Vlašića 34, OIB: 84196188473, zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović i dr. iz Pule, Dobrilina 9, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 10. veljače 2025., na dan objave 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica nekretnina oznaka: k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva na navedenim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva Republike Hrvatske.“.

II

Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od petnaest dana naknadi troškove postupka u iznosu od 3.757,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III U preostalom se dijelu, za iznos od 3.757,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 1. ožujka 2019. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva. U tužbi navodi da se na temelju čl. 186.a Zakona o parničnom postupku obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora glede utvrđenja prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama oznake k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Tuženik je dostavio očitovanje na zahtjev, kojim u cijelosti osporava navode iz predmetnog zahtjeva i ne prihvaća prijedlog za mirno rješenje spora. Tuženik je ovisno i povezano društvo u odnosu na dužnika Agrokor koncern, stoga je tužitelj u smislu odredbe čl. 41. st. 1. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku morao čekati, radi ispunjenja procesne pretpostavke dopuštenosti tužbe, pravomoćnost Rješenja o potvrdi nagodbe Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1138/2017-2823 od 6. srpnja 2018. Navedeno rješenje je pravomoćno te je Trgovački sud u Pazinu proveo upis te odluke po službenoj dužnosti rješenjem Pa Tt-19/742-2 od 12. 02. 2019., objavljeno 13. 02. 2019. Presudom Općinskog suda u Poreču, posl. br. P-519/07 od 08. travnja 2008., presuđeno je da je AGROLAGUNA d.d. Poreč, dosjelošću stekla vlasništvo na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na teret dotadašnjih zemljišnoknjižnih (su)vlasnika FE i dr. Presudom Općinskog suda u Poreču, posl. br. P-453/07 od 11. ožujka 2008., presuđeno je da je AGROLAGUNA d.d. Poreč, dosjelošću stekla vlasništvo na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na teret dotadašnjeg zemljišnoknjižnog vlasnika GE. Iz obrazloženja predmetnih presuda, vidljivo je da je sud utvrdio da je Agrolaguna d.d. Poreč u posjedu (prava korištenja) predmetnih nekretnina i to više od 30 godina i to putem svojih pravnih prednika Opće poljoprivredne zadruge Poreč, Poljoprivredne zadruge Poreč i dr sve do zadnjeg gospodarskog subjekta u društvenom vlasništvu Agrolaguna, poduzeće za poljoprivrednu proizvodnju, preradu i promet, Poreč i temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja dosuđuje vlasništvo predmetnih nekretnina u korist AGROLAGUNA d.d. Poreč, a kao što je naprijed navedeno. Dakle, ranijim zemljišnoknjižnim vlasnicima predmetne nekretnine su de facto nacionalizirane i date na korištenje pravnim prednicima kao poljoprivredno zemljište te su postale ex lege društveno vlasništvo. Do lišenja vlasništva ranije upisanih zemljišnoknjižnih vlasnika nisu dovele pravomoćne presude navedene u prijašnjem stavku tužbe, već tada važeći zakonski propisi koji su proizašli iz društvenog vlasništva. Nekretnina na kojoj postoji pravo vlasništva može dosjelošću prijeći u društveno vlasništvo (Vrhovni sud SR Hrvatske, Gzz-51/83 od 24. siječnja 1984.), ali ne u vlasništvo tuženika (pravnog sljednika društvenog koje je na nekretninama društvenog vlasništva imalo samo pravo korištenja). Ističemo da u konkretnom slučaju, bivši vlasnici nisu do stupanja na snagu čl. 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, podnijeli tužbu za priznavanje svoga prava vlasništva niti tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta pa je stoga udovoljeno uvjetima iz odredbe čl. 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Službeni list SFRJ br. 25/65, 12/67, 14/70 i Narodne novine broj 52/71 i 52/73), kojim je propisano da u tom slučaju nekretnina prelazi u društveno vlasništvo i bez upisa u zemljišne knjige. Posjed društvenopravne osobe kroz zakonom propisano vrijeme, bio je pretpostavka za prijelaz pokretnih i nepokretnih stvari iz privatnog u društveno vlasništvo po Zakonu o udruženom radu (Službeni list SFRJ 53/76, pročišćeni tekst 11/88, dalje: ZUR), koji je stupio na snagu 11. prosinca 1976. i po kojem nekretnine prelaze u društveno vlasništvo, u roku pet godina od saznanja da je nekretnina prešla u sredstvo društvenopravne osobe, odnosno, najkasnije u roku od deset godina od njenog prelaska (po članku 268. ZUR-a). Dakle, radilo se o originarnoj osnovi stjecanja u korist društvenog vlasništva protekom vremena, samo zato što je nekretnina, pa i poljoprivredno zemljište, bila u posjedu ("društvenim sredstvima") društvenopravne osobe, a vlasnik nije zahtijevao vraćanje posjeda nekretnina u subjektivnom roku od pet godina, odnosno u objektivnom roku od deset godina koji rokovi se računaju od dana stupanja na snagu ZUR-a. Prema tome, opisanim raspolaganjima u navedenim parničnim postupcima od strane pravnog prednika tuženice, i to kontinuirano od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa nadalje, utvrđeno je da su iste prešle u "režim" društvenog vlasništva. Kronološki navodimo ranije važeće Zakone temeljem kojih je Republika Hrvatska stekla po sili Zakona pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva: Zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Službeni list SFRJ 43/59 od 28. 10. 1959), stupio na snagu 5. 11. 1959. - navedenim Zakonom stjecanje prava vlasništva dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu bilo je isključeno; odredbe čl. 36. do 57. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (pročišćeni tekst, Službeni list SFRJ 25/65), odredbe čl. 81. do 94. Zakona o poljoprivrednom zemljištu SRH (Narodne novine broj 26/84), Zakon o poljoprivrednom zemljištu- Narodne novine broj 34/91. Dakle, nesporno je da su se sporne nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu 23. srpnja 1991. i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 16. listopada 1990. nalazile izvan granica građevinskog područja, iste su ex lege postale vlasništvo Republike Hrvatske. Budući su sporne nekretnine prešle ranije u društveno vlasništvo, iste su po samom zakonu, s obzirom na svoju namjenu (poljoprivredno zemljište i šuma), po sili zakona prešle u pravo vlasništva Republike Hrvatske stupanjem na snagu spomenutih zakona (Zakon o šumama- Narodne novine broj 52/90 i 61/90 i Zakon o poljoprivrednom zemljištu- Narodne novine broj 34/91). Osporavanje prava vlasništva tuženika, temelji se na prisilnim propisima koje smo naveli u tekstu tužbe. Ovakvo pravno shvaćanje temeljimo na pravnim shvaćanjima navedenim u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1627/2011 od 13. rujna 2012. i u njoj citiranih odluka Europskog suda za ljudska prava. U vezi pravomoćnih presuda temeljem kojih je upisano pravo vlasništva tuženika, ističemo da je Sud propustio utvrditi da se radi o nekretninama od interesa za Republiku Hrvatsku te da nisu mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva dosjelošću od strane bivših društvenih poduzeća koje su imale izvanknjižno pravo korištenja, a sve iz razloga jer za njih vrijedi poseban pravni režim iz članka 4. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i članka 5. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske. Tuženik se ne može pozivati da se radi o "stečenim pravima" jer nisu bili (pravni prednici) savjesni (pošteni) posjednici, stoga vlasništvo spornih nekretnina nije se moglo steći temeljem dosjelosti, jer za taj osnov stjecanja nedostaje savjesnost. Društveno poduzeće je prije donošenja zakona kojima je radi usklađenja s Ustavom Republike Hrvatske vršena pretvorba prava društvenog vlasništva, moglo imati pravo korištenja na svim vrstama nekretnina (poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, građevinsko zemljište, zgrade, stanovi). Međutim, sve ove nekretnine nisu mogle činiti društveni kapital u postupku pretvorbe. Prije nego što je započela pretvorba društvenih poduzeća, doneseni su drugi posebni zakoni kojima je izvršena pretvorba prava vlasništva (Zakon o šumama- Narodne novine broj 52/90 i 61/90 i Zakon o poljoprivrednom zemljištu-Narodne novine broj 34/91), kojima su šume i šumsko zemljište te poljoprivredno zemljište postali vlasništvo Republike Hrvatske. Stoga te nekretnine, jer su već bile pretvorene, nisu više mogle biti predmet pretvorbe. U konkretnom slučaju, tužitelj smatra da se radi o nekretninama koje nisu mogle biti objektom pretvorbe niti objektom prava vlasništva jer se radi o poljoprivrednom zemljištu, i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je po kulturi šuma pa je ex lege trebala pripasti u vlasništvo Republici Hrvatskoj, temeljem Zakona o šumama. Sporne su nekretnine bile upisane kao vlasništvo fizičkih osoba, međutim, u tijeku ranijih parničnih postupaka, dokazano je da su iste ex lege prešle u društveno vlasništvo i da su na njima pravni prednici tuženika imali izvanknjižno pravo korištenja. Međutim, za stjecanje prava vlasništva tuženika u ranijim parnicama, zanemarena je osnovna pretpostavka: da se radi o nekretninama koje ne mogu biti objektom prava vlasništva tuženika. Ukoliko sud i tuženik smatraju da se ne radi o stjecanju prava vlasništva Republike Hrvatske temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu- Narodne novine broj 34/91 kao i Zakona o šumama- Narodne novine broj 52/90 i 61/90, ističemo da bi i temeljem sljedećih osnova, predmetne nekretnine, ex lege trebale biti u vlasništvu Republike Hrvatske. Ukazujemo na okolnosti da je (danas) AGROLAGUNA d.d. Poreč, konstituirana (i u vlasničkom smislu), s osnova odredbi Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/1991), odnosno u postupku pretvorbe društvenih poduzeća. Pravni prednici tuženika su temeljem tada važećih zakonskih odredbi, morali formirati pretvorbeni kapital društva - vrijednost poduzeća (u koji su ulazili prava društva, imovina društva, uključujući i nekretnine), s tim da su društvena poduzeća u postupku pretvorbe glede nekretnina morali priložiti podatke i dokaze o pravu korištenja nekretnina (članak 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća). Samo su takve nekretnine, glede kojih je društveno poduzeće dokazalo svoje pravo korištenja, procjenjivane u vrijednost poduzeća, odnosno iste su ulazile u pretvorbeni kapital poduzeća i temeljem tih činjenica su novooformljena poduzeća (AGROLAGUNA d.d. Poreč), u zemljišnim knjigama upisivali svoje pravo vlasništva na tim nekretninama. Sve ostale nekretnine, koje su koristila, kojima su upravljala — raspolagala, nekadašnja društvena poduzeća, temeljem odredbi članka 47. Zakona o privatizaciji (NN 21/1996), prenesena su tadašnjem Fondu za privatizaciju, odnosno postala su (po samom zakonu) vlasništvo Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju, isključena je primjena odredbi članka 360. do članka 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/06; dalje: ZV), jer između navedenih pretpostavki, nije ispunjena osnovna pretpostavka: predmetne nekretnine nisu sposobne biti predmetom prava vlasništva u postupku pretvorbe, jer je riječ o nekretninama koje su se nalazile izvan granica građevinskog područja te su po kulturi poljoprivredno zemljište (k.č br. 2781/4 k. o. [katastarska općina] po kulturi je šuma te ista ni po toj osnovi nije bila mogla biti predmet pretvorbe). Tome valja dodati da je čankom 390. stavkom 1. ZV-a, propisano, da se odredbe članka 360. do članka 365. ZV-a, ne odnose na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Također, prema odredbi članka 390.a stavka 1. ZV-a trgovačko društvo pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u temeljni kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi, trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća, koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala, ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnina u društveni kapital, nužna je pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Nadalje, u postupku pretvorbe u vrijednost temeljnog kapitala procjenjivale su se sve nekretnine bez obzira na to jesu li bile u vlasništvu društva ili je ono imalo nad tim nekretninama upisano pravo korištenja odnosno raspolaganja. Slijedom navedenog, Republika Hrvatska je ex lege postala vlasnik spornih nekretnina i po osnovi članka 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj: 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, 92/10, 145/10) i to prije spornih pravomoćnih presuda. Člankom 47. Zakona o privatizaciji, propisano je da dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu (Hrvatski fond za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cijelinu). Slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju je tužiteljica Republika Hrvatska, na temelju Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj 145/10 i 70/12), odnosno Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 94/13). Navedeni zakoni uređuju pitanje vlasničkog statusa procijenjenih odnosno neprocijenjenih nekretnina u postupku pretvorbe društvenih poduzeća. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je iz predmetnih presuda Općinskog suda u Poreču, posl. br. P-519/07 od 08. travnja 2008. kao i iz presude posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008., vidljivo da je AGROLAGUNA d.d. Poreč, (odnosno njezini pravni prednici) koristila predmetne nekretnine i prije, a i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno Zakona o privatizaciji, da nekretnine k. č. [katastarska čestica] sve u k. o. [katastarska općina], nisu unijete u pretvorbeni kapital AGROLAGUNE d.d. Poreč, nego su predmetne nekretnine, budući da su se na dan 24. srpnja 1991. godine, nalazile izvan granica građevinskog zemljišta, po samom Zakonu postale vlasništvo Republike Hrvatske. Stoga je tužiteljica mišljenja da su predmetne nekretnine, ispunjenjem zakonskih pretpostavki, postale vlasništvo Republike Hrvatske; k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], neovisno o presudama Općinskog suda u Poreču, posl.br. P-519/07 od 08. travnja 2008. i posl. br. P-453/07 od 11. ožujka 2008., odnosno neovisno o činjenici, da je temeljem navedenih presuda AGROLAGUNA d.d. Poreč u zemljišnim knjigama upisala pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Slijedom navedenog, predmetne nekretnine nisu vlasništvo AGROLAGUNE d.d. Poreč, već su iste ex lege vlasništvo Republike Hrvatske. Temeljem gore navedenih činjenica i Zakona te priloženih dokaza, predlažemo da sud usvoji u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi: "I. Utvrđuje se da je tužiteljica Republike Hrvatske vlasnica nekretnina oznaka: k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva na navedenim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva Republike Hrvatske.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u roku 8 dana.".

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti izuzev u onim dijelovima koji su izričito učinjeni nespornima. Tuženik osporava da bi tužitelj stekao pravo vlasništva ex lege, kako to navodi tužitelj u svojoj tužbi. No, sve i da je ta tvrdnja točna, neosnovano je pozivanje tužitelja na zakonske propise koji su uređivali ex lege stjecanje društvenog vlasništva, jer navedeni propisi nisu relevantni za ovaj postupak. Naime, pravomoćne presude temeljem kojih je tuženik upisao svoje pravo vlasništva nisu temeljene na propisima na koje se poziva tužitelj (Osnovni zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, Zakon o udruženom radu, Zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, Zakon o poljoprivrednom zemljištu). Isto tako, praksa Vrhovnog suda SR Hrvatske, Gzz-51/83 od 24. siječnja 1984. nije primjenjiva na ovaj postupak jer se ista odnosi na prijelaz privatnog vlasništva u društveno vlasništvo temeljem instituta dosjelosti. Sve navedeno, tužitelj je možda mogao i trebao iskoristiti u postupku kojega je trebao pokrenuti protiv zemljišnoknjižnih vlasnika, radi upisa svog prava vlasništva (pod pretpostavkom da bi tužitelj mogao dokazati sve propisane pretpostavke za stjecanje tog prava), što je tužitelj propustio učiniti. Isto se ima primijeniti i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I11-1627/2011 od 13. rujna 2012., obzirom se navedena odluka odnosi na pitanje nacionalizacije imovine u vlasništvu stranca na području Republike Hrvatske, što ovdje nije slučaj. Čak i kad bi se (hipotetički) prihvatio pravni stav tužitelja da su predmetne nekretnine po samom zakonu postale vlasništvo tužitelja, što tuženik spori, obzirom su se na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu 23. srpnja 1991. i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 16. listopada 1991. godine nalazile izvan granica građevinskog zemljišta, predmetna tužba je neosnovana jer je protivna odredbi članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja glasi: „Vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano". Činjenice u predmetnom slučaju, na koje bi se materijalno-pravno podvrgla citirana odredba (kada bi se hipotetički prihvatio prije navedeni pravni stav tužitelja) su slijedeće: prije upisa tuženika u zemljišnoj knjizi kao vlasnici su bili upisane slijedeće osobe: FE, SE, ZE, KE, LE i IE (u pogledu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) te GE (u pogledu k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]), s time da nije postojao upis zabilježbe bilo kakvog postupka pokrenutog bilo od strane tužitelja bilo od strane bilo koje druge osobe u cilju utvrđenja prava vlasništva - dakle postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige (s time u svezi tuženik naglašava da je ova činjenica posebno važna s obzirom na rok u kojemu je tužitelj po službenoj dužnosti bio dužan pokrenuti takve postupke); tuženik je upisao svoje pravo u zemljišnoj knjizi na temelju pravomoćnih presuda Općinskog suda u Poreču posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008. i posl.br. P- 519/07 od 08. travnja 2008. donesenih povodom tužbi tuženika podnesenih nakon 01.01.2007. kada tuženik više po zakonu nije imao razloga sumnjati niti misliti da bilo koja druga osoba (kao potencijalni izvanknjižni vlasnik) ima vlasničke ambicije u svezi s predmetnim nekretninama - dakle u dobroj vjeri; tuženik je svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upisao temeljem pravomoćnih rješenja Općinskog suda u Poreču br. Z-2536/08 od 29.05.2008. i br. Z-2535/08 od 14.05.2008. - dakle dok navodno pravo tužitelja stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Prema tome, sve i u slučaju da je tužitelj stekao vlasništvo predmetnih nekretnina na temelju zakona, kako navodi tužitelj u svojoj tužbi (quod non), to svoje pravo ne može suprotstaviti pravu tuženika (zbog prije navedenih razloga). Neosnovano se tužitelj poziva na odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Naime, predmetni je zakon stupio na snagu 1.5.1991. godine. U trenutku stupanja na snagu predmetnog zakona, na strani tuženika nisu još bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sukladno Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, a što je utvrđeno pravomoćnim presudama Općinskog suda u Poreču posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008. godine i posl.br. P-519/07 od 08. travnja 2008. godine, na temelju provedenog dokaznog postupka. Slijedom navedenog, predmetne nekretnine nisu niti mogle biti predmetom pretvorbe, a niti su temeljem odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu mogle postati vlasništvo Republike Hrvatske sve iz razloga što na dan 1.5.1991. godine i 24.7.1991. (datum stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu) iste nisu bile društveno vlasništvo. Postupak stjecanja prava vlasništva dosjelošću reguliran je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosno Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, kao lex specialis, pa stoga nisu primjenjive odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Neosnovano se predlagatelj poziva na članak 47. Zakona o privatizaciji jer nekretnine u privatnom vlasništvu koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi nisu mogle biti prenesene na Hrvatski fond za privatizaciju i postati vlasništvo Republike Hrvatske upravo iz razloga što se radilo o nekretninama u privatnom vlasništvu, a ne o nekretninama u društvenom vlasništvu. Nadalje, a ponovo za slučaj kada bi se (hipotetički) prihvatio pravni stav tužitelja da su predmetne nekretnine po samom zakonu postale vlasništvo tužitelja (quod non), predmetni zahtjev bio bi neosnovan jer je protivan legitimnim očekivanjima tuženika, a koja legitimna očekivanja uživaju pravnu zaštitu (uključujući i ustavnopravnu zaštitu). Naime, tuženik je upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetnih nekretnina temeljem pravomoćnih sudskih odluka (presuda Općinskog suda u Poreču posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008. godine i presuda Općinskog suda u Poreču posl.br. P-519/07 od 08. travnja 2008. godine). S time u svezi tuženik napominje da je Ustavni sud RH u više svojih odluka istaknuo da je temeljni zahtjev svakog pravnog poretka utemeljenog na načelu vladavine prava da sudovi poznaju propise koje primjenjuju u konkretnim slučajevima. U predmetnom slučaju Općinski sud u Poreču je u dokaznom postupku proveo dokaze temeljem kojih je utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo (propise). Stoga tuženik ima legitimno pravo očekivati da navedene dvije pravomoćne presude isključuju bilo koju drugu osobu iz vlasništva tih nekretnina obzirom nije moguće da su i tuženik i netko drugi u isto vrijeme vlasnik iste nekretnine. Navedena legitimna očekivanja tuženika dodatno su utemeljena ako se uzme u obzir da je sukladno članku 224. stavku 3. Zakona o zemljišnim knjigama tužitelj bio u obvezi do 01.01.2002. (putem nadležnog općinskog državnog odvjetništva, a prije toga državnog pravobraniteljstva) odnosno najkasnije do 01.01.2007. (budući da tvrdi da je još od 16. listopada 1990. odnosno 23. srpnja 1991. izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina) pokrenuti postupak uknjižbe predmetnih nekretnina na svoje ime. Naime, odredbom članka 2. Zakona o izmjenama Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine RH broj 114/2001) koji je stupio na snagu 20.12.2001. godine, propisano je slijedeće: „U članku 224. stavci 2. i 3. mijenjaju se i glase: (2) lzvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni su do 1. siječnja 2007. pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. (3) Nadležno općinsko državno odvjetništvo dužno je u roku iz stavka 1. ovoga članka pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama kojih je nositelj Republika Hrvatska.". Prije ove izmjene Zakona o zemljišnim knjigama, odredba članka 224. (Narodne novine RH broj 91/96 i 137/99) glasila je kako slijedi: „(1) Rokovi od 3 godine za podnošenje brisovne tužbe iz članka 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i članka 129. ovoga Zakona teku od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. (2) lzvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni su u roku od 5 godina pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu. (3) Državno pravobraniteljstvo dužno je u roku od 5 godina od stupanja na snagu ovog Zakona pokrenuti postupak za upis stvarnih prava na nekretninama kojih je nositelj Republika Hrvatska, javnih dobara i općih dobara.". Zakon o zemljišnim knjigama stupio je na snagu 01.01.1997., tako da je tužitelj imao obvezu pokrenuti postupak za upis svog stvarnog prava na predmetnim nekretninama do 01.01.2002. Taj je rok kasnije produžen do 01.01.2007., a nakon toga nije bilo daljnjeg produženja tog roka. Stoga se postavlja slijedeće pitanje: Zašto tužitelj, kada već tvrdi da je izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, nije postupio sukladno navedenoj zakonskoj obvezi (koju si je sam zadao) i pokrenuo postupak uknjižbe svog vlasništva? Što je tužitelj radio od dana stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama (01.01.1997.godine) do 01.01.2007., dakle u periodu od više od deset godina, tim više ako je nadležno općinsko državno odvjetništvo (a prije toga državno pravobraniteljstvo) bilo dužno do 01.01.2002. pokrenuti postupak za upis stvarnih prava na predmetnim nekretninama (s obzirom da tvrdi da je njihov vlasnik još od 16. listopada 1990. odnosno 23. srpnja 1991. - dakle i u ovom slučaju više od deset godina do kada je po zakonu imao službenu dužnost pokrenuti takav postupak)? Budući da tužitelj nije postupio po ovoj izričitoj zakonskoj odredbi (koja ga obvezuje), tuženik nakon 01.01.2002. (a osobito nakon 01.01.2007.) nije imao nikakvog razloga misliti niti sumnjati da li bi bilo koja druga osoba (uključujući tužitelja) eventualno mogla imati bilo kakve vlasničke ambicije u svezi s predmetnim nekretninama. Stoga tuženik ima i na Zakonu o zemljišnim knjigama opravdano legitimno očekivanje da njegovo vlasništvo nad predmetnim nekretninama nije sporno. S obzirom na prije navedeno, jasno je da bi bilo kakva odluka suda koja bi dovela do prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelja bila protivna opisanim legitimnim očekivanjima tuženika, a samim time to bi dovelo i do povrede ustavnog jamstva prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava RH. Naime, ustaljeno je stajalište Ustavnog suda RH, izraženo u brojnim njegovim odlukama, da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava RH mora vrlo široko tumačiti, jer obuhvaća načelno sva imovinska prava (vidi primjerice odluke Ustavnog suda RH broj: U-I11-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-I11- 72/1995 od 11. travnja 2000.; U-I11-551/1999 od 15. svibnja 2000. itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima (pa tako i sudskim odlukama) biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno. Nadalje, Ustavni sud RH je u brojnim svojim odlukama podsjetio i na ustaljeno pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava koji priznaje da se legitimna očekivanja stranaka pod određenim pretpostavkama moraju smatrati „imovinom" pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, koji ureduje zaštitu vlasništva. Naime, Europski sud za ljudska prava smatra da legitimno očekivanje mora biti utemeljeno na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi odluku Ustavnog suda RH broj: U-IIIB-1737/2009. od 07.srpnja 2009. - str. 7). S time u svezi tuženik posebno ističe da tužitelj svojim zahtjevom želi postići učinak: kao da odredbe članka 224. Zakona o zemljišnim knjigama ne postoje, odnosno kao da ne postoje nikakve posljedice za nepostupanje po tim odredbama, što je nedopustivo u zemlji u kojoj funkcionira vladavina prava; kao da pravomoćne presude Općinskog suda u Poreču posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008. i posl.br. P- 519/07 od 08. travnja 2008. ne postoje, odnosno kao da nikada nisu ni bile donesene, što je nedopustivo u zemlji s uređenim pravnim poretkom koji počiva na načelu trodiobe vlasti (od kojih je jedna i ona sudbena). Ova činjenica osobito dobiva na značaju kada se uzme u obzir odredbu članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima koja glasi: „Svatko u Republici Hrvatskoj dužan je poštovati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoravati". Prema tome, predmetne sudske odluke (odnosno legitimna očekivanja tuženika da su te sudske odluke donesene sukladno zakonu i da prava koja za tuženika iz tih odluka deriviraju nisu sporna) samo po sebi predstavljaju „imovinu" tuženika (različitu od prava vlasništva na predmetnim nekretninama, odnosno različitu od samih tih nekretnina kao imovine) koja je pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (koji ureduje zaštitu vlasništva), a samim time i pod zaštitom članka 48. stavka 1. Ustava RH. Prihvaćanje tužbenog zahtjeva i na taj način oduzimanje tuženiku njegovih imovinskih prava predstavljalo bi i povredu ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Naime, prema stajalištu Ustavnog suda RH (vidi odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000. te rješenje broj: U-III- 630/2012 od 03. listopada 2012.) sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju. Koje zakonske posljedice, u ovom slučaju, moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima tuženika? Te se zakonske posljedice odnose na to da je tuženik upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetnih nekretnina temeljem pravomoćnih sudskih presuda donesenih u zakonom propisanom postupku za koje tuženik ima pravo očekivati da su zakonite (osobito zbog primjene načela da sud poznaje pravo) te da njegovo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama nije upitno. Stoga bi svaka sudska odluka koja bi oduzela učinak ovom legitimnom očekivanju neminovno značila povredu ustavnih prava tuženika zajamčenih kako odredbom članka 48. stavka 1. tako i odredbom članka 29. stavka 1. Ustava RH. Tuženik ukazuje da je temeljem pravomoćnih presuda Općinskog suda u Poreču posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008. i posl.br. P-519/07 od 08. travnja 2008., legitimnih očekivanja tužitelja, kako su ista prethodno opisana, tužitelj oplemenio predmetne nekretnine provedbom agrotehničkih mjera i sadnjom vinograda. Dakle, predmetne presude, legitimna očekivanja koja iz istih proizlaze i oplemenjivanje nekretnina izvršeno od strane tužitelja predstavljaju imovinu tužitelja, različitu od prava vlasništva na nekretnini i ta je imovina zaštićena Ustavom RH i Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda. Za napomenuti je, nadalje, da je i obveza tuženika, kao vlasnika nekretnina, da sukladno članku 4. Zakonu o poljoprivrednom zemljištu iste održava pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju (i to pod prijetnjom prekršajnih sankcija). Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/2005) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu održanom 22. listopada 2019. tuženik je dodao da, čak da kojim slučajem tuženik nije stekao pravo vlasništva temeljem pravomoćnih presuda, isti je u međuvremenu stekao pravo vlasništva dosjelošću obzirom je u trenutku uknjižbe temeljem presuda protekao rok od 10 godina iz čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu. Poštenje posjeda se predmijeva, a poštenje tuženikova posjeda je utvrđeno pravomoćnim sudskim odlukama koje je donijela Republika Hrvatska.

4. Presudom ovog suda posl.br. P-193/2019-10 od 29. studenog 2019. (str. 77-87 spisa) tužbeni je zahtjev odbijen.

5. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 381/2023-2 od 28. lipnja 2023. odbijena je tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda posl.br. P-193/2019-10 od 29. prosinca 2019.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 476/2024-2 od 10. rujna 2024. prihvaćena je revizija tužiteljice te su ukinute presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-381/2023-2 od 28. lipnja 2023. i presuda ovog suda posl.br. P-193/2019-10 od 29. studenog 2019. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. Za primijetiti je da je ovaj sud presudu posl.br. P-193/2019-10 donio 29. studenog 2019., da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-381/2023-2 od 28. lipnja 2023. potvrđena presuda ovog suda posl.br. P-193/2019- 10 od 29. prosinca 2019. (pogrešno je naveden datum prvostupanjske presude), a da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 476/2024-2 od 10. rujna 2024. ukinuta presuda ovog suda posl.br. P-193/2019-10 od 29. studenog 2019. Budući da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 476/2024-2 od 10. rujna 2024. naveden ispravan datum prvostupanjske presude, ovaj sud smatra da drugostupanjsku presudu više ne treba ispravljati (ionako je ukinuta), već se može donijeti odluka u ponovljenom prvostupanjskom postupku.

8. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu, koje su priložene tužbi na listovima 7-62 spisa.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz točke 15. obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 476/2024-2 od 10. rujna 2024., proizlazi da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje odlučno za ocjenu je li tuženik mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina odnosno jesu li te nekretnine bile u društvenom vlasništvu, ima li mjesta primjeni stjecanja prava vlasništva predmetnih nekretnina sukladno odredbama Zakona o privatizaciji i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Inače, ovaj sud je presudu posl.br. P-193/2019-10 od 29. studenog 2019. utemeljio upravo na zaključku (koji je u toj presudi više puta ponovio, pa tako na str. 9. odlomak 3., na str. 10. odlomak početni i odlomak predzadnji, na str. 11. odlomak početni) da tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu, kao i da nije dokazala svoju tvrdnju da su predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo bez upisa u zemljišne knjige.

12. Na ročištu za glavnu raspravi održanom 10. veljače 2025. na izričit upit suca, a s obzirom na uputu iz točke 15. obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 476/2024-2 od 10. rujna 2024., tuženik je odgovorio da on osporava da su predmetne nekretnine ikada bile društveno vlasništvo, jer iz presuda koje je tužiteljica dostavila proizlazi da su kao vlasnici bile upisane fizičke osobe.

13. Tužiteljica tužbenim zahtjevom ne traži uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (na predmetnim nekretninama su prije upisa prava vlasništva u korist tuženika kao vlasnici bile upisane fizičke osobe) već utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice. Stoga tužiteljica, da bi uspjela takvim tužbenim zahtjevom, treba dokazati da je upravo ona vlasnica predmetne nekretnine. Dakle, da bi uspjela s tužbenim zahtjevom tužiteljici nije dovoljno da dokaže da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

14. Tužiteljica tvrdi da su predmetne nekretnine bile društveno vlasništvo pa da je ona stekla vlasništvo nad njima s danom stupanja na snagu Zakona o šumama (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama NN br. 41/90, dalje: ZID ZŠ) 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. Tuženik je tužbeni zahtjev osporio u cijelosti. U takvoj je situaciji na tužiteljici bio teret dokazivanja navedene činjenice (da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. bile društveno vlasništvo). Naime, prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a) svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (čl. 221. a ZPP-a). Tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. bile društveno vlasništvo. O tome, naime, u spis predmeta nije dostavljen nijedan dokaz. Upravo suprotno, iz samih navoda u tužbi, kao i njoj priloženih presuda Općinskog suda u Poreču, posl. br. P- 519/07 od 08. travnja 2008. i posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008., jasno proizlazi da su predmetne nekretnine ranije bile upisane kao privatno vlasništvo fizičkih osoba.

15. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi da bivši vlasnici nisu do stupanja na snagu čl. 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, podnijeli tužbu za priznavanje svoga prava vlasništva niti tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta pa da su stoga predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo i bez upisa u zemljišne knjige. U okolnostima kad je u zemljišnim knjigama došlo do provedbe upisa društvenog vlasništva nad određenom nekretninom, osobe koje se smatraju izvanknjižnim vlasnicima su ovlaštene dokazivati kako taj upis ne odgovara izvanknjižnom stvarnopravnom statusu te nekretnine, jer ista nije podruštvljena. S druge strane nekretnina, osnovom odredbe Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Sl. l. br. 12/67 – dalje: ZID ZIPZ), nije prešla u društveno vlasništvo samom činjenicom što nositelji prava vlasništva nisu u roku deset ili više godina zatražili zaštitu svog prava nakon što je u zemljišnim knjigama proveden upis društvenog vlasništva nad ovom nekretninom. Naime, u smislu ove odredbe, nekretnina je prelazila u društveno vlasništvo kada su se kumulativno ispunile pretpostavke: da zemljište vlasnik nije obrađivao, niti je za to zemljište plaćao obveze prema u to vrijeme društvenoj zajednici, deset ili više godina do dana stupanja na snagu navedenog Zakona (u razdoblju od najmanje deset godina računajući do 23. ožujka 1967.); da je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora s vlasnikom radna organizacija ili društveno – politička zajednica, te da vlasnik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta. Iz izloženog proizlazi da se prijelaz zemljišta u društveno vlasništvo temeljem navedene odredbe odnosi samo na okolnosti kada su citirane pretpostavke ispunjene u proteklom vremenu do stupanja na snagu navedenog Zakona (do 23. ožujka 1967.), ali ne i nakon tog razdoblja. Takav pravni stav izražen je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 112/13-2 od 9. srpnja 2014. Tužiteljica nije priložila niti predložila dokaze o tome da su citirane pretpostavke ispunjene u proteklom vremenu do stupanja na snagu navedenog Zakona (do 23. ožujka 1967.). Stoga ona nije dokazala svoju tvrdnju da su predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo bez upisa u zemljišne knjige. Inače, Socijalistička Republika Hrvatska (dalje: SRH) je preuzela Osnovni zakon o poljoprivrednom zemljištu i kasnije, na temelju Ustava SRH od 22. veljače 1974., donijela Zakon o poljoprivrednom zemljištu te njime izmijenila pretpostavke za sankciju prisilnog prelaska poljoprivrednog zemljišta u društveno vlasništvo iz Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta. Osnovni zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, koji se poslije 1971. primjenjivao kao zakon SRH-a nije više na snazi stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu SRH 11. srpnja 1984. Taj je zakon propisao da, ako vlasnik bez opravdanog razloga ne počne obrađivati zemljište pod uvjetima i na način utvrđenim ovim zakonom unutar godine dana od dana vraćanja u posjed i prestanka privremene uprave, to se zemljište smatra napuštenim i prelazi u društveno vlasništvo bez naknade (čl. 26.). Po tom zakonu poljoprivredno zemljište prenosilo se u društveno vlasništvo bez naknade, “ako u roku od pet godina nije bilo obrađivano ukupno tri godine ili ako je u tom razdoblju tim zemljištem privremeno upravljala općina” (čl. 27. st. 1.). Iznimka od načela gubitka prava vlasništva po toj osnovi bila je propisana samo u korist vlasnika “koji su potpuno i trajno nesposobni za obavljanje poljoprivrednih poslova” kao i u slučaju da je “poljoprivredno zemljište udruženo najmanje na rok od deset godina prema odredbama Zakona o udruživanju poljoprivrednika” (čl. 27. st. 2.). Međutim, odlukom od 12. ožujka 1987. Ustavni sud SRH je utvrdio da odredbe iz čl. 26. i 27. Zakona o poljoprivrednom zemljištu SRH nisu u skladu s Ustavom SRH, te su te odredbe brisane su sljedećim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

16. Tužiteljica je u spis predmeta dostavila presude Općinskog suda u Poreču, posl. br. P-519/07 od 08. travnja 2008. i posl.br. P-453/07 od 11. ožujka 2008. Sud ne može utvrđivati odlučne činjenice uvidom u obrazloženja odluka (presuda). Također tužiteljica je uz tužbu dostavila zapisnike o saslušanju svjedoka u tim parničnim postupcima, ali sud ne može utvrđivati činjenice čitanjem tih iskaza svjedoka (danih u drugom postupku) jer taj dokaz nije predložen (u slučaju da je predložen tuženik bi se trebao usuglasiti sa čitanjem iskaza svjedoka danih u drugom postupku, a u suprotnom bi se svjedoci trebali saslušati u ovom postupku).

17. Dakle, tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. bile društveno vlasništvo, što je prema tim propisima pretpostavka za stjecanje vlasništva Republike Hrvatske.

18. Tužiteljica se u tužbi poziva na čl. 268. Zakona o udruženom radu. Tom je odredbom bilo propisano da se, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Kao što je prethodno navedeno tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine bile društveno vlasništvo pa se, stoga, predmetna odredba ne može primijeniti na konkretan slučaj.

19. Tužiteljica tvrdi da predmetne nekretnine nisu mogle činiti društveni kapital u postupku pretvorbe. Međutim, iz isprava u spisu predmeta (drugi dokazi nisu predloženi) niti ne proizlazi da su predmetne nekretnine činile društveni kapital u postupku pretvorbe tuženika. Stoga ta tužiteljičina tvrdnja nije primjenjiva na konkretan slučaj. Neosnovano se tužiteljica poziva i na čl. 47. Zakona o privatizaciji jer predmetne nekretnine prilikom pretvorbe tuženika nisu bile u društvenom vlasništvu već u privatnom vlasništvu drugih osoba. Iz izvedenih dokaza (drugi dokazi nisu priloženi ni predloženi) ovaj sud nije mogao utvrditi jesu li prije tuženikove pretvorbe ispunjeni uvjeti za stjecanje društvenog vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama (u odnosu na tadašnje zemljišnoknjižne vlasnike – fizičke osobe).

20. Dakle, tužiteljica je, da bi uspjela s tužbenim zahtjevom, treba dokazati da je upravo ona vlasnica predmetnih nekretnina. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da to tužiteljica nije dokazala. Tužiteljica, naime, nije dokazala svoju tvrdnju da su predmetne nekretnine bile društveno vlasništvo, a niti da su iste prešle u društveno vlasništvo bez upisa u zemljišne knjige. Stoga se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o privatizaciji, Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, ZID ZŠ, Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o udruženom radu, na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev (jer se te odredbe odnose na nekretnine u društvenom vlasništvu).

21. Tužiteljica se neosnovano poziva na odluku Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-3794/2024-2 od 24. listopada 2024. navodeći da se odnosi na pravno i činjenično istovjetnu problematiku. Naime, iz točke 8. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-3794/2024-2 od 24. listopada 2024. proizlazi da u tom predmetu nije sporno da su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva prešle u društveno vlasništvo i bez upisa društvenog vlasništva u zemljišne knjige. S druge strane, u ovom predmetu je upravo sporno da su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva prešle u društveno vlasništvo i bez upisa društvenog vlasništva u zemljišne knjige, te je utvrđeno da tužiteljica to nije ničim dokazala.

22. Zbog svega prethodno navedenog tužbeni je zahtjev odbijen (točka I izreke).

23. Kao što je prethodno obrazloženo, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužiteljica nije dokazala da je upravo ona vlasnica predmetnih nekretnina. Stoga sud nije razmatrao niti utvrđivao je li tuženik ispravno upisan kao vlasnik predmetnih nekretnine (ta bi činjenica bila odlučna odlučna kod brisovne tužbe, a kod tužbe na utvrđenje prava vlasništva je tužitelj dužan dokazati svoje vlasništvo). Iz istog razloga (jer je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužiteljica nije dokazala da je upravo ona vlasnica predmetnih nekretnina) sud nije utvrđivao je li tuženik (neovisno o utvrđenju prava njegovog vlasništva temeljem pravomoćnih presuda) u međuvremenu stekao pravo vlasništva dosjelošću (protekom roka od 10 godina iz čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu). Iz istog razloga (jer je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužiteljica nije dokazala da je upravo ona vlasnica predmetnih nekretnina) sud nije utvrđivao poziva li se tuženik s pravom na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige. O tom revizijskom pitanju (poziva li se tuženik s pravom na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige) se odlučivalo u postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 476/2024., ali budući da tužiteljica nije dokazala da je upravo ona vlasnica predmetnih nekretnina (koje prije upisa prava vlasništva u korist tuženika nisu bile upisane kao društveno vlasništvo već je bilo upisano vlasništvo fizičkih osoba) ovaj sud nalazi da to pitanje nije odlučno u ovoj pravnoj stvari. Inače, ovaj sud ni svoju prethodnu presudu (posl.br. posl.br. P-193/2019-10 od 29. studenog 2019.) nije temeljio na institutu zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

24. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a naloženo je tužiteljici (u točki II izreke) da tuženiku naknadi troškove postupka, i to: za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.002,00 eura, (Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 22. listopada 2019. i 10. veljače 2025. iznos od 1.002,00 eura po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), PDV u iznosu od 751,50 eura (Tbr. 42. Tarife) – ukupno 3.757,50 eura. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tuženiku su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, dosuđene zakonske zatezne kamate (zatražene u odgovoru na tužbu) koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se odnosi na ostale odnose.

25. Tuženiku nisu priznati traženi troškovi za sastav očitovanja na zahtjev za mirno rješenje spora (u iznosu od 1.002,00 eura), za sastav odgovora na žalbu (u iznosu od 1.002,00 eura) te za sastav odgovora na revizijiu (u iznosu od 1.002,00 eura), kao i pripadajući PDV na te troškove (u iznosu od 751,50 eura) jer ti troškovi nisu bili potrebni (čl. 155. ZPP-a), a u revizijskom postupku tuženik nije ni uspio (čl. 154. ZPP-a). Stoga je, u preostalom dijelu, za iznos od 3.757,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka III izreke).

U Pazinu, 17. ožujka 2025.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA

- tužiteljici po ŽDO Pula – Pola,

- tuženiku po pun.