Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Gž-9/2025-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Ana Bosančić, kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljan kao suca izvjestitelja i Ivice Raguž kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Alenu Švenda odvj. iz OD Bradvica Marić Wahl Cesarec d.o.o. iz Zagreba, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, zast. po pun. Hrvoju Matiću odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene, protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-667/2023-19 od 12. studenog 2024. na sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-667/2023-19 od 12. studenog 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF te je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 11.881,31 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečni iznos preplate od dospijeća pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.780,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku 15 dana.

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužena pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 88/01, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu uvažavanje žalbe i preinaku pobijane presude na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove sastava žalbe protiv presude a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

2.1. Tužena prvenstveno napominje da se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03, 46/07, 79/07, dalje u tekstu ZZP/03) iz razloga što je sklopio ugovor o kreditu za kupnju poslovnog prostora odnosno za potrebe daljnjeg iznajmljivanja što jasno proizlazi iz njegovog iskaza. Dakle nije sporno da je tužitelj kupio nekretninu radi obavljanja poduzetničke djelatnosti.

2.2. Nadalje navodi da je tužitelj sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13 dalje u tekstu ZID ZPK-a) sklopio aneks ugovora i na taj način su riješeni svi međusobni odnosi parničnih stranaka jer iz odredbe članka 19. točka c navedenog zakona jasno proizlazi da se cjelokupan preplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije odnosno uračunava u novi otplatni plan.

Tužitelj je na ovaj način u cijelosti obeštećen obračunavanjem izvršenih uplata a činjenica da je preplata prema aneksu manja nego simulirani izračun iz nalaza i mišljenja vještaka ne ukazuje na okolnost da bi bio osnovan tužbeni zahtjev.

2.3. Osim navedenog prvostupanjski sud nije smatrao bitnim primijeniti obvezujuće pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: Gos 1/2019 iz kojeg proizlazi da tužitelj ima pravo na isplatu samo kada konverzija ne bi bila provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a.

Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu parnične stranke su riješile sve svoje odnose budući da isti djeluje retroaktivno te je u tome smislu prvostupanjski sud počinio apsolutnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

2.4. Tužena nadalje osporava zaključak prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je propustio utvrditi u čemu se sastoji nesavjesnost tužene iz navedenog ugovornog odnosa napose imajući u vidu da je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZOO) valutna klauzula nepoštena.

2.5. U pogledu provedenog vještačenja tužena navodi da je isto izrađeno na temelju pogrešne metodologije jer iz izračuna proizlazi kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu.

Navodi da takav način obračuna navodne preplate kredita nije u skladu s izraženom voljom stranaka koje su sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

2.6. Osim navedenog prvostupanjskom presudom se nalaže isplata iznosa koji ne obuhvaća sve razlike nastale uslijed promjene tečaja napose u vrijeme kada je zbog manjeg tečaja CHF tužitelj plaćao manje anuitete.

2.7. Tužena nadalje smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor zastare napose imajući u vidu da je tužitelj tijekom postupka preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva (3. listopada 2024. godine).

2.8. Nadalje osporava i tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose preplate navodeći kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO jer tijekom postupka nije dokazano da je tužena nesavjesni stjecatelj pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. godine prema kojem se ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu trebaju smatrati savjesnim.

2.9. Tužena osporava i odluku o troškovima parničnog postupka zbog nezakonitosti odluke o glavnom zahtjevu kao i zbog obračuna vrijednosti boda jer prvostupanjski sud nije primijenio vrijednost boda u trenutku poduzimanja pojedine procesne radnje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona jer daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita.

7. Tijekom postupka je utvrđeno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu broj:146-160/2008 prema kojem je tužitelju odobren kredit u iznosu od 88.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na rok otplate od 180 mjesečnih anuiteta i uz početno ugovornu kamatnu stopu od 7% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci tužene.

Nesporno je da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i tečaj CHF a prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka knjigovodstveno-financijske struke proizlazi da je došlo do preplate kredita u iznosu 11.881,31 eura pri čemu je prilikom obračuna vještak imao u vidu i tzv. negativnu tečajnu razliku kao i provedenu konverziju.

Nadalje je nesporno da je tužitelj te da je sklopio aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID-a ZPK-a.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pozivom na utvrđenja sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF (dalje u tekstu Kolektivni spor), nadalje na odredbu 502.c. ZPP-a kao i odredbe članka 322. stavak 1. i 323. stavak 1. ZOO utvrđuje ništetnost navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka obvezuje tuženu na isplatu preplaćenog iznosa kredita od 11.881,31 euro sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečni iznos preplate pri čemu kao neosnovan odbija istaknuti prigovor zastare tražbine.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tužene da se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe članka 3. ZZP/03.

Prema navedenoj odredbi potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je tužitelju ugovor o kreditu odobren za kupovinu poslovnog prostora a iz njegovog iskaza proizlazi da u tome poslovnom prostoru nije obavljao nikakvu djelatnost već isti iznajmljuje kao i to da mu je sukladno odredbama ZID ZPK sklapanjem ugovora o konverziji priznat status potrošača.

9.1. Po ocjeni ovoga suda bez obzira na činjenicu što je tužitelju kredit odobren radi kupovine poslovnog prostora koji iznajmljuje i na taj način ostvaruje određeni prihod neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj nema status potrošača. Naime iznajmljivanje predmetnog poslovnog prostora ne može se smatrati njegovim zanimanjem ili poslovnom djelatnošću niti mu je to glavni izvor prihoda. U konkretnom slučaju se radi o obliku ulaganja koji kao takav nije povezan sa poduzetničkom djelatnošću tužitelja.

9.2. Sukladno već navedenoj odredbi članka 3. ZZP/03 kao i člankom 2. Direktive 93/13/EEZ potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije a pojam potrošač treba široko tumačiti u cilju osiguranja zaštite svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge – ovdje tužene kao financijske institucije (o tome Sud EU C 570/21) pri čemu se mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja.

9.3. U pogledu tumačenja pojma potrošač u smislu Direktive 93/13 /EEZ Sud EU je u predmetu C 347/23 izrazio pravno shvaćanje da članak 2. točku b. Direktive 93/13 / EEZ treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom potrošač u smislu te odredbe ako ta osoba nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije a sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihod od upravljanja nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja navedene osobe iz pojma potrošač.

9.4. Pri tome je na strani tužene teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru.

Primjenjujući pravno shvaćanje iz navedene odluke Suda EU po ocjeni ovoga suda tužena nije pružila niti jedan relevantan dokaz za ovu svoju tvrdnju. Naime iznajmljivanje predmetnog poslovnog prostora se ne može smatrati poduzetničkom djelatnošću tužitelja jer u postupku nije utvrđeno da se tužitelj obrtimice bavi iznajmljivanjem nekretnina u sklopu svoje profesije odnosno poduzeća. Osim navedenog treba imati u vidu da je tužitelj sklopio aneks ugovora sukladno ZID ZPK čime mu je tužena priznala status potrošača.

9.5. U pogledu žalbenih navoda vezanih za konverziju po ocjeni ovoga suda isti su neosnovani jer iz provedenog vještačenja proizlazi da tužitelj sklapanjem aneksa ugovora nije u cijelosti obeštećen imajući u vidu pravne i ekonomske posljedice ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nesporno je kako je u predmetu Gos 1/19 VSRH iznio pravno shvaćanje da aneks ugovora o kreditu ne predstavlja ništetan pravni posao te ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli no sama ta činjenica ne lišava tužitelja prava na potpuno obeštećenje (o tome VSRH Rev 1096/22, točka 22. obrazloženja).

Naime iz odredbi ZID ZPK kao niti aneksa ugovora ne proizlazi da se tužitelj odriče svih daljnjih potraživanja prema tuženoj napose imajući u vidu svrhu donošenja ZID ZPK odnosno nastojanje zakonodavca da zbog notornih ekonomskih problema korisnika kredita u CHF njihov položaj barem dijelom izjednači sa korisnicima kredita u drugim valutama.

Nadalje iz prakse Suda EU proizlazi pravno shvaćanje kako ništetna odredba potrošačkog ugovora se ima smatrati kao da nikad nije niti postojala odnosno potrošaču se mora omogućiti ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takve nepoštene odredbe nisu uvrštene u ugovor (Sud EU C 154/15).

Osim navedenog iz prakse Suda EU proizlazi da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu zaštite njegovih prava zajamčene Direktivom 93/13 / EEZ što u konkretnom slučaju znači vraćanje ugovorne pozicije tužitelja u položaj kao da ništetne odredbe nisu ni postojale te puno obeštećenje imajući u vidu početno ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ukoliko navedeno obeštećenje na opisani način nije omogućeno sklapanjem ugovora o konverziji (o tome Sud EU C 118/17 točka 40. i 43.). U konkretnom slučaju proizlazi da niti sklapanjem ugovora o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen slijedom čega su žalbeni navodi u tome smislu neosnovani.

9.6. U pogledu primjedbi tužene na metodologiju izračuna preplate odnosno tvrdnju da se prvostupanjski sud nedopušteno miješa u ugovorne odnose stranaka jer je izračun vršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ovaj sud napominje, imajući u vidu stav Suda EU o tome da se tužitelju kao potrošaču mora omogućiti ponovno uspostavljanje činjenične i pravne pozicije kao da navedenih ništetnih odredbi nije niti bilo, da je vještak po nalogu suda koristio pravilnu metodologiju kada je prilikom obračuna preplate koristio početno ugovorenu kamatnu stopu odnosno tečaj CHF u vrijeme sklapanja ugovora.

Dakle ne radi se o tome da bi prvostupanjski sud provedenim vještačenjem mijenjao ugovorne odnose stranaka na način kao da su sklopile ugovor o kreditu sa fiksnom kamatnom stopu već o saniranju negativnih posljedica ništetnih ugovornih odredbi.

U pogledu žalbenih navoda vezanih za to da prvostupanjski sud nije imao u vidu tzv. negativnu razliku upravo suprotno proizlazi iz vještačkog nalaza i obrazloženja pobijane presude (točka 34. i 35. obrazloženja).

9.7. Nadalje su neosnovani žalbeni navodi u pogledu utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

Naime tijekom postupka je nespornim utvrđeno da se tužitelj kao potrošač u tužbi i tijekom postupka poziva na stajališta sudova u Kolektivnom sporu slijedom čega ima mjesta primjeni odredbe članka 502. c. ZPP-a uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke.

9.8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da isti nije bio u potpunosti obaviješten radi donošenja informirane odluke za sklapanje ugovora slijedom čega je prvostupanjski sud sukladno već navedenoj odredbi članka 502. c. ZPP-a vezan utvrđenjem sudova u Kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

10. Također su neosnovani žalbeni navodi u pogledu istaknutog prigovora zastare tražbine.

Prema odredbi članka 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a nakon prekida zastara počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare (članak 245. stavak 1. ZOO).

Tužiteljevo potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku (stjecanje bez osnove) te imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (4. lipnja 2019.) i pravomoćnost presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Kolektivnom sporu (13. lipnja 2014, 14. lipnja 2018.) nesporno je da nije došlo do zastare tražbine (o tome i objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. poslovni broj : Su-IV-33/22).

10.1. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi da bi prigovor zastare bio osnovan obzirom na vrijeme preinake tužbe (3. listopada 2024. godine).

10.2. Naime nesporno je da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka no iz iste činjenične i pravne osnove slijedom čega se zastara prekida već podnošenjem tužbe odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (o tome pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj 2 od 27. svibnja 2024. godine, Rev 429/24).

10.3. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO kada je dosudio zakonsku zateznu kamatu na mjesečne iznose preplate od dana izvršene uplate.

Naime već u Kolektivnom sporu je utvrđeno da je tužena (njezin pravni prednik) zajedno s ostalim bankama suprotno načelu savjesnosti i poštenja u svojim ugovorima o kreditima koristila navedene ništetne odredbe slijedom čega je nepošteni stjecatelj. Pri tome se tužena neosnovano poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. godine obzirom da savjesnost stranaka ništetnog ugovora predstavlja oborivu predmnijevu.

10.4. Nadalje su neosnovani žalbeni navodi u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe 154. stavak 1. ZPP-a odlučio o troškovima postupka imajući u vidu vrijednost predmeta spora, uspjeh stranaka u postupku i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 dalje u tekstu OT).

Pri tome su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao vrijednost boda.

Prema Tbr.52 stavak 1. i 2. OT odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade a vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku njezina dospijeća.

Odvjetnička nagrada dospijeva u trenutku zaključenja glavne rasprave. Glavna rasprava u ovome predmetu je zaključena 12. studenog 2024. godine dakle u vrijeme kada je vrijednost boda iznosila 2 eura sukladno Tbr.54 OT. 11. Slijedom navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu a ujedno je sukladno odredbi članka 166. stavak 1. navedenog zahtjeva odbijen zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude jer je ista odbijena kao neosnovana.

Vukovar, 17. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Ana Bosančić