Poslovni broj: Pn-1585/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ME odvjetnika iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćniku UE odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Republika Hrvatska OIB:52634238587 radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 06. veljače 2025 u nazočnosti punomoćnika tužitelja UE odvjetnika u [adresa], te zz tuženika KE na ročištu za objavu dana 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587 isplatiti tužitelju iznos od 175.133,13 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 07.12.2017.godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (pet) postotnih poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 40.371,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1.Pred ovim sudom dana 18.06.2020. tužitelj je podnio tužbu u kojoj je naveo:

Ugovorom o ustupanju prava i potraživanja radi ispunjena (naplate) od 12. siječnja 2018.godine društvo Skladgradnja d.o.o. je ustupila svoja potraživanja odvjetniku Krunu Peronji koji ima prema Republici Hrvatskoj iz osnova naknade štete. Na taj način je namirena tražbina odvjetnika ME prema Skladgradnji d.o.o. Split nastala temeljem Ugovora o pružanju pravne pomoći i pravnih usluga od 14. rujna 2017 godine u iznosu od 1.350.000,00 kn.

Na ovaj način Republika Hrvatska se obavještava o izvršenom ustupu potraživanja te se dostavlja Ugovor o ustupu prava i potraživanja radi ispunjenja (naplate).Odvjetnik Kruno Peronja temeljem odredbe Čl. 186b ZPP-a kao novi vjerovnik i tužitelj u postupku protiv Rh radi naknade štete podnio je Zahtjev za mirno Rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu dana 30.11.2018 i istom zahtjevu obavijestio Republiku Hrvatsku o izvršenom ustupu potraživanja te dostavio citirani Ugovor o ustupu prava i potraživanja radi ispunjenja (naplate ) od 12.01.2018. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj KIO_I_249/09 od 01. prosinca 2009.godine temeljem odredbe članka 136. stavak 1. i 2. u svezi članka 467 zakona o kaznenom postupku/)7 u svezi članka 296 i 297 st. 1 i 3 i 5. Ovršnog Zakona ( a na prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu postavljenog u okviru istražnog zahtjeva K-DO-318/09, KPO-DO-28/09 od 27. studenog 2009 godine u kaznenom predmetu protiv društva Skladgradnja group d.o.o. (čiji je pravni slijednik Skladgradnja d.o.o.) određena je privremena mjera osiguranja kojom se zabranjuje Zagrebačkoj banci d.d kod koje banke se vodio račun društva Skladgradnja group isplata novčanog iznosa od 22.000.000,00 kuna. Skladgradnja d.o.o. Split 8ranije Skladgradnja-group) podnijela je dan a12.09.2017. godine Županijskom sudu u Zagrebu prijedlog radi ukidanja privremene mjere temeljem Izmjena i dopuna ZKP/08 NN 70/17 i to pozivom na odredbu čl. 557e st.2 i st.3 u svezi čl. 560 citiranog propisa.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Kir-t-642/17 od 13. studenog 2017. godine koja je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu pod posl. br. 12 Kv II-1444/2017-2,Kir-t-642/2017 od 07. prosinca 2017 godine ukinuta je privremena mjera osiguranja prema društvu Skladgradnja group d.o.o. sa sjedištem u [adresa], sada Skladgradnja d.o.o. Split kojom je zabranjeno Zagrebačkoj banci d.d. isplata do iznosa od 22.000.000,00 kuna kod koje se vodi račun t.d. Skladgradnja d.o.o. Split, OIB:84480158899, dok je po prigovoru o odlučivanju o optužnici naknadno Županijski sud u Zagrebu rješenjem pod posl. br. KOV-58/16 "oslobodio" iznos od 4.282.823,32 kuna pa se nalaže Zagrebačkoj banci d.d. dopušta je isplate do novčanog iznosa od 17.717.176,68 u korist Skladgradnje d.o.o. Split. Prvenstveno se ističe da je Rješenje o određivanju privremene mjere donijeto još 01. prosinca 2009 godine i to prema odredbama Zakona o kaznenom postupku/97 koji je kod određivanja privremenih mjera podredno upućivao na odredbe Ovršnog zakona. Nadalje, kako je u međuvremenu stupio na snagu Novi zakon o kaznenom postupku za odlučivanje o osnovanosti određivanja , trajanja i ukidanja privremenih mjera relevantne su odredbe tog Zakona koji je na snazi od 27. srpnja 2017 godine a kojim ej postupak za oduzimanje predmeta i imovine koristi reguliran u glavi XXVIII Zakona. Isto tako stupanjem na snagu ovog zakona prestao je važiti Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili prekršajem. Člankom 557 e stavkom " Zakona o kaznenom postupku određeno je da privremena mjera do potvrđivanja optužnice, određivanja rasprave na temelju privatne tužbe ili podnošenja prijedloga sukladno članku 560, a Zakona može trajati najdulje dvije (2) godine, a nakon toga najdulje šezdeset dana od dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist, Jednostavnim matematičkim izračunom proizlazi da istraga u ovom postupku traje preko deset (10) godina i da još uvijek nema pravomoćne optužnice protiv t.d. Skladgradnja d.o.o. Split. U ovom postupku podignute su tri (3) optužnice koje su vraćene na doradu radi boljeg razjašnjenja stvari. Posljednja pod posl. br. I KOV-58/16 od 23. veljače 2017.godine. Stoga je ovaj postupak praktički još uvijek u fazi istrage. Tokom 2. citiranog pravomoćnog Rješenja Županijskog suda u zagrebu pod posl. br. KOV-58/16 naloženo je od strane suda Zagrebačkoj banci da tvrtci "Skladgradnja-grup" (kao pravnom predniku Skladgradnje d.o.o.) vrati tj. omogući raspolaganje iznosom od 4.282.823,32 kn. Navedeno je razvidno i iz Zapisnika sa ročišta od 13.11.2017.g. održanog pred Županijskim sudom u Zagrebu pod posl. br. Kir-t-642/17 povodom prijedloga Skladgradnje d.o.o. radi ukidanja privremene mjere, a u kojem nadležni istražni sud konstatira povrat navedenih sredstava u iznosu od 4.282.823,32 kn u korist Skladgradnje d.o.o., pa nisu točni navodi da je tužitelj bio pasivan odnosno da u fazi istrage nije poduzimao nikakve radnje da spriječi ili umanji štetu. Određena privremena mjera mogla je trajati najdulje dvije godine odnosno do potvrđivanja optužnice, koja ni u trenutku pisanja ove tužbe nije ni podignuta, a kamoli da je potvrđena. Svaka privremena mjera mora imati razumnu svrhu. Ova privremena mjera ako je i imala svrhu, istekom roka od 2 godine je postala neosnovana i bespredmetna pa je novac trebalo osloboditi i omogućiti društvu korištenje istog, a ne da se društvo mora kod drugih zaduživati, financijski izlagati i dovesti u pitanje svoju likvidnost i solventnost, Podnositelj ovog zahtjeva svakako ima potrebu naglasiti da je zakonodavac itekako imao valjane razloge kada je zakonom ograničio kako vrijeme trajanja istrage do maksimalnih godinu i pol tako i vrijeme trajanja privremene mjere kojom se ograničavaju prava okrivljenika u kaznenom postupku u odnosu na njegovo vlasništvo na rok od dvije godine do potvrđivanja optužnice. Stoga je nepotrebno naglašavati koliku je štetu pretrpjela t.d. Skladgradnja d.o.o. Split uslijed dugotrajnosti blokada novčanih sredstava kojom je ista bila onemogućena koristiti svoja novčana sredstva za likvidnost, daljnje poslovne poduhvate i sl. i to nakon što je do ukidanja privremene mjere došlo u prosincu 2017.g. što znači punih (8) godina nakon što je privremena mjera određena. Napominje se da ni na današnji dan nemamo pravomoćnu optužnicu niti je dokazano da se društvo okoristilo na bilo koji način za iznos koji je bio blokiran. Isto tako sud kako u ovom predmetu tako i u drugim predmetima po službenoj dužnosti mora paziti da li postoje zakonski uvjeti za daljnju primjenu privremene mjere, te u slučaju da ne postoji donijeti Rješenje o njezinom ukidanu jer u slučaju štete koja se posljedično trpi radi privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi odgovara isključivo predlagatelj u ovom slučaju Republika Hrvatska. Iz izloženog proizlazi odgovornost Republike Hrvatske što su blokirana sredstva Skladgradnje d.o.o. Split u razdoblju od 01. prosinca 2009 g. do 07. prosinca 2017.godine kada su stekli uvjeti za deblokadu računa , bila na računa državnog proračuna. Odgovornost nadležnih tijela Republike Hrvatske očituje se u postupanju protivno naprijed navedenim odredbama Zakona o kaznenom postupku što predstavlja protupravnost kao jednu od pretpostavki odštetne odgovornosti Republike Hrvatske. Podnositelj prijedloga upravo ovaj iznos potražuje iz osnove naknade štete i u tom dijelu dokazuje sve pretpostavke osnovanosti svog odštetnog zahtjeva kao i visinu zahtjeva. Pored navedenog Skladgradnja d.o.o. Split je trpjela štetu jer blokirana sredstva nije mogla koristiti u svrhu djelatnosti kojom se bavi i ulagati novce u daljnje poslove, ali u tom dijelu potraživanje Skladgradnje d.o.o. Split nije predmet ovog zahtjeva. Tužitelj nema potrebe ni razloga tumačiti odredbe ZKP-a glede ove privremen mjere jer je svoj stav o tome iznio Županijski sud u Zagrebu u svojoj pravomoćnoj odluci od 13. studenoga 2017.godine povodom prijedloga tvrtke Skladgradnja d.o.o. radi određivanja privremene mjere. Dokaz tome je činjenica što je tužena nakon određivanja privremene mjere po nadležnim tijelima ŽDO Zagreb i Županijskog suda u Zagrebu ishodila ukidanje privremene mjere za iznos od 4.282.823,32 o čemu je tužitelj već prethodno elaborirao u historijatu ove tužbe. Kod ocjene odštetne odgovornosti tužene dominanto je imati u vidu "nejednakost oružja" suprotstavljenih strana pred Županijskim sudom u Zagrebu u kaznenom postupku odnosno u postupku osiguranja koji je u vezi s kaznenim postupkom. Stoga ne stoji navod tužene u postupku mirnog rješenja spora po kojem bi se država exskulpirala odgovornosti iz razloga što pravni prednik tužitelja nije ranije zahtijevao ukidanjem privremene mjere. Notorno je u pravu da je svrha privremenih mjera osiguranje (vjerojatnih) tražbina vjerovnika. Dakle sud je pri ukidanju privremene mjere u konkretnom slučaju (implicitno) zaključio: Tužitelj ovdje podsjeća na načela kaznenog postupka. Svaka privremena mjera ograničenja prava traži od suda i drugih državnih tijela da po službenoj dužnosti obrate pažnju na vremensko trajanje privremen mjere mora biti ograničeno na najkraće nužno vrijeme tj. razdoblje. To proizlazi iz čl. 4 Zakona o kaznenom postupku. Jednako tako i državno odvjetništvo i sud imaju dužnosti s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati činjenice koje okrivljenike terete i koje mu idu u korist., Ovo su državna tijela u konkretnom propustili učiniti pa je tek na prijedlog okrivljenika privremena mjera i ukinuta. U situaciji kada zakon propisuje trajanje mjere legitimno se može očekivati da će nadležna tijela o tome voditi računa po službenoj dužnosti. i Ono najbitnije i najvažnije za ovaj postupak, a što tužena ni na koji način ne može osporiti tužitelju, a to je da osnov i visina ovog tužbenog zahtjeva imaju uporište u : Direktivi 2014/42/EU i čl. 8 st. 3. Od 29.04.2014.godine Republika Hrvatska zna za potrebu ograničenja mjera., to čini tek 27.07.2017.godine čime je u razdoblju duljem od 3. godine propustila ovo učiniti, radi čega je odgovorna za štetu koju trpi prednik tužitelja.

2.U svom odgovoru na tužbu od dana 02.07.2020.g tuženik je naveo:

Prije svega u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za odštetnu odgovornost Republike Hrvatske. Naime u postupanju suda u svezi donošenja rješenja kojim je određena privremena mjera osiguranja prema trgovačkom društvu Skladgradnja group d.o.o. kao i rješenja kojima se ukida navedena privremena mjera osiguranja, nema elemenata protupravnosti kao jedne od temeljnih pretpostavki za zasnivanje odštetne odgovornosti prema Republici Hrvatskoj. Ovo stoga što je tek novim Zakonom o kaznenom postupku koji je na snazi do 27. srpnja 2017 propisano da privremena mjera do potvrđivanja optužnice može trajati najdulje dvije godine, dok odredbama Zakona o kaznenom postupku iz 1997 nije bilo propisano navedeno vremensko ograničenje trajanja privremene mjere do određene faze kaznenog postupka. Nadalje iz dokumentacije priložene uz tužbu proizlazi kako je Skladgradnja d.o.o. podnijela dana 12. rujna 2017 Županijskom sudu u Zagrebu prijedlog radi ukidanja navedene privremene mjere te je po tom zahtjevu Županijski sud u Zagrebu 13. studenog 2017. donio rješenje kojim je ukinuta privremena mjera osiguranja prema društvu Skladgradnja d.o.o. Dakle navedeno trgovačko društvo je tek nakon sedam godina od određivanja navedene privremene mjere zatražilo od nadležnog suda njeno ukidanje, što znači da isto nije poduzimalo odgovarajuće pravne radnje kojima bi se spriječilo ili barem umanjilo nastanak eventualne štete. Također, neosnovano je potraživanje izmake dobiti u visini iznosa kamate koja bi se dobila na oročenu kunsku štednju na rok od preko tri godine koju plaća Zagrebačka banka d.d. kao poslovna banka t.d. Skladgradnja d.o.o. Naime, tužitelj ničim ne dokazuje da je navedeno trgovačko društvo prije spornog razdoblja i za vrijeme spornog razdoblja uobičajeno oročavalo novčane iznose u kunama na rok od preko tri godine pa da uslijed određene privremene mjere nije bilo u mogućnosti blokirana sredstva oročiti. Stoga bi izmaklu dobit mogla predstavljati eventualno visina iznosa kamate koja bi se dobila na kunsku štednju po viđenju, a što predstavlja značajno manji iznos od onoga koji se potražuje tužbenim zahtjevom.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao Ugovor o ustupu prava i potraživanja radi ispunjenja od 12.01.2018 g., zahtjev za mirno rješenje spora od 13.11.2018 i odgovor ODO-a Split od 05.03.2019.g., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 01.12.2009.g. povijesni izvadak za tvrtku Skladgradnja d.o.o., prijedlog radi ukidanja privremen mjere od 12.09.2017g., Rješenje Županijskog suda su Zagrebu Kir-t-642/17 od 13.11.2017.g., Rješenje žalbenog vijeća Županijskog suda u Zagrebu pod posl. br. 12 KV-1444/2017-2, Kir-t-642/2017 od 07.12.2017g. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu pod posl br. Kov-58-16, zapisnik sa istražnog ročišta od 13.11.2017 pred Županijskim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl,.br. Kir-t-642/17.,pismeno suca istrage Županijskog suda u Zagrebu upućeno Zagrebačkoj banci od 11.12.2009,. i odgovor Zagrebačke banke d.d od 03.12.2009, i 11.12.2009. , nalaz i mišljenje sudskog vještaka Stjepana Kolovrata, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Matije Trogrlić, iskaz svjedoka JE,

4.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali parnični trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da je trgovačko društvo Skladgradnja d.o.o. ustupila svoje potraživanje prema Republici Hrvatskoj prema tužitelju. Također nije sporno da je bio blokiran račun tvrtke Skladgradnja u spornom periodu.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama je sporno da li tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od tuženika zbog blokade računa tvrtke Skladgradnja koje je ukinuto te da li postoji protupravnost na strani tuženika

8.U razdoblju 2009-2010.g. JE je uhićen 4 (četiri) puta od toga je 3 (tri) puta bio pritvoren. Protiv tvrtke Skladgradnja i odgovorne osobe JE pokrenuta su 3 postupka, a protiv RNK SPLIT još jedan postupak. Do ovog postupka pred ovim sudom ne bi ni došlo da je država ex offo ukinula privremenu mjeru kao što je i sama 2016. godine smanjila novčani iznos blokiranih sredstava. Privremena mjera je bila neosnovana i nije odgovarala stupnju opasnosti pa je predstavljala i prekomjeran teret kojeg je država nametnula svjedoku i njegovoj tvrtci Skladgradnja d.o.o.Split (prije Skladgradnja group d.o.o., Imotski ).Tužitelj posebno ističe da je svjedok naveo kako je izdvajao iznos novčanih sredstava koja su bila nužna za poslovanje tvrtke, a dio bi oročavao što predstavlja poslovnu odluku zz tvrtke. Ne smije se zanemariti da je tvrtka Skladgradnja d.o.o., u to vrijeme kada su pokrenuti kazneni postupci protiv JE i njegove tvrtke bila jedna od vodećih poslovnih subjekata u županiji Splitsko dalmatinskoj s preko 500 zaposlenih i godišnjim prihodima od preko 500 miliona kuna. Sva sredstva koja se ne bi utrošila u redovno poslovanje po odluci vlasnika bila bi oročena ili bi se uložila u novi biznis čime bi se ostvarivala nova zarada. Potpuno je neživotno da bi se tako uprihođeni visoki iznosi držali na a-vista štednji kao mrtvi kapital u vrijeme kada su bančine kamate za oročena sredstva iznosile 4, 5ili 6 posto na polugodišnjoj ili godišnjoj razini. Skladgradnja d.o.o. je u spornom razdoblju bila VIP klijent Zagrebačke banke d.o.o. i dobivala je sve bančine bonuse po različitim uslugama i proizvodima banke. Dakle, svakom poduzetniku je bilo u interesu oročiti vlastite novce kod svoje poslovne banke ili investirati u novi biznis. Upravo zbog ove privremene mjere koju je odredio Županijski sud u Zagrebu, a što je potvrdio i saslušani svjedok JE, Skladgradnja je bila onemogućena raspolagati tim novcem, ugovarati nove poslove, javljati se na natječaje i na bilo koji način ga oploditi.

9.Iznos koji se zahtijeva tužbom je najmanji od onog što bi tužitelj mogao tražiti obzirom na sve mogućnosti zarade koje je tužitelj imao na raspolaganju tj. njegov prednik. Sam svjedok navodi koliko mu je poslovnih problema uzrokovao nezakonito blokiran novac u iznosu od 22.000.000,00 kuna.

10.Imajući u vidu visinu novčanih iznosa ( 22.000.000,00 miliona kuna blokiranih od prosinca 2009.g. i od 2016.g. iznos od 17.717.176,68 kuna) kojima tužitelj nije mogao raspolagati punih 8 godina ( Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: KIO- I-249/09 od 01.12.2009.g. donesena je privremena mjera osiguranja kojom se zabranjuje Zagrebačkoj banci d.d. kod koje se vodio račun Skladgradnje group d.o.o. isplata novčanog iznosa od 22.000.000,00 kuna, dok je pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Zagrebu pod posl.br. 12 Kv II – 1444/2017-2, Kir-t-642/2017 od 07.12.2017.g. ukinuta privremena mjera osiguranja prema društvu Skladgradnja group d.o.o. Imotski, sada Skladgradnja d.o.o., Split kao pravnom slijedniku) isključivo zbog protupravnog postupanja tužene u okolnostima dokazanih propisanih zakonskih pretpostavki odštetne odgovornosti upravo Republike Hrvatske koja je grubim propustom pravosudne vlasti održavala na snazi privremenu mjeru koja je bila neopravdana, neosnovana, dugotrajna samim time i nezakonita, tužitelj ostaje kod tužbenog zahtjeva kojim od tužene zahtijeva isplatu u tužbi traženog novčanog iznosa od 1.319.540,40 kuna sa pripadajućim kamatama koje teku od dospijeća naknade štete do isplate.

11.Odgovornost tužene temelji se i na odredbama Ovršnog zakona koji propisuje da za štetu zbog neosnovane ili neopravdane privremene mjere odgovara njezin predlagatelj u ovom slučaju Republika Hrvatska. Članak 563 ZKP-a st.1 jasno upućuje na podrednu primjenu Ovršnog zakona u slučajevima kad se ne primjenjuje odredbe ZKP-a. Odredba 557 ZKP-a propisuje da za štetu odgovara RH, ali ne propisuje po kojoj osnovi (krivnja ili objektivna odgovornost), pa u tom smislu treba primijeniti odredbu čl.354 Ovršnog zakona.

12.Predmetna privremena mjera ukazuje se neosnovanom iz razloga što nakon njezina ukidanja ona nije bila ponovno zatražena od strane predlagatelja ovdje tužene, dok se neopravdanom ima smatrati iz razloga što se nakon određivanja te privremene mjere nikada do današnjeg dana nije podignuta optužnica u kaznenom postupku u predmetu „ bojanja tunela“. O dugotrajnosti ove privremene mjere bespredmetno je uopće i raspravljati. Notorno je da je predmetna privremena mjera bila i nesrazmjerna.

13.Naime, tužitelj je već u činjeničnom supstratu tužbe razložno i detaljno iznio činjenice koje ukazuju da je tužena mogla i morala putem nadležnih pravosudnih tijela nadzirati zakonitost donesenih mjera i donesene mjere i rješenja o osiguranju staviti izvan snage kada iste izgube svrhu odnosno kada prestanu razlozi donošenja. Tužena je postupala upravo suprotno jer je rješenje o određivanju privremene mjere održavala na snazi punih 8 godina bez ikakve zakonske osnove, što ,naravno, dovodi u pitanje i osnovanost takve mjere kao i svrhu njezina donošenja tj. opravdanost. Naravno da je ona od samog donošenja bila neosnovana i neopravdana jer ni nakon 12 godina od početka istrage tijela progona nisu podignuli optužnicu u predmetu „ bojanja tunela“ pa se danas s razlogom postavlja pitanje zašto je takva mjera uopće predložena i da li je mogla biti predložena neka druga mjera radi osiguranja koja bi bolje osigurala razmjernost, ako je mjera uopće i trebala biti donesena, a čini se da nije. Ovako je došlo do bankrota društva Skladgradnja d.o.o. kao i njezinog zakonskog zastupnika. Pravosudna tijela su po službenoj dužnosti morali voditi računa i ispitati trajanje određene mjere osiguranja kao i npr. kod pritvora i/ili istražnog zatvora.

14. Sada se tužena poziva na neaktivnost zakonskog zastupnika društva Skladgradnje group d.o.o., SADA Skladgradnja d.o.o., pokušavajući tako otkloniti svoju odgovornost.

15. Opravdano se onda postavlja pitanje kako je tužena mogla sama i po službenoj dužnosti 2016. godine umanjiti blokirani iznos zabranjujući pravnom predniku tužitelja raspolaganje iznosom od 17.717.176,68 kuna (umjesto ranijeg iznosa od 22.000.000,00 kuna), a istodobno kako tvrdi nije mogla godinama ispraviti učinjenu pogrešku i sukladno mjerodavnim odredbama ZKP-a (čl.557e) ograničiti trajanje privremene mjere i nezakonito rješenje ukinuti.

Najmanje što pripada tužitelju kao pravnom slijedniku oštećenika je naknada novčanog iznosa kojeg bi ostvario oročavanjem njegovih financijskih sredstava kod ovlaštene poslovne banke što se u ovom postupku i traži.

Kod ocjene postojanja odštetne odgovornosti tužene svakako je od odlučnog značaja cijeniti pravni položaj JE, kako u kaznenom postupku u kojem je doneseno predmetno rješenje o određivanju privremene mjere tako i u ostala 3 kaznena postupka koja su se vodila protiv JE i u kojima je pored ovoga još dvaput pritvaran u fazi istrage.

16. U kaznenom postupku koji se usko odnosi i na ovaj postupak kao i u ostala 3 kaznena postupka položaj JE u okolnostima neravnoteže moći u odnosu na tuženu, apsolutno nije dozvoljavao ravnopravnost u postupku osobito u okolnostima konkretnog slučaja kojeg je tužitelj opisao u tužbi, a i potvrdio u svom iskazu u ovom predmetu osobno svjedok JE.

17. Potrebno je istaknuti da je kazneni postupak protiv JE i nakon 12 godina od njegovog pokretanja i nadalje u stadiju istrage što uz sve navedeno ukazuje na neopravdanost uopće određivanja, a poglavito nezakonitog održavanja na snazi privremene mjere u spornom razdoblju.

18.Tužena sasvim paušalno navodi da tužitelj nije dokazao da bi tvrtka Skladgradnja group d.o.o. (kasnije Skladgradnja d.o.o.,) oročavala blokirana financijska sredstva uz odgovarajuću kamatnu stopu i tako ostvarila dobit koja se zahtijeva istaknutim zahtjevom.

19.Dokaz tome upravo je novčani iznos od čak 22 miliona kuna koji je zatečen na računu tvrtke u poslovnoj banci i koji je neosnovano blokiran. Društvo Skladgradnja group d.o.o., kasnije Skladgradnja d.o.o., kao značajni poslovni subjekt u sektoru graditeljstva u Republici Hrvatskoj zasigurno taj iznos novca odnosno

financijskih sredstava ne bi kod svoje poslovne banke položila na a-vista štednju za minimalan i beznačajan iznos kamate, nego bi ih uložila u daljnje poslove i investicije ili bi ih pak oročila kao oročenu štednju minimalno na tri godine (obično se ugovaralo od 1-5 godina) kako bi ostvarila najbolje kamate kao što bi to notorno učinila svaka ozbiljna pravna ili fizička osoba koja takva sredstva ima na raspolaganju.

20.Kako je već navedeno, tužitelj ne zahtijeva isplatu dobiti koju bi Skladgradnja group d.o.o., kasnije Skladgradnja d.o.o., ostvarila investirajući predmetna novčana sredstva u nove poslove i u nova ulaganja koja bi se zasigurno u određenom vremenu i realizirala da se nije dogodila blokada temeljem predmetne mjere.

21.Takva dobit bila bi višestruko veća jer je poslovna aktivnost Skladgradnje group d.o.o., kasnije Skladgradnje d.o.o., upravo u razdoblju prije određivanja privremene mjere bila u snažnom zamahu. Profitna stopa poslovanja uvijek je veća od kamatne stope u banci, u suprotnom nitko ne bi radio nego bi oročavao novce na svojoj poslovnoj banci, to su osnove političke ekonomije.

Međutim kako bi utvrđivanje visine takve dobiti nužno odugovlačilo parnični postupak imajući u vidu kompleksnost i opsežnost dokaznog postupka, tužitelj se opredijelio za naknadu znatno manjeg novčanog iznosa koji predstavlja kamate koje bi po redovnom tijeku stvari bile ostvarene oročavanjem novčanih sredstava kod poslovne banke što predstavlja minimum naknade koja pripada tužitelju. Konačno, ističe se postojanje izravne uzročno posljedične veze između nezakonitog postupanja tužene (koja se ogleda u neosnovanoj, nesrazmjernoj i dugotrajnoj privremenoj mjeri) i štete koju trpi tužitelj što je dostatna pretpostavka odgovornosti tužene.

22. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu Gž-498/2022 od 25. srpnja 2024. godine prihvaćena je žalba tužitelja i ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pn-310/2020 od 15. ožujka 2022. godine te predmet vraćen sudu na ponovno suđenje.

23. Drugostupanjski sud se u navedenoj odluci nedvojbeno izjasnio da je blokadom novčanih sredstava prednika tužitelja u razdoblju od čak osam godina, uslijed čega pravni prednik tužitelja tim novčanim sredstvima nije mogao raspolagati, tuženik povrijedio pravo vlasništva zaštićeno odredbama čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pri čemu je uputio prvostupanjski sud koje činjenice je potrebno razjasniti u nastavku postupka.

24. Međutim, već u citiranoj odluci drugostupanjski sud je jasno zaključio kako samom činjenicom što Zakonom o kaznenom postupku iz 1997. godine nije bilo propisano vremensko ograničenje trajanja privremene mjere, nije dokazano da u postupanju Republike Hrvatske nije bilo protupravnosti.

25. Viši sud je na taj način otklonio osnovanost odlučnog zaključka prvostupanjskog suda (točka 22. obrazloženja ukinute prvostupanjske presude Pn- 310/2020 od 15. ožujka 2022. godine) zbog kojeg je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a to je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužena Republika Hrvatska nije postupala protupravno.

26. Naime, prvostupanjski sud je u svojoj ranije donesenoj i ukinutoj odluci o svemu ostalom (od točke 1 do točke 21 obrazloženja prvostupanjske presude) prihvatio i valjano iznio razloge o postojanju odštetne odgovornosti Republike Hrvatske te je u tom dijelu odluku pravilno utemeljio na rezultatima raspravljanja i izvedenim dokazima, a samo zbog pogrešnog zaključka o nedostatku protupravnosti, nije usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

27. Ispunjenje svih pretpostavki za odgovornost tužene i obveznu naknadu štete tužitelju odnosno njegovom pravnom predniku proizlazi iz svih utvrđenih činjenica i dokaza koje je na te okolnosti predložio tužitelj.

28. U tom smislu se posebno ukazuje na navode podnesaka tužitelja te osobito izjavljenih žalbi koje je tužitelj izjavio protiv ranije donesene prvostupanjske presude, a vezano između ostalog za dugotrajno vođenje predmetnog kaznenog postupka protiv prednika tužitelja, razloga njegovog trajanja te prekomjernog nametnutog tereta prednika tužitelja od strane tužene koji je preko osam godina trpio teret vođenja kaznenog postupka i blokade 22 milijuna kuna što je u konačnici dovelo do potpunog financijskog sloma prednika tužitelja.

29. Posebno je potrebno naglasiti da niti danas nakon proteka roka više od 15 godina protiv prednika tužitelja nije podignut niti jedan optužni akt što dovoljno govori da je predmetna privremena mjera bila nerazmjerna opasnosti tzv. počinjenog kaznenog djela, da je ista bila neosnovana i nepotrebna.

30. Time što do danas nije podignuta optužnica protiv prednika tužitelja nadležna tijela tuženice Republike Hrvatske nisu niti istakla zahtjev za oduzimanjem imovinske koristi ostvarene navodnim kaznenim djelima.

31. Iz tog razloga ne može se u ovom slučaju uopće govoriti o tome da bi se iznos blokiranih sredstava od 22 milijuna kuna mogao opravdati bilo kakvom imovinskom koristi koja bi se trebala oduzeti tužitelju.

32. Stoga nije moguće argumentirano tvrditi da bi miješanju tuženice u vlasništvo pravnog prednika tužitelja i njegovo pravo da raspolaže blokiranim novčanim sredstvima moglo biti objašnjeno legitimnim ciljem-zaštitom imovinske koristi i oduzimanjem iste jer takva imovinska korist nije utvrđena niti u postupku predistražnog, niti istražnog postupka.

33. Suprotno tome, kao što je ranije pojašnjeno i dostavljeno podneskom na viši sud od 10. siječnja 2023. godine protiv prednika tužitelja odlukom županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, br. Kis-DO-57/2020, od 20. prosinca 2022. godine i rješenjem županijskog državnog odvjetništva u Splitu, br. KDO-123/2010 od 03. kolovoza 2016 godine, obustavljena su 2 kaznena postupka od strane državnog odvjetništva RH što samo za sebe dovoljno govori pod kakvim je pritiskom i teretom živio i radio te poslovao prednik tužitelja, koji nije imao nikakav instrument ni alat da se suprotstavi kaznenim progonima tuženice i izloženom medijskom linču.

34. Na te okolnosti iskazivao je i zakonski zastupnik pravnog prednika tužitelja JE na ročištu od 22. veljače 2022. godine koji je argumentirano i životno obrazložio faktičnu nemogućnost borbe protiv Republike Hrvatske i traženju ukidanja privremene mjere kojom su bila blokirana novčana sredstva u iznosu od 22 milijuna kuna.

35. Prema praksi EU sudova privremene mjere moraju težiti legitimnom cilju, a u kaznenom postupku je to osiguranje potraživanja iz osnove povrata neosnovano stečene imovinske koristi.

36. Kako protiv prednika tužitelja ni nakon proteka 15 godina od određivanja privremene mjere nije utvrđena ni osnovana sumnja ni podignuta optužnica protiv prednika tužitelja (zastarni rok 20 godina) to je evidentno da donošenje i trajanje privremene mjere u spornom razdoblju nije bilo zakonito ni potrebno ni nužno i da kao takvo predstavlja protupravnu radnju tužene kojom je predniku tužitelja prouzročena znatna imovinska šteta u visini postavljenog imovinskog zahtjeva.

37. Tuženik je tokom cijelog postupka isticao samo dva prigovora i to nedostatak protupravnosti tužene i tvrdnju da tužitelj nije poduzimao aktivne radnje u vidu ranijeg podnošenog prijedloga za ukidanje privremenih mjera.

38. Izvedeni dokazi i dokazi koje je predložio i dostavio u spis tužitelj sa sigurnošću otklanjaju osnovanost navedenih prigovora i potvrđuju upravo suprotno, a to je protupravnost postupanja tuženice koja je iskoristila svoju povlaštenu stranačku ulogu u kaznenom postupku i na prednika tužitelja prenijela prekomjeran teret dugotrajnošću vođenja kaznenog postupka, a osobito donošenje predmetne privremene mjere kojom je blokirala račun prednika tužitelja u Zagrebačkoj banci d.d. i time ga onemogućila da kao vlasnik raspolaže svojom imovinom pri čemu kroz razdoblje trajanja te mjere nije preispitala niti utvrdila njezinu opravdanost niti uopće neosnovano stečenu imovinsku korist bez koje donesena privremena mjera nije mogla biti na snazi.

39. Sve navedene okolnosti predstavljaju odlučne činjenice na koje je ukazao drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci koje dokazuju da je donošenje i trajanje predmetne privremene mjere tuženica povrijedila Ustavom zajamčena prava pravnog prednika tužitelja.

40. Ovdje treba naglasiti s obzirom na navode tuženice iz odgovora na žalbu od 11. travnja 2022. godine da tuženica nije imala nikakvih prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke što je izrijekom naveo zakonski zastupnik tuženice na ročištu od 31. siječnja 2022. godine, a tuženica je u ovom stadiju postupka prekludirana u bilo kakvom predlaganju izvođenja novih dokaza.

41. Usputno se napominje da je visinu nastale štete tužitelj dokazao ispravama priloženim uz tužbu, a što je sve potvrdila stalna sudska vještakinja financijske struke Matija Trogrlić u svom nalazu i mišljenju u ovom postupku.

42. Osim odgovornosti tuženice koja ima osnovu u zaštiti prava vlasništva pravnog prednika tužitelja i povrede Ustavnih i konvencijskih odredaba koji je jamče zaštitu tog prava, odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju proizlazi iz odredaba čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske koje propisuju da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.

43. Tužitelj u prilog svojih tvrdnji o osnovanosti tužbenog zahtjeva u spis predmeta dostavlja izvorni znanstveni rad/ stručni članak suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske dr.sc. ČE pod nazivom „ ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU I KAZNENI POSTUPAK – DE LEGE LATA I DE LEGE FERENDA “ objavljen od strane Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu na tradicionalnom XXXVII savjetovanju u Opatiji u listopadu 2022.godine, aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse Godišnjak 29, 2022.g.

U navedenom članku uvaženi sudac građanskog odjela Vrhovnog suda

Republike Hrvatske između ostalog navodi:

„ Ustav Republike hrvatske u 25 čl. st.4 određuje da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom pravo na odštetu i javnu ispriku.“ (str. 208. Godišnjak 29 2022.g.). Dakle u svim postupcima protiv RH vezano za odredbe ZKP-a treba poći od ovog ustavnog prava na odštetu.

„ U današnjim demokratskim državama i pravnim sustavima nema više nikakve dvojbe da u slučaju neopravdane osude i neutemeljenog uhićenja pojedinac ima pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete koju trpi zbog toga i to bez obzira na eventualnu krivnju tijela sudbene ili državne vlasti. Svako drugo rješenje predstavljalo bi prekomjerni teret za pojedince i bilo bi u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima i slobodama te s vladavinom prava.“ (str. 209. Godišnjak 29 2022.g.).

„ Ipak u nekim slučajevima samog vođenja kaznenog postupka zbog posebnih okolnosti, može do teških kršenja temeljnih prava i sloboda pojedinaca i ujedno do povrede prava osobnosti gdje primjenom testa razmjernosti dolazi do narušene ravnoteže na teret pojedinca, a u korist tijela progona i tijela sudbene vlasti. Primjenom konvencijskog prava, koje je iznad zakona, sudska praksa mogla bi krenuti u smjeru iznimnog priznavanja prava na naknadu štete u nekim pojedinačnim slučajevima. Npr. u kaznenim postupcima koji traju deset ili dvadeset godina, s višestrukim ponavljanjem postupka u kojem se radilo o javnim osobama koje se zbog vođenja kaznenog postupka nisu mogle nigdje zaposliti, kojima je teško narušeno zdravlje, što je u uzročnoj vezi s vođenjem postupka itd. (str. 209. i 210. Godišnjak 29 2022.g.). “ Odgovornost države za štetu zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja jedan je od slučajeva odgovornosti države za štetu koji su propisani u našem pravnom poretku.“ (str.210 Godišnjak 29 2022 ). U ovom slučaju neutemeljena i prekomjerna blokada novčanih sredstava po svojoj posljedici može se izjednačiti s neopravdanim uhićenjem.

„ Pravo na naknadu štete ne veže se na načela odgovornosti za štetu na temelju krivnje oštećenika ili na načela o objektivnoj odgovornosti. pravo na tu vrstu štete proizlazi iz subjektivnog prava koje je priznato Ustavom RH i ZKP-om.“ (str.210 Godišnjak 29 2022)

„ Neopravdana osuda ili neutemeljeno uhićenje osobito je grub atak na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast, ugled, i slobodu čovjeka i građanina te je pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja odraz zaštite temeljnih osobnih prava i ljudskog integriteta, a time i odraz vladavine prava u svakom pravnom sustavu. Međutim de lege ferenda smatram da u nekim pojedinačnim slučajevima dolazi do neopravdanog vođenja kaznenog postupka općenito i do grubih povreda dostojanstva, časti, ugleda i duševnog zdravlja. Stoga se postavlja pitanje daljnjeg razvoja zaštite temeljnih prava i sloboda osoba koje su bile podvrgnute vođenju kaznenog postupka koji je na kraju završio oslobađajućom ili odbijajućom presudom, odnosno obustavom postupka, a u kojim je postupcima također došlo do grube povrede temeljnih ljudskih prava. “

44. Ono što za fizičku osobu predstavlja uhićenje i oduzimanje slobode kretanje i prava na rad kao ustavne kategorije to isto za poduzetnika/gospodarstvenika predstavlja neopravdana blokada novčanih sredstava na njegovom računu trgovačkog društva u njegovom vlasništvu.

45. Konačno i vrlo bitno je za istaknuti da odgovornost tuženice proizlazi i iz odredaba čl. 306. Ovršnog zakona (NN 57/96 - 67/08), a na primjenu kojih odredaba je ukazivao čl. 467 Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97 - 76/09) koji je bio na snazi u vrijeme kada je predmetna privremena mjera donesena. Najbitnije za donošenje u ovom postupku je to nalazi li prvostupanjski sud da je predmetna privremena mjera bila neopravdana ili je bila neosnovana. Ista odredba Ovršnog zakona tekstualno i identična je i danas je na snazi u čl.354 st.1 OZ-a. Za odgovornost predlagatelja osiguranja u konkretnom slučaju Republike Hrvatske postojanje protupravnosti uopće nije bitno imajući u vidu sadržaj odredbe 354.st.1 OZ-a koja glasi:

„ Protivnik osiguranja ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao “.

Sukladno navedenim zakonskim odredbama Ovršnog zakona (i starog i novog zakona) protivnik osiguranja u ovom slučaju tužitelj prema predlagatelju osiguranja (tuženici RH) ima pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao.

46. Radi se o objektivnoj odgovornosti predlagatelja osiguranja za koju je dovoljno utvrditi postojanje štete i alternativno da privremena mjera nije opravdana ili da je bila neosnovana.

47. Tužitelj je u ovom predmetnom postupku uspješno dokazao da je određena privremena mjera bila u cijelosti neosnovana i nepotrebna te da za njezino dugotrajno trajanje nije bilo opravdanog razloga.

48.Svakako indikativno je da nakon pravomoćnog ukidanja predmetne privremene mjere (drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 07. prosinca 2017. godine) tuženica nije naknadno predlagala nikakve nove mjere osiguranja za kazneni postupak u predmetu „Tuneli“ očigledno iz razloga što nije bilo osnova za daljnje državno odvjetničko postupanje, a time niti bilo kakve tražbine prema predniku tužitelja koju bi trebalo osigurati privremenom mjerom.

49. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

50. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 1318 bodova, sastava podneska od 28.10.2020, sastava podneska od 27.01.2021, sastava podneska od 08.03.2021, sastava podneska od 11.01.2022, svaka radnja po 1.318 bodova, sastava žalbe-1647,5 bodova sastava podneska od 13.01.2025, pristupa na ročište od 16.11.2020, 22.02.2021, 31.01.2022,svaka radnja po 1.318 bodova, pristupa na ročište od 15.03.2022-50 bodova, pristupa na ročište od 06.02.2025-1318 bodova , pristupa na ročište za objavu – 50 bodova odnosno 14.927,50 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 29.855 eura koji iznos je uvećan na ime 255 PDV-a odnosno 7.463,75 eura , troškova vještačenja 3.398,17 eura, sudskih pristojbi tužbe – 663,61 eura, pristojbi žalbe- 1.327,23 eura , sudskih pristojbi odluke -663,61 eura odnosno ukupno 40.371,37 eura.

U Splitu, 17. ožujka 2025.,

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis