Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Obala Pina Budicina 4

Posl.br. P-557/2024-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u parničnom postupku tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vanji Buntić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šuster, Kobaš, Buntić, d.o.o. Zagreb, protiv tužene Addiko banke d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 04. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnice, dana 17. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 346-65/2006, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24. kolovoza 2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi: « …prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.t.2. u dijelu koji glasi: « ... kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Ape-Adria Bank d.d. na dan plaćanja... » u odredbi čl.4.t.3. koja glasi: « u kunskoj protuvrijednosti …….obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja . »

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 30.701,82 eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku

- na iznos od 1,96 eura od 6. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 23,08 eura od 7. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,88 eura od 6. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 46,47 eura od 8. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,24 eura od 8. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 65,25 eura od 6. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,97 eura od 8. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 49,84 eura od 8. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,65 eura od 6. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,15 eura od 7. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,33 eura od 6. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,06 eura od 8. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,29 eura od 6. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,60 eura od 20. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 39,57 eura od 5. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,37 eura od 20. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 63,18 eura od 6. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 76,78 eura od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 76,78 eura od 13.travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,59 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 98,71 eura od 19. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 133,25 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 134,94 eura od 3. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 166,61 eura od 17. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 187,05 eura od 6. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 193,14 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 184,37 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 179,98 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 28.517,73 eura od 29. siječnja 2011. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 5.699,56 eura, u roku 15 dana od dana objave prvostupanjske presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teku po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2021. godine pod posl.br. P-474/2021 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene, radi djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. i isplate.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom odnosno pravnom prednicom tužene Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 24. kolovoza 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 346-65/2006, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 208.600,00 CHF uz kamatnu stopu od 3,88% godišnje, a koji je solemniziran dana 25. kolovoza 2006. godine kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa], a isti Ugovor o kreditu tužena otkazala tužitelju;

- da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnih za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promijene tečaja valute za koju da je ugovor o kreditu vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana;

- da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovor nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da su sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - u daljem tekstu ZOO) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja, ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, ništetna tužitelj je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, pa na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja istome pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.2. Slijedom navedenog, u tužbi se predlaže utvrditi ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenim 24. kolovoza 2006. godine i to čl. 2, čl. 3.2. i čl. 4.3. i naložiti tuženoj da tužitelju isplati novčani iznos od 225.396,77 kuna zajedno sa zateznim kamatama na pojedine novčane iznose od dospijeća do isplate koji je korigiran nakon provedenog vještačenja na visinu od 231.322,89 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu na svakomjesečnu utvrđenu preplatu po vještaku od dospijeća do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 05. listopada 2021. godine (list 62-70) tužena je osporila tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor dvostruke litispendencije i prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je između tužitelja i tužene nepravomoćno dovršen parnični postupak kod Općinskog suda u Puli posl. br. P-762/2019, u kojem postupku je donesena nepravomoćna presuda od 10. ožujka 2021. godine i istom dosuđen tužitelju iznos stečenog na temelju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi;

- da je iznos koji je tužitelju dosuđen utvrđen na način da je tužitelju dosuđena razlika koja je nastala svakom promjenom kamatne stope, uzevši da je kamatna stopa od 3,88% koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila fiksna;

- da je tužitelju u navedenom postupku dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tužene odnosno da je tužitelju već dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF;

- da iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu od 3,88 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika mu je već dosuđena);

- da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a;

- da se kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača stoga da u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja;

- da načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu;

- da bi po osnovi ništetne ugovorene valutne klauzule u CHF tužitelj mogao tražiti restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03) u koji je transponirana odredba Direktive vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima;

- da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da sama činjenica kako je tuženik napisao u ugovoru o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, već je bitno je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnost volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora;

- da su u predmetnom slučaju ugovorne strane prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok i način otplate kredita, dospijeće otplate kredita, poček s otplatnom kredita, vrstu i visinu kamatne stope i instrumente osiguranja plaćanja, pa kada bi se iz predmetnog ugovora o kreditu eliminirale naprijed navedene odredbe ugovora uopće ne bi bilo;

- da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a osim toga kao prosječni potrošač imao je obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bio nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu;

- da osim potpisivanja ugovora i prilikom solemnizacije je javni bilježnik potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi, a uz sve to prilikom solemnizacije javni bilježnik je na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječ o znatnoj neravnoteži, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža;

- da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične mogućnosti izmijene ugovora o kreditu radi izmjena okolnosti;

- da kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, da je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, da ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja;

- da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora;

- da je tužitelju pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u;

- da u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja ugovora o kreditu, kakav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su "pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…";

- da je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično).

- da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit odnosno, da je iz kreditnog prijedloga vidljivo da je tužitelj već bio korisnik kredita s valutnom klauzulom, zbog čega ne može tvrditi da mu nije poznata odredba o valutnoj klauzuli, kada je već ranije koristio takve proizvode banke;

- da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, na način kako to traži tužitelj, dovela do posljedice kao da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima;

- da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF, navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF;

- da tužena smatra da bi sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tužena u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK pa se predlaže financijsko vještačenje provesti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno 10,04% te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženici nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene;

- da u slučaju sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, ističe se i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora;

- budući da se u tom slučaju radi o stjecanju bez osnove, da se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa;

- da se podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla prekinuti zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku;

- da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tužena je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.1. Slijedom prednjih navoda predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 06. listopada 2021. godine (list 140-144) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu u bitnome osporavajući tuženičine navode da bi isti bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veće za valutu CHF, a isto tako osporavaju se navodi da bi se o toj spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo i uopće moglo pregovarati, a koju tužitelj smatra nerazumljivom odredbom odnosno, nepoštenom. Naime, ukazuje se da je banka trgovac koja u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza veže za tečaj CHF, a s druge strane da tužitelj kao potrošač nema stručnih znanja, pa svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla tužena je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije pa je tužitelj kao i ostali korisnici kredita, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Predmetni ugovor da je formulirani (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe već ga je mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Dakle, pozicija tužitelja i tužene u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Navodi se da je ugovaranje valutne klauzule nesporno dopušteno temeljem odredbe čl. 22. ZOO-a međutim, da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu u EUR, tim više što HNB štiti tečaj kune, u odnosu na tečaj EUR, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Konačno ističe, da su banke od strane MMF-a bile upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR, te osim toga banke su uz povećan tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta. Glede prigovora zastare ističe se da je neosnovan u cijelosti, a sve pozivom na odredbu čl. 328. ZOO-a, kojom je propisano da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno čl. 323. ZOO- a da ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. U konkretnom slučaju da nije ni nastupila zastara kakvo pravno shvaćanje je zauzeto i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. godine, s obzirom je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, a posljedično tome da je nastao njegov zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih kamata, pa se u pogledu zastare taj rok računa od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a zastarni rok je 5 godina.

4. Rješenjem i presudom posl.br. P-474/2021-19 od 09. lipnja 2022. godine dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 06. travnja 2022. godine, kojim je uskladio tužbeni zahtjev na temelju nalaza vještaka i usvojen tužbeni zahtjev utvrđenjem ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule u CHF, sadržane u Ugovoru o kreditu sklopljenom 24. kolovoza 2006. godine kao i zahtjev isplate restitucijskog zahtjeva u iznosu od 231.322,89 kuna prema nalazu vještaka Tomislava Prpića od 14. travnja 2022. godine po osnovi tečajnih razlika (valutna klauzula HRK/CHF).

4.1. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-1432/2022-3 od 13. rujna 2024. godine potvrđeno je rješenje ovoga suda od 09. lipnja 2022. godine kojim je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 26. travnja 2022. godine, nakon provedenog financijskog vještačenja, a sve sukladno i zauzetom shvaćanju na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. godine da je u predmetima po tužbi korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a). Zbog propusta prvostupanjskog suda u neprovođenju predloženog dokaza saslušanjem svjedoka IM, na okolnost da je trgovac s potrošačem pojedinačno pregovarao o rizicima ugovaranja tečajnih razlika HRK/DHF u ugovoru o kreditu, uvažena je žalba tužene i ukinuta prvostupanjska presuda u cijelosti i predmet vraćen na ponovno suđenje.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je u ponovnom suđenju proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u specifikacije uplata (list 11-12),

- čitanjem pregleda prometa za klijenta (13-19),

- uvidom u obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 20, 34),

- čitanjem otplatnog plana (list 21-33),

- čitanjem ugovora o kreditu od 24. kolovoza 2006. (list 35-42),

- čitanjem ugovora o kreditu od 24. siječnja 2021. (list 41-50),

- čitanjem zahtjeva za kredit (list 91),

- čitanjem zapisnika i kreditnog prijedloga (97-109),

- uvidom u promidžbeni materijala (list 110-126),

- izradom nalaza i mišljenja vještaka od 14. travnja 2022. (list 193-204) i dopune nalaza od 18. siječnja 2025. (list 284 - 287) i

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 04. veljače 2025. godine (list 294-295).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 21. siječnja 2025. godine je osnovan (kojim je zbog promjene nacionalne valute iz HRK u EUR uskladio točku II. tužbe)

7. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi ugovora o kreditu broj 346-65/2006 (solemniziran dana 25. kolovoza 2006. godine) između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te isplata razlike pretplaćenih mjesečnih anuiteta po tome osnovu uz pripadajuće zatezne kamate po dospijeću svakog mjesečnog anuiteta.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile ugovor o kreditu broj: 346-65/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 24. kolovoza 2006. godine (solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] dana 25. kolovoza 2006. godine) u svrhu dovršenja kuće i refinanciranja kredita (kod druge banke) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 208.600,00 sa rokom otplate 30 godina s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,88%, a obračunavala se dekurzivno godišnje, mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene u anuitete;

- da je kredit prijevremeno otplaćen 28. siječnja 2011. godine.

9.

Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule CHF ništetne, a posljedično tome sporna i osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po pravilima o stjecanju bez osnove, pri čemu valja utvrditi i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužitelj je tužbu podnio 11. lipnja 2021. godine petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, još uvijek nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

11. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 24. kolovoza 2006. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

11.1. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

11.2.

Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11.3. Odredbom čl. 85. st. 1. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

11.4. Odredbom 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

11.5. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

12. Prema čl.3. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili djelatnosti.

12.1. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12.2. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koji je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

12.3. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva odobrenog kredita zatražio radi dovršetka stambenog objekta i refinanciranja kredita kod druge banke, on ima svojstvo potrošača. Osim toga tužena nije osporila da tužitelj ne bi koristio predmetni ugovor u ugovorenu svrhu.

13. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora takvih namjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

14. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

15. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

16. Ocjenjujući dijelove ugovornim odredbi iz čl. 2., čl. 3.2. i čl. 4.3. Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

17. Tužitelj u svome iskazu ukazuje upravo na sve ono što je relevantno za utvrditi primjenom naprijed citiranih odredbi, a s time u svezi da je prihvatio bančinu ponudu kredita u CHF prezentiran kao najpovoljniji s time da mu nitko nije objasnio zašto je valuta CHF povoljnija i koji su rizici u vezi te valute, odnosno kako bi se to moglo mijenjati i zašto. Ukazuje se da je presudno u odluci za taj kredit bila upravo informacija da je i osobna bankarica R uz još četiri službenika banke uzela upravo taj kredit što je za tužitelja bilo dovoljno da vjeruje i da se odluči za njega. Tvrdi da valutu CHF u to vrijeme uopće nije poznavao niti se njome služio, a prethodni kredit iz PBZ d.d. ugovorio u valuti EUR koji je zatvorio ovim kreditom u CHF u uvjerenju da nema rizika za ovaj kredit u CHF jer se takvim predstavio po bankarici kada ista nije rekla da HNB ne štiti valutu CHF spram kune. Tužitelj je učinio nespornim da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] gdje ga je isti pročitao prije potpisa shvaćajući ono bitno jer po struci nije ekonomista pa iako i nije sve razumio doista ništa nije ni pitao, a javni bilježnik objasnio samo posljedice neplaćanja kredita te provjeravao hipoteku i iznose. Sadržaj ugovora navodi da je sastavila banka i da je istoga prihvatio bez ikakvih mogućnosti pregovaranja ni zašto kako tužitelj nije mogao utjecati na pojedine odredbe već samo prihvatiti ponuđeno. Zbog porasta mjesečnog anuiteta od početnog iznosa 3.900,00 kuna pa do vrtoglavih iznosa od cca. 10.000,00 kuna mjesečno da je isti zatražio pomoć banke, koja je nudila samo produljenje roka vraćanja koje je prihvatio 2011. godine, kada je utvrđena ista glavnica kao i 2006. godine, tako da se kroz 5 godina vraćala samo kamatu. U nemogućnosti daljnjeg vraćanja, da je pokrenut ovršni postupak, banka prodala svoje potraživanje EOS Matrix d.o.o., a po prodaji kuće u dražbi namireno ovrhovoditeljevo potraživanje i tužitelj iseljen s obitelji iz kuće. U vrijeme sklapanja ugovora u CHF tužitelj navodi da banka nije nudila druge opcije stambenog kredita to pamti samo gotovinski kredit u EUR s visokom kamatnom stopom i limitiranim iznosom, a kredita u HRK da uopće nije bilo.

18. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok mu nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

19. Dakle, nesporno je da se radi o potrošačkom kreditu, što tužena ni nije dovela u pitanje prigovarajući tužitelju status potrošača. Isto tako tužena nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama, čija se djelomična ništetnost ovdje utvrđuje kao prethodno pitanje, pojedinačno pregovaralo pa je više nego očito da je ove sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imala utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formularnog standardnog ugovora trgovaca.

20. Uvažavajući sve prethodno navedeno, te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 99. ZZP (NN 79/07) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

21. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom pozva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala čak štoviše, odustala je od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke IM na okolnost da bi isti omogućio pregovaranje s tužiteljem kao potrošačem o rizicima ugovaranja valutne klauzule, zbog čega je zapravo prethodna odluka suda i ukinuta.

22. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose samo na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. iz obrta [obrt].

22.1. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 14. travnja 2022. godine (list 195-204) i dopunu nalaza u ponovnom suđenju 18. siječnja 2025. godine (list 285-287) u kojem je iskazao izračune iz osnovnog nalaza u valuti EUR. Iz nalaza vještaka se nepobitno ima zaključiti da postoje razlike preplaćenog zbog primjene valutne klauzule odnosno razlike koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu, za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao (4,615000 HRK za 1 CHF) tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos 30.701,82 eura / 231.322,89 kuna, odnosno iskazano po mjesečnim anuitetima u pregledu tablice broj 5 (list 2 dopune nalaza i mišljenja vještaka, list 285 spisa). U osnovnom nalazu i mišljenju kao i u dopuni vještak je u tablici 6 iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika odnosno razlike za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan isplate kredita (4,615000 HRK za 1 CHF) pa ukupan iznos negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja iznosi 449,38 eura / 3.385,75 kuna (list 285-286 spisa).

23. U ponovnom suđenju podneskom od 21. siječnja 2025. godine tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe prema pregledu iz tablice 5 izračuna dopune nalaza vještaka prihvaćajući ga u cijelosti.

24. Podnescima od 13. svibnja 2022. godine i od 31. siječnja 2025. godine tužena se očitovala na nalaz vještaka predlažući da se u obzir uzmu i negativne tečajne razlike i predlaže dopunu financijskog vještačenja na način da se u vještačenju primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu na dan sklapanja predmetnog ugovora od 10,04% i da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženoj nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene, te istovremeno u posljednjem podnesku predlaže pitanja koja bi sud postavio tužitelju prilikom saslušanja s obzirom da tužena nije pristupila ni na jedno od ročišta u ponovljenom suđenju.

25. Prije svega ovdje valja naglasiti da je predmet ovoga spora samo ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome restitucijski zahtjev isplatom po tom osnovu, a ne i po osnovi promjene kamatne stope o čemu se predlaže dopuna vještačenja i izlažu očitovanja u tijeku postupka, a tužitelj takav zahtjev istakao u zasebnoj parnici posl.br. P-762/19 u kojoj je ishodio usvajajuću odluku (u međuvremenu već pravomoćnu) stoga, da nije riječ o litispendencije kakav paušalni prigovor tužena ističe već u odgovoru na tužbu.

26. Tužitelj točkom II. tužbe zahtjeva isplatu restitucijskog zahtjeva sada u iznosu od 30.701,82 eura koji istina predstavlja samo pozitivne tečajne razlike prema pregledu iz tablice 5 dopune nalaza vještaka.

27. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno, stručno i logično, ne nalazivši razloga da sumnja u ispravnost istog i pored primjedbi tužene koje u bitnome nisu ni na koji način dovele u pitanje matematički izračun i metodu izračuna vještaka.

28. U odnosu na negativne tečajne razlike ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

28.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

29. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

30. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

31. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

32. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

34. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu.

35. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno dana kad je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

36. Odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično je i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

37. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 5.699,56 eura, od čega na ime troškova zastupanja iznos od 5.625,00 eura s uključenim PDV-om sastojeći od troškova zastupanja i to: sastava tužbe (625,00 eura), pristupa na četiri održana ročišta od 06. prosinca 2021. godine, 19. svibnja 2022. godine, 10. prosinca 2024. godine i 04. veljače 2025. godine (svako po 625,00 eura), sastava četiri obrazložena podneska od 06. listopada 2021. godine, 07. prosinca 2021. godine, 26. travnja 2022. godine i 21. siječnja 2025. godine (svako po 625,00 eura), uz trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,56 eura i predujam za vještačenje 40,00 eura, s obzirom je tužitelj bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi i troškova sudskog postupka u opsegu od 90% (rješenje o odobravanju pravne pomoći od 18. lipnja 2019. godine).

37.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove tužitelja, pa je primjenom odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 8.3., 9.1, 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama, odlučio usvojiti zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti, kao u točki III. izreke ove presude.

U Rovinju, 17. ožujka 2025. godine.

Sutkinja

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.