Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2805/2018.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nadi Nekić Plevko, u pravnoj stvari tužitelja KARLOVAČKA BANKA d.d. , iz Karlovca, I.G.Kovačića 1, OIB 08106331075, zastupan po punomoćniku Siniši Babiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Babić, Brborović i partneri j.t.d. iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 66, protiv I. tuženika IČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mati Ercegu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Crnković, Gotovac i Erceg d.o.o. iz Zagreba, Radnička c. 30 i II. tuženog ĆČ, iz [adresa], zastupanog po punomoćniku NČ, Urumović, odvjetnici iz Zagreba, Varšavska 10, radi: naknade štete / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 29. siječnja 2025., s danom objave 17. ožujka 2025. g.

p r e s u d i o j e

1.) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

"1. Nalaže se I. tuženiku IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženoj ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Karlovačka banka d.d. iz Karlovca, I. G. Kovačića 1, OIB: 08106331075 solidarno nadoknade štetu u iznosu od 203.331,88 EUR-a/1.532.004,05 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od podnošenja tužbe 23.11.2018. godine pa do isplate i to do 31.12.2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dna tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se I. tuženiku IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženoj ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Karlovačka banka d.d. iz Karlovca, I. G. Kovačića 1, OIB: 08106331075 solidarno nadoknade trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "

2.) Nalaže se tužitelju KARLOVAČKA BANKA d.d, iz Karlovca, I.G.Kovačića 1, OIB 08106331075, isplatiti I. tuženiku IČ , iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 77.925,22 eur s naslova troškova ovog parničnog postupka uvećane za iznos zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekuće od dana donošenja presude pa do naplate, sve u roku od 15 dana.

3.) Nalaže se tužitelju KARLOVAČKA BANKA d.d., iz Karlovca,

I.G.Kovačića 1, OIB 08106331075 isplatiti II. tuženiku ĆČ, iz [adresa], iznos od 77.827,22 eur s naslova troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima određenom za svako polugodište , uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu za prvo polugodište se primjenjuje referentna stopa koja na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, s tim da referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji je dana 23. studenog 2018.g. podnio tužbu u kojoj je naveo da je I. tuženi IČ obnašao je dužnost predsjednika Uprave tužitelja u razdoblju od 1.08.2013. godine 28.02.2015. godine, a II. tuženik ĆČ, da je obnašala dužnost zamjenika člana Uprave tužitelja u razdoblju od 18. 9.2013. godine do 19.12.2013. godine. Tužitelj navodi da je s bivšom zaposlenicom, ŠČ, sklopio dana 13.05.2008. godine Ugovor o nenamjenskom kreditu broj računa 5040434-20049189 u iznosu od 2.000.000,00 kn, a čija je krajnja namjena bila stjecanje dionica Industrogradnja grupe d.d. Dana 9.06.2009. godine sklopljen je Aneks tom Ugovoru kojim je produljen rok otplate do 30.06.2010. godine te propismo kamate definirana je nova glavnica duga u iznosu od 2.214.696,19 kn. Tražbina po Ugovoru bila je osiguranja fiducijarnim prijenosom prava vlasništva na 2.000 dionica izdavatelja Industrogradnja grupa d.d. u vlasništvu Negotiator d.o.o., nominalne vrijednosti 1.000,00 kn po dionici.

2. Budući kredit nije plaćen u roku, izvršena je naplata dijela tražbine punopravnim stjecanjem dionica INDG-R-A po vrijednosti od 918,63 kn po dionici, ukupno 1.837.273,00 kn te gotovinskom uplatom u iznosu od 371.727,00 kn. Nakon toga je Banka-tužitelj pokrenula je postupak prisilne naplate ostatka potraživanja u iznosu od 780.889,65 kn podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku Velimiru Panjkoviću iz Rijeke koji je donio rješenje o ovrsi broj: Ovrv-5748/2013. općenito na imovini ovršenika ŠČ. Rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno i ovršno dana 13. rujna 2013. godine. U dokaz navedenog tužitelj je dostavio Ugovor o kreditu i dodatak Ugovoru te rješenje o ovrsi broj: Ovrv-5748/2013 s potvrdom pravomoćnost ( list 12-18 spisa ). Tužitelj navodi da umjesto da takvo pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi pošalje na provedu u FINU radi prisilne naplate tražbine, Uprava Banke je dana 26.11.2013. godine donijela Odluku kojom se utvrđuje da je ukupna visina duga iznosi 788.842,78 kn, uvećano za zateznu kamatu u iznosu od 7.168,08 kn. Tužitelj navodi da je radi naplate te tražbina Banka ishodila pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi općenito na imovini dužnika no da je ukupna visina duga za namirenje utvrđena u iznosu od 15.000,00 kn s rokom uplate 8 dana od dana sklapanja nagodbe s dužnikom a da će po izvršenoj uplati Banka će brisati evidentnu kamatu te obustaviti ovršni postupak. Odluku su donijeli predsjednik Uprave Banke, I. tuženik IČ i član Uprave Banke II. tužena ĆČ te u dokaz navedenog tužitelj dostavlja Odluku Uprave Banke od 26.11.2013. godine broj: OU-2013/78/24 te Zapisnik sa 78. sjednice Uprave održane dana 26.11.2013. Tužitelj navodi da je Sporazum o namirenju tražbina u skladu s Odlukom Uprave od 26.11.2013. godine sklopljen dana 28.11.2013., da je čl. 2. Sporazuma utvrđena konačna visina duga za namirenje u iznosu od 15.000,00 kn, a člankom 5. Sporazuma utvrđeno je da s danom potpisa Sporazuma Karlovačka banka d.d. nema više nikakvih potraživanja prema dužniku, osim onih navedenih u članku 2. Sporazuma, a to je upravo taj iznos od 15.000,00 kn. Uplata iznosa od 15.000.00 kn izvršena je dana 03.12.2013. te u dokaz navedenog tužitelj dostavlja Sporazum o namirenju tražbina i tužitelj na navedenu okolnost dostavlja dokaz; Potvrdu o obavljenim transakcijama te Potvrdu od 18.12.2013. i navodi da je nakon izvršene uplate u poslovnim knjigama tužitelja izvršenje otpis ostatka potraživanja o čemu dostavlja i dokaz; promet po računu partije kredita. Tužitelj navodi da je ŠČ bila je zaposlenik tužitelja u razdoblju od 25.11. 2005. do 06.12.2014. godine i to na poslovima savjetnika Uprave od 25.11.2005. do 1.05.2006., višeg izvršnog direktora od 02.05.2006. do 31. svibnja 2009. te direktora Sektora projekata i operativnog upravljanja od 1.06.2009. do 6.12.2014. s prosječnim mjesečnim primanjima u bruto iznosu od 34.957,83 kn te u dokaz u z navedenog tužitelj dostavlja Ugovor o radu s dodacima te predlaže po potrebi financijsko vještačenje.

3. Nakon toga, u 2016. godini, Porezna uprava Ministarstva Financija RH - Ured za velike porezne obveznike provela je nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja kod Karlovačke banke d.d. te je u vezi istog sačinila Zapisnik klasa: UP/I-471-02/16-01/19, ur. broj: 513-07-23-03/16- 14 od 16.11.2016. godine (u daljnjem tekstu: Zapisnik).Predmetnim Zapisnikom, između ostalog, utvrđeno je daje Karlovačka banka d.d., kao porezni obveznik, po kreditu plasiranom temeljem Ugovora o nenamjenskom kreditu - kunskom, broj računa: 5040434, partija: 20049189 od 13.05.2008. izvršila dana 3.12.2013. otpis potraživanja u iznosu od 781.010,86 kn u korist svoje zaposlenice ŠČ, direktorice Sektora projekata i operativnog upravljanja a da je člankom 14. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (Narodne Novine br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11,22/12, 144/12, 125/13) propisano da se primicima u naravi smatraju korištenje zgrada, prometnih sredstva, povoljnije kamate pri odobravanju kredita i druge pogodnosti koje poslodavci i isplatitelji plaće daju svojim radnicima, na što se obračunava porez na dohodak, prirez i pripadajući doprinosi. Člankom 2. st. 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak, dok je člankom 48. istog Zakona propisano da predujam poreza obračunava, obustavlja i uplaćuje isplatitelj.

Člankom 27. Općeg poreznog zakona (Narodne Novine br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13.. 26/15. i 44/16.) propisano je da tko je dužan obračunavati, obustavljati, uplaćivati i prijavljivati porez u ime i za račun druge osobe, za taj porez odgovara kao jamac platac. Nadalje, tužitelj navodi da člankom 19. Zakona o doprinosima propisano je da je obveznik doprinosa iz osnovice osiguranik po osnovi radnog odnosa, a obveznik doprinosa na osnovicu je poslodavac. Obveza obračunavanja i plaćanja doprinosa je na poslodavcu i to na način propisan člankom 26. istog Zakona - doprinose obračunane iz osnovice poslodavac obustavlja od plaće i ostalih primitaka te ih plaća u ime i korist osiguranika, dok doprinose obračunane na osnovicu poslodavac plaća u svoje ime, a za korist osiguranika. Odredbe članka 27. Općeg poreznog zakona o poreznom jamstvu, primjenjuju se, temeljem odredbe članka 235. Zakona o doprinosima, i na obveze po osnovi doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prema stavu tužitelja novoutvrđeni iznosi poreza i doprinosa na dohodak od nesamostalnog rada po osnovi otpisa po kreditu na dan 16.11.2016. godine iznose 958.309,23 kn, što uvećano za zateznu kamatu u iznosu od 281.528,79 kn daje ukupan iznos od 1.239.838.02 kn. U vezi plaćanja navedenih novoutvrđenih obveza Karlovačka banka d.d. sklopila je s Poreznom upravom dana 16.11.2016. sklopila Poreznu nagodbu, temeljem koje je oslobođena plaćanja dijela zateznih kamata te je, kao obveznik obračuna, obustave, uplate i prijavljivanja poreza u ime i za račun ŠČ, kao obveznika doprinosa i poreznog obveznika, a u svojstvu jamca platca iz članka 27. Općeg poreznog zakona, uplatila dana 16.11.2016. godine ukupno 750.993.19 kn davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za bivšu zaposlenicu ŠČ, a čime se po stavu tužitelja ukupno nastala šteta povećala te iznosi ukupno 1.532.004,05 kn. U dokaz navedenog tužitelj dostavlja Izvod iz Zapisnika Porezne uprave, samu Poreznu nagodbu, te potvrdu potvrda o izvršenom plaćanju te predlaže po potrebi provesti i financijsko vještačenje.

4. Tužitelj navodi da je dužna pozornost i odgovornost članova Uprave uređena člankom 252. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je propisano da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te da članovi društva., koji povrijede svoje obveze, odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. Dodatno, ako imaju posebna znanja, obveza je članova uprave da ih primjene, što podiže razinu pozornosti koju su dužni poduzeti u svom radu. Upravo zato je člankom 38. Zakona o kreditnim institucijama propisano da član uprave kreditne institucije može bili osoba koja u svakom trenutku ispunjava propisane uvjete, između ostalog koja ima odgovarajuća stručna znanja, sposobnost i iskustvo potrebne za vođenje poslova kreditne institucije, a Odlukom Hrvatske narodne banke o procjeni primjerenosti predsjednika uprave, člana uprave, člana nadzornog odbora i nositelja ključne funkcije u kreditnoj instituciji propisano da se odgovarajućim stručnim znanjem smatra najmanje završen diplomski studij iz relevantnog područja u skladu s propisima kojima se ureduje znanstvena djelatnost i visoko obrazovanje te priznavanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija. Tužitelj navodi da je I. tuženi IČ završio na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, poslijediplomski studij Financijske institucije i tržišta te stekao zvanje magistra ekonomskih znanosti, a II. tuženik ĆČ završila je pravni fakultet te radi kao odvjetnik. Tužitelj na navedene okolnosti dostavlja i preslika diplome te izvod iz Imenika Hrvatske odvjetničke komore. Nastavno tužitelj navodi da su Zakonom o obveznim odnosima propisane su opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su štetna radnja, šteta, uzročno-posljedična veza i protupravnost. Otpis dospjelog potraživanja za koje je ishođeno pravomoćno rješenje o ovrsi koje je bilo provedivo na imovini dužnika za koju se nedvojbeno moglo utvrditi da postoji, po stavu tužitelja svakako predstavlja štetnu radnju koja je poduzeta od strane oba tuženika kao predsjednika i člana Uprave bez primjene pozornosti dobra gospodarstvenika a dodatno, s obzirom na stručne kvalifikacije i iskustvo tuženih, oni su trebali postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke, tj. s pažnjom dobrog stručnjaka. Opisanim navedenim otpisom dospjelog i naplativog potraživanja po stavu tužitelja prouzročena mu je imovinska šteta i to po dva osnova:

1. Otpisom potraživanja u iznosu od 781.010,86 kn

2. Plaćanjem iznosa od 750.993,19 kn davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za bivšu zaposlenicu ŠČ temeljem izvršnog akta Porezne uprave, a što to ukupno iznosi 1.532.004,05 kn.

5. Tužitelj navodi da da postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje, kao uzroka i nastale štete, kao posljedice, jer je naprijed navedena šteta nastala donošenjem odluke o sklapanju nagodbe i njezinom provedbom, koja je rezultirala otpisom potraživanja, čime je direktno došlo do umanjenja imovine tužitelja. S obzirom daje ŠČ u vrijeme provedbe tog otpisa bila zaposlenik tužitelja, predmetni otpis smatra se, kako je uvodno tužitelj opisao, primanjem u naravi na koji je tužitelj bio dužan obračunati i platiti davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, što je i učinio u skladu s poreznim aktom, čime je imovina tužitelja dodatno umanjena. Nastavno, opisano postupanje oba tuženika je protupravno s obzirom na odredbe članka 8. Zakona o obveznim odnosima o zabrani prouzročenja štete, kojim je propisano daje svatko dužan uzdržati se od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta te radi navedenog tužitelj podnosi tužbu s tužbenim zahtjevom kako je isti naznačen u t. 1.) izreke ove presude te potražuje ujedno i trošak postupka s kamatom ( tužbeni zahtjev usklađen s važećom valutom u Republici Hrvatskoj podneskom od 20. 11. 2023. ).

6. U svom odgovoru na tužbu od 28. 2. 2019. I. tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kako osnovu tako i visini. I. tuženik osporava da i da bi obnašao dužnost predsjednika uprave tužitelja od 1. 8. 2013. godine budući je s danom 1. kolovoza 2013. godine odlukom nadzornog odbora tužitelja ( dalje u tekstu NO ) od 24.7.2013. godine, stupio na dužnost zamjenika predsjednika uprave na razdoblje od 3 (tri) mjeseca. Naime, tužitelj je 31. srpnja 2013. godine ostao bez dotadašnjeg predsjednika uprave, a prema tada važećem Zakonu o kreditnim institucijama kreditna institucija morala je imati najmanje dva člana uprave. Kada tužitelj zbog isteka mandata ostaje i bez člana uprave, II. tuženik postaje 18. rujna 2013. godine zamjenik člana uprave. Zbog izvanrednog stanja u Banci, Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Rl-471/2013 od 5. studenog 2013. godine I. tuženik je imenovan predsjednikom uprave tužitelja na razdoblje od 6 (šest) mjeseci odnosno najkasnije do 5. 5. 2014. a što je razvidno iz sudskog registra. I. tuženik ne osporava da je uprava tužitelja dana 26. studenog 2013. godine donijela odluku broj: OU- 2013/78/24 no navodi da je potpuno je netočno da bi njome tužitelju bila nanesena šteta; upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, riječ je o odluci donesenoj u vođenju poslova društva, u dobroj vjeri, te primjerene prilikama i okolnostima u kojima je donesena, a od koje odluke tuženici nisu bili u sukobu interesa. I. tuženik smatra kako je pri donošenju poduzetničke odluke, a riječ je ovdje upravo o takvoj odluci - poduzetničkoj, Uprava je ovlaštena na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva a u navedenoj je u konkretnoj situaciji upravo to bio slučaj. Iako to tužitelj, „prigodno“ i tendenciozno, izostavlja u tužbi navesti, predmetna Odluka utemeljena je na podacima i prijedlozima stručnih službi tužitelja o čemu se t I. tuženik nastavno detaljno očituje te uz uvažavanje svih činjenica i okolnosti u kojima se tužitelj u tom trenutku nalazio, donesena je s povjerenjem u ispravnost odluke. U obrazlaganju svojih postupaka u cilju boljeg razumijevanja razloga i okolnosti vezanih uz donošenje Odluke, I. tuženik ukazuje kako su nakon uhićenja čelnih ljudi tužitelja u travnju 2013. godine (u akciji kodnog imena " Mamma mia" tuženici odlukom glavne skupštine redovnih dioničara od 23. svibnja 2013. postali članovi NO tuženika. Na toj istoj glavnoj skupštini donesena je odluka o pokrivanju gubitaka iz 2010, 2011. i 2012. godine, odluka o smanjenju temeljnog kapitala povlačenjem vlastitih dionica i pojednostavljenom smanjenju temeljnog kapitala, kao i odluka o povećanju temeljnog kapitala ulozima u novcu izdavanjem redovnih dionica uz isključenja prava prvenstva pri upisu novih dionica, a i usvojena su godišnja financijska izvješća za 2012. godinu. Iz Izvještaja poslovodstva uz revidirana financijska izvješća za razdoblje 1.1. do 31.12.2012. Iz navedenog je razvidno da u 2012. i tužitelj suočen s gubicima tekuće godine, padom neto kamatnih prihoda, padom prihoda od naknada i provizija te nastavljenim recesijskim kretanjem i izostankom prihvatljivog gospodarskog oporavka. Uz navedeno, tužitelj je bio pod nadzornim mjerama Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB) kao regulatora bankarskog sektora i između ostalog, bio je dužan najkasnije do 30. lipnja 2013. godine povećati stopu adekvatnosti jamstvenog kapitala tako da ista iznosi najmanje 14% te istu kontinuirano održavati do 30. lipnja 2014. godine. Negativan trend iz 2012. godine nastavio se i u 2013. a i produbljuje se uslijed ograničenja plasmana koje je zahtijevao HNB zbog otkrivenih nepravilnosti i nezakonitosti iz prethodnih razdoblja, okolnosti vezanih za uhićenja u travnju 2013. godine, javni pogovor i medijske napise o „rupama“ kod tužitelja, straha komitenata od stečaja odnosno "afere " a uz to dokapitalizacija po odluci glavne skupštine redovnih dioničara od 23. svibnja 2013. godine je propala. Tako u odnosu na prethodnu godinu bilanca tužitelja je na kraju polugodišta 2013. (lipanj 2013. godine.) manja 7,2% ili 127,6 mkn uslijed pada depozita od 114 mkn ili 7,7% i smanjenja kapitala za 17,2 mkn ili 22,9% zbog gubitka iz poslovanja nastavkom negativnog operativnog rezultata i dodatnih ispravaka vrijednosti za kreditni rizik. Posljedica reputacijskog rizika su negativna kretanja u drugom kvartalu, gdje su depoziti pali 9,4% ili 14l,5mkn. Potrebna likvidnost zamijenjena je povećanjem zaduženja kod HNB-a (lombardi KKL) budući su ostale banke ukinule limite prema tužitelju . Iako na dan 30. 6. 2013. Banka iskazuje samo dug po primljenim kreditima od HBOR-a, prosječno je dnevno tijekom lipnja razina duga za likvidnost iznosila oko 30 mkn. Razina kapitala smanjena na samo 3,5% odnosno 57,7 mkn i manja je od udjela hibridnih instrumenata kapitala, što ograničava njihovo korištenje. Kako najavljena dokapitalizacija u lipnju 2013. nije realizirana, tužitelj nastavlja iskazivati izrazitu podkapitaliziranost i dalje traju ograničenja poslovne aktivnosti, a HNB nije odobrila zahtjev za prolongiranje roka za dostizanje stope adekvatnosti kapitala od 14%, za koju smatra da je primjerena stupnju i profilu rizika tužitelja. Na dan 30. lipnja 2013, stopa adekvatnosti iznosila je svega 10,15 pa je, između ostalog, prijetila i daljnja mjera HNB-a u smislu zabrane daljnjeg obavljanja djelatnosti odnosno rješenja o nedostupnosti depozita, kao što je bio slučaj s nizom malih banaka u tom razdoblju (npr. stečaj Credo banka d.d. , Centar banka d.d. , NAVA banka d.d. te Jadranska banka ). Za slučaj da je HNB u tom razdoblju donio rješenje o nedostupnosti depozita, za Državnu agenciju za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka nastala bi zakonska obveza isplate obeštećenja osiguranih depozita u skladu s odredbama Zakona o osiguranju depozita u visini cca 1,4 milijardi kuna. Naime, HNB je u ranijim nadzorima (tijekom 2010, 2011. i 2012. godine) utvrdio niz kontinuiranih nezakonitosti i nepravilnosti (loše upravljanje Bankom, loša procjena koncentracije i povezana posuđivanja, slabi interni kontrolni regulatori i slaba kontrola rizika, skrivanje stvarnosti, izbjegavanje utvrđivanja rezervacija za loše i nenaplative plasmane, prijevarni postupci i davanje neosiguranih zajmova...) zbog čega krajem 2011. godine HNB odbija izdati prethodnu suglasnost za obavljanje funkcije članovima uprave.

7. Sve prethodno navedeno po stavu I. tuženika realan je prikaz situacije u kojoj se našao tužitelj što je utvrđeno kako po stručnim službama tužitelja, tako i po HNB-u koji je u spornom razdoblju bio u izravnom nadzoru kod tužitelja. Tada se, između ostalog, pojavljuje i problem ZVEZA banke, stalni izvidi PNUSKOKA u Banci i kod njezinih dioničara i komitenata. Uslijed propale dokapitalizacije u lipnju 2013. godine, glavna skupština 20. 9.2013. stavila je izvan snage svoju odluku od 23. svibnja 2013. o povećanju temeljnog kapitala ulozima u novcu izdavanjem redovnih dionica uz isključenja prava prvenstva pri upisu novih dionica, medijskih napisa, povlačenja zajedničke ponude dvojice ponuditelja iz rujna 2013. za dokapitalizaciju tužitelja. Iz tužitelja se odlijevaju depoziti, pa i oni oročeni, a jaz između zahtjeva za adekvatnosti jamstvenog kapitala na razini 14% i realnosti se pristojbe. Stoga tuženici (uz prethodnu suglasnost NO) donose nepopularnu, ali nužnu mjeru za očuvanje društva - dana 3. 10. 2013. donose odluku o povećanju temeljnog kapitala za iznos od 31.300.000,00 kn izdavanjem novih 626.000,00 redovnih dionica po 50,00 kn, i to pretvaranjem dijela sredstava hibridnih financijskih instrumenata u dionički kapital tužitelja (tzv. prisilna dokapitalizacija), sve na temelju podataka i analiza stručnih službi tužitelja. No, niti to nije bilo dovoljno za dosezanje odlukom HNB-a određene stope adekvatnosti i usklađenje sa zahtjevima HNB-a koji su, između ostalog, bili usmjereni na tzv. čišćenje bilance. Tužitelj je za održanje likvidnosti morao koristiti kratkoročni kredit HNB-a, u pojedinim razdobljima u iznosu i do 40 milijuna kn. Uz sve navedeno valjalo je upravljati reputacijskim rizikom koji je u tim okolnostima bio iznimno visok te je upravljanje istim na svakodnevnoj razini predstavljalo dodatni problem. Isto se osobito očitovalo kada je i grad Karlovac, tada jedan od manjinskih dioničara tužitelja, iz tužitelja kao bankarske institucije krajem rujna 2013. povukao depozit. Tako je, primjera radi, samo odljev depozita grada Karlovca i Karlovačke županije iz tužitelja u konačnici na dan 30.9.2013. godine bio u visini od 16,4 mil kn, zbog čega se tužitelj trebao dodatno zadužiti u svrhu održavanja potrebne razine likvidnosti i što je uzrokovalo dodatni kamatni trošak u visini od 270 tis kn mjesečno. Uz sve to, grad Karlovac je zatvorio sve račune grada, vrtića, komunalnih i drugih poduzeća u vlasništvu grada te prešao s računima u PBZ i o tome obavijestio sve uplatitelje komunalnih usluga i vrtića da ne plaćaju u tužitelju što je bilo zvono za uzbunu a i HNB, koji je u to vrijeme bio u nadzoru našao je daje u razdoblju od 31.8.2013. do 3009.2013. došlo do značajnog prijevremenog odljeva sektora trgovačkih društava te središnje i lokalne države (ukupno cca 34 mil kn). Zaključeno je da se ukupna utrživa imovina u ukupnim obvezama zbog odljeva kontinuirano smanjuje (2013. gubitak 113 mil.kn., SAJK -4,18), a istodobno HNB je zaključio da je tužitelju i zbog narušenog reputacijskog rizika ograničeno sklapanje repo poslova s drugim bankama tako da tužitelj nije niti na taj način mogla nadoknaditi potencijalne probleme likvidnosti izazvane daljnjim odljevom depozita.

8. Sve navedeno su samo neke od ključnih okolnosti u trenutku donošenja Odluke, a koje su tuženici bili dužni uzeti u obzir i koje su, kao savjesni članovi Uprave, upravo i uzeli u obzir, sve u cilju očuvanja društva i osiguranja poslovanja na trajnoj osnovi. Uz sve probleme Uprava je vodila intenzivne (u konačnici uspješne) pregovore o ulaganju novih dioničara koji bi svojim ulogom pomogli u spašavanju tužitelja. U dokaz navedenog I. tuženik je predložio saslušanje njega i II. tuženika te je kao dokaz dostavio i Ispis objave tužitelja od 24. svibnja 2013. s internetske stranice Zagrebačke burze d.d, www.zse.hr;, Zapisnik glavne skupštine redovnih dioničara održane 23. svibnja 2013, predložio je pribaviti od tužitelja po članku 233. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne Novine br 53/21., 91/22., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 889/14., 70/19., 80/22. I 155/23.; dalje u tekstu ZPP) kao i druge sljedeće isprave i to Zapisnik skupštine povlaštenih dioničara održane 24. svibnja 2013, dostavljen je Izvještaj poslovodstva uz revidirana financijska izvješća za razdoblje 1.1. do 31.12.2012. s internetske stranice Zagrebačke burze d.d, www.zse.hr Rješenje HNB broj: EROFF- 13-020/11-ŽJ-ŽR od 18. listopada 2011, - Rješenje HNB broj: EROFF-14-020/12-ŽJ- BV od 18. rujna 2012, Rješenje HNB broj: EROFF-2-020/13-ŽJ-BV od 31. siječnja 2013, Zapisnik HNB broj: EZ1N-8-950/I3-IHP-MV od 14. studenog 2013. i prigovor tužitelja na taj Zapisnik, ALCO report iz srpnja 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 30.06.2013, ALCO report iz kolovoza 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 31.07.2013, ALCO report iz rujna 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 31.08.2013, ALCO report iz listopada 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 30.09.2013., ALCO report iz studenog 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 31.10.2013, te Ispis objave tužitelja d 04. 10. 2013. s internetske stranice Zagrebačke burze d.d, www.zse.hr; Ispis tablice HNB sa stanjem na dan 30.9.2013. s internetske stranice HNB, www.hnb.hr.

9. I. tuženik navodi da u navedenim okolnostima okolnostima pred Upravu, odnosno tuženike došao je prijedlog stručnih službi tužitelja za razrješavanje problema tzv. grupe Industrogradnja koju su tako su zaposlenici tužitelja ali i USKOK te HNB, nazivali i promatrali grupu korisnika kredita koji su 2008. koji su s tužiteljem sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu koji je faktički služio pribavljanju dionica društva Industrogradnja d.d. (a ne Industrogradnja grupa d.d, kako tužitelj tužbom pogrešno navodi jer je to društvo tek 2009. promijenilo tvrtku u Industrogradnja grupa d.d.). Medu grupom korisnika tih kredita bila je i ŠČ. Prema onome što su stručne službe Banke predočile tuženicima ona se se tamo (u toj grupi) nije našla kao zaposlenica tužitelja niti je kao zaposlenica tužitelja imala ikakve privilegije, u smislu kamatne stope ili kojeg drugog bitnog sadržaja ugovora. Na popisu koje su stručne službe tužitelja, konkretno Sektor analize i upravljanja rizicima, dostavile tuženicima u rujnu 2013. od ishodišno 16 korisnika kredita (2 pravne osobe i 14 fizičkih osoba) u grupi Industrogradnja d.d. gđe. bilo 9 fizičkih osoba, među kojima i ŠČ. Tako su tuženici za sjednicu uprave tuženika zakazanu za 25. rujna 2013. od Sektora analize i upravljanja rizicima, odnosno tadašnje direktorice tog Sektora KČ a sadašnje predsjednice uprave tužitelja, putem elektroničke pošte dana 24. rujna 2013. zaprimili dokument; Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d.; Određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 3. 9. 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe, i to s osnove određenja o zauzimanju jednakog principa za eventualnu nagodbu prema svim dužnicima iz predmetnog aranžmana. Predmetna problematika razmotrena je na sjednici uprave 25. rujna 2013. godine. I. tuženik navodi i da su tuženici tom prilikom, između ostalog, razmotrili i historijat tzv. grupe Industrogradnja d.d. kao i činjenicu da je Sektor analize i upravljanja rizicima i prethodno razmatrao ovu problematiku kao grupu (a ne pojedinačno), taj Sektor je isticao daje riječ o plasmanima raspoređenim u rizičnu skupinu C; odnosno plasmanima koje je tuženik rezervirao u 100%-tnom iznosu, te da je taj Sektor još početkom 2012. godine predlagao nagodbu s dužnicima, a pojedini su se dužnici javili s prijedlogom za sklapanje izvansudske nagodbe pri čemu su isticali historijat tzv. grupe Industrogradnja d.d. , problematiku obračuna kamata i dr. Stoga je uprava 25. 9. 2013. godine donijela Zaključak kojim donosi određenje za korisnike predmetnih kredita i isti je uputila Sektoru analize i upravljanja rizicima i Podružnici Zagreb. Nadalje, i u listopadu 2013. je razmatrana ista problematika te je donesen Zaključak uprave od 16.10. 2013. godine vezano za zaključenje izvansudske nagodbe te je upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima. Cjelokupna problematika grupe Industrogradnja d.d. razmatrana je i po NO tužitelja i njegovim sjednicama pa tako i na sjednici dana 28. 10. 2013. godine. Tada je NO tužitelja zauzeo stajalište da je povoljnije rješenje sklapanje izvansudskih nagodbi s dužnicima u odnosu na moguće dugotrajne sudske postupke s neizvjesnošću naplate ovih potraživanja te prihvatio predložene opcije sklapanja nagodbi i u tom smislu mogućnosti namire potraživanja. Tom prilikom NO tužitelja naložio je da se dužnicima ponude varijante namire u što kraćem roku, a nakon toga je Uprava 29. 10. 2013. godine donijela Zaključak kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom prema smjernicama koje su dane istim dokumentom. Riječ je o smjernicama prema kojima su tuženici kao uprava tužitelja ovlastili Sektor analize i upravljanja rizicima tijekom pregovaranja ukupni dug za namirenje definirati najmanje na sljedeći način:

1. Dug po glavnici = iznos odobrenog kredita + naknada za obradu zahtjeva + troškovi ovrhe - dosad namireni dug uvećano za:

2. Dug po kamati = 10% ili 20% ili 30% na iznos odobrenog kredita

Visina kamate ovisila bi pritom o roku za namirenje i to: 10% ukoliko dužnik namiri ukupno utvrđen dug za namirenje u roku 8 dana od dana zaključenja nagodbe , 20% ukoliko dužnik namiri ukupno utvrđen dug za namirenje u 1-24 jednakih mjesečnih anuiteta, uz ugovaranje kamatne stope od 9%, godišnje, uz obvezno ugovaranje adekvatnog instrumenta osiguranja prihvatljivog za Banku koji će se za svakog pojedinog dužnika razmatrati posebno, 30% ukoliko dužnik namiri ukupno utvrđen dug za namirenje u 24 - 60 jednakih mjesečnih anuiteta, uz ugovaranje kamatne stope od 9%, godišnje, uz obvezno ugovaranje adekvatnog instrumenta osiguranja prihvatljivog za Banku koji će se za svakog pojedinog dužnika razmatrati posebno.

10. I. tuženik navodi da s obzirom na činjenicu daje riječ o C plasmanima (rizična skupina CC), neizvjesne mogućnosti naplate u nekom bližem roku, vezano za činjenicu da je tužitelj u to vrijeme imalo problem s likvidnošću te očekivanu prenisku stopu adekvatnosti jamstvenog kapitala - SAJK (s obzirom da je HNB zahtijevala 14%) te su radi navedenog tuženici su od stručnih službi tuženika zatražili i projekciju utjecaja na SAJK te je Sektor analize i upravljanja rizicima je izvijestio tuženike da bi uplatom sredstava po eventualno postignutim nagodbama do kraja poslovne 2013. godine moglo povećati SAJK od 0,18 p.p. do 0,67 p.p., a što je bio dodatni argument u prilog pokretanja postupka pregovaranja s dužnicima i dogovora o nagodbi. U dokaz navedenog tužitelj je dostavio Popis svih 2008. godine sklopljenih ugovora o nenamjenskom kreditu tzv. grupe Industrogradnja d.d. s oznakom korisnika kredita, iznosom kredita i ugovorenom kamatom predložio je pribaviti od tužitelja po članku 233. stavak 1. ZPP-a i to Pregled stanja kredita (od dana sklapanja ugovora o kreditima do danas, sa stanjem duga na današnji dan) po kreditnim partijama za sve osobe iz tzv. grupe Industrogradnja, Zapisnik sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. zajedno s dokumentom Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 3. 9. 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe (sa stavkama Potrebna dod.upl. za nagodbu uz otpis 10%, Potrebna dod.upl. za nagodbu uz otpis 20%, Potrebna dod. upl. za nagodbu uz otpis 30%), Dokument Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje mjere naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj naplati s 31.12.2011 g. od 19. siječnja 2012; Zaključak sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima i Podružnici Zagreb, Zaključak sa 69. sjednice uprave tužitelja od 16. listopada 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima, Zapisnik sa 6. sjednice nadzornog odbora tužitelja od 28. listopada 2013. zajedno s prilozima istog,; Zaključak sa sjednice uprave tužitelja od 29. listopada 2013. kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom.

11. Nakon što je tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima s dužnicom ŠČ ispregovarao nagodbu, upravo taj Sektor dostavio je podlogu za prijedlog odluke o utvrđivanju visine duga na sjednicu Uprave 26. 11. 2013. a isto je razvidno i iz Zapisnika sa 78. sjednice Uprave tuženika koju je sam tužitelj dostavio uz tužbu. Direktorica tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima tada je bila KČ, koja je sada predsjednica uprave tužitelja. Posljedično, nakon što je donesena odluka o utvrđivanju visine duga na sjednici uprave 26. 11. 2013, s dužnicom ŠČ sklopljen je Sporazum o namirenju tražbina od 28. 11. 2013. po kojemu je ŠČ izvršila uplatu od 15.000,00 kuna 3. 12. 2013. Stoga, I. tuženik navodi da je čvrstog uvjerenja i tvrdi kako je sklapanje predmetne Nagodbe učinjeno u djelovanju u interesu tužitelja kao bankarske institucije te da time tužitelju nije nanesena ikakva šteta, a osobito ne ona koju tužitelj navodi tužbom. Tuženici su postupali savjesno, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, te u skladu s uputama NO te u dokaz navedenog I. tuženik predlaže saslušanje njega i II. tuženika kao i saslušanje ŠČ; te ukazuje na Zapisnik sa 78. sjednice uprave tužitelja od 26. studenog 2013; dostavljeno po tužitelju uz tužbu.

12. I. tuženik ujedno ističe i da Sklapanje sporazuma o namirenju tražbina u grupi Industrogradnja d.d. nije bilo samo sa I, a kako to tužitelj želi dokazati tužbom a bez dostavljanja cjelokupne relevantne dokumentacije te navedeno zlonamjerno prikazuje. Naime, tuženici nisu samo u odnosu na I na temelju prethodno navedenih podloga tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima donijeli odluke koje su dovele do Sporazuma o namirenju tražbina odnosno Nagodbe. Tako je, u skladu s prijedlozima Sektora analize i upravljanja rizicima o rješavanju grupe Industrogradnja, uprava Banke koju su činili ovdje tuženici donijela i odluku o utvrđivanju visine duga za dužnike CČ i TČ. Riječ je o odluci sa sjednice uprave od 19. studenog 2013. za CČ, dakle, odluci donesenoj prije ovdje Odluke za I, te odluci sa sjednice Uprave od 13. prosinca 2013. za TČ a navedene osobe nisu bile zaposlenici tužitelja i po tim odlukama također su sklopljeni sporazumi o namirenju tražbine te je Banka do kraja 2013. godine po tim prethodno navedenim nagodbama uprihodovala ukupno 572.859,38 kn, i to: 15.000,00 kn - ŠČ; 7.859,38 kn - CČ; 550.000,00 kn - JČ (s tim da se preostali iznos duga od 220.000,00 kn dužnik obvezao podmiriti tijekom 2014. godine).Dakle, sklapanjem navedenih nagodbi i izvršenjem istih u 2013. otklonjena je neizvjesnost naplate tražbine, na koju je ukazivao tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima, spriječen je nastanak svih daljnjih troškova koje bi Banka imala u cilju naplate tražbine, na koju je ukazivao tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima, otklonjeni su svi mogući prigovori navedenih dužnika u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, uključujući one u svezi s izvršenjem predmetnih ugovora o kreditu, izračunom kamata, nejednakim (diskriminatornim) postupanjem prema dužnicima na način da bi nekima bili otpisani dugovi, a drugima ne (i to na temelju netransparentnih kriterija), na koje su ukazivali tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima, ali i navedeni dužnici ponaosob, spriječen je daljnji negativni publicitet odnosno negativna reputacija Banke, a reputacijski rizik u tom smislu bio je visok s obzirom na historijat grupe Industrogradnja d.d. a uz sve to, naplata u skladu sa sklopljenim sporazumima rezultirala je povećanjem likvidnosti, ali i povećanjem SAJK-a.

13. I. tuženik posebno ističe da su predmetne nagodbe po odlukama tuženika sklopljene na temelju transparentnih kriterija, bez ikakve diskriminacije (pozitivne ili negativne), vodeći računa o svim prethodno navedenim okolnostima svakog pojedinog slučaja ali i stanja u kojem se tužitelj kao banka tada nalazila, a da je pritom namirena svaka pojedina tražbina u iznosu koji nije bio manji od iznosa odobrenog plasmana. Tako je plasman Banke po ugovoru o nenamjenskom kreditu sklopljenim sa ŠČ bio 2.000.000,00 kn, a namireno je 2.209.000,00 kn + 15.000,00 kn (2013. godine), sklopljenim sa CČ bio 3.000.000,00 kn, a namireno je 3.782.174,00 kn + 7.859,38 kn (2013. godine), sklopljenim sa TČ bio 5.000.000,00 kn, a namireno je 4.750.000,00 kn + 550.000,00 kn (2013. godine) + 220.000,00 kn (2014. godine). I. tuženik smatra razvidnim da su sklapanjem predmetnih nagodbi on i II. tuženik djelovali u interesu Banke u danom trenutku i da Banci time nisu nanijeli ikakvu štetu, s tim da su za svoje aktivnosti koristili informacije nadležnih Sektora Banke. U dokaz navedenog I. tuženik predlaže ponovo saslušanje njega i II. tuženika, ali i saslušanje CČ; Saslušanje TČ; te predlaže pribaviti Popis svih 2008. godine sklopljenih ugovora o nenamjenskom kreditu tzv. grupe Industrogradnja s oznakom korisnika kredita, iznosom kredita i ugovorenom kamatom, od tužitelja po članku 233. stavak 1. ZPP-a i to Zapisnik sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. zajedno s dokumentom Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 03. 9. 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe (sa stavkama Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 10%, Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 20%, Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 30%) , nastavno pribaviti sve isprave od tužitelja po članku 233. stavak 1. ZPP-a; i to Dokument Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje mjere naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj naplati s 31.12.201 i.g. od 19. 1. 2012., Zaključak sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. 9. 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima i Podružnici Zagreb, Zaključak sa 69. sjednice uprave tužitelja od 16. 10. 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima, Zapisnik sa 6. sjednice nadzornog odbora tužitelja od 28. 10. 2013. zajedno s prilozima istog, Zaključak sa sjednice uprave tužitelja od 29. 10. 2013. kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom, za Slučaj Zvonimir Jonjić - Zapisnik sa 76. sjednice uprave tužitelja od 19. studenog 2013. zajedno s podlogom za odluku koja je tom prilikom donesena u odnosu na CČ, Ugovor o nenamjenskom kreditu i dodatak istog sklopljen s navedenim korisnikom kredita, Sporazum o namirenju tražbina sklopljen 2013. godine s navedenim dužnikom, dokaz o izvršenju Sporazuma, Slučaj JČ - Dopis TČ Banci od 09. prosinca 2013, Zapisnik sa 82. sjednice uprave tužitelja od 13. prosinca 2013. zajedno s podlogom za odluku koja je tom prilikom donesena u odnosu na TČ, Zaključak sa 82. sjednice uprave tužitelja od 13. prosinca 2013. koji se odnosi na TČ, Ugovor o nenamjenskom kreditu i dodatak istog sklopljen s navedenim korisnikom kredita, Sporazum o namirenju tražbina sklopljen 2013. godine s navedenim dužnikom, dokaz o izvršenju Sporazuma.

14. Nastavno I. tuženik navodi da su netočni navodi tužitelja iz t. VII. tužbe da bi u odnosu na utuženi iznos od 781.010,86 kn (a tužitelj tvrdi daje to iznos otpisa po kreditnoj partiji za I) bila riječ o naplativom potraživanju. Naime, prema podacima tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima, kako onih iz rujna 2013, tako onih iz listopada i studenog 2013. godine, riječ je o tražbini u rizičnoj skupini CC s neizvjesnom naplatom s tim da ishod pokrenutih postupaka prisilne naplate u pogledu roka okončanja ovih postupaka kao i visine naplate nije moguće procijeniti. Dakle, nije riječ samo o dojmu tuženika, već o činjenici koju je tuženicima predočio nadležni sektor Banke (Sektor analize i upravljanja rizicima) koji je, prema tada važećem Pravilniku o unutarnjem ustroju, imao ustrojena tri odjela gdje su se obavljali sljedeći poslovi: Odjel procjene i mjerenja rizika te nastavno

- procjena i mjerenje tržišnih i operativnih rizika kojima je Banka izložena u svom poslovanju,

- praćenje i kontrola izloženosti rizicima, sukladno politici upravljanja rizicima i važećoj zakonskoj regulativi,

- razvoj sustava izvješćivanja u svezi s praćenjem i upravljanjem rizikom,

- predlaganje mjera, aktivnosti i metodologije za učinkovitije upravljanje rizicima i mjera zaštite od rizika,

- prilagođavanje postojećih mjera rizika u skladu s procjenama,

- provođenje strateškog i analitičkog planiranja u svezi s praćenjem i upravljanjem rizikom.

U Odjelu kreditne analize

- ocjena kreditne sposobnosti i boniteta tražitelja kredita odnosno garancija i jamstava, ocjena kreditne rizičnosti plasmana,

- razrada mogućih modela rješavanja i uvjeta odobrenja kreditnog zahtjeva temeljem ocjene, - izrada i ažuriranje kriterija i metodologije za ocjenu kreditne sposobnosti klijenata, - procjena, mjerenje i kontrola kreditnog rizika,

- analiza stanja i kretanja pokazatelja kreditnog rizika na nivou ukupnog portfelja,

- kontinuirano praćenje i analiza plasmana po uvjetima odobrenja i razini rizičnosti, - identifikacija i upravljanje kreditnim portfeljem značajne rizičnosti, - ocjena uvjeta za restrukturiranje kreditnog portfelja,

- tekuće i periodičko izvješćivanje o plasmanima, determinantama kreditnih ocjena i povezanom kreditnom riziku.

- Odjel naplate rizičnog portfelja

- identifikacija, praćenje i nadzor rizičnog portfelja Banke,

- praćenje, obrada i predlaganje mjera i aktivnosti za upravljanje rizičnim portfeljem, - koordinacija na provođenju i provođenje utvrđenih mjera za tješavanje rizičnog portfelja, - izrada odluka, sporazuma i ostalih dokumenata u svrhu realizacije utvrđenih mjera, - provedba i praćenje naplate potraživanja po zaključenim ugovorima,

- suradnja s pravnom službom na sudskim postupcima rješavanja spornih dugovanja, - izvješćivanje o statusu, aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima. Prema navedenom; riječ je o sektoru Banke koji je bio dužan, između ostalog, pratiti, obrađivati i predlagati mjere i aktivnosti za upravljanje rizičnim portfeljem te izvješćivati 0 statusu, aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima, kao i analizirati rizike kojima je Banka izložena. Direktorica Sektora analize i upravljanja rizicima tada je bila KČ, sadašnja predsjednica uprave tužitelja.

15. Slijedom svega prethodno navedenog I. tuženik smatra očitim da su on i II. tuženik djelovali u dobroj vjeri kada su donijeli predmetnu poduzetničku odluku i to na temelju primjerenih informacija, pri čemu su tuženici razumno pretpostavljali da djeluju za dobrobit društva uz što nije bila riječ o prevelikom riziku niti je postojao niti sukob interesa. Dobra vjera u postupanju tuženika i djelovanje za dobrobit društva ogleda se ponajprije u činjenici da su tuženici na temelju pažljivo prikupljenih informacija, vodeći brigu o reputacijskom riziku tužitelja kao banke i svim okolnostima u kojima se tužitelj našao (kako bi to učinio svaki prosječni član uprave takvog društva koji bi se našao u istom položaju), dugoročno radili na jačanju društva i njegove sposobnosti sudjelovanja u tržišnom natjecanju, a svojim odlukama o rješavanju problema naplate C plasmana iz tzv. grupe Industrogradnja nastojali osigurati i (u konačnici) osigurali Banci nužno potreban priljev novčanih sredstava do kraja 2013. godine od ukupno 572.859,38 kn, što je pozitivno utjecalo na likvidnost i SAJK. Pritom je namirena svaka pojedina tražbina u iznosu koji nije bio manji od iznosa odobrenog plasmana. Da su tuženici postupali na temelju primjerenih informacija, jasno je iz činjenice daje podlogu za odluke koje su donosili tuženici izrađivao upravo sektor Banke koji je za to i zadužen.

16. I. tuženik smatra da tuženici nisu postupali protivno obvezi o načinu vođenja poslova Banke jer je očito da su ispunjeni svi uvjeti iz članka 252. stavak 1. ZTD-a kojim je propisano da član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva te u dokaz navedenog ostaje kod dokaznog prijedloga saslušanja njega i II. tuženika te predlaže prema čl. 233 st. 1 ZPP pribaviti niz isprava i dokumentacije od strane tužitelja i to Pravilnik o unutarnjem ustroju banke iz 2009. s kasnijim izmjenama, a koji je bio na snazi 2013. , Poslovnik o radu uprave Banke, a koji je bio na snazi 2013. , Zapisnik sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. zajedno s dokumentom Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. ; Određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 03. rujna 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe (sa stavkama Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 10%, Potrebna dod. upl. za nagodbu uz otpis 20%, Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 30%), Izvještaj Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje mjere naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj naplati s 31.12.201 l.g. od 19. siječnja 2012, Dokument (excel tablica) Sektora analize i upravljanja rizicima B i C veći od 200.000 kn na dan 30.09.13. koju je taj sektor dostavio upravi 15. listopada 2013, Zaključak sa 69. sjednice uprave tužitelja od 16. listopada 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima, Zapisnik sa 6. sjednice nadzornog odbora tužitelja od 28. listopada 2013. zajedno s prilozima istog, Zaključak sa sjednice uprave tužitelja od 29. listopada 2013. kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom,

17. I. tuženik ponavlja u navedenom opsežnom odgovoru na tužbu da su grupu korisnika kredita koji su 2008. godine s tužiteljem sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu, ali koji krediti su faktički služili pribavljanju dionica društva Industrogradnja d.d. gledali kao grupu i to tzv. grupu Industrogradnja, no ne i samo tuženici prilikom donošenja navedenih odluka, već i zaposlenici tužitelja, uključujući tadašnju direktoricu tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima koja je sada predsjednica uprave tužitelja), ali i USKOK odnosno PNUSKOK koji su tada vodili izvide i istragu u aferi "Mamma mia" te HNB koji je tada kod tužitelja bio u neposrednom nadzoru. U tom smislu I nije promatrana s aspekta radnika tužitelja u smislu da bi iz tog razloga s njom bio sklopljen Sporazum o namirenju tražbina, već je ista bila dio tzv. grupe Industrogradnja koju su tuženici, na podlozi podataka i analiza stručnih službi Banke, uvažavajući sve okolnosti, razmatrali i s tim u svezi donosili poduzetničke odluke usmjerene isključivo dobrobiti tužitelja. Stoga, ističe I. tuženik prema tadašnjem stajalištu stručnih službi tužitelja i tadašnje direktorice Sektora računovodstva AČ, u slučaju I nije bilo potrebno dodatno uplatiti porez na dohodak, prirez i doprinose po sklopljenom Sporazumu o namirenju tražbina. U dokaz navedenog t I. tuženik predlaže ponovo saslušanje njega i i II. tuženika; saslušanje AČ, tadašnje direktorice Sektora računovodstva tužitelja; te nastavno pribaviti od tužitelja dopis PNUSKOK-a broj: 511-01-77-604/20-1V-2012 od 08. studenog 2013 i odgovor Banke na taj dopis, po članku 233. stavak 1. ZPP-a; kao i nastavno ,Dopis PNUSKOK- a broj: 511-01-77-604/20-1 V-2012 od 21. studenog 2013 i odgovor Banke na taj dopis, pribaviti od tužitelja po članku 233. stavak 1. ZPP-a; Rješenje HNB broj: EROFF-13- 020/11-ŽJ-ŽR od 18. listopada 2011, Zapisnik HNB broj: EZ1N-8-950/I3-IHP-MV od 14. studenog 2013, prigovor tužitelja na taj Zapisnik i rješenje HNB po tom Zapisniku. Nastavno I. tuženik u vezi s navodima tužitelja da bi tuženici bili odgovorni i „za plaćanje iznosa od 750.993,19 kn davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za bivšu zaposlenicu I temeljem izvršnog akta Porezne uprave , navodi kako smatra da nije i nikako ne može biti odgovoran za isto. Naime, iz dokaza na koje se tužitelj poziva ne proizlazi da bi postojala neprekinuta uzročno-posljedična veza između sklapanja Sporazuma o namirenju tražbina i plaćanja predmetnog „iznosa od 750.993,19 kn“. Osim činjenice da tuženici nisu iz razloga što je I tada bila zaposlenica tužitelja donijeli odluku o sklapanju Sporazuma o namirenju tražbina, već iz razloga i rješavanja problema naplate tražbina iz tzv. grupe Industrogradnja, a činjenica je i da tuženici nisu sudjelovali u sklapanju nagodbe s Poreznom upravom. Valja istaknuti da je tužitelj uz tužbu dostavio, kako on to navodi, „Izvod iz Zapisnika Porezne uprave“, odnosno stranice 1 i 51 te 63-69 Zapisnika Porezne uprave od 16. studenog 2016. godine, s tim da su i dijelovi takvog krnjeg Zapisnika, iz kojeg se ne vide čak niti osobe koje su u ime tužitelja sudjelovale u nadzoru, učinjeni nevidljivim (dijelovi teksta su namjerno, najvjerojatnije korektorom, učinjeni nevidljivim). Prema stajalištu I. tuženika isto se ne može prihvatiti dokazom u ovom postupku. No, iz takvog krnjeg i neprihvatljivog „Izvoda iz Zapisnika Porezne uprave“ ipak je razvidno daje tužitelj imenovao odgovornu osobu (a potom taj dio teksta namjerno obojao bijelom bojom da se ne vidi), ali i da je tužitelj s poreznim tijelom prije sastavljanja Zapisnika sklopio Poreznu nagodbu od 16. studenog 2016. godine, a koju tužitelj ne dostavlja uz tužbu u integralnom tekstu, već samo stranice I, 3 i 5. Tužitelj je samostalno (bez sudjelovanja tuženika) odlučio sklopiti Poreznu nagodbu i istu sklopio, a čime se tužitelj odrekao prava na korištenje pravnih lijekova te provjeru stajališta prvostupanjskog poreznog tijela pred drugostupanjskim tijelom, a potom (ako bi za to postojala potreba) i provjeru stajališta poreznog tijela pred nadležnim upravnim sudom. Na taj način tužitelj je svojom radnjom prekinuo uzročnu vezu, sve ako je ista i postojala, a nije (obzirom nikakva šteta nije nastala sklapanjem Sporazuma o namirenju tražbina sa ŠČ). Osim toga, iz „Izvoda iz Zapisnika Porezne uprave“ ne proizlazi da bi tužitelj poreznom tijelu iznio sve relevantne činjenice i okolnosti vezane za sklapanje Sporazuma o namirenju tražbina sa I (osobito one da je I bila dio tzv. grupe Industrogradnja i da otpis tražbine nije primitak zaposlenika u naravi jer to nije učinjeno po osnovi radnog odnosa) slijedom čega porezno tijelo iste nije niti moglo razmatrati pa su zaključci poreznog tijela utemeljeni na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i u cijelosti pogrešni. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je bespogovorno prihvatio stav i zahtjeve prvostupanjskog poreznog tijela, ne iskoristivši niti minimum predviđenih pravnih lijekova kojima je (pogrešna) odluka o naplati mogla biti propitana i u konačnici (uspješno) osporena.

18. I. tuženik dodatno ističe i da, ne samo da je NO na sjednici dana 28. listopada 2013. razmatrao problematiku grupe Industrogradnja (kako je navedeno točkom 5. ovog odgovora na tužbu), već su tuženici dobili razrješnicu glavne skupštine tužitelja, kako za obavljanje poslova člana NO-a, tako i za obavljanje poslova člana uprave. Osim toga, L tuženik je na temelju odluke NO od 22. 4. 2014. ponovno postao predsjednik uprave tužitelja, što je razvidno i iz djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra koji je sam tužitelj uz tužbu dostavio u spis, a ovaj put I. tuženik predsjednik uprave tužitelja postaje uz prethodnu suglasnost HNB-a za obavljanje funkcije predsjednika uprave. Tuženici su tijekom 2013. godine poduzeli niz radnji kojima su u konačnici doveli do toga da tužitelj opstane, uključujući osporavanje tražbine ZVEZA banke te „čišćenje“ bilance. Uz sve to ističe se da je i HNB-u, a osobito tadašnjem viceguverneru ZČ, bilo poznato stanje u i oko Banke tijekom 2013. godine, ne samo iz razloga što je HNB tada bio u neposrednom nadzoru, već i zato što je Banku valjalo pomno pratiti zbog u prethodnim nadzorima utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti, opasnosti koje su prijetile pukom opstanku Banke, nedostatne stope adekvatnosti jamstvenog kapitala i potrebe ispravljanja niza nezakonitosti i nepravilnosti koje su učinjene u razdoblju koje je prethodilo mandatu ovdje tuženika. Tako je, između ostalog, HNB tijekom prekršajnog postupka Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-837/15 prihvatio navode ovdje 1. tuženika i odustao od prekršajnog progona protiv istog, dok protiv ovdje II. tuženika nije niti pokrenuo prekršajni postupak, dok se u oba slučaja Banka nagodila i platila kaznu. U drugom postupku Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-648/15 I. tuženik je pravomoćno oslobođen, dok se u oba slučaja Banka nagodila i platila kaznu. Iz svega navedenog i svih aktivnosti I. i II. tuženika proizlazi da su sve poduzete mjere i odluke u suglasju s vlasnicima, Nadzornim odborom, HNB-om (provođenje naloženih mjera) i drugim relevantnim institucijama bile usmjerene na održavanje povjerenja u tužitelja kao banku, sređivanje stanja u banci, zaštitu imovine klijenata i deponenata, zaštitu javnih sredstava, izbjegavanje većih štetnih učinaka na financijsku stabilnost i širenje štetnih učinaka na financijski sustav. Uprava je uz veliki napor uspješno dovršila pregovore sa ulagateljima koji su dokapitalizacijom i preuzimanjem većinskog vlasništva spasili tužitelja od propasti, te je nakon četiri godine kontinuiranih gubitaka i stalnih problema pod vodstvom novih vlasnika i I. tuženog u 2014. godini prvi put ostvaren pozitivan rezultat poslovanja. U svojim odlukama uvijek i u svakoj prilici I. tuženik vodio se najboljim interesima društva, postupao profesionalno i moralno, u skladu s pravilima struke, kao savjesni gospodarstvenik i na temelju zakonskih dužnosti i ovlasti, vjerujući u ispravnost donesenih odluka. Stoga, radnje i odluke opisane u tužbi ne predstavljaju nikakve skrivljene i štetne radnje niti je bilo kojim postupkom tuženika tužitelju nastala i mogla nastati šteta. Nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, kako one iz Zakona o trgovačkim društvima tako niti one iz Zakona o obveznim odnosima, te je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti. U dokaz navedenog I. tuženik dostavlja dokaze kao i ranije te predlaže pribavu ranije naznačenih dokaza od tužitelja prema čl. 233 ZPP a dostavio je i podnesak I. tuženika upućen HNB-u u svezi s postupkom Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-837/15 te odustanak HNB-a od optužnog prijedloga u istom postupku; Presudu Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-648/15; predložio je izvršiti uvid u spis Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-837/15 i spis Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-648/15; dostavio je Izvještaj poslovodstva uz revidirana financijska izvješća za razdoblje 1.1. do 31.12.2013. s internetske stranice Zagrebačke burze d.d, www.zse.hr. te je prema čl. u 233. st. 1. ZPP predložio pribaviti od tužitelja :

1. Odluku NO tužitelja kojom je odlučeno da II. tuženik nastavlja obavljati funkciju člana nadzornog odbora s danom 19. prosinca 2013;

2. Zapisnik glavne skupštine redovnih dioničara održane 23. svibnja 2013;

3. Zapisnik skupštine povlaštenih dioničara održane 24. svibnja 2013;

4. Rješenje HNB broj: EROFF-13-020/11-ŽJ-ŽR od 18. listopada 2011;

5. Rješenje HNB broj: EROFF-14-020/12-ŽJ-BV od 18. rujna 2012;

6. Rješenje HNB broj: EROFF-2-020/13-ŽJ-BV od 31. siječnja 2013;

7. Zapisnik HNB broj: EZ1N-8-950/13-IHP-MV od 14. studenog 2013. i prigovor tužitelja na taj Zapisnik;

8. ALCO report iz srpnja 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 30.06.2013;

9. ALCO report iz kolovoza 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 31.07.2013;

10. ALCO report iz rujna 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 31.08.2013;

11. ALCO report iz listopada 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 30.09.2013; 12. ALCO report iz studenog 2013. Kretanje bilance i račun dobiti i gubitka 31.10.2013;

13. Popis svih 2008. godine sklopljenih ugovora o nenamjenskom kreditu tzv. grupe Industrogradnja s oznakom korisnika kredita, iznosom kredita i ugovorenom kamatom; 14. Pregled stanja kredita (od dana sklapanja ugovora o kreditima do danas, sa stanjem duga na današnji dan) po kreditnim partijama za sve osobe iz tzv. grupe Industrogradnja;

15. Zapisnik sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. zajedno s dokumentom Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 03. rujna 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe (sa stavkama Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 10%, Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 20%, Potrebna dod.upl.za nagodbu uz otpis 30%);

16. Dokument Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje mjere naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj naplati s 31.12.201 J.g. od 19. siječnja 2012;

17. Zaključak sa 499. sjednice uprave tužitelja od 23. 11. 2011. i Odluka uprave

OU-211/499/9 ud 23. 11. 2011.;

18. Zaključak sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. 9. 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima i Podružnici Zagreb;

19. Zaključak sa 69. sjednice uprave tužitelja od 16. 10. listopada 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima;

20. Zapisnik sa 6. sjednice nadzornog odbora tužitelja od 28. listopada 2013. zajedno s prilozima istog;

21. Zaključak sa sjednice uprave tužitelja od 29. listopada 2013. kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom;

22. Slučaj CČ - Zapisnik sa 76. sjednice uprave tužitelja od 19. studenog 2013. zajedno s podlogom za odluku koja je tom prilikom donesena u odnosu na CČ, Ugovor o nenamjenskom kreditu i dodatak istog sklopljen s navedenim korisnikom kredita, Sporazum o namirenju tražbina sklopljen 2013. godine s navedenim dužnikom, dokaz o izvršenju Sporazuma;

23. Slučaj JČ - Dopis TČ Banci od 09. prosinca 2013, Zapisnik sa 82. sjednice uprave tužitelja od 13. prosinca 2013. zajedno s podlogom za odluku koja je tom prilikom donesena u odnosu na TČ, Zaključak sa 82. sjednice uprave tužitelja od 13. prosinca 2013. koji se odnosi na TČ, Ugovor o nenamjenskom kreditu i dodatak istog sklopljen s navedenim korisnikom kredita, Sporazum o namirenju tražbina sklopljen 2013. godine s navedenim dužnikom, dokaz o izvršenju Sporazuma;

24. Pravilnik o unutarnjem ustroju banke iz 2009. s kasnijim izmjenama, a koji je bio na snazi 2013. godine;

25. Poslovnik o radu uprave Banke, a koji je bio na snazi 2013. godine;

26. Dokument Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje mjere naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj naplati s 31.12.201 l.g. od 19. siječnja 2012;

27. Dokument (excel tablica) Sektora analize i upravljanja rizicima B i C veći od200.000 kn na dan 30.09.13. koju je taj sektor dostavio upravi 15. listopada 2013; 28. Dopis PNUSKOK-a broj: 511-01-77-604/20-1V-2012 od 08. studenog 2013 i odgovor Banke na taj dopis;

29. Dopis PNUSKOK-a broj: 511-01-77-604/20-1 V-2012 od 21. studenog 2013 i odgovor Banke na taj dopis;

30. Zapisnik HNB broj: EZIN-8-950/13-IIIP-MV od 14. studenog 2013, prigovor tužitelja na taj Zapisnik i rješenje HNB po tom Zapisniku;

31. Zapisnik glavne skupštine tužitelja održane 02. srpnja 2014. zajedno s tom prilikom usvojenim Izvješćem uprave o poslovanju Banke u 2013. godini; 32. Zapisnik sa glavne skupštine tužitelja održane 22. svibnja 2015. zajedno s tom prilikom usvojenim Izvješćem uprave o poslovanju banke u 2014. godini provesti raspravu na kojoj će izvesti navedene po članku 233. stavak 1. ZPP-a od tužitelja pribavljene dokaze, izvesti dokaze dostavljene uz ovaj odgovor na tužbu, saslušati tuženike, saslušati svjedoke ŠČ, CČ, TČ, AČ i ZČ,

19. Zaključno I. tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka, uvećane za iznos zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekuće od dana donošenja presude pa da naplate, sve to u roku od 15 dana.

20. U svom odgovoru na tužbu od 25. veljače 2019. II. tuženik navodi kako u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, po osnovi i po visini; II. tuženik primarno naglašava da je od 18. 9. 2013. bio zamjenik člana uprave, ali je to bio do zaključno 18. 12. 2013, a ne do 19. 12. 2013. kako se navodi tužbom budući se II. tuženik se dana 19. 12. 2013. vratio obavljanju dužnosti člana NO tužitelja, na kojoj dužnosti je bio od odluke glavne skupštine 23. 5. 2013. do ostavke 30.12. 2013. s prekidom od 3 mjeseca (od 18. 9. 2013. do 18. 12. a 2013.) kada je zbog nespojivosti dužnosti prestao obnašati funkciju člana NO za vrijeme obnašanja funkcije zamjenika člana uprave a iz izvatka sudskog registra u dijelu koji se odnosi na NO tužitelja (upis pod brojem 48) za II. tuženika je navedeno odlukom nadzornog odbora od 18.12.2011. nastavlja obnašati funkciju člana nadzornog odbora s danom s danom 19.12.2013. Navedena se Odluka NO nadzornog odbora od 18. 12. 2013. nalazi se kod tužitelja te II. tuženik predlaže sudu pozvati tužitelja u skladu s člankom 233 st. 1. ZPP-a da u spis dostavi predmetnu odluku NO a tužitelja kojom je odlučeno da II. tuženik nastavlja obavljati funkciju člana nadzornog odbora s danom 19. prosinca 2013.

21. II. tuženik navodi kako nije sporno da je Uprava tužitelja donijela odluku broj: OU-2013/78/24 od 26.11.2013. , ali je netočno da bi II. tuženik bio „član Uprave Banke“, kako je navedeno na stranici 2. tužbe budući je II. tuženik je bio zamjenik člana Uprave tužitelja, a što tužitelj u točki I. tužbe ispravno navodi te II. tuženik ističe da iako je Uprava tužitelja donijela odluku broj: OU-2013/78/24 od 26.1 1.2013. no da time nije tužitelju nanijela štetu, kako se tvrdi tužbom. Sasvim suprotno tvrdnjama tužitelja, riječ je o odluci u vođenju poslova društva koja je bila primjerena prilikama, koja je donesena u dobroj vjeri i od koje tuženici nisu imali nikakve osobne koristi. Naime, II. tuženik je čvrsto uvjeren da pri donošenju poduzetničke odluke, a riječ upravo o takvoj odluci - poduzetničkoj, smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva te da je u konkretnoj stvari upravo to bio slučaj, lako to tužitelj, „prigodno" i tendenciozno, izostavlja tužbom navesti, predmetna Odluka utemeljena je na podacima i prijedlozima stručnih službi tužitelja uvažavaju pritom sve činjenice i okolnosti u kojima se tužitelj u tom trenutku našao te u dokaz navedenog II: tuženik predlaže saslušanje njega i I. tuženika. Radi boljeg razjašnjenja predmeta spora II. tuženik u opsežnom odgovoru na tužbu smatra da treba podsjetiti na općepoznatu situaciju u kojoj se tužitelj kao banka našao nakon uhićenja čelnih ljudi u travnju 2013. godine u akciji kodnog imena "Mamma mia", nakon čega su tuženici odlukom glavne skupštine redovnih dioničara od 23. 5. 2013. postali članovi NO tužitelja. Na toj istoj glavnoj skupštini donesena je odluka o pokrivanju gubitaka iz 2010, 2011. i 2012. godine, odluka o smanjenju temeljnog kapitala povlačenjem vlastitih dionica i pojednostavljenom smanjenju temeljnog kapitala, kao i odluka o povećanju temeljnog kapitala ulozima u novcu izdavanjem redovnih dionica uz isključenja prava prvenstva pri upisu novih dionica, a i usvojena su godišnja financijska izvješća Banke za 2012. godinu. Iz Izvještaja poslovodstva uz revidirana financijska izvješća za razdoblje 1.1. do 31.12.2012. razvidno je daje u 2012. godini tuženik kao banka suočen s gubicima tekuće godine, padom neto kamatnih prihoda, padom prihoda od naknada i provizija te nastavljenim recesijskim kretanjem i izostankom prihvatljivog gospodarskog oporavka. Uz sve navedeno tužitelj je kao banka je bio pod nadzornim mjerama HNB kao regulatora bankarskog sektora, po kojima je, između ostalog, bila dužna najkasnije do 30. lipnja 2013. povećati stopu adekvatnosti jamstvenom kapitala tako da ista iznosi najmanje 14% te istu kontinuirano održavati do 30. 6. 2014. Negativni trend iz 2012. godine ne samo da se nastavlja u 2013. godini, već i produbljuje uslijed ograničenja plasmana koje je zahtijevao HNB zbog otkrivenih nepravilnosti i nezakonitosti iz prethodnih razdoblja, što zbog okolnosti vezanih za uhićenja u travnju 2013. javni pogovor i medijske napise o „rupama“ u tužitelju kao banci, straha komitenata od stečaja tužitelja a uz navedeno dokapitalizacija po odluci glavne skupštine redovnih dioničara od 23. 5. 2013. je propala. II. tuženik navodi da u odnosu na prethodnu godinu bilanca tužitelja je na kraju polugodišta 2013. (lipanj 2013.) manja 7,2% ili 127,6 mkn uslijed pada depozita od 114 mkn ili 7,7% i smanjenja kapitala za 17,2 mkn ili 22,9% zbog gubitka iz poslovanja nastavkom negativnog operativnog rezultata i dodatnih ispravaka vrijednosti za kreditni rizik. Posljedica reputacijskog rizika su negativna kretanja u drugom kvartalu, gdje su depoziti pali 9,4% ili I41.5mkn. Potrebna likvidnost zamijenjena je povećanjem zaduženja kod HNB-a (lombardi KKL) budući su ostale banke ukinule limite prema tužitelju te kreditom od investicijskog fonda, lako na dan 30. lipnja 2013. Tužitelj kao banka iskazuje samo dug po primljenim kreditima od HBOR-a, prosječno je dnevno tijekom lipnja razina duga za likvidnost iznosila oko 30 mkn. Razina kapitala smanjena na samo 3,5% odnosno 57,7 mkn i manja je od udjela hibridnih instrumenata kapitala, što ograničava njihovo korištenje. Budući da najavljena dokapitalizacija u lipnju 2013. nije realizirana, tužitelj je nastavio iskazivati izrazitu podkapitaliziranost i dalje traju ograničenja njene poslovne aktivnosti. HNB nije odobrila zahtjev za prolongiranje roka za dostizanje stope adekvatnosti kapitala od 14%, za koju smatra da je primjerena stupnju i profilu rizika tužitelja na 30. lipnja 2013. stopa adekvatnosti iznosila je svega 10,15 pa je, između ostalog, prijetila i daljnja mjera HNB-a u smislu zabrane daljnjeg obavljanja djelatnosti odnosno rješenja o nedostupnosti depozita, kao što je bio slučaj s nizom malih banaka u tom razdoblju (npr. Centar banka d.d. i NAVA banka d.d.). Za slučaj da je HNB u tom razdoblju donio rješenje o nedostupnosti depozita, za Državnu agenciju za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka nastala bi zakonska obveza isplate obeštećenja osiguranih depozita u skladu s odredbama Zakona o osiguranju depozita u visini cca 1,5 milijardi kuna. Naime, HNB je u ranijim nadzorima (tijekom 2010, 2011. i 2012. godine) utvrdio niz kontinuiranih nezakonitosti i nepravilnosti (loše upravljanje Bankom, loša procjena koncentracije i povezana posuđivanja, slabi interni kontrolni regulatori i slaba kontrola rizika, skrivanje stvarnosti, izbjegavanje utvrđivanja odgovarajućih rezervacija za loše i nenaplative plasmane, prijevarni postupci i davanje neosiguranih zajmova...) zbog čega krajem 2011. godine HNB odbija izdati prethodne suglasnosti za obavljanje funkcije članovima uprave.

22. II. tuženik nastavno navodi sve prethodno navedeno nije njegov " plod imaginacije" već realna situacija u kojoj se našao tužitelj a što je utvrđeno, između ostalih, i po stručnim službama samog tužitelja a kasnije i po HNB koji je u spornom razdoblju bio u izravnom nadzoru kod tužitelja. Tada I. tuženik postaje zamjenik predsjednika uprave tužitelja 1. 8. 2013. jer j tužitelj s 31. 7. 2013. ostalo bez dotadašnjeg predsjednika uprave, a prema tada važećem Zakonu o kreditnim institucijama Zakona o kreditnim institucijama kreditna institucija mora imati najmanje dva člana uprave. Kada tuženik zbog isteka mandata ostaje i bez člana uprave, II. tuženik postaje 18. 9. 2013. zamjenik člana uprave a u iščekivanju glavne skupštine zakazane za 20. 9. 2013. tužitelj ostaje samo na dva člana nadzornog odbora, što je nedovoljno za donošenje odluka nadzornog odbora. Uslijed propale dokapitalizacije u lipnju 2013, a glavna skupština 20. 9. 2013. stavila je izvan snage svoju odluku od 23. 5. 2013. o povećanju temeljnog kapitala ulozima u novcu izdavanjem redovnih dionica uz isključenja prava prvenstva pri upisu novih dionica, medijskih napisa, povlačenja zajedničke ponude dvojice ponuditelja iz rujna 2013. za dokapitalizacija tužitelja, iz tužitelja kao banke se odlijevaju depoziti, pa i oni oročeni, a jaz između zahtjeva za adekvatnosti jamstvenog kapitala na razini 14% i realnosti se produbljuje. Stoga tuženici (uz prethodnu suglasnost nadzornog odbora) donose nepopularnu, ali nužnu mjeru za očuvanje društva i tako dana 03. 10. 2013. donose odluku o povećanju temeljnog kapitala za iznos od 31.300.000,00 kn izdavanjem novih 626.000,00 redovnih dionica po 50.00 kn, i to pretvaranjem dijela sredstava hibridnih financijskih instrumenata u dionički kapital tužitelja (tzv. prisilna dokapitalizacija), sve na temelju podataka i analiza stručnih službi tužitelja. No. niti to nije bilo dovoljno za dosezanje odlukom HNB-a određene stope adekvatnosti i usklađenje sa zahtjevima HNB-a koji su, između ostalog, bili usmjereni na tzv. čišćenje bilance. Tužitelj je za održanje likvidnosti morao i koristiti kratkoročni kredit HNB-a. u pojedinim razdobljima u iznosu i do 40 milijuna kn. Uz sve to, valjalo je upravljati reputacijskim rizikom koji je u tim okolnostima bio iznimno, izvanredno, visok te je upravljanje istim na svakodnevnoj razini predstavljalo dodatni problem a što se posebno ogledalo u činjenici da je i grad Karlovac, tada jedan od manjinskih dioničara tužitelja, iz tužitelja krajem rujna 2013. povukao depozit a primjera radi, samo odljev depozita grada Karlovca i Karlovačke županije iz tužitelja kao banke u konačnici na dan 30. 9.2013. bio u visini od 16.4 mil kn. zbog čega se tužitelj trebao dodatno zadužiti u svrhu održavanja potrebne razine likvidnosti i sto je uzrokovalo dodatni kamatni trošak u visini od 270 tis kn mjesečno a uz sve navedeno, grad Karlovac je zatvorio sve račune grada, vrtića, komunalnih i drugih trgovačkih društava u vlasništvu grada te prešao s računima u PBZ i o tome obavijestio sve uplatitelje komunalnih usluga i vrtića da ne plaćaju u banci tužitelja što je bilo i medijski prezentirano.

23. II. tuženik nastavno navodi da je i HNB. koji je u to vrijeme bio u nadzoru tužitelja te daj e u nadzoru utvrđeno da je u periodu od 31. 8.2013. do 30. 9.2013. došlo do značajnog prijevremenog odljeva sektora trgovačkih društava te središnje i lokalne države (ukupno cca 34 mil kn) te zaključio da se ukupna utrživa imovina u ukupnim obvezama zbog odljeva kontinuirano smanjuje. Istodobno HNB je zaključio da je tužitelju kao banci zbog narušenog reputacijskog rizika ograničeno sklapanje repo poslova s drugim bankama tako da tužitelj nije niti na taj način mogao nadoknaditi potencijalne probleme likvidnosti izazvane daljnjim odljevom depozita. Sve navedeno samo neke od okolnosti koje su bile odlučne u trenutku donošenja odluke uprave broj: OU- 2013/78/24, a koje okolnosti su tuženici bili dužni uzeti u obzir i koje su, kao savjesni članovi uprave, uzeli u obzir, sve u cilju očuvanja društva i osiguranja poslovanja na trajnoj osnovi. U dokaz navedenog II. tuženik predlaže saslušanje njega I . tuženika; dostavlja se Ispis objave tužitelja od 24. svibnja 2013. s internetske stranice Zagrebačke burze d.d, www.zse.hr; te predlaže pribaviti istu dokumentaciju ( isprave ) od strane tužitelja prema čl. 233 st. 1. ZPP koju u osnovi predlaže pribaviti i I. tuženik . U navedenim okolnostima pred Upravu, tuženike, došao je prijedlog stručnih službi Banke za razrješavanje problema tzv. grupe Industrogradnja, a kako su su djelatnici tužitelja, ali i USKOK, PNUSKOK te HNB, nazivali i promatrali grupu korisnika kredita koji su 2008. godine s tužiteljem sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu, ali koji kredit je faktički služio pribavljanju dionica društva Industrogradnja d.d. (a ne Industrogradnja grupa d.d, kako tužitelj tužbom pogrešno navodi jer je to društvo tek 2009. promijenilo tvrtku u Industrogradnja grupa d.d.). Među tom grupom korisnika kredita bila je i I. No, prema onome što su stručne službe Banke predočile tuženicima, ona se tamo (u toj grupi) nije našla kao zaposlenica tužitelja niti je kao zaposlenica tužitelja imala ikakve privilegije, u smislu kamatne stope ili kojeg drugog bitnog sadržaja ugovora. Na popisu koje su stručne službe tužitelja, konkretno Sektor analize i upravljanja rizicima, dostavile tuženicima u rujnu 2013. je od ishodišno 16 korisnika kredita (2 pravne osobe i 14 fizičkih osoba) u grupi Industrogradnja, bilo 9 fizičkih osoba, među kojima i I. Tako su tuženici za sjednicu uprave tužitelja zakazanu za 25. 9. 2013. od Sektora analize i upravljanja rizicima, odnosno tadašnje direktorice tog Sektora KČ a koja je sada predsjednice uprave tužitelja, putem elektroničke pošte dana 24. rujna 2013. zaprimili dokument Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje Oprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 03. rujna 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe, i to s osnove određenja o zauzimanju jednakog principa za eventualnu nagodbu prema svim dužnicima iz predmetnog aranžmana. Predmetna problematika razmotrena je na sjednici uprave 25. 9.2013. Valja istaknuti da su tuženici tom prilikom, između ostalog, razmotrili i historijat tzv. grupe Industrogradnja, kao i činjenicu daje Sektor analize i upravljanja rizicima i prethodno razmatrao ovu problematiku kao grupu (a ne pojedinačno), isticao da je riječ o plasmanima raspoređenim u rizičnu skupinu C odnosno plasmanima koje je Banka rezervirala u 100%-tnom iznosu, te da je taj Sektor (kojem je tada na čelu bila sadašnja predsjednica uprave tužitelja) još početkom 2012. godine (konkretno, dana 19. siječnja 2012.) predlagao nagodbu s dužnicima navodeći (između ostalog) da „ovdje svakako treba imati u vidu i okolnosti koje su se desile od momenta odobrenja kredita, a to su slomovi svjetskih tržišta kapitala i višegodišnja recesija neviđenih razmjera, a time i drastičan pad vrijednosti dionica, čime su mnogi dužnici dovedeni u neizdrživ položaj, čime svakako nisu došli u postojeći položaj svojom voljom“, da su se pojedini dužnici javili s prijedlogom za sklapanje izvansudske nagodbe pri čemu su isticali historijat tzv. grupe Industrogradnja kao i problematiku obračuna kamata. Radi navedenog uprava je 25. 9. 2013. donijela Zaključak kojim donosi određenje za korisnike predmetnih kredita i isti uputila Sektoru analize i upravljanja rizicima i Podružnici Zagreb. Nastavno u listopadu 2013. je razmatrana ista problematika te je donesen Zaključak uprave od 16.10.2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima, a kojim je uprava izrazila stajalište da je potrebno istražiti u kojoj su fazi pokrenuti ovršni postupci, istražiti izglednost naplate te vremenski tijek naplate po istima, a za sastavljanje tabličnog prikaza istog zadužila Sektor analize i upravljanja rizicima. Nakon što je Sektor analize i upravljanja rizicima tuženicima odnosno tadašnja direktorica tog Sektora KČ dostavila podatke po Zaključku od 16. 10. a 2013, cjelokupna problematika grupe Industrogradnja razmatrana je i po NO na sjednici dana 28. 10. 2013. kada je NO tužitelja zauzeo stajalište da je povoljnije rješenje sklapanje izvansudskih nagodbi s dužnicima u odnosu na moguće dugotrajne sudske postupke s neizvjesnošću naplate ovih potraživanja te prihvatio predložene opcije sklapanja nagodbi i u tom smislu mogućnosti namire potraživanja. Tom prilikom nadzorni odbor Banke naložio je da se dužnicima ponude varijante namire u što kraćem roku. Nakon toga je uprava 29. listopada 2013. donijela Zaključak kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom prema smjernicama koje su dane istim dokumentom. Riječ je o smjernicama prema kojima su tuženici kao uprava tužitelja ovlastili Sektor analize i upravljanja rizicima tijekom pregovaranja ukupni dug za namirenje koju je metodu naznačio i t I. tuženik u svom odgovoru na tužbu.

24. II. tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo kako je nesporna činjenica da je bila riječ o C plasmanima (rizična skupina CC), neizvjesne mogućnosti naplate u nekom bližem roku, a da je tužitelj u to vrijeme imao probleme s likvidnošću te očekivanu prenisku stopu adekvatnosti jamstvenog kapitala budući je HNB zahtijevala 14%, kako je prethodno navedeno), tuženici su od stručnih službi tužitelja zatražili i projekciju utjecaja na SAJK ( jamstveni kapital ) . Sektor analize i upravljanja rizicima je izvijestio ovdje tuženike da bi uplatom sredstava po eventualno postignutim nagodbama do kraja poslovne 2013. godine moglo povećati SAJK od 0,18 p.p. do 0,67 p.p., a što je bio dodatni argument u prilog pokretanja postupka pregovaranja s dužnicima i dogovora o nagodbi. U dokaz navedenog II: tuženik predlaže saslušati njega i I. tuženika te predlaže da sud prema čl. 233 st. 1 ZPP od tuženika pribavi popis svih 2008. sklopljenih ugovora o nenamjenskom kreditu tzv. grupe Industrogradnja s oznakom korisnika kredita, iznosom kredita i ugovorenom kamatom, Pregled stanja kredita (od dana sklapanja ugovora o kreditima do danas, sa stanjem duga na današnji dan) po kreditnim partijama za sve osobe iz Izv. grupe Industrogradnja, Zapisnik sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. zajedno s dokumentom Sektora analize / i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije / Industrogradnje d.d. Određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka od 03. rujna 2013. i tablični prikaz podloge za prijedlog nagodbe, Dokument Sektora analize i upravljanja rizicima Fizičke osobe - dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. Određenje mjere naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj naplati s 31.12.2011.g. od 19. siječnja 2012, Zaključak sa 499. sjednice uprave tužitelja od 23. studenog 201 I. i Odluka uprave OU-21 1/499/9 od 23. studenog 2011, Zaključak sa 64. sjednice uprave tužitelja od 25. rujna 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima i Podružnici Zagreb, Zaključak sa 69. sjednice uprave tužitelja od 16. listopada 2013. vezano za zaključenje izvansudske nagodbe upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima, Zapisnik sa 6. sjednice nadzornog odbora tužitelja od 28. listopada 2013. zajedno s prilozima istog, Zaključak sa sjednice uprave tužitelja od 29. listopada 2013. kojim se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom, a što je predložio i I. tuženik.

25. Nakon što je tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima s dužnicom I ispregovarao nagodbu, upravo taj Sektor dostavio je podlogu za prijedlog odluke o utvrđivanju visine duga na sjednicu uprave 26.11.2013, a što je razvidno i iz Zapisnika sa 78. sjednice uprave Banke, koju je sam tužitelj dostavio uz tužbu. Direktorica tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima tada je bila KČ, koja je sada predsjednica uprave tužitelja, posljedično, nakon što je donesena odluka o utvrđivanju visine duga na sjednici uprave 26. studenog 2013, s dužnicom ŠČ sklopljen je Sporazum o namirenju tražbina od 28. studenog 2013. a po kojemu je ŠČ izvršila uplatu od 15.000,00 kuna 03. prosinca 2013. godine. II. tuženik navodi da su tuženici čvrsto uvjereni da su sklapanjem predmetne nagodbe djelovali u interesu Banke i da Banci time nisu nanijeli ikakvu štetu, a osobito ne onu koju tužitelj navodi tužbom te predlaže kao i ranije saslušanje tuženika kao i same ŠČ te uvid u Zapisnik sa 78. sjednice uprave tužitelja od 26. studenog 2013: koji je tužitelj dostavio uz tužbu. II tuženik ističe ( kao i I. tuženik u svom odgovoru na tužbu ) i da sklapanje sporazuma o namirenju tražbina u grupi Industrogradnja samo sa ŠČ, kako to tužitelj želi ovom tužbom, i to bez dostavljanja cjelokupne dokumentacije, zlonamjerno prikazati a isto navodi i I. tuženik. Naime, na temelju prethodno navedenih podloga tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima tuženici nisu samo u odnosu na ŠČ donijeli odluke koje su dovele do Sporazuma o namirenju tražbina odnosno nagodbe, već su to učinili i za druge osobe u grupi Industrogradnja. Tako je, u skladu s prijedlozima Sektora analize i upravljanja rizicima o rješavanju grupe Industrogradnja, uprava Banke koju su činili ovdje tuženici donijela i odluku o utvrđivanju visine duga za dužnika CČ i dužnika TČ. Riječ je o odluci sa sjednice uprave od 19. studenog 2013. za CČ, dakle, odluci donesenoj prije ovdje sporne odluke za ŠČ, te odluci sa sjednice uprave od 13. prosinca 2013. za TČ a koje osobe nisu bile zaposlenici tužitelja. Po tim odlukama također su sklopljeni sporazumi o namirenju tražbine te je Banka do kraja 2013. godine po tim prethodno navedenim nagodbama uprihodovala ukupno 572.859,38 kn, i to: 15.000,00 kn - ŠČ; 7.859,38 kn - CČ; 550.000.00 kn - JČ (s tim da se preostali iznos duga od 220.000,00 kn dužnik obvezao podmiriti tijekom 2014. godine). Prema navedeno sklapanjem navedenih nagodbi i izvršenjem istih u 2013. godini: otklonjena neizvjesnost naplate tražbine, na koju neizvjesnost je ukazivao tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima, spriječen je nastanak svih daljnjih troškova koje bi tužitelj imao u cilju naplate tražbine, na koje troškove je ukazivao tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima, otklonjeni su svi mogući prigovori navedenih dužnika u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, uključujući one vezane s izvršenjem predmetnih ugovora o kreditu, izračunom kamata, nejednakim (diskriminatornim) postupanjem prema dužnicima na način da bi nekima bili otpisani dugovi, a drugima ne (i to na temelju netransparentnih kriterija), na koje prigovore su ukazivali tužiteljev Sektor analize i upravljanja rizicima, ali i navedeni dužnici ponaosob, a spriječen je daljnji negativni publicitet odnosno negativna reputacija tuženika kao i reputacijski rizik koji je u tom smislu bio je visok s obzirom na historijat grupe Industrogradnja, uz sve to. naplata u skladu sa sklopljenim sporazumima rezultirala je povećanjem likvidnosti, ali i povećanjem SAJK-a. II. tuženik kao i I. tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da su predmetne nagodbe po odlukama tuženika / Uprave sklopljene na temelju transparentnih kriterija, bez ikakve diskriminacije (pozitivne ili negativne), vodeći računa o svim prethodno navedenim okolnostima svakog pojedinog slučaja ali i stanja u kojem se Banka tada nalazila, a da je pritom namirena svaka pojedina tražbina u iznosu koji nije bio manji od iznosa odobrenog plasmana. Tako je plasman Banke po ugovoru o nenamjenskom kreditu sklopljenim sa ŠČ bio 2.000.000,00 kn, a namireno je 2.209.000,00 kn + 15.000,00 kn (2013. godine),sklopljenim sa CČ bio 3.000.000,00 kn, a namireno je 3.782.174,00 kn + 7.859,38 kn (2013. godine), sklopljenim sa TČ bio 5.000.000.00 kn, a namireno je 4.750.000,00 kn + 550.000.00 kn (2013. godine) + 220.000,00 kn (2014. godine). Prema navedenom tuženici smatraju razvidnim da su sklapanjem predmetnih nagodbi djelovali u interesu tužitelja kao banke u datom trenutku i da tužitelju ime nisu nanijeli ikakvu štetu, s tim da su za svoje aktivnosti koristili pažljivo prikupljene informacije i u odnosu na ove navode odgovora na tužbu II. tuženik predlaže pribavu iste dokumentacije kao i I. tuženik te ostaje kod prijedloga njihovog saslušanja kao i saslušanja FČ i TČ.

26. II. tuženik kao i I. tuženik navodi da su netočni su navodi tužitelja iz točke VII. tužbe da bi u odnosu na utuženi iznos od 781.010,86 kn (a tužitelj tvrdi da je to iznos otpisa po kreditnoj partiji za ŠČ) bila riječ o naplativom potraživanju. Naime, prema podacima tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima, kako onih iz rujna 2013, tako onih iz listopada i studenog 2013, riječ je o tražbini u rizičnoj skupini CC s neizvjesnom naplatom s tim da. prema navodima tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima, „ishod pokrenutih postupaka prisilne naplate u pogledu roka okončanja ovih postupaka kao i visine naplate nije moguće procijeniti". Prema navedenom nije riječ samo o dojmu tuženika, već o činjenici koju je tuženicima predočio nadležni sektor tužitelja (Sektor analize i upravljanja rizicima) koji je, prema tada važećem Pravilniku o unutarnjem ustroju, imao ustrojena tri odjela i gdje su se obavljali poslovi koje je u svom odgovoru na tužbu detaljno naveo i obrazložio I. tuženik. Navedeni su sektori tužitelja posebno Sektor analize i upravljanja rizicima D bili dužni između ostalog, pratiti, obrađivati i predlagati mjere i aktivnosti za upravljanje rizičnim portfeljem te izvješćivati o statusu, aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima, kao i analizirati rizike kojima je tužitelj kao banka Banka izložen a direktorica Sektora analize i upravljanja rizicima tada je bila KČ; . sadašnja predsjednica uprave tužitelja. Slijedom svega prethodno navedenog.

II. tuženik smatra očitim da su tuženici djelovali u dobroj vjeri kada su donijeli predmetnu poduzetničku odluku, i to na temelju primjerenih informacija, pri čemu su tuženici razumno pretpostavljali da djeluju za dobrobit društva. Uz to, nije bila riječ o prevelikom riziku, a nije postojao niti sukob interesa. Dobra vjera u postupanju tuženika i djelovanje za dobrobit društva ogleda se ponajprije u činjenici da su tuženici na temelju pažljivo prikupljenih informacija, vodeći brigu o reputacijskom riziku tužitelja kao banke i svim okolnostima u kojima se našao (kako bi to učinio svaki prosječni član uprave takvog društva koji bi se našao u istom položaju), tuženi su dugoročno radili na jačanju društva i njegove sposobnosti sudjelovanja u tržišnom natjecanju, a svojim odlukama o rješavanju problema naplate C plasmana iz tzv. grupe Industrogradnja nastojali osigurati i (u konačnici) osigurali tužitelju kao banci nužno potreban priljev novčanih sredstava do kraja 2013. godine od ukupno 572.859,38 kn, a što je pozitivno utjecalo na tužiteljevu likvidnost i SAJK. Pritom je namirena svaka pojedina tražbina u iznosu koji nije bio manji od iznosa odobrenog plasmana. Da su tuženici postupali na temelju primjerenih informacija, jasno je iz činjenice da je podlogu za odluke koje su donosili tuženici izrađivao upravo sektor Banke koji je za to i zadužen.

27. II . tuženik ističe da ni ona ni I. tuženik nisu postupali protivno obvezi o načinu vođenja poslova Banke jer je očito da su ispunjeni svi uvjeti iz članka 252. stavak I. ZTD-a kojim je propisano da član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva te predlaže na navedene okolnosti njihovo saslušanje te pribavu po čl. 233 st. 1 ZPP ostalih dokumenata i ispravka kao i I. tuženik na navedene okolnosti u svom odgovoru na tužbu II. tuženik u odgovoru na tužbu ponovo ističe a da su grupu korisnika kredita koji su 2008. godine s tužiteljem sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu, ali koji krediti su faktički služili pribavljanju dionica društva Industrogradnja d.d. gledali kao grupu, i to tzv. grupu Industrogradnja, ne samo tuženici prilikom donošenja navedenih odluka, već i djelatnici Banke, uključujući tadašnju direktoricu tužiteljevog Sektora analize i upravljanja rizicima (koja je sada predsjednica uprave tužitelja), ali i USKOK odnosno PNUSKOK koji su tada vodili izvide i istragu u aferi "Mamma mia" te HNB koji je tada kod tužitelja bio u neposrednom nadzoru. ŠČ nije promatrana s aspekta radnika Banke u smislu da bi iz tog razloga s njom bio sklopljen Sporazum o namirenju tražbina, već je ista bila dio tzv. grupe Industrogradnja koju su tuženici, na podlozi podataka i analiza stručnih službi Banke, uvažavajući sve okolnosti, razmatrali i s tim u svezi donosili poduzetničke odluke usmjerene isključivo dobrobiti KABL. Stoga, prema tadašnjem, stajalištu stručnih službi tužitelja i tadašnje direktorice Sektora računovodstva AČ, u slučaju UČ nije bilo potrebno dodatno uplatiti porez na dohodak, prirez i doprinose po sklopljenom Spora/umu o namirenju tražbina te se na tu okolnost II. tuženik predlaže njeno saslušanje kao i saslušanje tuženika te pribavu dokumentacije i isprava po čl. 233 st. 1 ZPP koju je predložio pribaviti na navedene okolnosti i I. tuženik u svom odgovoru na tužbu.

28. II. tuženik kao i I. tuženik vezi s navodima tužitelja da bi tuženici bili odgovorni i „za plaćanje iznosa od 750.993.19 kn davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za bivšu zaposlenicu ŠČ temeljem izvršnog akta Porezne uprave“, navodi kako smatra da nikako ne može biti odgovoran za isto budući iz dokaza na koje se tužitelj poziva ne proizlazi da bi postojala neprekinuta uzročno-posljedična veza između sklapanja Sporazuma o namirenju tražbina i plaćanja predmetnog „iznosa od 750.993,19 kn“, kako se navodi tužbom. Osim činjenice da tuženici nisu iz razloga što je ŠČ tada bila zaposlenica tužitelja donijeli odluku o sklapanju Sporazuma o namirenju tražbina, već iz razloga rješavanja problema naplate tražbina iz tzv. grupe Industrogradnja, činjenica je i da tuženici nisu sudjelovali u sklapanju nagodbe s Poreznom upravom. Valja istaknuti da je tužitelj uz. tužbu dostavio, kako on to navodi, „Izvod iz Zapisnika Porezne uprave“, odnosno stranice 1 i 51 te 63-69 Zapisnika Porezne uprave od 16. studenog 2016. godine, s tim da su i dijelovi takvog krnjeg Zapisnika, iz. kojeg se ne vide čak niti osobe koje su u ime tužitelja sudjelovale u nadzoru, učinjeni nevidljivim (dijelovi teksta su namjerno, najvjerojatnije korektorom, učinjeni nevidljivim). Prema stajalištu II. tuženika isto se ne može prihvatiti dokazom u ovom postupku. No, iz takvog krnjeg i neprihvatljivog „Izvoda iz. Zapisnika Porezne uprave“ ipak je razvidno da je tužitelj imenovao odgovornu osobu (a potom taj dio teksta namjerno obojao bijelom bojom da se ne vidi), ali i daje tužitelj s poreznim tijelom prije sastavljanja Zapisnika sklopio Poreznu nagodbu od 16. studenog 2016. a koju tužitelj ne dostavlja uz tužbu u integralnom tekstu, već samo stranice 1., 3. i 5. Tužitelj je samostalno (bez sudjelovanja tuženika) odlučio sklopiti Poreznu nagodbu i istu sklopio, a čime se tužitelj odrekao od prava na korištenje pravnih lijekova te provjeru stajališta prvostupanjskog poreznog tijela pred drugostupanjskim tijelom, a potom (ako bi za to postojala potreba) i provjeru stajališta poreznog tijela pred nadležnim upravnim sudom. Na taj način tužitelj je svojom radnjom prekinuo uzročnu vezu ako je ista i postojala, a II. tuženik smatra da nije niti postojala jer za tužitelja nije nastala šteta sklapanjem Sporazuma o namirenju tražbina sa I. U odgovoru na tužbu navodi se da iz „Izvoda iz Zapisnika Porezne uprave” ne proizlazi da bi tužitelj poreznom tijelu iznio sve relevantne činjenice i okolnosti vezane za sklapanje Sporazuma o namirenju tražbina sa I (osobito one da je I bila dio tzv. grupe Industrogradnja i da otpis tražbine nije primitak zaposlenika u naravi jer to nije učinjeno po osnovi radnog odnosa) pa se ne može niti smatrati da bi porezno tijelo isto uopće razmatralo uslijed čega se zaključci poreznog tijela imaju smatrati utemeljenim na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i stoga u cijelosti pogrešnim. II. tuženik posebno kao i I. tuženik ističe da ne samo da je NO na sjednici dana 28. 10. 2013. razmatrao problematiku grupe Industrogradnja (kako je navedeno točkom 5. ovog odgovora na tužbu), već su tuženici dobili razrješnicu glavne skupštine tužitelja, kako za obavljanje poslova člana nadzornog odbora, tako i za obavljanje poslova člana uprave. Osim toga, 1. tuženik je na temelju odluke nadzornog odbora od 22. 4. 2014. ponovno postao predsjednik uprave tužitelja uz prethodnu suglasnost HNB-a za obavljanje funkcije predsjednika uprave, a II. tuženik ističe i da su tuženici tijekom 2013. godine poduzeli niz radnji kojima su u konačnici doveli do toga da tužitelj kao banka opstane, uključujući osporavanje tražbine ZVEZA banke te „čišćenje“ bilance. Uz sve to, za istaknutije daje i HNB-u, a osobito tadašnjem viceguverneru ZČ, bilo poznato stanje u i oko Banke tijekom 2013. godine, ne samo iz razloga što je HNB tada bio u neposrednom nadzoru, već i zato što je Banku valjalo pomno pratiti zbog u prethodnim nadzorima utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti, opasnosti koje su prijetile pukom opstanku Banke, nedostatne stope adekvatnosti jamstvenog kapitala i potrebe ispravljanja niza nezakonitosti i nepravilnosti koje su učinjene u razdoblju koje je prethodilo mandatu ovdje tuženika. Tako je, između ostalog, HNB tijekom prekršajnog postupka Prekršajnog suda u Karlovcu broj: Pp G-837/15 prihvatio navode ovdje I. tuženika i odustao od prekršajnog progona protiv istog, dok protiv ovdje II. tuženika nije niti pokrenuo prekršajni postupak. U drugom postupku Prekršajnog suda u Karlovcu broj:

Pp G-648/15 ovdje I. tuženik je pravomoćno oslobođen. U dokaz navedenog II. tuženik predlaže pribavu isprava i dokumentacije od tužitelja prema čl. 233 st. 1 ZPP kao i I. tuženik na navedene okolnosti. Zaključno II. tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka, s kamatom kako ju je naznačio u svom troškovniku kod zaključenja glavne rasprave.

29. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u sudski registar kao i u spis i to u: Ugovor o nenamjenskom kreditu zaključenim između tužitelja i I od 13.05.2008 ( list 12-13 spisa) s aneksom od 09.06.2009. ( list 14 spisa) ; Prijedlog i rješenje o ovrsi tužitelja kao ovrhovoditelja i I kao ovršenika radi naplate 780.889,65 kn koje je rješenje izdano po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke br. Ovrv-5748/13 s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti i izvatkom iz poslovnih knjiga na dan 31.07.2013. kao vjerodostojnom ispravom (list 15 -18 spisa); Odluku uprave tuženika od 26.11.2013. broj OU-2013/78/24 ( list 19 spisa); Zapisnik sa 78. sjednice Uprave tužitelja od 26.11.2013. ( list 20-26) ; Sporazum o namirenju tražbina zaključen između tužitelja i I od dana 28.11.2013. ( list 27-28); Bankarska potvrda o plaćanju 15.000,00 kn od I tužitelju od 03.12.2013. ( list 29) ; Potvrdu tužitelja od 18.12.2013. izdanu I ( list 30); Zapisnik MF RH, PU, Ured za velike porezne obveznike Klasa: UP/I-471-2/16-01/19 Ur.br.:513-07-23-03/16-14 od 16.11.2016. ( list 48-56 spisa te list 165 – 199 spisa); Poreznu nagodbu MF RH, PU, Ured za velike porezne obveznike, Služba za nadzor Klasa: UP/I-471-02/16-01/19 Ur.br.:513-07-23-13/16-12 od 16.11.2016. ( list 57-59 spisa te list 143-147 spisa) ; Izvještaj poslovodstva tužitelja za revidirana financijska izvješća od 01.01. -31.12.2012. s dnevnim redom glavne skupštine tužitelja od 23.05.2013. ( list 99-103 spisa); Dopis tužitelja Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga s prilogom – podaci za kreditne institucije za rujna 2013. ( list 104-105 spisa); Izvješće tužitelja o održanoj glavnoj skupštini od 02.07.2014. ( list 106); Dopis I. tuženika HNB-u – Guverneru naslovljen kao prijedlog za sporazumijevanje ( list 107 spisa) s dopisom I. tuženika HNB-u od 16.06.2015. ( list 110-111); Odustanak od optužnog prijedloga HNB-a za I. tuženika IČ od 15.02.2016. ( list 108-109); Presudu Prekršajnog suda u Karlovcu PP G-648/15 od 21.1.2016. kojom se odbija optužba protiv I. tuženika IČ ( list 112-113 spisa); Izvještaj tužitelja uz godišnja revidirana izvješća za razdoblje od 01.01. – 31.12.2013. ( list 114-119 spisa); Zaključak Uprave tužitelja od 29.10.2013. (list 137-140 spisa) s dopisom Uprave tužitelja NO tužitelja od 25.10.2013. ( list 141-142 spisa) ; Zapisnik s 8. sjednice NO tužitelja od 18.12.2013. (list 162-164 spisa); Podnesak o primanjima I u naravi ( list 200 spisa); Zapisnik Uprave tužitelja sa 64. sjednice od 25.09.2013. ( list 203-216 spisa) ; Zaključak Uprave tužitelja upućen sektoru analize i upravljanja rizicima od 25.09.2013. s podneskom Sektora analize i upravljanja rizicima / predmet : Fizičke osobe dužnici po kreditima odobrenim u svrhu dokapitalizacije Industrogradnja d.d. upućen upravi tužitelja od 03.09.2013. (list 217-219); Zaključak Uprave tužitelja od 19.01.2012. upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima i direkciji za pravne poslove s podneskom Sektora analize i upravljanja rizicima potpisan od strane KČ od 19.01.2012. ( list 220-222 spisa); Zaključak Uprave tužitelja upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima od 25.09.2013. s dopisom Sektora analize i upravljanja rizicima od 03.09.2013. ( list 231- 233 spisa) ; Zaključak Uprave tužitelja upućen Sektoru analize i upravljanja rizicima od 16.10.2013. (list 234 spisa); Zapisnik sa 6. Sjednice NO tužitelja od 28.10.2013. (list 235-239 spisa); Pravilnik o unutarnjem ustroju banke od 02.09.2009 ( list 240-256 spisa ); Zapisnik sa glavne skupštine tužitelja od 23.05.2014. ( list 264-297 spisa) s izvještajem poslovodstva tužitelja o poslovanju tužitelja od 01.01. – 31.01.2013. ( list 264-300 spisa); Zapisnik o obavljenom i izravnom nadzoru dijela poslovanja HNB-a od 14.11.2013. za tužitelja (list 301-313 spisa); Dopis PNUSKOKA Uskoka Upravi tužitelja od 08.11.2013. za dostavu podataka i za ŠČ vezano za kupnju dionica Industrogradnja d.d. s dopisom uprave tužitelja od 11.11.2013. kojim se traženi podaci dostavljaju ( list 423-425 spisa); Dopis PNUSKOKA od 21.11.2013. tužitelju s dopisom Uprave tužitelja PN Uskoku od 27.11.2013. kojim se dostavljaju PNUSKOKU nastavno traženi podaci ( list 426-428 spisa); Zapisnik sa 7. sjednice NO tužitelja od 28.11.2018 vezano za točku 3. – odgovornost bivših članova uprave tužitelja za otpis potraživanja bivšoj zaposlenici I ( list 429 - 433 spisa); Statut društva tužitelja iz rujna 2013 (list 463 -479 spisa); Zapisnik sa glavne skupštine tužitelja od 12.04.2013. s popisom nazočnih ( list 493 – 514 spisa); Odluku glavne skupštine tužitelja o pokriću gubitaka od 23.05.2013. ( list 522 spisa); Ugovor o pravima i obavezama direktora Sektora računovodstva za AČ od 31.07.2009. ( list 554-561 spisa); Pravilnik o upravljanju rizičnim portfeljem Uprave tužitelja od 24.06.2004. ( list 575-580 spisa); Odluku NO tužitelja od 16.04.2019. kojom se ovlašćuje Odvjetničko društvo Babić, Brborović i Partneri j.t.d. za zastupanje u ovom parničnom predmetu ( list 389 spisa); Zaključak Uprave tužitelja od 25.09.2013. sa 64. Sjednice s prilogom sektora analize i upravljanja rizicima s tablicom s naslovom Predmet: Prijedlog za razmatranje načina reguliranja preostalih potraživanja ( list 595-598 spisa); Zapisnik sa 6. Sjednice NO tužitelja od 28.10.2013 s tablicom Pregled stanja duga na 31.07.2013 ( list 599-601 spisa); Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na dionicama zaključen 14.04.2010. između tužitelja kao vjerovnika i društva Negotiator kao fiducijarnog dužnika ( list 659-668 spisa) s dodatkom od 01. 03.2012 ( list 678-680 spisa); zahtjev za izjašnjenje tužitelja od 28.03.2012. upućeno javnom bilježniku Branku Jakiću s njegovim zapisnikom od 30.03.2012. ( list 681-685 spisa) s potvrdom navedenog javnog bilježnika od 07.05.2012. ( list 687-688 spisa); Tužbu koju je tužitelj pokrenuo protiv ŠČ pred Općinskim sudom u Rijeci od 28.09.2017. radi naplate iznosa od 750.993,19 kuna ( list 742-744 spisa); dopis predsjednika Uprave tužitelja gđi. ŠČ od 27.12.2016 – poziv na plaćanje I ( list 745-746 spisa); dopis predsjednika Uprave tužitelja KČ o otpisu potraživanja od gđe. I od 14.10.2016. Ministarstvu financija Poreznoj upravi s odluko Uprave od 26.11.2013. ( list 764 -766); Zapisnik sa glavne skupštine društva tužitelja održane 02.02.2014. kojom je dana razrješnica tuženima kao predsjedniku i članu NO tužitelja ( list 767-800 spisa) ; Izvještaj o poslovanju banke od 1.1.-31.12.2013. od 10.02.2014. ( list 801-803 spisa) Zapisnik sa 6. Sjednice NO od 28.10.2013. s dopisom Uprave od 25.10.2013 a vezano za suglasnost NO za odluku Uprave o sklapanju vansudskih nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka s tablicom ( list 804-811 spisa); Sudska nagodba zaključena u spisu Općinskog suda u Karlovcu u predmetu Povrv-251/2015 od 09.12.2016. a prema kojem je dužnik IČF za dug od 704.791,47 kn izvršio uplatu od 150.000,00 kn te se nagodio izvršiti tužitelju usluge u vrijednosti od 42.750,00 kn; Rješenje o provođenju istrage protiv tuženika ŽDO u Karlovcu od 23.06.2022. (list 1007-1010 spisa); Presudu VTS RH br. Pž-3832/2020 od 30.03.2021. tužitelja RČ i tužitelja kao tuženika ( list 1057-1058 spisa); Rješenje o obustavi istrage ŽDO u Karlovcu od 13.03.2023. kojim je obustavljena istraga protiv tuženika ( list 1071-1083 spisa); Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P- 5304/2017 od 28.06.2019. tužitelja Karlovačke banka d.d. a protiv ČČ kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Karlovačke banke a presuda je utvrđena pravomoćnom 18.05.2021. ( list 1196-1210 spisa); Presudu ovog suda P-2601/2018 od 17.06.2020. tužitelja RČ protiv Karlovačke banke d.d. (list 1342-1356 spisa). Sud je održao ročišta dana 21.03.2019.; 21.05.2021.; 14.04.2022.;, 03.05.2022.; 14.06.2022.; 07.10.2022.; 03.03.2023.; 17.11.2023.; 12.04.2024.;

29.04.2024.; 30.04.2024.; 20.09.2024.; 17.10.2024.; 27.01.2025.; 28.01.2025.; 29.01.2025. te je proveo dokaz saslušanjem I. tuženika IČ i II. tuženika ĆČ, saslušanjem svjedoka AČ, ŠČ i zz tužitelja KČ dok druge dokaze sud nije provodio smatrajući da je provedenim dokaznim postupkom te temeljem isprava sadržanih u spisu ( spis sadrži 1400 stranica ) činjenično stanje dostatno utvrđenim te da bi daljnje provođenje dokaza samo doprinijelo duljini postupka kao i nastavnim troškovima postupka

30. U svom iskazu svjedok AČ je navela da je bila direktor Sektora za računovodstvo tužitelja od 2009. do 2015. na upit suca pitanje da li da li je po njenom mišljenju prema Sporazumu koji je zaključen sa I **.**.2013. bilo potrebno platiti porez na dohodak, prirez i ostale doprinose navela je da se ona zapravo tog Sporazuma uopće ne sjeća te ako je bilo potrebno platiti u proračun te iznose da je valjda tako i postupljeno. Na i upit suca da li je vezano za stav oko plaćanja tih potraživanja proračunu bila konzultirana od nekoga ili se s nekim konzultirala, navela je da se ne sjeća niti se sjeća da bi o tom Sporazumu izvijestila Upravu ili NO tužitelja, na upit da li je vezano za plaćanje tih poreza i doprinosa imala kakvu uputu ili utjecaj od strane tuženika, navela je da se konkretnog slučaja uopće ne sjeća no da prema svom stručnom znanju na kupoprodaju materijalnih prava treba plaćati poreze i prirez, no ne i doprinose. Na upit suca da li joj je što poznato vezano za zaključenje Nagodbe tužitelja s Poreznom upravom od 16.11.2016., svjedok je navela da o tome nema saznanja budući tada i nije bila više zaposlena kod tužitelja niti je u tom smislu ranije od bilo koga ni od NO ni od Uprave dobivala kakve upute ili smjernice niti se može očitovati na okolnost zašto je zaključena Nagodba i zašto se nije išlo na donošenje odluke protiv koje bi bilo moguće podnijeti pravni lijek niti se u tom smislu mogla očitovati da bi zaključivanjem te Nagodbe kod tužitelja nastupila kakva šteta budući da nema, kako je navela uopće saznanja o zaključenju te Nagodbe niti ima saznanja o Ugovoru o kreditu koji je sklopila I s tužiteljem. Navela je da se I sjeća , da o samom Ugovoru o kreditu nema saznanja niti je ni od koga bila konzultirana za te ugovore niti ima saznanja o mogućnosti naplate potraživanja tužitelja za kredite od strane kako I , g. CČ i g. TČ; u odnosu na te osobe nije davala bilo kakve upute niti je bila konzultirana vezano za mogućnost naplate potraživanja s naslova kredita od njih. Na upit suca da li je upoznata sa Zaključkom uprave od 29.10.2013. kao i s mišljenjem uprave vezano za predmet fizičke osobe-dužnici po kreditima 25.10.2013. (list 137 i 142 spisa) te kad joj se prezentiraju navedene isprave na listu 137 do 142, svjedok je navela da to nikada nije vidjela niti je u tom smislu radila bilo kakvu analizu ili pripremu materijala za taj Zaključak. Na upit suca da li se po njenom sjećanju status I razlikovao od statusa drugih dužnika u smislu zaključenja ugovora o kreditu i mogućnosti njegove naplate, svjedoka je ostala kod iskaza da nikakvih saznanja ni o kreditu ni o naplati nema kako u odnosu na nju tako i u odnosu na druge dužnike po kreditima, na upit suca da li je usmeno ili na bilo koji drugi način dogovarala sa tuženicima uvjete sklapanja Sporazuma i otpisa dugovanja sa I, svjedok je to odlučno demantirala i navela je u iskazu kako I. tuženika IČ poznaje službeno dok II. tuženika ĆČ ne poznaje te je ponovno u iskazu demantirala da bi i sa jednim od njih kontaktirala vezano za dugovanje i sporazum sa gđom I niti je u u njen opseg posla ulazio kreditni sektor čime se bavio kreditni odjel i odjel rizika banke, a ona od tih odjela nije nikada za ništa bila kontaktirana pa tako i za naplatu i Sporazum sa I. Na upit suca da li može dati ocjenu rada tuženika kao Uprave, svjedok je navela da se o tome se ne može očitovati i da ona nikakve službene komunikacije sa tuženicima nije imala, nije bila pozivana na nikakve sastanke od strane Uprave niti NO-a te da se njen posao svodio na poslove vezano uz obračun plaća, kupce, dobavljače i dr. Na upit punomoćnika tuženika da li se može sjetiti u kakvim okolnostima je društvo tužitelja radilo 2013. da li je bilo nadzora od strane HNB-a ili ograničavanja plasmana kredita, svjedok je navela da se sjeća da je bio nadzor HNB-a dok je vezano za plasman kredita ponovno navela kako nema saznanja. Na upit da li joj je što poznato vezano za rad Uprave, a vezano za nadzor HNB-a, navela je da o tome nema detaljnijih saznanja budući da je vezano uz taj nadzor dobivala selektirane isprave ni da se sa sigurnošću ne može sjetiti da je u tim ispravama koje je selektivno dobivala uopće bio obuhvaćen rad Uprave niti se može sjetiti i da je taj nadzor uopće bio bio 2013. te da li se odnosio na raniju Upravu ili Upravu koju su činili tuženi. Na upit da li je tijekom svog zaposlenja kod tužitelja ikada čula da bi bilo primjedbi vezano za rad tuženika kao Uprave, svjedok je navela da nikada ništa od nikoga nije čula vezano da Uprava ( tuženi ) ne bi radila svoj posao niti da bi njihovim postupanjem ili propuštanjem po Karlovačku banku; tužitelja nastupila šteta. Na upit da li ju je nakon odlaska tuženika iz društva tužitelja nova Uprava tražila da se izvrše neka plaćanja s naslova poreza u odnosu na Sporazum zaključen sa I, svjedok je navela da je nitko od nove uprave nije kontaktirao niti dao uputu da izvrši plaćanja vezana za poreze i prireze i doprinose u odnosu na Sporazum sa I, a na upit da li bi i platila takav iznos u proračun, navela je da se sa sigurnošću ne može očitovati budući je vršila i ostala plaćanja no da bi postupila po izričitom nalogu Uprave. Na upit punomoćnika II. tužene da li je na plaće i dohodak od nesamostalnog rada zaposlenika vršila obračun doprinosa, prireza i dr., svjedok je navela i da je vršila obračun tih tražbina npr. za ugovor o djelu ili najam prostora odnosno da su sva plaćanja s tih naslova bila plaćena u skladu s zakonom i pozitivnim propisom, no da se u odnosu na plaćanje prireza i poreza na konkretni Sporazum s I, ne može očitovati budući da ništa o tom Sporazumu ne zna. Kada se svjedoku prezentirao navedeni Sporazum (list 27 i 28 spisa), svjedok je ostala kod iskaza da prvi put vidi takav Sporazum, da o njemu ništa ne zna, a na upit da li bi se na njega trebali platiti određeni porezi, prirezi i dr. svjedok navodi da bi ga trebala vidjeti, proučiti i tada dati odgovor. Nastavno na upit suca da li joj je poznat sadržaj Potvrde od 18.12.2013. koji joj se prezentira na ročištu a koji je upućen gđi. I (listu 30 spisa) svjedok je navela da to prvi put vidi i da nema saznanja tko je to potpisao.

31. U svom iskazu svjedok KČ ranije direktor Sektora za analize i upravljanje rizicima tuženika , a danas predsjednik uprave tuženika, na upit suca zašto se postupak protiv tuženika pokreće 5 godina nakon zaključenja Sporazuma sa I i nakon poreznog nadzora, navela je da je tako postupljeno radi činjenice da je tužitelj bio svjestan visine štete nakon što je Porezna uprava 2016. provela nadzor te da je nalaz Porezne uprave Ministarstva financija RH ( nastavno u tekstu PU MF) bio na neki način inicijator za pokretanje ovog postupka, posebno kada se ima u vidu sam iznos glavnog potraživanja i kamata te da takvo potraživanje ne dođe u zastaru, a sa tim nalazom PU MF je upoznala NO koji je donio odluku o pokretanju tužbe za naknadu štete protiv tuženika, što je i u nadležnost NO. Na upit suca da li su joj poznate okolnosti vezane za zaključivanje Ugovora vezano za kupnju dionica Industrogradnje te da li je I bila u drugačijem ili boljem položaju od ostalih osoba koje su za to kredit dobile, svjedok je navela da je tada bila u banci, da su krediti odobreni i to većem broju osoba, a koje su bile u bliskim odnosima sa tadašnjim članovima uprave, na upit da li je I bila u nekom posebnom privilegiranom položaju u odnosu na druge korisnike kredita, direktor tužitelja je navela da nije i da su po njenom saznanju svi su imali iste uvjete dobivanja i otplate kredita, no da se privilegiranost mogla odnositi na činjenicu da npr. drugi zaposlenici nisu mogli dobiti takav kredit i ostvariti dobit iz njega te je navela kako smatra da je problem kako se ta dobit nije ostvarila za korisnike kredita a problemi i posljedice su ostali. Na upit da li joj je poznato tko je potpisao Potvrdu (list 30) od 18. prosinca 2013. kojom se potvrđuje da I da po Sporazumu više nema tužitelj potraživanja, direktor tužitelja je navela da je to uobičajena potvrda koja se izdaje dužniku nakon što je Sporazum s dužnikom konzumiran a na nastavni poseban upit suca tko je potpisao tu Potvrdu, navela je da je to njen potpis, a da je ona u tom periodu bila direktor Sektora analize. Na upit suca da li joj je poznat Zaključak uprave od 25. 9.2013. (list 595 spisa) sa dopisom ; Predmet fizičke osobe – dužnici po kreditima te da li je tablica na listu 598 spisa sastavni dio tog predmeta i prijedlog za donošenja zaključka uprave od 25.09.2013., direktor tužitelja je navela je navela da joj je poznato da je takav Zaključak donesen da je Predmet fizičke osobe – dužnici po kreditima sastavljen i potpisan po njoj i da je priložena tablica sastavni dio istog te da se zapravo nije radilo o prijedlogu već o analizi podataka a budući se krediti od 9 navedenih korisnika ugl. nije vraćao, vraćanje kredita je organizirano na način da se naplate po založenim dionicama Industrogradnje i da je tako naplaćen samo dio dugovanja po kreditima no da je ostala značajna suma nenaplaćenih kredita u iznosu od oko 30 mil kn i da je Sektor rizika ukazao upravi na težinu tog problema, potrebu poduzimanja i radnji radi naplate tih kredita te da je od Sektora rizika bilo sugerirano da se te mjere rješavanja nenaplate tih kredita odnose i na moguće nagodbe sa dužnicima – korisnicima kredita kao i prisilne naplate te da bi se i sa naplatom od 50% potraživanja banka naplatila sa oko 15 mil kn no navela je kako Uprava do navedenog Zaključka od 25.09.2013. i nije nešto poduzimala te da je tek nakon dolaska tuženika kao Uprave se počelo s konkretnijim radnjama vezano za naplatu tih kredita te da je nova Uprava bila mišljenja da bi se sva ta dugovanja gledaju u cjelini i ponude mogućnosti dužnicima za plaćanje tog duga. Navela je u iskazu kako ona smatra da to nije bio valjani način budući je kod nekih dužnika došlo do djelomičnog plaćanja kod nekih uopće ne, a neka su potraživanja naplaćena iz zaloga dionica te da je je predmet fizičke osobe - dužnici rađen po smjernicama Uprave. Na upit suca da li je dug po kreditu I i način realizacije dugovanja po Sporazumu s njom odstupao od načina realizacije i naplate dugovanja u odnosu na druge dužnike, direktor tužitelja je navela navela da smatra da je, jer se jer se iz same tablice vidi da je iz njenog potraživanja u konačnici naznačena 0 za potraživanje te je ponovo navela kako se ta tablica radila po smjernicama Uprave i da nije to bio prijedlog Sektora analize jer da je to radio Sektor analize sigurno ne bi bilo naznačeno da gđa. I treba platiti 0 kn, no nije navela a tko je onda takvu tablicu sastavio ( list 603 spisa) . Na upit suca da li na takav način otplate i status I reagira NO, drugi članovi Uprave ili ona na način da je ukazala Upravi ispred Sektora analize i upravljanja rizicima da takav način nije valjan, direktor tužitelja je navela da se kod otpisa dugovanja poštuje određena interna analiza svakog dužnika pa i na okolnost otpisa duga, no direktor tužitelja nije dala jasan odgovor vezano za davanje mišljenja o takvom načinu rješavanja problema kredita niti je u iskazu navela da postoji pisani dokaz da Sektor analize dok je ona bila direktor kojim se ne bi niti je bio podržan takav stav odnosno otpis duga I no navela je koliko se sjeća da Uprava nije konzultirala Pravnu službu vezano uz taj Sporazum i da je odluka o sklapanju takvog Sporazuma bila isključiva odluka tadašnje Uprave banke no da takva Odluka nije bila podržana ni od jednog Odjela a navela je u iskazu da je I bila na visokoj poziciji u banci i to na poziciji izvršenog direktora i da je ostvarivala visoka primanja.

32. Na upit suca da li je upoznata sa sadržajem Zaključka Uprave od 29.10.2013. (list 137 do 140 spisa), a prema kojem Uprava u skladu sa zaključkom NO-a daje prijedlog vezano za sjednicu NO od 28.10.2013. u odnosu na povoljnije rješavanje pitanja dugovanja u vidu sklapanja izvansudskih nagodbi imajući u vidu dugotrajnost sudskih postupaka i neizvjesnost naplate, te da li je u tom Zaključku sadržana i analiza Sektora za analizu, direktor tužitelja je to potvrdila no navela je kako je Uprava mijenjala svoj stav vezano za promatranje tih potraživanja kao cjelinu pa nastavno pojedinačno prema dužnicima, na upit da li joj je poznata odluka Uprave od 26.11.2013. (list 19 spisa) te da li je Sektor radio analizu i za iznose u toj Odluci navela je da nije a na upit da li je analiza podataka odnosno pregled podataka sa naznakama pojedinačnih dugovanja rađena istom metodom za sve dužnike, direktor tužitelja je navela da je tablica rađena istom metodom odnosno izračun dugovanja je rađen isto za sve dužnike pa tako i za I. Na upit tko je dao nalog da se pokrene ovršni postupak protiv I, navela je da je do toga došlo vjerojatno na prijedlog Pravne službe i da je Uprava vjerojatno o tome imala saznanja a na upit zašto se ovrha pokreće na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga, a ne na mjenicama koje su dane kao zalog, - direktor je navela da je to bilo vjerojatno zato da bi se brže naplatilo odnosno ovrha išla brže, a da je rješenje o ovrsi brzo i postalo pravomoćno. Na upit suca da li je ona kao nova Uprava dostavila pravomoćno rješenje o ovrsi FINA-i na naplatu ,direktor tužitelja je navela da nije jer je u to vrijeme već bio zaključen Sporazum sa gđom I te da potraživanja zapravo više i nije bilo i da je otpisan iz poslovnih knjiga, a na upit da li nova Uprava povlači ovršni prijedlog, navodi da je ovršni prijedlog povučen. Na upit suca zašto ako smatra da je dug prema I zatvoren navedenim Sporazumom, zašto nova Uprava protiv nje podnosi tužbu u Rijeci pod brojem P-2411/2017 za iznos od 750.993,19 kn, a koji se iznos potražuje i u tužbi od tuženika u ovom postupku s naslova davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstveno i mirovinsko za isti iznos, svjedok - direktor navodi odnosno pojašnjava da se ne radi o tražbinama s iste osnove budući se ovrha odnosi na dugovanje po kreditu, a ovo je tražbina u odnosu na porez na dohodak, zdravstveno, mirovinsko pri tome sudac ukazuje da je takvo objašnjenje dao punomoćnik tužitelja a na ona; direktor tužitelja. Nastavno na upit suca da li je raskinut Sporazum sa I direktor tužitelja je navela da nije budući je isti potpisan i proveden kroz porezne knjige, a na upit da li je stavljena izvan snage Odluka Uprave od 26.11.2013., navela je da nije mogla biti stavljena izvan snage budući je potpisana i imala je pravne učinke u odnosu na Sporazum sa I, na upit da li o svim poslovima vezano za zaključenje Sporazuma sa I NO tužitelja ima saznanja, navela je u iskazu da je NO imao saznanja i da je u tom smislu davao i suglasnosti Upravi no da smatra da to nije bila nadležnost NO a na upit da li joj je poznat sadržaj zapisnika sa 6. sjednica NO od 26.10.2013. (list 235 do 238 spisa), navela je da joj je to poznato. Na upit suca da li se može očitovati na način zaključivanja potraživanja s naslova kredita za g. CČ i g. TČ, svjedok – direktor tužitelja je navela da je s njima bila "posebna priča" , da su mislili protiv njih pokrenuti ovršni postupci no da su zapravo dugovanja riješena zaključivanjem nagodbi i to u mandatu ranije Uprave te koliko se sjeća da je g. CČ već ranije veći dio duga namirio sam, da nisu svi dužnici navedeni u tablici odnosno Odlukama uprave podmirili svoja dugovanja u cijelosti, osim g. CČ i g. TČ da je I dug otpisan, a da drugi dužnici nisu prihvatili nagodbu. Na upit suca da li je dakle tužitelj protiv ostalih dužnika koji nisu I, CČ i TČ pokretao postupke za naplatu, kakve i gdje, navela je da su postupci pokrenuti po internoj proceduri banke no na upit suca da li se može očitovati da li su pokrenute tužbe ili ovrhe ili prijedlozi nagodbe, navela je u iskazu da je s nekim sklopljena nagodba, s nekim ne, cijeneći materijalne prihode svakog dužnika no direktor tužitelja nije dala konkretan odgovor za svakog dužnika u smislu reprograma i zatvaranja dugovanja. Na upit suca zašto smatra da bi se u ovom postupku postupanjem tuženika ostvarila protupravnosti a koja bi uvjetovala nastanak štete po tužitelja, direktor tužitelja je navela da tuženici nisu poštivali interne procedure banke-tužitelja kod reguliranja dugovanja sa I i da se u tom ostvaruje protupravnost no u iskazu nije navela koje su to interne procedure koje po tuženima nisu poštivane. Na upit suca kako se očituje na činjenicu da je za Ć zaključena nagodba-sporazum za dug od 607.943,32 kn, a dogovoreno je plaćanje od 13.000,00 kn i da li je tim nastupila šteta za tužitelja, direktor tužitelja je navela da ni ta odluka nije napravljena po internim procedurama i da je i time tužitelj pretrpio štetu no činjenica je da njega nisu tužili za naknadu štete kao i tuženike u ovom postupku, a smatra da je to zato jer je on imao namjenski depozit.

33. Na upit suca da li se može očitovati o okolnostima zaključenja nagodbe u postupku protiv ĆČF pred Općinskim sudom u Karlovcu u postupku Povrv-251/2015, a prema kojem je stanje njegovog duga utvrđeno u iznosu od 704.791,47 kn te da je nagodbeni iznos utvrđen u iznosu od 150.000,00 s time da se EČ obavezuje u korist tužitelj izvršiti usluge u vrijednosti 42.750,00 kn, direktor tužitelja je naveo da taj slučaj nije usporediv sa slučajem I i to iz razloga da je iznos njegovog dugovanja utvrđen poštivajući sve procedure banke te da je od Sektora za analizu rizike ispitana imovinska snaga g. LČ u smislu nekretnina, prihoda i dr., a konzultirana je i Pravna služba koja je dala mišljenje da drugih načina naplate nema nego zaključenjem ove nagodbe te da je EČ uplatio iznos od 150.000,00 kn i odradio posao od 42.750,00 kn. Na upit suca da li smatra da je otpisom dugovanja ovom nagodbom od oko 500.000,00 kn za tužitelja-banku nastupila šteta, direktor tužitelja je navela kako smatra da nije nastupila šteta jer EČ nije imao imovine. Na upit suca a imajući u vidu sadržaj Zapisnika PU MF od 16.11.2016. na listu 67 spisa u kojem se navodi da su radi utvrđenih nepravilnosti kod obračuna odgovorna Uprava u odnosu na potraživanje od ČČ i ĐČ (list 198) te da li se i u odnosu na to pokreću postupci za naknadu štete od njih; direktor tužitelja je navela navela da protiv tuženika kao Uprave prema tom zapisniku nisu pokrenuti postupci za naknadu štete no da je tužitelj pokrenuo postupak protiv ČČ, a protiv ĐČ nije budući se protiv njega vodi kazneni postupak čija je vrijednost više desetaka milijuna kuna u kojem je postavljen imovinsko-pravni zahtjev. Nastavno na upit suca da li se može očitovati na rješenje dugovanja za MČ a za koju Europa trade d.o.o. preuzima dug i Uprava to 31.01.2011. prima na znanje (list 918 i 919 spisa), navodi kako je i gđa. MČ bila u "posebnom" režimu tužitelja kao prokurista, a na upit suca da li su pokrenuti postupci za naplatu dugovanja u periodu kad je ona uprava od gđe. MČ, navela je u iskazu da je interno u banci pokrenut postupak utvrđivanja mogućnosti naplate tog dugovanja te da je Pravna služba dala mišljenje da bi uspjeh banke u tom postupku bio upitan upravo imajući u vidu da se mijenjao status dužnika te da se nije išlo ni u kakav postupak naplate niti parnični ni ovršni, a nastavno da je gđa. MČ umrla prije 2013. te da i zbog toga taj slučaj nije usporediv sa I. Na upit suca da li je nadzor od strane PU MF bio redovan ili izvanredan, navodi da je to bio redovan nadzor, na upit suca da li je od strane tužitelja bilo kakvih očitovanja tijekom Poreznog nadzora kao i na zapisnik PU MF od 16. 11. 2016. (list 165 do 200 spisa), direktora tužitelja je navela da je ona sa Pravnom službom kontaktirala sa inspektorima koji su bili u nadzoru i ukazivala na radnje bivše Uprave, a na upit suca da li se radio prigovor na zapisnik ili kakvo očitovanje, direktor je navela da nije nije. Na upit suca zašto se u konkretno slučaju išlo na zaključenje nagodbe, a ne na odluku odnosno rješenje kada bi postojala mogućnost ulaganja pravnog lijeka odnosno žalbe na rješenje od istog dana, direktor tužitelja je navela kako je sa Pravnom službom došla do zaključka da je povoljnije zaključiti nagodbu i na taj način umanjiti štetu i da se zato nije išlo na podnošenje prigovora protiv zapisnika. Na upit suca za koji novčani iznos je bilo povoljnije za tužitelja-banku da zaključi nagodbu te da ne se ne ulaže o pravni lijek na odluku odnosno rješenje PU MF, direktor tužitelja je navela da sa sigurnošću ne može očitovati no da bi se radilo o iznosu od oko možda 200.000,00 kn a na upit da li je tužitelj imao i ikakvih primjedbi na zapisnik; pravnih ili računovodstvenih, navela je da bitnih prigovora nije bilo te da se išlo na zaključenje nagodbe upravo radi činjenice da bi se spor morao evidentirati u poslovnim knjigama i rezervirati sredstva u slučaju za naplatu. Na navedeno punomoćnici tuženika su ukazali kako je iz samog teksta zapisnika razvidno ( na listu 68 spisa ) da je nagodba zaključena prije donošenja zapisnika odnosno da je po njemu sklopljena porezna nagodba istog dana, a da je iz urudžbenog broja razvidno da zapisnik ima viši broj u odnosu na samu nagodbu. Navedeno tužitelj nije osporio a isto je razvidno iz iz navedenih urudžbenih brojeva. Na upit suca tko je potpisao zapisnik odnosno nagodbu od 16.11.2016. sa PU MF ispred tužitelja, direktor tužitelja je navela da je potpisala ona. Na upit suca da li su tuženi dobivali razrješnice za vrijeme trajanja svog mandata, direktor tužitelja je navela da jesu i da to nije sporno, na upit kako se očituje na navod tuženika kako je sklapanjem nagodbi s dužnicima iz grupe Industrogradnja tužitelj naplatio od tih dužnika veći iznos od onoga koji im je plasiran kreditom, a što se u odnosu na I očituje u činjenici da joj je plasiran kredit u iznosu od 2.000.000,00 kn, a u konačnici je od nje naplaćeno 2.224.000,00 kn, direktor tužitelja je navela kako ostaje kod tvrdnje da je iz tog kreditnog odnosa I ostala dužna 788 tisuća kn te da nije sporno da je navedeni iznos po I uplaćen banci na što je punomoćnik tužitelja ukazao na sadržaj odluke Uprave od 26.11.2013. u kojem je naznačeno da I duguje tužitelju 788.842,78 kn te da se samo time stvara privid da je I preplatila svoje dugovanje te da u tom slučaju PU MF. ne bi utvrdila dugovanje.

34. Na upit suca da se očituje na navod iz podneska tužitelja kako I. tuženik ima poseban odnos i povezanost sa I, obitelji ĐČ i LČ, direktor tužitelja nije dala jasan odgovor no smatra da to proizlazi iz činjenice da I nije podnosila prigovor na rješenje o ovrsi. Na upit suca da li joj je poznato da su tuženi davali AČ usmene upute vezane za postupanje o plaćanju poreza, prireza i dr. u proračun vezano za Sporazum koji je za nju zaključen, direktor tužitelja nije dala jasan odgovor te je ponovo ukazala da ranija Uprava nije poštivala proceduru vezano uz otpis dugovanja I. Na upit suca da li može donijeti generalnu ocjenu rada Uprave odnosno tuženika u vrijeme njihovog mandata, direktor tužitelja je navela kako smatra da tuženici kao Uprava nisu radili dobro svoj posao, a što potvrđuje upravo ova odluka vezana za I, a na upit suca da li su obavljali redovne poslove koje uprava inače radi u trgovačkom društvu, direktor tužitelja je navela da valjda jesu, a na upit da li je rad društva tužitelja bio redovan u smislu rada Uprave i njenih zadataka, direktor tužitelja je navela da je rad bio redovan i da je bio pod pojačanim nadzorom HNB-a. Na upit punomoćnika tužitelja da li je bila prisutna na skupštini društva tužitelja dana 23. 5. 2013. - direktor tužitelja je navela da je bila da je bio i I. tuženik, da ga je tada vidjela prvi put te da je na toj skupštini nazočio kao punomoćnik obitelji LČ. Nastavno je navela da na toj skupštini I. tuženik bio predložen kao član NO odbora i to na prijedlog N, koja je nazočila toj skupštini kao predstavnik obitelji ĐČ. Na daljnji upit da li smatra da je postojala povezanost obitelji ĐČ s obitelji LČ direktor tužitelja je navela da je ta povezanost postojala budući da su i jedni i drugi bili dioničari društva tužitelja i da su bili i obiteljski povezani budući su Š braća od DČ odnosno VČ jer majka ĐČ. Na nastavni upit da li joj je poznato kada je I došla raditi u banku tužitelja direktor tužitelj je navela je navela da je to bilo odmah nakon što je ŽČ postao Uprava tužitelja te da je bila prvo zaposlena kao savjetnik Uprave a nakon toga kao direktor Sektora operativnog upravljanja, da je prije toga I radila u Partner banci gdje je VČ bila predsjednik Uprave. Na upit što je bila svrha kredita koji je odobren I direktor tužitelja je navela da je svrha kredita bila kupiti dionice Industrogradnje d.d. radi dokapitalizacije te je bila ideja da se te dionice nastavno prodaju po povoljnijoj cijeni iz čega bi se vratio taj kredit i ostvarila značajna zarada za korisnike kredita pa tako i za I, a kao osobe korisnike tih kredita izabrano je više korisnika koji su bili povezane prijateljski ili rodbinski s obitelji VČ. Na upit da li je postojala procedura za odobravanje otpisa kredita i ako je kakva je bila, direktor tužitelja je navela da je procedura je bila poznata od ranije kao i danas, na način da bi direkcija naplate rizičnog portfelja stavila pregled tog plasmana i potpisala visinu i strukturu duga, poduzela mjere u cilju naplate te se nakon toga predložilo upravi način rješavanja tog dugovanja vezano za pravni status dužnika u tom trenutku, a sve je regulirano Pravilnikom o naplati rizičnog portfelja koji je i tada bilo na snazi, na upit da li se u tom postupku sagledavalo imovinsko stanje dužnika navela je da ukoliko se išlo na cjeloviti ili djelomični otpis, da se provodio postupak cjelokupnog sagledavanja imovinskog stanja dužnika a taj se postupak provodio prema direkciji rizičnog portfelja u cilju utvrđivanja da li dužnik ima nekretnine, pokretnine, da li je zaposlen i druge podatke, a na upit da li je takva procedura poštivana u slučaju otpisa kredita sa I, u iskazu je navela nije budući je postupak proveden po direkciji naplate rizičnih potraživanja, a da nije pribavljeno mišljenje Sektora rizika kao ni pravne službe. Na upit koja je uloga NO u toj proceduri, navela je da NO nema nikakvu ulogu u postupku naplate i otpisa kredita te navodi da NO ne treba biti upoznat s tom procedurom. Na daljnji upit li smatra da je na otpis potraživanja I utjecala činjenica da je ona bila direktor Sektora operativnog upravljanja navela je da je upravo zbog te činjenice opisana procedura kao i pribavljanje mišljenja trebalo biti poštivano i provedeno a da li je bila ispoštivana navedena procedura otpisa duga za I u iskazu je navela da sigurno ne bi ta odluka bila podržana od Sektora rizika pravne službe i direkcije te da se takve odluke parafiraju od osobe nadležne u direkciji, a što u ovom konkretnom slučaju sa I nije se dogodilo. Punomoćnik tužitelja predočava direktoru tužitelja; Predmet fizičke osobe-dužnici po kreditima od 3. rujna 2013.( list 596. – 597. spisa) te na njegov upit da li se može očitovati detaljnije vezano za aktualizirano razmatranje mjere reguliranja svih potraživanja direktor tužitelja je navela kako je prema navedenom Uprava zauzela stav da se ti plasmani iz te grupe gledaju i rješavaju na skupni način odnosno ne pojedinačno a što je bilo van pravila ranije pročitane procedure. Na upit sudca da li je u tom slučaju procedura prema svih navedenih osam dužnika bila poštivana na isti način, direktor tužitelja nije dala jasan odgovor već je ponovo navela da procedura nije poštivana i da su se navedena dugovanja nastavno rješavala ponaosob za svakog dužnika ne navodeći koja procedura, u kojem dijelu od strane tuženika nije poštivana kod reguliranja duga I na ponovni upit suca, dok je na upit da li je u smislu opisane procedure banka provjeravala imovno stanje svih osam dužnika navedenih u dopisu od 3. rujna 2013. pa tako i za I direktor tužitelja je navela da nije i da o tome ima saznanja budući ti podatci nisu bili sadržani u spisu direkcije te je ponovo ukazala kako se išlo ka zajedničkom rješavanju tih potraživanja a ne na ponaosob za svakog dužnika. Na daljnji upit punomoćnika tužitelja da li je uprava imala u vidu imovno stanje I navela je kako smatra da je ona bila bila visoko pozicionirana i imala visoku plaću dugi niz godina Na daljnji upit punomoćnika tužitelja što znači termin u bankarskom poslovanju -grupa povezanih- osoba iskazala je da da taj termin znači skup osoba odnosno dužnika koji predstavljaju jedan rizik za banku s obzirom na njihovu financijsku ili gospodarsku ili kolateralnu povezanosti u trenutku donošenja odluke o otpisu a a navedeni dužnici nisu bili povezana grupa. te je navela da u banci tužitelja radi od od 1994. god. i da joj nije poznat slučaj da bi se kod utvrđivanja mogućnosti naplate kredita dužnici sagledavali skupno ili po nekoj jedinstvenoj formuli. U odnosu na tablicu na listu 603. spisa navela je u iskazu da su izračuni iznosa za namirenje po vansudsku nagodbu dani po smjernicama odnosno po prijedlogu Uprave, te da je Sektor dao svojevrsnu ogradu od tog pristupa koji nije uobičajen a zato je i naznačeno da je taj izračun dan po smjernicama Uprave ( radi se o smjernicama Uprave tužitelja prije no što su tuženi stupili u mandat Uprave tužitelja) . Na upit suca da li je ona osobno dala Upravi do znanja da u konkretnom slučaju nije poštivana procedura vezana za otpis kredita odnosno da li se na neki način ogradila od tih smjernica Uprave direktor je navela kako smatra da ona to i nije trebala reći Upravi jer je po njenom saznanju Uprava je trebala znati da opisana procedura nije poštivana a navela je i kako smatra da je takvo saznaje Uprava mogla imati npr. iz predmeta K. Na daljnji upit punomoćnika tužitelja tko je konkretno pregovarao sa I vezano za način otplate kredita nakon donošenja Odluka da će se po jedinstvenoj formuli dužnicima nuditi nagodba, navela je navodi da nitko iz Sektora nije pregovarao, a na upit suca da li se pregovaralo sa drugim dužnicima navela je u iskazu kako je ona pozvala dužnike i izložila im uvjete nagodbe pri čemu je navela da je osobno zvala sve dužnike osim I budući da je ona bila pri upravi " što znači soba do te ", da je ostalim dužnicima prezentirala uvjete nagodbe a na koje uvjete nagodbe oni nisu pristali odnosno da su pristali samo g. Ć i g. TČ. Na daljnji upit punomoćnika tužitelja da li je HNB otpis duga s I tretirao kao neki prestup i li prekršaj, navela je u iskazu da HNB nije imao uvida u taj slučaj no da nije ni trebao a da je HNB bio u nadzoru prije otpisa tog dugovanja. Na nastavni daljnji upit punomoćnika tužitelja da li je odluka o tretmanu svih dužnika na isti način kod otpisa dugovanja poboljšala fin. stanje banke navela je da definitivno nije budući je iznos od 15.000,00 kn po nagodbi sa I zanemariv u odnosu na cjelokupno poslovanje banke te smatra da se banka nije polučila očekivanu naplatu ni po drugim dužnicima osim po g. TČ i g. Ć. Nastavno daljnji upit punomoćnika tužitelja da li se s kim konzultirala vezano za porezni nadzor navela je da se direktorica sektora PČ složila s nalazom PU MF i mišljenjem da taj otpis ima tretman primitka u naravi. Na daljnji upit punomoćnika tužitelja zašto je banka zaključila nagodbu s PU MF iskazu je navela kako smatra kako je to išlo u korist banke jer je zaključeno po upravi da je time banka uštedjela 250.000,00 kn a PU MF se odrekla mogućnosti podnošenja žalbe te podnošenja prekršaja protiv banke tj. tadašnje uprave.

35. Na upit punomoćnika I. tuženika kakva je praksa banke bila i sada je u slučaju kada dužnik ima jamca da li banka pokušava se naplatiti i putem jamca odnosno da li se prvo kontaktira dužnik ili jamac, direktor tužitelja je naveo naveo da se u prvoj fazi kontaktira dužnik pa onda poslije jamac a na upit da li banka u slučaju poreznih obaveza koju je utvrdila PU MF bila jamac za I ili glavni dužnik, navela je da je banka bila jamac u tom konkretnom slučaju, na upit da li je u tom slučaju banka pozvala I na ispunjenje obveze prije zaključenja nagodbe, navela je da nisu kontaktirali jer se ona ne bi odazvala njihovom pozivu odnosno pozivu banke. Na upit je ona na bilo koji način upoznala I s činjenicom nadzora imajući u vidu da su i zapisnik kao i nagodba doneseni istoga dana, navela je da se ne može sa sigurnošću sjetiti svih detalja nagodbe no da sigurno zna da je obveza banke bila platiti utvrđeni iznos jer bi u protivnom PU MF prisilnim putem to naplatila to, na upit da li je ona ili bilo tko od članova Uprave banke stavio prigovor na zapisnik o nadzoru, navela je da je zapisnik pregledan od strane Sektora računovodstva da je prošao pregled po Upravi kao i pregled Pravne službe te se ustanovilo te je utvrđeno da nema mjesta prigovoru te da radi toga prigovor nije stavljen i zaključena je nagodba. Na daljnji upit kako s obzirom na njeno iskustvo i rad u banci komentira činjenicu da banka kao sudužnik ne poziva glavnog dužnika na platež već plaća dugovane za dužnika (I ) direktor tužitelja je navela da je po nagodbi banka ta koja je trebala platiti dug te ga je platila a da je postojala mogućnost da se to plaćanje izbjegne da bi banka tako i postupila. Na upit II. tuženika vezano za navode o direkciji naplate rizičnog portfelja, da li je ta direkcija zapravo Sektor analize i upravljanja rizicima ili nešto drugo, direktor tužitelja je pojasnila da je tijekom vremena naziv organizaciona jedinice u koju su dolazili svi problematični krediti mijenjala u smislu imena i nadležnosti te da je moglo biti i da je Odjel naplate rizičnih portfelja bio u okviru Sektora za upravljanje rizicima a tijekom iskaza nakon prezentiranja Pravilnika o unutarnjem ustroju banke koji je tužitelj dostavio uz podnesak od 2. 5.2019. a na okolnost organizacije rada banke vezano uz čl. 10. navedenog Pravilnika, direktor tužitelja je navela a je direkcija u tom smislu bila Odjel naplate rizičnih portfelja u Sektoru analize i upravljanja rizika kojem je ona bila direktor u jesen 2013. te je na pitanje tko je bio odgovoran provođenje tog Pravilnika navela je da je bila upoznata s odredbama istog no da ona kao direktor Sektora u toj funkciji nije mogla donositi nikakve odluke o otpisu dugovanja. Na upit koje su dužnosti bile Sektora za upravljanje rizicima po navedenom Pravilniku o upravljanju rizičnim portfeljima, navela je to sadržano u samome Pravilniku ne ukazujući na konkretnu odredbu na što je II. tuženik s time u vezi da ukazao vezano za navod kako tuženici nisu poštivali tada važeću " proceduru " navedenu u Pravilniku u vrijeme otpisa duga I no da upravo iz odredbi navedenog Pravilnika koji dostavlja sam tužitelj proizlazi da su tuženici obavljali poslove uprave sukladno važećim propisima i pravilnicima no da prema svemu sudeći sada naknadno direktor tužitelja kao raniji direktor Sektora saznaje da kao direktor Sektora analize i upravljanje rizicima nije poštivala propisanu proceduru posebno pri tome ukazujući primarno na sadržaj Pravilnika po upravljanju rizičnim portfeljem posebno na str. 3. gdje je naznačeno da u svim poslovima odjel usko surađuje s odjelom pravnih poslova od kojih traži mišljenje vezano uz pravni aspekt svakog pojedinačnog predmeta te s odjelom tehničkih i općih poslova u djelu poslova vezanih za preuzete pokretnine i nekretnine, a sve u smislu iskaza direktora tužitelja prema kojem Uprava nije poduzela potrebne radnje radi utvrđivanja imovine dužnika pa tako i I budući iz navedenog proizlazi da je to trebala učiniti upravo odjel rizičnog portfelja kojim je ona direktor tužitelja tada bila direktor; a da bi tako trebao postupiti direktor tog odjela te da je nevjerojatno da bi Uprava donijela odluku o otpisu duga a da nema mišljenja ili dokumentaciju od drugih pratećih službi. Nastavno vezano za predočenu analizu od 3. rujna 2013. na listu 596. – 598. spisa II. tuženik je pozvao direktora tužitelja da se očituje na temelju čega je zaključila da se ishod pokrenutih postupaka prisilne naplate u pogledu roka okončanja postupka kao i visine i mogućnosti naplate nije moguće procijeniti, direktor tužitelja je ukazala je ukazala na činjenicu tada teške pozicije banke i da se dala aproksimativna mogućnost naplate u odnosu na cjelokupno dugovanje a da je banka imala desetak nenaplaćenih plasmana i više ovršnih postupaka za koje se sa sigurnošću nije moglo utvrditi kada bi mogli završeni tj. u tom postupku naplaćeni, te je navela da to znači da je bilo isplativo sa I zaključiti nagodbu. Na upit kada je vidjela vidjela II. tuženika prvi put, direktor tužitelja je navela da je to bilo tijekom 2013. kada je donesena odluka o otpisu dugovanja te je navela da se ne sjeća da s tuženima razgovarala o bilo kojem kreditu ili o otpisu bilo kojeg kredita prije analize od 3. 9. 2013. a kada II. tuženik i nije bio član uprave budući je to postala 18. 9. 2013.

36. Na upit II. tuženika na koji način je predmet I došao u Sektor procjene rizika, navodi da je isti došao po proceduri budući je bio sporan i nenaplativ, te je to tako određeno internim aktima, no da je predmet došao kasno kao i drugi predmeti iz te grupa, da je inače rok dostave par mjeseci, no sa sigurnošću se nije mogla sjetiti koliko je taj period dostave bio duži od uobičajenog niti se mogla sjetiti sjetiti točno kada je zaprimljen, te navodi da pretpostavlja da je možda i bio zaprimljen prije 2013. Na daljnji upit a vezano za; Predmet fizičke osobe – dužnici po kreditima od 3. 9. 2013. na listu 596, 597 i 598 spisa, da li je taj dokument ona sastavljala, direktor tužitelja je navela da ga je je ona sastavljala, a nastavno dostavljeni e mail po II. tuženiku vezano za održavanje sjednica s materijalima za tzv. grupu Industrogradnja sud je kao dokaz raspravnim rješenjem od 7. 10. 2022. odbio. Na daljnji upit da li je kao predsjednik uprave tužitelja pozvala I na raskid Sporazuma o namirenju tražbine ili joj uputila obavijest da se taj Sporazum smatra raskinutim direktor tužitelja je navela da nije ni ona ni bilo tko od Uprave pozvao I na raskid niti joj je upućena obavijest da se Sporazum smatra raskinutim, budući je on bio definiran odnosno konzumiran i za to nije bilo potrebe i S. i I je poslana potvrda da je dug namiren, odnosno da više nema duga prema banci, a koju potvrdu je ona potpisala te je navela da se sa sigurnošću toga ne može sjetiti da li su I vraćen mjenice niti da ima saznanja kako je završio postupak protiv C niti ima saznanja a u kojoj je fazi postupak protiv I koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci. Na daljnji upit II. tuženika s obzirom da na zapisniku od 14. 6. 2022. kao direktor tužitelja na stranici 3. navela kako smatra da je Uprava imala podatke o imovnom stanju I, kako to da je u dokumentu od 3. 9.2013. koji je direktor tužitelja sam sastavila naznačeno da će se vrijednost imovine tek naknadno utvrditi, direktor tužitelja je navela da kada je taj dug otpisan, da je Uprava imala saznanje o rješenju, ponovo je ukazala na imovno stanje I i da je po njenom stavu bila u mogućnosti vratiti dug u iznosu većem od 15.000,00 kn a za koji je zaključena nagodba i da je bila na sjednici Uprave kada je ta odluka o otpisu duga ŠČ donesena po njenom stavu ishitreno bez popratne dokumentacije nadležnih službi te kada je vidjela da se ide ka potpisivanju takve odluke, da je rekla I. tuženom koji je sjedio preko puta nje, "Nemojte to činiti", što je rekla u dobroj namjeri, a na što se on oglušio, a na što mu je ona rekla "neka se upita zašto to njegov prethodnik nije učinio", pri čemu navodi da je takav način donošenja odluke za nju bio šokantan, a što se ranije nikada nije dogodilo i radi toga joj je upravo ta sjednica ostala u sjećanju. Na upit II. tuženika zašto to nije na toj sjednici rekla i njoj, direktor tužitelja je navela da je II. tuženik to mogao čuti, budući da je sjedila kod IČ odnosno I. tuženika a što su i II. tuženik kao i I. tuženik demantirali da bi im sadašnji direktor tužitelja to rekao na navedenoj sjednici pri čemu je II. tuženik naveo kako je ovakav opis odnosno iskaz vezano za tu sjednicu direktor tužitelja dala tek sada na ročištu 7. 10. 2022. te pri tome je ukazao i na dio iskaza direktora tužitelja od 14.06.2022., prema kojem ona i nije trebala ništa reći upravi vezano za takav otpis duga, odnosno zaključenje takve nagodbe. Na upit suca da li je na sjednicama uprave pa i na navedenoj sjednici mogla iskazati svoje mišljenje ili dati neki prijedlog, direktor tužitelja je navela da je mogla ako je bila pitana, dok na upit suca da li bi joj u tome slučaju a da nije bila upitana bilo zabranjeno dati kakav odgovor ili sudjelovati na sjednici a na nju je pozvana, direktor tužitelja je navela da se sa sigurnošću na to ne može očitovati, no načelno da joj nije bilo zabranjeno sudjelovati u radu sjednica Uprave Na daljnje pitanje suca da li je svoj stav vezano za zaključivanje te nagodbe za I na bilo koji način iskazala upravi ili NO-u, a u poziciji tada voditelja / direktora Sektora za analizu i rizike nakon te sjednice ili tijekom nje, direktor tužitelja je navela da nije a, te da u toj poziciji i nije mogla preispitivati niti utjecati na odluke uprave. Na upit II. tuženika a vezano za dio iskaza od 14. lipnja 2022. u odnosu na rješavanje predmeta K i iz koje godine, direktor je navela da se radi o predmetu iz 2014. iz vremena kada su kada je I. tuženik g. IČ bio predsjednik Uprave, a na upit da li je po njenom mišljenju taj predmet odrađen prema internim propisima, navela je da koliko se sjeća da je vođen i obrađen prema internim propisima tužitelja, na upit u kom kontekstu ga je povezala u iskazu s predmetnom ovog postupka, navela je da ga je spomenula upravo zato jer je to potraživanje odnosno taj predmet proveden prema internim procedurama, no da se ne sjeća da li je došlo i do konačne naplate, a spomenula ga je upravo i radi činjenice da se odluka u tom predmetu donijela na temelju određene dokumentacije odnosno obrade predmeta, odnosno da nije donesena "gola odluka", no ni u ovom slučaju direktor tužitelja nije navela koja je to točno "procedura" i koji su sve dokumenti potrebni za donošenje odluke o statusu kreditne obaveze i rješavanja tog pitanja. Nastavno u vezi na upit II. tuženika koje su službe su sudjelovale u rješavanju tog kredit , direktor tužitelja je navela da se za konkretan slučaj ne može sjetiti, no da inače dokumentaciju i obradu predmeta daje Sektor analize i rizičnog poslovanja i po potrebi Pravna služba. Na daljnji upit II. tužitelja da opiše generalno stanje tužitelja u periodu: rujan, listopad, studeni i prosinac 2013., direktor tužitelja je navela da je likvidna i kapitalna pozicija banke je bila loša, što znači da nagodba sa gđom. Lučić od 15.000,00 kn nije nikako doprinijela boljoj poziciji tužitelja, dakle u uvjetima kada je likvidnost loša, naplata rizičnih plasmana je izričito važna za banku i njezinu likvidnost, dok otpis potraživanja nema nikakvog značaja jer otpisom potraživanja nerealizirani gubitaka ostaje za banku trajni minus odnosno gubitak tog iznosa. Na daljnji upit da li su u cilju postizanja likvidnosti tužitelja u tom periodu dizani krediti, navela je da su se dizali krediti od HNB temeljem zaloga državnih vrijednosnica od HNB-e, no ne sjeća se u kojem iznosu i koliko kredita a na upit da li zna koliki je bio omjer preuzete imovine u odnosu na zakonski limit u tom periodu (odnosno omjer PIKI i MIKI), direktor tužitelja je navela da se sa sigurnošću ne sjeća, no da je u svakom slučaju bio prekoračen u odnosu na zakonski limit. Nastavno na upit upit da li su dužnici iz tzv. grupe Industrogradnja imali na svojim računima u SKDD-u dionice Industrogradnje, direktor tužitelja je navela da nisu bile na pozicijama tih dužnika, a na upit da li ima saznanja što je nastavno bilo s tim dionicama odgovorila je da da je tužitelj prodao te dionice i to Industrogradnji misli 2011. ili 2012. godine, sa sigurnošću se nije sjetila kao ni činjenice po kojoj su cijeni te dionice prodane. Na upit da li je vezano za te dionice Industrogradnje bilo kakvih ugovora s Negotiator d.o.o. i Industrogradnja nekretninama i Industrogradnja grupom, direktor tužitelja je navela da je vjerojatno bilo, no da ona nema o tome konkretnih saznanja i da je to radila Pravna služba te da to nema veza s predmetom ovog spora i potraživanjem od I. Na upit punomoćnika I. tuženika da li je u periodu kada su tuženi bili Uprava, banka tužitelj imala ograničenja na plasman sredstava, direktor tužitelja je navela da je banka imala više mjera naloženih od HNB-a, pa tako i tu a , na upit da li ima saznanja koliko je ukupno naplaćeno potraživanja putem nagodbi od dužnika u tzv. grupi Industrogradnja, navela je da za ukupan iznos nema saznanja, no zna da je nakon odlaska tuženika kao Uprave svako to potraživanje obrađivano kao poseban predmet odnosno pojedinačno i po propisanoj proceduri, na upit upit da li je nakon odlaska tuženika kao Uprave došlo do ponovnog otvaranja tih predmeta pojedinačno ili se nastavilo naplaćivati potraživanje po tim nagodbama, odgovorila je da se te nagodbe nisu raskidale i da se nastavilo temeljem njih vršiti naplata budući je to bilo zavedeno u poslovnim knjigama, a radilo se koliko se ona sjeća o nagodbama I, Ć i TČ. Nastavno na upit da li je s obzirom na stanje banke prije no što su tuženi postali Uprava pa i u tom periodu postojala mogućnost za otvaranjem stečaja nad tužiteljem, odgovorila je da je a u cilju izbjegavanja stečaja od strane HNB-a i bila naložena dokapitalizacija, na pitanje punomoćnika tužitelja na koji način su se sagledavaju dužnici prilikom donošenja odluke o otpisu ako je kredit kvalificiran u rizičnu skupinu C i za istu izvršena rezervacija u 100%-tnom iznosu, direktor tužitelja je naveo da se dužnici trebaju sagledavati na pojedinačnoj osnovi i neovisno o tome a da li se treba napraviti analiza visine duga, imovinskog stanja dužnika, postojanje ovršne isprave i dr. ogovorila je da da te činjenice utječu na "kategoriju dužnika", da se i u slučaju grupe svaki dužnik gleda na pojedinačnoj osnovi, i da to utječe na status kredita "neizvjesnost naplate" te na na potrebu visoke rezervacije ali ne i drugačijeg postupanje kod naplate a na upit da li je sklapanje izvansudskih nagodbi bilo potrebno slati NO-u prema internim aktima na suglasnost, direktor tužitelja je naveo da nije.

37. U svom iskazu svjedok ŠČ je navela da je bila zaposlenik tužitelja od 25. 11 2005. do 06. 12. 2014. na pozicijama koje su naznačene tijekom postupka. Na upit suca u koji okolnostima dolazi do zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu od 13. 05. 2008. na iznos od 2.000.000,00 kn kao i Aneksa od 9.6.2009. na iznos od 2.214.696,19 kn (str. 14 spisa ) kojim je prolongiran rok otplate do 30.06.2010., svjedok je navela da se ne sjeća točno na kojoj je poziciji bila u vrijeme zaključenja tog Ugovora, da su uoči zaključenja tog Ugovora i to par mjeseci ranije bili vođeni neformalni prijateljski razgovori između ĐČ i T kojima je ona nazočila ali u neformalnom kontekstu vezano za dokapitalizaciju Industrogradnje. Navela je da joj je ponuđen taj Ugovor no nije navela od koga konkretno te da oj je ukazano da je to dobra prilika za Banku budući bi Banka sudjelovala u dokapitalizaciji Industrogradnje grupe. U iskazu je navela da je bila na jednom seminaru i kada se vratila u petak s njega u Banku, saznala je od gđe. SČ da je realiziran kredit na njeno ime budući se to moralo napraviti zbog SKDD-a a na upit suca kada je potpisala Ugovor dana 13.5.2008. ili kasnije, navela je da se sa sa sigurnošću ne može sjetiti kao ni da li je Aneks potpisala 9.6.2009. Na upit suca da li je bila uvjetovana nečime i od nekoga za zaključenje tog Ugovora svjedok je navela i da je bila ljuta zato što joj je taj Ugovor prezentiran i dan na potpis a da ona prethodno osim neformalnih razgovora u isto nije bila upućena ali da je Ugovor svejedno potpisala zato jer je smatrala da je to za dobrobit Banke, da se radilo o kratkoročnom poslu koji bi se brzo riješio a brzina joj je objašnjena od strane gđe. SČ upravo za potrebe definiranja statusa dionica i dokapitalizacije kod SKDD-a da da je gđa. SČ BČ tada bila član uprave tužitelja i da je ona operativno provodila poslove vezane za taj kredit. Na upit da li je vezano za navedeni kredit imala posebne razgovore ili odnos s drugim članovima uprave npr. HČ svjedok je navela kako mu je naknadno rekla zašto je bila dovedena u tu poziciju kada je se nije ni pitalo za taj Ugovor, no da je on ponovio sve ono što je rekla i gđa. SČ. Navela je da je ŽČ prije zaključenja tog Ugovora s njom nije posebno razgovarao ili imao kontakte vezano za taj Ugovor a na upit da li smatra da je kamata od 9% bila primjerena svjedok je navela da se sa sigurnošću o tome ne može očitovati ni da je iz pozicije višeg i izvršnog direktora nije mogla utjecati na uvjete naznačene u Ugovoru o kreditu kao i Aneksu niti je te da li je u tom smislu posebno kontaktirala s tadašnjom Upravom tužitelja te da da je svrha tog kredita bila dokapitalizacija Industrogradnje grupe. Na upit suca da li joj je poznato da li su i druge i ako jesu koje osobe dobivale kredit u tu svrhu i pod kojim uvjetima, svjedok je navela da su i drugi djelatnici banke zaključivali Ugovor pod istim uvjetima npr. GČ no da se drugih osoba ne može sjetiti, no da da je tražbina bila osigurana fiducijalnim prijenosom prava vlasništva za 2.000 dionica izdavatelja Industrogradnja grupe a u vlasništvu Negotator te da je cijeli taj angažman oko Ugovora bio zapravo posao gđe. SČ i da je u istome sudjelovala cijela Uprava a koliko se sjeća bio je i angažiran odvjetnik za taj posao.

38. Na upit suca zašto kao garanciju daje dvije mjenice i s kim je to bilo ugovoreno to kao jamstvo svjedok je navela da misli da je dala dvije mjenice jer je to tako bilo definirano Ugovorom no da se se sa sigurnošću ne može sjetiti, na upit da li je po Ugovoru i Aneksu istom redovno otplaćivala kredit svjedok je navela kako joj je bilo rečeno od članova Uprave kako se radi o vrlo kratkom periodu realizacije kredita, da ni ona sama ne zna zašto taj Ugovor nije realiziran kako je s istim bilo definirano te je posebno istaknula da ona osobno od svog novca nije platila niti jednu ratu kredita. Na upit da li je bila pozivana od strane Uprave ili nekog drugog od strane tužitelja na plaćanje rata kredita svjedok je navela joj je od strane Uprave rečeno da je Uprava tada poduzimala poslove i ulagala velike napore da se taj kreditni posao definira no bez uspjeha te da joj je od strane Uprave bilo sugerirano da ona i drugi korisnici kredita osobno tuže J odnosno A i da je više korisnika tih kredita i podnijelo tužbu koja je rezultirala prijenosom nekretnina u Ičićima; u naravi kompleksa bivše plućne bolnice no da ona osobno nije ostvarila nikakvu korist te da je od svega imala samo sudske postupke. Na upit suca da li je ikada ona dobila iznos od 2.000,000,00 kn odnosno po Aneksu nastavnih 214.696,19 kn svjedok je navela da ona nikada nije dobila niti lipe od tih iznosa, te da je nakon tog Ugovora HNB bila u banci radi nadzora i to kontinuirano i da je ona bila upoznata s činjenicom da je HNB u svojim izvješćima navodio da banka – tužitelj nema dovoljno kapitala tj. da rizično posluje te da je HNB tada činila sve da Uprava krene u rješenje rizičnih portfelja a između ostalog i Industrogradnje. U to vrijeme uprava je bila i ŽČ i SČ u kojem je periodu došlo do sloma nekretninskog tržišta a da je banka imala i niz plasmana u portfelju osiguranih upravo nekretninama te da su tadašnji članovi uprave pokušavali prodati te nekretnine ali ne ispod cijene. Radi navedenog HNB je povećavala kapitalne zahtjeve po tim plasmanima čime se umanjivao kapital banke dovodeći ga do kritične razine poslovanja, a čime se dovodi u pitanje i rad banke uopće kao i licenca za poslovanje.

39. Na upit suca da li HNB imao saznanja o njenom Ugovoru , Aneksu kako i drugim Ugovorima svjedok je navela da je HNB o tome imala saznanja i da je HNB u tom periodu donosila više rješenja za preknjižavanje tih kredita iz raznih rizičnih skupina a čime je i dalje dolazilo do smanjenja kapitala banke te da je prilikom tih preknjiženja dolazilo je do pripisa kamate glavnici a što se odnosilo na i na njen Ugovor kao i na druge Ugovore zaključene po tim uvjetima. Kada stara Uprava više nije mogla voditi poslove banke, odnosno kada je HNB tražila da se ta Uprava makne, tada dolazi nova Uprava i to g. Z F i gđa. U R koji su također poduzimali poslove i ulagali napore da se nađe rješenje za te kredite Industrogradnje kao i rješavanje rizičnih portfelja i dokapitalizacije banke. U iskazu je navela da je nova Uprava konkretno koliko se sječa I. tuženik došao nakon izbijanja afere 2013. tijekom ljeta te da se ona sječa da je ranijoj upravi konkretno g. Z uputila pisano više upita što će biti s rizičnim plasmanom Industrogradnje kao i s njenim Ugovorom jer taj je Ugovor ipak glasio na njezino ima te je mogla doći u poziciju da se sama zaduži za vraćanje novca po tom Ugovoru makar od njega nije dobila niti lipe, no da g. Z nije ni odgovorio niti je primio jer je u banci bila napeta situacija. Nastavno je u iskazu navela da je g. Z je inzistirao da ona dolazi svaki dan na posao iz Rijeke i da je ona iako je ranije radila samo dan-dva u Karlovcu putovala svaki dan na relaciji Rijeka

– Karlovac i nazad no da joj je nova Uprava konkretno I. tuženik IČ odobrio da radi u poslovnici u Rijeci te da je od tada samo jedan dan radila u Karlovcu. U iskazu je nastavno navela da je saznala da je protiv nje pokrenut ovršni postupak doslovno "na skalinama u Kalovcu " u Banci kada joj je jedna kolegica rekla da je protiv nje pokrenuta ovrha. Radi navedenog se obratila I. tuženiku IČ i pitala ga o čemu se radi na što joj je on odgovorio da će se to pitanje rješavati u službenom postupku kao i svi drugi rizični plasmani i krediti. Navela je da čula nastavno neformalno da su neki od dužnika po tim ugovorima o kreditu dolazili u Banku i vršili pritiske na novu upravu da se ti plasmani tj. krediti riješe bilo kako ili da će izaći u mediji i da će podnositi tužbe protiv Banke kao i druge postupke . Na upit suca da li su drugi komitenti po tim ugovorima dobivali novac svjedok je navela da koliko zna da nitko nije dobio konkretan novac, na upit suca da li je i tko s njom kontaktirao vezano za povrat kredita i pokretanje ovrhe Ovrv-5748/13 za iznos od 780.889,65 kn te zašto na navedeno rješenje ne podnosi prigovor, navela i da je očekivala da će se to pitanje njenog dugovanja riješiti na mirni način te da neće biti potrebe za prisilnim izvršenjem. Na upit da li joj je netko izričito sugerirao da ne podnosi prigovor te da li je s kim o tome razgovarala npr. od strane Uprave, svjedok je navela da nije te je ponovno istaknula kako je smatrala da je to definirano na način kako je I. tuženik IČ rekao da će sve kredite tog tipa rješavati službeno na način za sve komitente jednako. Na upit da li smatra da je dobivanjem navedenog kredita bila privilegirana u odnosu na druge zaposlenike banke ili osobe koje su zaključivale takve ili slične kredite svjedok je navela da ne smatra a na upit da li je u periodu zaključenja Ugovora kao i Aneksa imala posebne odnose sa članovima uprave tužitelja npr. HČ navela je, da je s njim imala profesionalan odnos vezano za posao no da nikakav prijateljski odnos s njim nije imala pa tako da se nisu družili povodom rođendana i sl. niti se posjećivali u kući. Na upit da li je s tuženima IČ i ĆČ kontaktirala vezano za odluku Uprave od 26.11.2013. ( list 19 spisa) za namirenje duga u iznosu od 15.000,00 kn navodi kako je od donošenja rješenja o ovrsi bila u zabrinutosti vezano za navedeno i način rješavanja te ovrhe i tražila je od 1. tuženog IČ što će konkretno s time biti. Navela je u iskazu da da je banka već tada imala nove vlasnike i da je njeno radno mjesto bilo u pitanju te da joj je 1. tuženik IČ rekao ponovo kako će sve biti riješeno službenim putem u skladu s uputama stručnih službi. Na upit suca da li je od strane tuženika prije samog potpisivanja Sporazuma o namirenju tražbina od 28.11.2013. od tuženika prezentiran taj Sporazum, svjedok je navela da nije te da je prije njegovog potpisivanja imala saznanje da je provedena potpuna procedura od strane NO i Uprave kao i drugih službi za potpisivanje takvog ugovora odnosno Sporazuma . Svjedok je navela u iskazu da u tom periodu nije kontaktirala sa KČ i da vezano uz navedeno nije imala niti kakve kontakte ni sa AČ, a posebno je u iskazu istaknula kako su odnosi u periodu prije potpisivanja tog Sporazuma bili iznimno napeti i teški te da su zaposlenici slabo međusobno komunicirali , da je u banci bio USKOK i HNB vezano za "aferu" , da su zaposlenici bivali pozivani na davanje iskaza i da je vladalo ozračene straha i da su se zaposlenici bojali.

40. Na upit da li da li je poznavala tuženike prije no što su oni postali Uprava i počeli radit u Banci svjedok je navela da nije no da je čula je čula za 1. tuženog IČ a na upit suca da li je imala posebne odnose s tuženima u vrijeme njihovog mandata kao i prije njihovog mandata kod tužitelja vezano za Sporazum o namirenju tražbine od 28.11.2013 ( list 27 spisa) svjedok je navela da nije. Na upit da li smatra da je bila privilegirana od tuženika kao članova Uprave u smislu zaključenja tog Sporazuma od 28.11.13. kako u odnosu na druge korisnike kredita tako i u smislu iznosa kojim se taj Ugovor zatvorio, svjedok je navela da smatra da je u tom cijelom odnosu bila zapravo "prokleta" a ne privilegirana dok je na upit da li je po njenom mišljenju takvim Sporazumom nanesena šteta tužitelju; Banci navela kako smatra da nije već da je Banka imala korist od tog kredita te da su novi vlasnici zapravo se okoristili tim poslovima i prodali kompleks u Ičićama i to za skupe novce. Na upit suca da li joj je poznato kako su ostale osobe koje su dobile kredit kao i ona riješile povrata kredita npr. g. TČ, g. Ć, g. Č, g. E, g. L,te Đ koji su naznačeni u Zaključku od 29.10.2013 ( list 137 spisa) svjedok je navela da nema o tome saznanja te da se radi svih okolnosti kojim je bila izložena nastoji od svega toga udaljiti te da ona te ljude zapravo nije niti poznavala. Vezano za navod II. tuženika da je u svom podnesku od 25.02.2019. ( list 93) naznačio da je Sektor analize i upravljanja rizicima s njom ispregovarao nagodbu te da je upravo taj Sektor dostavio podlogu za prijedlog odluke o utvrđivanju visine duga na sjednici uprave od 26.11.2013., da li je u to vrijeme direktorica Sektora analize i upravljanja bila KČ te da li je osnovan navedeni navod da je upravo taj Sektor ili KČ s njom postigli uvjete namirenja kredita u iznosu od 15.000,00 kn svjedok je navela da se toga ne sjeća no da zna zna da je KČ bila na čelu tog Sektora i da su bili od tog Sektora davani razni prijedlozi rješavanja tog problema. Navela je u iskazu da je tužba tužitelja i u ovom postupku protiv nje radi naplate iznosa od 750.933,19 kn prvostupanjski odbijena no da je tužitelj - Banka protiv te presude podnijela žalbu. Na upit suca na čiju je inicijativu dobila potvrdu od 18.12.2013. da Banka prema njoj nema potraživanja ( list 30 spisa) te tko joj je potpisao tu potvrdu, svjedok je navela i da se ne sjeća kome se točno obratila s tim zahtjevom no da nikakvog problema nije bilo za izdavanje te Potvrde a da je zatražila po savjetu svoje prijateljice javne bilježnice. Navela je da je tu Potvrdu preuzela od gđe. M i pretpostavlja da ju je ona i ona potpisala nakon što joj je ona prezentirana na listu 30 spisa. Navela je u iskazu da joj je radni odnos prestao kod tužitelja budući je novom sistematizacijom radnih mjesta po novim vlasnicima njeno radno mjesto ukinuto.

41. Na upite punomoćnika I. tuženika da li se sjeća kakvo je bilo stanje u Banci u vrijeme kada tuženi dolaze kao Uprava svjedok j navela da je stanje bilo teško, zaposlenici su bili u u neizvjesnosti znajući da je Banka pred nelikvidnošću i zaposlenici su bili svjedoci navale štediša na banku za isplatu svog novca , navela je da je kapital banke bio na niskoj razini i da je prijetila mogućnost stečaja, da je sam kapital bio načet odnosno ugrožen rizičnim plasmanima odnosno bio je svrstavan kao rizičan prema odlukama HNB-a. Na upit da li joj je smanjena plaća po dolasku I. tuženika u u Upravu svjedok je navela da se ne sjeća no da je upravo vezano za sudjelovanje HNB-a u radu banke plaća zaposlenicima bila definirana tj. smanjivana upravo prema uputama HNB-a. te da se ne može sjetiti koliku je 2013.g imala plaću negdje i da je bila oko oko 15.000,00-18.000,00 kn netto. Na upite punomoćnika II. tuženika koliko je puta do danas vidjela II. tuženika navodi da ju je vidjela danas na ročištu no da je nije ni prepoznala te da ga je ranije u banci vidjela dva – tri puta . Na punomoćnika II. tuženika tko ju je pozvao na sklapanje Sporazuma od 28.11.13. navodi da od nikoga nije bila pozvana već da ih je preuzela u uredu Uprave te da nitko sa njim nije razgovarao o iznosu sadržanom u tom iznosu i da joj je rečeno da su stručne službe obradile sav postupak vezano za taj Sporazum te ga je ona kao takvog preuzela, naknadno potpisala i otišla kod svoje prijateljice javnog bilježnika da joj ga rastumači te je ponovila ponavlja kako joj je ona sugerirala da zatraži Potvrdu da banka od nje više nema potraživanja. Na upit da li ima ima saznanja prije nego što je došla Uprava tj. tuženici, da li raspravljalo u banci o tome da su ugovori vezani za Industrogradnju problematični i da se mora naći neko rješenje , svjedok je navela da se o tome raspravljalo i da je svaka uprava pokušavala naći rješenje tog problema i da zna da je u to vrijeme došla tužba od RČ koji je smatrao da banka kao aranžer izdanja nije postupila kako treba. Na upit punomoćnika tužitelja gdje je radila prije nego što se zaposlila 2005 kod tužitelja navodi da je radila u Partner banci kada je u to vrijeme predsjednik uprave bila VČ na čiju je inicijativu prešla radit kod tužitelja te da je s tim u vezi obavila i razgovor s SČ. Na upite punomoćnika tužitelja da li je sa HČ i OČ bila u prijateljskim odnosima svjedok j navela da nije i da su u smislu bliskosti bili u kontaktu vezano za poslovanje i za posao, da su razgovarali o okolnostima vezanim za poslovanje no da to ne može definirati prijateljstvom da bi s njima bila kućni prijatelj ,da se nisu posjećivali u kući niti zajedno putovali niti su se družili izvan konteksta posla. Na upit da li je ikada u Banci uzimala kredit na svoj ime a da je stvarni korisnik bila VČ, ŽČ ili neka njima bliska osoba bila stvarni korisnik kredita svjedok je navela da je bila zamoljena od strane DČ da digne kredit u svoje ime ne sjeća se točno iznosa koji kredit je vraćen, a da je razlog bila viša sila koliko se sjeća zbog njenog brata, da je sredstva za otplatu kredita dala D no da je ona ( svjedok ) na platila zatezne kamate, te je navela da je postojao i kredit za ĐČ i to odmah po dolasku u banku no da je i taj kredit vraćen, a ona je bila u njemu naznačena kao korisnik. Na upit da li je kredit od 13.5.2008. bio njen osobni kredit ili ga je dizala za neku treću osobu, svjedok je navela da je to bio samo njen kredit potpisan u okolnostima koje je detaljno iznijela u ranije u iskazu te da je taj kredit sa ranijim kreditima davani V nisu ni na koji način povezani, a na upit da li je prema tom kreditu ona trebala realizirati kakvu zaradu svjedok je navela kao što je i rekla ranije u iskazu da joj je rečeno od gđe. SČ i g. N i to nakon što je potpisala Ugovor da je to dobar kratkoročni posao za Banku ali i za nju no nitko joj od njih nije rekao koliko bi ona od toga zaradila a da je možda korist tog kredita trebala biti bolji plasman tih dionica na tržištu te da smatra da je taj kredit kredit vraćan većim dijelom preuzimanjem nekretnina u Ičićima, Na upit da li je neka treća osoba zatvarala taj kredit od 13.5.2008., svjedok je navela da joj je rečeno od ranije Uprave da će doći do objedinjavanja svih potraživanja prema Industrogradnji od strane IŠ ili njegove firme i da će se poduzeti radnje radi naplate tog kredita te da je i došlo do povrata dijela kredita od 13.5.2008. u korist Karlovačke banke čime je zatvoren dio glavnice tog kredita, a na upit da suca da li je ona što dobila od tog zatvaranja kredita svjedok je navela da nije. Na upit punomoćnika tužitelja da li je mogao netko treći izvan konteksta banke realizirati takav kredit kao i ona svjedok je navela da ona poznaje svega dvoje ljudi koji su digli kredit po tim kriterijima niti je imala uvid tko je mogao i pod kojim uvjetima sudjelovati u dokapitalizaciji te je navela da je tada imala saznanja koja ima danas o cijelom tom poslu, da bi odbila sudjelovati u njemu odnosno potpisati taj Ugovor te da se ne sjeća da je uprava tužitelja uzimala kredite pod tim uvjetima kao ona. Na upit da li je nakon zatvaranja na naprijed navedeni način zatvoren cijeli njen dug prema tužitelju svjedok je navela da je ostao u iznosu za koji je ovrha i pokrenuta te da je ona osporavala visinu tog navodnog potraživanja i da se ona obraćala g. Z navodeći kako je dolazilo do pripisivanja kamata na kamatu a koji joj prigovori nisu uvaženi niti joj je na njih odgovoreno niti ju je g. Z ikada primio na razgovor, a na upit da da li je prigovorila na utvrđenu visinu koji je naznačen u Sporazumu od 28.11.13. navela je da nije no da je tražila od ĐČ da se taj kredit zatvori od prvog dana ali ne od njih osobno jer joj je poznao da oni nisu imali novaca, već da se riješi na nivou Banke. Na upit da li je iskaz o navedenom Ugovoru davala još pred kojim tijelom svjedok je navela da je dala iskaz pred USKOKOM, PNUSKOKOM u suđenju ĐČ, PU Karlovačkoj kao i pred DORH-om u Karlovcu i da se iskazi koje je dala pred tim tijelima ne razlikuju od iskaza koji je dala na ročištu pred ovim sudom. Navela je u iskazu da u vrijeme kada je donesena odluka o otpisu 26.11.2013. njena plaća nije bila pod ovrhom te da ima saznanja da tužitelj ima pravomoćno rješenje o ovrsi na koju ona nije prigovarala te da zna da tužitelj na temelju tog rješenja o ovrsi nije pokrenuo prisilnu naplatu, dok je na upit a od kud joj saznanje da je Sporazum o namirenju od 28.11.2013. prošao stručne službe i da je od njih odobren, svjedok navela da se sa sigurnošću ne može sjetiti no dopušta mogućnost da je to rekla ĆŠ ili I. tuženik IČ.

42. I. tuženik IČ je u svom iskazu naveo da u odnosu na okolnosti u kojima je imenovan za člana uprave da je to bio prijedlog NO tužitelja prema HNB da se ranijim članovima uprave Z i U produži mandat uprave na dvije godine, što je HNB odbio i nije im želio produžiti mandat iz razloga da je Banka bila u iznimno lošem stanju; stanju stanju nelikvidnosti, bivši članovi Uprave kao i NO su bili uhapšeni a je HNB smatrao tu Upravu suodgovornom za takvo teško stanje u Banci. Budući je bio u NO tužitelja od 23. 5. 2013. HNB je predložio da netko od članova NO preuzme mandat predsjednika uprave tužitelja, dok je gđa. U bila član uprave te je ostala do isteka mandata. I. tuženik je naveo da je je još u vrijeme dok je bio član NO tuženika stalno bio na sastancima HNB i to povremeno s II. tuženom kao i sa drugim članovima NO a ti su se sastanci održavali kao na zahtjev članova NO tužitelja tako i po pozivu same HNB. I. tuženik je u iskazu naveo da je HNB bio u nadzoru banke i da je HNB bila u cijelosti upoznat sa stanjem poslovanja tužitelja posebno s nelikvidnošću te da u tim okolnostima HNB dopušta tužitelju jedan zajam za likvidnost u iznosu od okvirno 40. – 50 milijuna kuna a u vrijeme davanja tog zajma I. tuženik je bio član NO. Kod kod navedenog I. tuženik je istaknuo da je banka dnevno gubila likvidnost odnosno i kontinuirani odljev depozita je e bio iznimno visok radi okolnosti vezanih za hapšenje obitelji ĐČ, ranijih članova uprave i NO-a radi čega su komitenti povlačili svoje štednje i depozite, zatvarali su račune i odlazili iz Banke. U takvim je okolnostima HNB je inzistirala od NO-a da se hitno pronađe rješenje za novu Upravu imajući u vidu istek mandata g. Z a Banka – tužitelj našla i se u poziciji da nema Upravu budući drugi član Uprave nije mogao zastupati samostalno te da je on u tim okolnostima pristao postati član Uprave. Njegovo imenovanje nije bila odluka skupštine već odluka NO-a banke upravo radi izvanrednog stanja o čemu je HNB imao saznanje, da je on prihvatio njegovo imenovanje za predsjednika Uprave te je HNB potvrdila to imenovanje i to kao privremeno rješenje za period od tri mjeseca upravo radi prevladavanja navedenih okolnosti. U vrijeme vrijeme dok je bio član NO tužitelja nije kod tužitelja bio u radnom odnosu te da je zapravo na posao predsjednika uprave tužitelja došao s Burze no da je prije bio zaposlen u HANF-i. U iskazu je naveo da da je imenovanjem za predsjednika Uprave tužitelja bio svjestan svih okolnosti u kojima se tužitelj - Banka našla kada je on preuzeo mandat kao i obaveza i prava koje je imao kao predsjednik uprave u tim okolnostima ali i prema odredbama ZTD-a i da je zasnovao radni odnos kod tužitelja. Nakon što je cjelovito upoznat sa okolnostima u kojima je Banka bila u vrijeme kada je on preuzeo mandat , započelo se s mjerama za sanaciju stanja Banke a osnovne podatke o stanju i poslovanju banke dali su mu gđa. U, direktori sektora kao i članovi NO , nastavno je naveo da su HNB i NO banke na sastancima ugovarali načine u cilju spašavanja Banke za koju je naveo da je "tonula" a vezano upravo za rješavanje problema dionica Industrogradnja grupe a što je bilo sadržano u zapisniku HNB-a kao rizičan plasman koji je dugotrajan te je bilo nužno i potrebno donositi određene odluke u cilju rješavanja konkretno svakog plasmana kredita a posebno za Industrogradnju grupu kako bi se pronašlo rješenje i uspostavljanje redovnog i zakonitog poslovanja Banke budući se do tada nije ništa poduzimalo za rješavanje tih problema pa i problema Industrogradnja grupe a od gđe. U je dobio obavijest da neki korisnici od tog kredita npr. TČ, Ć i Č su najavili kako će tužiti banku radi obračuna kamata na kamatu i te je tužitelj- banka bila izložena riziku tih postupaka. Na upit suca koje je konkretne mjere poduzimala ranije Uprava banke za sanaciju postojećeg stanja pa time i naplatu kredita Industrogradnja grupe a time i za kredit I, I. tuženik je naveo je da je za nju ranija Uprava donijela odluku da se za nju pokrene ovrha a ne i za ostale dužnike. U iskazu je naveo da je preuzeo dužnost kod čega primopredajni zapisnik je sačinjen vrlo načelno a da su detaljnije dužnosti preuzimali pojedini direktori sektora, da je njegov primarni cilj bio dokapitalizacija banke ili od strane postojećih dioničara no da za dokapitalizaciju od dioničara nije dobio odobrenje, odnosno oni nisu bili voljni dokapitalizirati banku te da je zapravo rješenje bilo sanirati stanje u Banci, smanjiti reputacijski rizik, pronaći investitore koji su voljni investirati u Banku i time preuzeti vlasništvo a što se u njegovom mandatu i dogodilo te da su investirali g. NŠ i g. ŠŠ i to 10.2.2014. uplatom kapitala od oko 10. milijuna eura čime je postignut cilj stabilizacije banke te je nakon toga HNB koja je s tim bila upoznata i cijelo vrijeme je bila obavještavana o postupku dokapitalizacije, dala suglasnost i povukla mjere koje su ranije bile od nje izdane vezano za upravljanje Bankom. Tako su se nakon dokapitalizacije tužitelja - Banke kreditne mogućnosti Banke povećale tako da je mogla plasirati kredite veće vrijednosti.

43. Na upit suca od kada mu je poznato da je I dužnik prema Ugovoru o nenamjenskom kreditu od 13.5.2008. i Aneksa istog od 09.06.2009. I. tuženik je naveo da je to bilo tijekom rujna 2013. a taj mu Ugovor prezentirao Sektor rizika banke kojem je na čelu bila M i to na sjednici uprave a prezentirani su i podaci o drugim dužnicima po kreditima za Industrogradnju te je Ž navela navela ispred svog Sektora kako je potrebno te postupke naplate po tim kreditima definirati nagodbama s dužnicima. a da je sa takvim stavom Uprava upoznala NO te da je na sjednici u listopadu 2013.g. donesena odluka da se sa svim dužnicima traži rješenje mirnim putem gdje god se to može, da se naplati što se može naplatiti i da se pri tome izbjegnu koliko je moguće sudski postupci. Na upit suca da li je ovršni postupak pokrenut za vrijeme njegovog mandata navodi da možda i je da se sa sigurnošću ne može očitovati, no da je odluke o tome da li će se i protiv koga pokrenuti ovrha radi naplate tog potraživanja donosio Pravni sektor u suradnji sa Sektorom za rizik a nastavno je naveo da se ne može sa sigurnošću sjetiti sve o okolnostima pokretanja ovrhe protiv I no da kako je naveo, da je stav tužitelja - Banke bio da se svi postupci riješe mirnim putem i po istom kriteriju prema svima bez privilegiranja nekoga od dužnika ili njegovog dovođenja u teži položaj. Na upit suca da li on osobno poznaje I dok je bio član i predsjednik uprave I. tuženik je naveo da ju je upoznao kao zaposlenika banke, a na upiti da li je sa njom imao posebne kolegijalne ili prijateljske odnose naveo je da nije te da ju je poznavao u okviru poslovnog odnosa koje je imao kao i s drugim zaposlenicima i direktorima banke. Na upit suca u kojim okolnostima dolazi do Odluke od 26.11.2013. da se sa I postigne nagodba, odnosno Sporazum o namirenju od 28.11.2013. I. tuženik je naveo navodi da je to bilo na temelju razgovora koji je obavljen sa svim dužnicima u Sektoru rizika koji je vodila M, da je u toj grupi tuženika bilo oko 10 osoba , da su tri dužnika prihvatili nagodbu a prema upravo tim razgovorima Sektora za rizike i njihovim ocjenama mogućnosti plaćanja i to za TČ za iznos od oko 600.000,00 kn na način plaćanja u dva navrata 2013. i 2014.g., za Ć za iznos od oko 15. – 20.000,00 kn a za gđu. I je naveo da je sveukupno plaćeno s njene strane 2. milijuna i 200.000,00 kn sa kamatama i glavnicom a taj mu je podatak prezentiran od Sektora za rizik. Na upit suca da li I taj iznos platila povremeno ili odjednom. I. tuženik je naveo da o tome se ne može sa sigurnošću očitovati, dok je na upit zašto se pokreće postupak ovrhe protiv nje tuženik je naveo da o tome nema saznanja odnosno da se ne sjeća. Na upit suca da li on sa I ikada razgovarao o podnesenom ovršnom prijedlogu, donesenom rješenju o ovrsi, činjenici da na isto nije uložen prigovor te da je to rješenje pravomoćno, I. tuženik je naveo da se sa sigurnošću toga ne može sjetiti radi opsega posla koji je tada obavljao a na upit suca da li joj je sugerirao da ne podnosi prigovor na navedeno rješenje o ovrsi I. tuženik je naveo da nije . Na daljnji upit suca u kojim okolnostima i na temelju kojih podataka uprava banke donosi Odluku 26.11.2013. da se visina duga za I utvrđuje u iznosu od 15.000,00 kn I. tuženik je naveo da je ta odluka donesena na temelju sjednice Uprave banke a na kojoj su bili prisutni direktori sektora pa tako i Sektora za upravljanje rizicima te da je on imao saznanja da će se nakon te odluke Uprave i Odluke od **.**.2013. sa I potpisati Sporazum o namirenju tražbine 28.11.2013. Na upit suca da li smatra da je potpisom tog Sporazuma o namirenju tražbine sa I od 28.11.2013. postupao kao savjestan gospodarstvenik i da li je u tom trenutku kada ga je potpisivao smatrao da je raspolagao sa svim potrebnim primjerenim odnosno relevantnim informacijama u smislu čl. 252 ZTD-a I. tuženik je naveo da u svim navedenim okolnostima koje je iznio u iskazu kako smatra da je postupio kao savjestan gospodarstvenik odnosno kao predsjednik Uprave te da je kod donošenja te Odluke za zaključenje Sporazuma o namirenju tražbine sa I raspolagao s onim informacijama odnosno podacima koji su mu prezentirani od strane stručnih službi banke , a posebno pri tome misli na podatke koje je dobivao od Sektora analize i upravljanja s rizicima. I. tuženik je naveo da gđa. je I uplatila iznos od 15.000,00 kn jer inače ne bi bila izdana Potvrda da banka više prema njoj nije imala potraživanja, dok na upit suca da li se može očitovati tko je potpisao Potvrdu od 18.12.2013., ( lista 30 ) spisa koja mu se Potvrda prezentira, da li se može očitovati tko je potpisivao odnosno tko je mogao potpisati Potvrdu od 18.12.2013. naveo je kako misli da je to potpis M koja je i bila na čelu Sektora za upravljanje rizicima. Na daljnji upit suca da li je od strane bilo kojeg tijela banke bilo protivljenja donošenju Odluke od 26.11. 2013. ili prijedloga da se u odnosu baš na nju I postupi drugačije vezano za naplatu , I. tuženik navodi da ne, da nikakav drugi prijedlog ni protivljenje nije izneseno od bilo kojeg tijela te da se po istim kriterijima vezano za platne mogućnosti za svakog dužnika postupilo po istom kriteriju prema njegovim mogućnostima otplate. Na daljnji upit suca da li je po njegovom shvaćanju donošenjem Odluke od 26.11.2013. i zaključenjem Sporazuma od 28.11.2013. društvu tužitelja – Banci nanesena šteta, I. tuženik je naveo navodi da ne, ponovno ukazujući na činjenicu da je Banka za 2014.g. dovedena u stanje stabilnostima o čemu govore pozitivni rezultati za 2014.g. Na upit da li je HNB provodio nadzore vezane za plasmane dionica Industrogradnja grupe pa tako i načina zatvaranja potraživanja I. tuženik je naveo da je HNB sustavno i često pratilo rad uprave kojoj je on bio na čelu, HNB je imala uvid u svu dokumentaciju pa tako i u isprave vezane za dugovanje po plasmanu Industrogradnje i načina zatvaranja tih dugovanja te je posebno naglasio naglasio da je HNB imala saznanja o zatvaranju svakih od potraživanja.

44. Na upit punomoćnika tužitelja I. tuženik je naveo da je bio zamjenik predsjednika uprave, u periodu za koji se ne može sa sigurnošću sjetiti no da je bio predsjednik uprave od 01.08.2013. do 28. 2.2015. a da je do sredine 2014. bio zamjenik predsjednika uprave. Nastavno, navodi da je prije toga bio predsjednika NO tužitelja od 23.5.2013. do 1. 8.2013. a budući je ranijoj Upravi isticao mandat to HNB nije toj " staroj Upravi" produžila mandat smatrajući je odgovornom za stanje u tužitelju, te je na inicijativu NO tužitelja imenovan predsjednikom uprave. Na upit suca zašto smatra da mu je povjerena dužnost predsjednika uprave a koju je HNB potvrdio, kada je solucija bila i da se imenuje privremena uprava, I. tuženik je naveo i kako smatra da je to bilo iz okolnosti ukupnog teškog stanja u tužitelju- Banci i činjenice da je to nađeno kao povoljnije rješenje imajući u vidu njegov raniji mandat u NO i poznavanje situacije u društvu tuženika. Nastavno na upit upit punomoćnika tužitelja, u vrijeme njegovog mandata u čijoj je nadležnosti bilo donošenje odluke o otpisu duga i to konkretno u predmetu I, I. tuženik je naveo da je generalno za sve takve situacije Sektor rizika davao prijedloge za rješavanje naplate dugovanja, a u kontekstu konkretnog duga I prijedlog za nagodbu je od tog istog Sektora bio davan u više navrata no ističe kako ranija Uprava nije imala " hrabrosti" takvu nagodbu i zaključiti a koje se pitanje vuklo pet godina no da su on i II. tuženik bili na više sastanka u HNB kada im je ukazivano od strane viceguvernera ZČ da je potrebno sanirati stanje u banci, da je potrebno donositi odluke u cilju sanacije stanja u banci i naplate potraživanja kako bi se stopa adekvatnosti kapitala pokrenula u pozitivnom smjeru i kapital počeo rasti no da se ne sjeća da bi bilo govora o konkretnim dugovanjima prema banci pa tako i predmetu I. Naveo je u iskazu da je u tom periodu upravo HNB provodio nadzor nad radom banke a u banci je bio i USKOK te naveo da je i USKOK bio obaviješten o svim zaključenim nagodbama pa tako i sa nagodbom sačinjenom sa I a što je bilo misli krajem 2013. Na ponovno pitanje punomoćnika tužitelja u čijoj je nadležnosti bilo donošenje odluke o otpisu duga S. prisutni tuženici kao i njihovi punomoćnici prigovarali su sadržaju takvog pitanja, smatrajući isto kapcioznim budući se u ovom slučaju nije radilo o otpisu duga već o načinu njegovog rješavanja, a I. tuženik je naveo da je to bilo u nadležnosti uprave. Na upit punomoćnika tužitelja da li je za Odluku od 26.11.2013. uprava tužitelja trebala imati odobrenje NO ( list 19 spisa) I. tuženik je naveo navodi da su imali načelno uputu NO da se izbjegavaju sporovi i da gdje god se to može zatvore dugovanja mirnim putem budući su sporovi neizvjesni u dužini postupka i u tom smislu punomoćnik tužitelja je ukazao ukazuje na At.5. zadnji dio ( list 601 spisa) te ponavlja pitanje da li je NO u tom smislu trebao donijeti posebnu odluku ili uputu, I. tuženik je naveo da se ne sjeća da bi postojala posebna odluka u Statutu banke ili postojanje neke posebne odluke bilo kojeg tijela tužitelja za davanje takve odluke pri čemu I. tuženik ponovno ukazuje na kontekst svih događanja vezanih sa stanje društva, njegovu likvidnost kao i uopće mogućnost namirenja potraživanja vezano za dugovanja po Ugovorima za Industrogradanja grupu. U odnosu na dio iskaza dan na zadnjem ročištu da je stav Banke bio da se dugovanja iste grupe problema riješe mirnim putem i na jednaki način prema svim dužnicima, I. tuženik ponovno ističe da je to bila zajednička odluka kako NO tako i Uprave a na temelju procjene Sektora rizika imajući u vidu kredibilitet banke i mogućnost naplate uopće, a na upit na čiju konkretnu inicijativu je donesena takva odluka I. tuženik je naveo da koliko se sjeća da je to bila zajednička odluka svih navedenih kao jedno načelno rješenje za naplatu tih dugovanja.

45. Na prijedlog punomoćnika tužitelja, I. tuženiku se prezentirao dokument dopis od 21.10.2013. upućen NO-u, s pitanjem na čiji prijedlog je isti sastavljen, te je I. tuženik naveo da je te tablice kao i sadržaj istih radio Sektor za procjenu rizika (list 603 spisa ) te je posebno ukazao na činjenicu da se na listu 603 nalazi izračun iznosa za namirenje kroz vansudsku nagodbu po danim smjernicama po prijedlogu Uprave a prema podacima sadržanim u toj tablici te je ostao kod svog navoda ranije iznesenih da je isto sastavljao Sektor za rizike a na upit kako obrazlaže navod da se izračun za namirenje donosi na prijedlog uprave, I. tuženik je naveo da je bilo nekoliko tih varijanti za naplatu te je ponovio da je izračun sačinjavao upravo Sektor za rizike. . Na inzistiranje punomoćnika tužitelja čija je bila inicijativa da se svi dužnici gledaju skupno pa tako i I smatrajući i ukazujući da Banka kao takva nikada nije donijela odluku o skupnom sagledavanju svih dužnika imajući u vidu specifičnost svakog od njih a posebno činjenicu da je protiv I ishođen ovršni naslov koji je bio naplativ tim prije što je ona imala redovna primanja, I. tuženik je naveo da je inicijativa u osnovi bila zajednička odluka postignuta u razgovorima sa NO i sa Sektorom za rizik a da je donesena u kontekstu cjelovitog sagledavanja namirenja dugovanja bez obzira na cjelovitost odluke imajući u vidu činjenicu vezanu za svakog dužnika a sve vezano za po njemu do tada naplaćeni iznos dugovanja prema stanju kredita te mogućnost naplate uopće. Na upit punomoćnika tužitelja, da li je za vrijeme njegovog mandata, u bilo kojem drugom predmetu osim I sagledavao dužnike skupno a ne pojedinačno, I. tuženik je naveo kako su svi dužnici promatrani istim kriterijem ponovno ukazujući da se kod toga vodilo računa o stanju duga, naplaćenom iznosu, mogućnosti naplate te da u tom smislu predmet I ni na koji način nije tretiran drugačije, s time da ponovno navodi da je gđa. I dobila kredit od 2. milj. kn a do nagodbe platila iznos oko 2.milj. i 300 tis. kn , te da je zapravo I pretplatila svoje dugovanje te je ponovo istaknuo da se kod definiranja visine potraživanja banke u odnosu na dužnike vodilo činjenicama visine dobivenog kredita i iznosa naplaćenog kredita a sve ukupno u kontekstu položaja banke i mogućnosti saniranja njenog poslovanja te da se išlo ka cjelovitom rješavanju problema, no da je svaki dužnik promatran pojedinačno ali u kontekstu njegovih iznosa dobivenog kredita i plaćenog dijela. Na pitanje suca u tom kontekstu, zašto se I prema utvrđenom iznosu dugovanja od oko 700 tisuća kuna zaključuje nagodba od 15 tisuća kuna te da li se vrši procjena mogućnosti naplate od druge imovine a ne samo plaće, I. tuženik je ponovo naveo da kako se radilo o skupnom rješenju imajući u vidu da je I platila oko 2., milijuna 300 tisuća te ako bi se i naplaćivalo po plaći npr. sa I da se otvara pitanje a u kojem vremenskom periodu bi bio naplaćen taj dug od preko 700 tisuća kuna kao i dugovanja drugih dužnika a u situaciji kada tužitelju prijeti stečaj. U tom kontekstu I. tuženik je naveo i činjenicu da s nekim dužnicima koji nisu prihvatili nagodbu a ponuđena im je, da nema saznanja da bi bilo od njih bilo što naplaćeno osim npr. od LČ nakon pet godina od kojih je naplaćeno oko 50 tisuća kuna a za njegovog mandata da je za I, TČ i Ć naplaćeno oko 670 tisuća kuna a što je značajno popravilo stopu adekvatnosti kapitala koja je do tada klizila prema nuli i time se dalo argument HNB-u da se ne pokreće stečaj i stvarali su se uvjeti da dođe novi investitor u Banku a što je bilo jedino rješenje za spas Banke kada se ima u vidu da su svi značajni komitenti povukli svoj račune kao npr. Grad Karlovac, sva gradska poduzeća iz Karlovca, a štediše su počele povlačiti depozite. I tuženik je naveo naveo da je znao u kakvoj će se situaciji naći da tu funkciju nikada ne bi preuzeo a upit punomoćnika tužitelja da li je vršena provjera imovine I I. tuženik je naveo da o tome sa sigurnošću se ne može očitovati jer je to bio posao Sektora rizika a s tim u vezi upravo ukazuje na dopis tog Sektora vezano za pokrenute postupke prisilne naplate u pogledu roka okončanja tih postupaka kao i visine naplate koju nije bilo moguće procijeniti, a koja će dužina postupka ovisiti o tome da li će neki od njih priječi u parnice ili ne, a sama visina moguće naplate za slučajeve pozitivnog ishoda za banku ovisit će o vrsti i vrijednosti imovine koja će se naknadno utvrditi u tim postupcima, a sve se odnosi na dopis od 3.9.2013. Na upit punomoćnika tužitelja da li je nakon ovršnosti rješenja o ovrsi za koje je utvrđeno da je pravomoćno i ovršno 13.9.2013. ( list 17 spisa) Uprava krenula u utvrđivanje imovine gđe. I, a imajući u vidu sadržaj dopisa od 3.9.2013. koji se radio a u momentu kada postupak u odnosu na I nije bio okončan, I. tužitelj je naveo da on kao Uprava i nije obavljao taj posao i da je to bio posao Sektora za rizike te je ponovo naveo kako je Uprava bila fokusirana na spašavanje banke od stečaja i da smatra da je Uprava poduzela sve kako bi uspostavila redovno i zakonito poslovanje Banke uz podršku i nadzor HNB-a a kontaktiralo se i sa USKOKOM i DORH-om a pri tome ističe kako je USKOK imao pristup svoj dokumentaciji pa pretpostavlja svoj dokumentaciji dokumentaciji vezanoj za kredit I i način definiranja potraživanja banke prema njoj. Na upit punomoćnika tužitelja koliko je vremena prošlo od navedenog zaključka do prijedloga NO-u od strane Uprave za rješavanje pitanja dugovanja pa i I, I. tuženik je naveo da se sa sigurnošću ne može sjetiti a nastavno kada se po mu se prezentira dopis uprave NO-u od 25.10.13. ( list 141-142 spisa) na upit zašto se odluka o suglasnosti za sklapanje vansudskih nagodbi donosi već 8 dana nakon zaključka od 16.10.13. , I. tuženik je ponovo istaknuo kritično stanje u Banci , rokove za sanaciju banke u cjelini koji su bili iznimno kratki, na kreditnu reputaciju Banke vezano za objavu u medijima posebno vezano za činjenicu da je protiv ranije Uprave ĐČ bio pokrenut kazneni postupak a bilo je i reakcija dioničara vezano za činjenicu da dionice zapravo nisu niti glasile na njih. Na upit punomoćnika tužitelja da li je kod donošenja odluke od 26.11.13. imao mišljenje Pravne službe i Sektora naplate rizičnih portfelja I. tuženik je naveo da se radi proteka vremena sa sigurnošću ne može sjetiti. a na upit da li je trebalo postojati takvo mišljenje, I. tuženik ukazuje na svu dokumentaciju koja je ranije dostavljena i radi koje je takva Odluka i donesena. Kod navedenog je istaknuo kako je M tada na čelu Sektora za rizike uputila dopis svim dužnicima po nalogu uprave i s njima obavila razgovor pa tako pretpostavlja da je i sa I obavila razgovor o načinu i mogućnosti naplate potraživanja te da on ima saznanja da je M obavila te razgovore, a na upit suca da li je iskazivala nezadovoljstvo ili protivljenje rješenjima za rješavanje problema dugovanja pa tako i za naplatu I u iznosu od 15.000,00 kn I. tuženik je naveo da da po njegovom saznanju M nikada nije tako postupila odnosno iskazivala protivljenje da se dug prema gđi. I naplati u iznosu od 15.000,00 kuna niti su to iskazivala druga tijela Banke. Na decidirani upit punomoćnika tužitelja zašto je definiran iznos od baš 15 tisuća kuna a iz tablica je proizlazilo da je iznos od 0 kuna za naplatu odnosno tko je točno dogovorio iznos od 15.000,00 kn , I tuženik je naveo da se sa sigurnošću ne sjeća no navodi da se sjeća da su postupali u dobroj vjeri sa postupanjem dobrog gospodara u cilju sanacije stanja banke i izbjegavanja stečaja te je ponovo istaknuo kako je HNB o svemu bila obaviještena i ne samo uz taj nadzor već i tijekom svih sastanaka koje je uprava imala sa HNB-om.

46. Kada se I. tuženiku prezentiraju dijelovi iskaza I i M a prema kojima one (M i I ) uopće nisu kontaktirale posebno ne vezano za Sporazum kojim je definirano potraživanje od 15.000,00 kn, kako on komentira činjenicu da oba dvije negiraju u iskazu da bi uopće osobno kontaktirale. I. tuženik navodi da se sa sigurnošću toga ne može sjetiti međutim ostaje kod činjenice da je Uprava dala takav nalog. Na upit punomoćnika tužitelja da li je prije Odluke od 26.11.13. kontaktirao g. AČ vezano za naplatu poreza, doprinosa i sl. u odnosu na sporazum sa I I. tuženik je naveo da vrlo vjerojatno je te da mu je rečeno kako će sve biti napravljano po propisima vezano za taj Sporazum. Kada se I. tuženiku prezentirao dio iskaza P u kojima ona opovrgava da bi razgovarala sa I. tuženikom vezano za naplate poreza, doprinosa i sl. i u kojem ona to ona to izričito demantira, I. tuženik je naveo da je kontaktirao sa P ali da se detalja vezano za uplatu poreza , doprinosa i sl. sa sigurnošću ne može sjetiti niti je on dao bilo kakav naputak da se postupi kod zaključenja te nagodbe suprotno propisima koji reguliraju tu materiju. Na upit punomoćnika tužitelja da li je on osobno kontaktirao sa I vezano za povrat dugovanja, navodi da je I priznala dugovanje i ukazala na želju da se to riješi i da je ona zapravo poslužila banci za realizaciju tog kredita i da se vidjelo na njoj da je bila u stanju nelagode i stresa vezano za isplatu tog dugovanja. Naveo je u iskazu da da je osobno nije poznavao niti je bilo dogovora o tome da se njeno dugovanje definira drugačije no druga dugovanja. Nastavno na upit da li je bilo u razgovoru i pitanja o pripisivanju kamata odnosno nekorektnom izračunu kamata I. tuženik je naveo da je s njom o tome konkretno razgovarao no načelno se sjeća da je bilo prigovora vezano uz pripisivanje kamata. dok je na upit da li je on kao predsjednik Uprave tražio podatke ili kontrolirao pripisivanje kamata i njihov obračun I. tuženik naveo je da se ne sjeća no da je za vrijeme njegovog mandata netko od dužnika tužio Banku radi pripisivanja kamata te ponovno naglasio kako je Uprava bila fokusirana na izvlačenju banke iz teškog stanja. Na upit kako komentira navod iz ranijeg iskaza da je bivša Uprava donijela odluku da se ovrha pokrene protiv samo protiv I a ne i drugih dužnika navodi da je možda to tada tako rekao no koliko se sjeća kako je ovrha pokrenuta koliko se sjeća protiv svih dužnika no da su neki podnijeli prigovore i postupci su otišli u parnicu. I tuženiku se prezentirao dio dopisa Uprave NO-u od 25.10.2013. toč. 6. i 7. u kojoj je navedeno da I nije uložila prigovor/ žalbu očekujući zaključenje vansudske nagodbe a da su drugi dužnici ulagali prigovore , I. tuženik je naveo da on sigurno nije sa I razgovarao o zaključenju nagodbe a pri čemu je ponovo istaknuo da je materijale za navedeno priredio Sektor rizika a na upit zašto je tom dopisu navedeno da se samo sa I očekuje nagodba a ne i sa drugim dužnicima, I . tuženik je naveo da je postojao generalni stav da se ne ide u sporove radi reputacijskog rizika i da on ne može nagađati zašto su drugi dužnici ulagali prigovore na rješenje o ovrsi i upuštali se u parnicu a I nije , da je to bila odluka svakog od dužnika, da joj on osobno nikada nije prezentirao niti stavljao u izgled zaključenje nagodbe na 15. 00,00 kuna a da li je netko drugi, da to ne zna. Na upit suca da li on ocjenjuje realnim zatvaranje dugovanja od 700 tisuća kuna sa nagodbom od 15 tisuća kuna I. tuženika ponovno ističe da se gledalo koliko je pojedini dužnik bio dužan, koliko je vratio, dužinu i ishođenje parničnih postupaka i njihovu neizvjesnost i u kontekstu svega i reputacija banke. Na upit suca da li je I bila u tom smislu privilegirana I. tuženik je to odlučno otklonio i ponovno ukazao na materijale i isprave dostavljene tijekom postupka vezano za stav svih tijela Banke pa i Sektora za rizike za potrebom rješavanja dugovanja putem nagodbe.

47. Na upit punomoćnika tužitelja da li je s nekim vezano za t. 6. razgovarao ( list 142) razgovarao o kakvoj nagodbi bi se radilo, I. tuženik je naveo da se sa sigurnošću ne može očitovati radi proteka vremena no da su sve procjene i visine i mogućnosti naplate sadržane u spisu te da saznanja tko je konkretno sa I razgovarao nema no da je to rekao vjerojatno netko tko je bio upoznat sa situacijom i svim mogućnostima naplate, a da li je takvu nagodbu u izgled mogao dati netko bez odobrenja i znanja Uprave I. tuženik je naveo da je to bilo u kontekstu cjelovitog rješenja pitanja dugovanja i da se on radi proteka vremena, velike količine posla, prijetećeg stečaja i nije mogao fokusirati na zaključenje jedne on nagodbi. Na upit punomoćnika tužitelja da li je po njegovom saznanju osoba koja je potencijalno i razgovarala sa I o sklapanju nagodbe i to na iznos od 15 tisuća kuna mogla imati saznanja za zaključenje takve nagodbe, I. tuženika navodi da je to hipotetično pitanje i ponovno ukazuje na obimni sadržaja dokumentacija u spisu kao i njegovu ulogu u društvu tužitelja te prioritete u poslovanju tijekom njegovog mandata. Na upit punomoćnika tužitelja da li je na sjednici uprave 26.11.2013. ( list 20-26 spisa) bila i S, I. tuženik je naveo a se sa sigurnošću ne sjeća , međutim budući se radilo i u t. 2. Sektora analize i upravljanja rizicima i za I da dopušta mogućnost da je i ona M bila odnosno kada mu se prezentira cjeloviti zapisnik navodi a i razvidno iz lista 25. da je sudjelovala i M. Na upit punomoćnika tužitelja da li je on razgovarao sa M o točki 2.2. list 23 spisa, I. tuženik navodi da se sa sigurnošću radi proteka vremena o tome ne može očitovati no ukazuje da je nesporno na toj sjednici bila M te da je mogla ako je smatrala potrebnim obrazložit tu odluku ili se njoj protivi. Navodi da nikada nije onemogućio nikome pa tako ne bi ni B zabranio da se takvoj ili drugoj odluci protivi ili iznese svoj stav o njoj, te da je M vrlo vjerojatno iznosila sadržaj te odluke 2.2. i da se on ne sjeća da bi M iznosila bilo kakve dvojbe, rezerve ili primjedbe ili ukazivala na nedostatke vezano za zaključenje takve nagodbe sa I, a u suprotnom da je ona tako postupila da bi se tražila dodatne dokumentacija, pojašnjenje i sl. dok na upit suca tko je pripremao materijale za tu 78. sjednicu uprave navodi da su to bili pojedini naznačeni sektori koji su i obrazlagali pojedine točke dnevnog reda. Na upit punomoćnika tužitelja da li zna kome bi bili plasirani ti krediti iz 2008. pa tako i gđi. Lučić I. tuženik je naveo da je to bilo prije njegovog mandata, da je on zatekao takvo stanje te da bi i punomoćnik tužitelja o tome mogao imati saznanja budući je bio zastupnik tužitelja u tom predmetu a na pit tužitelja koliko je uplata od 15 tisuća kuna utjecala na likvidnost banke odnosno na stopu adekvatnosti jamstvenog kapitala (SAJK) I. tuženik je naveo da je to udio od 0,18 % , no da je time banka otklonila od sebe jedan spor i trajanje tog postupka kao i s tim troškove postupka, a na na upit punomoćnika tužitelja da li je HNB provodila nadzor prije njegovog mandata navodi da je HNB krenuo u nadzor početkom njihovo mandata, pretpostavlja radi aktivnosti USKOKA a upravo s ciljem da novoj upravi omogući cjeloviti uvid u poslovanje banke dugovanja i sl. te da su on i drugo tužena u cijelosti i otvoreno surađivali sa HNB-om, da im je HNB pomagala u njihovim naporima da se stabilizira stanje Banke te da je HNB sačinila zapisnik koji je Banka zaprimila krajem 2013. Na upit punomoćnika tužitelja da li je HNB bila u nadzoru u vrijeme kada je donesena Odluka od 26.11.2013. I. tuženik je naveo da se sa sigurnošću ne može sjetiti no da se sjeća da je banka u tom periodu bila u nadzoru te navodi da se ne sjeća da bi HNB imala posebno očitovanje vezano za nagodbu sa I te je u iskazu naveo neravnopravnost stranaka u ovom postupku u smislu "nejednakost oružja" imajući u vidu činjenicu da su tuženici prestali obnašat svoje funkcije kao i rad u društvu tužitelja prije više od 10 godina te da ne raspolažu niti su u mogućnosti raspolagati sa svom dokumentacijom osim onom koja je sadržana u spisu i koju dostavlja pa i tužitelj, dok tužitelj raspolaže dokumentacijom i to recentnom kao i ranijom vezanom za ovaj slučaj radi čega tuženici nisu u ravnopravnom položaju vezano za materijalne dokaze kao i komunikaciju koja je sadržana u e-mail komunikaciji a kojom raspolaže tužitelj, a radi čega njihovi iskazi radi proteka vremena ne mogu obuhvatiti cjelovito stanje stvari vezano za tužbeni zahtjev odnosno okolnosti kojima tužitelj potkrjepljuje svoje dokaze. Navedeno punomoćnik tužitelja je naveo kako su navodi I. tuženika neosnovani iz razloga što su tuženici vrlo aktivno sudjelovali u ovom postupku na način da su u nekoliko navrata tražili vrlo egzaktnu i preciznu dokumentaciju od tužitelja da se dostavi u spis. Tužitelj je, premda je velika količina dokumentacije irelevantan za ovaj postupak, svu dokumentaciju dostavio u spis i na sva očitovanja vezano za nedostatke dokumentacije se očitovao. Dokumentacija koja je relevantna za ovaj postupak prileži spisu predmeta, na istu je tužitelj nekoliko puta ukazivao, ista je potpisana od strane tuženika te je na te okolnosti i na tu dokumentaciju tužitelj i ispitivao I. tuženika. Po stavu punomoćnika tužitelj nisu osnovani navodi da tuženici zbog proteka vremena se ne sjećaju bitnih okolnosti , naime tuženici od samog početka ovog postupka osobno su bili prisutni na svim ročištima koja su se pred sudom održala, bili su osobno prisutni prilikom izvođenja svih dokaza i saslušanja svih svjedoka koji su saslušani u ovom postupku.

48. Nastavno punomoćnik II. tuženika je istaknuo da su netočni navodi punomoćnika tužitelja budući je II. tuženik u ovom postupku u nekoliko navrata ukazivao sudu i tužitelju, kako tražena dokumentacija nije dostavljena u sudski spis, a isto se odnosi na ALCO izvještaja odnosno izvještaj Uprave prema NO vezano za poslovanje društva za period kada su tuženi bili članovi uprave kao i članovi NO. Punomoćnik . II. tuženika smatra kako je to relevantno radi utvrđivanja stanja u društvu tužitelja vezano za kontekst cijelog poslovanja banke i njenog stanja kao i razloga donošenja odluka vezano za reguliranje pitanja kredita za Industrogradnju grupu kao i svake druge poduzetničke odluke, ukazano je i na činjenicu da tužitelj nije dostavio ni tražene prigovore odnosno očitovanje na zapisnike o nadzoru HNB-a kao i rješenje HNB-a iz 2011., 2012. i 2013.g. kako je predloženo još u odgovoru na tužbu II. tuženika te na pripremni ročištima, a od kojeg prijedloga II. tuženik nije odustao. Nastavno je punomoćnik I. tuženika je istaknuo činjenicu da je tužitelj imao sredstva osiguranja za naplatu kredita za I, TČ, i Č i to od 2008.g. te da unatoč činjenici da dug po tim kreditima za te dužnike nije vraćen, da tužitelj ništa ne poduzima u periodu do 2011. radi naplate istih, pa ni kasnije do 2013.g. iako je to mogao te da sada stavlja na teret tuženima da su u situaciji kada je tužitelj kao Banka i kreditna institucija bila u iznimno teškom položaju, izložena mogućnosti stečaja, da zaključuju konkretno nagodbu sa I kao i TČ u ranije naznačenim okolnostima u kratkom roku te da time zapravo smatraju da donose dobru poslovnu odluku u cilju očuvanja stabilnosti banke kao kreditne institucije a koja je bila izložena i medijskom pritisku pojedinih korisnika kredita Industrogradnje grupe a što bi sve doprinijelo negativnoj reputaciji tužitelja. Istaknuo je i da su takve nagodbe sklopljene ne samo sa I i TČ već i sa Ć, dok drugi dužnici nisu pristali na tu nagodbu i tuženi zapravo i ne znaju da li su njihova dugovanja i ako jesu u kojem iznosu naplaćena.

49. U odnosu na navode II. tuženika punomoćnik tužitelja je naveo kako je sva dokumentacija kojom tužitelj raspolaže dostavljena a u pogledu ALKO izvještaja naveo je e kako su isti irelevantni obzirom da stanje u kojem se banka nalazila, a koje je nesporno bilo teško, no da takvo stanje obvezuje Upravu na postupanje još većom dužnom pažnjom dobrog gospodarstvenika, prikupljanje svih relevantnih dokumenata prije donošenja poduzetničke odluke te poštivanja internih pravila banke. Činjenica da je uprava tražila dokumentaciju zaključkom od 16.10.2013. od Sektora za rizike, dokumentaciju vezanu na tijek ovršnog postupka i izglednost naplate tražbina, a koju dokumentaciju prilikom donošenja sporne odluke u odnosu na I nije imala dovoljno ukazuje da Uprava nije primijenila niti običnu, a kamo li povećanu dužnu pažnju da naplati što više od nenaplaćenog potraživanja. To što je neki kredit klasificiran u rizičnu skupinu C od ranije Uprave kao i Sektora rizika ne opravdava donošenje odluke bez provjere imovinskog stanja i faze u kojoj se vodi ovršni postupak. Tu okolnost je zapravo Uprava zaključkom od 16.10.2013. i potvrdila jer je tu dokumentaciju tražila od Sektora u trenutku kada je kredit gđe. I već klasificiran kao C. Isto tako okolnost da se do 2013.g. o izdanoj mjenici nije pokrenula ovrha protiv I neopravdavan Upravu na donošenje sporne odluke na način kako je ista donesena te je u nastavnom dijelu svog izlaganja punomoćnik tužitelja ostao kao u ranije iznesenim navodima vezanim za ovrhu protiv I i utvrđenja njene imovine i mogućnosti naplate po ovrsi ponovo ukazujući kako tako naplaćen dug od 15.000,00 nije značajno doprinio likvidnosti banke te da treba imati u vidu da gđa. I nije " običan" komitent već direktor sektora koji je po funkciji najbliži članovima Uprave što ukazuje na potencijalni sukob interesa koji još jasnije ukazuje na postupanje tuženika s dužnom pažnjom pa čak i povećanom pažnjom u konkretnoj situaciji.

50. Punomoćnik I. tuženika je ponovno ukazao na činjenicu da su uvjeti nagodbe bili isti prema svim dužnicima u plasmanu Grupe Industrogradnja i statusu C pa tako ističe slučaj TČ, KŠ koji uopće nisu bili zaposlenici banke ni u jednom periodu ni na jednom mjestu koji su sklopili nagodbe i to pod uvjetima kao i gđa. CŠ pa prema tom tumačenju pun. tužitelja TČ je " oprošteno" još veći iznos i to iznos od cca više milijuna kuna a uz navedeno je istaknuo i da odluka vezano za kredit KŠ jednako štetna kao i odluka CŠ. Na upit suca da li je uprava koja je došla nakon prestanka mandata tuženika poduzimala kakve radnje vezano za kako se navodi nezakonit otpis dugovanja navedenim drugim dužnicima poglavito I a do Poreznog nadzora koji je bio krajem 2016.g., pun. tužitelja navodi kako na ove okolnosti iskazivala KČ, te je naveo da pretpostavlja da je nadzor PU MF bio "okidač " za pokretanje ovoga postupka što ni na koji način ne isključuje ispunjavanje pretpostavki za odgovornost za štetu iz čl. 252 ZTD-a. Punomoćnik I. tuženika je osporio navode punomoćnika tužitelja navodeći ponovno kako je tužitelj imao sredstva osiguranja za sve dužnike pa i za gđu. I od 2008.g. i da ništa nije poduzeto radi naplate na temelju mjenica kao vjerodostojnih isprava, da nitko nije odgovorio a zašto ranije Uprave ne poduzimaju potrebne radnje za naplatu visokih dugovanja te da činjenica podnošenja prijedloga za ovrhu i to na temelju izvoda iz poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave ne mijenja na činjenici da je zapravo odluka tuženika za zaključenje takvih nagodbi u danom kontekstu teškog statusa banke bila ispravna, jer je upravo ta uprava odnosno tuženici uspjela u kratkom periodu i to u roku od 8 dana nesporno naplatiti iznos od oko 700 tisuća kuna, a od navedenih dužnika do tada i te odluke s naslove tih kredita nije naplaćeno ništa. Na upit punomoćnika tužitelja da li može imati saznanje koliko bi se i u kojoj dinamici naplatio dug prema ovršnom naslovu pravomoćnom od 13.9.2013. koji je glasio samo na novčana sredstva gđe. I te zašto ranija Uprava nije pokrenula ovrhu na temelju mjenica koja su izdana kao sredstva osiguranja za naplatu tog kredita, punomoćnik tužitelja je naveo kako je predmeta ovrha određeno na općenito na imovini ovršenika, a kako je ovo pitanje Uprava trebala sebi postaviti 26.11.2013.g. kada je donosila spornu odluku. Na nastavno pitanje punomoćnika tužitelj a da li ima saznanja da li je uprava koja je bila u mandatu nakon mandata ovdje tuženih poduzimala kakve radnje odnosno pravne postupke u odnosu na ovdje tuženike radi zaključivanja odnosno " nepovoljnog " Sporazuma i nagodbe i time povezanog oštećenja tužitelja a do nadzora Porezne uprave a i činjenice da se ovaj postupak pokreće protiv tuženika gotovo nakon dvije godine nakon izvršenog nadzora, punomoćnik tužitelja je naveo kako je već ranije istaknuo da se na ove okolnosti saslušavala S, a te da pretpostavlja da je porezni nadzor potaknuo ovo pitanje i podnošenje ove tužbe koja je pravovremeno podnesena, a ovaj protek vremena ne dovodi u pitanje ispitivanje pretpostavki iz čl. 252 ZTD-a. Nastavno nastavno vezano za upit suca o mogućnosti pokretanja ovrhe na temelju mjenice protiv gđe. I od strane ranije uprave punomoćnik tužitelja je naveo kako je prema njegovim saznanjima ta ovrha pokrenuta , kako I rješenju o ovrsi nije prigovorila zbog čega je rješenje postalo ovršno. Imajući u vidu da je ovrha bila pravovremena šteta tužitelja nije nastala neaktiviranjem mjenice već otpisom preko 100 tisuća eur duga od strane tuženika u trenutku kada su tuženici raspolagali protiv I ovršnim naslovom. Vezano za porezni nadzor punomoćnik tužitelja je naveo kako je tužitelj vodio postupak protiv I radi regresa, poreza i drugih davanja plaćenih po odluci od 26.11.2013., međutim sud je pravomoćno utvrdio kako je tužba neosnovani i da se tužitelj ne može obeštetiti od strane I jer je sporazumom od 28.11.2013. Banka utvrdila da nema nikakvih potraživanja prema gđi. I osim 15.000 kn,

51. Prisutna II. tuženica je navela kako ona taj Sporazum nije potpisala, nadalje vezano za proceduru donošenja ovdje sporne odluke iz studenog 26.11.2013. navodi da je već prethodno ŽDO Karlovac u svojem rješenju broj Kis-DO-9/22 od 13.3.2023. godine , a koji prileži spisu jer je dostavljen po II. tuženiku uz podnesak od 25.4.2023. eksplicitno navedeno da je cijeli postupak u odnosu na odluke tuženika vezano za kredit I i TČ vođen transparentno, da su bile uključene stručne službe Karlovačke banke d.d. te da je sa svim poduzetim radnjama i načinom rješavanja problema bio upoznat NO koji se suglasio sa stavom uprave. Nadalje ukazala je na treći dio saslušanja KČ na zapisniku ovog suda od 7.10.2022. gdje je između ostalog ista u zadnjoj rečenici na str. 2. zapisnika navela, a vezano za plasman CC, da je svaki od navedenih plasmana u tablici bio nenaplativ, imao je visoku starosnu strukturu i samo mjenicu kao instrument osiguranja, kod većine tih dužnika, pa tako i kod I. Također a vezano za zaključak od 16.10.2013. koji tužitelja ovdje navodi ključnim, II. tuženik je istaknula da je riječ o pogrešnoj interpretaciji sadržaja istog od strane punomoćnika tužitelja jer istim nije naloženo stručnim službama dostavljanje dodatne dokumentacije, već provjera. Uzevši u obzir da je ovdje sporna Odluka u odnosu na kredit I donesena 26.11.2013. i posljedično Sporazum 28.11.2013. , a za koji dokumenti su sastavljeni po stručnim službama tužitelja, jasno je da stanje koje je M kao direktor Sektora analize i upravljanja rizikom prezentirala upravi u pogledu naplativosti tražbine a prema S. gđi. I i istraživanja imovine je ostalo nepromijenjeno u odnosu na ishodišno prezentirani slučaj od strane M na sjednici uprave dana 25.09.2013.

52. Na upit suca da li su nakon donošenja odluke od 26.11.2013. i Sporazuma od 28.11.2013. donošene odluke Skupštine kojima bi se potvrdila ili osporio navedeni Sporazum, prisutni tuženi navode da su skupštine održavane, no da navedeno nije bila tema dnevnog reda, što od strane tužitelja nije osporeno a tuženi su istaknuli da u dobivali razrješnice na skupštinama. Na upit suca tuženima da li su kod zaključenja Ugovora kojima su imenovani za predsjednika članove uprave odnosno zamjeni predsjednika uprave dobivali i kakva druga prava osima prava na plaću, odnosno naknadu prisutni tuženi navode da nikakvi bonusi ni otpremnine nisu bili ugovarani osim plaće odnosno naknade, te da su tuženici koristi vozila službeno koje je po isteku mandata vratili. Na upit punomoćnika I. tuženika da se očituje u kojem stanju su bila potraživanja u odnosu na dužnike Industrogradnja grupe u plasmanu C, I. tuženik je naveo taj plasman C zapravo označava nenaplativa potraživanja te da je on te kredite u tom statusu i zatekao kada je imenovan predsjednikom Uprave a da su se ta potraživanja vodila van bilančno, odnosno da su ti "nenaplativi krediti" pojeli kapital banke što je osnovni uvjet za funkcioniranje banke na tržištu. Na upit od kada su navedena potraživanja pa i za I bila u C plasmanu, I. tuženik je naveo da su bila od 2011. koliko se sjeća, a na upit da li on kao predsjednik Uprave utvrđuje odnosno ispituje razloge takvog statusa tih kredita i razloga njihove nenaplativosti I. tuženik je naveo da to pitao M koja mu je odgovorila da je to bila politika bivše uprave te da nisu od ranije uprave nikada imali suglasnost da krenu u postupak naplate pa i s modalitetima osiguranja. Na upit pun. I. tuženika da li je on na početku mandata imao saznanja o tome da za kredit I postoji sredstvo osiguranja kao i za ostale dužnike I. tuženik je naveo da je kroz sastanke dobio to saznanje no da je kod stupanja na dužnost dobivao velike količine podataka pa tako i za ta dugovanja, upit na upit da li su pojedini od dužnika npr. KŠ i TČ prijetili istupanjem u medijima vezano za kredite Industrogradnje a što se odnosilo na njihov neravnopravni tretman od strane ranije Uprave i naplate kamatu na kamatu, I. tuženik je to potvrdio vezano za iznošenje podataka o nekorektnom postupanju Banke a što je moglo nanijeti reputacijsku štetu Banci odnosno tužitelju. Radi navedenog sazvani su sastanci i održavani su sastanci i s NO tužitelja kako bi dobili podršku za mirno rješavanje tih postupaka imajući u vidu situaciju u kojoj se banka nalazila i medijsku izloženost a I. tuženik je naveo i da su ti dužnici zvali i M radi rješenja problema dionica Industrogradnje što mu je ona osobno rekla, odnosno potvrdila. Punomoćnik I. tuženika je ukazao na na sadržaj zapisnika NO od 28.10.2013. vezano za sadržaj istoga na str. 600 spisa a posebno u odnosu na zaključak na str. 601 spisa a po kojem NO zaključuje da je povoljnije rješenja sklapanja izvansudkskih nagodbi s dužnicima u odnosu na moguće dugotrajne postupka s neizvjesnošću naplate ovih potraživanja te da NO prihvaća predložene opcije sklapanja nagodbi iz tablice 2. ( list 603) i u tim smislu mogućnost namire potraživanja te je ukazano i da NO nalaže da se dužnicima ponude varijante namire u što kraćem roku. U tom smislu punomoćnik I. tuženika postavlja pitanje I. tuženiku da li je on svoju poduzetničku odluku u vidu sklapanja nagodbe s dužnicima grupe Industrogradnja pa i sa I donio sagledavajući sve činjenice koje su utvrđene i iznesene na zapisniku NO ( str. 599-603 spisa), I. tuženik je naveo da je svoju odluku temeljio na tom stavu i odluci NO-a i podacima koji su mu prezentirani te da sagledavajući cjelokupnost situacije druge mogućnosti i nije bilo. Nastavno na upit da li je on u kontekstu te odluke izdvajao I vezano za njenu obavezu vraćanja kredita i u odnosu na druge dužnike, I. tuženik je naveo da je bio zauzet stav Uprave kao i NO-a da se prema svima jednako postupa vezano uz mirno rješenje putem nagodbi te je na upit punomoćnika za koje je sve godine dobivao razrješnice od strane tužitelja, I. tuženik naveo da je dobivao razrješnice za 2013.; 2014. kada su došli i novi vlasnici a dobio je i za 2015. za vrijeme trajanja mandata od tri mjeseca.

53. Na upit punomoćnika tuženika da li su Pravna služba i Sektor rizika protivili na bilo koji način sklapanju nagodbi sa I i drugim dužnicima u sadržaju kako su iste i naznačene, I. tuženik je naveo da niti jedna od tih službi tužitelja ni na koji način nije izrazila svoje protivljenje takvom načinu rješavanja dugovanja s dužnicima pa i sa I ni pisanim putem ni usmenim npr. na skupštinama kao i u neformalnim kontaktima, posebno je istaknuo kako su novi vlasnici tužitelja na nastavnim skupštinama za vrijeme njegovog mandata pohvalili takvo odlučivanje vezano za zatvaranje tih dugova što je uključivalo i rješavanje kredita odnosno pohvalili su način stabilizacije tužitelja, a što tužitelj po punomoćniku nije osporio. Na upit punomoćnika II. tuženika da se očituje na iskaz M na ročištu 7.10.2022. a u kojem je ona I. tuženiku navodno rekla " nemojte to činiti" i " neka se upita zašto to njegov prethodnik nije to učinio", I. tuženik je naveo kako mu se M nikada nije obratila s takvim upitom te osporava istinitost tog dijela iskaza kao i ranije. Na upit pun. I. tuženika, da li je nova Uprava kojoj je na čelu M a koja je stupila na dužnost 2015.g. pokrenula bilo kakav postupak protiv ranijih Uprava vezano za naplatu dugovanja za Industrogradnja grupu odnosno radi propuštanja tih uprava radi nepoduzimanja potrebnih radnji radi naplate tih potraživanja unatoč osiguranjima, I. tuženik je naveo kako o tome nema saznanja jer više nije bio u Upravi tužitelja no da iz konteksta drugih postupaka kojima je bio izložen da nije dobio takvu obavijest. Ujedno je istaknuo da je kad je preuzeo mandat predsjednika Uprave imao na raspolaganju izvješća HNB-a vezano uz mjere koje su bile nalagale i poduzimane protiv ranijih uprava vezano za nepravilno postupanje tih Uprava pa i u odnosu na nenaplativost kredita Industrogradnje grupe. Na upit punomoćnika tuženika da li je imao posebne ili prijateljske odnose sa I ili članovima obitelji Šole I. tuženik je kao i ranije naveo da sa I upoznao dolaskom u Banku te da nikakav poseban odnos osim profesionalnog nisu imali, dok sa obitelji ĐČ nije imao nikakvih službenih kontakata pa ni osobnih, osim formalnih pozdrava ako bi ih susreo, naveo je da je da je N dao otkaz a sa I je napravio sporazumni otkaz i to početkom 2014. kada se Banka stabilizirala a na upit da li su ĐČ i I dobile kakve otpremnine i bonuse navodi da se ne sjeća sa sigurnošću no ako ih je to pripadalo po zakonu ili Ugovoru da im je valjda isplaćeno. Na upit punomoćnika tužitelja ako su krediti klasificirani u grupu C tzv. nenaplativi krediti da li to znači da Uprava banke prilikom donošenja odluke o naplati ili otpisu duga smije pojedini kreditni plasman ne sagledavati pojedinačno, za njega ishoditi informaciju u kojoj je fazi ovršni postupak te pribaviti informacije o imovinskom stanju dužnika, I. tuženik da je na sve to iskazivao ranije ponovno naglašavajući kako se sagledavala cjelokupna situacija tužitelja u danom vremenu dok je II. istaknuo da je to o pitanje kapciozno dok je na pitanje II. tuženika da li je o pribavljanje podataka i kategorizacija kredita bila u nadležnosti Uprave ili stručnih službi pa tako konkretno i Sektora za upravljanje rizicima I. tuženik navodi kako je isto bilo u nadležnosti upravo tog sektora te da je taj Sektor tako trebao i postupiti te da je kod donošenja Odluke od 26. 11. 2013. imao te informacije a vezano za zapisnik od 28.10.2013. a na što je već i ranije ukazivao na iskazu a na upit što je konkretno konstatirano na dugovanje I tuženik navodi da je sve sadržano u navedenom zapisniku te da se ne može sjetiti da bi bilo posebnog govora o ovrsi i kreditu I dok je na upit od kud mu saznanje da je M obavila razgovore sa dužnicima, I .tuženik naveo da mu je to ona osobno rekla te da se ne sječa da da bi mu ona nešto posebno istaknula ili rekla vezano za dugovanje I . Nastavno na upit tužitelja da li se na zapisnicima sjednicama Uprave unose pojedina izlaganja direktora sektora ili samo odluke i stavovi Uprave, I. tuženik je naveo da se sa sigurnošću ne može sjetiti, da su se u nekim zapisnicima i unosila pojedina izlaganja direktora sektora a u nekima ne a što bi se moglo utvrditi uvidom u svaki pojedini zapisnik a na upit suca da li bi on zabranio ili ograničio pojedinog direktora sektora na izlaganje, iznošenja mišljenja ili stava I. tuženik je naveo da ne, čak što više da je molio da mu se iznesu stavovi i stanja u tužitelju budući je bio novi odnosno tek je preuzeo mandat i da je njegov dojam bio da su svi direktori bili suzdržani odnosno zatvoreni dok je na upit da li je bilo uobičajeno da Odluku ili Sporazum o definiranju načina otplate kredita parafira tko je tu odluku pripremao, I. tuženik je naveo da se sa sigurnošću ne sjeća te ponovno ukazuje na izvanredne okolnosti u kojima se našao preuzimanje tog mandata.

54. U svom iskazu II. tuženik ĆČ je navela da bila zamjenik člana uprave tužitelja iz redova članova NO tužitelja od 18.9.201. do 19.12.2013. a sukladno odredbama Zakona o kreditnim institucijama gdje u slučaju nedostajanja licenciranog člana uprave u bankarskim institucijama NO imenuje jednog svog člana kao zamjenika člana uprave na rok od najdulje 3 mj, te da je je bila član NO tužitelja od 23. 5. 2013.g. do zaključno 30.12.2013.g. kada je dala ostavku na mjestu člana u NO, navela je da nije bila u radnom odnosu kod tužitelja već je cijelo to vrijeme obavljala dužnost po Ugovoru o djelu jer je kao odvjetnik bila u statutu samostalne djelatnosti i iz tog statusa je u ostvarivala prava s naslova radnog odnosa npr. mirovinsko i sl. a koje si je doprinose sama uplaćivala. U iskazu je navela da je kao član NO primala naknadu po skupštinskoj odluci o primanju naknade i to je bilo neoporezivo, a kao zamjenik člana uprave dobivala je naknadu uvećanu za oko 20 % poreza na dohodak tako da po praznoj prijavi za 2013.g. zamjenik člana uprave morala dodatno platiti cca 10.000,00 kn poreza na dohodak. Na upit suca u kojim okolnostima i na čiji prijedlog je imenovana za zamjenika . člana uprave II. tuženik je navela da obzirom da je bila član NO da je tužitelj ostao bez licenciranih članova uprave i da tadašnji članovi uprave nisu bili skloni tome da ih se predloži za članove uprave na mandat od 6. mj. ili godinu dana, a u kojem postupku licenciranja bi vjerojatno HNB njihove licence odobrio te je HNB zbog svih tih okolnosti kod tužitelja uključujući i tu neuspjelu dokapitalizaciju kao i stanje u kojem je bilo nužno pronaći nove vlasnike sa svježim kapitalom, HNB nije htjela dati licencu toj ranijoj upravi ( g. Z i gđa. U), te da je u takvoj situaciji NO morao reagirati i hitno nadomjestiti nedostajućeg člana uprave pa je tako prvo iz redova NO u upravu na mjestu zamjenika predsjednika uprave otišao I. tuženik , a potom nakon što je istekao mandat gđi. Ikšić NO je imenovao zamjenikom člana nju; II. tuženika, te da ona i nije željela ići odnosno biti u upravi tuženika no da je nakon niza sastanaka u HNB-u definirano da se banka mora sanirati uz nužno dva člana uprave te da neće prihvatiti članove NO tuženika H i TŠ iz okolnosti koje HNB-u nisu bile prihvatljive te da bi banka bila dovedena u situaciju " ključ u bravu" u slučaju neimenovanja najmanje dva člana uprave i u u tim okolnostima ona i I. tuženik se imenuju po NO za predsjednika i za zamjenika člana uprave. Okolnosti u kojima je preuzela funkciju II . tuženik je navela da su bile " užasne", od toga da su u travnju 2013.g. u velikoj akciji tzv." Mama mia" čelni ljudi tužitelja uhićeni pod nizom optužbi a za koje prema njenim saznanjima do danas nije donesen konačni pravorijek pa do toga da je tada u rujnu 2013. g. bilo izvjesno da se neće ostaviti željena kapitalizacija banke od strane postojećih dioničara, da je uslijed ozbiljne narušene reputacije tužitelja, a s obzirom da je riječ o banci lokalnog značaja i dosega. Navela je da je prijetilo i ostvaren je znatan odljev novčanih sredstava i odlazak klijenata koji su počeli povlačit depozite kao i prekidati poslovanje s Bankom. Postojeća situacija se na neki način " premošćivala " s kreditima HNB-a za likvidnost, navela je da je HNB i ranije prije njenog mandata sustavno provodio nadzor poslovanja te da je Banci-tužitelju radi navedenih okolnosti prijetio i stečaj. U okviru nadzora HNB-a provodile su se različite mjere u cilju omogućavanja redovnog rada banke i usklađivanja sa zahtjevima HNB-a pa je tako HNB tražila da stopa adekvatnosti tužitelja bude 14 % iako je po tadašnjem Zakonu o kreditnim institucijama (ZOKI) bila propisana stopa od 12 % i u tim okolnostima HNB je zabranio banci dodatne plasmane i reprogramiranje dugova a što je imalo za posljedicu nemogućnost reprogramiranja postojećih dugovanja prema svim klijentima ali prema jednom složenom kriteriju u odnosu na fizička, pravne i dr. osobe i povezane osobe. U iskazu je II. tuženik navela da je već na prvoj sjednici uprave 25.9.2013.g. došao iz Sektora analize i upravljanja rizicima na sjednicu uprave slučaj grupe Industrogradnja s prijedlogom tadašnje direktorice Sektora KČ da se postojeći plasmani , a koji su bili u kategoriji CC, odnosno koji su bili u kategoriji nenaplativih , riješe mirnim putem. Pri tome na toj sjednici uprave M je prezentirala svoj prijedlog te na upite II. tuženika zašto je to sada stavljeno upravi na stol, M je iznijela svoje objašnjenje i navela da je dužnici po tim kreditima nazivaju s prijedlogom nagodbe, da je ona i prije predlagala zaključenje nagodbi s dužnicima iz navedene grupe jer su ti krediti bili problematični od početka s i to s problemom obračuna kamata kao i vezano za činjenicu da dužnici zapravo s obzirom na okolnosti slučaja da te dionice koje su dužnici "kao" kupili nikada i nisu bile na njihovo ime a vjerojatno to nije bila niti namjera, te da je najbolje da se pokrenuti ovršni postupci ipak riješe nekom nagodbom. II. tuženik je u iskazu navela da kako smatra da je M lagala kada je u ovom postupku u svom iskazu navela da je II. tuženu prvi puta vidjela kod Sporazuma o namirenju tražbina odnosno kod donošenja Odluke od 26.11.2013.g. Nastavno je u iskazu navela da su ona i I. tuženik bili pod kontinuiranim pritiskom HNB-a za rješavanje navedene situacije a da su ona i I. tuženik poduzimali i obavljali cijeli niz poslova unatoč navedenom pritisku pa je tako i " slučaj Zveza" uspješno okončan upravo zahvaljujući njihovim naporima kao i kasnijim naporima odvjetnika . Babića i činjenici da takav dug nije proknjižen.

55. Na upit suca koje su konkretne mjere poduzimane od strane Uprave u njenom mandatu radi sanacije Banke posebno vezano za problematiku vezanu za kredite Grupa Industrogradnja II. tuženik je navela da je Uprava banke zaprimila neobvezujuću ponudu sadašnjih vlasnika NŠ i ŠŠ koji su oni nastavno povukli krajem 9. mjeseca 2013., što je medijski bilo prezentirano i što je dovelo do dodatnog snažnog odljeva depozita i odlaska klijenta a sve to krajem rujna 2013.g. U kontekstu navedenog II. tuženik je navela da je materijale za sjednice uprave radila upravo M odnosno slala je materijale upravi iz Sektora kojem je bila na čelu i navedeno prezentirala na sjenicama Uprave na kojima su bili nazočni i drugi načelnici sektora banke koji su imali svoje materijale a bila je prisutna tajnica g. G koja je vodila zapisnik a prethodno je upravo ona od Sektora na e-mail zaprimala materijale za sjednicu Uprave. U iskazu je II. tuženik navela da je za predmet Grupa Industrogradnja ona kao raniji član NO prvi puta čula i bila upoznata sa tom problematikom tek na toj sjednici 25.9.2013. kada je nazočila kao zamjenik člana uprave i to na način da je taj slučaj prezentirala M osobno koju ona ( II. tuženik ) tada i upoznaje u toj funkciji, te je na toj sjednici je M ukazivala na problematiku kredita grupe Industrogradnja i okolnosti vezane za povrat tih kredita ukazujući upravo na mogućnost sklapanja nagodbi a na upit suca da li se sjeća da bi na tom sastanku bilo riječi i o S. Lučić II. tuženik je navela da je i taj slučaj bio u materijalima koje je dostavila upravo M, nastavno je navela kako je M na svakoj sjednici uprave ukazivala na problematiku kredita Industrogradnja grupe ukazujući na potrebu rješavanja tog problema a što je bilo potencirano podnošenjem ovršnih prijedloga i donošenjem rješenja o ovrsi čime se banka našla u situaciji, a prema navoda S ju je izvijestila da dužnici inzistiraju na nagodbi, da prijete da će medijski istupiti i navesti okolnosti vezane za ostvarenje kredita u okviru Grupa Industrogradnja a što bi dodatno ugrozilo reputaciju banke koja je i onako bila loša. U iskazu je navela i da je i I. tuženik rekao da se i njemu obraćaju dužnici da će medijski istupiti i javno objaviti sve okolnosti vezane za tu problematiku i situaciju u kojoj su se kao dužnici našli. Kao mjera u cilju omogućavanja rada banke izvršena je dokapitalizacija od strane uprave i znanjem NO-a iz podređenih financijskih zajmova (hibridi) a kad je to izvršeno o istim je imala saznanja i HNB a što je bilo početkom listopada 2013.g. Navedeno je omogućilo da se stopa adekvatnosti banke poveća što se pozitivno odrazilo na njeno poslovanje. U iskazu je navela da je to bio iznimno dinamičan period u kojem se trebalo postupati hitno i odgovorno te su povremeno podnošena pisana izvješća HNB-u a u većini slučaja bili su obavljani telefonski razgovori najviše I. tuženika s vice guvernerom HNB a o svemu je saznanja imao i redovno NO . Ponovno je istaknula u iskazu da su ona i I. tuženik imali cijeli niz sastanaka kako sa HNB-om tako i sa potencijalnim dokapitalizatorima no da je kontinuirano bio vršen pritisak HNB-a da se cijela situacija s Bankom -tužiteljem što hitnije riješi u što kraćem periodu. Mjere koje je Banka predlagala bile su lišavanje nekretnina davanih u zalog, a na upit suca da li HNB u tom periodu ima saznanja o ovršnim postupcima II. tuženik je navela da banka nije mogla naplaćivati kredite iz Industrogradnja grupe kao ni druge kredite odnosno dugovanja stjecanjem novih nekretnina imajući u vidu uputu HNB-a a i činjenicu da su već imali nekretnine u portfelju i to previše, na što je ukazivala i S. tako je npr. ona ; M iznijela kao neprihvatljiv prijedlog dužnika TČ da on da nekretninu – livadu na ime duga a što je od nje otklonjeno kao mogućnost rješavanja duga. II. tuženik je navela i da je imala redovnu i korektnu komunikaciju sa M koja je nazočila sjednicama Uprave i opetovana ukazivala na potrebu što hitnijeg rješavanja duga vezano za Industrogradanja grupu a da je Uprava odnosno ona i I. tuženik kontinuirano davala upute M da provjerava stanje mogućnosti naplate tih dugova prema imovini dužnika a pri čemu naglašava da su ta dugovanja već od 2011. bila definirana kao CC odnosno nenaplativi plasmani i knjiženi su kao gubitak i to kroz račun dobiti i gubitka osim u onom dijelu koji su naplaćeni kroz dionice, a banka – tužitelj je većinu glavnice naplatila još 31.12. 2011.g.. II. tuženik je u iskazu navela i da je u nastavnom periodu o njenog mandata od pojedinih dužnika iz grupe Industrogradnja bez ovrhe sa zaključenim nagodbama banka uprihodila oko 700.000,00 kn što je knjiženo kao dobitak i što je bitno utjecalo na likvidnost tužitelja pri čamu II. tužena navodi da dužnik iz te grupe MČ nije bila obuhvaćena postupkom naplate jer je ista bila teško bolesna i na samrti a što je iskazivala M kako se nastavno radi naplate njenog dugovanja nije išlo ni prema njenim nasljednicima. II. tužena je navela u iskazu da je prema tablicama koje je sastavila M po njenom saznanju I banka uzela dionice prije ovrhe i to 2011.g. za vrijednost od cca 1. mil. 800 tisuća kuna, iste godine je na poziciji I izvršena uplata od oko 22.700,00 kn na ime navedenog dugovanja, da bi na istoj poziciji za isto dugovanje bila izvršena uplata za I od 349.000 kn, u iskazu je navela da u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga i nije bila u Upravi društva i da za navedenu ovrhu protiv I je privi puta saznala na ranije navedenom sastanku 25.9.13.g., navela je da je iz materijala koje je dostavila M na sastanke Uprave iza tog sastanka navodila da je dugovanje; ishodišni plasman kredita za I bio 2. milijuna kuna a što je sve bilo razvidno iz tablica tj. iz materijala koje je dostavljala upravo M. te da je upravo M predložila da se sa I zaključi nagodba i to upravo za iznos od 15.000,00 kn , a do te odluke je došlo tako što se imao u vidu cjeloviti status Banke u odnosu na mogućnost realizacije naplate tih kredita, pritiska HNB-a, mogućeg pada reputacije banke, potrebe pribavljanja likvidnih sredstava u cilju ukupne rentabilnosti i dugoročnog poslovanja Banke. II . tužena je navela kako smatra da su ona i I. tuženik bili dužni i o istom su izvijestiti po čl. 250 ZTD-a NO kako bi NO na vrijeme o tome mogao zauzeti stav, te nastavno da je na sjednici NO 28.10.2013.g. kojima su nazočili tuženi prezentiran materijal zaprimljen od M s tablicama dužnika, okolnostima vezanima za mogućnost naplate koje je ona; M prezentirala Upravi te je zatražen stav i mišljenje NO vezano za činjenicu da je Banka-tužitelj ishodila pravomoćno i ovršno rješenje za I i to općenito na imovini dok su povodom prigovora za druge dužnike postupci bili nastavljani, te je u tom kontekstu od Uprave zatraženo da NO donese stav o konačnom rješenju vezano za naplatu tih dugovanju i to da li putem ovrha i drugih sudskih postupaka ili putem nagodbi. Na navedenom sastanku NO stav Uprave je iznesen prema materijalima koje je dostavila M da se ide na nagodbe. I stav NO je tada bio na tom sastanku da se ide u nagodbe te je Upravi i naloženo da se tada ide u nagodbe te je slijedeći dan Uprava na temelju stava NO-a dala smjernice Sektoru analize za pregovaranje sa svakim pojedinim dužnikom o mogućnosti naplate putem nagodbe u okvirima tih parametara koji su bili sadržani u napucima tj. stavu NO- a. Nastavno Uprava je zaprimila na svojoj 78. sjednici 26.11.2013. g. od Sektora analize i upravljanja rizicima t .2. dnevnog reda ( list 20 spisa) i za gđu. I prijedlog za rješenje njenog dugovanja po Ugovoru o kreditu od 13.5.2008. a kako je to naznačeno u navedenom zapisniku ( list 23 spisa ) u kojem je naznačeno da je Uprava banke donijela odluku kako se utvrđuje visina duga za namirenje u iznosu od 15.000,00 kn u roku od 8 dana te se isti dan i donosi po Upravi odluka ( list 19 spisa ) kojim se utvrđuje navedeni iznos kao cjeloviti iznos naplate tog dugovanja. II. tuženik je u iskazu istaknula da je ranije oko tjedan dana na isti način definirano i potraživanje za dužnika KŠ a prema odluci koju je dostavio Sektor analize i rizika s tablicama koju je sastavila M a da se za tog dužnika tražili 7.800 kn što u osnovi predstavlja samo troškove ovrhe.

56. Na upit suca da li je uprava ispitivala zašto se za I radi upravo o iznosu od 15.000,00 kn II. tuženik je navela da joj je tako bilo prezentirano od M kao mogući iznos naplate po nagodbi imajući u vidu okolnosti za koje je II. tužena pretpostavljala da ih je Sektor naplate i rizika provjerio i ocijenio za svakog dužnika pa tako i za I i da u tom smislu ona nije detaljno ispitivala okolnosti vezane baš za taj iznos budući joj je od M rečeno da bi se isto odnosilo na troškove ovrhe i još nešto malo kao npr. i ranije za KŠ. Nastavno je u iskazu navela da joj ništa s tim u vezi nije bilo sumnjivo upravo imajući u vidu dostavljene podatke tj. tablice Sektora za analizu i upravljanje rizicima kao i činjenicu da joj je bilo poznato da je do tog momenta I platila ukupno 2. milj. i 209 tisuća kuna, a što kroz dionice a što u novcu. Pri tome je navela da je Uprava pri tome imala u vidu tablicu sadržanu na listu 603 spisa iz koje je razvidno da se podaci odnose na pregled stanja duga za dužnike TČ, KŠ, Č, I, E, MČ, L, Đ, i LČ a s pregledom na dan 31.07.2013. a koje su smjernice dane po prijedlogu Uprave što se međutim odnosi na raniju Upravu budući tuženi u to vrijeme i nisu bili članovi uprave iz kojeg proizlazi da je mogućnost naplate za KŠ i I nula kuna u varijanti prvoj a rok 8 dana namirenja za nagodbu. Prisutni punomoćnik tužitelja nakon ovog dijela iskaza II. tuženika je predložio provesti dopunsko saslušanje M, sadašnje predsjednice banke tužitelja a na okolnost navoda koje je II. tuženi iznijela na ročištu, a čemu se punomoćnici tuženika protivili budući je navedeni svjedok detaljno tri dana davala svoj iskaz.

57. Na upit suca da navede okolnosti vezane uz dugovanje gđe. I i njenim kreditom II. tuženik je navela da na sjednicu uprave 25. 9. 2013.g. između ostalih došao je i predmet pod oznakom Grupa Industrogradnja, a koji je M kao tadašnja direktorica Sektora analize i upravljanja rizicima dostavljala na sjednicu uprave i tog dana na sjednici Uprave prezentirala podatke o dužnicima a riječ je bila o više kredita koje su 2008.g. od tužitelja podigle određene fizičke i pravne osobe, a za koje je M kazala da nisu naplaćeni u cijelosti već da su bili dijelom naplaćeni kroz dionice društva Industrogradnja grupa d.d. , a neki od njih i dijelom u novcu., na sjednici je M Upravi prezentirala problematiku fizičkih osoba koje nisu u cijelosti vratile dug po predmetnim plasmanima iz 2008.g., navela je da je protiv te grupe fizičkih osoba bivša Uprava pokrenula prisilnu naplatu podnoseći prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi a nakon čega su se intenzivirali kontakti tih fizičkih osoba prema Sektoru za analizu kojem je na čelu bila upravo M koja je izvijestila Upravu da isti ; fizičke osobe dužnici traže nagodbe, a da je M je i prethodno predlagala sklapanje nagodbe umjesto prisilne naplate odnosno vođenja sporova, neizvjesnosti naplate i u konačnici problematike samih kredita. II. tuženik je u iskazu navela da je na njezin izričit upit o kakvoj se zapravo problematici radi vezano za naplatu kredita iz Industrogradnja grupe, budući o istome nije imala nikakvih saznanja ranije pa kao ni član NO-a , M odgovorila da su ti krediti bili problematični od početka, da su navodno bili određeni za kupnju dionica Industrogradnja grupe d.d. u dokapitalizaciji 2008.g. , a li da te dionice nikada nisu bile na ime tih korisnika kredita već da su te dionice banci poslužile za stjecanje vrijedne nekretnine tzv. Ičići , za koju je II. tuženik znao da postoji u portfelju banke jer je riječ bila o vrijednoj imovini za koju se tražio kupac jer je Banka imala problema u likvidnosti i neadekvatnosti kapitala. Na navedenoj sjednici M je predlagala da se sa svim dužnicima iz te grupe zaključi nagodba navodeći i da je ranijim Upravama predlagala da se problematika tih kredita zatvori nagodbama u odnosu na sve korisnike kredita o čemu je sadržan u spisu i dokaz i to analiza M od 19.1.2012.g. koju je tužitelj dostavio u spis uz podnesak od 6. svibnja 2019.g. Pri tome je II. tuženik naveo da je u tom periodu u lokalnim medijima objavljeno kako se mogući investitori povlače iz projekta preuzimanja Banke na način dokapitalizacije što je bilo objavljeno 27.9.2013. za vikend a da da su već slijedeći tjedan komitenti Banke naglo počeli povlačiti depozite pa tako i najveći klijenti npr. Grad Karlovac koji je ujedno bio i dioničar banke, tijela lokalne uprave i dr. II. tuženik je u iskazu navela kako je do tog momenta smatrala da će se nastali problem nelikvidnosti Banke riješiti ulaskom novog investitora no međutim da je nakon tog njegovog povlačenja banka i dalje ostala u problemu koji je postajao sve veći a što se odrazilo i na još veći reputacijski rizik Banke a što je sve upućivalo da će problematiku rješavanja kredita Industrogradnja grupe trebati rješavati postojeća Uprava, tj. ona i I. tuženik. II. tuženik je u iskazu navela i da M nazočila gotovo svakom sastanku uprave i potencirala rješavanju pitanja kredita Industrogradnja grupe navodeći da korisnici tih kredita na nju vrše pritisak stalnim zvanjem i kontaktiranjem.

58. Na izričiti upit suca da li je u tom kontekstu spominjala i kredit S. . I II. tuženik je navela da po njenom sjećanju M nije naznačavala niti jednog korisnika kredita ponaosob te da je ona – II. tuženik o konkretnim imenima i okolnostima vezanim za svakog pojedinačnog korisnika kredita saznala u cijelosti tek kroz ovaj postupak, da je od I. tuženika dobila obavijest da i njega nazivaju dužnici iz te grupe, no da nju osobno od dužnika nitko nije zvao niti kontaktirao, pa ni I. Imajući u vidu sve navedene okolnosti pa i prijedloge s podacima koje je dostavljala M, ona i I. tuženik su kao Uprava tu problematiku iznijeli pred NO i to pisanim putem s tablicama s recentnim podacima iz 10.mj. 2013.g. koje je sastavio Sektor analize i to M tuženima osobno. Kako je navela u iskazu sve je bilo dostavljeno i iznijeto pred NO koji je sazvao sjednicu na kojoj je bilo i više točaka pa tako i rješavanja pitanja dugovanja po kreditima Industrogradnja grupe a Uprava je tako postupila odnosno tuženi u smislu čl. 250. ZTD-a tražeći od NO-a da o istome zauzme stav, a što je i NO učinio i što je razvidno i sa zapisnika NO od 28. 10. 2013. g., te da je stav NO bio da uprava krene u postupke nagodbe vezano za rješavanje problematike tih kredita te nakon toga uprava 29.10.2013.g. donosi smjernice za pregovaranje o nagodbi što upućuje Sektoru analize i upravljanja rizicima kojem je na čelu gđa. S,(list 137-140 spisa). Nastavno nakon tog zaključka od 29.10.13. Upravi dolazi prijedlog Sektora za analizu i upravljanja rizicima za donošenja odluka a posljedično vezano za sklapanje nagodbi prvo za g. KŠ u kojem se točno navodi iznos za naplatu u iznosu od oko 8.000,00 -10.000,00 kn ( sa sigurnošću se nije mogla sjetiti ), nastavno dolazi prijedlog Sektora za naplatu Ž. Lučić za iznos od 15.000,00 za I kn te zaključno za TČ za iznos od 700.000,00 s time da je on dio duga platio 2013.g. po sklopljenom Sporazumu. S tim u vezi II. tuženik ukazuje na tablicu na listu 603 spisa za koju navodi da ju je sastavio upravo Sektor analize i rizika a prema kojem je razvidno da prema pregledu stanja duga na 31.7.13. u rubrici var. 1. rok 8 dana iznos namire za nagodbu; kolona 4 – .6 uz kamatu od 10% na iznos plasmana za gđu. I pod red. br. 4. je naznačeno "nula" kao i za CČ. Nastavno, II. tuženik je ukazala na analizu koju je sastavila M od 3.9.2013. ( list 596 -597 spisa) a prema kojem ishod pokrenutih postupaka prisilne naplate u pogledu roka okončanja postupaka kao i visine naplate nije moguće procijeniti, da će dužina postupka ovisit će o tome da li će neki od njih priječi u parnice ili ne a sama pak visina moguće naplate za slučajeve pozitivnog ishoda za Banku ovisit će o vrsti i vrijednosti imovine koja će se tek naknadno utvrditi u tim postupcima i da je reguliranje predmetnih plasmana bilo i kroz upućivanje ponude dužnicima koja bi podrazumijevala određeni otpis u odnosu na ukupan iznos potraživanja utvrđen od dana plasmana do zaključno 31.07.2013. U iskazu II. tuženik je navela i ukazala e i na sadržaj tablice na listu 931 – 934 spisa pa tako i za I gdje je na dana 15.10.2013. utvrđeno da je naplata neizvjesna i da je pokrenuta ovrha koju je tablicu također sačinio Sektor analize. II. tuženik je nastavno navela i da je Upravi 26. 11. 2013. došao prijedlog Sektora za analizu prema kojem bi I svoje dugovanje namirila Sporazumom o namirenju tražbina a da je odluka od 26.11.2013. sadržana na listu 19 spisa kojom je definirano da se visina duga za I određuje u iznosu od 15.000,00 kn i koja je sastavljena po Sektoru za analizu i dostavljena Upravi na potpis te da ona nije imala razloga sumnjati u sve navode navedene u njoj imajući puno povjerenje u M i analizu Sektora za analizu i upravljanje rizicima te je navela u iskazu da je takvu potpisanu Odluku vidjela tek tijekom ovog postupka u spisu, nastavno da je je istim postupkom definirano i pitanje potraživanja prema g. CČ i g. TČ te je ponovo istaknula kako je od M uprava bila višekratno upozoravana da je pitanje Industrogradnja grupe iznimno problematično te da je ona kao član Uprave u tom trenutku imala puno povjerenje u rad Sektora za analizu kao i rad M kao i sve podatke koji su dostavljeni upravi od strane tog Sektora pa tako i podatke za rješavanje kredita za I . II.. tuženik je navela u iskazu da joj S nikada nije rekla da Uprava ne donosi takvu odluku u odnosu na kredit I i da ju je to osobno pogodilo jer isto ne odgovara istini i u tom kontekstu je navela ponovo kako je M od rujna permanentno postavljala pitanje Upravi o načinu rješavanja kredita Industrogradnja grupe i predlagala zaključivanje nagodbe te da je M sama navela da je sklapanje nagodbe predlagala i ranijim upravama no da to nije bilo riješeno.

59. Na upit suca da li je M naknadno iza Odluke od 26. 11.2013. ukazivala Upravi pa i njoj na moguću pogrešnu odluku o naplati dugovanja za I od 15.000,00 kn te predlagala stavljanje iste izvan snage ili donošenje druge, II. tuženik je navela da nije nikada niti je ju je M s tim u vezi ikada nastavno kontaktirala do prestanka njenog mandata makar je M nazočila sjednicama Uprave, te da je nakon toga je po istom postupku donesena odluka za rješavanje dugovanja i g. TČ II. tuženik je ponovo navela u iskazu kako je u odluke i podatke koje je sastavila i dostavljala M imala potpuno povjerenje imajući u vidu činjenicu da je kod tuženika radila preko 10.g., bila na čelu Sektora za analizu i upravljanje rizicima, da su ovlasti i odgovornosti u upravljanju rizičnim portfeljem M bile definirane Pravilnikom od 24.6.2004. o upravljanju rizičnim portfeljem te da nije imala nikakav razlog sumnjati u njezinu procjenu kao i stručnost vezano za rješavanje pitanja dugovanja Industrogradnja grupe pa tako i kredita I. Na upit suca da li su za ovrhu kao i Sporazum od 28. 11.2013. g. ( list 27. spisa) znali NO tužitelja i koja druga tijela tužitelja te i HNB II. tuženik je navela da smatra da je NO imao saznanja o navedenom, imajući u vidu da je to bilo u skladu sa njegovim zaključkom od 28.10.2013. Na upit suca da li je NO nakon zaključenja Sporazuma sa gđom. I ikada ukazao Upravi na neosnovanost u donošenje Odluke o takvom Sporazumu ili ukazao na nezakonitost takvog postupanja vezano uz donošenje takve odluke i zaključenje Sporazuma, II. tuženik je navela da nije a nastavno je u iskazu navela da je 10.02.2014. sazvana nova skupština društva tuženika sa novim vlasnicima odnosno dioničarima na kojoj se izabrao novi NO koji se članovi novog NO-a njoj nisu nikada nastavno obratili vezano za kredit I te je istaknula da je dobila razrješnicu na skupštini u srpnju 2014.g koja je bila donesena na prijedlog novog NO-a., navela je u iskazu da se ni Uprava kao ni NO tužitelja u ovom postupku uoči podnošenja tužbe njoj nisu nikada obratili niti tražili pojašnjenje vezana za odluke koje je u mandatu kao Uprava pa i ranije član NO-a donosila niti je II. tuženik bila kontaktirana vezano za nadzor PU MF od 2016.g. a u iskazu je naglasila da je novi NO ponovno imenovao I. tuženika IČ za predsjednika uprave te je on dobio i licencu od HNB-a za taj novi mandat predsjednika uprave.

60. Na upit suca kakav je bio stav uprave i NO tuženika vezano za rješavanje pitanje kredita I u konačnici Nagodbom i u kojoj je mjeri Uprava u njenom mandatu bila samostalna u donošenju te odluke, II. tuženik je navela da je u osnovi ranije odgovorila na to pitanje u bitnom te da smatra da je odluka koja je donesena konkretno vezano za kredit I bila poduzetnička odluka donesena sa stavom NO-a a posebno na temelju podataka Sektora analize a u kojem je periodu rješavanje te problematike kredita Industrogradnja grupe tužitelj bio permanentno pod nadzorom HNB-a a rad Banke je bio pregledavan i u tom dijelu od strane USKOK-a. Na upit suca da li je od strane HNB-a ili bilo kojeg nadzornog tijela Uprava pa tako i ona dobila bilo kakvu uputu, smjernicu ili upozorenje vezano za rješavanje kredita Industrogradnja grupe II. tuženi je navela da nije niti je protiv nje pokrenut bilo koji postupak osim ovog kao i kaznenog postupka koji je postupak odbačen od strane nadležnog ŽDO-a Karlovac. Na upit da li I poznaje osobno izvan okolnosti vezanih za činjenicu njihovih radnih odnosa u istom društvu II. tuženik je navela da je ne poznaje a na upit da li je s njom osobno komunicirala vezano za ovrhu kao i naplatu kredita II. tuženik je navela da nikada nije no da se sjeća da je ona (I ) bila nazočna na nekim sastancima uprave vezano za drugu problematiku rada društva tuženika tim prije što je ista radila u poslovnici u Rijeci. Na upit suca koji je bio stav Sektora za procjenu rizika vezano za rješavanje pitanja kredita S.Lučić i odluku od 26.11.2013. ( list 19 spisa) te Sporazum o namirenju ( list 27 spisa) II. tuženik je naveo da je u bitnome na isto pitanje ranije odgovorila , da je taj Sektor predložio rješavanje kredita na opisani način, a na upit da li je taj Sektor dao drugo mišljenje ili prijedlog II. tuženik je navela da osim opisanog načina i prijedloga Odluke odnosno Odluke sadržane na listu 19 spisa nikada nikakav drugi prijedlog odnosno odluka od Sektora nisu bili predloženi odnosno da je ona nikada nije imala prilike vidjeti a u kontekstu svega je ponovo istaknula da vezano za 15.000,00 kn koji su bili naznačeni u toj Odluci kao i nastavno Sporazumu za I nije imala razloga sumnjati u navedeni iznos imajući u vidu ranije naznačenu tablicu na str. 603 spisa, a i činjenicu da je plasman kredita od 2. milijuna kuna ranije naplaćen na 31.12.2011. većim dijelom iz dionica po vrijednosti 918.00 kn po dionici, da je prema podacima koje je dala M godine 2011. bilo plaćeno oko 29.000,00 kn i 2012. g. 349.000,00 kn tako da zajedno sa ovih 15.000,00 kn taj ishodišni plasman od 2. milijuna kuna gđe. I je naplaćen u iznosu od 2.224.000,00 kn sa kamatama, odnosno Banka navedenim postupkom nikako nije bila oštećena budući je taj plasman kredita bio visoko rizičan a sam kredit je bio veoma suspektan odnosno, odnosno kako je M kazala problematičan. U tom pogledu II. tuženik je ukazala na da je istovjetni kredit bio predmet spora g. RČ protiv Karlovačke banke d.d. , a u kojem sporu je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1410/2024 od 24.09.2024. kojim je kojim je ugovor vezan za dionice Industrogradnje u bitnom utvrđen ništetnim na što je punomoćnik tužitelja naveo da je u odnosu na navedenu presudu tužitelj Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnio prijedlog za dopuštenje revizije kao tuženik, te da danas povodom navedenog prijedloga odlika nije donesena. Nastavno punomoćnik tužitelja je naveo kako je u tom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske već jednom ukinuo odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske dajući jasnu uputu za daljnje postupanje te da imajući u vidu da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na žalost nije otklonio kontradiktornosti na je upirao Vrhovni sud Republike Hrvatske radi čega O tužitelj u ovom postupku opravdano očekuje ponovni uspjeh u revizijskom postupku i stavljanje van snage navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

61. Punomoćnik I. tuženika je vezano uz navedeno i prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u ovom postupku naveo da u tom konkretnom predmetu već dva puta odlučeno kako su krediti tzv. Industrogradnja grupe među kojima je kredit I ništetni a što se odnosi na period kada je sadašnja predsjednica uprave tužitelja M tada bila direktorica Sektora rizika, dakle na period kada su ti krediti dužnicima iz navedene grupe Industrogradnja ni bili plasirani te da je u toj poziciji M znala o kakvim kreditima je riječ dok I. tuženik to nije mogao znati jer u vrijeme plasiranja tih kredita nije bio zaposlenik tužitelja odnosno član Uprave te da je sada jasno iz kojeg je razloga odnosno od koga je i zašto došao prijedlog da se dužnicima iz grupe Industrogradnja ide na nagodbu, a sada se potvrđuje iz kojeg razloga su prijetnje dužnika Industrogradnje da će medijski objaviti o kakvim kreditima je riječ bili opasni za tužitelja u vrijeme donošenje predmetne nagodbe sa I, a sve u pogledu reputacijskog rizika banke koji je znatno bio narušen, a što se ogleda u činjenici u među ostalom da je grad Karlovac zatvorio račun u banci tužitelja i što se odnosilo na sva tijela koja su bila plaćena iz proračuna grada Karlovca npr. škole, vrtići, sva upravna tijela. Dakle, u interesu tužitelja u to vrijeme je bilo da se ide na nagodbu iz razloga što je očito riječ o ništetnim kreditima, a posebno uzevši u obzir da je banka u tim kreditima naplatila više sredstava nego što je plasirala, a osim toga svim onim dužnicima koji s bankom nisu sklopili nagodbu po ovoj pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sada je otvoren put da od banke potražuju cjelokupni iznos kredita koji je vraćen zajedno s kamatama od dana njegovog plasmana i troškovima postupka. S druge strane I. tuženik ponovno ukazuje da banka nije imala samo ovršnu ispravu u odnosu na I već i u odnosu na JŠ i Č te da je sklapanje predmetne nagodbe bila korisna poduzetnička odluka u pogledu tužitelja iz razloga što bi I. tuženik da je donesena odluka da se ide na blokadu računa I kao i ostalih dužnika iz Industrogradnje grupe mogao od I eventualno zaplijeniti jednu trećinu plaće, ali na takav način bi isprovocirao negativnu reakciju dužnika koji bi u slučaju ostvarenja svojih prijetnji medijskim istupom dodatno ugrozili već ionako uništenu reputaciju banke. Ovako je sklopljenim nagodbama Banka naplatila preko 700.000,00 kn za kredite I, g. JŠ i g. CČ čime je otklonila daljnju reputacijsku štetu te je jasno u pogledu pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske zašto prethodne uprave ništa nisu poduzimale u pogledu predmetnih kredita iz razloga što je očito da su svi znali kako je riječ o ništetnim kreditima. Sve navedeno osporio je punomoćnik tužitelja posebno vezano za ništetnost ugovora o kreditima Industrogradnja grupe te je naveo kako se ta presuda odnosi se isključivo na predmet RČ u kojoj je presudi po stavu tužitelja ( tuženika u toj parnici ) ponovno kontradiktorno zauzet stav da bi ugovor o kreditu gospodina RČ bio prividan jer ga je banka oštetila budući mu je onemogućila stjecanje dionica a na upit sud da li je I naznačena u 16 osoba ( korisnika kredita ) sadržanih u navedenoj presudi Pž-1419/24 od 24.9.2024. t.23. , punomoćnik tužitelja je naveo da se o istom ne može očitovati, odnosno da se presuda vezano za ugovor o kreditu I ne referira no da nije je sporno da je jedna od 16 osoba koje su uzeli kredit radi kupnje dionica Industrogradnje i I. U odnosu na navedeno punomoćnik II. tuženika je navela da iako I nije imenom naznačena u navedenih 16 osoba u navedenoj presudi Pž-1419/24 od 24.9.2024 da iz isto proizlazi iz stanja spisa i da nije sporno da je u tom kontekstu i ona bila korisnik navedenog kredita i s tim u vezi je ponovo ukazao da je taj kredit bio obuhvaćen kaznenim postupkom po ŽDO Karlovac Kiz-DOO-9/22 u kojem je obustavljena istraga rješenjem 13. 3. 2023. u odnosu na tuženike u ovom sporu a nije sporno da tužitelj nije nastavio kazneni progon preuzimanjem predmeta te je naglasio kako je u toj kaznenoj odluci navedeno kako je nesporno utvrđeno da je cijeli postupak vezan za sklapanje nagodbi pa tako i sa gđom I bio vođen transparentno. Punomoćnik I. tuženika je u odnosu na istaknuo kako kako tužitelj svojim stavom i današnjim iskazom negira pravomoćnu sudsku odluku u predmetu Pž-1410/2024 koja je donesena u predmetu s istom činjeničnom i pravnom osnovom kao što je i kredit I a ukazao je i da se smjernice direktora Sektora rizika (S – list 603 spisa ) odnos na pregled stanja duga na 31. 7. 2013. kada tuženici i nisu bili članovi Uprave na što je punomoćnik tužitelja naveo da a osporava da bi se radilo o smjernica Sektora za rizike već da se radi o smjernicama Uprave i ukazuje upravo na isto na listu 603.

62. Na upit suca, a vezano za dio iskaza II. tuženika na ročištu 17.10.2024. u odnosu na povjerenje koje je ona imala u analizu i rad M, da li je u tom periodu od 3 mjeseca imala drugo iskustvo sa M u smislu gubitka povjerenja davanja netočnih podataka ili sl. vezano za poziciju M u odjelu rizika, II. tuženik je navela kako je imala puno povjerenje, da je korektno surađivala sa M, a posebno s tim u vezi je istaknula kako je u tom periodu bio provođen postupak i od USKOK-a i od HNB-a te da je M dostavljala sve podatke Upravi jer je za evidenciju i točnost tih podataka ona bila i nadležna i odgovorna budući je bila na čelu tog Sektora analize i upravljanje rizicima ( Odjela ) , a podaci koje je ona dostavljala Upravi su nastavno bili dostavljani po Upravi tijelima USKOK-u i HNB-u po traženju. U odnosu na sve evidencije vezane za iskazivanje plasmana kredita kao i njihovog "zatvaranja" pa i putem nagodbi; za sve podatke koji su sadržani u spisu pa i tablicama pa i tablici na str. 603 II. tuženik je navela da je sve podatke obrađivao , sistematizirao i dostavljao Sektor za upravljanje analize i upravljanje rizicima, a na upit suca kako se očituje da bi te smjernice bile po prijedlogu Uprave, II. tuženik je navela kako je upravo taj Sektor tražio određenje vezano za mogućnost rješenja tih kredita te je u više navrata Uprava pokušavala naći odgovarajuće rješenje upravo prema podacima koje je dostavljao navedeni Sektor te da se u tom smislu može govoriti da se radilo o prijedlogu Uprave no međutim da uprava nije sastavljala navedenu tablicu niti je to mogla niti je bila nadležna već je istu dobila na uvid upravo od navedenog Sektora i s takvim je podacima uprava izašla pred NO sve u cilju rješavanja problema navedenih kredita i otklanjanja svih negativnih okolnosti po društvo tužitelja vezanih za reputaciju tužitelja kao banke pa je u tom kontekstu riješeno i pitanje kredita I pri čemu je II. tuženik ukazala a raniju analizu navedenog Sektora od 3.9.2013. sadržano na listu 596 i 597, ponovno je ukazala da radi upravo o dopisu M ispred navedenog Sektora, a kojim upravo ona traži određenje Uprave o vansudskoj nagodbi i obustavi pokrenutih ovršnih postupaka. Sumarno II. tuženik je istaknula da se u tom periodu intenzivno surađivalo s NO kao i sa Sektorom za analizu i sve vrijeme i sa HNB-a te i s USKOKOM, da su održavani nizovi sastanaka s NO a na sve sve sjednice uprave dolazila je M s materijalima veznim za navedene kredite i njihovo rješavanje čemu su nazočili i drugi direktori sektora. Navela je da se tuženici nikada nisu protivili da M nazoči sjednicama uprave a M je na sjednicama Uprave prezentirala sve materijale pa i vezane za navedene kredite pa tako i kredit I.; ponovo je istaknula da je M tražila od uprave određenje za rješavanje pitanja tih kredita, nagodbi vezano za ovršne postupke i njihovu obustavu te da je 25.9.2013. na sjednici Uprave prezentirala svoju analizu od 3.9.2013. s popratnim materijalima. Na upit suca da li je S iznosila kakav stav vezano za rješenje svakog pojedinog kredita zatvaranjem kredita ili obustavom ovršnih postupaka II. tuženik je navela da je Uprava u cilju upravo određivanja prema zahtjevu Sektora išla sa svim tim podacima prema NO i tek nakon što je uprava dobila stav NO od 28.10.2013., a prema podacima dobivenim od Sektora i M, dana 29.10.2013. Uprava je donijela Zaključak kojim ovlašćuje taj Sektor za pregovaranje o nagodbama i Uprava je dala smjernice navedenom Sektoru za postizanje rješenja. II. tuženik je u iskazu navela e nastavno da da ni ona ni I. tuženik ni sa jednim dužnikom pa tako ni sa I nisu neposredno kontaktirali i pregovarali o "zatvaranju" navedenih kredita već smatra da je to radio upravo Sektor kojem je direktor bila S odnosno navela je kako vjeruje da je to radio upravo taj Sektor imajući u vidu da im je Uprava dala takav nalog i ovlast posebnog vezano za zaključak od 29.10.2013., a posebno ističe kako joj je i sama M rekla kako su je dužnici kontaktiraju telefonom i to često i uporno i zahtijevaju da banka nađe rješenje za "zatvaranje" tih kredita.

63. Na upit suca da li je S ili bilo tko ispred Sektora iskazao neslaganje s predloženim mogućnostima rješavanja zatvaranja tih kredita, sadržaja nagodbi prema bilo kojem od dužnika, obustavi ovrha i iznosa kojih bi po pojedinom dužniku bili plaćeni odnosno da li je M u tom smislu ili bilo tko ispred Sektora imao svoj stav koji bi iznio Upravi za rješenje tog problema II. tuženik je navela kao i ranije da je uprava M ispred Sektora iznosila stav kako bi najoportunije za rješenje tog pitanja bilo zaključenje nagodbe, a na upit da li se izričito protivila zaključenju nagodbe i obustavi ovrhe vezano za kredit I i II. tuženik je navela kako nikako takav stav M u smislu protivljenja zaključivanja nagodbi i obustavi ovrha posebno pa tako ni za gđu. I nije imala niti se tome protivila već upravo obrnuto; trajno je predlagala zaključenje nagodbi. S tim u vezi II. tuženik je ukazala na neistinitost u iskazu M u kojem je ona navela da se izričito protivila zaključenje nagodbe na definirani način za I što ju je osobno povrijedilo imajući u vidu cijeli postupak vezan za problematiku kredita Industrogradnje i podataka te rješenje koja su upravo dolazila od strane tog Sektora kojem je M bila direktor a posebno je istaknula da je iznos za nagodbu sa I kao i za ostale dužnike došao od upravo strane Sektora, da ni ona ni I. tuženik nisu utjecali na bilo koji način na visinu sadržanu u toj nagodbi pa ni konkretno za I u visini od 15.000,00 kn te je ponovo naglasila da nikakvu komunikaciju osobnu ni posrednu nije imala sa I niti je s njom na bilo koji navedeni način kontaktirala za konkretni iznos nagodbe od 15.000,00 kn. Na upit suca da li je bilo drugih prijedloga vezano za rješenje pitanja kredita Industrogradnja grupe, posebno kredita I i drugih korisnika kredita, i ako je od koga, II. tuženik je ponovo naveo kako nikakvih drugih prijedloga za rješenje tih problema ni od kojeg tijela banke pa tako i Sektora kao ni M nije bilo i ponovo je ukazala da je upravo problematika tih kredita i način rješavanja bio u nadležnosti tog Sektora upravo jer se radilo o rizičnim plasmanima i CC odnosno o plasmanima koji su osnovi bili ne naplativi i problematični. Na upit suca da li su sva tijela društva i koja tuženika bila upoznata sa cjelovitim rješenjem pitanja kredita vezanih za Industrogradnja grupu kao i s kreditom gđe. I, posebno vezano za rješenje o ovrsi ( list 15 spisa) i Sporazum od 28.11.2013. ( list 27), II. tuženik je navela kako je prijedlog za rješenje odnosno prevladavanje te grupe kredita došao upravo iz Sektora analize i upravljanja rizicima te je navela da je su sa ranije opisanim načinom rješavanja problematike Industrogradnja grupa kredita bila upoznata sva tijela tužitelja kao banke na način zaključivanja nagodbi te je navela i da su sjednice Uprave bile javne, a su o njima bili izvješteni svi direktori Sektora koji su dostavljali materijale iz svoje nadležnosti na sjednice. Na upit tko je bio sve od tijela društva tuženika upoznat sa odlukom od 26.11.2013. ( list 19), kao i Sporazumom od 28.11.2013. ( list 27) II. tuženik je navela da su i Odluka i Sporazum bili dostavljeni svim tijelima odnosno osobama kojima su se takve odluke trebale dostaviti, no da se radi proteka vremena sa sigurnošću ne sjeća kakav je bio "protokol" dostave takvih odluka i sporazuma no da su se sigurno takve odluke odnosno sporazumi dostavljali nadležnim službama banke radi evidencije i knjiženja u poslovnim knjigama, a posebno s tim u vezi je ukazala na činjenicu da je isto bilo dostavljeno i Sektoru analize budući je upravo M potpisala potvrdu od 18.12.2013. Na upit da li se netko ili neki organ društva tuženika protivio i ako je na koji način donošenju odluke od 26.11.2013. ( list 19) i Sporazumu od 28.11.2013. ( list 27), vezano za rješenje pitanja kredita I, II. tuženik je navela da se niti jedna osoba niti jedno tijelo banke ovakvom prevladavanju problematičnih kredita, zaključenja nagodbi kao i obustavi ovrha nije protivilo, pa ni NO niti bilo koji od direktora Sektora niti se takav način rješavanja problema "artikulirao" u bilo kojem smislu npr. pisanim putem, e-mailom niti je to iskazao usmeno na nekoj od sjednice Uprave ili NO-a niti je ona takvu obavijest dobila o protivljenju neformalnim putem. Posebno ističe kako je zapravo prvu obavijest da "nešto ne valja" sa zaključenim nagodbama pa time i za I dobila zapravo zaprimanjem tužbe s ovog suda te da je do tog momenta nitko od strane tužitelja pa ni nakon provedenog nadzora PU MF nije kontaktirao ni od Banke-tužitelja ni od PU MF a na okolnost da ti problematični krediti u smislu njihovog rješavanja nisu bili problem za društvo tužitelja proizlazi i iz činjenice da je I. tuženik nakon njenog odlaska iz banke-tužitelja ostao na poziciji predsjednika uprave i da je na to mjesto imenovan upravo po novim vlasnicima te da po njenom saznanju te nagodbe u novom mandatu I. tuženika i po novim vlasnicima nisu bili problematični. Na upit da li je i tko od tijela društva tuženika bio upoznat sa sadržajem zapisnika od 26.11.2013. sa 78. sjednice Uprave banke ( list 20-26 ), II. tuženik je naveo kako su prema napomeni sjednici nazočili AŠ direktor Sektora kreditnog poslovanja, S direktor Sektora analize i upravljanja rizicima, BČ direktor Sektora za poslove s građanima , NČF direktor Sektora platnog prometa a zapisnik je vodila tajnica uprave G te je navela da se sadržaju tog zapisnika nije nitko protivio ili stavljao primjedbe ispred drugih tijela društva tuženika,. Navela je u iskazu je HNB pratilo i nadziralo rad banke u njenom mandatu upravo radi izvanrednog stanja u banci no da se sa sigurnošću ne može sjetiti da li je uz HNB te USKOK i porezna uprava provodila nadzor no da je Uprava; banka u tom tom smislu dostavljala navedenim tijelima svu potrebnu dokumentaciju te su izvidi i nadzori po navedenim tijelima bili usmjereni i na navedene problematične kredite.

64. Kad se II. tuženiku prezentirala Potvrda na listu 30. spisa od 18.12.2013. ista je navela na okolnost čiji se potpis nalazi ispod štambilja društva tuženika " Karlovačka banka dioničko društvo, Karlovac" , da je navedenu Potvrdu prvi put vidjela vezano uz ovaj postupak u kojem je tužena te da pretpostavlja da se potpis na navedenoj Potvrdi ispod naznake Sektor analize i upravljanje rizicima odnosi upravo na M . Na upit da li je Sektor procjene rizika imao saznanja o sadržaju nagodbe vezano za kredit I te da li je dao svoje mišljenje ili protivljenje prije zaključenja nagodbe II tuženik je navela da smatra da je tekst pisan i dostavljen Upravi upravo iz navedenog Sektora to 26.11.2013.g. a na kojoj sjednici održanoj tog dana je nazočila i M , a na upit suca da li je M na navedenoj sjednici prilikom dostave navedenog teksta Nagodbe izrazila na bilo koji način određenu rezervu u odnosu na takav način rješavanja problematičnih kredita pa i nagodbe i za I odnosno da li je tražila da se njen stav s tim u vezi na bilo koji način ako bi bio u suprotnosti s tekstom nagodbe evidentira na toj sjednici, II. tuženik je navela da u tom smislu M nije izrazila nikakvo protivljenje ni pisanim dokumentom kao ni usmeno te da nikakvih drugih komentara ili opservacija pa ni disonantnih tonova vezano za navedeni tekst nagodbe na toj sjednici nije bilo ne samo od M već niti od jednog direktora Sektora koji je sjednici nazočio.

65. Na upit da li se navedeni Sektor analize i upravljanja rizicima ili bilo koji drugi direktor Sektora tužitelja, očitovao o mogućoj obavezi plaćanja poreza na dohodak prirez i druga davanja te da li je u tom smislu upozorio upravu ili NO tužitelja na mogućnost plaćanja i tih troškova, II. tuženik je naveo da niti jedna osoba odnosno direktor Sektora nije ukazao na mogućnost plaćanja navedenih troškova pa tako ni M. Na upit da li je ona i drugi član uprave tijekom svog mandata redovno izvještavala po potrebi a i prema uputama HNB-a vezano za pitanje problematičnih kredita II. tuženik je navela da je HNB u periodu rješavanja cjelovitog problema vezanog za problematične kredite Industrogradnja –grupe pa i u kontekstu " ZŠ mia " bila permanentno u nadzoru Banke-tužitelja i da su i prije početka njenog mandata kao i mandata I. tuženog HNB permanentno ukazivala na tu problematiku i tražila od Uprave odnosno od nje i I. tuženika da riješi taj problem tim prije što su ti krediti bili u kategoriji CC odnosno kategoriji nenaplativih kredita no da HNB nije davao konkretne upute vezano za svakog pojedinog dužnika već je njihov nadzor bio usmjeren na cjelovito rješavanje te problematike., te je istaknula da ni ona ni I. tuženik unatoč kontinuiranom nadzoru HNB-a nisu dobili nikakav prekršajni nalog, da su ona i I. tuženik davali primjedbe na zapisnik HNB-a ali u smislu primjedbi koje su davale nadležne službe tužitelja a Uprava ih je onda u vidu tih primjedbi dostavljala HNB-u, no da ona nastavno a budući joj je istekao mandat, nije imala saznanja o konačnom rješenju HNB-a vezano za nadzor. Na upit da li je AČ dala kakvo mišljenje vezano za kredit I i upozorila NO ili upravu tužitelja na potrebu dodatnih uplata poreza na dohodak, prirez i doprinose po sklopljenim Sporazumima o namirenju tražbina pa tako i I , II . tuženik je navela da ostaje kao u dogovoru na tužbu ( list 11 spisa ) te je potvrdila da AČ kao direktor Sektora računovodstva njoj izričito nije rekla da bi u slučaju gđe. I bilo potrebno dodatno uplatiti porez na dohodak, da po njenom saznanju ni njoj ni I. tuženiku nije bio ukazano na mogućnost plaćanja nastavnih poreza doprinosa i sl., te je navela u iskazu da je postojala dužnost plaćanja navedenih poreza i doprinosa bilo stajalište stručnih službi pa i računovodstva tužitelja bilo drugačije, da bi o istom oni obavijestili tuženike kao članove Uprave odnosno da bi iskazali potrebu dodatne uplate poreza na dohodak, prirez i dr. no da ni Uprava ni NO od strane AČ iz Sektora za računovodstvo i kako je navela drugih stručnih službi ni NO ni Uprava nisu dobili nikakvu obavijest ili upozorenje vezano za plaćanje poreza na dohodak, prirez i dr. posebno vezano za način rješavanja kredita I, te da joj je poznato da u smislu računovodstvene provedbe rješavanja tih problematičnih kredita pa i kredita I da je isto bilo provedeno na način da je knjiženo kao dobit tekućeg razdoblja, a s obzirom da je banka bila u gubitku otpisi po kreditima Ć, I i JŠ provedeni su kao smanjenje gubitka banke. Na upit suca da li je HNB i NO tuženika bio upoznat sa sadržajem zaključka od 29.10.2013. ( list 137-140) imajući u vidu da je isti donesen sa zaključkom NO tuženika od 28.10.2013. II. tuženik je navela da su prema njenom saznanju i HNB i NO mogli imati saznanja. Na upit da li je u odnosu na navedeni zaključak da li je HNB, NO ili bilo koje drugo tijelo banke izrazilo protivljenje sadržaju tog zaključka posebno vezano za čl. 2. odnosno smjernice o pregovoru o nagodbi iz navedenog čl. 2. te da li je bilo koje drugo tijelo tužitelja iznijelo bilo koje drugo mišljenje vezano za davanje smjernica za rješavanje pitanja problematičnih kredita, te zaključenje nagodbi i pitanje ovršnih postupaka, II. tuženik je navela i kako nitko nije imao nikakvih primjedbi niti je davao mišljenja o mogućnosti i drugog rješavanja a posebno je ukazala da je taj zaključak donesen vezano za sjednicu NO-a od 28.10.2013. na kojoj su upravo definirane takve smjernice za rješavanje problematičnih kredita a što je sadržano i na zadnjoj stranici navedenog zaključka od 29.10.2013. Na upit suca da li je po njenom mišljenju zaključivanjem nagodbi sa svim dužnicima a posebno vezano za kredit I po društvo tužitelja nastupila šteta II. tuženik je navela da smatra da po društvu tužitelja nije nastupila nikakva šteta, navela je da se se radilo o poduzetničkoj odluci koja je donesena na temelju tada dostupnih informacija Stručnih službi banke i po prijedlogu tih Stručnih službi banke sve vezano za činjenicu da je riječ bila o problematičnom kreditu od početka, dakle od 2008. koji je kredit u većoj mjeri naplaćen kroz dionice društva Industrogradnja grupa d.d. još 2011.g., a da je kasnije na toj partiji kredita bilo i gotovinskih uplata pa je sveukupno do dana sklapanja nagodbe po toj partiji za I naplaćeno 2.milj. i 209,000 kn , dok je ishodišnji plasman bio 2. milj.kuna , a nagodbom je dodatno po toj partiji plaćeno još 15.000,00 kn, navela je da u tijeku mandata kao član uprave dobila jednu razrješnicu i to za 2013. a kao član NO također za 2013.g. jednu. Na upit suca da li je tijekom mandata od bilo kojeg tijela društva tužitelja posebno NO-a dobivala primjedbe na svoj rad i postupanje posebno vezano za saniranje problematičnih kredita Industrogradnje, rješavanje kredita I nagodbom u navedenom iznosu te da li je od NO ili HNB bila upozorena da bi zaključivanjem takvih nagodbi vezano za sanaciju tih kredita a posebno vezano za nagodbu sa I po društvo tužitelja nastupila šteta , II. tuženik je navela da ni jedno od navedenih tijela nije dalo nikakvo mišljenje niti upozorenje da bi zaključivanjem nagodbe sa I i obustavom ovrhe za nju po tužitelja kao banku nastupila šteta. Nastavno na upit suca da li smatra da je kao zamjenik člana uprave društva tuženika tijekom mandata postupala u skladu s čl. 252 ZTD-a , II. tuženik je navela kako smatra da je radila savjesno, odgovorno, profesionalno i da je svim postupcima kao i odlukama radila u interesu tužitelja. Posebno je naglasila kako se u njenom relativno kratkom periodu mandata radilo o jednom intenzivnom radu na problematici u kojoj se Banka našla vezano za ranije navedenu aferu, da je znalo biti i mučnih trenutaka imajući u vidu cjelokupnu situaciji u kojoj se Banka našla postupanjem ranije Uprave. Na upit suca da li je i od koga ako je bila pozvana radi davanja obavijesti o radu društva tužitelja vezano za obavljeni porezni nadzor od strane Ministarstva financija ili Porezne uprave iz studenog 2016., II. tuženik je navela da nikada ni od tužitelja odnosno bilo kojeg tijela tužitelja kao ni od Porezne uprave kao i Ministarstva financija nije bila pozvana vezano za provedeni nadzor u smislu davanja obavijesti o tom periodu i načinu postupanja uprave te da je prvu informaciju vezano za taj porezni nadzor dobila zapravo kada je zaprimila tužbu u ovom postupku.

66. Na upit punomoćnika tužitelja ima li saznanja od koga je došla inicijativa da se dug gđe. I sagledava skupno i po istom kriteriju kao sa drugim dužnicima, II. tuženik je navela o bilo od M koja je 25.9.2013. na sjednici uprave iznijela cjelokupnu problematiku vezanu za kredite Industrogradnja grupe i zatražila određenje uprave vezano za te kredite, te je ona i iznijela svoj prijedlogu tom smislu, no da smatra da da ne bi rekla da je bila riječ o skupnom sagledavanju već o tome da su se za tu grupu kredita trebali odrediti jasni kriteriji radi pregovaranja o nagodbama odnosno visini duga s dužnicima, imajući u vidu da je prema iznesenom stajalištu M ista cijelo vrijeme predlagala nagodbe i isticala činjenicu da je bila riječ o problematičnim kreditima od starta a na upit o dopisu Sektora analize i upravljanja rizicima od 3. 9. 2013. ( list 596-597 spisa ) navela je da se o istom i ne može očitovati budući u tom periodu i nije bila u mandatu na što je punomoćnik tužitelja ukazao da je taj Sektor u navedenom dopisu jasno naznačio kako je sagledavanje dužnika po istom kriteriju odredila Uprava a II. tuženik je ponovo ukazala da je bila riječ o kreditima koje je i HNB u svojim prethodnim nadzorima sagledavala kao grupu i tražila da se najprije isto proknjiži kao CC plasman, što je i učinjeno 2011.g. , a potom je i zahtijevala rješavanje tog problema, da je također S je 25.9.2013. na sjednicu Uprave prezentirala tuženicima da je ona prethodnim Upravama, počevši od Uprava na čelu sa N još početkom 2012.g. predlagala sklapanje nagodbi s dužnicima po tim kreditima i za to a tražila određene kriterije po kojima bi se pregovaralo s dužnicima i u konačnici došlo do nagodbe, a prezentirala je da je to tzv. skupno rješavanje, odnosno određivanje kriterija kako će se problemi s tim kreditima rješavati bilo i predmet rasprava ranijih Uprava banke, da bi ta problematika dočekala tuženike a aktualiziranje te problematike i potreba rješavanja istog došla je baš u mandatu tuženika kao posljedica niza okolnosti na koje tuženici nisu mogli utjecati, od toga da je pokrenut postupak ovrhe tj. prisilne naplate po tim kreditima od strane bivše uprave, da bi potom dužnici krenuli nazivati djelatnike banke i zahtijevati nagodbu pokrepljujući svoje navode i opravdanim prijetnjama o iznošenju cijelog tog slučaja u javnost , što bi dodatno narušilo reputaciju tužitelja a navela je i da se ne smije zaboraviti činjenica da je svaka kuna koja bi bila u tom razdoblju prihodovana po nagodbama za te plasmane bila veoma pozitivna za banku jer je utjecala pozitivno na stopu adekvatnosti banke (SAJK), na likvidnost banke te u konačnici na sprječavanje mogućnosti daljnjih troškova i neizvjesnosti glede sudbine tih plasmana. Na upit punomoćnika tužitelja a u odnosu na zapisnik uprave od 25.9.13. ( list 203-216 spisa) da li je II . tuženik taj zapisnik potpisala, a isti joj se prezentira, II. tuženik je navela da da je potpisala sve stranice zapisnika zajedno sa FŠ i I. tuženikom i drugim direktorima Sektora koji su bili nazočni ( bez potpisa) a imajući u vidu da se u i istom ne spominje pitanje kredita I ( t. 4 ) II. tuženik je navela da je ukazivano tijekom ovog postupka od strane tuženika već ukazivano da tužitelj nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju te da je dostavlja selektivno , pa tako nije dostavio dnevni red za tu sjednicu ni prijedlog sjednice zajedno sa svim materijalima, a iz kojih bi nesumnjivo bilo vidljivo da je upravo ova problematika grupe Industrogradnja tada bila predložena od strane g. M, o čemu je II. tuženik pokušao dostaviti dokaze u spis ali su isti odbijeni iz razloga prekluzije dokaza te da se ne sjeća li je prije 11 godina tražila da se problematika kredita Industrogradnja grupe unese u navedeni zapisnik, no da s njenog stajališta tuženici tom prilikom i nisu donijeli odluku povodom iznošenja stajališta M niti su tada zauzimali ikakva stajališta u smislu sklapanja nagodbe sa I ili s nekim drugim iz grupe Industrogradnja, te je ponovo naglasila je tijekom razdoblja 2013.g. problem grupe Industrogradnja rješavan po tuženicima sistematično i razumno, pa su na temelju podloga koje je M kao direktorice Sektora analize i upravljanja rizicima dostavila tuženima, tuženici kao Uprava su zatražili stajalište NO u smislu čl. 250. ZTD-a te je NO dana 28.10.2013. donio svoje stajalište u obliku zaključka kojem je naložio upravi da idu u smjeru zaključenja nagodbi s dužnicima. Dana 29.10.2013. tuženici su donijeli zaključak kojim ovlašćuju Sektor za analizu i upravljanje rizicima da pregovaraju o nagodbama s dužnicima a da po tom za svakog pojedinog dužnika dostave svoj prijedlog rješavanja upravi na odluku. U konkretnom slučaju to je i učinjeno pa je tako nadležni Sektor za analizu i upravljanje rizicima na sjednicu uprave dana 26.11.2013. dostavio svoj prijedlog rješavanja duga i u odnosu na I a u odnosu na zaključak uprave banke upućen Sektoru analize i upravljanja od 16.10.2013. gdje u prvoj rečenici stoji " da je uprava banke odlučila da neće donositi Zaključak po dostavljenom prijedlogu Sektora analize upravljanja rizicima a vezano za određenje o mjerama naplate" na koji se prijedlog Sektora upravljanja rizicima uprava referira, II. tuženik je navela da je, a kako je već prethodno iskazivala g. M već na sjednici 25.9.2013. iznijela prijedlog i zahtjev za određivanjem uprave banke glede nagodbi odnosno kriterija za nagodbe s dužnicima iz grupe Industrogradnja, no da tuženici tada nisu donijeli odluku u smislu da bi istoj donijeli neke smjernice već su to učinili tek 29.10.2013. nakon pribavljanja stajališta NO. Tijekom tog vremena od 25.9. 2013. pa do **.**.2013. M je bila nazočna svakoj sjednici Uprave te je na sjednicama Uprave a i u razgovoru s I. tuženikom permanentno tražila da se Uprava odredi po pitanju nagodbi odnosno njezinog prijedloga za kriterije postizanja nagodbi. Stoga su tuženici od M i zatražili i dodatne podatke, kako usmeno tako i pisanim putem predmetnim zaključkom, a sve da bi se potpune informacije mogle prezentirati NO kako bi NO mogao zauzeti svoj stav te je naglasila je da u Banci kao i u svakom drugom trgovačkom društvu Uprava društva nužno mora surađivati sa svojim djelatnicima te da je u konkretnom slučaju Uprava banke odnosno tuženici surađivala sa Sektorom za analizu i upravljanje rizicima jer su konkretni predmetni bili upravo u nadležnosti tog Sektora. U odnosu na inzistiranje punomoćnika tužitelja za očitovanje na Zaključak uprave od 16. 10. 2013. navela ( list 234 spisa ) da se radi proteka vremena na navedeno ne može očitovati niti kalkulirati o prijedlozima Sektora za analizu i upravljanje rizicima a kako je tužitelj je u ovaj spis dostavio analizu od 3. 9. 2013.g. to i sam može pretpostavljati da se predmetni zaključak odnosi na tu analizu, s obzirom da joj je logično da zbog proteka vremena je uprava zatražila recentnije podatke kako stoji u zaključku od 16.10.2013. te je navela da joj je vjerojatno e na sjednici uprave 25.9. 2013. bio prezentiran dopis sektora od 3.9. 2013. no da se radi proteka vremena sa sigurnošću o tome ne može očitovati.

67. Na upit punomoćnika tužitelja da li je osim tog prijedloga bio po Sektoru za analizu prezentiran i neki drugi prijedlog za prevladavanje rješenja problematike kredita Industrogradnja grupe II. tuženik je navela da se po njenom sjećanju Upravi od Sektora analize ukazalo na više mogućnosti rješenja tih problema s tablicama po svakom dužniku ali vezano za raniji stav uprave (N ) upravo radi potrebe određivanja uprave u odnosu na pronalaženje najoptimalnijeg rješenja prevladavanja tog problema a prema recentnim računovodstvenim podacima, da je da je prijedlog sektora odnosno M bio načelno da se zauzme stav prema svim dužnicima prema istom kriteriju s varijantama u odnosu na mogućnost naplate prema svakom pojedinom dužnikom pa tako i I a kriteriji su se odnosili na činjenicu koliko je već naplaćeno po pojedinom dužniku i pojedinom kreditu, u kojem vremenu bi moglo doći do naplate po nagodbi s tim da je M cijelo vrijeme ukazivala za I da je naplata kredita neizvjesna i da će se vrijednost njene imovine utvrđivati nakon pokretanja ovršnog postupka u zavisnosti upravo od imovine gđe. I a budući je utvrđeno da ona ima samo plaću, da bi proces naplate bio dug i neizvjestan pri čemu je II. tuženik istaknula da tužitelj nije dostavio tijekom postupka nikakav dokaz da bi I raspolagala drugom imovinom osim novčanih sredstava s naslova plaća odnosno mirovine, te je ponovila da je stavu HNB-a bio da treba smanjivati portfelj banaka u nekretninama, pa da je gđa. I i imala nekretnine vjerojatno do ovrhe na nekretninama radi takovog stava HNB-a i ne bi došlo, a isto proizlazi i iz rješenja HNB-a od 18.9.2012. prema kojem je Banci – tužitelju naložena mjera za smanjene udjela nekretnina u imovini banke što je vidljivo zapisnika HNB-a koji je tužitelj dostavio u spis, konkretno str. 43 zapisnika proizlazi da banka- tužitelj i nadalje daje mjeru smanjenja udjela nekretnina u imovini banke te je navela da je donošenje odluke od 26.11.13. vezano za gđu. I bilo u nadležnosti uprave.

68. Na upit punomoćnika tužitelja da li je NO mogao upravi naložiti da se sa I sklopi nagodba II. tuženik je kao i ranije navela da je prethodno na sjednici NO dana 28.10.2013. NO zauzeo stajalište da se ide u nagodbe sa dužnicima iz grupe Industrogradnja i u tom smislu dao nalog Upravi tužitelja a na upit da li je po tom nalogu Uprava tužitelja morala postupiti ili je imala i druge opcije II. tuženik je naveo da smatra kako je Uprava bila dužna postupiti po stajalištu NO jer je riječ o stavu NO u smislu čl. 250 st. 4. ZTD-a . Nastavno upit punomoćnika tužitelja obzirom da se u tablicama Sektora za analizu definiraju različite forme za nagodbu je li Sektor te tablice radio samoinicijativno ili po uputama Uprave, II .tuženik je navela kako je već prilikom prethodnog davanja iskaza u ovom sporu kazala kako su sve te podloge došle iz Sektora analize i upravljanja rizicima, koji Sektor je prema Pravilniku tužitelja bio nadležan upravo za obradu rizičnih plasmana te dostavljanje prijedloga rješavanja istih upravi tužitelja, navela je da da je ishodišno prijedlog s tabličnim prikazima došao na sjednicu Uprave 25.9.2013. iz Sektora analize i upravljanja rizicima, da bi potom po proteku vremena pribavljanju dodatnih podataka Uprava s tim tablicama i prijedlozima išla na NO koji je održao sjednicu 28.10.2013., a nakon čega je Uprava donijela Zaključak sa smjernicama o pregovaranju odnosno o tome koji kriteriji bi za banku bili zadovoljavajući u smislu kretanja iznosa nagodbe, navela je da je iz Zaključka od 29.10.2013.g. koje je tužitelj dostavio u sudski spis razvidno da su kriteriji uspostavljeni za Grupu Industrogradnja dakle dužnike za koje je M od Uprave zahtijevala određenje u smislu sklapanja nagodbi, kako je dakle iz tog Zaključka vidljivo da je Uprava istim ovlastila upravo Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje sa svakim pojedinim dužnikom i dostavljanje svakog pojedinog prijedloga za rješavanje problematike pojedinog dužnika . Potom je M na sjednici Uprave 26.11.2013. dostavila prijedlog rješavanja slučaja I, s tim da II. tužena napominje da je prethodno na sjednici Uprave 19.11.2013. M dostavila prijedlog rješavanja slučaja Ć, dok je na sjednici Uprave 13.12.2013. Uprava povodom prijedloga Sektora analize i upravljanje rizicima donijela i odluku u slučaju JŠ. Na upit suca na navedene okolnosti, da li su smjernice u smislu matematičke formule od strane Uprave dane Sektoru analize upravljanja rizicima, II. tuženik je navela da je Sektor analize upravljanja rizicima upravi dostavio varijante rješavanja Industrogradnja grupe te su po Sektoru u više varijantama bili prezentirani različiti izračuni s tim da Uprava na taj prijedlog Sektora analize i upravljanja rizicima nije utjecala već je posljedično po tom prijedlogu zatražila stajalište NO i po tom prijedlogu Sektora uz stav NO donijela Zaključak od 29.10.2013. Na upit punomoćnika tužitelja da li II. tuženik prema navedenom tvrdi da bi formulu po kojoj bi I trebala u roku od 8 dana platiti 0 kuna, a koja je kasnije pretočena u smjernice, samoinicijativno napravio Sektor ili konkretno M, II. tuženik je navela da joj je takav prijedlog stigao na Sjednicu Uprave 25.9.2013. te da smatra da je taj prijedlog, a s obzirom na dugotrajnost te problematike, kao i prijedlog Sektora od 19.01.2012. , iznjedrio niz varijanti mogućnosti rješavanja nastale problematike, a u smislu tabličnog prikaza varijanti koje je napravila M inicijativa od strane II. tuženika za analizu izvršila je M i iznijela na sjednici Uprave 25.09.2013., uključujući i popratne materijale, te inicijativu tom smislu nije bila na strani II. tuženika, stoga uputa da se takvo nešto stavi na sjednicu prave II. tuženik nije dala M, već je prijedlog odnosno zahtjev za određenje o tim kreditima, analiza stanja i prijedlozi eventualnih varijanti za pregovaranje o nagodbama je dostavljen iz Sektora analize i upravljanja rizicima no na inicijativu direktorice M. II. tužena je u iskazu navela ponovo da su materijali za sjednicu uprave dostavljani iz pojedinog Sektora tužitelja, ovlaštene osobe iz tog sektora, da su materijali stizali u elektroničkom obliku prije sjednice Uprave redovito, da je te materijale prikupljao Ured uprave odnosno tajnica uprave, a što je u bitnome na upit potvrdila i UŠ u svom iskazu na ovom sudu. S tim u vezi na poseban upit suca da li su ona II. tuženik ili I. tuženik po njenom saznanju davali konkretne upute vezane za pojedine iznose, procjene i izračun mogućih iznosa koji bi bili osnova za zaključivanje nagodbi za u tom pregledu od 31.7.2013. II. tuženik je navela da ona nije davala nikakve upute niti je po njenom saznanju konkretne upute vezane za izračun navedenog po nekim konkretnim matematičkim odnosno financijskim metodama davao i I. tuženik . Na daljnji upit punomoćnika tužitelja koju konkretnu tablicu je Uprava dostavila NO u fazi kada je tražila očitovanje, II. tuženik je navela primarno činjenicu da tužitelj nije tijekom postupka dostavio cjelovit dokument u kojem je sadržana i tablica pregleda stanja duga od 31.07.2013. ( list 603) a da je ista sadržana odnosno da je cjeloviti dokument sadržan na listu spisa 809 a posebno 810 s tablicom na listu 811 s time da ukazuje da je na listu 810 upravo na temelju te analize Sektora; konkretno M Uprava procijenila da je za Banku povoljnije rješenje sklapanja izvansudskih nagodbi s dužnicima pa tako i sa I pod t.6. u odnosu na moguće dugotrajne sudske postupke s neizvjesnošću ovih potraživanja ( sud utvrđuje se da su tablice sadržana ne listu 811 kao i 603 spisa identične) .Nastavno na upit upit punomoćnika tužitelja vezna za navod " Izračun iznosa za namirenje kroz vansudsku nagodbu o danim smjernicama odnosno po prijedlogu Uprave", da li zna tko je dao smjernice odnosno čiji je to prijedlog odnosno da li je prijedlog uprave, II. tuženik je navela da ne zna, ali može navesti da je o tim varijantama bila rasprava na NO 28.10.2013., nakon čega je NO zauzeo stav kako je II. tužena već ranije iskazivala. Nastavno na upit da li je II. tužena kao član Uprave na sjednici na kojoj se ta tablica prezentira pitala Sektor koja je Uprava dala smjernice odnosno prijedlog koji se konstatira u ovoj tablici, II. tužena navodi da je takvo što nije pitala M iz razloga što je M direktor Sektora analize i upravljanja rizicima te je njezina zadaća i ovlaštenje da u Banci razmatra problematiku upravljanja rizicima, brine o portfelju rizičnih plasmana te predlaže rješavanje istih upravi tužitelja, bez obzira u kakvom sastavu je ta Uprava, u iskazu je da Uprava banke kao tijelo ima svoje ovlasti i odgovornosti, a Sektor analize i upravljanja rizicima svoje, bez obzira tko je kao osoba član Uprave odnosno direktor pojedinog sektora te da nema saznanja da li je ranija Uprava davala neke konkretne smjernice Sektoru analize i upravljanja rizicima i M u pisanom obliku vezano za prevladavanje problema Industrogradnja grupe i s tim posljedično rješavanje te problematike zaključivanjem i nagodbi te je s tim u vezi ukazala upravo na tablicu sadržanu na listu 603 spisa a prema kojoj je pozicija za plaćanje I " 0" . te da je nesporno da je je NO imao saznanja o rješenju o ovrsi Na upit punomoćnika tužitelja da li je II. tužena kao i I. tuženik razmatrali da te smjernice i tablicu ne prihvate obzirom na činjenicu da je tužitelj – Banka u odnosu na I imao ovršnu ispravu a da je u navedenoj tablici pod varijantom 1 naznačeno da je dužna platit "0" kuna u roku od 8 dana, II. tuženik je navela da u konkretnom trenutku nije bila riječ samo o tim okolnostima već i o stanju u tužitelju koje su teške okolnosti tuženici već tijekom ovog postupka izlagali kao i činjenicu da je NO o svemu bio izvještavan. Na upit punomoćnika tužitelja da li zaključak ( list 137) Uprave koji je upućen Sektoru za analize 29.10.2013. u toč. 2. i u kojem su dane smjernice uprave za pregovaranje, da li te smjernice odgovaraju tablici na listu 603, II. tuženik je navela da da smatra da odgovaraju budući je taj zaključak donesen odnosno smjernice od 29.10.2013. donesen upravo na temelju tih tablica iz Sektora analize i upravljanja rizicima te u skladu sa Zaključkom NO od 28.10.20 13.

69. Na upit punomoćnika tužitelja obzirom da je M , i I negirale da su razgovarale o nagodbi ima li saznanja tko je sa I dogovorio 15.000,00 kn kao novčani iznos s isplate naslova kredita, II. tuženik je navela da nema saznanja ali napominje da je u čl. 1. Zaključka uprave od 29.10.2013. navedeno kako se ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom ,a pri čemu su nabrojana imena, između ostalih i I, kao i da je istim člankom navedeno da će Sektor analize i upravljanja rizicima potom svoj prijedlog za sklapanje izvansudske nagodbe u svakom pojedinom slučaju uputiti upravi banke na donošenje konačne odluke. Također, istim tim člankom je navedeno da je nadležni sektor banke dužan voditi računa o smjernicama danim u nastavku teksta tog Zaključka te je navela da je dopis od 25. 10. 2013. na listu 141- 142 i na listu 809 - 810 identičan bez obzira na potpis i pečat uprave . Na upit punomoćnika tužitelja ima saznanja tko je I rekao da očekuje sklapanje vansudske nagodbe, II. tuženik je navela da nema saznanja tko je i ako je " obećao" I sklapanje izvansudske nagodbe, već da je M tuženicima izložila da I nije uložila prigovor jer je očekivala sklapanja izvansudske nagodbe, a budući da je M permanentno Upravi tužitelja iznosila svoje stajalište o nagodbama u konkretno problematičnim kreditima, pa tako su upravo od M tuženici došli do saznanja da je M još početkom 2012.g. ranijoj Upravi predlagala sklapanje izvansudskih nagodbi navodeći i tuženicima u jesen 2013.g. kako je njeno stajalište od početka bilo da se u rješavanje tih kredita treba ići mirnim putem odnosno nagodbom s dužnicima budući da je prema njezinim navodima bila riječ o problematičnim kreditima od starta. Na upit punomoćnika tužitelja ako je neki dug naznačen kao nenaplativ ili je klasificiran u rizičnu skupnu C, da li banka u takvoj situaciji prilikom donošenja odluke o naplati ili otpisu duga mora imati mišljenje stručnih službi i napraviti pretragu imovinu konkretnog dužnika, II. tuženik je navela ponovo da je prijedlog došao iz Sektora analize i upravljanja rizicima, a koji je Sektor prema tužiteljevom Pravilniku o upravljanju rizicima koji je tužitelj dostavio u spis, i kojem je direktor bila RŠ, određena nadležnosti Sektora analize i upravljanja rizicima kao i direktora tog Sektora te je II. tuženik u iskazu navela da je prema tom Pravilniku a i životno logično bilo da upravo taj Sektor analize i upravljanja rizicima pribavi sve potrebne podatke, dokumentaciju i istraži svaki slučaj te na temelju toga upravi dostavi svoj prijedlog za rješavanje svakog pojedinog slučaja koji je iz nadležnosti tog Sektora. U konkretnoj situaciji prijedlozi odluka koje se odnose na otpis duga i sklapanje nagodbi u odnosu na Ć, I i JŠ su došli na sjednicu Uprave upravo iz Sektora analize i upravljanja rizicima te je na svakoj pojedinoj sjednici svoj prijedlog upravi iznosila direktorica tog sektora M, a koje prijedloge su tuženici u svojstvu tadašnje uprave prihvatili i donijeli odluke koje se odnose na prethodno navedene osobe, a koje odluke je tužitelj dostavio u ovaj spis. Na upit punomoćnika tužitelja je li uprava prilikom donošenja Odluke od 26.11.2013. imala mišljenje Pravne službe, II. tuženik je navela kao i prethodno da je eventualna mišljenja ako ih je trebalo pribaviti procjenjivao direktor Sektora analize i upravljanja rizicima a što proizlazi iz Pravilnika o upravljanju rizičnim portfeljima koji se nalazi na listu 575 spisa koje je tužitelj dostavio u spis, i to. toč. III. a koji govori o ovlastima i odgovornosti o upravljanju rizičnim portfeljima. Direktor Sektora analize i upravljanja rizicima M tada nije navodila da bi Uprava trebala pribaviti mišljenje Pravne službe tužitelja, a što je logično i životno jer ako je netko trebao pribavljati mišljenje Pravne službe tužitelja vezano za taj prijedlog, onda je to trebao učiniti upravo Sektor analize i upravljanja rizicima kako je to propisano navedenim Pravilnikom na listu spisa 575. i dalje a na upit da s obzirom na osjetljivost problematike kredita Industrogradnja i činjenicu da se donosi odluka kojom se direktorici sektora otpisuju više od 100.000 eura duga te imajući u vidu iskustvo tuženika, da li su oni kao uprava tražili od Sektora da se takvo mišljenje Pravne službe dostavi, II. tuženik je ukazala na odredbe Pravilnika tužitelja na listu 575 -580 spisa gdje je navedeno na str. 3. tog Pravilnika kako u svim poslovima Odjel ( Sektor za analizu i upravljanje rizicima ) usko surađuje s Odjelom pravnih poslova, a od kojeg traži mišljenja vezano uz pravni aspekt svakog pojedinačnog predmeta, te s Odjelom općih i tehničkih poslova u dijelu poslova vezanih uz preuzete nekretnine i pokretnine. Također, predmetnim Pravilnikom je propisano da Odjel rizičnog portfelja vrši kontinuirano praćenje i analizu stanja rizičnih komitenata, vrši pismenu obradu svakog pojedinačnog predmeta uz predlaganje mjera za njegovo rješavanje te isti upućuje na odlučivanje u skladu s nadležnostima o odlučivanju definiranim tim aktom. Također propisano je i da navedeni Odjel vrši stalni kontakt sa dužnikom koji ga provocira na aktivnost u pronalaženju modusa za otplatom duga, te je ponovila iskaz kako je imala povjerenje u M kao direktoricu navedenog Sektora analize i upravljanja rizicima da ista obavlja svoj posao lege artis i u skladu s unutarnjim propisima tužitelja jer je bila riječ o direktoru s dugogodišnjim stažem kod tužitelja. Na upit punomoćnika tužitelja ako je sve navedeno u isključivoj domeni navedenog Sektora, zašto je Uprava od Sektora dopisom od 16.10.2013. tražila da se istraže pokrenuti ovršni postupci, izdanost naplate te vremenski tijek po istima te zašto u tom dopisu nije ujedno tražila i mišljenje Pravne službe, II. tuženik je naveo da je prethodno u svom iskazu navela kako zbog proteka vremena od sjednice od 25.9.2013. je smatrala da Sektor analize i upravljanja rizicima treba Upravi dati recentne podatke o stanju tih "Ovršnih" predmeta kako bi s tim recentnim podacima uprava mogla ići pred NO što je i učinila pa je NO i donio svoje stajališne odnosno Zaključak od 28.10.2013. Ostala pitanja koja je punomoćnik tužitelja postavljao II. tuženiku već su u bitnom bila sadržana u ranijim njegovim pitanjima i dani su u bitnom odgovori po II. tuženiku te sud smatra da ih nije potrebno navoditi posebno u kontekstu već detaljno izloženih pitanja i odgovora u obrazloženju ove presude.

70. Na poseban upit punomoćnika tužitelja u odnosu na t. 11 odgovora na tužbu gdje je navedeno da " po stavu AČ nije bilo potrebno uplatiti poreze i doprinose" od kuda II. tuženoj to saznanje da je ona to rekla, II. tužena navodi da je već prethodno odgovorila na to pitanje 28.1.25. a g. AČ je kao nadležni direktor sektora računovodstva konkretne otpise duga za Ć, I i JŠ knjižila na dobit razdoblja poslovne 2013.g., odnosno smanjenje gubitka. Nadalje, saznanja o tom stajalištu je II. tužena iznijela na raspravi 28.1.2025. a da se ne ponavlja ukazuje tužitelju na isto. Također a vezano za problematiku plaćanja doprinosa i poreza na plaću tuženici su u ovaj spis dostavili sudu mišljenja Porezne uprave koja su javno bila objavljena, kao i presudu Visokog Upravnog suda RH a također i mišljenje Poreznog savjetnika g. Idžojtića. Nastavno punomoćnik tužitelja je osporio navode koje je II. tuženik iznijela u svojim iskazima ukoliko bi isti bili u suprotnosti s navodima tužbe, svim navodima tužitelja iznesenih tijekom postupka kao i dokazima koje je tužitelj dostavio u spis tijekom postupka te je ocijenio njen iskaz proturječnim materijalnoj dokumentaciji sadržanoj u spisu i iskazima svjedoka kao i iskazu I. tuženika. . Predložio je sudu usvojiti tužbeni zahtjev i zatražio je naknadu troška. Punomoćnik I. tuženika je naveo kako nema pitanja za II. tuženika, da smatra kako je iskaz II. tuženika u skladu sa materijalnom dokumentacijom u spisu te da nije u ključnim stvarima suprotan iskazu I. tuženika.

71. I. tuženik je posebno ukazao na dokumentaciju koja se nalazi uz prilog podnesku tužitelja od 2.5.2019.g. a riječ je o prijedlogu M kao direktorice sektora rizika prethodnoj Upravi tužitelja a iz kojih prijedloga je razvidna kontradiktornost licemjernost, naime iz tog prijedloga M je vidljivo kako Sektor analize i upravljanja rizicima i tužitelj sve dužnike iz tzv. Industrogradnja grupe pa i I vodi skupno i kao jednu grupu a osim toga vidljivo je i kako Sektor analize i upravljanja rizicima Upravi tužitelja dostavlja formulu za sklapanje nagodbe s dužnicima Industrogradnja kao što je to učinio i za vrijeme dok su u Upravi tužitelja bili tuženici a sve sukladno svojim obvezama iz internih akata tužitelja. Također, iz tog prijedloga M je razvidno kako se ne radi razlika u odnosu na dužnike prema kojima tužitelj ima ovršnu ispravu u odnosu na one dužnike prema kojima tužitelj nema ovršnu ispravu, a vidljivo je i kako M tadašnjoj (ranijoj ) Upravi tužitelja u 2012. kada tužitelj redovito posluje i čiji položaj i reputacijski rizik se ne može usporediti s vremenom u kojem je sklopljena nagodba tužitelja i I, predlaže tadašnjoj Upravi tužitelja sklapanje nagodbe s dužnicima iz grupe Industrogradnja na način da im se otpiše 50% dugovanja što bi u pogledu I predstavljalo otpis od preko 540.000,00 kn. Ujedno tim prijedlogom M ističe kako bi takav otpis i sklapanje takve nagodbe bilo dobra poslovna odluka za banku s obzirom da bi banka na takav način naplatila više sredstava nego što je plasirala po tim kreditima. Nastavno I. tuženik ukazuje kako je na predzadnjoj stranici zapisnika sa sjednice Uprave od 26.11.2013.g. pod napomena između ostalog navedeno kako je na toj sjednici uprave kada se donijela odluka o sklapanju nagodbe sa gđom. I bila prisutna i M te kako je za područje iz njene nadležnosti a u pogledu I i utvrđenja visine duga za njeno namirenje ona dala potrebna pojašnjenja. I. tuženik je ujedno istaknuo da na toj sjednici Uprave a niti ikada poslije do ovog postupka niti M a niti bilo koji drugi direktor sektora ili zaposlenik banke nije iskazao prigovor ili nezadovoljstvo u pogledu nagodbe sklopljene između I i tužitelja te da je na tužitelju teret dokaza da je bilo tko od strane tužitelja pa i sama I iskazao prigovor ili nezadovoljstvo sklapanjem predmetne nagodbe jer na tuženicima nije dokazivanje negativnih činjenica. I. tuženik je naveo da smatra kako sklapanjem predmetne nagodbe (Sporazuma ) sa I tužitelj i te kako može biti zadovoljan kako u vrijeme njenog sklapanja a još više u ovom trenutku vezano za ranije navedenu pravomoćnu presudu u predmetu RČ – Karlovačka banka jer da nije sklopljena predmetna nagodba (Sporazum ) tužitelj bi sada I trebao vratiti cjelokupni iznos uplaćenih sredstva zajedno sa kamatama kao što mogu i svi drugi dužnici iz Grupe Industrogradnja koji s tužiteljem nisu sklopili nagodbu, zaključno I. tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

72. Punomoćnik II. tuženika je naveo da nema pitanja, pridružio se u cijelosti navodima punomoćnika I. tuženika te je osporio navode punomoćnika tužitelja da bi iskaz II. tuženika saslušane u ovom postupku na pet ročišta bio u bilo kojem dijelu suprotan materijalnim dokazima u spisu kao i iskazu I. tuženika, te je naveo da smatra da je II. tuženik iscrpno, jasno i vrlo argumentirano odgovorila na postavljena pitanja od strane suda i stranaka u ovom postupku te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti , uz naknadu parničnog troška.

73. Ocjenom izvedenih dokaza, posebno saslušanjem stranaka te svjedoka te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan u cijelosti. Nastavno, odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju dok je odredbom čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Sud napominje da je u obrazloženju ove presude iznio cjelovite iskaze stranaka kao i svjedoka imajući u vidu sadržaj iskaza primarno stranaka koji se u bitnome navode i u podnescima stranaka koje su tijekom postupka dostavljale u spis, a u cilju nepotrebnog ponavljanja stavova stranaka iznesenih u podnescima koji su kako je navedeno u bitnom dani u iskazima stranaka te bi iznošenje sadržaja podnesaka doprinijelo opterećivanju ove odluke dodatnim navodima u ovom kompleksnom predmetu.

74. Kako je navedeno tužitelj je naveo da je I. tuženik bio predsjednik uprave tuženika od 1. 8. 2013. do 28. 2. 2015, a da je II. tuženik bila zamjenik člana uprave tužitelja od 18. 0. 2013. te do 19. 12. 2013. no uvidom u sudski registar sud je utvrdio da je I. tuženik IČ bio zamjenik predsjednika uprave od 1.8.2013. na temelju odluke NO od 24.7.2013 a najduže 3 mjeseca od imenovanja na mjesto zamjenika predsjednika uprave , da je to prestao biti temeljem rješenja ovog suda R1-471/2013. od 5. 11. 2013. i da je istim rješenjem imenovan predsjednikom uprave tužitelja s danom 5. 11. 2013 . a rok od 6 mjeseci , odnosno do 5. 5. 2014. te je zaključno prestao biti predsjednik uprave danom 28. 2. 2015., a II. tuženik je bila imenovana za zamjenika člana uprave u periodu od 18. rujna 2013. do 19. 12. 2013.

75. Među strankama nije sporno da je tužitelj (ranija Uprava tužitelja po predsjedniku Uprave ŽČ) sa ŠČ dana 13. 5. 2008. zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu u iznos od 2.000,000,00 kn i to isplatom na račun u banci i s osiguranjem korisnika (I ) dvije bianco mjenice, da je dana 9.6.2029. zaključen Anex I navedenom Ugovoru kojim je određeno da se osiguranje naplate kredita zasniva založnim pravom na dionicama Industrogradnje d.d., te nije sporno da je tužitelj protiv I podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga za naplatu iznosa od 780,889,65 kn te da je dana 21. 8. 2013. izdano rješenje o ovrsi Ovrv-5748/13. koje je utvrđeno pravomoćnim 13. 9. 2013. , nije sporno da je temeljem čl. 48 Statuta tužitelja Uprava banke dana 26. 11. 2013. donijela Odluku prema kojoj je dug I s naslova navedenog Ugovora o kreditu i Anexa ukupno 788.842,78 kn na dan 31.10.2013. , da je t. III Odluke naznačeno da je ukupno potraživanje banke po osnovi glavnice odobrenog kredita uvećano za obračun kamate u cijelom periodu otplete iznosi 2.989.890,00 kn , utvrđeno je da je dužnik (I ) izvršio ukupnu namiru u iznosu od 2.209.000,00 kn od čega je gotovinska uplata iznosila 371.727,00 a internom naplatom kroz izvršenu naplatu ovrhe na založenim dionicama iznos od 1.837.273,00 kn, te da je t. IV. uprava tužitelja tom Odlukom utvrđuje da je visina duga za namirenje u iznosu od 15.000,00 kn s rokom uplate od 8 dana,. Među stranama nije sporno da je I i izvršila uplatu od navedenih 15.000,00 kn a da se Banka - tužitelj obaveza po izvršenoj uplati brisati evidenciju kamata u pomoćne evidencije koja se također neće više obračunavati i navela da obustaviti ovršni postupak, među strankama nije sporno da je dana 28. 11. 20213. između tužitelja tada zastupanog po I. tuženiku kao vjerovnika i I kao dužnika zaključen Sporazum prema kojem su navedeni utvrdili da postoji tražbina tužitelja prema dužniku I u iznosu od 796.010,86 kn, utvrdilo se tim Sporazumom konačna visina duga dužnika u iznosu od 15.000,00 kn koji je iznos I nesporno platila 3. 12. 2013., a nije sporno ni da je Sektor analize i upravljanja rizicima tužitelja izdao potvrdu I dana 18. 12. 2023. potpisanu po M u kojoj je navedeno da tužitelj potvrđuje da nema više potraživanja po navedenom Sporazumu od 28.11.2013. ( osnovni Ugovor od 13.5.2008. i Anex od 9. 6. 202.09. ). Nije sporno ni da je nakon poreznog nadzora MF RH tužitelj zaključio Poreznu nagodbu za iznos od 750.993,19 kn za koju navodi da ju je kao jamac platac platio 16. 11.2016. Prema navedenom tužitelj potražuje od tuženika imovinsku štetu u iznosu od 781.010,86 kn te iznos od 750.993,19 kn s naslova plaćenih davanja s naslova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za raniju zaposlenicu I vezano za zaključeni Sporazum od 28. 11. 2013., odnosno ukupno potražuje iznos od 1.532.004,05 kn s kamatom od od dana donošenja presude do naplate.

76. Među strankama je sporno da li si su tuženici kao predsjednik uprave i zamjenik predsjednika uprave kod donošenja Odluke od 26. 11. 2013. i zaključenjem Sporazuma sa I od 28. 11. 2013. postupali u skladu s čl. 252 Zakona o trgovačkim društvima te da li su donošenjem navedene Odluke i zaključenjem Sporazuma od 28. 11. 2013. prema navodima tužbe postupali protupravno u smislu čl. 8 Zakona o obveznim odnosima.

77. Odredbom čl. 252 Zakona o trgovačkim društvima ( Narodne Novine br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23; dalje u tekstu ZTD ) - dužna pozornost i odgovornost članova uprave - određeno je:

(1) Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva. (2) Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

(3) Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome Zakonu:

1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo,

2. isplate dioničarima kamate ili dividendu,

3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva,

4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati nominalni iznos ili veći iznos za koji su izdane,

5. razdijele imovinu društva,

6. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva,

7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora,

8. dadu kredit,

9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice suprotno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate.

(4) Obveza naknade štete ne postoji ako se radnja članova uprave temelji na odluci glavne skupštine. Odobrenje radnje od strane nadzornog odbora ne isključuje odgovornost. Društvo se može odreći zahtjeva za naknadu štete ili o njemu sklopiti nagodbu tek po proteku tri godine od nastanka zahtjeva ali samo onda ako se s time suglasi glavna skupština i ako tome ne prigovori manjina koja raspolaže dionicama koje predstavljaju s najmanje desetinu temeljnog kapitala društva i prigovor se ne unese u zapisnik sa skupštine. To vremensko ograničenje ne vrijedi ako je onaj tko je odgovoran za naknadu štete nesposoban za plaćanje i ako, da bi otklonio otvaranje stečaja, sklopi nagodbu sa svojim vjerovnicima ili se pak obveza naknade štete uredi stečajnim planom.

(5) Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj, odnosno stečajni vjerovnici prema pravilima stečajnog prava.

(6) Zahtjevi iz prethodnih stavaka ovoga članka zastaruju za pet godina.

Odredbom čl. 253 ZTD određeno je da propisi za članove uprave vrijede i za njihove zamjenike. Odredbom čl. 8 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne Novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22 I 155/23. ; dalje u tekstu ZOO ) određeno je da je svatko dužan uzdržati se od postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.

78. Polazeći od odredbi Statuta društva tužitelja iz rujna 2013. čl. 45. određeno je da članovi uprave tužitelja vode poslove s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te da uprava vodi poslove i i upravlja imovinom banke na osobnu odgovornost. Ako zbog djelovanja uprave banke , banci nastupi šteta , članovi uprave odgovaraju kao solidarni dužnici sve dok pred sudom ne dokažu da su poslovali pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i da šteta nije posljedica njihovog neodgovornog rada. Čl. 48 Statuta određeno je da Uprava obavlja sve poslove u svezi s s funkcioniranjem banke a naročito donosi opće akte kojima se utvrđuje i razrađuje poslovna politika, odlučuje o kreditnoj politici, politici likvidnosti te se stara o uspješnosti poslovanja s provođenjem akata poslovne politike, donosi konkretne poslovne odluke kada to zahtijevaju propisi ili faktični značaj tih odluka s obzirom na poslovni rizik . Prema navedenom Odluka od 26. studenog 2013. donesena je sukladno odredbi čl. 48 Statuta društva tužitelja, odnosno u zoni ovlaštenja Uprave.

79. Tužitelj kako je navedeno u tužbi navodi da je po njega nastala šteta " otpisom " potraživanja tuženika bivšoj zaposlenici ŠČ u iznosu od 781.010,86 kn, te plaćanjem iznosa od 750.993,19 kn davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za navedenu bivšu zaposlenicu ŠČ temeljem izvršnog akta Porezne uprave, a što to ukupno iznosi 1.532.004,05 kn. Prije svega sud ukazuje da bivšoj zaposlenici S . ŠČ Odlukom uprave od 26. studenog 20213. nije definiran "otpis" potraživanja tuženika u iznosu od 781.010,86 kn već je navedenom Odlukom od 26. 11. 2013. utvrđena visina duga po osnovi za nenamjenskog kredita od 13. 5. 2008. i Anexa istog od 31. 10. 2013. Navedeni je kredit I kako je navedeno realiziran na njeno ime u iznosu o 2.000.000,00 kn u čemu ona objektivno osobno nije ni sudjelovala i bila je na neki način dovedena pred " gotov čin " a cijeli projekt je bio u organizaciji ranije Uprave koja je nastavno bila okrivljena u aferi " ZŠ mia" a u cilju dokapitalizacije Industrogradnja a koji bi se kredit zatvorio kroz dokapitalizaciju. Nije sporno da navedene dionice nikada nisu ni glasile na I niti je sporno među strankama ni da je u tijeku postupka utvrđeno da je I uopće dobila navedenih 2. milj. kuna odnosno da njima nije nikada raspolagala. Dokapitalizacija prema organizaciji ranije Uprave tužitelja nije uspjela a što nesporno proizlazi kako iz iskaza svjedoka I, P, M a i samih tuženika a proizlazi i iz stanja spisa, slijedom čega je evidentno navedeni kredit I ostao otvoren više godina od 2008. i nesporno predstavljao problem uz druge kredite Industrogradnja grupe za društvo tužitelja te je rješavanje tih kredita pa tako i kredita za I bio tema razmatranja stručnih službi banke kako za vrijeme ranije Uprave tako i za vrijeme dok su Uprava bili tuženici. Međutim tek te se u mandatu tuženika intenzivno tražilo rješenje problematike te grupe kredita uz sve ostale problema s kojim se Uprava koju su činili tuženici suočavala i našla kada je i započeo njihov mandat predsjednika i zamjenika predsjednika Uprave. Prema samom iskazu I ona nije bila službeno obaviještena da je protiv nje pokrenuta ovrha te je evidentno kako iz njenog iskaza tako i iz iskaza tuženika da je od tuženika bila obaviještena da će se taj problem njenog kredita kao i kredita iz navedene grupe riješiti u kontekstu cjelokupnog rješavanja problema likvidnosti društva tužitelja. Nije sporno da se društvo tužitelja kao banka početkom mandata tuženika nalazilo u velikim financijskim i poslovnim problemima suočeno s nelikvidnošću , mogućim stečajem, s problemima vezanim uz činjenicu da su najveći komitenti pa nastavno i " manje štediše" počeli povlačiti svoje depozite, a što sve navedeno proizlazi iz stanja spisa, iskaza tuženika, direktora tužitelja kao i svih svjedoka koji su iskazivali u ovom predmetu. Nije sporno ni da je u tom periodu kao i ranije HNB aktivno sudjelovao u rješavanju navedenih problema tužitelja te bio u permanentnom nadzoru ( i prije mandata tuženika ) i da je vođen i nadzor vezano uz kazneni postupak protiv ranije Uprave društva tužitelja koji je bio i u kontekstu postupka USKOKa i PNUSKOKa. O stanju tužitelja kao banke ukazuje i dopis HNB; Sektor boniteta regulative i supervizije od 14. 11. 2013. ( list 305-394 spisa) u kojem je navedeno i da je upravljanje bankom po ranijoj upravi za 2012. i 2013. u potpunosti nezadovoljavajuće te da mjere koje je HNB naložila banci 2012. i njihovo višestruko prolongiranje istih mjera vezano za visinu stope adekvatnosti jamstvenog kapitala te smanjenja materijalne imovine kao i općih i administrativnih poslova nije dalo rezultata, ukazano je da je upravljanje kreditnim rizikom kao i upravljanje materijalnom imovinom i ostalom aktivom banke u potpunosti nezadovoljavajuće te da vrijednost ulaganja banke u materijalnu imovinu višestruko nadilazi zakonsko ograničenje u odnosu na visinu jamstvenog kapitala što značajno opterećuje poslovanje. Utvrđeno je da profitabilnost poslovanja banke opterećena niskom razinom kamatne marže zbog nepovoljne strukture imovine i loše kvalitete kreditnog portfelja s troškovima poslovanja koji nisu smanjivani sukladno smanjenju ostvarenih prihoda te da banka kontinuirano posluje s operativnim gubitkom. Utvrđeno je da je likvidnost banke u proteklom razdoblju ugrožena prvenstveno zbog izloženosti visokom reputacijskom riziku koji je uzrokovao značajan odljev depozita tijekom 2013. a što je za posljedicu imalo smanje likvidne imovine banke, da se u cilju održavanja likvidnosti i ispunjenja mjera monetarne politike ( kunske obvezne pričuve ) banka zbog nemogućnosti zaduživanja na međubankarskom tržištu zaduživala kod HNB-a te da su ukupne obaveze banke dana 31.08.2013. iznosile 1.633.795,00 kuna a da je najznačajnije smanjenje depozita ostvareno tijekom drugog kvartala 2013. što vremenski odgovara objavi negativnih informacija o bivšoj upravi banke a da su na dan 31.06.2013. ukupni depoziti iznosili 1.360.509,00 kuna ili 141.522,00 kuna manje nekog sa stanja na dan 31.03.2013. te je utvrđeno u tom kvartalu značajno smanjenje depozita što je rezultiralo smanjenjem istih tijekom rujna 2013. a što je posljedica povlačenja depozita Grada Karlovca i Karlovačke banke.

80. Nije sporno, da su tuženici kao Uprava društva tužitelja od trenutka preuzimanja mandata u kako je navedeno teškim i problematičnim okolnostima surađivali s HNB koja je bila u permanentnom nadzoru i s kojom su tuženi intenzivno komunicirali kao i s USKOKom i PNUSKOKom dostavljajući sve tražene podatke koje su njima kao Upravi dostavljale nadležne službe tužitelja, nije sporno da su tuženi kao Uprava imali svoje sjednice na kojima su nazočili i direktori pojedinih sektora tužitelja te da su o svojim odlukama prije donošenja obavještavali NO tužitelja te NO nastavno prezentirali svoje odluke. U tom smislu sud cijeni da je rad tužitelja kao Uprave transparentnim ne samo prema navedenim institucijama već i prema svim tijelima društva tužitelja odnosno pojedinim sektorima i odjelima. Kod navedenog sud ukazuje da je društvo tužitelja banka te da je ranijim postupanjem Uprave a prije mandata tuženika društvo tužitelja bilo dovedeno u ovakvu nezavidnu poziciju što je otvorilo pitanje i reputacijskog rizika a u isto vrijeme društvo tužitelja kao i uprava suočavalo se i sa mogućim medijskim prezentiranjem problema kredita Industrogradnja grupe što bi dodatno dovelo do povlačenja depozita i preostalih komitenata. Sve navedeno proizlazi iz iskaza kako tuženika tako i svih svjedoka; na navedene okolnosti u svojim su iskazima iskazivali kako tuženici, tako i svjedoci te i direktor tužitelja. U ovom slučaju nije sporno da su s problemom Industrogradnja grupe i kredita koji su davani ne smo I nego i drugim osobama od kojih neki i nisu bili zaposlenici tužitelja bile upoznate sve uprave od 2008. – 2013.g. kao i sva tijela društva tužitelja i sektori te da se u tom periodu a posebno u periodu mandata tuženika nastojalo pronaći rješenje u kojem su aktivno sudjelovale ne samo Uprava ( u mandatu tuženika) već i sve stručne službe i sektori društva tužitelja. Kod navedenog sud ukazuje da je I. tuženik s tim problemom i ranije bio upoznat budući je bio predsjednik NO tužitelja a II. tuženik član NO-a do 28.10.2013. a od tog vremena do 10.02.2014. članovi NO-a tužitelja su bili TŠ, ČŠ i EŠ a tuženi su preuzeli dužnost članova uprave , te sud smatra da su tuženi u bili upoznati s problemom kredita tzv. Industrogradnja grupe kao visoko problematičnim u rješavanju cjelokupnog problema u kojem se tužitelj našao i nužnošću rješavanja i tog i ostalih problema u što kraćem roku a posebno vezano za povlačenje depozita i s tim moguću negativnu medijsku izloženost te posljedično izvjesni negativni reputacijski status tužitelja.

81. Kod donošenja odluke sud je imao primarno u vidu odredbe Pravilnika o unutarnjem ustroju banke iz rujna 2009. važećem i u vrijeme mandata tuženika. Prema čl. 5. poslove banke vodi Uprava koju bira NO banke u skladu sa Zakonom i Statutom te u Upravu banke su ustrojeni ured Uprave, Odjel unutarnje revizije, Odjel za odnose s javnošću i promociju te Odjel praćenja usklađenosti. Člankom 8. je određeno da poslovni djelokruga Ureda uprave obuhvaćaju poslove koordinacije između sektora, pripremu i izradu nacrta akata za samu upravu NO i glavnu skupštinu, koordinaciju na pravnim pitanjima i statusnim pravnim poslovima, poslove normativne djelatnosti banke, rukovođenje radnim tijelima banke, administrativne poslove za upravu i NO te druge poslove po nalogu uprave. Kao jedan od sektora banke prema čl. 6. navedenog Pravilnika jedan od sektora banke je i Sektor analize i upravljanja rizicima koji se sastoji od Odjela procjene i mjerenja rizika , Odjela kreditne analize te Odjela naplate rizičnog portfelja. Nastavno čl. 10. Pravilnika određeno je da se u Sektoru analize i upravljanja rizicima – Odjelu procjene i mjerenje rizika a kojem je direktor bila u periodu kada su tuženi bili Uprava društva tužitelja ĆŠ koja je sadašnji predsjednik uprave društva tužitelja, obavljaju poslovi procjene i mjerenja tržišnih i operativnih rizika kojima je banka izložena u svom poslovanju, praćenje i kontrola izloženosti rizicima sukladno politici upravljanja rizicima i važećoj zakonskoj regulativi, razvoj sustava izvješćivanja u vezi praćenja i upravljanja rizicima, predlaganje mjera aktivnosti i metodologije za učinkovitije upravljanje rizicima i mjere zaštite od rizika , prilagođavanje postojećih mjera rizika u skladu sa procjenama te provođenje strateškog i analitičkog planiranja u svezi s praćenjem i upravljanjem rizikom. Nastavno, Odjel kreditne analize istog Sektora opravlja poslove ocjene kreditne sposobnosti i boniteta tražitelja kredita odnosno garancije i jamstava, te ocjene kreditne rizičnosti plasmana poslove identifikacije i upravljanja kreditnim portfeljem rizičnosti te ocjena uvjeta za restrukturiranje kreditnog portfelja. Odjel naplate rizičnog portfelja navedenog Sektora obuhvaća poslove identifikacije i praćenje te nadzor rizičnog portfelja banke, praćenje obrada i predlaganje mjera i aktivnosti za upravljanje rizičnim portfeljem koordinaciju na provođenju utvrđenih mjera za rješavanje rizičnog portfelja, izradu odluka, sporazuma i ostalih dokumenata u svrhu realizacije utvrđenih mjera, provedbu i praćene naplate potraživanja po zaključenim Ugovorima, suradnju s pravnom službom na sudskim postupcima rješavanja spornih dugovanja te izvještavanje o statusu aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima ( list 245 spisa). Sud posebno naglašava da je u nadležnosti Odjela naplate rizičnog portfelja naznačeno i " suradnja s pravnom službom na sudskim postupcima rješavanja spornih dugova i izvješćivanje o statusu , aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima." Člankom 19. Pravilnika o unutarnjem ustroju banke iz rujna 2009. određeno je čl. 19. da u direkciji pravnih poslova se obavljaju poslovi sudjelovanja u izradi općih akata Banke, akata poslovnih politika i planskih akata banke, poduzimanje i iniciranje pravnih postupaka i radnji pred sudovima i drugim tijelima vlasti, praćenja i organiziranje primjene zakonskih i drugih propisa, priprema i izrada tipskih ugovora i odluka, te pružanje pravne podrške drugim organizacijskim dijelovima banke.

82. Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je na 6. sjednici NO društva tužitelja od 28.10.2013. na kojoj su nazočili članovi NO TŠ, ČČ i EŠ te tuženi kao članovi Uprave na kojoj je toč. 5. dnevnog reda bilo pitanje "dužnici po kreditima ( fizičke i pravne osobe) odobrenim za dokapitalizaciju Industrogradnja d.d. – određenje o mjerama naplate preostalog duga po izvršenoj djelomičnoj uplati". Iz navedenog zapisnika proizlazi da je Uprava tj. tuženici dala NO obrazloženje vezano za dužnike po kreditima odobrenim za dokapitalizaciju Industrogradnje d.d. u kojem su zapisniku kao korisnici kredita uz I navedeni JŠ, Ć, Č, E , L, Đ i LŠ s navedenim iznosima potraživanja prema svakome od njih a razvidno je i da je NO upoznat da je banka pokrenula ovršne postupke pa tako i protiv I ( u kojem je i ishođeno rješenje o ovrsi) 21.08.2013. i koje je je pravomoćno postalo 13. rujna 2013. no utvrđeno je kao nesporno po NO-u tužitelja da ishod pokrenutih postupaka prisilne naplate kao i visinu naplate nije moguće procijeniti te da su se do tada uspjelo namiriti po navedenim plasmanima i pojedinim dužnicima naplata u rasponu od 61% - 86 %, a utvrđeno je da je 92% namirenja izvršeno kroz realizaciju založenih dionica pa tako i za I. Jednako tako utvrđeno je da su se dužnici po tim kreditima raspitivali o mogućnostima sklapanja izvansudskih nagodbi te nije sporno a proizlazi i iz iskaza kako svjedoka posebno direktora M te tuženika da su navedeni dužnici po toj " grupi kredita" gotovo svakodnevno se obraćali direktoru Sektora analize i upravljanja rizicima i M za rješavanje problema tih kredita upravo nagodbom. Nije sporno te iz iskaza tuženika i svjedoka proizlazi da su pojedini dužnici " prijetili " i medijskim istupima a što bi nesporno doprinijelo i do tada iznimno lošem reputacijskom statusu tužitelja kao banke i kako je navedeno mogućim daljnjim povlačenjem depozita odnosno odlaskom štediša. Iz navedenog zapisnika je razvidno da je Uprava procijenila da je za banku povoljnije rješenje sklapanja izvansudskih nagodbi s dužnicima posebno imajući u vidu mogućnost dugotrajnosti sudskih postupaka i neizvjesnost naplate potraživanja. U tom kontekstu i NO tužitelja je zaključio da je povoljnije rješenje zaključenje izvansudskih nagodbi s dužnicima te je upravo NO prihvatio predložene opcije sklapanja nagodbi i na taj način namirenje potraživanja te je naložio da se navedenim dužnicima ponude varijante namirenja u što kraćem roku a tom zapisniku je priložena i tablica sa specifikacijom korisnika kredita, izvršenim plasmanima i specifikacijom namirenog i nenamirenog duga a koja je tablica sačinjena po Sektoru za analizu i upravljanje rizicima kojoj je tada kako je navedeno direktor bila KČ a koja je danas kao i u vrijeme podnošenja tužbe predsjednik uprave tužitelja.

83. Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je Uprava tužitelja tj. tuženici upravo u skladu sa Zaključkom 6. sjednice NO od 28.10.2013. donijela zaključak kojim se u vezi s kreditima u svrhu dokapitalizacije Industrogradnje d.d. ovlašćuje upravo Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom pa tako i sa I a navedeni je Sektor dobio zadatak od Uprave sastaviti prijedlog za sklapanje izvansudske nagodbe u svakom pojedinom slučaju i uputiti ga Upravi na donošenje konačne odluke i tim zaključkom dane su i smjernice za pregovaranje o nagodbi, a sve navedeno ulazi u ranije navedene poslove upravo Sektora analize i upravljanja rizicima kojim je određeno da je posao tog Sektora, konkretno Odjela procjene i mjerenja rizika predlaganje mjera, aktivnosti i metodologije za učinkovitije upravljanje rizicima i mjere zaštite od rizika te ocjena kreditne sposobnosti i boniteta tražitelja kredita te ocjena kreditne rizičnosti plasmana te mu je u opisu poslova odnosno dužnosti i izrada sporazuma i ostalih dokumenata u svrhu realizacije utvrđenih mjera upravo za rješavanje rizičnog portfelja. Sud napominje i u ovom dijelu obrazloženja odluke da je čl. 1.3 Pravilnika o unutarnjem ustroju Banke određeno da Odjel naplate i rizičnog portfelja kao kao jedan od odjela Sektora analize i upravljanja rizicima u okviru svojih poslova i nadležnosti ima navedeno i i suradnju s Pravnom službom sudskim postupcima te izvještavanje o statusu , aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima. Dakle, prema zapisniku NO sa 6. sjednice od 28.10.2013. nesporno proizlazi da su stanje kredita vezanih za dokapitalizaciju Industrogradnje i s tim povezanih dužnika pa tako i S Lučić NO prezentirali članovi Uprave a kod čega sud posebno ukazuje da je Uprava NO prezentirala prateću dokumentaciju sačinjenu od strane stručnih službi banke vezano za iznose duga dosadašnje namirenje te daljnju mogućnost naplate posebno vezano za dugotrajnost i neizvjesnost naplate po sudskim postupcima te nije sporno da je NO prihvatio mišljenje Uprave da je povoljnije sklapanje izvansudskih nagodbi s dužnicima i predložio poduzimanje odgovarajućih radnji nakon čega Uprava tj. tuženi donose zaključak da upravo Sektor analize upravljanja rizicima pregovara o nagodbi sa svakim pojedinim dužnikom i sačini potrebnu dokumentaciju. S tim u vezi sud smatra dio iskaza M suprotan navedenim odredbama Pravilnika , iskazima tužitelja i stanja u spisu kako je Uprava tj. tuženici , trebala od Pravne službe zatražiti mišljenje o ovršnom postupku protiv I i načinu namirenja njenog duga. Upravo suprotno proizlazi iz navedenih odredbi Pravilnika tj. kod sačinjavanja izvješća za Upravu i NO ,navedeni je Sektor zapravo trebao zatražiti mišljenje Pravne službe te je u tom smislu razvidno da je iskaz tuženika, posebno II. tuženika, kako su smatrali da su materijali , odnosno podaci i informacije koje su zaprimili od navedenog Sektora za analizu i upravljanje rizicima točni, cjeloviti i relevantni te analizirani i po za to nadležnim odjelima odnosno sektorima tužitelja osnovani i kao takvi prezentirani Upravi i nastavno NO, te da nije postojala osnova da bi se u u podatke iznesene po tom Sektoru moglo sumnjati, odnosno Uprave je imala puno povjerenje u rad Sektora analize i upravljanja rizicima i podatke koje im je navedeni Sektor i na temelju čega su oni i donijeli razumnu gospodarsku odluku u okviru svoje nadležnosti.

84. Uprava tj. tuženici status nenaplaćenog duga za I su razmatrali na 78. sjednici Uprave te prema zapisniku s te sjednice proizlazi da su na noj nazočili AŠ ( direktor sektora kreditnog poslovanja), KČ ( direktor sektora analize i upravljanje rizicima) te NČF ( direktor sektora platnog prometa ) i to za točke dnevnog reda iz područja svoje nadležnosti i po kojima su dana potrebna pojašnjenja a navedeno proizlazi i iz Rješenja ŽDO U Karlovcu br. Kis-DO- 9/2022 od 13.03.2023. ( list 1071-1082 spisa). Uvidom u navedeni zapisnik utvrđuje se da se vezano za točku rješenja dugovanja za navedeni kredit za I utvrđuje se da iz njega ne proizlazi da bi bilo primjedbi na stav Uprave da se predloži zaključenje Sporazuma o namirenju duga te nije sporno da su nakon navedenih sjednica donesene potrebne odluke i proveden je postupak zaključenja Sporazuma koji su u cijelosti i izvršeni te su temeljem tih odluka, odnosno tog Sporazuma prestala daljnja potraživanja tužitelja pa tako i prema I; odnosno uprava tj. tuženi su donijeli 26.11.2013. Odluku br. OU-2013/78/24 kojom je utvrđeno, kako je navedeno za I da je ona kao dužnik izvršila namiru kredita od 2.000.000,00 kn za iznos od 2.209.000,00 kn od čega je gotovinska uplata iznosila 371.727,00 kn a interno izvršena je naplata ovrhe po založenim dionicama za iznos od 1.837.273,00 kn te je tom Odlukom utvrđena visina duga za namirenje za I u iznosu od 15.000,00 kn a nastavno je 28.11.2013. i zaključen između I. tuženika kao vjerovnika u ime tužitelja i I kao dužnika Sporazum o namirenju tražbina za navedeni iznos od 15.000,00 kn koji je ona i uplatila te 18.12.2013.; zatražila i dobila Potvrdu da banka odnosno tužitelj više nama potraživanja po Sporazumu o namirenju tražbina od 28.11.2013. (po osnovnom ugovoru o nenamjenskom kreditu br. R partija 50404034- 2049189 od 13.05.2008. i aneksa istog od 09.06.2009.) a navedena Potvrda nesporno je potpisana po M direktoru Sektora analize upravljanja rizicima. Kod navedenog sud posebno ukazuje da je zapisnik sa 6. sjednice NO od 28.10.2013. potpisan po zamjeniku predsjednika NO ĐŠ, članovima NO C i MŠ a kojom kako je navedeno prileži analiza i tablica Sektora za analizu i upravljanje rizicima od 25.10.2013. prema kojem je nesporno navedeni krediti pa tako i za I spadaju u rizičnu skupinu C te da je upravo po tom sektoru po osnovi precijenjenog upitnog roka i iznosa naplate imalo se u vidu da je Banka do tada realizirala osnovni instrument osiguranja koji je bio ugovoren po tim aranžmanima, dakle dionicama Industrogradnje d.d. te da se Banka nije odredila o pokretanju mjera prisilne naplate a u kojoj se odredila tek u srpnju te godina, dakle prije nego što su tuženi uopće stupili u mandat kao uprava. Upravo s tim u vezi sud ukazuje na tablicu navedenog Sektora za analizu i upravljanje rizicima sadržano na listu 603 spisa u kojem je navedeno za 9. dužnika pa tako i za I izračun iznosa za namirenje kroz vansudsku nagodbu po danim smjernicama odnosno po prijedlogu uprave a na dan 31.07.2013. je naznačeno za I " var.I, rok 8 dana , iznos namjere za nagodbu kolona kol. 4-6 uz kam. od 10% na iznos plasmana " i po kojem je izračun za nju "0,00 kn" Kod navedenog sud posebno ukazuje da se radi o pregledu stanja duga na 31.07.2013. i izračuna iznosa za namirene kroz vansudsku nagodbu po danim smjernicama odnosno po prijedlogu uprave dakle u periodu kada tuženici uopće nisu bili Uprava društva tužitelja odnosno banke te da Sektor analize i upravljanja rizicima na navedene smjernice nije stavio nikakvu primjedbu niti se ogradio od u njoj iznesenih podataka pa tako ni za I, no unatoč tome tužitelj je tijekom postupka ukazivao kako su upravo tuženici u svom mandatu nanijeli štetu tužitelju vezano za zaključenje Sporazuma sa I u iznosu od 15.000,00 kn. Po stavu suda tužitelj je tijekom postupka potpuno neosnovano ukazivao da bi smjernice za zaključenje Sporazuma sa I i zatvaranje navedenog kredita zaključno s iznosom od 15.000,00 kn davali tuženici kao Uprava navedenom Sektoru za analizu i upravljanje rizicima. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da su smjernice u odnosu na koje je zaključke donosio NO tuženika na svojoj sjednici 28.10.2013. bile dane navedenom Sektoru po ranijoj upravi te tužitelj nije dokazao da bi tuženici usmjeravali na bilo koji način ili davali nalog Sektoru za analizu i upravljanje rizicima za zaključenje Sporazuma koji bi bio na štetu tužitelja što bi imalo za posljedicu donošenje Odluke i zaključenje Sporazuma za zaključno naplatu od 15.000,00 kn od I . Tijekom postupka nije utvrđeno niti je tužitelj dokazao da bi tuženi sami utvrdili iznos od 15.000,00 kn i sami neovisno od znanja bilo kojeg drugog tijela tužitelja ( sektora ii odjela ) zaključili Sporazum sa I upravo za taj iznos od 15.000,00 kn. Navedeno ne bi ni bilo moguće imajući u vidu da se taj uplaćeni iznos od 15.000,00 kn trebalo na odgovarajući način provesti kroz poslovne knjige tužitelja čime je uplata tog iznos bila transparentna svim tijelima tužitelja kao i HNB, a i USKOKU I PNUSKOKU..

85. U prilog navedenog govori i Zaključak Uprave banke od 29. 10. 2013. kojom Uprava ovlašćuje Sektor analize i upravljanja rizicima za pregovaranje o nagodbi s pojedinim dužnicima ; koji su pojedinačnom navedeni, pa tako i sa I ( list 137- 140 ) a kojim se daju smjernice navedenom Sektoru za sklapanje nagodbe, te se u obrazloženju tog zaključka navodi da po mjerama prisilnih naplata koje su pokrenute , po dužnicima nije izražena spremnost odnosno da nisu precizirani iznosi namire koji bi oni bili voljni platiti u svrhu eventualnog sporazumnog rješenja te problematike te je navedeno da je sa stajališta rizika, još danom 31. 12.2011. predloženo od strane Sektora rizika, a od strane uprave prihvaćen prijedlog reklasifikacije ovih potraživanja ( pa tako i potraživanje u odnosu na I ) u rizičnu skupinu C, a po osnovi procijenjenog upitnog roka i iznosa naplate imajući u vidu ; da je banka realizirala osnovni instrument osiguranja koji je bio ugovoren po navedenim aranžmanima, dakle dionicama Industrogradnje d.d. te da se banka nije odredila o pokretanju mjera prisilne naplate a o kojoj se odredila tek u srpnju 2013. ; dakle prije stupanja tuženika u mandat predsjednika i zamjenika Uprave tužitelja. Utvrđeno je da se kod visine duga za namirenje ima postupati na jednak način prema svim dužnicima i u tom smislu sud iskaz M ne smatra vjerodostojnim, jer po njenom iskazu ona je obavila razgovor sa svim dužnicima osim sa I a za što ne daje razumno objašnjenje, te sud ne priklanja vjeru dijelu njenog iskaza na ročištu 14. 6. 2022. i smatra ga kontradiktornim stanju spisa, posebno odredbama Pravilnika vezano za poslove i nadležnosti pojedinih sektora odnosno odjela Banke a po kojem tuženi kao Uprava nisu poštivali " proceduru " kod određivanja načina rješavanja kredita Industrogradnje. Naime M je u iskazu navela kako je postupak " otpisa " kredita I proveden po direkciji (odjelu) naplate rizičnih potraživanja; koji je ( su ) dio Sektora analize i upravljanja rizicima te da nije pribavljeno mišljenje Sektora rizika - kojem je ona direktor kao ni Pravne službe, a provodi ga direkcija odnosno Odjel kojem je ona na čelu; odnosno. Prema takvom iskazu M nije pribavljeno mišljenje jednog dijela odjela kojem je ona sama direktor makar je to izričito propisano, a kako je ranije ukazano da je upravo u nadležnosti tog Odjela naplate rizičnog portfelja prema čl. 1.3 Pravilnika o unutarnjem ustroju Banke određeno da taj odjel kao kao jedan od odjela Sektora analize i upravljanja rizicima u okviru svojih poslova i nadležnosti ima određenu i suradnju s Pravnom službom vezano za sudske postupke te izvještavanje o statusu , aktivnostima i budućim potrebnim mjerama naplate po rizičnim plasmanima a koji kredit I je takvim ocijenjen. Sud ujedno ukazuje da M kao tadašnji direktor Sektora analize i upravljanja rizicima nije dala jasan odgovor kakva je to " procedura " i kojim je propisom određena a prema kojem se utvrđuju razlozi i načini definiranja dugova (pa tako i dugovanja I), a koju " proceduru " i to kojih internih akata tužitelja tuženi kao Uprava kod donošenja Odluke od 26. 11. 2013. kao ni kod zaključenja Sporazuma od **.**.2013. sa I . nisu poštivali. U svom iskazu na ročištu **.**.2022. M ni kao tada Direktor navedenog Sektora kao ni sadašnji predsjednik uprave tužitelja na to pitanje nije dala jasan odgovor odnosno naznačila sadržaj i etape te " procedure ", a sud posebno smatra nevjerodostojnim dio njenog iskaza kako bi odluka o zaključenju Sporazuma sa I bila isključiva odluka tuženika kao Uprave tužitelja i kako ta odluka ni od jednog odjela banke nije podržana. Naime tužitelj na tu okolnost nije dostavio niti jedan dokaz; sud ukazuje da tužitelj nije dostavio i jedan dokaz da bi strane navedenog Sektora analize i upravljanja rizicima pa ni od bilo kojeg drugog tijela Banke, posebno NO, bilo dano pisanim ili neformalnim putem protivljenje zaključenju Sporazuma od 28. 11. 2013. , nije dokazao da bi od bilo kojeg tijela banke – tužitelja pa i navedenog Sektora bila iskazana sumnja ili rezerva na dostavljene podatke od stran Sektora za analizu i upravljanje rizicima , nije dokazano da bi bilo dano " uvjetno mišljenje" niti bilo kakav drugi konkretni prijedlog za rješenje pitanja kredita Industrogradnje d.d. za I. Navedeni Sektor, kao ni nova Uprava te NO tužitelja od zaključenja Sporazuma sa I od 28. 11. 2013. do nadzora PU MF uopće ne definiraju taj Sporazum kao problematičan ili sporan, ne stavljaju ga izvan snage kao ni prethodnu Odluku od 26. 11. 2013., ne pokreću ovrhu na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kao ovršne isprave ( FINI na provedbu ), ako su već smatrali da dug nije u cijelosti i naplaćen, već protiv I i to opet nakon provedenog nadzora PU MF pokreću parnični postupak protiv I kao slabijim pravnim sredstvom ( naime kako je navedeno već raspolažu ovršnom ispravom protiv nje kao dužnika ) pa i za iznos koji je navodno plaćen toj MF PU s naslova poreza i doprinosa,. Tužitelj dakle ne reagira ni po jednom svom tijelu (Upravi, NO, pojedinom sektoru ) na taj navodni " dug tuženika " i "štetu " koju su tuženici nanijeli tužitelju u razdoblju od 5 godina od zaključenja Sporazuma 28. 11. 2013. do podnošenja ove tužbe niti reagira u nastavnih dvije godine i nakon provedenog poreznog nadzora do podnošenja ove tužbe a sve vezano za " štetu " koju su tuženi nanijeli društvu tužitelja.

86. U tom kontekstu sud ne cijeni ni istinitim ni vjerodostojnim iskaz M kako Sektor analize i upravljanja rizicima nije radio analizu podataka za Odluku Uprave od 26. 11. 2013.; naime koje bi to drugo tijelo tužitelja i moglo prema navedenom Pravilniku te podatke Upravi uopće dati. Nastavno sud ne priklanja vjeru ni dijelu iskaza M danu na ročištu 14. 6 2022 kako NO tužitelja uopće nije niti je trebao biti upoznat niti ima ikakvu ulogu u poslu naplate i otpisa dugovanja; upravo suprotno ; iz stanja spisa proizlazi a vezano za dugovanje 9 dužnika pa i I te s " procedurom " rješavanja tog problema da je NO tuženika bio upoznat i imao ulogu u tom postupku proizlazi kako iz sadržaja sjednice NO od 28. 10. 2013. tako i iz odredbi ZTD kojem su definirani nadležnost i poslovi NO trgovačkog društva pa i banke, a što bi M kao sadašnjem predsjedniku uprave trebalo biti poznato. Sud nije cijenio vjerodostojnim a cijeno je kontradiktornim dio njenog iskaza prema kojem su svi dužnici po Industrogradnja kreditima imali iste uvjete kreditiranja i zaključenja ugovora i rješavanja dugovanja, te da I nije bila u određenom "privilegiranom " položaju, da bi nastavno navela kako se kod obračuna njenog kredita odstupalo u odnosu na druge dužnike jer joj je u tablici ( dugovanje na dan 31. 7.2013.) naznačeno za nju "0,00" no to je naznačeno i za dužnika Ć. M nije dala ni jasan odgovor da li je I bila u posebnom odnosu sa obitelji ŽČ a radi čega bi ishodila tako " povoljan" kredit. Sud cijeni kontradiktoran i dio njenog iskaza prema kojem su su tuženi kao Uprava redovno radili svoj posao no da je ipak po tužitelja nastupila šteta, a što sud smatra neosnovanim imajući sav obavljeni posao tuženika u rješavanju naznačenih problema tužitelja, a navedeni je iskaz i u suprotnosti s navodima iskaza P koja je navela na ročištu dana 14. 4. 2022. prema kojem ona ona nikada od nikoga nije čula da uprava ( tuženi ) ne bi radila svoj posao niti da bi njihovim postupanjem ili propuštanjem po Karlovačku banku d.d. nastup šteta.

87. Sud konstatira da do kraja postupka nije utvrđen jasan kriterij naplate " po proceduri " i za druge dužnike iz grupe Industrogradnja ,a na koju je " proceduru" kontinuirano ukazivala M; pa je prema stanju utvrđenom u spisu a dijelom i njenom iskazu utvrđeno da su neki dužnici vratili određeni iznos a duga a drugi dio duga " odradili " ( npr dužnik EČ) , protiv dužnika MČ se nije ni započeo nikakav postupak dok je bila živa jer je bila u " posebnom " režimu tužitelja, a nije se radi potraživanja išlo bilo kakvim postupkom protiv njenih nasljednika , nije se pokrenuo građanski postupak radi naplate dugovanja ni protiv ĐČ jer je postavljen imovinski zahtjev u okviru kaznenog postupka ( ne obrazlaže se zašto se nije postavio zahtjev i u građanskom postupku koji obuhvaća veću odgovornost za štetu u odnosu na kazneni postupak) dok je za postupak naplate za za dužnike Ć i JŠ, M navela da je to " bila posebna priča". Za dužnika K je navela kako se postupak proveo po " proceduri " no nije imala saznanja da li se dug od tog dužnika naplaćivan u postupku "po proceduri " i naplatio. Sud ne smatra vjerodostojnim ni stav tužitelja ni dio iskaza M kako je I imala stanoviti " privilegirani" položaj kako od strane ranije uprave kod realizacije kredita, a pogotovo ne od strane tuženika kod definiranja rješenja pitanja njenog kredita; naime u iskazu danom na ročištu dana **.**.2022. M je navela kako I nije bila u privilegiranom položaju u odnosu na druge dužnike odnosno na druge korisnike kredita, no da se privilegiranost očitovala u činjenici da drugi korisnici / zaposlenici tužitelja nisu mogli dobiti taj kredit i ostvariti dobit iz njega. Naime iz stanja spisa je nesporno je utvrđeno da su i dugi zaposlenici tužitelja taj kredit dobivali a dobivali su ga i osobe koje nisu bile zaposlene kod tužitelja, a nesporno je utvrđeno i da I od navedenog kredita nije dobila ni lipe odnosno da nije ostvarila nikakvu dobit dok je sama I navela da je taj cijeli posao za nju bio " proklet " i da je iz njega imala samo sudske postupke. Sud utvrđuje iz iskaza tuženika te same I da je ona s tuženima imala samo službene kontakte vezane uz posao i nije bila ni u kakvom npr. prijateljskom kontaktu s njima. Sud cijeni iskaz I u tom dijelu vjerodostojan , a navedeno proizlazi i iz stanja spisa , ne samo iz njenog iskaza već i iz iskaza tuženika te sud ponovo ukazuje da I nije zaprimila ni lipe od navedenog kredita te da dionice i nisu glasile na nju, a sama je u iskazu rekla , kako je naveden , da je taj cijeli posao za nju bio "proklet " te da je od njega imala samo sudske postupke, te se u tom smislu sud smatra da I nije bila ni u kakvom " privilegiranom " položaju kako kod dobivanja kredita tako ni kod postupka definiranja rješavanja tog kredita. Nastavno, sud ne cijeni logičnim ni jasnim dio iskaza M prema kojem su tuženici nisu dobro radili svoj posao vezano za Odluku sa I od 26. 11. 2013. da bi nastavno u istom iskazu rekla da je rad tuženika kao Uprave bio redovan u smislu rada koje uprava inače ima i obavlja te da je takav redovan rad bio pod pojačanim nadzorom HNB. Suda jednako tako ne cijeni istinitim dio iskaza M po kome je ona I. tuženiku rekla " ne činite to " misleći na sklapanje nagodbe sa I, naime I. tuženik je to opovrgnuo, navedeno nije nitko čuo pa ni II. tuženik, a nije realno, logično ni životno da direktor jednog Sektora ( po čijim podacima Uprava donosi odluke pa tako i za I ) " usmeno " ukazuje predsjedniku uprave što treba ili ne treba učiniti. Očekivano bi bilo da svoj stav u funkciji direktora Sektora M iznese na zapisnik ili službeno pisanim putem, no ona evidentno tako ne postupa. Vezano uz rad tužitelja kao uprave, a u odnosu na navod M sud kao vjerodostojan cijeni iskaz svjedoka AČ koja je u iskazu navela da tijekom zaposlenja u Banci; kod tužitelja nije čula da tuženi kao uprava ne bi radili svoj posao niti da bi njihovim postupanjem ili propuštanjem za tužitelja nastala šteta, a u dokaz navedenog govori i činjenica da su tuženi nastavno za to razdoblje na skupštini društva tužitelja dobili razrješnice .

88. Sud Ujedno sud smatra kontekstualno vezano za cijeli slučaj da jednoj odgovornoj upravi trgovačkog društva posebno banci, svakako poticaj odnosno "okidač" za pokretanje postupka za naplatu potraživanja od 2013 . ( konkretno za I ) ne treba biti provedeni nadzor PU MF te moguća zastara tog potraživanja već osnovan, razuman i pravovremen pregled stanja dugovanja po dužnicima i donošenje pa i skupštinske odluke za pokretanje postupka naplate tim prije što su u konkretnom slučaju protiv I raspolagali pravomoćnom i ovršnom spravom. U odnosu na navedeno sud ukazuje da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaz da bi povukao ovršni prijedlog odnosno stavio prijedlog za obustavom te ovrhe; tužitelj bi prema navedenom i dalje raspolagao ovršnom ispravom za naplatu cijelog " dugovanja " za I. Sud ujedno ukazuje ni da tužitelj do kraja postupka nije naznačio a koji bi to iznos I trebala platiti odnosno namiriti tužitelju sklapanjem nagodbe odnosno zaključenjem Sporazuma imajući u vidu stav NO da se dugovi za problematične kredite Industrogradnje naplate vansudskim nagodbama imajući u vidu dugotrajnost postupka i mogućnost naplate uopće. U tom dijelu tužitelju nedostaje argumentacija odnosno podaci Sektora za analizu i upravljanje rizičnim plasmanima a zašto iznos od 15.000,00 za naplatu duga od I nije dostatan, te tužitelj ne navodi koji bi to iznos u vansudskom postupku prema stavu NO tužitelja bio " prjmjeren" ili "dostatan" , a kojom naplatom tog iznosa i zaključenjem nagodbe tuženika i I po tužitelja ne bi nastala šteta. Sud ponovi ukazuje da su tuženi su kao članovi uprave od nove prave dobivali razrješnice za period kada su i Odluka od 16. 11. 2023. donesena a Sporazum sa I od 28. 11. 2013. potpisan, te nije logično da bi tužitelj nakon 5 godina po istim vlasnicima koja je za to razdoblje tuženima dala razrješnice nakon 5 godina pokretao postupak radi naknade štete ( davanje odluke po NO za pokretanje ovog postupka ).

89. Sud ponovno ukazuje na zaključak Uprave od 25.09.2013. Sektoru analize i upravljanja rizicima u kojem Uprava donosi određenje za korisnike kredita Industrogradnja grupe i to JŠ, Ć, Č, I, DŠ, L, Đ i VŠ po točki jedan i to na jedinstveni obračun izračuna predmetnog duga za navedene korisnike kredita a prema kojem se zaključku t.7. navodi da se u prilogu istog zaključka nalazi prijedlog Sektora analize i upravljanja rizicima koji je upravo sastavni dio tog zaključka. U navedenom prijedlogu Sektora analize od 3.09.2013. zaključno se navodi " Ukoliko bi od strane Uprave kao prihvatljiva mjera za reguliranje ovih plasmana ( osam dužnika) bila odobrena vansudska nagodba s dužnicima, uz određeni postotak otpisa, obustava pokrenutih ovršnih postupaka bila bi, ocjenjujemo opravdana te po izvršenoj naplati u visini iznosa za namirenje definiran u samoj nagodbi sa svakim dužnikom". Nastavno Zaključak Uprave od 20. 10. 2013. upravo se referira na stav NO tužitelja u odnosu na sjednicu od 28. 10. 2013. prema kojoj je sam NO zaključio da je povoljnije rješenje sklapanje izvansudskih nagodbi s dužnicima u odnosu na moguće dugotrajne sudske postupke s neizvjesnošću naplate navedenih potraživanja, te NO prihvaća predložene opcije sklapanja nagodbi i u tom smislu mogućnosti namire potraživanja te NO nalaže da se dužnicima ponude varijante namirenja u što kraćem roku. Prema navedenom, Uprava, odnosno tuženi ne daju za svakog dužnika točan iznos u fiksnom iznosu već, uvažavajući stav NO Uprava daje smjernice prema čl. 2 Zaključka .Prema navedenom kao nesporno proizlazi da je iznos za sklapanje nagodbi pa tako i sa I dao je Sektor za analize i upravljanja rizicima, a što po Pravilniku i određeno kao njegov posao , odnosno u nadležnosti je tog Sektora bio je konačni izračun iznosa nagodbe za svakog dužnika pa tako i za I. Sud ponovo ukazuje da tijekom postupka nije utvrđeno niti je tužitelj dokazao da bi oba tili jedan od tuženika dao izričiti nalog navedenom Sektoru ni M osobno da sa I utvrdi iznos za sklapanje Sporazuma u iznosu od baš 15.000,00 kn.

90. Kod navedenog sud ukazuje na odredbu čl. III Pravilnika o upravljanju rizičnim portfeljem iz lipnja 2004. kojim je određeno da Pravilnik donosi uprava banke ali odgovornost za njegovo provođenje je u domeni direktora Sektora procjene i upravljanja rizicima dok je čl. VI određeno; restrukturiranje plasmana kojim se uspostavlja novi plasman u zamjenu za već postojeći uz najčešće bitne promjene ugovornih uvjeta prvotno uspostavljenog plasmana ; pod restrukturiranjem plasmana smatra jedna ili kombinacija više sljedećih aktivnosti pa tako i sniženje kamatne stope, smanjenje visine duga / glavnice i / ili kamate i provizije, preuzimanje druge aktive dužnika za djelomično ili postupno plaćanje duga te druge i slične aktivnosti . Određeno je istim člankom da se restrukturiranje plasmana vrši u slučajevima kad dužnik i dalje obavlja svoju poslovnu aktivnost a zbog slabog financijskog stanja nije u mogućnosti izvršit jednokratnu otplatu dospjelog duga ili kad se procjenom može utvrditi postojanje drugih stalnih izvora dužnika iz kojih je on realno u mogućnosti vršiti obročni povrat duga po novoj dinamici. Utvrđivanje poslovne perspektive dužnika, opsega njegovih budućih prihoda, zatim izrada projekcije ekonomskog i financijskog toka dužnika od strane banke čine osnovu za odabir ovakvog modela reguliranja rizičnog plasmana to je ujedno i osnova za utvrđenje realnih uvjeta restrukturiranja u pogledu visine kamatne stope i roka povratka.

91. Pravilnikom o unutarnjem ustroju banke iz 2009.g. vezano za nadzor PU MF iz studenog 2016. a u odnosu na po tužiteljevom stavu odgovornost tuženika za iznos koji je tužitelj navodno platio navedenom poreznom nagodbom, navedeno je toč. 6. Pravilnika .da je ustavovljen i Sektor računovodstva kojem je direktor u vrijeme mandata tuženika bila AČ. Navedeni Sektor računovodstva pod 6.1. ima Odjel centralnog knjigovodstva te pod toč. 6.2. Odjel izvješćivanja. U Sektoru računovodstva prema čl. 15. Pravilnika obavljaju se poslovi centralnog knjigovodstva i usklađivanje analitičkih evidencija s glavnom knjigom, sastavljanje temeljnih financijskih izvješća banke i izrada periodičnih i godišnjih obračuna, izrada i dostavljanje svih izvješća i HNB i sve ostale vanjske korisnike ( FINA, HNF-a, DSZ te sudski registar i dr.) obavljanje obrada i obračun plaća kao i naknada zaposlenicima te obračun i plaćanje svih obaveza ( zakonskih i ugovornih) banke, evidentiranje promjena na imovini banke i obrada podataka, izrada kontnog plana, pravilnika i uputa vezanih za njihovu primjenu te priprema elemenata za reviziju poslovanja banke uz učestvovanje u izradi revizijskih izvješća s odabranim revizorima. Prema navedenom u nadležnosti Sektora računovodstva bili su u vrijeme mandata tuženika a vezano za zaključeni Sporazum sa I i poslovi centralnog knjigovodstva sastavljanje temeljnih financijskih izvješća, obrada i obračun plaća te posebno obračun i plaćanje svih obaveza zakonskih i ugovornih banke. U tom kontekstu a i iz iskaza AČ kao direktora Sektora računovodstva te kao i iz iskaza tuženika proizlazi da taj Sektor kako je nadzorom utvrđeno, nije prema određenim propisima vezano za zaključeni Sporazum sa ŽŠ obračunao i platio porez na dohodak, zdravstveno i mirovinsko osiguranje ( za bivšu zaposlenicu gđu. I ) niti je o tome, odnosno o obavezi plaćanja tih poreza pa i doprinosa, P obavijestila tadašnju Upravu niti je obavijestila i direktora Sektora analize i upravljanja rizicima M . Sam iskaz P u tom je smislu neodređen, ona je navela da ako vezano za taj Sporazum nešto trebalo platiti i " da je valjda tako i postupljeno " no navela je da doprinose nije trebalo platiti te da se samog Sporazuma sa I ne sjeća. P kao svjedok prema navedenom nije izvijestila tuženike kao Upravu iako je Sektor računovodstva kojem je na čelu ima Odjel za izvješćivanje, taj svjedok nije iskazivala da bi u tom smislu dala ikakvu informaciju o dužnosti plaćanja tih poreza pa i doprinosa M kao direktoru Sektora analize i upravljanja rizicima pa ni tuženima kao Upravi, dakle ne samo da o mogućoj dužnosti plaćanja nekih davanja PU MF nije izvijestila tuženike kao Upravu već ni direktora Sektora M u vremenu neposredno nakon zaključenja Sporazuma sa I, a iz spisa kao i iz samog nalaza i nagodbe PU MF proizlazi da ništa nije napravljeno vezano uz naplatu tih potraživanja PU MF ne samo u periodu mandata tuženika već i u periodu od zaključenja tog Sporazuma sa I od dana 28.11.2013. pa do obavljenog nadzora po PU MF a i kasnije kada tužitelj ima novu upravu i vlasnike . Dakle nadležnost utvrđivanja obaveze i plaćanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja vezanog za Sporazum sa gđom. I u vrijeme zaključenja tog Sporazuma bio je u nadležnosti Sektora za računovodstvo koji evidentno obračun i plaćanje tih obaveza nije ni utvrdio ni izvršio niti je izvijestio ni jedno tijelo društva tužitelja a posebno ne tuženike a što je kako je navedeno bilo u nadležnosti tog Sektora. Stav je suda da ni po toj osnovi tuženi kao ranija uprava ne mogu biti odgovorni za činjenicu da iznos od 750.993,19 kn s naslova poreza i doprinosa nije plaćen nakon zaključenja Sporazuma sa I budući od Sektora za računovodstvo kao nadležnog tijela za utvrđivanje tog potraživanja PU MF nisu bili obaviješteni niti su o tome imali nikakvog saznanja. U tom smislu tuženi kao Uprava nisu ni mogli postupati u cilju donošenja odluke za plaćanje poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja odnosno bilo kakvog davanja s naslova zaključenja Sporazuma sa I od 28. 11. 2013. prema PU MF , te sud ponovo navodi kako smatra da za to utvrđeno plaćanje prema poreznoj nagodbi nisu odgovorni tuženi niti je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

92. Stavljati teret odgovornosti za plaćanje tog iznosa s naslova poreza i doprinosa ( za koji u postupku uopće nije utvrđeno da je od strane tužitelja i plaćen poreznoj upravi) neosnovano je i nikako ne može ukazivati na odgovornost tuženika za plaćanje tog dijela iznosa tužbenog zahtjeva za kojeg ih se tereti a kao u ostalom ni za potraživanje od 781.010,86 kn s naslova " otpisa potraživanja I" ni po kojoj osnovi. Naime, nije životno logično, okolnosno, a ni pravnim propisima kao ni internim aktima tužitelja nije određeno da uprava banke ima dužnost imati sva znanja i podatke iz područja računovodstva i poslova analiza i upravljanja rizicima nenaplativih potraživanja. U suprotnom ni Sektor za analizu i upravljanje rizicima kao ni Sektor računovodstva tužitelja i ne bi bio Pravilnikom utvrđen a niti potreban, a ne bi bio predviđen ni drugim internim aktima tužitelja s opisom svih poslova iz nadležnosti tih sektora odnosno odjela. Činjenicu da je tužitelj imao saznanja da postoji mogućnost za propust u plaćanju davanja s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za I, proizlazi iz dopisa predsjednice uprave ĆŠ ( list 764 spisa) od 14.10.2016. a prema kojem ona pod toč.3. izvještava poreznu upravu Ministarstva financija o postojanju odluke o "otpisu" potraživanja za I te sud utvrđuje da ni nakon tog dopisa M odnosno obavijesti a prije provođenja samog nadzora koji je započeo 16. studenog 2016., tužitelj evidentno ne provodi nikakav postupak provjere osnovanosti plaćanja navedenih doprinosa i poreza niti provodi reviziju poslovanja za taj period 2013. za ta davanja PU MF.

93. Sud smatra posebno indikativnim da je zapisnik s poreznog nadzora sačinjen dana 16.11.2016. kada je i donesena i navedena porezna nagodba, te da unatoč o uputi o pravnom lijeku na navedenom zapisniku tužitelj evidentno ne podnosi pravni lijek odnosno prigovor već isti dan zaključuje poreznu nagodbu i to kao porezni obveznik koja istoga dana postaje i pravomoćna. Razloge takvog postupanja uprave tuženika za naplatu tako visokog iznosa s kamatama ( koji sadrži i kamate od 483.532,69 kn ) tužitelj tijekom postupka kao ni KČ kao predsjednik uprave nisu obrazložili. Sud ujedno primjećuje da su prema iskazu M zapisnik kao i tekst same porezne nagodbe s PU MF pregledala sva nadležna tijela tužitelja pa i Pravna služba i suglasila se s tekstom porezne nagodbe, dakle u tijeku jednog radnog dana po svim tijelima tužitelja izvršen je pregled i utvrđena točnost podataka iznesenih u zapisniku PU MF što po stavu suda ukazuje na razloge poznate samo tuženiku za takvo " brzinsko " postupanje, no nikako ne i osnovu za potraživanje s naslova naknade štete tog iznosa od strane tuženika.

94. Kod navedenog sud je imao u vidu i pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-5304/2017 od 28.06.2019. a kojim je u cijelosti odbijena Karlovačka banka d.d. , Karlovac u odnosu na tuženika ČČ a koja se tužba odnosila na potraživanje Karlovačke banke d.d. u odnosu na navedenog tuženika ČČ upravo vezano za provedeni nadzor PU MF kao i zaključenu poreznu nagodbu što predstavlja istu osnovu potraživanja tužitelja u odnosu na tuženike u ovom postupku za iznos od 750.993,19 kn te vezano za osnovanost tog potraživanja ovaj sud citira dio obrazloženja navedene pravomoćne presude: " Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev na osnovu svih već navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda neosnovan u cijelosti a tužitelj ( Karlovačka banka d.d. ) može ostvarivati regresno potraživanje koje je predmet ove pravne stvari prema onome tko je tužitelju savjetovao sklapanje porezne nagodbe bez prigovora o poreznom nadzoru tj. onome tko je na taj način vodio naplatno ustupljeno potraživanje tužitelja spram tuženika, da je porezni nadzor naveo i uočio nepravilnosti za koje tužitelj nije niti pokušao dokazati, da one to, u stvari, nisu. Sve to prema utvrđenju ovog suda ne može i ne smije pasti na teret tuženika, jer bi se time dokinula svaka pravna sigurnost i značenje odluka tužitelja kao i ugovora o ustupu tražbine, jer bi to sve vrijedilo samo dok odgovara tužitelju a takvo nešto nije moguće." U obrazloženju navedene presude navodi se i : " Slijedom svih ovih utvrđenja sud je utvrdio da je neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a da je tužitelj sam skrivio cjelokupnu nastalu situaciju i platež koji je izvršio poreznoj upravi na ranije utvrđen i opisan način." Ponovo se napominje kako je navedena presuda P-5304/2017 od 28.06.2019. pravomoćna

95. Kako je navedeno tužitelj navodi da su tuženi prouzročili štetu zaključenjem navedenog Sporazuma sa I prema čl. 8. ZOO-a kojim je određeno da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se drugom može prouzročiti šteta. Sud smatra da tužitelj nije dokazao da se u postupanju tuženika ostvaruje bilo kakva radnja ili propust a kojem su oni nanijeli štetu zaključenjem navedenog Sporazuma sa I niti da su u bilo kojem smislu postupali protivno bilo kakvom internom propisu tužitelja i bilo kojoj zakonskoj odredbi kako Zakona o trgovačkim društvima tako i Zakona o obveznim odnosima . Kod navedenog sud je imao u vidu činjenicu da je čl. 1046. ZOO-a određeno kako štetu predstavlja umanjenje nečije imovine ( obična šteta) sprečavanje njezinog povećanja ( izmakla korist) i povreda osobnosti (neimovinska šteta). Tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se u postupanju tuženika ostvaruju pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu čl . 8 kao ni čl. 1045. ZOO-a vezano za navodnu štetu radnju navodnih štetnika tj. tuženika, tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između navodne štetne radnje i štete, a posebno nije dokazao da bi se u postupanju tuženika kao uprave tužitelja u navedenom razdoblju a vezano za rješavanje kredita gđe. I zaključenjem Sporazuma od 28. 11. 2013. ostvarila bilo kakva protupravnost. Naime sve odluke koje su tuženi donijeli kao Uprava u kontekstu cjelokupnog rješavanja problema kredita grupe Industrogradnja pa tako i za I bile su transparentne sa saznanjem NO-a i svih stručnih službi tužitelja i pod nadzorom HNB-a kao i USKOKA i PN USKOKA te tužitelj nije dokazao da se ni jedno tijelo nadzora ili bilo koji odjel ili sektor tužitelja nije suglasio s navedenim Sporazumom sa I ili mu se protivio. Sud smatra da se ni u tom dijelu ne može govoriti o protupravnosti postupanja tuženika vezano za donošenja Odluke od 26.11.2013. i Sporazuma od 28.11.2013. a kod navedenog sud ponovno ukazuje i na činjenicu da je i nakon prestanka mandata tužitelja, tužitelj raspolagao pravomoćnom i ovršnom ispravom u odnosu na I te da je ako je već smatrao da nije uplatom od 15.000,00 kn definirano u cijelosti potraživanje tužitelja u odnosu na nju da je od 2013. i da time trpi štetu, i nakon prestanka mandata tuženika mogao u okviru svojih ovlaštenja navedenu Odluku od 16. 11. 2013. kao i Sporazum od 28. 11. 2013. staviti izvan snage te nastaviti ovrhu na temelju navedenog pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi protiv I, no evidentno tužitelj tako ne postupa ni u mandatu nove uprave kojoj je na čelu upravo na čelu S i koja, kako je navedeno potpisuje Potvrdu od **.**.2013. I kojom potvrđuje da tužitelj u odnosu na nju više nema potraživanja. Tužitelj tako ne postupa ni nakon zaključenja porezne nagode iz studenog 2016. već dvije godine nakon zaključenja te porezne nagodbe podnosi tužbu protiv tuženika, te se u tom smislu može postaviti pitanje da li sadašnja uprava tužitelja postupa u skladu s čl. 252 ZTD vezano za dužnost i odgovornost uprave. Sud smatra da je tadašnji stav tužitelja kao uprave o definiranju potraživanja s naslova kredita I, a koji se u osnovi ostvaruje ne samo u navedenoj Odluci i zaključenju Sporazumu od 26. i 28. 11. 2013. već i u navedenoj Potvrdi koju potpisuje S, bila zakonita i opravdana gospodarska odluka donesena u interesu društva tužitelja, a da tome nije bilo tako i Odluka i Sporazum bili bi stavljeni izvan snage, ovrha protiv I nastavljena, a sud smatra da je M u okviru svojih ovlaštenja kao direktor Sektora analize i rizika, a da tome nije bilo tako, mogla odbiti izdavanje Potvrde kojom se potvrđuje da uplatom od 15.000,00 kn tužitelj više nema potraživanja u odnosu na I. Tužitelj jednako tako nije dokazao da ako je zaključenje Odluke i Sporazuma sa I bilo štetno po društvo tužitelja, kako je takvu navodnu štetu odnosno gubitak knjižio kroz svoje poslovne knjige te kako nije u odnosu na taj navodni gubitak odnosno štetu ranije pokrenuo postupak nego tek evidentno nakon provedenog nadzora po PU MF iz studenog 2016. i po zaključku NO-a tužitelja od 20.11.2018., dakle kako je navedeno, dvije godine nakon zaključenja porezne nagodbe. Sud ujedno ukazuje da prema provedenom nadzoru PU MF utvrđeno je " da je odgovorna osoba za utvrđenje nepravilnosti pri obračunu dohotka od nesamostalnog rada za 2013 temeljem otpisa potraživanja od I je PŠ " dakle I. tuženik a ne i II. tuženik, a što porezni organ utvrđuje na temelju očitovanja tužitelja od 19.10.2016. te se postavlja pitanje a zašto to tužitelj utvrđuje svojom odlukom tri godine nakon zaključenja Sporazuma sa I i to povodom kako je navedeno provedenog nadzora a postavlja se i pitanje zašto tužitelj ne podnosi tužbu vezano za provedeni nadzor i po njemu nastalu štetu plaćanjem iznosa od 750.993,19 kn s naslova davanja s osnova poreza na dohodak , zdravstvenog i mirovinskog osiguranja u odnosu na ČČ i ĐČ ( neovisno o postavljenom zahtjevu u okviru kaznenog postupka ) koji su također prema očitovanju tužitelja od 19.10.2016. i provedenom poreznom nadzoru odgovorne osobe za utvrđenje nepravilnosti pri obračunu dohotka, već tužitelj tužbu podnosi samo protiv tuženika u ovom postupku. Prema stavu suda sve navedeno može ukazivati na selektivnost uprave i NO tužitelja u odnosu na odluke za naplatu navodnih nastalih šteta od samo nekih osoba, i to tuženika a može ukazivati i na moguće otklanjanje odgovornosti od sadašnje uprave za ne postupanje nakon prestanka mandata tuženika kao uprave i vezano za provedeni porezni nadzor a u cilju naplate navodne štete.

96. Prema navedenom sud smatra da tuženi u smislu navoda tužbe za navodnu štetu u iznosu od 781.010,86 kn a kojim su tuženi kao tadašnja uprava tužitelja riješili pitanje kredita I postupali s dužnom pozornošću i punom odgovornošću kao članovi uprave društva tužitelja u navedenim okolnostima u kojima se tužitelj kao banka našao pod teretom kaznenog progona ranije uprave, nelikvidnošću, prijetnjom stečaja, visokim reputacijskim rizikom s prijetnjom narušavanja i postojećeg reputacijskog rizika te da nisu kako tužitelj tvrdi taj kredit definirali " otpisom potraživanja" već da su donošenjem navedene Odluke od 26. 11. 2013. i zaključenja Sporazuma od 28.11.2013. na temelju primjerenih informacija dobivenih od za to nadležnih službi tužitelja razumno pretpostavili za djeluju za dobrobit društva tužitelja. Sud smatra da su tuženi donošenjem Odluke od 26. 11. 2013. te zaključenjem navedenog Sporazuma od **.**.2013. sa I, donijeli dakle odgovornu poduzetničku odluku koju su donijeli uz dužnu pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, te sud smatra u odnosu na taj dio tužbe tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim budući su po stavu suda tuženici djelovali u dobroj vjeri, donijevši poduzetničku odluku na temelju informacija i podataka koju su dobili od stručnih službi tuženika posebno prema podacima Sektora analize i upravljanja rizicima. Prema tim podacima dugovanje odnosno kredit I bio svrstan u rizičnu skupinu C s neizvjesnošću mogućnosti naplate u dijelu kao i u cjelini te da su donoseći takvu odluku tuženi vodili brigu o reputacijskom riziku tužitelja upravo u svim nepovoljnim okolnostima u kojem su mandat preuzeli čime su doprinijeli jačanju reputacije tužitelja kao banke i njegove sposobnosti da sudjeluje u tržišnom natjecanju te da su u cjelini definirali i riješili pitanje problema naplate C plasmana iz tzv. grupe Industrogradnja osiguravši nesporno tužitelju potreban priljev novčanih sredstava do kraja 2013.g. u ukupnom iznosu od 572.859,38 kn što se pozitivno odrazilo na likvidnost tužitelja i SAJK. Navedene podatke tužitelj nije osporio a kod navedenog sud ponovo ukazuje da su I. tuženik kao i II. tuženik i od nove uprave dobili razrješnicu za navedeni period kada je navedena Odluka odnosno Sporazum zaključen te da njegov rad kao uprave nije bio ocijenjen kao pozitivan i koristan za tužitelja, da njihova odluka vezano za rješavanje pitanja nenaplaćenih dugovanja tzv. Industrogradnja grupe pa time i dugovanja I ne bi bila ocijenjena kao dobra poduzetnička odluka u interesu društva; s tuženi posljedično ne bi dobili razrješnice niti bi bila usvojena financijska izvješća za ranije razdoblje.

97. U odnosu na do dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navodnu štetu koja je po tužitelja nastala u iznosu od 750.993,19 kn s naslova davanja a s osnova poreza na dohodak, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za I ( bivšu zaposlenicu tužitelja) sud i taj dio tuženog zahtjeva smatra neosnovanim. Navedeno potraživanje tužitelj definira kao štetu koja je nastala po tužitelja vezano za poreznu nagodbu, Porezne uprave, Ministarstva financija Klasa: UP/I-471-2/16-01/19 Ur.broj:513-07-23-13/16-12 od 16.11.2016. a prema kojoj je na teret tužitelja određeno plaćanje od 1.359.157,90 kn s kamatama od 483.536,69 kn ( čl. 3. Nagodbe). Sud vezano uz navedeno primarno ističe da prema navedenoj poreznoj nagodbi porezni obveznik je tužitelj tj. Karlovačka banka d.d. te u njoj nisu kao porezni obveznik naznačeni ni bivši članovi uprave tj. tuženi u ovom postupu kao ni sadašnji članovi uprave, a koji je iznos definiran poreznom nagodbom tužitelj navodno platio iako na navedenu okolnost tijekom postupka nije dostavio dokaz da je po toj poreznoj nagodbi on ujedno i platio taj iznos. Kod navedenog sud utvrđuje da je nakon provedenog nadzora M, kao predsjednica uprave tužitelja uputila dopis g. I dana 27. 12. 2016. kojim je poziva na plaćanje 750.993,19 kn najkasnije do 31. 1. 2017., dakle za navedeni iznos predsjednik uprave tužitelja kao nastale štete sadašnji predsjednik uprave tužitelja M tereti bivšeg zaposlenika I a ne poziva tužene u ovom postupku na plaćanje. Dakle ni sam tužitelj ne zna zapravo tko bi bio odgovoran za nastanak tako nastale navodne štete od 750.993,19 kn , već kao prvo pozva na njeno plaćanje I, nastavno u rujnu 2017. ponosi protiv I tužbu radi naplate tog iznosa u kojoj tužbi nju tretira kao obveznika doprinosa i poreznog obveznika za koja je tužitelj Karlovačka banka d.d. navodno platila taj iznos kao jamac platac prema čl. 27 Općeg porezno zakona. U navedenom parničnom postupku protiv I pred Riječkim općinskim sudom, tužitelj (tužitelj i u ovom postupku) sebe definira kao jamca platca, a I ka obveznika, a da je tom tako ne proizlazi iz samog teksta porezne nagodbe koji se uopće ne referira na čl. 27 Općeg poreznog zakona niti tretira I kao poreznog obveznika a tužitelja Karlovačku banku d.d. kao jamca platca. Tužitelj Karlovačka banka d.d. je presudom Općinskog suda u Rijeci P-2411/2017. od 27. 7. 2022. odbijen u odnosu s na I sa svojim tužbenim zahtjevom, a tu je presudu potvrdio Županijski sud u Splitu svojom presudom Gž- 1966/2023. od 3. 10. 2023.. No navedeno ne sprječava tužitelja da u 11. mjesecu 2018. dok još traje parnični prvostupanjski parnični postupak radi naplate protiv I pred Općinskim sudom u Rijeci radi naplate iznosa od 750.993,19 kn da za naplatu istog iznosa tuži i tužene u ovom parničnom postupku, dakle za isti iznos tuži različite osobe u dva parnična postupka, a da tužitelj ne obrazlaže razloge takvog postupanja.

98. U kontekstu cijelog ovog postupka sud je cijenio činjenicu da je iz zapisnika 7. sjednice NO tužitelja od 20.11.2018. toč. 3. " Odgovornost bivših članova uprave Karlovačke banke za otpis potraživanja bivše zaposlenice ŠČ" razvidno da Uprava banke tj. tužitelj izvještava NO tužitelja vezano za postojanje odgovornosti ovdje tuženika o otpisu potraživanja te se obrazlaže visina navodnog duga odnosno nastanak štete upravo vezano za provedeni nadzor porezne uprave a ukazuje se i na zastaru pokretanja postupka, te NO daje odobrenje novoj upravi odnosno izražava suglasnost za pokretanjem spora za ukupno nastalo navodnu štetu po tužitelja za iznos od 1.739.320,00 kn a što nije isti iznos koji tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužitelj potražuje od tuženika. Sud smatra posebno indikativnim da uprava banke kojoj je predsjednik S a ranije direktor Sektora analize i upravljanja rizicima tek 20.11.2018. obavještava NO tužitelja o postojanju odgovornosti ranije uprave tužitelja, tuženika u ovom postupku te da joj je u obje funkcije koje je obnašala, odnosno obnaša bilo je potrebno pet godina da utvrdi sada kao predsjednik uprave tužitelja navodnu odgovornost tuženika u ovom postupku i zatraži od NO suglasnost za pokretanje ovog postupka imajući u vidu zastarni rok.

99. Kod donošenja ove odluke sud je imao u vidu i zapisnik sa glavne skupštine društva tužitelja od 02.07.2014. dakle u periodu od više od pola godine kako od donošenja Odluke od 26.11.2013. te Sporazuma sa I od 28.11.2013. da je glavna skupština pod toč. Ad.4. -3. navela " Daje se razrješnica g. IČ kojem se odobrava način na koji je vodio Društvo u svojstvu zamjenika predsjednika uprave od 1. kolovoza do 31. listopada 2013., te u svojstvu predsjednika uprave u razdoblju od 05. studenog do 31. prosinca 2013. " dok je pod toč.4. navedeno " Daje se razrješnica gđi. ĆČ kojom se odobrava način na koji je vodila društvo u svojstvu zamjenika člana uprave u razdoblju od 18. rujna do 19. prosinca 2013." Uvidom u navedeni skupštinski zapisnik razvidno je da je t.2. dnevnog reda obuhvaćeno i pitanje godišnjih financijskih izvješća banke za 2013. nakon što su ih utvrdili uprava i NO banke kao i godišnje izvješće uprave o stanju Društva za 2013.g. te je iz navedenog zapisnika razvidno da nakon što je g. IČ – I. tuženik podnio izvješće o stanju društva sukladno pisanom izvješću od 2. 7.2014. a koje prileži zapisniku; I. tuženik je naveo da su godišnja financijska izvješća banke za 2013. objavljena na internetskim stranicama banke, nakon čega je predsjednik skupštine otvorio raspravu po toj točki dnevnog reda no sudionika u raspravi za tu točku dnevnog reda nije bilo te je predsjednik skupštine pročitao prijedlog odluke uprave i NO Ad.2. koja glasi " Usvaja se izvješće uprave o poslovanju banke u 2013.". Dakle usvojena su godišnja financijska izvješća za 2013. i za periodu kada je donesena Odluka od 26.11.2013. kao i Sporazum sa I od 28.11.2013. Jednako tako uvidom u sva izvješća HNB-a koja prileže spisu a koja su donesena u kontekstu nadzora nad radom banke tužitelja nakon 2013., sud nije utvrdio da bi donošenje Odluke tuženika od 26.11.2013. te zaključenje Sporazuma sa gđom. I od 28.11.2013. bilo navedeno kao nepravilnost ili nezakonitost u postupanju uprave tj. da bi tuženici kao uprava tom Odlukom kao i Sporazumom počinili bilo kakvu nezakonitost ili protupravnost. Nastavno uvidom u godišnje izvješće revizora za tužitelja za 2021. ( list 1803 -1195) a u kojem je ĆŠ naznačena kao predsjednica uprave od 6. ožujka 2015. dakle u periodu od osam godina od donošenja navedene Odluke kao i zaključenja navedenog Sporazuma sa I, nije utvrđeno da bi zaključenje te Odluke kao i Sporazuma bilo navedeno pa ni u kontekstu provedenog nadzora od PU MF kao štetna radnja ili nezakonita radnja članova ranije uprave odnosno tuženika. No unatoč tome tužitelj pokreće ovaj parnični postupak protiv tuženika radi navodnog propuštanje dužne pozornosti u vođenju poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika stavljajući na njih teret dokazivanje da su svojim postupcima primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

100. Kod donošenja ove odluke sud je imao u vidu i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tužitelja RČ a protiv tuženika Karlovačke banke d.d. od 30.03.2021. kojom je preinačena presuda ovog suda P- 2601/2018 od 17.06.2020. te je naloženo tuženiku – tužitelju u ovom postupku Karlovačkoj banci d.d. da tužitelju RČ isplati iznos od 2.370.000,00 kuna . Ovaj sud smatra navedenu presudu posljedično važnom i za ovaj postupak; naime i tužitelj u navedenom postupku RČ bio je korisnik kredita iz grupe Industrogradnja. Iz navedene presude proizlazi kako Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske smatra da su Ugovor o nenamjenskom kreditu od 19.8.2008. kao i Ugovor od 1. 6.2008. povezani pravni poslovi jer je svrha tih poslova bilo kreditiranje dioničara društva Industrogradnje d.d. od strane tuženika konkretno u ovom slučaju tužitelja koji tad nije mogao sklapati Ugovore o kupnji dionica . U navedenoj presudi navedeno je; " Iz navedenog jasno proizlazi kako je Ugovor o nenamjenskom kreditu prividan i da je prava volja bila osiguranje sredstava društvu Negotiator d.o.o. radi stjecanja dionica društva Industrogradnja d.o.o. Međutim, ne samo da je navedeni ugovor prividan u smislu odredbe članka 285. ZOO-a, već je tuženik ( tužitelj u ovom postupku ) postupio suprotno moralu i načelu svjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO), budući da je sklopio ugovor o kreditu s tužiteljem, znajući da u stvari financira društvo Negotiator d.o.o. za čiju korist je sredstva i plasirao, a ne tužitelja te da tužitelj odobrena sredstva nije niti koristio. Iz spisa proizlazi da visina tužiteljevog potraživanja nije sporna jer je upravo taj iznos tuženik naplatio s tužiteljevog računa 9. prosinca 2009. Nadalje, u ovom poslovnom odnosu Karlovačka banka d.d. nije postupala sa pažnjom dobrog stručnjaka, a koju pažnju je kao institucija dužna primjenjivati u svim poslovnim odnosima. Naime, po sklapanju Ugovora o nenamjenskom kreditu – kunskom od 19. svibnja 2008. (koji je kredit u cijelosti vraćen 9. prosinca 2009.), tužitelj je 1. lipnja 2008. sklopio sa društvom Negotiator d.o.o., Ugovor o kratkoročnom zajmu te je dao nalog banci da iznos iz kratkoročnog kredita prenese društvu Neogtiator d.o.o. No, društvo Negotiator d.o.o. nije vratio zajam u ugovorenom roku od sedam dana, a u Ugovoru o kratkoročnom zajmu od 1. lipnja 2008., dogovoreno je da će u tom slučaju potraživanje biti u cijelosti namireno prijenosom 2.000 dionica Industrogradnje d.d. oznake INDG- R-A u roku od najviše šest mjeseci. Negotiator d.o.o. nije prenijelo predmetne dionice tužitelju već ih je temeljem Sporazuma o osiguranju tražbina zasnivanjem založnog prava na dionicama od 12. studenog 2008., založio i to u korist tuženika. Daljnjim Sporazumom od 14. travnja 2010., društvo Negotiator d.o.o. je dio dionica u cijelosti prenio tuženiku. Za druge dionice se u Sporazumu izričito navodi da se dionice prenose tuženiku sa ciljem i svrhom osiguranja tražbine koje tužitelj ima prema tuženiku temeljem Ugovora o nenamjenskom kreditu partija 20049154. Nadalje, u Dodatku Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na dionicama od 17. svibnja 2010., istaknuto da još uvijek postoji tražbina Karlovačke banke d.d. prema tužitelju iako prema Potvrdi same Karlovačke banke d.d. od 29. studenoga 2011. proizlazi da je isti dug već bio podmiren i to 9. prosinca 2009. Dakle, Sporazum o osiguranju tražbina zasnivanjem založnog prava na dionicama od 12. studenog 2008. te Sporazum od 14. travnja 2010. i Dodatak Sporazuma od 17. svibnja 2010., sklopljeni između društva Negotiatora d.o.o. i Karlovačke banke d.d. izričito predviđaju da 33.000 dionica fiducijarno preneseno Karlovačkoj banci d.d. između ostalog i za osiguranje povrata sredstava koje je ta banka temeljem Ugovora o nenamjenskom kreditu dala tužitelju. Slijedom navedenog proizlazi da je banka preuzela i 2.000 dionica radi osiguranja fiducijarnim prijenosom prava vlasništva, a za povrat kreditne partije 20049154, iako je u tom trenutku znala da je dug temeljem toga kredita vraćen još 2. prosinca 2009. U ovom pravnom odnosu banka nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva te je oštetila tužitelja koji nije mogao steći dionice iako je u cijelosti banci vratio kredit. Iako je osiguranje fiducijarnim prijenosom prava vlasništva na preostalih 58.000 dionica Industrogradnje d.d. koje je Negotiator d.o.o. imao zasnovano radi osiguranja povrata kredita tužitelja i drugih 14 poimenično određenih korisnika kredita, prijenos tih dionica u punopravno vlasništvo je izvršen Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva od 31. prosinca 2011. No, u ovom Sporazumu od 31. prosinca 2011. se jedino ne navodi tražbina koju Karlovačka banka d.d. ima prema tužitelju, već se navodi da se preostalih 58.000 dionica prenosi sa ciljem namirenja tražbina drugih 14 poimenično određenih korisnika nenamjenskih kredita. Dakle, banka u ovom poslovnom odnosu nije postupala sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva jer je znala da je tužitelj sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu sa ciljem kupovine dionica Industrogradnje d.d., potom znala je da je kredit podmiren kada joj je preneseno vlasništvo radi osiguranja i na 2.000 dionica, koje je trebao steći tužitelj, da bi nakon toga 2011. stekla punopravno vlasništvo dionica na kojima je stečeno ranije pravo vlasništva radi osiguranja. Iako u Sporazumu od 31. prosinca 2011. nije izričito predviđena i tražbina tužitelja, razvidno je kako se tim Sporazumom prenosi preostalih 58.000 dionica u cijelosti na Karlovačku banku d.d. te da je takvim postupanjem Karlovačke banke d.d., tužitelj onemogućen u stjecanju dionica iako je u potpunosti podmirio obvezu koju je imao temeljem Ugovora o kratkoročnom kreditu".

101. Prema svemu navedenom sud smatra da položaj tuženika u vremenu njihovog mandata vezano za odluku koje su donijeli radi rješenja pitanja kredita I i navodnu odgovornost za naplatu ukupnog iznosa od 1.532.004,05 kn vezano za s njom zaključeni Sporazum i time po tužitelju navodno nastale štete od tuženika, treba promatrati u cjelini okolnosti u kojima se društvo tužitelja našlo u vrijeme kada su tuženi postali predsjednik odnosno zamjenik uprave tužitelja a vezano za postupanje ranije uprave koja je društvo tužitelja dovela u situaciju nelikvidnosti, predstečaja i općenito teškog poslovanja za jednu financijsku instituciju a što je bilo od posebnog značaja za lokalnu zajednicu; grad Karlovac kao Karlovačku županiju te sve institucije koje su proračunski vezane za ta tijela. Sud smatra da su tuženici u tim okolnostima u vođenju poslova uprave društva a i donošenja odluka pa tako i u odnosu na I postupali primjereno navedenim okolnostima te da su odluke koje su donijeli donesene u dobroj vjeri, na temelju primjerenih informacija razumno pretpostavivši da donošenjem te Odluke kao i zaključenjem Sporazuma sa I djeluju za dobrobit društva tužitelja, a sud posebno ukazuje da tuženici od tako donesenih odluka pa ni u odnosu na odluku za I nisu imali nikakve osobne koristi. Dobra vjera u postupanju tuženika i njihovo djelovanje za dobrobit društva u cilju izlaska iz navedene teške situacije očituje se primarno u činjenici da su tuženici sve odluke pa tako i u odnosu na I temeljili na pažljivo prikupljenim podacima i informacijama koje su zaprimali primarno od Sektora za analizu i upravljanje rizicima vodeći brigu o likvidnosti te reputacijskim rizicima kao i medijskoj izloženosti banke odnosno tužitelja te da su u tom smislu postupili i dokazali da su postupili sukladno odredbi čl. 252 ZTD-a i donosili odluke s ciljem stabiliziranja i jačanja društva tužitelja u cjelini posebno jačanjem njegove sposobnosti da sudjeluje u tržišnom natjecanju i da su svojim odlukama u cilju rješavanja problema naplate C plasmana tj. rješavanja pitanja potraživanja vezano za kredit iz grupe Industrogradnja, osigurali banci ; tužitelju nužno potreban priljev novčanih sredstava do kraja 2013. od ukupno 572. 859,38 kuna što je općenito i nesporno utjecalo na tužiteljevu likvidnost i njegov SAIK a koje podatke tuženik tijekom postupka nije osporio niti je dokazao suprotno. Slijedom navedenog sud temeljem odredbe čl. 252 ZTD odlučio kao u toč. 1. izreke presude

102. Odluku o parničnom trošku iz t. 2.) izreke presude sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te čl. 29 ZOO budući je I. tuženik u cijelosti uspio u parnici jer je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u odnosu na njega dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 126/22.; dalje: Tarifa) jer je I. tuženika zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, a u skladu s vrijednosti predmeta spora. I. tužitelju su priznati opravdani i stvarno nastali troškovi postupka, i to za sljedeće radnje u postupku sastav odgovora na tužbu od dana 27.02.2019. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 21.03.2019. godine- 1530 bodova- 3.060,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, sastav podneska od dana 20.05.2019. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur temeljem Tbr 8./1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 21.05.2021. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, sastav podneska od dana 21.09.2021. godine - 1530 bodova- 3.060,00 eur-Tbr. 8./1. Tarife HOK-a, sastav podneska od dana 26.01.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 8. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 14.04.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur

- Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 14.06.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 07.10.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 03.03.2023. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, sastav podneska od dana 26.05.2023. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 8./1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 17.11.2023. godine - 1530 bodova- 3.060,00 eur-Tbr. 9. /1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 12.04.2024. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. /1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 29.04.2024. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOK-a, zastupanje na ročištu dana 30.04.2024. godine – 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./ 1. Tarife HOKa, pristup ročištu dana 20.09.2024. godine – 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 17.10.2024. godine – 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9/1. Tarife HOK-a, zastupanje na ročištu dana 27.01.2025. godine- 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./ 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 28.01.2025. godine - 1530 bodova-3.060,00 eur-Tbr. 9. /1. Tarife HOKa, zastupanje ročištu dana 29.01.2025. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. /1. Tarife HOKa, pristup ročištu za objavu presude - 50 bodova- 100,00 eur - Tbr. 9. / 3. Tarife HOKa, što ukupno iznosi 60.300,00. I. tuženiku je na navedeni iznos priznat PDV u iznosu od 15.325,00 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa, a priznat mu je i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 eur kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznos od 663,61 eur odnosno I. tuženiku je priznat trošak od ukupno 77.952,22 eur. Na navedeni trošak I. tuženiku su priznate i zatezne zakonske kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekuće od dana donošenja presude pa do naplate,

sve u roku od 15 dana.

103. Odluku o parničnom trošku iz t. 3.) izreke presude sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te čl. 29 ZOO budući je II. tuženik u cijelosti uspio u parnici jer je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na njega dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 126/22.; dalje: Tarifa) jer je II. tuženika zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, a u skladu s vrijednosti predmeta spora II. tuženiku su priznati opravdani i stvarno nastali troškovi postupka, i to za sljedeće radnje u postupku sastav odgovora na tužbu od dana 25.09.2019. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 21.03.2019. godine- 1530 bodova- 3.060,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa , sastav podneska od dana 16.05.2019. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur temeljem Tbr 8./1. Tarife HOKa, sastav podneska od dana 21.05.2019. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur temeljem Tbr 8./1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 21.05.2021. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./ 1. Tarife HOKa, sastav podneska od dana 20.09.2021. godine - 1530 bodova- 3.060,00 eur- Tbr. 8./1. Tarife HOKa, sastav podneska od dana 06.12.2021. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 8. / 1. Tarife HOKa , zastupanje na ročištu dana 14.04.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 14.06.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 07.10.2022. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./ 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 03.03.2023. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur

- Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 17.11.2023. godine - 1530 bodova-3.060,00 eur-Tbr. 9. /1 Tarife HOKa , zastupanje na ročištu dana 12.04.2024. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. /1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 29.04.2024. godine -1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. / 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 30.04.2024. godine – 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./ 1. Tarife HOKa, pristup ročištu dana 20.09.2024. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9./1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 17.10.2024. godine – 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9/1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 27.01.2025. godine - 1530 bodova - 3.060,00eur - Tbr. 9./ 1. Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 28.01.2025. godine - 1530 bodova-3.060,00 eur-Tbr. 9. /1. Tarife HOKa , zastupanje ročištu dana 29.01.2025. godine - 1530 bodova - 3.060,00 eur - Tbr. 9. /1. Tarife HOKa što ukupno iznosi 60.200,00 eura a II. tuženiku je na navedeni iznos priznat PDV u iznosu od 15.300,00 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa, a priznat mu je i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 eur kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznos od 663,61 eur odnosno II. tuženiku je priznat trošak od ukupno 77.827,22 eur. Na navedeni trošak II. tuženiku je priznata i zakonska zatezna kamata i to tekuća od donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima određenom za svako polugodište , uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu za prvo polugodište se primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

U Zagrebu 17. ožujka 2025.

Sudac

Nada Nekić Plevko

Pouka o pravnom lijeku :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. I. Tuženiku po punomoćniku

3. II. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte