REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-1307/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, protiv tuženika ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 1, OIB: 61238079664, kojeg zastupa Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, III. Pile 23, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja, FAR i punomoćnika tuženika, dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Valerije Pernar, Zagreb, Savska cesta 9, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-3/2022 (Općinski građanski sud u Zagrebu, Ovrv-162/2022) od 2. ožujka 2022. te se u tom dijelu, kao i u dijelu kojim se potražuje naknada troškova parničnog postupka, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Valerije Pernar, Zagreb, Savska cesta 9, poslovni broj UPP/OS- Ovrv-3/2022 (Općinski građanski sud u Zagrebu, Ovrv-162/2022) od 2. ožujka 2022., nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.

2. Tuženik u prigovoru navodi da osporava i osnovu i visinu utuženog potraživanja te da se potraživanje, kako je navedeno u rješenju o ovrsi, razlikuje od onoga što je navedeno u izvatku iz poslovnih knjiga, temeljem kojeg je isto doneseno, po pitanju zateznih kamata, slijedom čega da se predmetni izvadak iz poslovnih knjiga ne može smatrati vjerodostojnom ispravom.

3. U očitovanju na prigovor tužitelj navodi da je s tuženikom 19. kolovoza 2011. sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, pod šifrom 527521 (dalje u tekstu: Ugovor o naknadi), sukladno odredbi čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba, 4/2008., 5/2008., 8/2009., 17/2009., 17/2010., 5/2011., dalje u tekstu: Odluka o komunalnom redu/08) i Pravilniku o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Službeni glasnik Grada Zagreba, 8/2008., 9/2009., dalje u tekstu: Pravilnik o naknadi), a kako je u utuženom razdoblju tuženik imao postavljenu reklamu na zemljištu opisanom u čl. 1. Ugovora naknadi, to da mu je za to razdoblje dužan platiti naknadu, sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o naknadi. Smatra da nema nikakve razlike između izvatka iz poslovnih knjiga, koji se prema odredbi čl. 31. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., dalje u tekstu: OZ) smatra vjerodostojnom ispravom, i rješenja o ovrsi po pitanju zateznih kamata, samo što je u vjerodostojnoj ispravi još dan i obračun zateznih kamata od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do datuma izdavanja tog izvatka, 28. lipnja 2021., ali da unatoč tomu, taj iznos nije uglavničen, već se u rješenju o ovrsi potražuje isplata zateznih kamata od dospijeća do isplate, na što da tužitelj ima pravo.

4. U ponovljenom prvostupanjskom postupku tužitelj navodi da je ovdje tuženik podnio protiv njega tužbu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o naknadi, ali da je ovaj sud, presudom P-2367/2023 od 8. studenog 2024., odbio takav tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Tuženik naglašava da navedena presuda nije postala pravomoćna te da je u međuvremenu Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i ovaj sud promijenio svoje stajalište o pravnoj valjanosti ugovora o naknadi, kao što je predmetni te da je počeo prihvaćati tužbene zahtjeve za utvrđenje njihove ništetnosti. Tuženik, u bitnome, smatra da je odredba čl. 39. tuženikove Odluke o komunalnom redu/08, temeljem koje je sklopljen Ugovor o naknadi, protivna Zakonu o komunalnom gospodarstvu, temeljem kojeg je donesena te Ustavu Republike Hrvatske, zato jer ne razlikuje postavljanje reklama na nekretninama u vlasništvu tužitelja, kao jedinice lokalne/regionalne samouprave, od postavljanja reklama na nekretninama koje su u vlasništvu određene privatne pravne ili fizičke osobe, dakle, nisu u vlasništvu tužitelja pa tužitelj niti ne može od osobe koja postavlja reklamu zahtijevati da njemu plaća naknadu za korištenje te nekretnine, a još manje uvjetovati samo postavljanje reklame na tuđem privatnom zemljištu sklapanjem Ugovora o naknadi. Ukazuje na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u predmetima Usoz-8/16 i Usoz-118/20 u kojima su ukinute sadržajno identične odredbe općih akata Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice, kao protivne Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Tuženik naglašava da je jedini razlog zašto Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije tako postupio i po pitanju odredbe čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08, koja je također bila predmetom ispitivanja u smislu njezine protivnosti s zakonom, taj što je u vrijeme kada je taj predmet došao na red rješavanja, Odluka o komunalnom redu/08 već bila stavljena izvan snage, budući da je donesena nova odluka koja predmetnu materiju uređuje na identičan način, slijedom čega je sud obustavio postupak ispitivanja zakonitosti predmetne odredbe. Tuženik smatra to što je Oduka o komunalnom redu/08 stavljena izvan snage pa ista iz procesnih razloga ne može biti predmetom ispitivanja po pitanje njene zakonitosti i ustavnosti na Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, ne znači da je ista zakonita ili ustavna, a niti da bi sud u ovom postupku bio dužan primijeniti nezakonit ili neustavan podzakonski propis. Ukazuje i da je odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08 protuustavna, jer je protivna odredbi čl. 49. Ustava Republike Hrvatske. Poziva se na odredbu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske prema kojoj su sudovi ovlašteni ovlašteni primijeniti izravno zakon ako tijekom postupka ustanove da je neka odredba podzakonskog akta nezakonita pa predlaže da se tako postupi i u konkretnom predmetu. Prilaže pravno mišljenje prof. Upravnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, nekadašnje sutkinje Ustavnog suda Republike Hrvatske, o nezakonitosti (i potencijalnoj neustavnosti) odredbe tužiteljeve Odluke o komunalnom redu iz 2018. koja je sadržajno identična spornoj odredbi čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08.

6. Tijekom dokaznog postupka pročitan je izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (list 19. - 20. spisa), Ugovor o naknadi (list 42. – 43. spisa) i presuda ovog suda, P- 2367/2024-14 od 8. studenog 2024. (list 142. – 159. spisa).

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Predmet spora jest naplata naknade za postavljanje reklame na nekretnini u vlasništvu treće osobe, zk. č. 3035 k. o. [katastarska općina], Zagreb, Jadranska avenija kod Imprićeve, temeljem Ugovora o naknadi, za razdoblje od siječnja 2019. do prosinca 2020.

9. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor naknadi kojim je ugovoreno da će tuženik plaćati tužitelju naknadu za postavljanje reklame (osvijetljeni dvostrani reklamni pano tipa Big bord, reklamne površine 120 m2) na nekretnini koja nije u vlasništvu tužitelja, već treće osobe, da tuženik nije tužitelju platio potraživanu naknadu u spornom razdoblju, iako je u tom razdoblju imao postavljenu reklamu.

10. Sporno je da li je tuženik bio dužan plaćati tužitelju predmetnu naknadu sve dok je reklama bila postavljena na navedenom objektu te, ako jest, u kojoj visini.

11. Valja napomenuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem Revd 2054/2020-2 od 15. rujna 2020., dopustio reviziju u istovrsnoj pravnoj stvari zbog pravnog pitanja –''Je li jedinica lokalne samouprave – u konkretnom slučaju Grad Zagreb, ovlaštena naplaćivati mjesečnu naknadu u okviru ovlasti iz čl. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu (ZKG/95) poduzetniku za držanje reklamnog panoa na nekretnini u privatnom vlasništvu, za što poduzetnik plaća zakupninu vlasniku zemljišta, a ovaj komunalni doprinos jedinici lokalne samouprave?''.

12. Osim toga, s obzirom da presuda ovog suda, P-26367/2023-14 od 8. studenog 2024., kojom je odbijen tužbeni zahtjev (ovdje tuženika, a tamo tužitelja) za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o naknadi još nije postala pravomoćna, već se po žalbi (ovdje tuženika, a tamo tužitelja) nalazi kod Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 24. siječnja 2025., to proizlazi da o pitanju ništetnosti predmetnog Ugovora o naknadi, koje je prethodno pravno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, još uvijek nije pravomoćno odlučeno kao o glavnoj stvari, slijedom čega navedena presuda ne veže sud u ovom postupku te je sud u ovom postupku ovlašten samostalno odlučiti o tom prethodnom pravnom pitanju, s pravnim učinkom samo u ovoj parnici (čl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a)

13. Prema ocjeni ovog suda, Ugovor o naknadi jest ništetan, na što sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/), a i sam tuženik ističe takav prigovor u ovoj parnici.

14. Naime, odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/1995., 109/1995., 21/1996., 70/1997., 128/1999., 57/2000., 129/2000., 59/2001., 82/2004., 110/2004., 178/2004., 38/2009., 79/2009., 49/2011., 144/2012., 147/2014., dalje u tekstu: ZKG/95), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o naknadi, određeno je da je u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje.

15. Odlukom o komunalnom redu propisuju se naročito odredbe o uređenju naselja, održavanju čistoće i čuvanju javnih površina, korištenju javnih površina, skupljanju, odvozu i postupanju s skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanju snijega i leda, uklanjanju protupravno postavljenih predmeta, mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe (čl. 14. st. 2. ZKG-a/95).

16. Zakonom o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 68/2018., 110/2018., 32/2020., dalje u tekstu: ZKG/18), koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o naknadi, ali jest u utuženom razdoblju za isplatu naknade, od siječnja 2019. do prosinca 2020., određeno je da, u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje:

- uređenje naselja, koje obuhvaća uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, te određivanje uvjeta za postavljanje tendi, reklama, plakata, spomen-ploča na građevinama i druge urbane opreme te klimatizacijskih uređaja, dimovodnih, zajedničkih antenskih sustava i drugih uređaja na tim zgradama koji se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole i glavnog projekta

- način uređenja i korištenja površina javne namjene i zemljišta u vlasništvu jedinice lokalne samouprave za gospodarske i druge svrhe, uključujući i njihovo davanje na privremeno korištenje, građenje građevina koje se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole i glavnog projekta te održavanje reda na tim površinama

- uvjete korištenja javnih parkirališta, javnih garaža, nerazvrstanih cesta i drugih površina javne namjene za parkiranje vozila

- održavanje čistoće i čuvanje površina javne namjene, uključujući uklanjanje snijega i leda s tih površina (čl. 104. st. 1. ZKG-a/18).

17. Tužitelj je donio Odluku o komunalnom redu/08, koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora o naknadi te Odluku o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba, 3/2014., 16/2014., 22/2014., 25/2015., 6/21017., dalje u tekstu: Odluka o komunalnom redu/14) i Odluku o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 14/2019., 24/2019., 22/2020., dalje u tekstu: Odluka o komunalnom redu/19), koje su važile u utuženom razdoblju za isplatu naknade.

18. Odredbom čl. 33. Odluke o komunalnom redu/08 određeno je da su reklamni panoi reklamni stupovi (totemi i slično), putokazni panoi, pokretni reklamni panoi, osvijetljene reklamne vitrine (city light), reklamne ploče na građevinama u kojima se ne nalazi poslovni prostor čija se djelatnost ili proizvod oglašava, reklamni panoi na stupovima javne rasvjete u vlasništvu Grada, veliki reklamni panoi - samostojeći i na objektima, reklamni uređaji i konstrukcije i slično. Reklamni panoi postavljaju se na javne površine, zemljište i zgrade na temelju rješenja gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove ukoliko posebnim propisom nije drugačije određeno.

19. Način postavljanja reklamnih panoa određuje pravilnikom Gradsko poglavarstvo na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljeno mišljenje Gradskog zavoda za prostorno uređenje i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode (čl. 34. st. 1. Odluke o komunalnom redu/08).

20. Reklamni pano postavlja se na javne površine, zemljište i objekte na način da se svojim položajem, oblikom, materijalom, bojom i dimenzijama, uklapa u postojeći prostor, ne ugrožava sigurnost prometa, niti zaklanja postojeću prometnu i putokaznu signalizaciju, kulturna dobra i spomenike parkovne arhitekture (čl. 35. st. 1. Odluke o komunalnom redu/08).

21. Zahtjevu za izdavanje rješenja za postavljanje reklamnog panoa, podnositelj je dužan priložiti:

- idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta;

- fotomontažu mjesta na kojem se pano postavlja;

- za svjetleće reklamne panoe i opis priključka na elektromrežu (za veće panoe elektroenergetsku suglasnost);

- dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu, suglasnost vlasnika, ugovor o korištenju površine prema posebnim propisima, ugovor o pravu oglašavanja na javnoj površini i drugo).

Idejni projekt treba sadržavati idejno-tehničko rješenja reklamnog panoa, smještaj panoa u prostoru (na objektu, zemljištu ili javnoj površini) prikazan u mjerilu ili kotiran, prikaz položaja reklamnog panoa na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 36. st. 1. i 2. Odluke o komunalnom redu/08).

22. Rješenjem o postavljanju reklamnog panoa određuje se mjesto i način postavljanja, tip i izgled panoa, veličina panoa, vrijeme na koje se pano postavlja i drugi uvjeti (čl. 38. st. 1. Odluke o komunalnom redu/08).

23. Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, s time da podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to obavezno prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju (čl. 39. st. 1. – 3. Odluke o komunalnom redu).

24. Prema odredbi čl. 26. st. 3. Odluke o komunalnom redu/14, reklamni panoi oglasne površine veće od 12 m2 postavljaju se na javne površine, zemljište i građevine sukladno propisima o prostornom uređenju i gradnji i na temelju rješenja gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove.

25. Za postavljanje reklamnih panoa na javne površine, zemljišta i objekte u vlasništvu drugih, plaća se naknada koju pravilnikom propisuje gradonačelnik na prijedlog gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove. Vlasnik, odnosno korisnik reklamnog panoa i gradonačelnik, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor se sklapa prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju (čl. 31. st. 1. – 3. Odluke o komunalnom redu/14).

26. Prema odredbi čl. 27. st. 1. Odluke o komunalnom redu/19 , reklamni panoi postavljaju se na temelju rješenja gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove.

27. Zahtjevu za izdavanje rješenja prilaže se idejni odnosno tipski projekt, dokaz o vlasništvu odnosno korištenju nekretnine, suglasnost vlasnika, a za svjetleće reklame suglasnost za priključak na elektromrežu i druga potrebna dokumentacija (čl. 27. st. 3. Odluke o komunalnom redu/19).

28. Odredba čl. 32. Odluke o komunalnom redu/19 sadržajno odgovara citiranoj odredbi čl. 31. Odluke o komunalnom redu/14.

29. Ovaj sud primjećuje da je jedinica lokalne samouprave (i Grad Zagreb) ovlaštena i dužna donijeti podzakonske propise kojima će se pobliže urediti uređenje naselja, od tuda i njeno pravo da odredi da je za postavljanje reklama i reklamnih panoa potrebno ishoditi njeno odobrenje, kako bi ista ustanovila dopustivost postavljanja reklame na određenoj lokaciji s obzirom na njen prostorni zahvat i kulturno

– povijesni značaj nekretnine na kojoj se postavlja te je ovlaštena i dužna donijeti podzakonske propise kojim će se, između ostalog, urediti pitanje korištenja javnih površina, od tuda i njeno pravo da za postavljanje reklama i reklamnih panoa općenito na javnim površinama naplaćuje naknadu.

30. Međutim, naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na nekretnini u privatnom vlasništvu ne može se smatrati pitanjem koje ulazi u djelokrug komunalnog reda, o kojem bi odlučivala jedinica lokalne samouprave, a time niti tužitelj.

31. Ovlaštenje za propisivanje naplaćivanja takve naknade ne proizlazi iz ZKG-a/95 te ZKG-a/18, stoga je zaključak da je odredba čl. 39. st. 1. i 3. Odluke o komunalnom redu/08, odredba čl. 31. st. 1. i 3. Odluke o komunalnom redu/14 i odredba čl. 32. st. 1. i 3. Odluke o komunalnom redu/19, u dijelu u kojem propisuje da se za postavljanje reklama na zemljištima u nejavnom vlasništvu plaća naknada Gradu Zagrebu te da je sklapanje ugovora o plaćanju takve naknade uvjet za izdavanje odobrenja za postavljanje reklame nezakonita.

32. Pravno shvaćanje o nezakonitosti odredbe općeg akta jedinice lokalne ili regionalne samouprave kojim ista propisuje obvezu plaćanja naknade za postavljanje reklama na nekretninama u vlasništvu drugih, privatnopravnih osoba (doduše zbog protivnosti Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a ne Zakonu o komunalnom gospodarstvu) dijeli i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, koji je u predmetima Usoz-8/2016 i Usoz-118/2020, iz tog razloga ukinuo sadržajno istovjetne odredbe odluka o komunalnom redu Grada Vodnjana – Dignano (presuda Usoz-8/16- 7 od 13. lipnja 2016. objavljena u Narodnim novinama, broj: 76/2016.) i Grada Velika Gorica (presuda Usoz-118/20-9 od 25. travnja 2022., objavljena u Narodnim novinama, broj: 60/2022.).

33. Jedini razlog zbog kojeg nije ukinuta i odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08 tužitelja, jest što je u vrijeme kada je Visoki upravni sud Republike Hrvatske trebao o tome odlučiti, tužitelj tu odluku stavio izvan snage i donio je Odluku o komunalnom redu/14 pa je navedeni sud obustavio postupak ocjene zakonitosti navedene odredbe, smatrajući da više nisu ostvarene pretpostavke za odlučivanje o istom (rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Usoz-150/2012-10 od 30. lipnja 2014.).

34. Međutim, to ne znači da je time odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08 tužitelja postala zakonita, a niti ustavna.

35. Naime, odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014., dalje u tekstu: Ustav RH) određeno da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (čl. 50. st. 2. Ustava).

36. Poduzetnička sloboda jest sloboda svakog pravnog subjekta da se pojavi na tržištu i bavi djelatnostima koje donose dobit.

37. Naplaćivanje naknade na mjesečnoj razini za postavljanje reklama na nekretninama koje nisu u javnom vlasništvu, već u vlasništvu privatnih osoba, za koje korištenje vlasnici reklama već plaćaju zakupninu ili drugu naknadu vlasnicima tih nekretnina, svakako ograničava slobodu obavljanja djelatnosti reklamiranja, oglašavanja i promidžbe, a i djelatnosti koja se postavljanjem reklame reklamira, a koje ograničenje u konkretnom slučaju niti je propisano zakonom, niti je opravdano zaštitom interesa i sigurnosti države, zaštitom prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi, slijedom čega takvo ograničenje nije dopustivo niti opravdano s ustavnopravnog stajališta, po ocjeni ovog suda.

38. U svakom slučaju, prema odredbi čl. 35. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 99/1999., 29/2002., dalje u tekstu: UZUS) ako sud u postupku utvrdi da drugi propis (dakle, ne zakon) koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.

39. U konkretnom slučaju radi se o nezakonitosti podzakonskog propisa, općeg akta Grada Zagreba, o kojoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 3. st. 2. Zakona o upravnim sporovima /Narodne novine, broj: 36/2024., dalje u tekstu: ZUS/ u vezi čl. 12. st. 3. t. 2. ZUS-a), a isti je u konkretnom slučaj odbio odlučivati o zakonitosti odredbe čl. 39. st. 2. i 3. Odluke o komunalnom redu/08, u kojem postupanju Ustavni sud Republike Hrvatske nije pronašao povredu prava na pravično suđenje (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-5703/2014 od 20. lipnja 2017.).

40. Dakle, ovaj sud više nema mogućnosti podnošenja zahtjeva za ispitivanje zakonitosti odredbe čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08, ali to ne znači da je istu dužan primijeniti, ako smatra da je nezakonita.

41. Pravno stajalište o nezakonitosti odredbe odluke o komunalnom redu sadržaja koji je istovjetan sadržaju odredbe čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08, zbog protivnosti Zakonu o komunalnom redu, zbog istih i/ili istovrsnih razloga koje je dao i ovaj sud, izražava i profesorica Upravnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu i ranija predsjednica Ustavnog suda Republike Hrvatske, FA, u pravnom mišljenju koje je sastavni dio predmetnog spisa.

42. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

43. S obzirom da je predmetni Ugovor o naknadi sklopljen na temelju odredbe čl. 39. Odluke o komunalnom redu/08, kao što je to i navedeno u odredbi čl. 1. Ugovora, a koja je identična odredbi čl. 31. st. 1. i 3. Odluke o komunalnom redu/14 i odredbi čl. 32. st. 1. i 3. Odluke o komunalnom redu/19, dakle, na temelju onih dijelova odredaba podzakonskog propisa koji je po ocjeni ovog suda protivan Zakonu o komunalnom redu (i Ustavu, a sud odbija primijeniti navedenu odredbu podzakonskog propisa, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 35. st. 2. UZUS-a), to je isti u cijelosti ništetan.

44. Kako ništetni ugovori ne proizvode namjeravane pravne učinke i smatra se da u pravnom smislu ne postoje, to tužitelj nema pravnu osnovu za naplatu potraživane naknade.

45. Stoga je valjalo u cijelosti ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

46. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj nema pravo na naknadu troškova ovršnog i parničnog postupka, a dužan je iste naknaditi tuženiku.

47. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.453,71 EUR/56.160,00 kn i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troška za podnesak od 23. siječnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/) i za ročište od 5. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 500,00 EUR.

48. Ne pripada mu naknada troška za sastav podneska od 3. siječnja 2025. (dostava odvjetničke punomoći) i 7. siječnja 2025. (molba za uvid u e-spis), jer navedeni podnesci po svom sadržaju nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

49. Stoga je preko iznosa od 500,00 EUR do zahtijevanog iznosa od 625,00 EUR, za iznos od 125,00 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćnici

- tuženiku po punomoćniku