Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-277/2024-9
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Ani Sokal, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Stečajne mase iza 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju, [adresa], kao pravnog slijednika Stečajne mase iza 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju, [adresa], OIB: 14367526395, kao pravnog slijednika 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju, OIB: 59992797221, kao pravnog slijednika 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d., Cesta Dalmatinskih brigada 17, Matulji, OIB: 59992797221, zastupanog po stečajnoj upraviteljici mr.sc. OHR iz [adresa], radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i utvrđenja tražbine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. siječnja 2025. u prisutnosti Ane Sokal, odvjetnice u Rijeci, punomoćnice tužiteljice, te stečajne upraviteljice tuženika mr.sc. OHR, **.**.2025., javno objavivši,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je nedopušten otkaz Ugovora o radu od dana 18. svibnja 2014. godine sklopljen na neodređeno vrijeme između tužiteljice kao radnice na poslovima «financijskog direktora» i tuženika kao poslodavca, slijedom čega je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika od dana 05. rujna 2014. godine.
II Utvrđuje se kako je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 18. svibnja 2014. godine prestao sa danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. i to dana 24. svibnja 2016.
III Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu od 52.188,83 eura / 393.216,73 kuna.
IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, u dijelu, u odnosu na utvrđenje postojanja tražbine tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u iznosu iznad utvrđenih 52.188,83 eura / 393.216,73 kuna (točka III. izreke), a do zatraženih 54.451,04 euro / 410.261,35 kuna.
V Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, u dijelu, koji glasi:
« IV Utvrđuje se kako tužiteljici kao vjerovnici prvog višeg isplatnog reda pripada pravo na isplatu s osnove neisplaćene plaće u bruto iznosu od 52.188,83 eura (393.216,73 kuna), a u neto iznosu od 33.695,42 eura (253.878,17 kuna) koji se iznos ima uvećati za iznos zakonskih zateznih kamata u iznosu od 2.262,21 eura (17.044,62 kune) obračunatih po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućoj od 01. studenog 2014. godine pa svakim mjesecom danom dospijeća plaće tužiteljice sve do dana otvaranja stečajnog postupka 24. svibnja 2016., u roku od 15 dana. «
VI Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.138,10 eura, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 21. listopada 2014. ovom sudu podnijela tužbu protiv trgovačkog društva 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u kojoj navodi da je s tuženikom kao poslodavcem 18. svibnja 2014., sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Financijski direktor, a dana 19. svibnja 2014., Anex br. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da joj je dostavljena Obavijest o otkazu Ugovora o radu, datirana na dan 29. kolovoza 2014., na koju očitovala dopisom od 1. rujna 2014., da joj je poslodavac 8. rujna 2014. dostavio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2014. Nadalje, da je protiv predmetne Odluke 19. rujna 2014. podnijela Zahtjev za zaštitu i ostvarenje prava, koju je poslodavac zaprimio 22. rujna 2014., smatrajući da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita i da otkaz nije dopušten (odnosno da su spornom odlukom povrijeđena njena prava iz radnog odnosa). Budući da poslodavac u zakonskom roku od 15 dana od primitka zahtjeva, nije donio odluku povodom njezinog Zahtjeva, niti se očitovao, da u daljnjem zakonskom roku od 15 dana podnosi predmetni tužbu. Ističe da iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2014., iz obavijesti koja je prethodila otkazu, a niti prema njenim saznanjima, nigdje ne proizlazi da bi prethodno donošenju Odluke kojom se izvanredno otkazuje ugovor o radu poslodavac postupio sukladno članku 150. Zakona o radu, odnosno ispunio obvezu savjetovanja sa radničkim vijećem, da je uslijed povrede obveze savjetovanja sa radničkim vijećem, sukladno članku 150. stavku 12. Zakona o radu, predmetna Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 5. rujna 2014. ništetna. Nadalje, da postoje razlozi i okolnosti zbog kojih je predmetna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu je nezakonita i otkaz nije dopušten, da su kao razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu navedeni; davanje nezakonitih naloga podređenim radnicima (ovo u odnosu djelatnicu kadrovske službe poslodavca, kojoj da je bila nadređena, vezano u davanje naloga da krivotvori službene evidencije o radnom vremenu u odnosu na radnika CH glede njegovog provođenja na radnom mjestu 8 danih sati, a što da nije odgovaralo stvarnom stanju jer je isti bio u tim prigodama na radnom mjestu manje o 8 sati), da je opisana zlouporaba ovlasti radnice bila omogućena okolnošću da radnik CH poput nje i određenih drugih djelatnika Društva, a za razliku od ostalih radnika i dugogodišnje prakse Društva nije koristio sustav evidencije prisutnosti na radnom mjestu putem očitanja magnetske kartice. Zatim, grubi propusti u obavljanju poslova iz djelokruga njezine odgovornosti utvrđeni provjerama provedenim u razdoblju od 25. kolovoza do 3. rujna 2014.. U tom kontekstu, neuručenja obračuna otpremnine za bivše radnike Društva, HH, ŽH i GH, da je navedena povreda radnih obveza koje su bile u djelokrugu odgovornosti Financijske direktorice, Društvo potencijalno izložile riziku prekršajne odgovornosti, te troškova i rizika drugih pravnih postupaka (uključujući postupke inspekcijskog nadzora, potom da je radnica, kao Financijska direktorica Društva, tijekom cjelokupnog trajanja njezinog radnog odnosa, bila osoba ovlaštena za kontakte i sporazume s društvom VIPnet d.o.o., za sva pitanja vezana za pružanje telekomunikacijskih usluga Društvu, te da je stoga njezin propust što je neovlaštenim osobama (UH i ĐH kojima su raskinuti ugovori od djelu s Društvom) omogućeno da na trošak Društva nastave koristiti telekomunikacijske usluge navedenog operatera. U nastavku činjeničnog supstrata tužbe, tužiteljica izričito ističe da nikada i nikome nije davala naloge za unošenje bilo kakvih podataka u evidenciju o radnom vremenu za radnika CH, da tuženiku tuženiku mora biti poznat sadržaj Anexa br. 1. Ugovora o radu, od 19. svibnja 2014., kojim da je uređeno pitanje rasporeda radnog vremena, gdje je člankom 2. utvrđeno kako će ona biti uvijek na raspolaganju Društvu, neovisno o radnom vremenu, te kako će se zbog mjesečnog obračuna plaće i drugih obračuna koji iz toga slijede radno vrijeme iznositi 40 sati tjedno, od ponedjeljka do petka, dok je radno vrijeme raspoređeno u trajanju od 08.30 do 16.30 sati, da je identičan Anex Ugovora o radu, sa istim sadržajem, sklopio i radnik CH sa poslodavcem ovdje tuženikom. S tim u vezi, da je nejasno na koji bi način ona počinila povredu obveza iz radnih odnosa eventualnim inzistiranjem i davanjem naloga podređenima, iako iste nije davala, da se imenovanom radniku upisuje osmosatno radno vrijeme, a imenovani nije bio na radnom mjestu, kada sukladno dispoziciji samog poslodavca iz navedenog Anexa br. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, proizlazi kako je raspored radnog vremena utvrđen u trajanju od 8 sati uslijed obveze konstantne raspoloživosti tužiteljice i radnika CH, neovisan o vremenu rada. Nadalje, navodi tuženika o ”navedenoj zlouporabi ovlasti”, u smislu evidencije radnog vremena obzirom na predmetni Anex ugovora da su kontradiktorni su sa samim utvrđenjem poslodavca koji proizlazi iz tog Anexa Ugovora. To iz razloga što prema tom Anexu Ugovora, evidentiranje radnog vremena magnetskim čitačem nije od utjecaja, budući da je predmetnim Anexom utvrđen raspored radnog vremena u fiksnom trajanju od 8 sati. U odnosu na neuručenje obračuna otpremnina, da poslodavac nije imao ovlaštene osobe za zastupanje u vremenskom periodu od 1. kolovoza do 20. kolovoza 2014. godine, a sporni obračuni da su morali biti dostavljeni imenovanim radnicima još u navedenom razdoblju, budući da su istima ugovorene otpremnine dospjele 1. kolovoza 2014. godine. Obzirom da ona nije ovlaštena osoba za ovjeru odnosno potpis obračuna otpremnine, tužiteljica da je dana 21. kolovoza 2014., odnosno prvi dan kada je g. FH započeo s radom kao član uprave i ovlaštena osoba, dostavila na uvid i potpis obračune otpremnina za navedene radnike imenovanom članu uprave te da je tom prilikom usmeno uz nazočnost dvaju svjedoka upozorila poslodavca na hitnost postupanja ovjere i potpisa obračunskih lista otpremnina radi izbjegavanja eventualne moguće prijave Državnom inspektoratu, a samim time i nanošenja štete Društvu, da je u poslovanju poslodavca, ali i bilo kojeg drugog trgovačkog društva, pravilo da Ured plaća obračunava navedene i ostale obračune pod nadzorom ovlaštene osobe, u konkretnom slučaju radnice zaposlene na radnom mjestu Direktor financija, te da je daljnja radna obveza radnice iste obračune dostaviti na potpis odnosno ovjeru ovlaštenoj osobi poslodavca. Nakon toga, da bi uobičajena procedura bila da tajnica Društva odnosno poslodavca potpisane obračune otpremnina šalje putem poštanskog ureda odnosno pružatelja poštanskih usluga radnicima na koje bi se iste odnosile. Iz svega navedenog, da je razvidno da je ona u cijelosti obavila svoje radne obveze i dužnosti te da nikako ne može biti odgovorna za okolnost kako nitko u Društvu odnosno kod poslodavca u razdoblju nastupanja dospijeća ugovorenih otpremnina nije bio ovlašten ovjeriti takve obračunske liste otpremnina, odnosno kako radnica ne bi trebala snositi nikakvu odgovornost da je Društvo poslodavca u određenom vremenskom razdoblju bilo bez ovlaštene osobe Zasigurno da takva vrsta odgovornosti nije predviđena u opisu poslova njezinog radnog mjesta, jer bi trebalo biti nesporno kako ona nije bila kod poslodavca ovlaštena potpisivati odnosno ovjeravati bilo kakve službene isprave, a još manje obračunske liste koja za radnike predstavljaju ovršne isprave. Također, da su tvrdnje kako ona navodnom nedostavom obračunskih lista otpremnine čini bilo kakvu osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, do te mjere apsurdni i kontradiktorni iz razloga što ju poslodavac u Odluci tereti za nepoduzimanje radnji koje bi prekoračivale njezina ugovorena ovlaštenja iz Ugovora o radu. Tužiteljica upućuje na prekludiranost poslodavca, obzirom na rok od 15 dana od saznanja za činjenicu, da joj izvanredno otkaže ugovor o radu zbog navodne (i u cijelosti neosnovane) povrede radnih obveza koja da je navodno počinjena dana 1. kolovoza 2014. godine, kao dana kada su imenovanim radnicima trebale biti uručene obračunske liste za otpremnine, a Poslodavac Odluku donosi tek dana 8. rujna 2014. godine, a pri tome uopće u Obavijesti o namjeravanom otkazu od dana 28. kolovoza 2014. godine ne spominjući navedenu povredu. U odnosu na plaćanje po Društvu računa za mobilne usluge osobama koji nisu njegovi zaposlenici, tužiteljica ističe da ulazni i izlazni računi plaćaju tek po odobrenju i potpisu ovlaštene osobe odnosno člana uprave g. FH, da je u više navrata obavijestila g. O iz VIPnet d.o.o. da se napravi prijenos ugovorne obveze za radnike g. UH i g. ĐH s Poslodavca na njih osobno, odnosno da odjavi ugovore o pretplatničkom odnosu sa poslovnog subjekta (Poslodavca). Istovremeno da je u tijeku bilo potpisivanje novih ugovora sa VIPnet d.o.o. (pokretanje povoljnije tarife i ulazak u Uljanik grupu), g. O da je čekao ovlaštenu osobu (člana uprave g. FH, koji je o cijeloj stvari bio obaviješten) koja će dati odobrenje za sve izmjene odjednom, dakle, za raskid ugovora za navedene bivše radnike i potpisivanje novih ugovora za trenutne radnike Poslodavca, odnosno prijelaz na povoljniju tarifu. Naglašava da nije Ugovorom o radu niti bilo kakvim usmenim ili pisanim nalogom bila ovlaštena niti obavezna komunicirati sa VIPnet d.o.o. u pogledu sklapanja ugovora, raskida ugovora ili naplate dospjelih potraživanja VIPnet d.o.o. prema Društvu, da ona nije ovlaštena osoba za zastupanje Društva poslodavca, pa nije mogla na bilo koji način odlučivati o isključivanju određenog mobilnog broja iz sustava Društva. U odnosu na navedeno, ona nikako nije nanijela trošak poslodavcu svojim propustom ili bilo kakvom krivnjom, jer se u opisu poslova njezinog radnog mjesta ne navodi „ugovaranje sklapanja ili raskida ugovornog pretplatničko odnosa", sve budući takve poslove jedino može obavljati odnosno ovjeravati ovlaštena osoba Društva. Iz obrazloženja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu da se navodi kako se odredbom članka 1. stavka 4. Ugovora o radu, tužiteljica obvezala poslove svojega radnog mjesta obavljati savjesno i stručno, što znači primjenu pažnje dobrog stručnjaka (članak 10. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima), te kako je navedeni standard pažnje zahtijevao povećanu brigu i pažnju oko urednog izvršavanja svih knjigovodstvenih, računovodstvenih i drugih poslova iz njezinog djelokruga odgovornosti, i to kako onih koje je osobno obavljala, tako i onih koje su izvršavali radnici Društva kojim je radnica bila nadređena. Nadalje, kako je poduzetim provjerama utvrđeno da je radnica propustila udovoljiti svim svojim opisanim radnim obvezama i odgovornosti prema Društvu, na način koji je društvo izložilo riziku nastanka štete, pa i prekršajnoj odgovornosti. Tužiteljica navodi kako nije obrazložen niti dokazan navod poslodavca kako ona poslove nije obavljala „savjesno i stručno" pa da je na taj način propustila udovoljiti svojim radnim obavezama, osobito uzimajući u obzir prekluzivan rok od 15 dana od dana saznanja za navodno počinjenu povredu ili povrede, a koje da se uopće ne navode pojedinačno, specificirano ili obrazloženo na način da bi se moglo ustvrditi da li je povreda počinjena te da li je poslodavac upozorio radnicu na povrede u roku od 15 dana od dana saznanja. U pogledu točke III. Odluke o izvanrednom otkazu napominje da je ima neiskorišteni godišnji odmora u trajanju od 11, a ne 9 dana, obzirom da je uslijed privremene nesposobnosti za rad morala otvoriti bolovanje dok se nalazila na godišnjem odmoru, dana 4. rujna 2014. (četvrtak), čime joj se trajanje godišnjeg odmora pobijanom odlukom skratilo za 2 dana. Predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika od 5. rujna 2014. ništetna i da joj radni odnos kod tuženik nije prestao, da se naloži tuženiku da ju vrati na radno mjesto Financijski direktor, na način da za nju ponovno uspostavi prijavu na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, da joj od prvog dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa nadalje isplati dospjele plaće propisane člankom 6. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. svibnja 2014. i Anexa br. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. svibnja 2014., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje na pojedini iznos plaće teče od dospijeća pa do isplate, kao i da joj prizna i sva druga prava iz radnog odnosa utvrđena Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, od 18. svibnja 2014. i Anexa br. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 19. svibnja 2014. Potražuje trošak postupka. Osim toga, tužiteljica postavlja i kumulirani tužbeni zahtjev u smislu utvrđenja da Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika, od 5. rujna 2014. nije dopuštena i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao. Točku II. eventualno kumuliranog zahtjeva postavlja u istom sadržaju kao i točku II. glavnog (osnovnog / temeljnog) tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnom, u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, da je tužiteljica s tuženikom imala zaključene ugovore o djelu od 15. srpnja 2013. i 16. listopada 2013., da je predmet istih, prema ocjeni ovlaštenih osoba Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, imao obilježja posla koji se zasniva radni odnos, da je nakon što je ranija uprava društva tuženika, s tužiteljicom dana 15. srpnja 2013. godine, prvo sklopila Ugovor o djelu, a zatim, 16. listopada 2013. godine i drugi Ugovor o djelu, predmet kojih je, prema ocjeni ovlaštenih osoba Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada, imao obilježja posla koji se zasniva radni odnos, tužiteljica je s tuženikom 17 veljače 2014. sklopila Sporazum o raskidu ugovora o djelu, a istoga dana (s ranijom upravom društva tuženika) i prvi Ugovor o radu na određeno vrijeme, za radno mjesto Financijski direktor, da su ugovorne strane 18. svibnja 2014. sklopile i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji da je izmijenjen Aneksom br. 1 od 19. svibnja 2014., da je taj Ugovor o radu tužiteljice, otkazan njegovom Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 5. rujna 2014. Ističe prigovor prekluzije podnošenja tužbe. Potom, u odnosu na obvezu savjetovanja s radničkim vijećem, tuženik negira da bi u postupku otkazivanja tužiteljičinog Ugovora o radu povrijedio navodnu obvezu savjetovanja s radničkim vijećem, da odredba članka 150. Zakona o radu, koja u stavku 5. i stavcima 9. - 11. navedenog članka, regulira određena postupovna pitanja glede postupka savjetovanja s radničkim vijećem o (izvanrednom) otkazivanju ugovora o radu, da je primjenjiva kod otkaza samo u slučajevima kada Zakon o radu ili Kolektivni ugovor propisuje takvu obvezu - a ona, za slučaj otkazivanja ugovora o radu tužiteljice - nije propisana niti Zakonom o radu niti kolektivnim ugovorom. Nadalje, da je tužiteljica, kao osoba koja je bila izravno nadređena djelatnicima kadrovske službe društva, naložila krivotvorenje službenih evidencija o radnom vremenu radnika CH, odnosno, njihovo popunjavanje protivno obvezama koje za tuženika kao poslodavca proizlaze iz odredbe članka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14) i primjenjivog Pravilnika o sadržaju i načinu vodenja evidencije o radnicima (Narodne novine br. 37/2011). Tuženik da je takvim svjesnim i namjernim postupanjem tužiteljice, izložen potencijalnoj odgovornosti za počinjenje prekršaja, nevođenja evidencija o radnom vremenu na propisani način, koji je sukladno odredbi članka 229. stavak 1. podstavak 1. Zakona o radu, kažnjiv novčanom kanom od 61.000,00 do 100.000,00 kuna, da je tužiteljica kao osoba koja je bila izravno nadređena djelatnicima kadrovske službe društva, naložila krivotvorenje službenih evidencija o radnom vremenu radnika CH, odnosno, njihovo popunjavanje protivno obvezama koje za tuženika kao poslodavca proizlaze iz odredbe članka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14) i primjenjivog Pravilnika o sadržaju i načinu vodenja evidencije o radnicima (Narodne novine br. 37/2011). Tuženik da je takvim svjesnim i namjemim postupanjem tužiteljice, izložen potencijalnoj odgovomosti za počinjenje prekršaja, nevođenja evidencija o radnom vremenu na propisani način, koji je sukladno odredbi članka 229. stavak 1. podstavak 1. Zakona o radu, kažnjiv novčanom kanom od 61.000,00 do 100.000,00 kuna, da je tužiteljica kao financijska direktorica iskazala potpuni nedostatak profesionalne etike i poimanja odgovornosti koje su s izvršavanjem prava i obveza njezinog tadašnjeg radnog mjesta. da je nepojmljivo da poslove vođenja brige o financijama i računovodstvu društva, koji zahtijevaju najviši stupanj pažnje, savjesnosti, stručnosti, pedantnosti, i, dakako, poštivanja zakona i drugih propisa, izvršava osoba koja svjesnim činom prouzrokuje krivotvorenje podataka iz službenih evidencija poslodavca protivno strogim zakonskim obvezama koje se odnose na vođenje takvih evidencija. Takav oblik postupanja, na strani poslodavca čija uprava postupa u skladu s načelima dužne pažnje (dakle, sukladno odredbi članka 252. Zakona o trgovačkim društvima), mora prouzročiti trajni gubitak povjerenja u takvog radnika, koji dovodi do nemogućnosti nastavka radnog odnosa. Bilo kakav drukčiji zaključak, bio bi znak da uprava u vođenju poslova društva tuženika i nadzoru rada podređenih radnika, tolerira ili odobrava grube nezakonitosti, koje bi, u daljnjem radu tužiteljice mogle dovesti do novih, potencijalno i pogubnijih, propusta ili nezakonitih radnji, kojima bi se društvu, radnicima društva, poslovnim partnerima i vjerovnicima društva, potencijalno nanijela znatno veća šteta. U odnosu na Ugovor o radu radnika CH, da je svrha Aneksa br. 1. Ugovora o radu bila u tome da se navedeni (određeni) radnici oslobode obveze prisutstva na radu tijekom 40 sati tjedno, da bi tada to i pisalo u navedenoj odredbi ugovora o radu, a da im je omogućeno da svoje radne zadatke izvršavaju od kuće ili na nekom drugom izdvojenom mjestu rada, onda bi i to bilo izričito navedeno u ugovoru. No, da bi i tada, tuženik bi zbog krivotvorenja evidencija o radnom vremenu, naloženih od strane tužiteljice, snosio prekršajnu odgovornost. Vezano uz neuručenje obračuna otpremnine za bivše radnike tuženika, nedostavljanje istih u međuvremenu da je rezultiralo pokretanjem prekršajnog postupka protiv tuženika, koji da se pred Prekršajnim sudom u Opatiji vodi pod posl. brojem: 4G - 215/14 (optužni prijedlog u prilogu), te isprave nisu, kako to tužiteljica tvrdi, trebale biti dostavljene navedenim radnicima „još u razdoblju' od 1. do 20. kolovoza 2014. godine, već su morali biti dostavljene istima najkasnije dana 31. srpnja 2014. godine, dakle, u razdoblju prije nego što je bivši (privremeni) član uprave tuženika, gosp. ĆH, dao ostavku (dana 1. kolovoza 2014. godine), da je isti formalno od strane Nadzornog odbora tuženika , razriješen dužnosti člana uprave 3. MAJ TIBO d.d. s danom 20. kolovoz 2014. godine, da je to tog dana ĆH bio ovlašten potpisati obračun otpremnine, sve do 20. kolovoz 2014. godine, da ĆH ni tijekom razdoblja obnašanja dužnosti člana uprave tuženika, a niti nakon što je dao ostavku na navedenu funkciju, pa sve do njegovog formalnog razrješenja s dužnosti, nije bio upozoren od strane tužiteljice na obavezu tuženika da radnicima s kojima je tuženik sporazumno raskinuo radni odnos uz obvezu isplate otpremnine, najkasnije do 31. srpnja 2014. godine, sukladno odredbi članka 93. stavak 2. Zakona o radu, bude dostavljen obračun dospjele a neisplaćene otpremnine. Bila da je dužnost tužiteljice, kao financijske direktorice i osobe koja je bila neposredno nadređena djelatnicima kadrovske službe, upozoriti člana uprave tuženika na ovu obvezu, te osigurati pravovremeni potpis, ovjeru i dostavu obračuna neisplaćene otpremnine, bivšim radnicima gosp. HH, gosp. ŽH i gđi. ČH. Osim toga, tužiteljica da je bila odgovorna i dužna poduzeti odgovarajuće radnje koje bi onemogućile da gosp. UH i gosp. ĐH, nakon prestanka bilo kakvih pravnih odnosa s tuženikom (ugovori o djelu raskinuti su sporazumno dana 17. veljače 2014. godine), zadrže imovinu društva i bez osnove dalje financijski terete društvo, a to nije učinila tijekom razdoblja od šest mjeseci, tijekom kojeg je tuženik promijenio tri člana uprave Društva. Članovi uprave društva, po prirodi njihove funkcije, ne mogu imati neposredna saznanja niti se izravno baviti rješavanjem, u osnovi sporednih pitanja ovakve prirode, već mogu jedino — ako im izravno podređeni djelatnici društva pripreme odgovarajuće podloge — odobriti i potpisati odluku kojom se, primjerice, određeni pretplatnički odnos prenosi na fizičku osobu. Tužiteljica da je i na druge načine, od kojih neki tek naknadno izlaze na vidjelo (primjerice, propuštanjem davanja pravovremenog naloga djelatnicima kadrovske službe da pripreme obračun dugovane a neisplaćene plaće za srpanj 2014. godine, propuštanjem pravovremenog poduzimanja radnji radi naplate dospjelih potraživanja tuženika i drugih propustima i na druge načine), povrijedila obveze i odgovornosti radnog mjesta financijske direktorice, poslove kojeg da je bila obavezna voditi „savjesno i stručno". Uslijed svega navedenoga, tuženik smatra opravdanom Odluku o izvanrednom Otkazu Ugovora o radu tužiteljice, od 5. rujna 2014. godine, a tužbu, nedopuštenom i neosnovanom. Predlaže tužbu odbaciti.
3. Vremenskim slijedom, na temelju sadržaja predmetnog spisa, nad trgovačkog društva 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. (u nastavku: prednik tuženika ili poslodavac) otvoren je 24. svibnja 2016. stečajni postupak (pred Trgovačkim sudom u Rijeci – list 159 spisa). Ovaj parnični postupak je iz tog razloga prekinut (deklaratornim) rješenjem od 19. rujna 2017. (list 147 spisa). Nastavljen je rješenjem od 8. travnja 2019. (list 160 spisa). Potom 4. ožujka 2020. utvrđen je prekid jer je tuženik brisan iz sudskog registra (list 191), da bi postupak bio nastavljen 28. svibnja 2020. (list 196) tada u odnosu na Stečajnu masu iza navedene pravne osobe. I ta Stečajna masa (sa dodijeljenim joj osobnim identifikacijskim brojem - OIB) brisana je iz sudskog registra (rješenje Trgovačkog suda u Rijeci od 25.3.2022. – stranica 318 spisa) što je rezultiralo novim prekidom postupka rješenjem od 8. srpnja 2022. Konačno, postupak je nastavljen rješenjem od 31. listopada 2022. (str. 331) u odnosu na tuženika - Stečajnu mase iza 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. u stečaju (bez OIB-a) čime je naposljetku regulirana pasivna legitimacija u ovom sporu.
4. U dosadašnjem tijeku postupka rješenjem ovog suda od 28. travnja 2015. odbačen je tužbeni zahtjev (list 70 i dr.). Ta odluka je, u bitnom, potvrđena rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 18. studenog 2015. (list 114 i dr.), uz ispravak u smislu da se odbacuje tužba, a ne tužbeni zahtjev. Povodom tužiteljičine revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 26. listopada 2016. (list 145 i dr.) istu prihvatio (posl.br. Revr 583/16-3) i ukinuo oba nižestupanjska rješenja te je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao u ponovljenom postupku tužiteljica je postavila podneskom od 17. srpnja 2019. (list 173 spisa), uz ispravak istog na ročištu od 26. studenog 2019. (list 178 spisa) u odnosu na točku IV. te na ročištu 3. ožujka 2023. (str. 337).
6. Prvostupanjski sud je 24. travnja 2023., u ovom predmetu pod ranijim poslovnim brojem Pr-368/2022, donio presudu i rješenje. Tuženik je protiv tih odluka podnio žalbu, pa je drugostupanjski Županijski sud u Rijeci rješenjem pod poslovnim brojem Gž R-235/2023-3 od 12. studenog 2024. ukinuo prvostupanjsku odluku u točkama I), II) i III) izreke (u sadržaju, citirano: «I. Utvrđuje se da je nedopušten otkaz Ugovora o radu od dana 18. svibnja 2014. godine sklopljen na neodređeno vrijeme između tužiteljice kao radnice na poslovima «financijskog direktora» i tuženika kao poslodavca, slijedom čega je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika od dana 05. rujna 2014. godine. II. Utvrđuje se kako je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 18. svibnja 2014. godine prestao sa danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 3. Maj tvornice industrijske i brodske opreme d.d. i to dana 24. svibnja 2016. III. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u ukupnom iznosu od 52.188,83 eura / 393.216,73 kuna.»), kao i u odluci o trošku u točki II) izreke rješenja (sa sadržajem, citirano: «Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.»), te je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.
7. U bitnom, Županijski sud u Rijeci u rješenju posl.br. Gž R-235/2023-3 od 12. studenog 2024., navodi da je ovaj sud počinio bitnu povredu postupka jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici, a s tim u vezi da prvostupanjski sud nije cijenio sadržaj predmetnog Ugovora o radu i Anex istog od 19.05.2014., da je za pravilnu i zakonitu odluku potrebno utvrditi je li se radilo konkretno o jednostavnom ugovoru o radu, a u kojem slučaju su za ocjenu zakonitosti otkaza mjerodavne odredbe ZR-a ili o menadžerskom ugovoru s elementima ugovora o radu, a u kojem slučaju sukladno odredbi članka 4. st 3. i st. 4. ZR-a, glede prestanka mandatnog (menadžerskog) odnosa ne primjenjuju odredbe ZR-a, već su mjerodavne odredbe tog ugovora i Zakona o obveznim odnosima kao općeg propisa sukladno čl. 8. st.4. ZR-a.
8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave) te su saslušani svjedoci FH (ročište od 9.2.2021. – str. 230 do 233), IH i ŠH (ročište od 20.5.2021. – str. od 241 do 243) te tužiteljica OH kao stranka (ročište od 3.3.2023. – str. 338 spisa).
9. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 156/23; dalje: ZPP) sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
10. Prije svega, nesporno je da je tužiteljica s poslodavcem zaključila 18. svibnja 2014. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Financijski direktor, da su 19. svibnja 2014. iste stranke sklopile i Anex br. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (listovi 9 do 14 spisa), da je poslodavac 28. kolovoza 2014. sastavio i dostavio tužiteljici obavijest o otkazu Ugovora o radu od 18. svibnja 2014. (list 15 – 16), te da je isti donio i 5. rujna 2014. Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (koja je predmet pobijanja u ovom sporu – list 21 do 23 spisa), da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 19. rujna 2014. (list 24 – 31 spisa) kao i predmetnu tužbu 21. listopada 2014.
1 0
11. S općenite razine (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Broj: Rev-883/2022-2 od 28. veljače 2024.) hoće li se na prestanak ugovora o radu primjenjivati odredbe ZR-a ili opće odredbe obveznog prava ovisi o tome je li određeni ugovor po svojoj pravnoj naravi «menadžerski» ili je riječ o ugovoru o radu ili se radi o tzv. mješovitom ugovoru, koji sadrži elemente oba navedena ugovora. O tome se može donijeti odluka vodeći računa o svim sastojcima – elementima konkretnog ugovora. Menadžerski ugovor najčešće sadržava elemente poput radnopravnog statusa menadžera (raspored na poslove člana uprave, obveze, ovlaštenja i odgovornost uprave, način komunikacije i izvršenje ciljeva poslovne politike). Pored toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Broj: Rev-540/2021-2 od 2. srpnja 2024., navodi i daljnje elemente menadžerskog ugovora u smislu samostalnog donošenja poslovnih odluka i poduzimanja radnji u svrhu ostvarenja veće dobiti društva. Vrhovni sud RH, u odluci Revr-666/04 od 23. 2. 2005. navodi, citirano: «Menadžerski se ugovor, zbog svoje pravne prirode, zaključuje samo na određeno vrijeme.».
12. Menadžerski ugovor sklapaju menadžer i poslodavac, a koji ugovor za cilj ima da menadžer zbog svojih specifičnih znanja, kvaliteta i iskustava za poslodavca ostvari određene ciljeve i doprinese rastu poslodavca.
13. Točno je, što slijedi iz predmetnog Ugovora o radu i Aneksa istog, da je ugovorena obveza tužiteljice da uvijek bude na raspolaganju poslodavcu, dok iz iskaza tužiteljice, svjedoka IH te FH proizlazi da je tužiteljica imala određena prava tj. benefite – službeno vozilo, karticu mobilnog operatera, te da nije imala magnetsku karticu za evidenciju prisutnosti na poslu kao i ostali zaposlenici. Međutim, navedeno samo za sebe ne znači da je tužiteljica bila menadžer kod prednika tuženika, odnosno da se radi o mješovitom ugovoru. Naime, njezin ugovorni odnos s poslodavcem karakteriziran je jasnim elementom subordinacije, a što ni pod kojim pretpostavkama nije prisutno u menadžerskom ugovoru ili u mješovitom ugovoru koji ima prevladavajuća obilježja menadžerskog ugovora. Konkretno, prema Članku 1. stavku 3. Ugovora o radu (str. 9 i 10 spisa) tužiteljica je, pored taksativno nabrojanih poslova u prethodnom stavku istog članka, bila dužna obavljati i druge (u tom pravnom poslu nenabrojane / nenavedene) poslove prema uputama direktora poslodavca, ali i drugih «ovlaštenih osoba Poslodavca», dakle imala je obvezu slijediti upute, naloge, između ostalog, i drugih (funkcijom i / ili radnim mjestom) u Ugovoru neodređenih osoba koji su u hijerarhiji poslodavca očito iznad njenog radnog mjesta financijskog direktor, a koje osobe su različite od direktora poslodavca. Odnos subordinacije je diferetiae specificae radnopravnog odnosa (i zaključenog ugovora o radu između radnika i poslodavca) spram svih drugih srodnih (sličnih) ugovora.
14. Nadalje, analizom sadržaja ukupno 15 (petnaest) nabrojanih poslova (Članak 1. stavak 2. Ugovora o radu) koje je «naročito dužna obavljati tužiteljica» proizlazi jasan zaključak da su te sve aktivnosti usmjerene na funkcioniranje poslodavca u jednom organizacijskom segmentu i nisu (niti pojedinačno, niti kumulativno) orijentirane «prema van», dakle prema drugim gospodarskim subjektima u pravnom prometu s ciljem ostvarenja dobiti iz onih
1 1
djelatnosti zbog čijeg obavljanja je poslodavac kao trgovačko društvo uopće i bio osnovan. Dakle, ugovornim odnosom tužiteljice kao radnice i prednika tuženika, kao poslodavca, nije stipulirano da bi tužiteljica samostalno donosila ikakve poslovne odluke, poduzimala bilo kakve radnje u svrhu ostvarenja veće dobiti društva, izvršenje ciljeva poslovne politike i slično.
15. Predmetni Ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme nedvojbeno ima značajke ugovora o radu jer sadrži sve bitne odredbe iz članka 15. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14. - dalje: ZR) koji predstavljaju obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, te se isti i sadržajno proziva na odredbe ZR-a i Pravilnika o radu poslodavca.
16. Osim toga, u dokaznom postupku nepobitno je utvrđeno da tužiteljica nije bila član uprave društva (poslodavca), pa prema tome u primjenu ne dolazi odredba članka 4. stavci 3. i 4. ZR-a. Složeni menadžerski ugovor o radu direktora trgovačkog društva podrazumijevaju da se radi o članu uprave trgovačkog društva koji je ujedno i zaposlenik, kog kojega su jednim ugovorom regulirana dva odnosa. Nužno je naglasiti da direktor društva ne mora ujedno biti zaposlenih društva da bi obavljao direktorsku funkciju, jer je njegova rukovodeća funkcija utemeljeno prvenstveno na statusnopravnoj osnovi. Ako direktor (član uprave) nije ujedno i zaposlenik, on može sklopiti s društvom specifični tzv. menadžerski ugovor, pri čemu status direktora ne ovisi o sklapanju menadžerskog ugovora niti o sklapanju ugovora o radu. S druge strane, osobe čiji se položaj, prava i obveze temelje isključivo na ugovoru o radu (a takav je i ovaj slučaj), a koje bez toga ugovora nemaju rukovodeću poziciju u trgovačkom društvu koja je utemeljena na nekoj drugoj osnovi (npr. član uprave, prokurist) nisu direktori društva u užem smislu riječi i njihov ugovor je isključivo radnopravne naravi. Tužiteljica nema nikakav statusnopravni odnos prema društvu neovisan o radnom odnosu, nego je riječ o ugovoru u radu. Prava i obveze tužiteljice, uključujući i ona koja se tiču otkaza ugovora o radu, temelje se na ugovoru o radu. (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 370/2021-3 od 3. svibnja 2023., Revr-791/18 od 2. srpnja 2019., Revr-1305/13 od 26. svibnja 2015., Revr- 900/14 od 13. svibnja 2015. )
17. Uzimaju u obzir sve argumentirano u točkama od 11. do 17. obrazloženja za ocjenu zakonitosti otkaza u ovom sporu mjerodavne su odredbe ZR-a.
18. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavkom 1. ZR-a kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
1 2
19. U odgovoru na tužbu, primarno isticani prigovor prekluzije prava tužiteljice na podnošenje tužbe razriješio je Vrhovni sud rješenjem od 26. listopada 2016. (list 145 i dr.) u obrazloženju kojeg je, isticanjem argumentacije, zaključio da je tužba podnesena u ovom postupku 21. listopada 2014. podnesena u roku. Navedenu argumentaciju prihvaća i ovaj sud, pa prema tome po pasivnoj strani ovog spora isticani prigovor nepravovremenog podnošenja tužbe nije osnovan te nije bilo temelja da se tužba odbaci kao nepravovremena.
20. Na ročištu 26. studenog 2019. stečajna upraviteljica tuženika učinila je spornim da je tužiteljica u smislu članka 269. stavci 1. i 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 - dalje: SZ) pravovremeno (u roku od osam dana) podnijela prijedlog za nastavak parnice radi utvrđivanja tražbine.
Dopisom od 5. prosinca 2019. (list 182 spisa), nadležni Trgovački sud u Rijeci obavijestio je ovaj sud da je rješenje od 7. rujna 2016. kojim je odlučeno o upućivanju stečajnog vjerovnika višeg isplatnog reda (ovdje tužiteljice OH) na podnošenje prijedloga za nastavak postupka protiv stečajnog dužnika, radi utvrđivanja osporene tražbine u iznosu od 393.216,73 kune, objavljeno na mrežnoj stranici e – Oglasna ploča sudova 9. rujna 2016., da se u smislu čl. 12. st 1. SZ-a dostava smatrala obavljenom istekom osmog dana od dana tako obavljene objave pismena, te da je stečajni vjerovnik OH obavijestila stečajni sud da je podnijela prijedlog za nastavak postupka, koji je zaprimljen kod Općinskog suda u Rijeci 23. rujna 2016. Prema tome, u smislu članka 269. stavci 1. i st. 2., u vezi čl. 12. SZ-a, tužiteljica je pravovremeno podnijela prijedlog za nastavak ove parnice te je stoga neosnovan i taj prigovor tuženika, u smislu gubitka prava tužiteljice na vođenje ovog spora.
21. Obzirom je konkretno poslodavac otkazao ugovor o radu, u smislu članka 135. st. 3. ZR-a, na njemu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a).
22. Već u odgovoru na tužbu pasivna strana ovog spora negira da je u postupku otkazivanja tužiteljičinog Ugovora o radu povrijeđena obveza savjetovanja s radničkim vijećem, da odredba članka 150. Zakona o radu, koja u stavku 5. i stavcima 9. - 11. navedenog članka regulira određena postupovna pitanja glede postupka savjetovanja s radničkim vijećem o (izvanrednom) otkazivanju ugovora o radu, da je primjenjiva kod otkaza samo u slučajevima kada Zakon o radu ili Kolektivni ugovor propisuje takvu obvezu
- a ona, za slučaj otkazivanja ugovora o radu tužiteljice - nije propisana niti Zakonom o radu niti kolektivnim ugovorom. Takav stav ovaj sud ne prihvaća već smatra da se člankom 150. ZR-a razrađuje općenito poslodavčeva obveza savjetovanja s radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bilo da je riječ o redovitom ili izvanrednom otkaz ugovora o radu. U tom smislu se ukazuje i na sudsku praksu u odluci Vrhovnog suda, Revr-582/05 od 4.1.2006. Pred toga, stav je prvostupanjskog suda da je cilj članka 150. ZR-a da postupak donošenja odluke važne za položaj radnika
1 3
bude transparentan i da se radnicima preko njihovih predstavnika (radničko vijeće) omogući utjecaj na zakonitost samog postupka i donesene odluke odnosno da se članovima radničkog vijeća omogući da nakon upoznavanja s razlozima takve odluke poslodavcu izraze svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci. Sve to kako bi poslodavac pri odlučivanju o pravu radnika imao na umu i shvaćanje tog vijeća. Propust poslodavca da se savjetuje s radničkim vijećem o namjeri otkazivanja ugovora o radu radniku ima za posljedicu ništavost odluke o otkazu (u tom smislu i Vrhovni sud, Revr-600/10 od 16.6.2010. i Županijski sud u Splitu, Gž R-414/15 od 31.3.2016.). Poslodavac tijekom postupka treba sudu predočiti dokaz (sukladno pravilima o teretu dokaza – čl. 135. ZR-a) da se o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu savjetovao sa radničkim vijećem (u smjeru tog stava i Vrhovni sud, Revr- 244/10 od 28.4.2010.).
23. Na temelju analize dokazne građe nedvojbeno je da, u smislu, forme nije dostavljen pisani oblik (sadržaj) obraćanja poslodavca radničkom vijeću vezano uz navođenje namjere i razloga otkaza ugovora o radu tužiteljici, ni spis ovog predmeta sadrži povratno pisano očitovanje radničkog vijeća, a niti tuženik tvrdi da takve isprave postoje. Doduše, poslodavac smije i usmeno obavijestiti članove radničkog vijeća o namjeravanom otkazu ugovora o radu radniku te obrazložiti razloge na kojima temelji namjeravani otkaz ugovora o radu, ali se usputni razgovor s članom radničkog vijeća ne može smatrati priopćenjem namjeravane odluke o otkazu (u tom smislu se ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-413/14 od 28.10.2014. i Revr-477/08 od 14.10.2008.). Iz iskaza svjedoka FH (zakonskog zastupnika poslodavca u vrijeme donošenja Odluke o otkazu) sud zaključuje da je isti s AH (u to vrijeme članom radničkog vijeća) obavio tek usputni razgovor. Naime, čak i da je (kako navodi taj svjedok) u slučaju g. OH, on upravo zbog specifične situacije fokusa na opstanak firme i financijsku stabilnost samo usmeno iznio okolnosti (vezano uz namjeravanu odluku o otkazu tužiteljici ugovora o radu) predsjedniku radničkog vijeća i, kako tvrdi, jedinom članu g. AH nakon čega da je ovaj dao svoju usmenu suglasnost, uopće nije objasnio zašto o tom sastanku nije vođen (sastavljen) bilo kakav zapisnik (što bi iziskivalo poslodavcu minimalna materijalna sredstva i trošak u vidu nekoliko papira te predmeta za pisanje ili isprintavnanje) čime bi taj njihov susret imao formalni karakter. Ovo osobito ako se uzme u obzir iskaz svjedoka IH (ranijeg predsjednika uprave poslodavca) koji je izričito istaknuo da se o sastancima sa Radničkim vijećem (u nastavku: RV) uvijek vodio zapisnik, a suglasnosti od strane RV-a su uvijek morale biti u pisanom obliku. Svjedok FH (koji u postupku jedini spominje provedeno savjetovanje s Com) ničim argumnetiranim nije objasnio, ako je već isključivo usmjeno obavijestio člana RV o namjeravanom izvanrednom otkazivanju ugovora tužiteljici i dobio povratni usmeni odgovor, zašto o tim relevantnim činjenicama nema nikakvog spomena u predmetnoj Odluci o otkazu od 5. rujna 2014. koju je osobno potpisao. Nadalje, dok svjedok FH ističe da je RV imalo tek jednog člana (AH), svjedok IH koji je u iskazu spominjao rad RV u kontekstu sazivanja sastanaka RV-a i na sastancima raspravljanja o pojedinim pitanjima koja su se ticala procedure otkazivanja ugovora o radu drugim radnicima. Sud ne prihvaća iskaz svjedoka FH jer je nejasno,
1 4
neživotno i protivno osnovnim postulatima logike da bi RV imalo jednog jedinog člana koji bi sam sa sobom raspravljao (prethodno sam za sebe sazivao sastanke) o bitnim pitanjima iz djelokruga tog tijela. Osim toga, svjedok FH nije ni približno naveo (vremenski) od kada bi RV koje je po svojem pravnom smislu i svrsi kolektivni organ, kod prednika tuženika, spalo na samo jednog člana (tuženik u tom smislu nije dostavio nikakav pisani trag) te kada je zapravo razgovarao s predsjednikom RV-a o namjeri otkazivanja ugovora tužiteljici. Potonje je posebno relevantno cijeneći, prema sadržaju obrazloženja Odluke o otkazu (list 23 spisa), da je provjere kojima je utvrdio da je radnica odgovorna za grube propuste radnih obaveza poslodavac obavljao u razdoblju od 25. kolovoza do 3. rujna 2014., a odluku o otkazu je donio već 5. rujna 2014., dok je Obavijest o otkazu sastavljena još 28. kolovoza 2014., dakle tijekom intervala, odnosno za vrijeme perioda vršenja provjera. Također, svjedok FH nije konkretizirao uopćenu tvrdnju da je AH objasnio okolnosti o namjeri otkazivanja tužiteljici Ugovora o radu. O točnim (pojedinačnim) razlozima namjeravanog otkaza nije ništa kazivao. Sve ovo osobito kada je komparacijom sadržaja Obavijesti o otkazu Ugovora o radu (listovi 15 i 16 spisa) i Odluke o otkazu (listovi 21 do 23) jasno da Obavijest o otkazu zapravo sadrži poziv radnici, u smislu članka 119. ZR- a, da iznese svoju obranu vezano uz u toj ispravi opisane povrede radnih obveza, dok se Odluka o izvanrednom otkazu temelji na različitim (drugim) povredama radnih dužnosti u odnosu na one opisane u Obavijesti. Uz to, dok u iskazu FH tvrdi da je nakon razgovora s AH tužiteljici poslana Obavijest o otkazu i Odluka o otkazu, u obrazloženju Odluke o otkazu se navodi (list 23 spisa) da je radnica obaviješću od 28. kolovoza 2014. obaviještena o onim povredama radnih obveza o kojima je Društvo u tom trenutku imalo saznanja, iz čega logično slijedi (FH ne tvrdi da je više od jednom razgovarao s AH vezano uz namjeravani otkaza tužiteljici) da o konkretnim razlozima otkaza sadržanim u Odluci o otkazu AH nije obavijestio, a niti je objektivno to mogao jer je s njim razgovarao prije slanja i Obavijesti i Odluke o otkazu, a za razloge upravo na kojima se temelji Odluka o otkazu je saznao nakon 28. kolovoza 2014. Rezimirajući sve istaknuto, iskaz svjedoka FH nije u suglasju s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, a niti je sukladan sadržaju ijedne isprave u koju je sud izvršio uvid tijekom dokaznog postupka.
24. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao do razine izvjesnosti da je poslodavac prilikom neformalnog razgovora (svjedok FH je kazivao da su citirano: «...njih dvojica tako razgovarali») članu RV-a AH obrazložio konkretne razloge na kojima temelji namjeravani otkaz ugovora o radu tužiteljici, a koji su upravo kao takvi i navedeni u spornoj Odluci, pa da se time u smislu članka 150. stavka 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika (a konkretno, odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici to i jest), savjetovao s radničkim vijećem o takvoj namjeravanoj odluci te da je radničkom vijeću dostavio pravovremeno konkretne podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.
25. Osim navedenog u prethodnom odlomku, pored činjenice da je poslodavac svojom Obavijest o otkazu Ugovora o radu (sastavljena 28.
1 5
kolovoza 2014.) pozvao radnicu na iznošenje obranu vezano uz u toj Obavijesti opisane povrede radnih obveza, tuženik na kome je u smislu čl. 135. st. 3. ZR-a bio teret dokaza, ničim nije dokazao postojanje konkretnih okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika omogućiti tužiteljici da iznese svoju obranu (članak 119. stavak 2. ZR-a) osobito u situaciji kada se Odluka o otkazu od 5. rujna 2014. temelji na razlozima različitim u odnosu na one koji su istaknuti u Obavijesti. Pored toga, analizirajući na općenitoj razini, svaki poslodavac u obrazloženju Odluke o otkazu, ako radniku nije omogućio iznošenje obrane, trebao bi jasno istaknuti koje su to okolnosti zbog kojih nije omogućio iznošenje obrane, pritom čineći jasnu distinkciju u sadržaju između (obrazloženih) otkaznih razloga u odnosu na opravdane okolnosti za neomogućavanje radniku iznošenja obrane. To nisu sinonimi u smislu da jedan te isti pojam istovremeno predstavlja i otkazni razlog i okolnost zbog koje nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radniku omogući da se brani.
26. Obzirom da u odnosu na donošenje sporne Odluke tuženik nije dokazao da bi bila poštovana procedura normirana odredbom članka 150., kao i čl. 119. stavka 2. ZR-a, pa navedeno čini nedopuštenim otkaz Ugovora o radu, a time i nedopuštenom Odluku poslodavca (od 5. rujna 2014.) o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužiteljici. Kod tako utvrđenog stanja stvari, razmatranja o opravdanosti ili neopravdanosti razloga za otkaz (navedenih u spornoj Odluci) su pravno irelevantna.
27. Temeljem istaknutog odlučeno je točkom I dispozitiva.
28. Odredom članka 125. stavka 1. ZR-a regulirano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa. Dan s kojim se raskida ugovor o radu sud može, prema okolnostima slučaja, odrediti u rasponu od dana davanja nezakonitog otkaza do dana donošenja sudske odluke o raskidu ugovora o radu. Utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radnopravni status radnika vraća se u ono stanje kakvo je bilo prije otkazivanja. To znači, da se vraćanjem u takav status radnik ne može naći u nepovoljnijoj, ali ni u povoljnijoj situaciji nego je bio prije otkazivanja. Stoga ovaj sud ocjenjuje da je primjereno okolnostima konkretnog slučaja (otvoren stečajni postupak nad prednikom tuženika koji je potom i prestao postojati) odrediti raskid ugovor o radu s danom otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, a to je 24. svibnja 2016. Naime, člankom 191. stavkom 2. SZ-a propisano je da je otvaranje stečajnog postupka posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Prema st. 3. istog članka, nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj u ime dužnika poslodavca i radnik mogu otkazati ugovor o radu, bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz, te bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti radnika. Dakle, sama činjenica da je nad poslodavcem otvoren stečajni postupak dovoljan je razlog za otkaz ugovora o radu. Ugovorna strana koja otkazuje ugovor o radu ne mora navoditi bilo kakve druge razloge ili okolnosti za svoj postupak. Otvaranje stečaja je poseban dodatni razlog za redoviti otkaz (čl. 191. st. 2. SZ), a odredbe
1 6
Stečajnog zakona kao lex specialis imaju prednost u primjeni u odnosu na ZR. Stoga je presuđeno sadržajem točke II izreke.
29. Člankom 95. stavkom 3. ZR-a određeno je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Prekid rada tužiteljice do kojeg je došlo zbog donošenja nedopuštene Odluke poslodavca o izvanrednom joj otkazu ugovora o radu predstavlja razlog prekida rada do kojega je došlo krivnjom upravo poslodavca, pa prema tome tužiteljica ima pravo na naknadu plaće od donošenja Odluke o otkazu (5. rujna 2014.) pa do otvaranja stečajnog postupka nad bivšim poslodavcem kao dana prestanka radnog odnosa (24. svibnja 2016.) i u tom smislu bila je ovlaštena postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Međutim, specifičnost je ovog postupka da je nad poslodavcem (prednikom tuženika) tijekom trajanja parnice otvoren stečajni postupak. Po smislu i svrsi stečajni postupak se provodi nad insolventnim ili prezaduženim dužnikom, radi istodobnog skupnog namirenja njegovih vjerovnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima. Prema članku 134. stavku 2. SZ-a stečajna masa služi namirenju troškova stečajnoga postupka te tražbine vjerovnika stečajnoga dužnika, odnosno tražbine čije je namirenje osigurano određenim pravima na imovini dužnika. Stečajni vjerovnici su osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka imaju koju imovinskopravnu tražbinu prema njemu (čl. 137. st. 1. SZ-a). Odredba članka 138. stavka 1. SZ-a propisuje, u dijelu relevantnom za ovaj spor, da u tražbine prvoga višega isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do dana otvaranja stečajnoga postupka iz radnoga odnosa u ukupnom bruto iznosu. Nadalje, članak 140. stavak 1. SZ-a regulira da nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnoga postupka, dok je člankom 167. SZ-a normirano da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.
30. Iz rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 7. rujna 2016. pod posl.br. St- 416/16-37 (listovi 152 do 158 spisa) o priznatim (utvrđenim) i osporenim tražbinama prema stečajnom dužniku (poslodavcu tužiteljice), slijedi da su tražbine OH, kao stečajnog vjerovnika, u iznosu od 393.216,73 kuna bile osporene od strane stečajne upraviteljice, pa je stoga stečajni sud tužiteljicu uputio na podnošenje, u smislu članka 265. i čl. 269. SZ-a, prijedloga za nastavak predmetnog postupka radi utvrđenja upravo te osporene tražbine. Iz razloga već navedenih pod točkom 12. obrazloženja tužiteljica je taj prijedlog pravovremeno podnijela. Međutim, ovaj sud smatra da u parnici u kojoj se ima utvrditi postojanje (osnovanost) osporene tražbine, pored činjenice da tužiteljica nije dokazala da je protiv rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama St-416/16-37 od 7. rujna 2016., kao stečajni vjerovnik, izjavila žalbu u smislu članka 265. stavka 3. SZ-a, dakle u dijelu koji se tiče tražbine prijavljene u stečaju, a koju je osporio stečajni upravitelj, pa prema tome, u parnici u kojoj je predmet spora utvrđenje postojanja (u stečajnom postupku) točnim iznosom osporene novčane tražbine prema dužniku, takvo potraživanje može biti od strane parničnog suda utvrđeno najviše do svote koju je stečajni upravitelj dužnika osporio i za koju je potom stečajni sud uputio vjerovnika na nastavljanje parnice. U protivnom bi sud nadležan za
1 7
stečajni postupak «po špranci» samo općenito upućivao vjerovnike na vođenje parnica čiji ishod bi mogao imati pravnih posljedica na redoslijed namirenja tražbina ovlaštenika iz stečajna masa.
31. Visina tužiteljičina potraživanja u iznosu u stečajnom postupku osporenih 393.216,73 kuna za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca, proizlazi iz obračuna izrađenog po tužiteljici (strana 343 spisa). Spram te isprave na ročištu 3. ožujka 2023. prisutna stečajna upraviteljica tuženika je istaknula da u odnosu na zaprimljeni obračun neisplaćenih naknada bruto plaća nema prigovora na novčani izračun (384.194,09 kuna). Tuženik nije osporio niti izračun po osnovi neisplaćene naknade za godišnji odmor (bruto) u iznosu od 9.022,64 kuna. Stoga u dokaznom postupku, na okolnost visine potraživanja tužiteljice nije se provodilo knjigovodstveno - financijsko vještačenje. U odnosu na neisplaćene naknade za godišnji odmor tuženik je na ročištu 3. ožujka 2023. osporio tužiteljici da bi uopće imala pravo na neisplaćenu naknadu za godišnji odmor. Sud takvu argumentaciju tuženika nije prihvatio obzirom u slučaju nedopuštenog otkaza radnik treba po pitanju plaće, ali i svih ostalih materijalnih prava iz radnog odnosa, biti doveden u situaciju kao da otkaza nije bilo. U tom smislu, tužiteljici pripada i pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor prema odredbi članka 82. ZR-a. Tužiteljici pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor ne bi pripadalo tek u situaciji (do koje u ovom sporu nije došlo) da godišnji odmor nije iskoristila, a do prestanka radnog odnosa da je došlo na njezin zahtjev. Potraživanja tužiteljice po osnovi naknade plaće (384.194,09 kuna) te naknade za neiskorišteni godišnji odmor (9.022,64 kuna) ukupno iznose (zbrojeno) 393.216,73 kuna bruto, a što u valuti euro odgovara svoti od 52.188,83 eura. Navedena suma sukladno članku 138. stavku 1. SZ-a, kao tražbine iz radnoga odnosa tužiteljice (prijašnje dužnikove radnice) izražene u bruto iznosu i nastale do dana otvaranja stečajnoga postupka predstavljaju tražbine prvoga višega isplatnog reda. Stoga je odlučeno točkom III dispozitiva presude, dok je u preostalom dijelu deklaratorni tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan (točka IV izreke) do postavljenog iznosa od 54.451,04 euro / 410.261,35 kuna, obzirom da za tu razliku tužiteljica nije bila upućena na podnošenje prijedloga za nastavak ovog parničnog postupka, a to zato jer stečajna upraviteljica za taj iznos niti nije osporila tužiteljičinu tražbinu u stečajnom postupku iz temeljnog razloga što ju tužiteljica u stečaju, prema utvrđenom činjeničnom stanju, očito niti nije prijavila, a suprotno tome ona nije dokazala.
32. Također i točkom V izreke parcijalno je odbijen tužbeni zahtjev. Naime, pored činjenica da je stečajni sud tužiteljicu uputio na nastavljanje parničnog postupka isticanjem (deklaratornog) tužbenog zahtjeva na utvrđenja postojanja njezine tražbine koja je u stečajnom postupku osporena, dio tužbenog zahtjeva kojim, pored toga, zahtijeva i utvrđenje da joj pripada pravo isplate s osnove potraživanja iz radnog odnosa koje iznose postavlja u bruto i neto svoti, te sporednih tražbina (zateznih kamata) prvostupanjski sud smatra neosnovanim. U odnosu na u tom dijelu postavljeni deklaratorni zahtjev koji glasi na bruto iznos od 52.188,83 eura / 393.216,73 kuna, točkom III presude utvrđeno je postojanje tražbine tužiteljice upravo u tom iznosu. U odnosu na dio zahtjeva koji glasi, po istoj osnovi (neisplaćene plaće), ali na neto iznos
1 8
(33.695,42 eura / 253.878,17 kuna) prema odredbi članka 138. stavka 1. SZ-a tražbine radnika prvoga višega isplatnog reda iz radnoga odnosa u stečajnom postupku postavljaju se (prijavljuju) isključivo i samo u bruto, dakle ne i u neto iznosu. Završno, u odnosu na dio tog tužbenog zahtjeva koji glasi na iznos zateznih kamata (2.262,21 eura / 17.044,62 kune) tužiteljica nije dokazala, u smislu odredbe članka 7. st. 1. i članka 219. st. 1. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, da je i taj iznos po toj osnovi uopće prijavila u stečajnom postupku i da joj ga je nastavno stečajna upraviteljica dužnika (tuženika) osporila na ispitnom ročištu.
33. Prema članku 165. stavku 3. (u vezi sa stavkom 2. istog članka) SZ-a protivna stranka, koja je uspjela u parnici koja je u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka bila u tijeku protiv stečajnoga dužnika i ticala se obveza stečajne mase, troškove parničnoga postupka nastale do prekida postupka, kao i troškove nastale nakon prekida postupka ako stečajni upravitelj odmah nakon nastavljanja prekinute parnice prizna tužbeni zahtjev ili se odrekne tužbenoga zahtjeva, može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik. U protivnom troškovi parničnoga postupka nastali nakon prekida namirit će se kao dugovi stečajne mase.
34. Odluka o trošku (točka VI dispozitiva) donesena je primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.
35. U predmetnom sporu prvenstveno se radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog utvrđenja njegova prestanka, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatraženo i utvrđenje postojanja tražbina tužiteljice kao vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u točno određenom novčanom iznosu. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetu, jer se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i utvrđenja po sudu datuma prestanka radnog odnosa i u odnosu na te zahtjeve prema svim istaknutim dokaznim prijedlozima stranaka tijekom prethodnog postupka prvenstveno su se izvodili dokazi na glavnoj raspravi. Dakle, u primjenu dolazi Tbr. toč. 2. Tarife.
36. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučivao o ukupno četiri zahtjeva tužiteljice. S prva dva zahtjeva tužiteljica je uspjela (točke I i II izreke). S četvrtim zahtjevom (točka V) ona nije uspjela, dok je s trećim zahtjevom (točke III i IV), ostvarila uspjeh u omjeru od 95,85 % (tražila je da joj se utvrdi kao vjerovniku tražbina prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 54.451,04 euro, a uspjela je s iznosom od 52.188,83 eura). Stoga sud zaključuje, u smislu članka 154. stavka 2. ZPP-a, kako je u ovoj parnici tužiteljica uspjela s 73,96 % (100% + 100% + 0% + 95,85 % : 4 = 73,96%). Prema tome, tuženik je ostvario uspjeh u omjeru od 26,04 % (100% - 73,96 % = 26,04 %).
1 9
Oduzimanjem 73,96 % s 26,04 % dolazi se do 47,92 % (što jest postotak koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici).
37. Troškovnik tužiteljice od 3.3.2023. sadržan je na stranici 344 spisa, dok je dijelom postavljen i na ročištu 30.1.2025. (str. 410 spisa).
38. Tužiteljici je priznat trošak jednokratne nagrade od 250 bodova (500,00 eura) koji obuhvaća četiri radnje (sastavi podnesaka od 27.3.2019., 12.6.2019., 17.7.2019. i 27.11.2019.), te za svaku od daljnjih radnji – sastavi podnesaka od 27.4.2020., 8.9.2020. i 21.1.2025. te pristupi na ročišta
16.7.2019., 26.11.2019., 17.9.2020., 22.10.2020., 23.12.2020., 9.2.2021., 20.5.2021., 22.11.2021., 8.7.2022., 3.3.2023. i 30.1.2025., svako po 50 bodova, odnosno 100,00 eura x 14, dakle 1.400,00 eura, te pripadajući PDV od 25 % na prethodne stavke – 475,00 eura (Tbr. 46. Tarife). Ukupno, sve zajedno, trošak iznosi 2.375,00 eura, što pomnoženo s (postotkom) 47,92 % (koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici) iznosi 1.138,10 eura. U preostalom dijelu trošak tužiteljici, u svoti u kojoj ga je zatražila, nije priznat. S tim u vezi, trošak sastava podnesaka od 12.5.2021. i 14.1.2022. nije priznat jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a) budući je u tim pisanim sastavcima tužiteljica ponavljala argumentaciju već isticanu u ranijim podnescima i na ročištima, a ti troškovi su joj potpuno priznat, dok podnesak od 15.7.2019. nije bio potreban jer o tamo postavljenom tužbenom zahtjevu sud nije odlučivao, već je odlučivao o zahtjevu postavljenom dva dana kasnije u podnesku od 17.7.2019., a sastav tog tužiteljičinog podneska joj je također priznat.
39. Paricijski rok u ovom postupku iznosi osam dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.) obzirom je predmetna tužba podnesena 21. listopada 2014. Rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st.1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.).
U Rijeci 17. ožujka 2025.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u Rijeci.
2 0
Dostaviti:
- za tužiteljicu i tuženika - isticanjem ove presude i rješenja na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 17. ožujka 2025.
