REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU
STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA
Trg dr. F. Tuđmana 14
31500 NAŠICE
Broj: P-403/2023-12
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sutkinji Anici Wolf, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] Republike 56, zastupan po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Josipu Mađarić, odvjetniku u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 17. ožujka 2025. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.2. st.1.Ugovora o kreditu br. 198-50-4104086, sklopljenog dana 16.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, u dijelu odredbe koji glasi:
„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“
- iz čl.7.st.1.toč.a) Ugovora o kreditu br. 198-50-4104086, sklopljenog dana 16.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, u dijelu odredbe koji glasi:
”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”
- iz čl.7.st.1.toč.b) Ugovora o kreditu br. 198-50-4104086, sklopljenog dana 16.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, u dijelu odredbe koji glasi:
”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”
II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.858,76 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:
18,53 EUR tekućom od 16.03.2009.
19,28 EUR tekućom od 16.04.2009.
17,81 EUR tekućom od 16.05.2009.
18,21 EUR tekućom od 16.06.2009.
14,94 EUR tekućom od 16.07.2009.
12,53 EUR tekućom od 16.08.2009.
13,17 EUR tekućom od 16.09.2009.
14,44 EUR tekućom od 16.10.2009.
14,33 EUR tekućom od 16.11.2009.
13,05 EUR tekućom od 16.12.2009.
15,46 EUR tekućom od 16.01.2010.
17,39 EUR tekućom od 16.02.2010.
20,14 EUR tekućom od 16.03.2010.
19,51 EUR tekućom od 16.04.2010.
23,24 EUR tekućom od 16.05.2010.
22,53 EUR tekućom od 16.06.2010.
23,91 EUR tekućom od 16.06.2010.
35,86 EUR tekućom od 16.07.2010.
33,40 EUR tekućom od 16.08.2010.
40,91 EUR tekućom od 16.09.2010.
38,31 EUR tekućom od 16.10.2010.
34,14 EUR tekućom od 16.11.2010.
42,95 EUR tekućom od 16.12.2010.
54,15 EUR tekućom od 16.01.2011.
46,22 EUR tekućom od 16.02.2011.
49,00 EUR tekućom od 16.04.2011.
45,46 EUR tekućom od 16.05.2011.
46,09 EUR tekućom od 16.06.2011.
61,11 EUR tekućom od 16.07.2011.
62,58 EUR tekućom od 16.08.2011.
38,72 EUR tekućom od 16.09.2011.
68,27 EUR tekućom od 16.10.2011.
61,26 EUR tekućom od 16.11.2011.
27,36 EUR tekućom od 16.12.2011.
58,93 EUR tekućom od 16.01.2012.
62,22 EUR tekućom od 16.02.2012.
65,09 EUR tekućom od 16.03.2012.
65,47 EUR tekućom od 16.04.2012.
63,49 EUR tekućom od 16.05.2012.
64,83 EUR tekućom od 16.06.2012.
65,74 EUR tekućom od 16.07.2012.
64,20 EUR tekućom od 16.08.2012.
64,61 EUR tekućom od 16.09.2012.
63,45 EUR tekućom od 16.10.2012.
60,96 EUR tekućom od 16.11.2012.
63,62 EUR tekućom od 16.12.2012.
64,90 EUR tekućom od 16.01.2013.
64,00 EUR tekućom od 16.02.2013.
58,98 EUR tekućom od 16.03.2013.
63,25 EUR tekućom od 16.04.2013.
63,62 EUR tekućom od 16.05.2013.
61,95 EUR tekućom od 16.06.2013.
56,75 EUR tekućom od 16.07.2013.
56,61 EUR tekućom od 16.08.2013.
57,89 EUR tekućom od 16.09.2013.
59,94 EUR tekućom od 16.10.2013.
62,77 EUR tekućom od 16.11.2013.
61,31 EUR tekućom od 16.12.2013.
62,35 EUR tekućom od 16.01.2014.
63,52 EUR tekućom od 16.02.2014.
64,25 EUR tekućom od 16.03.2014.
65,79 EUR tekućom od 16.04.2014.
65,29 EUR tekućom od 16.05.2014.
63,58 EUR tekućom od 16.06.2014.
895,14 EUR tekućom od 16.08.2014.
godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.824,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 17. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“
Obrazloženje
1. Tužitelj MN iz [adresa] zastupan po punomoćniku Marijanu Belčić odvjetniku iz [adresa] podnio je tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. Iz tužbe proizlazi da su dana 16.05.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 198- 50-4104086, potvrđen dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Fedoru Paunoviću iz Vukovara pod brojem OV-5450/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.774,17 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 246,72 CHF.
Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,20 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome.
Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.
3. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br:
Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
4. Tužitelj se poziva i na odluku VTS RH, br: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
5. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u naprijed navedenom Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 01.06.2007.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 40.000,00 kn sada 5.308,91 EUR kako je to navedeno u prvobitnoj tužbi.
6. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. godine - 31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. godine - 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.
7. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.
8. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
Prema čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“.
9. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
Tuženik ne spori da je s tužiteljem dana 16.5.2007.godine zaključio Ugovor o kreditu broj 198-50-4104086 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.774,17 s redovnom kamatom od 5,20% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00% godišnje, također promjenjiva.
10. Tuženik se poziva na odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
Tuženik je naveo kako je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.
11. Tuženik je naveo kako tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.
Prema navodima tuženika tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
Tuženik je tužitelja također obavijestio i o visini kamatne stope te nikada nije zaprimio prigovor tužitelja na promjenjivu kamatnu stopu.
12. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare, te se pozvao na odredbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske i presudu br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. godine povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014. godine postala je, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 na koju se tužitelj poziva.
Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014. godine i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 11.1.2022. godine, razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
13. U odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.
Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.
Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute.
14. Tuženik je isticao kako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03); a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra kako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, i kako se o ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pregovaralo.
15. Tuženik je stavio prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužitelj je tužbu podnio tek 11.1.2022. godine.
16. Tuženik se protivio pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.
17. Prema mišljenju tuženika tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.
Sud smatra da su navodi tuženika proizvoljni, neutemeljeni i nedokazani kroz provedeni postupak jer su u suprotnosti sa provedenim dokazima kao što je financijsko knjigovodstveno vještačenje i iskaz tužitelja koji je djelovao iskreno, uvjerljivo i životno, pa sud navode tuženika nije prihvatio.
18. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. svibnja 2007. godine u Vinkovcima. Iz točke 1. Ugovora o kredita vidljivo je da je isti podignut u kunskoj protuvrijednosti od 19.774,17 CHF, sa kamatnom stopom od 5,20% godišnje. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika u Vukovaru, Fedora Paunovića, pod br. OV-5450/07 od 16. svibnja 2007. godine. Iz zahtjeva za kredit vidljivo je da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila od strane tužitelja.
19. Tijekom postupka provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog iz Osijeka koja je izvršila izračun tečaja razlike koje je tužitelj pretplatio po ugovorenom kreditu, a koje razlike su nastale radi razlike u tečaju CHF valute koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF prilikom otplate kredita.
Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tečaj na dan isplate kredita 17. svibnja 2007. godine iznosio 4,426595, a koji tečaj proizlazi iz realiziranog otplatnog plana. Vještakinja je izračun tečajne razlike prilikom otplate kredita prikazala u tablici 1. u HRK i u EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450.
Prema nalazu i mišljenju vještaka ukupna tečajna razlika nastala temeljem promjene tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u periodu od 1. siječnja 2009.godine. pa do otplate kredita iznosila je 3.858,76 EUR. U promatranom periodu tečaj na dan dospijeća pojedinog anuiteta nikada nije bio manji od tečaja na dan korištenja kredita, pa nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, zakonit, objektivan i nepristran.
20. Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja ZN koji je između ostalog izjavio da je osobni automobil Toyota Yaris kupio u auto kući Čuljak u Vukovaru koja ga je uputila na podizanje kredita kod tuženika. Prilikom podizanja kredita nije ni bio u banci nego je djelatnik banke bio u auto kući gdje je sačinjen ugovor o kreditu bez njegovog utjecaja na bilo koju stavku ugovora. Djelatnik banke mu je prezentirao kako kredit može podići u CHF valuti kao stabilnoj i sigurnoj. Kao laik nije imao nikakvih iskustava niti saznanja što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. U početku je kamatna stopa dogovorena oko 5,5% godišnje (nije znao točan postotak), ali je s vremenom kamata rasla kao i rate kredita. Kada se obratio banci zašto rate kredita rastu dobio je odgovor da je svima rata kredita porasla, ali pravo pojašnjenje nije dobio. Tužitelj je izjavio da kao laik nije bio upućen u poslovnu politiku banke i nije dobio opće uvjete kreditiranja. Ugovor o kreditu je išao ovjeriti kod javnog bilježnika u Vukovaru. Ugovor je bio unaprijed pripremljen bez njegovog utjecaja na bilo koju točku ugovora nego je kredit mogao prihvatiti ili ostaviti. Kredit je u cijelosti otplatio na vrijeme. Automobil koji je kupio koristio je isključivo uza osobne potrebe, a u vrijeme podizanja kredita nije imao nikakav obrt nego je bio zaposlen u školi. Da je znao da će se rate kredit bitno povećavati nikada ne bi prihvatio ni pristao na takav ugovor o kreditu. Nitko mu u banci niti u auto kući, niti kod javnog bilježnika nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti su mu ti pojmovi bili poznati. Kredit nije podizao u drugoj valuti iz razloga što mu druge valute nisu ni nuđene nego samo kredit u CHF valuti.
Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, uvjerljiv i životan.
21. Navodi tuženika u odnosu na vezanost sudova pravnim utvrđenjima iz presude VTS-a o navodnoj potrebi ponovnog ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredaba, a radi postojanja kojih je i podnesena predmetna tužba, za napomenuti je kako prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019.godine prvostupanjski sudovi u pojedinačnim postupcima nisu dužni ponovno utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastalih kao posljedice nepoštenosti ugovornih odredaba koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača budući da Zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika.
22. Tuženikovo negiranje pravnih utvrđenja stajališta VTS-a RH i Europskog suda kao i sadržaja same Direktive br. 93/13/EEZ jasno proizlazi iz njegovih stavova, kako o tobožnjoj „notornosti poznavanja svih implikacija koje proizlaze i vezane su uz ugovaranje valutne klauzule“, tako i iz otvorenog odbacivanja i negiranja bilo kakvih njegovih obveza u pogledu upoznavanja potrošača sa razlozima radi kojih kreditor eventualno može mijenjati ugovorom određenu visinu kamatne stope, dakako sve s ciljem izbjegavanja vlastite odgovornosti za posljedičnu predmetnu tužbu. Tuženik kao i sve tužene banke u istovrsnim postupcima, želi Sudu nametnuti stajalište kako u konkretnom predmetu tobože nema prostora za izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH, Pž-7129/13 i broj: Pž- 6632/2017. Spor u navedenim predmetima vođen je radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pod nazivom "Franak".
Sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, Sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj smatra da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva.
23. U odnosu na tuženikovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kako u vrijeme sklapanja ugovora o potrošačkom kreditiranju pa do 1.1.2013. godine, tobože nije postojala zakonska obveza banaka da utvrdi i individualno protumači svakom potrošaču parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, pa sukladno takvome stavu ponašanje tuženika ne može biti protupravno, tužitelj ističe da je upravo iz tog razloga VTS RH, u kršenju načela savjesnosti i poštenja, kao jednom od osnovnih načela obveznih odnosa, našao uporište za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a kako je to precizirao u izreci svoje presude.
24. U odnosu na tuženikovo isticanje prigovora zastare, tužitelj se pozivao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine prema kojemu: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost."..., a iz kojega je razvidno kako tužiteljevo potraživanje ni u kojem slučaju nije obuhvaćeno zastarom.
25. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, jer nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka. Vještak je utvrdio postojanje preplaćenog tečaja u visini od 3.858,76 EUR. Vještak je naveo kako nisu obuhvaćene negativne tečajne razlike jer ih nije bilo.
26. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uredio podneskom od 16. prosinca 2024. godine kako je to navedeno u izreci presude, te je tražio da se naloži tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.858,76 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kako je to navedeno u izreci presude.
27. Sud je analizirao na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i na temelju svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a te zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan pa ga je u cijelosti prihvatio i dosudio.
28. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
29. Tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije bio posebno upozoren da bi se rata kredita mogla mijenjati, nije bio upozoren što to znači da je kredit vezan za švicarski franak. Kod sklapanja ugovora nije mu bilo rečeno da HNB štiti tečaj eura, ali ne i švicarskog franka, i nisu mu bili ponuđeni krediti u nekim drugim valutama.
30. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti su ga u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja je morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
31. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
32. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio, pa to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
33. Jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg je tužitelj imao obvezu vratiti banci i cijena. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove
- u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
34. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV- 47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.
35. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
36. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245. st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12,dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta je 12. siječnja 2022. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine (Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare zahtjeva za isplatu tečajne razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09. ožujka 2021. godine, VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022. godine).
37. Dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule je ništetan i nerazumljiv, pa iz toga razloga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa slijedom toga tuženik tužitelju treba vratiti iznos po osnovi preplaćenog tečaja od 3.858,76 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljima u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje od dospijeća do isplate.
38. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, a isti se sastoje od troškova zastupanja, troškova vještačenja i troškova sudske pristojbe.
Troškovi zastupanja sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, dva obrazložen podneska svaki po 200,00 EUR, dvije rasprave svaka po 200,00 EUR i ročišta za objavu presude u iznosu 100,00 EUR, što čini troškove od 1.100,00 EUR uz pripadajući PDV-a u iznosu od 275,00 EUR, kao i troškova vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, što čini troškove 1.775,00 EUR, te troškove sudske pristojbe na tužbu 49,77 EUR, pa ukupni troškovi iznose 1.824,77 EUR. Kako je tužitelj sa tužbom u cijelosti uspio u postupku sud mu je dosudio i zatražene parnične troškove u naprijed navedenom iznosu u skladu s odvjetničkom tarifom i odredbama ZPP-a.
39. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Našice, 17. ožujka 2025. godine
S U T K I NJ A
Anica Wolf
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.
Presuda je javno objavljena 17. ožujka 2025. godine.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
