Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. JB, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. GB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 17. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se prijedlog tuženika za naknadu troškova postupka povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

II Odbija se prijedlog tuženika za donošenje dopunskog rješenja.

III Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu broj: 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji je ugovor solemniziran dana 09. srpnja 2007. godine kod Davida Milasa, javnog bilježnik u Dardi, pod posl. br.: OV-2980/2007, ugovor sklopljen između ovdje 1.-tužitelja JB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i 2.-tužiteljice GB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika, s jedne strane, te tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao banke, s druge strane, i to dio čl. 1. koji glasi "uz valutnu klauzulu", dio čl. 7. koji glasi "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetpetrapena)", dio čl. 2. koji glasi: "... je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", te dio odredbe čl. 7. koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora."

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"II. Nalaže se tuženici da plati 1.-tužitelju iznos od 86.859,62 kn, sa zateznim kamatama, i to za razdoblje od 13. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona obveznim odnosima, tekućima na dijelove tog iznosa, kako slijedi: na iznos od 736,00 kn, zatezne kamate tekuće od 13.08.2007 god. pa do isplate, na iznos od 27,27 kn, zatezne kamate tekuće od 03.09.2007 god. pa do isplate, na iznos od 5,89 kn zatezne kamate tekuće od 02.10.2007 god. pa do isplate, na iznos od 5,89 kn zatezne kamate tekuće od 04.12.2007 god. pa do isplate, na iznos od 55,77 kn zatezne kamate tekuće od 04.02.2008 god. pa do isplate, na iznos od 73,59 kn zatezne kamate tekuće od 04.03.2008 god. pa do isplate, na iznos od 148,41 kn zatezne kamate tekuće od 03.04.2008 god. pa do isplate, na iznos od 169,79 kn zatezne kamate tekuće od 05.05.2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 03.06.2008 god. pa do isplate, na iznos od 55,77 kn zatezne kamate tekuće od 02.07.2008 god. pa do isplate, na iznos od 5,89 kn zatezne kamate tekuće od 04.08.2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 02.09.2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 06.10. 2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 21.11.2008 god. pa do isplate, na iznos od 184,04 kn zatezne kamate tekuće od 05.12.2008 god. pa do isplate, na iznos od 800,00 kn zatezne kamate tekuće od 08.12.2008 god. pa do isplate, na iznos od 362,19 kn zatezne kamate tekuće od 05.01.2009 god. pa do isplate, na iznos od 376,44 kn zatezne kamate tekuće od 04.02.2009 god. pa do isplate, na iznos od 397,82 kn zatezne kamate tekuće od 05.03.2009 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 09.03.2009 god. pa do isplate, na iznos od 397,82 kn zatezne kamate tekuće od 03.04.2009 god. pa do isplate, na iznos od 200,00 kn zatezne kamate tekuće od 11.04.2009 god. pa do isplate, na iznos od 397,82 kn zatezne kamate tekuće od 11.05.2009 god. pa do isplate, na iznos od 38,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.05.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 05.06.2009 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 12.06. 2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 06.07.2009 god. pa do isplate, na iznos od 200,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.07.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 11.08. 2009 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.08.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 10.09.2009 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.09.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 05.10.2009 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 09.10.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 13.11.2009 god. pa do isplate, na iznos od 320,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.11.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 11.12.2009 god. pa do isplate, na iznos od 350,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.12.2009 god. pa do isplate, na iznos od 340,81 kn zatezne kamate tekuće od 29.01.2010 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 29.01.2010 god. pa do isplate, na iznos od 376,44 kn zatezne kamate tekuće od 05.02.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 12.02.2010 god. pa do isplate, na iznos od 376,44 kn zatezne kamate tekuće od 08.03.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 12.03. 2010 god. pa do isplate, na iznos od 440,58 kn zatezne kamate tekuće od 26.04.2010 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.04.2010 god. pa do isplate, na iznos od 443,61 kn zatezne kamate tekuće od 20.05.2010 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 22.05.2010 god. pa do isplate, na iznos od 486,90 kn zatezne kamate tekuće od 04.06.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 09.06.2010 god. pa do isplate, na iznos od 704,24 kn zatezne kamate tekuće od 05.07.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.07.2010 god. pa do isplate, na iznos od 647,23 kn zatezne kamate tekuće od 25.08.2010 god. pa do isplate, na iznos od 700,00 kn zatezne kamate tekuće od 26.08.2010 god. pa do isplate, na iznos od 859,58 kn zatezne kamate tekuće od 23.09.2010 god. pa do isplate, na iznos od 396,77 kn zatezne kamate tekuće od 24.09.2010 god. pa do isplate, na iznos od 739,87 kn zatezne kamate tekuće od 26.10.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.10.2010 god. pa do isplate, na iznos od 1.269,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.11.2010 god. pa do isplate, na iznos od 1.634,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.12.2010 god. pa do isplate, na iznos od 918,13 kn zatezne kamate tekuće od 20.01.2011 god. pa do isplate, na iznos od 450,00 kn zatezne kamate tekuće od 20.01.2011 god. pa do isplate, na iznos od 898,52 kn zatezne kamate tekuće od 01.02.2011 god. pa do isplate, na iznos od 4.102,97 kn zatezne kamate tekuće od 03.02.2011 god. pa do isplate, na iznos od 969,84 kn zatezne kamate tekuće od 11.03.2011 god. pa do isplate, na iznos od 437,00 kn zatezne kamate tekuće od 31.03.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.434,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.04.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.734,82 kn zatezne kamate tekuće od 31.05.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.06.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.345,29 kn zatezne kamate tekuće od 14.07.2011 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.07.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.352,33 kn zatezne kamate tekuće od 31.08.2011 god. pa do isplate, na iznos od 481,00 kn zatezne kamate tekuće od 31.08.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.208,39 kn zatezne kamate tekuće od 30.09.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.634,82 kn zatezne kamate tekuće od 14.11.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 14.12.2011 god. pa do isplate, na iznos od 4.394,75 kn zatezne kamate tekuće od 21.12.2011 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 30.12.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.294,41 kn zatezne kamate tekuće od 25.01.2012 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 31.01.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.299,64 kn zatezne kamate tekuće od 10.02.2012 god. pa do isplate, na iznos od 100,00 kn zatezne kamate tekuće od 10.03.2012 god. pa do isplate, na iznos od 2.034,82 kn zatezne kamate tekuće od 14.04.2012 god. pa do isplate, na iznos od 7.434,82 kn zatezne kamate tekuće od 26.06.2012 god. pa do isplate, na iznos od 91,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.06.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.276,68 kn zatezne kamate tekuće od 06.07.2012 god. pa do isplate, na iznos od 4.441,86 kn zatezne kamate tekuće od 06.07.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.291,59 kn zatezne kamate tekuće od 01.08.2012 god. pa do isplate, na iznos od 450,00 kn zatezne kamate tekuće od 04.08.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 29.09.2012 god. pa do isplate, na iznos od 2.234,82 kn zatezne kamate tekuće od 17.12.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.934,82 kn zatezne kamate tekuće od 19.01.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.934,82 kn zatezne kamate tekuće od 22.02.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 27.03.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.231,56 kn zatezne kamate tekuće od 25.04.2013 god. pa do isplate, na iznos od 600,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.04.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.211,01 kn zatezne kamate tekuće od 24.05.2013 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.05.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.165,84 kn zatezne kamate tekuće od 11.06.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.148,96 kn zatezne kamate tekuće od 11.07.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.257,97 kn zatezne kamate tekuće od 01.07.2014 god. pa do isplate, na iznos od 450,13 kn zatezne kamate tekuće od 13.12.2017 god. pa do isplate, na iznos od 398,39 kn zatezne kamate tekuće od 09.01.2018 god. pa do isplate, na iznos od 395,84 kn zatezne kamate tekuće od 07.02.2018 god. pa do isplate, na iznos od 401,41 kn zatezne kamate tekuće od 05.03.2018 god. pa do isplate."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljima da naknade tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U ovom je predmetu ovosudnim rješenjem posl. br. P-1659/2019-22 od 02. siječnja 2025. bilo riješeno da se tužba u ovom predmetu smatra povučenom.

Tužitelji su, vezano za naprijed citirano rješenje, podnijeli prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

Sud je u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje bio zakazao ročište, te je isto održano dana 05. veljače 2025.

Nakon raspravljanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje na spomenutom ročištu, sud je dana 05. veljače 2025. donio rješenje posl. br. P-1659/2019-27 kojim se prihvaća prijedlog tužitelja i dopušta povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog pripremnog ročišta od 31. prosinca 2024., te ukida ovosudno rješenje posl. br. P-1659/2019-22 od 02. siječnja 2025. Tuženik je ovo rješenje primio 05. veljače 2025.

Dana 11. veljače 2025. tuženik je podnio podnesak kojim zahtijeva naknadu troškova postupka povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje. Navodi da je u ovom parničnom postupku dana 5. veljače 2025.g. doneseno rješenje pod poslovnim brojem P-1659/19-27, kojim je prihvaćen prijedlog tužitelja i dopušten povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta od 31. prosinca 2024.g., te ukinuto rješenje suda od dana 2. siječnja 2025.g., poslovni broj P-1659/19-22. Prema odredbi čl. 156. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), stranka da je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Isto tako da je odredbom čl. 122.a ZPP-a određeno da je stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora. Tako da su troškove koji da su nastali povodom prijedloga tuženika za povrat u prijašnje stanje podnesenog dana 4. siječnja 2025.g., u skladu s navedenim odredbama čl. 122.a u vezi s čl. 156. ZPP-a, tužitelji dužni naknaditi tuženiku neovisno o ishodu odluke o glavnoj stvari, budući da se radi o trošku koji da su prouzročili svojom krivnjom – propuštanjem ročišta od dana 31. prosinca 2024.g. Opreza radi da se ističe da je naime sud ovlašten donijeti rješenje kojim se nalaže naknada troškova nastalih povodom raspravljanja i odlučivanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nakon donošenja odluke o usvajanju ili odbijanju takvog prijedloga, pa i nakon pravomoćnosti iste, te se s tim u vezi ukazuje na relevantnu, analogno primjenjivu sentencu i s njom povezanu Presudu Županijskog suda u Šibeniku od 19. srpnja 2024.g., poslovni broj Gž-317/2024-2, u prilogu uz primjer takve odluke – Rješenje Općinskog suda u Sesvetama – Stalna služba u Vrbovcu od 3. studenog 2022.g., poslovni broj P-703/2019-40. (Sentenca: "Po pravomoćnosti rješenja o presumiranom povlačenju tužbe i pravomoćnosti rješenja kojim se odbija tuženikov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, sud može donijeti rješenje kojim se tuženiku nalaže da naknadi troškove postupka tužitelju"). Ukazuje se i na rješenje Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici od 9. ožujka 2020.g., poslovni broj Gž-360/2019-3, u prilogu, kojim da je potvrđeno prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu - Stalne službe u Jastrebarskom od 14. prosinca 2018.g., poslovni broj Pn-905/15-57, a kojim prvostupanjskim rješenjem da je po zahtjevu stranke, tamo tužiteljice, pravilno i zakonito odlučeno o naknadi troška naknadno i zasebno – nakon donošenja odluke po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, i neovisno o ishodu tog postupka, sve sukladno odredbi čl. 122.a ZPP-a. Shodno navedenom, tuženik ovime, pozivajući se na odredbu čl. 156. st. 3. ZPP-a, postavlja zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih uslijed raspravljanja i odlučivanja o prijedlogu tužitelja za povratom u prijašnje stanje, a prema troškovniku dostavljenom sudu podneskom tuženika od dana 28. siječnja 2025.g. kojim da se tuženik očitovao na podneseni prijedlog za povrat u prijašnje stanje, uvećano za trošak pristupa na ročište dana 5. veljače 2025.g. kako slijedi: za sastav podneska od 28. siječnja 2025. (100 bodova) 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 05. veljače 2025. (100 bodova) 200,00 eur, ukupno 400,00 eur, za PDV (25 %) 100,00 eur, ukupno s PDV-om 500,00 eur, uvećano za zateznu kamatu od dana donošenja odluke do isplate, te za sudsku pristojbu po odluci suda. Podredno se predlaže temeljem navedenog troškovnika odlučiti o naknadi troška postupka nastalog tuženiku povodom raspravljanja i odlučivanja o prijedlogu tužitelja za povratom u prijašnje stanje u odluci o glavnoj stvari. Tuženik podredno predlaže donošenje dopunskog rješenja. Navodi da, podredno, a ukoliko sud ne bi našao zahtjev tuženika za naknadnom troškova osnovanim, ističe da je rješenjem od dana 5. veljače 2025.g., poslovni broj P-1659/19-27, kojim je prihvaćen prijedlog tužitelja za povratom u prijašnje stanje, propušteno odlučiti o naknadi troškova postupka nastalima uslijed takvog prijedloga, a koje troškove da su sukladno iznad navedenim odredbama čl. 122.a i čl. 156. ZPP-a dužni snositi tužitelji. Naime, sud da je propustio odlučiti o naknadi troška postupka nastalog tuženiku povodom raspravljanja i odlučivanja o prijedlogu tužitelja za povratom u prijašnje stanje, a koja naknada da je zatražena podneskom tuženika od 28. siječnja 2025.g., odnosno u odgovoru tuženika na podneseni prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje (po tamo priloženom troškovniku), a koji odgovor da je dostavljen sudu i protustrankama povodom navedenog prijedloga za povratom u prijašnje stanje i po dostavi poziva na ročište zakazano povodom takvog prijedloga. Slijedom iznesenog, ovim da tuženik podredno predlaže sudu sukladno odredbi čl. 339. u vezi s čl. 347. ZPP-a donijeti dopunsko rješenje kojim će odlučiti o zatraženoj naknadi troška postupka nastalog tuženiku povodom raspravljanja i odlučivanja o prijedlogu tužitelja za povratom u prijašnje stanje.

Prema čl. 122.a ZPP-a stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora. O zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka sud je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti.

Prema čl. 164. st. 1. ZPP-a o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Prema st. 2. istog članka stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Prema st. 3. istog članka zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči.

Tuženik nije do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o tužiteljevom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje stavio određen zahtjev za naknadu troškova postupka izazvanih propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje.

Doduše, tuženik je 28. siječnja 2025. podnio podnesak u kojem, u manjem dijelu, odgovara na prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje, a u pretežitom dijelu se osvrće na meritum spora. Tuženik je, zaključno, u tom podnesku, predložio odbijanje tuženog zahtjeva i zatražio da mu se na teret tužitelja dosude parnični troškovi prema troškovniku koji je naveo na kraju podneska. Tuženik, međutim, nigdje u tom podnesku nije naveo da se taj zahtjev za naknadu troškova odnosi na troškove izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, odnosno, da zahtijeva naknadu troškova postupka izazvanih propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Shodno tome, ne može se smatrati da je tuženik do završetka raspravljanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje zatražio naknadu troškova postupka izazvanih propuštanjem i odlučivanjem o tom prijedlogu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva rješenja.

Prema čl. 339. st. 1. ZPP-a ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od 15 dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Prema čl. 347. ZPP-a odredba čl. 339. st. 1. ovog zakona na odgovarajući će se način primjenjivati i na rješenja.

Sud u rješenju o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje nije propustio odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka izazvanih propuštanjem i odlučivanjem o tom prijedlogu, jer takav zahtjev nije bio postavljen do završetka raspravljanja koje je prethodilo donošenju spomenutog rješenja (o čemu je naprijed bilo riječi). Posljedično, nisu ispunjene pretpostavke za donošenje dopunskog rješenja, te je odlučeno kao u t. II dispozitiva rješenja.

2. U tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. tužitelji tvrde da je između tužitelja ad1, kao korisnika kredita i tužiteljice ad2, kao sudužnika, s jedne strane, te tuženika, kao banke, s druge strane (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 04. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji ugovor da je solemniziran dana 09. srpnja 2007. kod Davida Milasa, javnog bilježnika u Dardi, posl. br. OV-2980/2007. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio, i potom isplatio, ovdje tužitelju, namjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće (čl. 6. ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti 82.610,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. ugovora o kreditu). Kredit da je iskorišten dana 21. lipnja 2007., kada da je srednji tečaj iznosio 4,414203 kn / CHF, isplatom iznosa od 364,657,31 kn. U čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa, koja da je "tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", i koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje, te da je potom u čl. 7. stipulirano da "za slučaj promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio, kao trgovac u ugovoru, s tužiteljem kao potrošačem, ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno, čl. 81 ZZP 2003) tuženika. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist tuženika bilo ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate koje da je tužitelj dužan plaćati, a da pri tome nisu bili utvrđeni egzaktni parametri kojih bi se tuženik trebao pridržavati kod takvog donošenja svojih odluka o kamatama (čl. 2. ugovor o kreditu). U točki II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " J") utvrđeno da je da je "prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ... a koje povrede traju i na dalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7219/13, koja da vezuje i ovaj sud, sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP-a. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovorena da je valutna klauzula riječima "uz valutnu klauzulu". Valutna klauzula da ima nastavak u prvoj rečenici čl. 7., koja da anuitete vezuje uz tečaj CHF, riječima: "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetrapena)." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i ovaj sud sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Tužitelj da je plaćao znatno veće mjesečne anuitete od 3.165,18 kn, koliko da bi iznosili mjesečni anuiteti koje da bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojeg da je faktično iskoristio (364.657,31 kn), i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,90 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i deviznoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine anuiteta od 3.165,18 kn, nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove, u iznosu od ukupno 177.101,55 kn, te da je tuženik dužan vratiti ono što da je bez osnove primio, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa od dana plaćanja dotičnog prevelikog iznosa (kako da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x -474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U kolovozu i studenom 2007., te u razdoblju travanj 2018. – prosinac 2018. tužitelj da je plaćao manje iznose od gore navedenih anuiteta od 3.165,18 kn, i to za ukupno 87.585,61 kn. Prema odredbama ZOO i u skladu s pravnim stajalištem VSRH sadržanim u gore citiranoj rješidbi, na te iznose da ne teku kamate. Pozivom na odredbe čl. 195. i 196. ZOO-a tužitelj da izjavljuje prijeboj svojega prethodno navedenog dugovanja prema tuženiku od 87.585,61 kn sa svojom tražbinom s osnova previše plaćenih iznosa za anuitete koje da je platio u razdoblju od 13. srpnja 2014. do 31. svibnja 2016., te u razdoblju od 31. srpnja 2014. do 30. travnja 2016. Nakon ovako izjavljenog prijeboja da prestaju tuženikove i tužiteljeve tražbine, do iznosa stavljenih u prijeboj. Slijedom gore navedenog, tužitelji predlažu donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu broj: 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji je ugovor solemniziran dana 09. srpnja 2007. godine kod Davida Milasa, javnog bilježnik u Dardi, pod posl. br.: OV-2980/2007, ugovor sklopljen između ovdje 1.-tužitelja JB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i 2.-tužiteljice GB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika, s jedne strane, te tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao banke, s druge strane, i to dio čl. 1. koji glasi "uz valutnu klauzulu", dio čl. 7. koji glasi "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetpetrapena)", dio čl. 2. koji glasi: "... je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", te dio odredbe čl. 7. koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." II. Nalaže se tuženici da plati 1.-tužitelju iznos od 86.859,62 kn, sa zateznim kamatama, i to za razdoblje od 13. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona obveznim odnosima, tekućima na dijelove tog iznosa, kako slijedi: na iznos od 736,00 kn, zatezne kamate tekuće od 13.08.2007 god. pa do isplate, na iznos od 27,27 kn, zatezne kamate tekuće od 03.09.2007 god. pa do isplate, na iznos od 5,89 kn zatezne kamate tekuće od 02.10.2007 god. pa do isplate, na iznos od 5,89 kn zatezne kamate tekuće od 04.12.2007 god. pa do isplate, na iznos od 55,77 kn zatezne kamate tekuće od 04.02.2008 god. pa do isplate, na iznos od 73,59 kn zatezne kamate tekuće od 04.03.2008 god. pa do isplate, na iznos od 148,41 kn zatezne kamate tekuće od 03.04.2008 god. pa do isplate, na iznos od 169,79 kn zatezne kamate tekuće od 05.05.2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 03.06.2008 god. pa do isplate, na iznos od 55,77 kn zatezne kamate tekuće od 02.07.2008 god. pa do isplate, na iznos od 5,89 kn zatezne kamate tekuće od 04.08.2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 02.09.2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 06.10. 2008 god. pa do isplate, na iznos od 41,52 kn zatezne kamate tekuće od 21.11.2008 god. pa do isplate, na iznos od 184,04 kn zatezne kamate tekuće od 05.12.2008 god. pa do isplate, na iznos od 800,00 kn zatezne kamate tekuće od 08.12.2008 god. pa do isplate, na iznos od 362,19 kn zatezne kamate tekuće od 05.01.2009 god. pa do isplate, na iznos od 376,44 kn zatezne kamate tekuće od 04.02.2009 god. pa do isplate, na iznos od 397,82 kn zatezne kamate tekuće od 05.03.2009 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 09.03.2009 god. pa do isplate, na iznos od 397,82 kn zatezne kamate tekuće od 03.04.2009 god. pa do isplate, na iznos od 200,00 kn zatezne kamate tekuće od 11.04.2009 god. pa do isplate, na iznos od 397,82 kn zatezne kamate tekuće od 11.05.2009 god. pa do isplate, na iznos od 38,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.05.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 05.06.2009 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 12.06. 2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 06.07.2009 god. pa do isplate, na iznos od 200,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.07.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 11.08. 2009 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.08.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 10.09.2009 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.09.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 05.10.2009 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 09.10.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 13.11.2009 god. pa do isplate, na iznos od 320,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.11.2009 god. pa do isplate, na iznos od 326,56 kn zatezne kamate tekuće od 11.12.2009 god. pa do isplate, na iznos od 350,00 kn zatezne kamate tekuće od 14.12.2009 god. pa do isplate, na iznos od 340,81 kn zatezne kamate tekuće od 29.01.2010 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 29.01.2010 god. pa do isplate, na iznos od 376,44 kn zatezne kamate tekuće od 05.02.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 12.02.2010 god. pa do isplate, na iznos od 376,44 kn zatezne kamate tekuće od 08.03.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 12.03. 2010 god. pa do isplate, na iznos od 440,58 kn zatezne kamate tekuće od 26.04.2010 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.04.2010 god. pa do isplate, na iznos od 443,61 kn zatezne kamate tekuće od 20.05.2010 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 22.05.2010 god. pa do isplate, na iznos od 486,90 kn zatezne kamate tekuće od 04.06.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 09.06.2010 god. pa do isplate, na iznos od 704,24 kn zatezne kamate tekuće od 05.07.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.07.2010 god. pa do isplate, na iznos od 647,23 kn zatezne kamate tekuće od 25.08.2010 god. pa do isplate, na iznos od 700,00 kn zatezne kamate tekuće od 26.08.2010 god. pa do isplate, na iznos od 859,58 kn zatezne kamate tekuće od 23.09.2010 god. pa do isplate, na iznos od 396,77 kn zatezne kamate tekuće od 24.09.2010 god. pa do isplate, na iznos od 739,87 kn zatezne kamate tekuće od 26.10.2010 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.10.2010 god. pa do isplate, na iznos od 1.269,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.11.2010 god. pa do isplate, na iznos od 1.634,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.12.2010 god. pa do isplate, na iznos od 918,13 kn zatezne kamate tekuće od 20.01.2011 god. pa do isplate, na iznos od 450,00 kn zatezne kamate tekuće od 20.01.2011 god. pa do isplate, na iznos od 898,52 kn zatezne kamate tekuće od 01.02.2011 god. pa do isplate, na iznos od 4.102,97 kn zatezne kamate tekuće od 03.02.2011 god. pa do isplate, na iznos od 969,84 kn zatezne kamate tekuće od 11.03.2011 god. pa do isplate, na iznos od 437,00 kn zatezne kamate tekuće od 31.03.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.434,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.04.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.734,82 kn zatezne kamate tekuće od 31.05.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 30.06.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.345,29 kn zatezne kamate tekuće od 14.07.2011 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 15.07.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.352,33 kn zatezne kamate tekuće od 31.08.2011 god. pa do isplate, na iznos od 481,00 kn zatezne kamate tekuće od 31.08.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.208,39 kn zatezne kamate tekuće od 30.09.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.634,82 kn zatezne kamate tekuće od 14.11.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 14.12.2011 god. pa do isplate, na iznos od 4.394,75 kn zatezne kamate tekuće od 21.12.2011 god. pa do isplate, na iznos od 300,00 kn zatezne kamate tekuće od 30.12.2011 god. pa do isplate, na iznos od 1.294,41 kn zatezne kamate tekuće od 25.01.2012 god. pa do isplate, na iznos od 500,00 kn zatezne kamate tekuće od 31.01.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.299,64 kn zatezne kamate tekuće od 10.02.2012 god. pa do isplate, na iznos od 100,00 kn zatezne kamate tekuće od 10.03.2012 god. pa do isplate, na iznos od 2.034,82 kn zatezne kamate tekuće od 14.04.2012 god. pa do isplate, na iznos od 7.434,82 kn zatezne kamate tekuće od 26.06.2012 god. pa do isplate, na iznos od 91,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.06.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.276,68 kn zatezne kamate tekuće od 06.07.2012 god. pa do isplate, na iznos od 4.441,86 kn zatezne kamate tekuće od 06.07.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.291,59 kn zatezne kamate tekuće od 01.08.2012 god. pa do isplate, na iznos od 450,00 kn zatezne kamate tekuće od 04.08.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 29.09.2012 god. pa do isplate, na iznos od 2.234,82 kn zatezne kamate tekuće od 17.12.2012 god. pa do isplate, na iznos od 1.934,82 kn zatezne kamate tekuće od 19.01.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.934,82 kn zatezne kamate tekuće od 22.02.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.834,82 kn zatezne kamate tekuće od 27.03.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.231,56 kn zatezne kamate tekuće od 25.04.2013 god. pa do isplate, na iznos od 600,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.04.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.211,01 kn zatezne kamate tekuće od 24.05.2013 god. pa do isplate, na iznos od 400,00 kn zatezne kamate tekuće od 27.05.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.165,84 kn zatezne kamate tekuće od 11.06.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.148,96 kn zatezne kamate tekuće od 11.07.2013 god. pa do isplate, na iznos od 1.257,97 kn zatezne kamate tekuće od 01.07.2014 god. pa do isplate, na iznos od 450,13 kn zatezne kamate tekuće od 13.12.2017 god. pa do isplate, na iznos od 398,39 kn zatezne kamate tekuće od 09.01.2018 god. pa do isplate, na iznos od 395,84 kn zatezne kamate tekuće od 07.02.2018 god. pa do isplate, na iznos od 401,41 kn zatezne kamate tekuće od 05.03.2018 god. pa do isplate."

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima su tužitelji obrazložili svoju tužbu u ovom sporu. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Osporava prijeboj. Protivi se dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o čemu da tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014. Ukoliko se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb P-1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što da tuženik osporava (smatrajući da tužba nije prekinula zastaru te da je zastara nesmetano tekla), zahtjev tužitelja od 01. srpnja 2019., u svakom slučaju da je zastario u cijelosti, jer da je presuda donesena u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 30. lipnja 2014. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti presude (13. lipnja 2014.) da su zastarjeli, što da je ovdje upravo slučaj. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli pet godina prije primanja tužbe u sudu. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15), s obzirom da su tužitelji i tuženik dana 23. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tokom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tokom otplate) uzete da su u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno, uračunate za otplatu usporednog EU kredita, u skladu s oredbama ZID ZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani tuženika da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita da je nastupila: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji da se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kunskoj protuvrijednosti eur u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što da je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblje primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu da je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u eur glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti eur kamatnom stopom koju da je tužena banka primjenjivala na eur kredite na dan sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u eur po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu da su takvi iznosi pretvoreni u eur predstavljali osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih po novom eur otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u eur), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom eur kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih eur anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već da je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 da je bilo naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostalog, radi "trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu na nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka da je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim da se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što da je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15, pa da je time naposljetku, sukladno intervenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u eur, čime da je isključivo po svom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u eur, sve na način koji je bio utemeljen na valjanom, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelji da su, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatili konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao pravni odnos koji da je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljima ponudio mogućnost konverzije koju da mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelji da, međutim, u ovom sporu tvrde da ih tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije, traže povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kako da se to obrazlaže u nastavu. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljevog prihvata konverzije, koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da je pravni posao kojim da su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim da je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio, i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u CHF koji da je bio predmetom konverzije) temeljem koje da su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao da je bio, kao što da je to općepoznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali ona da je po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka da je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c st.1. t. 3. ZID ZPK/15), s "novim anuitetima u eur", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta", koji da uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač da je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala tada da nije trebao prihvatiti konverziju. Kada da su tužitelji razmatrali mogućnost konverzije, najprije da su prihvaćali "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19.c ZID ZPK/15, a u kojem da su, između ostalog, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje da su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga sklapao da se pravni posao koji da je po sili zakonskog uređenja uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u eur, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje da su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu, koje da je vjerovnik primjenjivao kod kredita u eur, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eur, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno, podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što da smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traže i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji da je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten da je novom, nesporno zakonitom osnovom (eur ugovor), temeljem koje da je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako da su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove eur kredita (i to s učinkom ab initio), pa da je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći eur ugovor), tužitelji da više ne mogu imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2018. koje da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Ta da je praksa potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenog da proizlazi i daljnji zaključak: ako su tužitelji iz bilo kojeg razloga smatrali da im zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer da su po njihovom mišljenju trebali biti u kojem pogledu drukčiji, ta da nisu trebali prihvatiti konverziju, koja da je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji da su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelji da su, za razliku od tužene banke, imali punu slobodu izbora, kojom da su se i koristili. Stoga da su i razlozi na koje da se tužitelji konkretno pozivaju u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer da su tužitelji prethodno prihvatili ponudu na konverziju takvu kakvom da ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ da treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u eur, u RH da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što da nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj ni jednom potrošaču, pa tako ni tužitelju da nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle, ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s tim, tek podredno da valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako da se obrazlaže u nastavku. Tužiteljima da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate da su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eur kredite. Tužitelji da se, što izravno, što neizravno, pozivaju na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje da su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno, nepoštene, jer da nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tuženik da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego da ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji da je sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno, da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji da je sadržavao tako iskazane kamatne stope u eur kreditima, pristao da je na čvrsto definiranu prošlost, jer da su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa da su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje da je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako da je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom sa CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u eur. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena da je eur valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. "Novi otplatni plan" iz čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK/15, a koji da je zamijenio "početno utvrđeni otplatni plan" da je uključivao "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta." Sve uplate tužitelja uvrštene u izračun konverzije da su iskorištene za namirenje duga po kreditu s eur valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih eur anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Iznos preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako da je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u eur prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur." Upravo ti iznosi pretvoreni u eur predstavljali da su osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji da je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje da su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi čl. 19.c st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već da je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik da upućuje na ranija razmatranja, a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15 iz koje da proizlazi opisani način na koji da je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio obračun takve preplate, a čime da su stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile eur valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva u cijelosti.

4. U svojoj replici tužitelji navode da je tuženikov prigovor zastare neutemeljen, jer da su zastarni rokovi za tražbine tužitelja iz tužbe bili prekinuti za vrijeme postupka za zaštitu kolektivnih interesa "Franak", u kojem da su donesene pravomoćne presude VSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. VSRH da je u presudi i rješenju br. Rev 2245/17-2 donijetom u postupku izvanredne revizije, a tumačeći pozitivne propise RH u duhu prava EU (2. odlomak na str. 9. citirane presude i rješenja) dao odgovor na pravno pitanje da potrošači imaju subjektivno pravo na restituciju, i to na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora (5. odlomak na str. 9.), pri čemu da su u pogledu tih restitucijskih zahtjeva svih individualnih potrošača zastarni rokovi bili prekinuti za vrijeme trajanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (zadnji odlomak na str. 9. i 1. odlomak na str. 9. citirane presude i rješenja). Također da se upućuje da su u "posebnim parnicama za naknadu štete" sudovi vezani za utvrđenja u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača (usp. 5. odlomak na str. 8. presude i rješenja). Konverzijom kredita tuženik da je samo djelomično ublažio posljedice ništetnih odredaba o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati. I nakon provedene konverzije iskazuju da se anuiteti u iznosu većem od 3.165,18 kn mjesečno, koliko da bi oni morali iznositi kod otplate kunskog kredita od 364.657,31 kn s nepromjenjivom kamatom od 4,90 % godišnje otplatom u jednakim anuitetima tijekom 13 godina: iz pregleda uplata po kreditu za razdoblje od 04. srpnja 2007. do 11. siječnja 2019., sačinjenih po tuženiku (isprava u prilozima uz tužbu). Suprotno tumačenju tuženika, ZID ZPK/15 da uopće ne sadržava odredbe slijedom kojih bi tužitelj, kao potrošač koji da je prihvatio konverziju, izgubio pravo da zahtijeva kompenzaciju prema odredbama o pravnim posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO-a, niti da je takva odredba sadržana u bilo kojem drugom zakonu. VSRH u rješenju broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., također donijetom radi rješenja materijalnopravnog, odnosno, postupovnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 1. ZPP-a) zauzeo da je posve jasno pravno stajalište da "sama činjenica da su stranke sklopile ... dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 ... – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur ... ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju ... Stoga je pogrešan zaključak niže stupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora."

5. U svojoj replici tuženik navodi da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje da je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. U predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio da je sljedeće:

„Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku Sud da je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa da je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU poziva da se na taj sud kada da navodi sljedeće: (i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu G. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao da je na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU da se temelji na okolnostima koje da nisu sporne u postupcima koje da pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga da više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji da je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno da je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu da posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetih u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio da je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: "(i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu." S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje da je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To da, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: "(5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona." Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svom izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj da dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada da je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii) isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Iz predmetnog ugovora da proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije kuće. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik ustraje na osporavanju tužiteljevog svojstva potrošača. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo da je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženikov prigovor da potvrđuje praksa nacionalnih sudova, kao i odluke Europskog suda (ECJ). Slijedom navedenog, kada bi manjkavo činjenično stanje, kao što da je konkretno činjenično stanje prezentirano od stane tužitelja u ovom postupku, bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko da bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nedovoljno da je da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom izvrgavaju da se procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te da se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) da nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, konkretno „uplate u poslovnici“ te uplate izvršene od strane trećih osoba (MB, OB, JBS, DELTA POREČ D.O.O, ) pa da u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije.

Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove da je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno da je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište da je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima da se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, da ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Tužiteljevi kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjevi da su neosnovani slijedom obvezujućih pravnih shvaćanja iz odluke (rješenja) VSRH iz oglednog spora posl. br. Gos 1/2019-36 od 4.3.2020. Vrhovni sud da je u izreci Rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kada da navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji." U nastavku da je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano):

(i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tome, Vrhovni sud u Rješenju da vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova pravima i obvezama ugovornih strana, koja je u cijelosti i retroaktivno supstituirala ranije važeće ugovorne uvjete, (iii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, odnosno (iv) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (v) da ta zakonodavna mogućnost konverzije kojom se tužiteljica poslužila, proizvodi pravne učinke retroaktivno. To da pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i time raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj da više ne raspolaže zahtjevom koji se oslanja na pravnu osnovu koja da je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega da je do tada imala. Nakon Rješenja iz oglednog spora VSRH br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g usvojene da su brojne drugostupanjske presude različitih županijskih sudova kojima da su pravomoćno odbijeni zahtjev tužitelja po osnovi preplaćene kamate i/ili tečajne razlike, a koji su konvertirali kredite. Tuženik zaključno ustraje na osporavanju istaknutog tužbenog zahtjeva te na svim prigovorima, uključujući na postupovnim prigovorima, prigovoru zastare, te navodima iz odgovora na tužbu i tijekom postupka. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže sudu da na sljedećem ročištu za glavnu raspravu: zaključi glavnu raspravu i odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja.

6. U svojoj replici tužitelji navode da tuženik iznosi svoje tumačenje sadržaja rješidbi Vrhovnog suda RH Broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. god. (ogledni spor) i Suda Europske unije broj C-567/20. U tim sudskim rješidbama zauzima da međutim VSRH stajalište da su sporazumi o konverziji provedeni prema odredbama ZID ZPK/15 pravno valjani; a Sud EU da zauzima stajalište da ZID ZPK/15 ne spada u područje primjene zajedničkog EU potrošačkog prava. Obzirom da niti jedna od strana u ovom postupku nije zahtijevala utvrđenje ništetnosti sporazuma o konverziji, niti isticala prigovor da bi taj sporazum bio ništetan – pitanja iz rješidbi Gos-1/2019-36 i C-567/20 da nisu od značaja za odlučivanje u ovom spisu. Dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. (v. u privitcima uz odgovor na tužbu), koji da sadrži sporazum o konverziji prema odredbama ZID ZPK/15, da ne sadrži nikakvu izjavu ovdje tuženika kojom bi se on odricao prava na potpunu restituciju prema čl. 323. i 324. ZOO - niti da bi takvo odricanje bilo uopće dopušteno ugovoriti (v. čl. 19.e. st. 9. ZPK, čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/2014, koji da je važio u vrijeme konverzije 1. veljače 2016.). Tužitelj ukazuje da je o pitanjima o kojima tuženik razmatra Vrhovni sud RH već zauzeo pravno stajalište u rješidbi Broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god., donijetoj prema o odredbama ZPP o izvanrednoj reviziji, tj. radi usklađivanja sudske prakse: „na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005… u presudi GBS i M Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. (str. 9 rješidbe VSRH)“. Tuženik da tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Međutim u čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu od 4. srpnja 2007. (u prilogu uz tužbu) jasno da je navedeno: „Namjena kredita je adaptacija obiteljske kuće“. U pogledu ove okolnosti, tuženik ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj rješidbi Broj: Rev-18/2018 zauzeo pravno stajalište da „ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru“. Tuženik da nastoji argumentirati kako tužitelj ne bi imao pravo tražiti povrat previše plaćenog novca. Međutim, u ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH već da je zauzeto o pitanju prava na restituciju potrošača – korisnika kredita pravno stajalište, kakvo da se prema rješidbi Broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god. gore citira: „Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.“ Na takav način da sudi Vrhovni sud RH i primjerice u rješidbama VSRH Broj: Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020. god. i Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020. god.; kao i u presudi Broj: Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. god. (presuda gdje da je Vrhovni sud RH meritorno odlučivao o reviziji ovdje tuženice Zagrebačke banke d.d., te potvrdio pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zadru kojom je naložena restitucija previše plaćenog novca). Tužitelji navode i da dostavljaju pregled prometa po kreditu broj 7103719005 u razdoblju od 4. srpnja 2007. god. nadalje, sačinjenom po ovdje tuženiku dana 11. siječnja 2019. god. Također da se dostavlja i tečajna lista HNB vrijedeća na dan 4. srpnja 2007. god., iz koje da je razvidno da iznos anuiteta kako je iskazan u čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu od 4. srpnja 2007. (712,60 CHF prema srednjem tečaju HNB) predstavlja protuvrijednost iznosa od 3.165,18 kn – kako da je i iskazano u tužbi. Kako da se lako dade ustanoviti usporedbom jednakog iznosa anuiteta (tj. takvoga, kod kojega ne bi bila primjenjivana ništetne CHF valutna klauzula i ne bi bila obračunavana kamata mijenjana primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamati) od 3.165,18 kn i stvarno plaćenih iznosa evidentiranih u priloženom pregledu prometa, preplatio da je 1.- tužitelj kao korisnik kredita iznose kako da su iskazani u toč. II. tužbenog zahtjeva.

7. U svojoj replici tuženik navodi da ustraje na osporavanju svih istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik da ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tuženik navodi da se očituje o odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.godine. Tužbeni zahtjev da je u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja posl. br. rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i presude i rješenja posl.br. rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine. Tuženik ističe kako je rješenjem posl.br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske na tužiteljevo pitanje o učincima konverzije odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem posl.br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. odbacio tužiteljevu reviziju koju da je podnio protiv drugostupanjske odluke kojom da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) kojim da je tužitelj potraživao razliku između CHF kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na CHF kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, s obrazloženjem: „24. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c ZID ZPK. 25. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao u predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. 26. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi broj C-308/15 GBS, točka 62). 27. U gornjem zaključku o tome da ZID-om ZPK-a uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, revizijski sud ocjenjuje odlučnim i okolnost da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio), dok, s druge strane, takvu slobodu ZID ZPK banci nije dao, već joj je nametnuo obvezu da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK. Štoviše, odredbe koje uređuju pravila konverzije vrlo su stroga.“ Nadalje, tuženik ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske ranijom presudom i rješenjem posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. na tuženikovo pitanje o učincima konverzije, odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) u pogledu glavnog potraživanja kojim da je tužitelj potraživao razliku između kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, obrazlažući odbijajuću presudu na sljedeći način: „22. (…) U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka. (…) 24. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, izaziva pravne učinke. 25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. (…) Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. (...) 26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.” Stoga, sukladno navedenim odlukama VSRH potrošač iz konvertiranog CHF kredita da nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15. Također, sukladno navedenim odlukama VSRH da je negirao i tražbinu potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U tome smislu VSRH da u odluci posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. navodi: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Dok da VSRH u odluci Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine navodi: “22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom.” Vrhovni sud stoga da jasno i nedvojbeno utvrđuje kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa da slijedom toga tužitelji nemaju tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U odnosu na ukidni dio odluke iz revizijskog predmeta posl.br. Rev-586/19 koji da se odnosi na zatezne kamate, tuženik da opreza radi ističe da tužitelj u ovom sporu nije tražio/postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. zbog čega da taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Također, VSRH da je gore citiranim odlukama akceptirao i naglasio kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok da je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik ističe kako je VSRH u odluci posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. naveo: „17. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK-a/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. 18. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dok da je VSRH u presudi i rješenju posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. naveo: „19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.

19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. 20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju O1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.“ Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji da je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke te uzimajući u obzir odluke VSRH posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. i posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. kojim da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene CHF kamate tuženik predlaže naslovnom sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška tuženiku. Ustavni sud Republike Hrvatske da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok da je vrhovni sud ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik da smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji da se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji da se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime da je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga da dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa da se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. S time u vezi, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji da se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." Konačno, dodatak ugovoru koji da je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje da nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, da ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Što se tiče sudske prakse županijskih sudova u odnosu na konvertirane kredite, tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje da glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), NEMA PRAVO na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje i na presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023.g. "18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli 18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

18.4. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. (…) 22. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. 23. Neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na članak 41. stavak 1. ZZP/2014 prema kojem se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Najprije, riječ je o odredbi prve glave („Opće odredbe“) trećeg dijela ZZP/2014 („Potrošački ugovorni odnosi“) koja se na temelju odredbe članka 40. točke 4. ZZP/2014 ne primjenjuje na ugovore o financijskim uslugama. U skladu s člankom 5. točkom 3. ZZP/2014 sporni je ugovor o kreditu obuhvaćen pojmom ugovora o financijskim uslugama. 23.1. Osim toga i neovisno o tome, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. i 20. ovog obrazloženja, ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Isto tako, ne proizlazi niti da je tuženik tužitelju koji je prihvatio izračun konverzije kredita prilikom zaključenja dodatka ugovoru postavio dodatne uvjete kojim bi se derogirala tužiteljeva prava pa odredba članka 19.e stavka 9. ZPK-a u ovom predmetu, suprotno navodima odgovora na žalbu, nije primjenjiva (…)" Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1006/2022-2 od 16. studenog 2023.g. „16. Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ 17. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se „nije mogao odreći prava na obeštećenje kada nije znao da to pravo ima“, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: „Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.“ 18. Zaključno, vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ, na koju se poziva tužitelj, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., D, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., C, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021." Što se tiče predloženog vještačenja, tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je VSRH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Također, VSRH da je odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine odlučio kako potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa da je vještačenje u ovom predmetu u cijelosti nepotrebno i suvišno. Ukoliko međutim sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 66.145,31 kn i negativne tečajne razlike. Odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano da je da kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna da je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Vještačenja da je predložio tužitelj, a tuženik da se istome protivi. Tuženik unaprijed ističe kako je sukladno čl. 153. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelja potrebno pozvati na uplatu predujma za vještačenje.

8. U svojoj replici tužitelji navode da se tuženik poziva na pravna stajališta sadržana u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024., te presude i rješenja Broj: Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine - prema kojima da potrošač koji je pristao na konverziju prema ZID ZPK/15 ne bi imao pravo na povrat više plaćenih iznosa "izuzev onih koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredite u smislu čl. 19.c. ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku pojedinih mjesečnih anuiteta)." Tužitelj ukazuje da je isti revizijski sud u toč. 10. rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev 57/2024-2 od 23. siječnja 2024. god. zauzeo pravno stajalište da “sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu”. Jednako pravno stajalište sadržano da je i u ranijim rješidbama VSRH Broj: Rev 1096/22 od 8. studenog 2022. god. (toč. 22.), Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022. (toč. 13.) i i Rev 18-/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine. Također da se i redom u novijim rješidbama VSRH potvrđuju presude kojima je utvrđena ništetnost odredaba o CHF valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamati i nalaže naknada po tim ništetnim odredbama previše naplaćenih iznosa – tako da Rev 431/2024 od 26. ožujka 2024, Rev 419/2024 od 10. travnja 2024., Rev 157/2024 od 6. veljače 2024., Rev 294/2024 od 27. veljače 2024., Rev 686/2024 od 8. svibnja 2024., Rev 401/2024 od 13. ožujka 2024., Rev 171/2024 od 3. srpnja 2024., Rev 844/2024 od 12. lipnja 2024., Rev-188/2024 od 28. kolovoza 2024. Recentna sudska praksa drugostupanjskih sudova usklađena da je s takvom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: tako primjerice ŽS Slavonski Brod Poslovni broj: Gž-644/2024 od 26. studenog 2024., ŽS Pula Poslovni broj: Gž-348/2024 od 19. studenog 2024., ŽS Pula Gž-1193/2024 od 9. rujna 2024., ŽS Varaždin Poslovni broj: Gž-315/2024-2 od 3. srpnja 2024., ŽS Split Posl. broj: Gž-2654/2024 od 24. listopada 2024.; ŽS Dubrovnik Gž-268/2022 od 16. listopada 2024., ŽS Zagreb Poslovni broj: Gž-4307/2024 od 2. listopada 2024.

9. U svojoj replici tuženik navodi da je predmet ovog spora ugovor o kreditu koji da je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15). Ustavni sud Republike Hrvatske da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. S time u vezi tuženik ističe kako su krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremljene odluke VSRH po revizijama u predmetima u kojima da je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15. Radi da se o sljedećim odlukama: odluka VSRH posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine; odluka VSRH posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.godine; odluka VSRH posl. br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine. U navedenim odlukama VSRH da zauzima pravno shvaćanje koje da je u skladu s iznijetim shvaćanjem tuženika u ovom sporu prema kojem da svi potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Pritom VSRH da uvažava i akceptira gore navedeni zaključak Ustavnog suda da je ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom kao i svoju raniju odluku Gos 1/2019 kojim je VSRH utvrdio da su sporazumi/dodatci sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik da se o odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.godine ranije očitovao, dok da se sada očituje o odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine. Tuženik da u nastavku upućuje na shvaćanje VSRH iz presude posl.br. Rev-637/19-2 od 15. studenog 2022.g. gdje da VSRH preinačava drugostupanjsku presudu u korist tužitelja, odbija tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti te zauzima sljedeće stajalište (odgovor na pravno pitanje o pravnim učincima konverzije): „25. (…) Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ VSRH da preinačavajući dio odluke iz spomenutog revizijskog predmeta posl.br. Rev-637/19-2 obrazlaže na sljedeći način:

„21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“ Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji da je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke te uzimajući u obzir odluke VSRH posl. br Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. i posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. kojim da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene CHF kamate tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Pravna zaštita se u konkretnom slučaju može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, tužitelj ad1 i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelji nemaju pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u t. III dispozitiva rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva rješenja.

11. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

12. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, od 09. srpnja 2007. (6-12) i dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. (61-66). Odbijeni su prijedlozi za izvođenje drugih dokaza, jer su već izvedeni dokazi bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

13. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, od 09. srpnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između tuženika, kao kreditora, tužitelja ad1, kao korisnika kredita i založnog dužnika i tužiteljice ad2, kao založnog dužnika. Ugovor o kreditu je solemniziran dana 09. srpnja 2007. kod Davida Milasa, javnog bilježnika u Dardi, pod posl.br. OV-2980/2007. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju ad1 kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 82.610,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Tužitelj ad1 se obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. (čl. 1. st. 2.) Namjena kredita je adaptacija obiteljske kuće. Ugovorom o kreditu je ugovorena kamatna stopa koja je "tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje. (čl. 2.) Ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, da prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima:sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetrapena). (čl. 7.) Ugovoreno je da "za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuju plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." (čl. 7.)

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor, tužitelj ad1, kao korisnik kredita i založni dužnik i tužiteljica ad2, kao založni dužnik sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak), tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj ad1 zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja ad1 da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj ad1 zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da su tužitelji prihvatili izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja ad1. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ad1 ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja ad1 i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj ad1 i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužitelj ad1 prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.

No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjev opisan u t. I dispozitiva presude je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelji uopće nisu naveli činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost kondemnatornog novčanog tužbenog zahtjeva s označenim iznosom.

Doduše, tužitelji su predložili određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita i koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj ad1 uplatio, pa te činjenice tužitelju ad1 moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj ad1 je u kondemnatornom tužbenom zahtjevu, kojim traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

14. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljima parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelji su izgubili ovu parnicu, pa su dužni naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 14. ožujka 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 500,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 08. srpnja 2022. (tuženik je u zahtjevu za naknadu troškova ovaj podnesak pogrešno datirao sa 08. travnja 2022.), 05. prosinca 2024. i 28. siječnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da ovi podnesci nisu bili podneseni. Nadalje, tuženik je sadržaj ovih podnesaka mogao usmeno iznijeti na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe "po odluci suda", jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno za koju se pristojbu zahtijevaju troškovi, niti u kojem iznosu), a kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 17. ožujka 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja i presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljima p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.