t

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-11/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koju zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi ništetnosti, stjecanja bez osnove, isplate, nakon glavne rasprave održane 14. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Kvesić, odvjetnika iz Požege i punomoćnika tuženika Krešimira Vestić, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. i presude objavljene 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se kako je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 569/2005, kreditna partija 7102809558 sklopljenog dana 26. srpnja 2005. između tužitelja ZM i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala pod brojem OU-602/05, a koja u članku 2. glasi kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, u članku 7. glasi u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmijene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 10.479,81 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na: iznos od 9,72 EUR od 08. studenog 2007. god. pa sve do isplate; iznos od 10,55 EUR od 12. prosinca 2007. pa sve do isplate; iznos od 17,31 EUR od 15. siječnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 21,10 EUR od 14. veljače 2008. pa sve do isplate; iznos od 54,63 EUR od 11. ožujka 2008. pa sve do isplate; iznos od 49,66 EUR od 15. travnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,29 EUR od 07. svibnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,10 EUR od 14. lipnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,84 EUR od 13. srpnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,10 EUR od 14. kolovoza 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,67 EUR od 14. rujna 2008. pa sve do isplate; iznos od 55,04 EUR od 15. listopada 2008. pa sve do isplate; iznos od 70,11 EUR od 14. studenog 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,84 EUR od 13. prosinca 2008. pa sve do isplate, iznos od 76,53 EUR od 14. siječnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 82,19 EUR od 10. veljače 2009. pa sve do isplate; iznos od 51,22 EUR od 14. ožujka 2009. pa sve do isplate; iznos od 49,66 EUR od 15. travnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 43,19 EUR od 02. svibnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 43,66 EUR od 14. lipnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 73,68 EUR od 11. srpnja 2009. pa sve do isplate, iznos od 90,71 EUR od 11. kolovoza 2009. pa sve do isplate; iznos od 93,91 EUR od 11. rujna 2009. pa sve do isplate; iznos od 88,81 EUR od 11. listopada 2009. pa sve do isplate; iznos od 91,90 EUR od 11. studenog 2009. pa sve do isplate; iznos od 92,47 EUR od 11. prosinca 2009. pa sve do isplate, iznos od 68,88 EUR od 12. siječnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 108,35 EUR od 11. veljače 2010. pa sve do isplate; iznos od 105,93 EUR od 11. ožujka 2010. pa sve do isplate; iznos od 115,42 EUR od 11. travnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 119,99 EUR od 11. svibnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 122,20 EUR od 11. lipnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 131,73 EUR od 11. srpnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 119,38 EUR od 11. kolovoza 2010. pa sve do isplate; iznos od 155,37 EUR od 11. rujna 2010. pa sve do isplate; iznos od 139,75 EUR od 11. listopada 2010. pa sve do isplate; iznos od 142,28 EUR od 11. studenog 2010. pa sve do isplate; iznos od 130,17 EUR od 11. prosinca 2010. pa sve do isplate, iznos od 152,04 EUR od 11. siječnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 128,31 EUR od 11. veljače 2011. pa sve do isplate; iznos od 135,40 EUR od 11. ožujka 2011. pa sve do isplate; iznos od 126,35 EUR od 11. travnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 146,05 EUR od 11. svibnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 164,39 EUR od 11. lipnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 169,21 EUR od 11. srpnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 233,76 EUR od 11. kolovoza 2011. pa sve do isplate; iznos od 161,35 EUR od 11. rujna 2011. god. pa sve do isplate; iznos od 152,37 EUR od 11. listopada 2011. pa sve do isplate; iznos od 152,97 EUR od 11. studenog 2011. pa sve do isplate; iznos od 152,99 EUR od 11. prosinca 2011. pa sve do isplate, iznos od 163,01 EUR od 11. siječnja 2012. god. pa sve do isplate; iznos od 168,87 EUR od 11. veljače 2012. pa sve do isplate; iznos od 169,60 EUR od 11. ožujka 2012. pa sve do isplate; iznos od 165,64 EUR od 11. travnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 168,84 EUR od 11. svibnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 154,03 EUR od 12. lipnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 166,96 EUR od 11. srpnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 167,38 EUR od 11. kolovoza 2012. pa sve do isplate; iznos od 158,72 EUR od 11. rujna 2012. pa sve do isplate; iznos od 161,58 EUR od 11. listopada 2012. pa sve do isplate; iznos od 167,76 EUR od 11. studenog 2012. pa sve do isplate; iznos od 165,86 EUR od 11. prosinca 2012. pa sve do isplate, iznos od 168,93 EUR od 11. siječnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 160,93 EUR od 11. veljače 2013. pa sve do isplate; iznos od 158,65 EUR od 11. ožujka 2013. pa sve do isplate; iznos od 166,90 EUR od 11. travnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 160,27 EUR od 11. svibnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 157,00 EUR od 11. lipnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 148,72 EUR od 11. srpnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 154,53 EUR od 11. kolovoza 2013. pa sve do isplate; iznos od 161,77 EUR od 15. listopada 2013. pa sve do isplate; iznos od 166,50 EUR od 11. prosinca 2013. pa sve do isplate, iznos od 162,24 EUR od 16. siječnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 169,31 EUR od 15. veljače 2014. pa sve do isplate; iznos od 172,07 EUR od 15. ožujka 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 74,64 EUR od 12. lipnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 78,33 EUR od 17. srpnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 80,78 EUR od 12. kolovoza 2014. pa sve do isplate, iznos od 80,24 EUR od 19. rujna 2014. pa sve do isplate; iznos od 83,25 EUR od 17. listopada 2014. pa sve do isplate; iznos od 86,14 EUR od 18. studenog 2014. pa sve do isplate; iznos od 86,72 EUR od 16. prosinca 2014. pa sve do isplate, iznos od 86,94 EUR od 16. siječnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 11. veljače 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 17. ožujka 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 16. travnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 14. svibnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 12. lipnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 11. srpnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 12. kolovoza 2015. pa sve do isplate i iznos od 86,94 EUR od 11. rujna 2015. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana. III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim, a koji glasi: "Utvrđuje se kako je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 569/2005, kreditna partija 7102809558 sklopljenog dana 26. srpnja 2005. između tužitelja KM i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala pod brojem OU-602/05, a koja u članku 1 glasi: U kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a u članku 23. J. glasi ugovorne strane pristaju da se u skladu s općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da tužitelju KM, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.148,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ZM podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate. U tužbi navodi kako su dana 26. srpnja 2005. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 569/2005, kreditna partija 7102809558, koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala pod brojem OU-602/05, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 109.122,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Gore navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 31 godinu. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 571,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK su se protekom vremena povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno članku 2. i 7. navedenog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 4,5 % godišnje. Predmetni kredit je dana 19. veljače 2016. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio manjak po istome kreditu u iznosu od 2.647,03 kn zaključno s 30. rujna 2015. kojeg je tužitelj podmirio, a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje razliku preplaćenog iznosa od ukupno uplaćenih 371.887,50 kn naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do tog datuma po prvotnome otplatnome planu ukupno 62.926,49 CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita (4,663113 kn), što iznosi 293.433,33 kn, stoga razlika koju potražuje tužitelj iznosi 81.101,20 kn (371.887,50 293.433,33 + 2.647,03 =81.101,20). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: N-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401 /12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godite do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015., a i VSRH je dana 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donešena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.), Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.-31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. lipnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO-a. Također člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Slično navodi i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Ukoliko tuženik bude osporavao tužiteljev izračun potraživanja izvršen na temelju službenih tuženikovih dokumenata, tužitelj opreza radi predlaže i provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, nakon čega će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezano za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi, dizanja kamate bilo po osnovi dizanja tečaja odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitete u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s 30. rujna 2015. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015. kao prvog idućeg dana, naravno uvećano za uplaćeni „manjak" povodom konverzije. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu kojom se utvrđuje kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 569/2005, kreditna partija 7102809558 sklopljenog dana 26. srpnja 2005. između tužitelja ZM i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala podbrojem OU-602/05, a koja u članku 1. glasi: "u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke", u članku 2. glasi: „kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."; u članku 7. glasi:,, u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."; a u članku 23. J) glasi: „Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora.". Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 81.101,20 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik se protivi svakom budućem uređivanju tužbenog zahtjeva. Određeni tužbeni zahtjev postavlja tužitelj u tužbi, osim u slučaju osnovane stupnjevite tužbe, o čemu ovdje nije riječ. Niti je tužitelj postavio manifestacijski zahtjev, niti je njegova tužba stupnjevita tužba. Vještačenje je samo dokazno sredstvo. U odnosu na posljednju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dostupnu na mrežnim stranicama VSRH), tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude br. Rev 2221/2018). Utoliko se i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 28. svibnja 2014. godine. Činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. O ovome pitanju također nema dokaza uz tužbu. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Tužiteljev deklaratorni zahtjev usmjeren je ustvari ka utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu. Radi se o bitnim sastojcima kredita, čije bi utvrđenje za posljedicu imalo ništetnost cijelog ugovora. Takvi tužiteljevi zahtjevi očito nisu osnovani, te su u proturječju sa navodima iz tužbe pa stoga tuženik predlaže odrediti vrijednost predmeta spora u odnosu na iste i odbiti tako postavljeni deklaratorni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku. Sudska praksa, u odnosu na CHF kredite, uključujući i sam Visoki trgovački sud u obrazloženju presude poslovni broj Pž- 6632/2017 (str. 51.), ne potkrjepljuje stav tužitelja o ništetnosti cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni koje ujedno sadrže i tužiteljevu obvezu da uopće vrati kredit i plati kamatu. Takav zahtjev tužitelja je očito neosnovan te u suprotnosti i sa odlukama iz kolektivnog spora na koje sam tužitelj upire. U odnosu na članak 23 točka J. odnosno na primjenu Općih uvjeta poslovanja Zagrebačke banke d.d., tuženik ističe kako takav članak nikako ne može biti utvrđen ništetnim obzirom da sam Zakon o obveznim odnosima dopušta primjenu Općih uvjeta poslovanja na pojedinačne ugovore. Osim toga, tužitelj nije ničim niti obrazložio zašto bi navedeni članak bio ništetan te koji bi uopće bio njegov pravni interes za takvo utvrđenje činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 81.101,20 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Iz prometa po kreditu proizlazi da se ne mogu sve uplate povezati s tužiteljem. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Tuženik stoga predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije o kreditu. Ovakav dokazni prijedlog je neodređen. Tužitelj time prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda. Tuženik je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastita nemara te isprave nije sačuvao, ne opravdavaju tužiteljev dokazni prijedlog. Od 2016. nadalje, svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite (što je učinio i tužitelj, o čemu će biti više govora naknadno), na tuženikovim mrežnim stranicama već duže vrijeme je dostupan izračun konverzije za svakog korisnika posebno. Tužitelj je mogao i može (ukoliko je zagubio izračun konverzije kojeg je od tuženika dobio prije sklapanja Dodatka o konverziji) s malo uloženog napora, lako i jednostavno, unošenjem broja svog OIBa i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije i svih potrebnih isprava/podataka. U izračunu konverzije nalaze se potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji i nikakve dodatne isprave nisu potrebne u ovom postupku. To se odnosi i na potrebe vještačenja, ukoliko sud po prijedlogu tužitelja odredi izvođenje tog dokaza, čemu se tuženik protivi. Osim navedenog, počevši od 2016. svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite (što je učinio i tužitelj, o čemu će biti više govora naknadno), na tuženikovim mrežnim stranicama dostupan je izračun konverzije za svakog korisnika posebno. Tuženik stoga predlaže odbiti tužiteljev prijedlog prema kojem bi banka bila obvezna dostavljati dokumentaciju koju bi tužitelj trebao dostaviti u spis. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 19. veljače 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK /15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK /15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK /15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu vaIutne klauzuIe i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (članka 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR", te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta" . Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (članak 19.e ZID ZPK /15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu" , te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK /15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope — prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/ 2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „1.1 odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora".

Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo) acta sunt servancla, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK /15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s 0-1F valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz članka 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID 7PK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o keditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe članka 19.c. ZID ZPK/ 15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne ZFIF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata d tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, ako i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 81.101,20 kn. Promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom ne dokazuje da je takvu jednokratnu uplatu u iznosu 81.101,20 kn tužitelj izvršio prema tuženiku. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev- 421/92 od 26. lipnja 1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6. veljače 2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U podnesku od 10. siječnja 2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da tuženik spominje stupnjevitu tužbu, stoga opreza radi tužitelj pojašnjava kako je doista u točkom II. tužbenog zahtjeva omaškom naveden dio rečenice koji glasi „tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate", ali iz konteksta tužbe je razvidno kako ista nije stupnjevita, odnosno kako je tužbeni zahtjev postavljen u točno određenom iznosu, dapače - tuženik ga i citira u točki I. 2. odgovora na tužbu, stoga su doista nejasni tuženikovi navodi oko neodređenosti i neurednosti tužbenoga zahtjeva. Nadalje, a u odnosu na navode tuženika iz točke I.

6. odgo•ora na tužbu, za pojasniti je kako tuženik banalizira dio rečenice obrazloženja odluke Vrhovnog suda kojeg treba sagledati kao cjelinu, a koja odluka se sastoji od ukupno 28 stranica, stoga su isti navodi netočni. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelj smatra kako je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala pravomoćnošću presuda VTS-a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. Evidentno je kako se u konkretnom slučaju isprepliću instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda VTS-a u kolektivnom sporu postala pravomoćna, predmetna ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala". Prema navedenom stajalištu tužitelja, zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a br. Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Istome u prilog govori i recentna sudska praksa tj. stav VSRH-a, posebice na str. 7. i 8., u kojem se jasno navodi kako zastarni rok na restituciju od 5 godina ponovo počinje teći od 13. lipnja 2014. godine. Na ovaj način stjecanje bez osnove i ništetnost se međusobno ne isključuju, već dapače, nadopunjuju u mjeri u kojoj to zahtjev pravičnosti nalaže. Uopće, bilo bi nepojmljivo, i protivno pravnom poretku Republike Hrvatske, da jedna ugovorna strana stekne ne pripadajuću imovinsku korist na temelju ništetne odredbe, a da druga ugovorna strana ima pravo zahtijevati povrat samo dijela te imovine, ili da to pravo uopće nema. Ista „formula" se po stavu tužitelja primjenjuje i na ništetnost valutne klauzule, odnosno zastarni rok od 5 godina ponovo počinje teći tek od dana donošenja presude br. Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018. god. Stoga, neosnovan je prigovor zastare, stav tužitelja je kako je prigovor zastare apsolviran i na isti se više neće očitovati. Osim toga, tuženikovo osporavanje utvrđenja ništetnosti članak 23. J) predmetnoga ugovora odnosno isticanje navodnog nepostojanja razloga ništetnosti te odredbe nema pravnu osnovu niti je životno, niti je logično. Naime, evidentno je kako su te odredbe u opreci s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno protivne su moralu društva i Ustavu RH, čime je postupanje tuženika bilo suprotno i članku 2. te članku 322. ZOO-a, kao Direktivi vijeća br. 93/13/EEZ, a upravo zato smo i u ovoj fazi pojedinačnih postupaka nakon kolektivnih presuda za zaštitu potrošača tj. korisnika kredita, sve to u skladu s Direktivom 93/13, Zakonom o potrošačkom kreditiranju te Zakona o zaštiti potrošača: nepoštene govorne odredbe su i ništetne. Također, u odnosu na točku III. odgovora na tužbu (prigovor nedostatka aktivne legitimacije), ukoliko je osporavanje tužiteljevog podmirivanja predmetnoga kredita tj. plaćanja anuiteta nešto na čemu tuženik inzistira, predlaže se cijenjenome naslovu izvijestiti možebitne treće osobe o parnici kako bi se uključile u istu u slučaju da smatraju kako imaju pravni interes, sve to sukladno članku 211. ZPP-a. Osim toga, sam tuženik je sve uplate anuiteta knjižio na partiju kredita, odnosno smatrao ih je izvršenima u korist i za račun tužitelja stoga su ovakvi navodi doista bespredmetni. U svezi „postupovnih pitanja" iz točke IV. odgovora na tužbu, za pojasniti je kako je tužitelj dokazni prijedlog pribave daljnje dokumentacije od tuženika naveo opreza radi ukoliko tuženik bude osporavao izračun točke II. tužbenog zahtjeva koji je postavljen upravo uzevši u obzir dokumentaciju tuženika koja predložena i priložena kao dokaz u tužbi. No tuženik vrlo nesuvislo osporava i izračun kojeg je tužitelj izvršio temeljem dokumentacije tuženika, protivi se dokaznom prijedlogu provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a ujedno ne želi dostaviti drugu dokumentaciju. Iz tog razloga je razvidno kako tuženik de facto opstruira postupak nesvrsishodnim prijedlozima i kontradiktornim navodima iz odgovora na tužbu. Nadalje, a u svezi navodno relevantne činjenice da je izvršena konverzija predmetnoga ugovora o kreditu, pa da time tužitelj više nema pravni interes potraživati bilo što od tuženika, tužitelj napominje kako bi usvajanjem takve logike došlo do diskriminacije potrošača tj. korisnika kredita koji su kredit konvertirali u drugu valutu. Presude VTS-a koje su pravni temelj ovoga postupka se odnose na sve korisnike kredita, tj. potrošače, a ne na „aktualne" samo dok je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Uostalom, pravo isticati ništetnost ugovora, kao i pojedinih odredbi ugovora, ne zastarijeva, stoga su takvi argumenti tuženika irelevantni, pogotovo jer ono što je ništetno od početka ne može postati valjano, kako je uostalom regulirano i odredbom članka 326. ZOO-a. Osim toga, tužitelj je tužbeni zahtjev podnio za period zaključno do 30. rujna 2015., dakle zaključno sa zadnjim danom prije konverzije predmetnog ugovora o kreditu. Pri tome se kao relevantna ističe sudska praksa županijskih sudova, a i recentan stav VSRH iskazan u br. Rev- 2868/201 8-2 od dana 12. veljače 2019. god. u kojem se jasno navodi: „...ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane...stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba ugovora kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.", stoga — sapienti sat. Osim toga, vrlo proizvoljno je tuženikovo insinuiranje svrhe izmjena ZPK u smislu da je prihvaćanjem konverzije došlo do nekakve potpune restitucije potrošača ili nekakvoga možebitnog odricanja od zahtjeva za povrat stečenoga bez osnove i/ili naknade štete, jer provedena konverzija nije nikakva izvansudska nagodba. niti je ista konačno rješenje svih otvorenih pitanja između tužitelja i tuženika, odnosno izvršena konverz4a nije povrat sve preplate i po osnovi jednostrano povećane kamate i po osnovi povećanog tečaja (svrha je pojašnjena u članku 19.b ZPK-a). Nastavno na navedeno, tužitelj smatra bitnim kako je sam tuženik u predmetnome Aneksu ugovora (str. 1., članak 1.) smatrao potrebnim istaknuti: „Kreditor poduzima radnju sklapanja ovog dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju jedino u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK u skladu s tamo propisanim i od strane Korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije. Kreditor ovime upoznaje Korisnika kredita sa činjenicom da je podnio Ustavnome sudu RH prijedlog za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom Republike Hrvatske." Sve to jasno govori u prilog intenciji sklapanja Aneksa — ne radi konačnog rješavanja svih otvorenih pitanja i restitucije potrošača (tužitelja) u cijelosti, već radi obligatorne zakonske obveze koju je tuženik evidentno osporavao, tj. smatrao protutustavnom. Stoga, sukladno članku 320. ZOO-a, a radi tuženikove potrebe isticanja neslaganja sa svrhom predmetnoga Aneksa, ova nejasna odredba se treba tumačiti u korist tužitelja, odnosno nema niti govora o nekakvoj navodnoj potpunoj restituciji. Osim toga, tuženik svojom argurnentacijom o navodnome nedostatku pravnog interesa na posredan način ignorira i Direktivu vijeća EZ 93/13 EEZ, iako je sukladno istoj toj Direktivi utvrđena ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna stopa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Osim toga, Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. god. je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je, među ostalim, implementirana i u Zakonu potrošača. konkremo u čl. 49. i 50., a na koju se poziva i Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/14-2 od 09.04.2015. god. koja je sada već svima općepoznata, a koja je ujedno i putokaz za rješavanje ovakvih sporova protiv banaka jer se ista Direktiva odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope, kao i na ništetnost valutne klauzule u CHF, a u bilo kakvoj dvojbi Direktiva EU se mora primjenjivati na isti način kao što međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom, neovisno o provedenoj konverziji. U odnosu na navode tuženika nejasno je iz kojeg razloga tuženik uopće pojašnjava kako je riječ o otplati tj. preplati anuiteta kad to tužitelj ni na koji način nije sporio. Tužitelj je detaljno i matematički precizno u točki III. historijata tužbe pojasnio kako je došao do VPS-a, odnosno način izračuna iznosa kojeg potražuje od tuženika u točki II. tužbenoga zahtjeva, sve to u formi jednostavne matematičke formule, tj. logičkog silogizma, a zakonske zatezne kamate na taj iznos potražuje od 01. listopada 2015. god., dakle od dana nakon provođenja konverzije. Stoga, tužitelj smatra kako su svi navodi tuženika iz odgovora na tužbu promašeni s pravne strane s obzirom da se ovaj postupak temelji na pravomoćnim sudskim odlukama temeljem kojih se potražuje isplatom naknada štete tj. restitucije proizašla iz tuženikovog stjecanja bez osnove radi ništetnosti dijela ugovora.

4. U podnesku od 30. siječnja 2023. tuženik je naveo da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. U predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku Sud je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.”

Sud EU je pritom u obrazloženju presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. presude. Sud EU poziva se na taj sud kad navodi sljedeće: „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu K. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao je na to svoj zaključak iz perspektive primjene članka 1. stavak 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbi članka 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba članka 19.e stavak 5. i 6. ZID ZPK/15: U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj, međutim, u ovoj parnici traži: da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Ponajprije, Vrhovni sud je u izreci rješenja poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju rješenja. Vrhovni sud, naime, u obrazloženju rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano):

ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz članka 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 1241/18 od 14. svibnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda ŽS Zadar i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl.22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani“.; Presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž- 2460/2017-2. od 4. ožujka 2020.

„I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“; Presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-658/2018 od 29. travnja 2020., u kojoj se navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“; Presudu Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavak 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.„; Presudu Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž- 119/2018 od 11. svibnja 2020. godine: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“; Presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž- 706/19 od 29. travnja 2020.: „Odredbom članka 19.e stavak 6. ZPK propisano je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Argumentum ad contrario, ako potrošač prihvati konverziju koja je sukladna tom Zakonu, takav sporazum uređuje odnos među strankama i predstavlja novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Stoga, prema stavu ovog suda, kada nema spora oko toga da je dodatak ugovora iz 2015. u svemu, pa i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, suglasan s prisilnim propisom (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZPK), koji je zakon ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda RH br. U-I-3685/2015), tada nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ugovora o kreditu iz 2005. i dodatka iz 2006., utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva, niti zbog ništetnosti takve(ih) odredbe(i) dodatka ugovora o kreditu iz 2015., utvrđenje ništetnosti koje(ih) nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, ali predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatom, budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a).; Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020 kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na rješenje Gos-1/2019.: „Stoga, slijedom navedenog nepobitno proizlazi, da je svaki potrošač mogao sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je navedeni Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (U-I-3685/2015) i u svojoj odluci istaknuo da Zakon ima legitiman cilj koji se ogledao u povećanju socijalne zaštite sprječavanja nastavljanja neposredne poslovne prakse kreditnih institucija, te sprječavanja dužničke krize. Prema tome, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019-36 ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji sa režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Stoga u konkretnom slučaju nepobitno iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključio Dodatak ugovora o kreditu s tuženikom to predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je tužitelju kao korisniku kredita omogućeno da pristupi sklapanju Dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju Zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem Dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je Županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci – članak 373. a ZPP-a.“ Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. koja također potvrđuje navode tuženika: „U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. S tim u vezi je posebno važno daje konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke Člankom 3.4. Aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije. Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatomim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje daje spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga je uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev.“

(k) Presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020.: „Po ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016. prestao je važiti Ugovor o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2007., ali samo u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom, pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu "još uvijek nepodmirenih iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose ugovorenih kamata, koje su tekle od dana nakon svake mjesečne uplate anuitete po ništetno povišenoj kamatnoj stopi do dana obračunatog podmirenja preplate, 13. siječnja 2016., kada je potpisan Dodatak ugovora o kreditu te stupili na snagu efekti konverzije kredita", koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen ugovor o konverziji kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima. U postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje koje, dakako, zastupa i ovaj viši drugostupanjski sud: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Primijenjeno na predmetni slučaj to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan članak 9. ZOO koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tako je i tužitelj kao korisnik kredita dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete. Tužitelj kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika kao kreditora, mogao je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo), ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama). Svrha novele ZOZP iz 2015. nije bila u tome da djelomično riješi problem nepoštenih ugovornih odredbi u kreditima s švicarskim francima. Upravo suprotno. Cilj ovog Zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka, uravnoteži prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača. U predmetnom slučaju tužitelj je odabrao zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezan ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa. Niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO). Niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (članak 323. ZOO).“; Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1780/19 od 7. srpnja 2020.: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan člankom 19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“; Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-624/2018-2od 24. studenog 2020.: "Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da su između stranaka sklopljeni navedeni Aneksi ugovora o kreditima. Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Aneksom u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Aneksi sada predstavljaju onu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan. Stoga je očito da zahtjev tužitelja nije osnovan, imajući u vidu da su utuženi iznosi uzeti u ispunjenje nove ugovorne obveze, pa je pogrešna tvrdnja tužitelja da isti imaju pravo unatoč provedenoj konverziji na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.": Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine: „Navedeno pitanje u prijedlogu tužiteljice nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. To stoga što je ovaj sud već u svojoj odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine iznio u pogledu zaključenih dodataka ugovorima o kreditu s valutnim klauzulama u CHF svoje pravno shvaćanje, a s kojim shvaćanjem pobijana presuda nije u suprotnosti. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji) na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (ZID ZPK / 15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos 1/2019 od 30. ožujka 2020. godine kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP.“; Odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. godine: "Stoga prvostupanjski sud kod činjenice da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena te slijedom toga sklopila predmetni aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna. Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke zaključile aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljem na odredbi članka 19. c. ZPK i da stranke u postupku tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja.“ Postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje se na sličan način pozivaju na rješenje Vrhovnog suda, ali one još nisu pravomoćne pa ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.) kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem se navodi: „Sklapanjem Dodatka Ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u članku 8. Dodatka Ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi Ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. Dodatno i podredno svemu prethodno navedenom, tuženik ukazuje na stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5323 koje je potvrdilo pravno shvaćanje tuženika. U bitnome, presuda C-81/19 svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu s osnove navodne preplate uslijed navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule iz ugovora o kreditu tužitelja. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje kuće i refinanciranja postojećeg stambenog kredita. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik u prilog svojim tvrdnjama ukazuje na: rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1112/2020 od 10. prosinca 2020.: „Osnovano se ukazuje žalbom da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženica istaknula tijekom prvostupanjskog postupka, tvrdeći da tužiteljica nije dokazala da je upravo ona izvršila uplate po kreditu, jer na istima nije naznačen uplatitelj, pa nije ovlaštena tražiti da joj se vrate preplaćene uplate, kao i da za neprihvaćanje prigovora, da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača, prvostupanjski sud nije dao jasne i razumljive razloge. Prema članku 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud ne navodi što je svrha Ugovora o kreditu, odnosno da li tužiteljica ima svojstvo potrošača prema navedenoj zakonskoj odredbi, već samo navodi da namjera Ugovora o kreditu nije relevantna, obzirom na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14. od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjenjiva kamatna stopa čini ovisnom o odluci banke koja je jednostrano mijenjala kamatne stope, nepoštene, tj. ništetne. Kako upravo o činjenici da li je tužiteljica potrošač ovisi da li se na nju mogu primijeniti navedene odluke, razlozi za neprihvaćanje navedenog prigovora tuženice su nejasni.“ Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2384/2020-2 od 19. studenog 2020.: „Tuženik tijekom postupka, a što sada ponavlja i u žalbi, osporava tužitelju status potrošača, a posljedično da predmetni ugovor o kreditu ne bi bio potrošački ugovor pa da prvostupanjski sud ne bi bio vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pri otklanjanju ovoga prigovora prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, 47/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i sukladno kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj MM sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kao fizička osoba. Pri tome prvostupanjski sud zanemaruje navedeni drugi uvjet koji bi trebao biti ispunjen da bi se moglo raditi o statusu potrošača tužitelja u predmetnoj pravnoj stvari, a to je da je tužitelj sklopio pravni posao ili djelovao na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njegove poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. O navedenome prvostupanjska presuda nema razloga.“ Potrebno je navesti i to da se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.“; Presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 64 Gž – 685/2021 – 2 od 7. lipnja 2021.:,,Osnovano tuženik u žalbi ukazuje kako je za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor – potrošački ugovor. Prema odredbi članka 3. točka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu članka 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: „S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude DM i ŠM, C 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Z, C 537/13, EU:C:2015:14, t. 21.). Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude DM i ŠM, C 488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C 537/13, EU:C:2015:14, t. 22.). Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda: "Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C 497/13, EU:C:2015:357, t. 48.). U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge." Slijedom navedenog tumačenja suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“; Presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br. Gž -1182/2021-2 od 21. rujna 2021. godine: “Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužiteljica sporni kredit podigla radi kupnje poslovnog prostora te da je u tom poslovnom prostoru otvorila ginekološku ordinaciju u kojoj ona kao liječnica, specijalistica ginekologije, obavlja svoju profesionalnu djelatnost (iskaz tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja). Prema odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na istovjetan način definiran je pojam potrošača i odredbom članka 2. stavak 1. točka b. Direktive Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) čije su odredbe implementirane u hrvatski pravni sustav. Budući da dakle iz stanja u spisu proizlazi da je namjena kredita bila obavljanje profesionalne djelatnosti tužiteljice, u konkretnom slučaju se ne radi o potrošačkom kreditu već o namjenskom investicijskom kreditu za kupovinu poslovnog prostora. Stoga, budući tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu nije imala svojstvo potrošača, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na potrošačke propise, kako nacionalne tako i na propise Unije (Direktiva 93/13/EEZ), kao i na pravna i činjenična utvrđenja pravomoćnih presuda u navedenom kolektivnom potrošačkom sporu.” Tuženik ukazuje i na presudu ECJ br. C-498/16[1] prema kojoj: „pojam potrošača treba tumačiti usko…samo i jedino s ciljem zadovoljavanja privatnih potreba…samo izvan svake profesionalne aktivnosti i svrhe te da naknadno ne stekne profesionalni karakter.“ Također, Sud Europske unije u svojoj odluci povodom zahtjeva za prethodnu odluku od **.**.2019., M, C-630/17, ECLI:EU:C:2019:123 utvrđuje: „Pojam „potrošač” u smislu članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., D, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 29. i navedenu sudsku praksu). Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., D, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa).“ Također, Sud Europske unije u svojoj odluci od 4. lipnja 2015. povodom zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Š, C 497/13, EU:C:2015:357, t. 48.) navodi: „U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge." Sud Europske unije u svojoj odluci povodom zahtjeva za prethodnu odluku od 3. rujna 2015., Costea, C 110/14, EU:C:2015:357 također je protumačio pojam "potrošač" u smislu članka 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude istaknuo: „U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude DM i ŠM, C 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Z, C 537/13, EU:C:2015:14, t. 21.). Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude DM i ŠM, C 488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C 537/13, EU:C:2015:14, t. 22.). Slijedom navedenog tumačenja suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. S obzirom na citiranu praksu Suda EU, tužiteljica u ovoj parnici, ne može ostvariti zaštitu pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice koje se odnose na potrošača. Tužitelj nije dokazao da je potrošač. Također, tuženik ukazuje na stav Županijskog suda Velika Gorica, Gž-226/2021 od 13. travnja 2021.: “U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije članka 3. točka 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi. Pri tome valja ukazati, kako, suprotno žalbenim navodima tužene status potrošača treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, pa je stoga bilo nužno utvrditi odlučnu činjenicu za koju je svrhu bio podignut kredit tužitelja kod Privredne banke Zagreb d.d. (koji je refinanciran kreditom tužene) kao i od kada tužitelj kuću koja je kupljena sredstvima kredita koristi i u gospodarske svrhe u okviru registriranog OPG Čuljat.” Također, tuženik ukazuje na stav Županijskog suda u Zagrebu u rješenju poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine: “Dakle, točno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, ali je propustio utvrditi je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru – da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).” Županijski sud u Zagrebu je također dao uputu prvostupanjskom sudu: “U ponovnom suđenju će prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom te će provesti predloženi dokaz saslušanjem tužitelja i utvrditi odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari - zanimanje i zaposlenje tuženika te da li se predmetni ugovor odnosi na neku od aktivnosti u okviru obrta, trgovačkog društva ili obavljanja samostalne profesije ili ne”. U tome smjeru i Županijski sud u Zagrebu, rješenje poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine: “Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.” U tome smjeru i Županijski sud u Zagrebu, rješenje poslovni broj Gž-2496/2021-2 od 12. listopada 2021. godine: „O navedenome, ima li tužitelj status potrošača, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, pobijana presuda nema nikakvih razloga. Na navedeno ukazuje i tuženik u svojoj žalbi. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.“ U tome smjeru i Županijski sud u Zagrebu, rješenje poslovni broj Gž-2503/2021 od 29. rujna 2021. godine: Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio da tužitelj nije dokazao da ima svojstvo potrošača obzirom da je na adresi kuće (podatak izostavljen) je bilo registrirano društvo podatak izostavljen u kojem su direktor i osnivač bio upravo tužitelj te da je trenutno registrirano društvo podatak izostavljen., kojemu je isto osnivač i direktor tužitelj te da na navedenoj adresi tužitelj ima i podatak izostavljen te da se je nekretnina adaptirala upravo za to da bi bila pogodna za obavljanje poslovne djelatnosti tužitelja, te je i dostavljen izvadak iz sudskog registra za trgovačka društva. Te navode tužitelj je osporio s tim da na ročištu održanom dana 26. svibnja 2020. godine je od strane punomoćnika tužitelja predloženo saslušanje na okolnosti vezane uz zaključenje ugovora o kreditu, a iz čega bi se onda moglo razaznati i na okolnosti svrhe uzimanja kredita, međutim, prvostupanjski sud niti je saslušao tužitelja, a niti dao bilo kakve razloge vezane uz prigovore tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača. Pritom ovaj sud ukazuje da prema odredbi članka 3. točka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.“ Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

U tome smjeru ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III/1519/2021 od 15. srpnja 2021.: “Osim toga, drugostupanjski sud je uzeo u obzir i članak 4. Zakona o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja spornog ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; u daljnjem tekstu: ZZP) koja određuje da izborom stranog prava kao mjerodavnog prava, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po tom Zakonu ili drugom zakonu kojim se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača. No, tužbenim zahtjevom podnositelji nisu tražili utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe, već ništetnosti cijelog ugovora. Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Podnositelji nisu dokazali da su potrošači u smislu ZZP-a, a na njima je bio teret dokaza. Također nisu točno u tužbi ili tijekom postupka odredili koje su točno odredbe ugovora o kreditu nepoštene ili nejasne u smislu ZZP-a i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je i taj prigovor odbijen u drugostupanjskoj presudi“. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nije dovoljno da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da obveže tužitelja da nadoknadi trošak tuženiku.

5. U podnesku od 16. prosinca 2024. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je specificirao tužbeni zahtjev u točki II i III te je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 10.479,81 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na: iznos od 9,72 EUR od 08. studenog 2007. god. pa sve do isplate; iznos od 10,55 EUR od 12. prosinca 2007. pa sve do isplate; iznos od 17,31 EUR od 15. siječnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 21,10 EUR od 14. veljače 2008. pa sve do isplate; iznos od 54,63 EUR od 11. ožujka 2008. pa sve do isplate; iznos od 49,66 EUR od 15. travnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,29 EUR od 07. svibnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,10 EUR od 14. lipnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,84 EUR od 13. srpnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,10 EUR od 14. kolovoza 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,67 EUR od 14. rujna 2008. pa sve do isplate; iznos od 55,04 EUR od 15. listopada 2008. pa sve do isplate; iznos od 70,11 EUR od 14. studenog 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,84 EUR od 13. prosinca 2008. pa sve do isplate, iznos od 76,53 EUR od 14. siječnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 82,19 EUR od 10. veljače 2009. pa sve do isplate; iznos od 51,22 EUR od 14. ožujka 2009. pa sve do isplate; iznos od 49,66 EUR od 15. travnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 43,19 EUR od 02. svibnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 43,66 EUR od 14. lipnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 73,68 EUR od 11. srpnja 2009. pa sve do isplate, iznos od 90,71 EUR od 11. kolovoza 2009. pa sve do isplate; iznos od 93,91 EUR od 11. rujna 2009. pa sve do isplate; iznos od 88,81 EUR od 11. listopada 2009. pa sve do isplate; iznos od 91,90 EUR od 11. studenog 2009. pa sve do isplate; iznos od 92,47 EUR od 11. prosinca 2009. pa sve do isplate, iznos od 68,88 EUR od 12. siječnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 108,35 EUR od 11. veljače 2010. pa sve do isplate; iznos od 105,93 EUR od 11. ožujka 2010. pa sve do isplate; iznos od 115,42 EUR od 11. travnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 119,99 EUR od 11. svibnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 122,20 EUR od 11. lipnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 131,73 EUR od 11. srpnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 119,38 EUR od 11. kolovoza 2010. pa sve do isplate; iznos od 155,37 EUR od 11. rujna 2010. pa sve do isplate; iznos od 139,75 EUR od 11. listopada 2010. pa sve do isplate; iznos od 142,28 EUR od 11. studenog 2010. pa sve do isplate; iznos od 130,17 EUR od 11. prosinca 2010. pa sve do isplate, iznos od 152,04 EUR od 11. siječnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 128,31 EUR od 11. veljače 2011. pa sve do isplate; iznos od 135,40 EUR od 11. ožujka 2011. pa sve do isplate; iznos od 126,35 EUR od 11. travnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 146,05 EUR od 11. svibnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 164,39 EUR od 11. lipnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 169,21 EUR od 11. srpnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 233,76 EUR od 11. kolovoza 2011. pa sve do isplate; iznos od 161,35 EUR od 11. rujna 2011. god. pa sve do isplate; iznos od 152,37 EUR od 11. listopada 2011. pa sve do isplate; iznos od 152,97 EUR od 11. studenog 2011. pa sve do isplate; iznos od 152,99 EUR od 11. prosinca 2011. pa sve do isplate, iznos od 163,01 EUR od 11. siječnja 2012. god. pa sve do isplate; iznos od 168,87 EUR od 11. veljače 2012. pa sve do isplate; iznos od 169,60 EUR od 11. ožujka 2012. pa sve do isplate; iznos od 165,64 EUR od 11. travnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 168,84 EUR od 11. svibnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 154,03 EUR od 12. lipnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 166,96 EUR od 11. srpnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 167,38 EUR od 11. kolovoza 2012. pa sve do isplate; iznos od 158,72 EUR od 11. rujna 2012. pa sve do isplate; iznos od 161,58 EUR od 11. listopada 2012. pa sve do isplate; iznos od 167,76 EUR od 11. studenog 2012. pa sve do isplate; iznos od 165,86 EUR od 11. prosinca 2012. pa sve do isplate, iznos od 168,93 EUR od 11. siječnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 160,93 EUR od 11. veljače 2013. pa sve do isplate; iznos od 158,65 EUR od 11. ožujka 2013. pa sve do isplate; iznos od 166,90 EUR od 11. travnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 160,27 EUR od 11. svibnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 157,00 EUR od 11. lipnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 148,72 EUR od 11. srpnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 154,53 EUR od 11. kolovoza 2013. pa sve do isplate; iznos od 161,77 EUR od 15. listopada 2013. pa sve do isplate; iznos od 166,50 EUR od 11. prosinca 2013. pa sve do isplate, iznos od 162,24 EUR od 16. siječnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 169,31 EUR od 15. veljače 2014. pa sve do isplate; iznos od 172,07 EUR od 15. ožujka 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 74,64 EUR od 12. lipnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 78,33 EUR od 17. srpnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 80,78 EUR od 12. kolovoza 2014. pa sve do isplate, iznos od 80,24 EUR od 19. rujna 2014. pa sve do isplate; iznos od 83,25 EUR od 17. listopada 2014. pa sve do isplate; iznos od 86,14 EUR od 18. studenog 2014. pa sve do isplate; iznos od 86,72 EUR od 16. prosinca 2014. pa sve do isplate, iznos od 86,94 EUR od 16. siječnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 11. veljače 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 17. ožujka 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 16. travnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 14. svibnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 12. lipnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 11. srpnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 12. kolovoza 2015. pa sve do isplate i iznos od 86,94 EUR od 11. rujna 2015. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

6. U podnesku od 30. siječnja 2025. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 16. prosinca 2024. te smatra da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbeni zahtjev kojoj preinaci se tuženik protivi, a tuženik prigovara zastari za sve preinačene iznose.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2005., izvršen je uvid u podatke o uplati po kreditu, dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2016., informativni sažetak izračuna konverzije s podacima o plaćanju po kreditu, izvršen je uvid u podatke o prometu po kreditu s podacima o postupku konverzije kredita (listovi 25-2 do 84-5 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj ZM.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom dana 26. srpnja 2005. sklopio ugovor o namjenskom kreditu. Tuženik kao kreditor je tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.122,80 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Člankom 2. tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru platiti u anuitetima odobreni kredit i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Namjena kredita je bila kupnja kuće i refinanciranje postojećeg stambenog objekta. Člankom 7. tužitelj kao korisnik kredita obvezao se otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 571,69 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

9. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 19. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

11.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

11.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

12. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži uz utvrđenje ništetnosti članka 1., 2., 7. i 13. J. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključi 26. srpnja 2005. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni rata kredita od plaćanja pa do isplate.

14. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2005. kao i temeljem iskaza tužitelja sud zaključuje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu, a namjena kredita je bila kupnja kuće i refinanciranje postojećeg stambenog kredita. Člankom 1. tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.122,80 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužitelj se kao korisnica kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Člankom 2. istog ugovora određeno je da će tužitelj odobreni kredit platiti u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Člankom 7. ugovora tužitelj se kao korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 194,39 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i obračunatu kamatu. Člankom 23. točkom J određeno je da se na prava i obveze iz tog ugovora primjenjuju opći uvjeti poslovanja tuženika kao i sve njegove izmjene i dopune.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelju stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 17. svibnja 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 2. i 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26. srpnja 2005. kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom ugovorne obveze promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

44. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 2. i 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 1.članka 23. točke J. predmetnog ugovora o kreditu jer je člankom 1. tužitelju samo odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.122,80 CHF, a tužitelj je u toj točki odredbe članka 23. ugovora o kreditu samo potvrdio da su opći uvjeti poslovanja tuženika sastavni dio ugovora kao i njegove kasnije izmjene i dopune pa sud ne nalazi da članak 1. i članak 23. točka J. ugovora o kreditu nisu ništetni pa je tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva odbio kao s neosnovanim.

45. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 94.984,63 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 663.066,05 kn. Člankom 5. ugovorne strane utvrdile su da je tužitelj manje platio kredit u iznosu od 2.647,03 kn na dan 30. rujna 2015.

46. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, po tečaju CHF u odnosu na kn u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu tečaja tijekom otplate kredita provedeno provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradoviću.

47. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj i tuženik 26. srpnja 2005. zaključili ugovor o namjenskom kreditu broj 569/2025 u kunskoj protuvrijednosti 109.122,80 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita . Na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosio je 31 godinu. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu 1. dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća 1. anuiteta 1. kolovoza 2005. te je izračun otplate anuiteta sačinjen na način da je prvi anuitet na naplatu dospijevao 1. kolovoza 2005., a člankom 3. ugovora je predviđen poček otplate kredita 12 mjeseci te je prvi anuitet dospio na naplatu 1. rujna 2006. Kredit je isplaćen 29. srpnja 2005. u protuvrijednosti kn iznosa od 109.122,80 CHF. Tužitelj i tuženik su 5. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur, a na osnovi izračuna konverzije kredita utvrđen je na dan 30. rujna 2015. manje plaćenih iznos od 2.647,03 kn (346,83 eur). Prema mišljenju i zaključku knjigovodstvenog vještaka tužitelj je do 30. rujna 2015. uplatio razliku na ime ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni plan otplate 78.875,53 kn odnosno 79.982,76 kn odnosno 10.479,81 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. na ime samo više plaćenih anuiteta i 1.107,23 kn na ime samo manje plaćenih anuiteta u odnosu na mjesečne anuitete prema početnom planu otplate. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđeno je da je tužitelj manje platio prema uvjetima odobrenog kredita u iznosu od 2.647,03 kn odnosno 346,83 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015.

48. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

49. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik primio. Tužitelju nisu priznate u konverziji preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu nisu bile pravomoćne u presude u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

49.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

50. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni manjak po kreditnom odnosu i kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

51. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 10.479,81 eur.

52. Tužitelj je tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

53. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 10.479,81 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužitelj izvršio isplatu pojedinih preplaćenih rata kredita.

54. Tuženik smatra da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 16. prosinca 2024. preinaka tužbe kojoj se tuženik protivio.

54.1. No, sud smatra da tužitelj tim podneskom tužbu nije preinačio već je tužbeni zahtjev smanjio budući je u tužbi zatražio isplatu iznosa od 81.101,20 kn što po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 10.763,97 eura, a u specificiranom tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 10.479,81 eur.

55. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

56. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

57. Tužitelj je tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i promjene kamatne stope, a tužba je podnesena sudu 28. svibnja 2019.

58. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

58.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

58.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

58.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

58.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

59. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

60. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

61. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

61.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

62. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

63. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

64. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 28. svibnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja za period od studenog 2007. do rujna 2015. to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

65. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je s većim dijelom tužbenog zahtjeva uspio dok je s neznatnim dijelom odbijen, a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, za sastav tri obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 27. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 1. veljače 2024. u iznos od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 14. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja u iznosu od 1.400,00 eura i PDV na taj iznos od 350,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.750,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko iznose troškovi vještačenja pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.148,17 eura.

66. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 17. ožujka 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Tomislav Bogdan, Osijek, Kardinala Alojzija Stepinca 19

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII