Poslovni broj: P-952/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari 1. tužiteljice ZB iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja OB iz [adresa], ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužiteljice FB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Maro Ogresta , odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mostarčić & Ogresta iz Zagreba, Selska 25 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274 radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 12. studenog 2024. u nazočnosti 3. tužitelja CB i punomoćnika tužitelja Mare Ogresta , odvjetnika iz [adresa] i zamjenice punomoćnice tuženika Kristine Krajačić, odvjetnice iz Zaboka , dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti 1. tužiteljici: ZB iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju: OB iz [adresa], ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelju: CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužiteljici : FB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 732,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 4,14 EUR od 1.11. 2008. do isplate,

-na iznos od 1,48 EUR od 1.1. 2009. do isplate,

-na iznos od 3,95 EUR od 1. 2. 2009. do isplate,

-na iznos od 7,52 EUR od 1. 3. 2009. do isplate,

-na iznos od 4,02 EUR od 1. 4. 2009. do isplate,

-na iznos od 5,52 EUR od 1. 5. 2009. do isplate,

-na iznos od 1,39 EUR od 1. 6. 2009. do isplate,

-na iznos od 0,86 EUR od 1. 8. 2009. do isplate,

-na iznos od 1,93 EUR od 1. 9. 2009. do isplate,

-na iznos od 1,27 EUR od 1. 10. 2009. do isplate,

-na iznos od 0,16 EUR od 1. 11. 2009. do isplate,

-na iznos od 1,90 EUR od 1. 12. 2009. do isplate,

-na iznos od 4,16 EUR od 1. 1. 2010. do isplate,

-na iznos od 7,63 EUR od 1. 2. 2010. do isplate,

-na iznos od 6,40 EUR od 1. 3. 2010. do isplate,

-na iznos od 10,62 EUR od 1. 4. 2010. do isplate,

-na iznos od 9,65 EUR od 1. 5. 2010. do isplate,

-na iznos od 11,53 EUR od 1. 6. 2010. do isplate,

-na iznos od 23,28 EUR od 1. 7. 2010. do isplate,

-na iznos od 17,03 EUR od 1. 8. 2010. do isplate,

-na iznos od 27,01 EUR od 1. 9. 2010. do isplate,

-na iznos od 22,51 EUR od 1.10. 2010. do isplate,

-na iznos od 20,45 EUR od 1.11. 2010. do isplate,

-na iznos od 27,76 EUR od 1.12. 2010. do isplate,

-na iznos od 39,35 EUR od 1. 1. 2011. do isplate,

-na iznos od 32,41 EUR od 1. 2. 2011. do isplate,

-na iznos od 29,39 EUR od 1. 3. 2011. do isplate,

-na iznos od 31,49 EUR od 1. 4. 2011. do isplate,

-na iznos od 32,88 EUR od 1. 5. 2011. do isplate,

-na iznos od 46,38 EUR od 1. 6. 2011. do isplate,

-na iznos od 47,31 EUR od 1. 7. 2011. do isplate,

-na iznos od 59,68 EUR od 1. 8. 2011. do isplate,

-na iznos od 52,60 EUR od 1. 9. 2011. do isplate,

-na iznos od 47,07 EUR od 1.10. 2011. do isplate,

-na iznos od 46,24 EUR od 1. 11. 2011. do isplate i

-na iznos od 45,65 EUR od 1. 12. 2011. do isplate,

s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinmca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,sve u roku od 15 dana.

II. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže 1. tužiteljici: ZB iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju: OB iz [adresa], ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelju : CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužiteljici : FB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.532,02 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 17. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,sve u roku od 15 dana.

III. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika :Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 763,27 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

,

1. 1. tužiteljica ZB, 2. tužitelj OB 3. tužitelj CB i 4. tužiteljica FB u tužbi tvrde da je dana 15. studenog 2005. u Zagrebu pravni prednik tužitelja, ŽB, s tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010836410 , kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.323,119 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 72 mjeseca te s dospijećem svakog mjesečnog anuiteta zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu (članak 7.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 5,50% godišnje (članak 4.), s time da je pravni prednik tužitelja preminuo dana **.**.2020. a tužitelji su proglašeni njegovim nasljednicima temeljem oporuke i zakona te tužitelji navode da je odredba čl. 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (,,valutna klauzula u CHF“) nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. donesenom u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik i time su nepoštene i ništetne i odredbe čl. 4. do čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem se redovna, interkalarna i zatezna kamata, odnosno anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunama prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, a osim toga tužitelji tvrde da je djelatnica banke uvjerila pravnog prednika tužitelja da je kredit s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji, a da mu pri tom nije pojasnila sve učinke i rizike ugovaranja takvog kredita, kao i ništa vezano za uvjete promjenjivost kamatne stope te tužitelji ističu da temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/09, 79/09), u vezi s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-dalje ZPP ), citirana presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku i nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju , kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti) i to u konkretnom slučaju znači da je pravni prednik tužitelja od tuženika dobio određeni iznos novca u kunama na ime kredita i bio mu ga je dužan vratiti sukladno onim odredbama ugovora, koje su i dalje ostale na snazi, drugim riječima, pravni prednik tužitelja je isplaćeni iznos kredita bio dužan vratiti kao kunski kredit, odnosno po tečaju po kojem mu je kredit i isplaćen, kroz cijelo vrijeme otplate kredita i stoga je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti tužiteljima, kao zakonskim nasljednicima i sveopćim (univerzalnim) pravnim sljednicima, preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno rasta tečaja za CHF u osnovu na isplati, a tužitelji su svoje nasljedno pravo te ostala prava i obveze vezane uz njihovo svojstvo nasljednika stekli u času smrti njihovog pravnog prednika (čl. 5. i čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju - ,,Narodne novine '' br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19-dalje ZN ) i tražbina po osnovi utužene preplaćene razlike predstavlja prenosivu i nasljedivu tražbinu, odnosno ne radi se o tražbini strogo osobne naravi pa s obzirom na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj : Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tako da tužitelji ovom tužbom od tuženika potražuju povrat preplaćenih anuiteta od prvog mjeseca u kojem je preplaćen anuitet zbog rasta tečaja CHR u odnosu na isplatni i stoga tužitelji traže isplatu iznosa od 794,40 EUR/5.985,40 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelji su nakon financijskog vještačenja podneskom od dana 3. srpnja 2024. precizirali tužbeni zahtjev tako da traže od tuženika isplatu iznosa od 732,62 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što navodna tražbina nije dio ostavinske mase, odnosno tužbi priloženo rješenje o nasljeđivanju ne dokazuje da je utužena tražbina dio ostavinske mase pa sukladno navedenome, tužitelji ne mogu biti aktivno legitimirani za podnošenje predmetne tužbe tako da tuženi prvenstveno predlaže da sud tužbu odbaci , s time da tuženik ističe da ni rješenje o nasljeđivanju ne upućuje na prijenos tražbine s osnove potrošačkih prava na tužitelje, a prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo su osobne naravi i pripadaju potrošačima , kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe, uključujući i nasljeđivanjem, a osim toga tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga, što tužitelji nisu ovlašteni podnijeti ovu tužbu, jer nisu potrošači , koji su, sukladno važećim propisima, osobno pokrenuli parnicu radi naknade štete koja bi im bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika, jer odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i jednaku definiciju potrošača daje ZZP iz 2007., dok je odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP- a iz 2003. određeno da je potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako odredbom čl. 2. toč. b. Direktive Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13), potrošač je definiran , kao svaka fizička osoba, koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a također odredba čl. 118. ZZP-a propisuje sljedeće: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“ pa iz gore navedenog proizlazi da tužitelji nisu potrošači te nisu s tuženikom niti u kakvom odnosu pa se na njih, kao treće osobe ne proteže zaštita, koju su potrošači osobno mogli ostvarivati temeljem čl.118 ZZP-a, jer je predmetnom odredbom ZZP-a navedeno da se takva zaštita odnosi na one potrošače, koji osobno pokrenu postupke radi naknade štete, koja bi im bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika i kako pravne osnove nema, nema niti osnove za isplatom, koja se traži i tuženik navodi da se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i prijedlogu tužitelja, jer nema određeno postavljenog zahtjeva te predlaže odbaciti ovu tužbu kao neurednu i jer je ista nerazumljiva, neodređena te nepodobna za raspravljanje s time da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti tako da tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja , ali tuženik navodi da je točno da su prednik tužitelja i tuženik dana 28. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012368743 s time da je odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa tuženik upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske ,koji u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla , što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i presude poslovni broj: Rev 1666/11 od 6. svibnja 2015, poslovni broj: Rev 141/2006 od 22. veljače 2006 i poslovni broj: Rev-x 808/11- 2 od 12. rujna 2012) i tuženik tvrdi da je primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe zastarjelo budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu te tuženik upućuje na čl. 226. ZOO-a , koji propisuje : „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ , a kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo se o iznosima, koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima, dakle , tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja dok je prema čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine i sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što su u ovom predmetu tužitelji dok je dužnik tuženik te spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke), kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara, jer vjerovnici, ovdje tužitelji, nisu bili podnositelj kolektivne tužbe niti su na bilo koji drugi način sudjelovali u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku i isto tako, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba , koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je i naveo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17, a kako odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja),a očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja te nadalje tuženik ističe da tužitelji neosnovano smatraju da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata i ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što proizlazi i iz stava Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi poslovni broj : Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. pa presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak ergo omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja i sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu, a tuženik tvrdi da je prednik tužitelja predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanog u presudi poslovni broj: Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…“ i tuženik navodi da sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelji pozivaju ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku, a zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se pozivaju tužitelji nije identičan niti to može biti, zahtjevu , ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, a budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu tako se tužitelji ne mogu pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda poslovni broj: Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu , a glede odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tuženik navodi da je odredbom čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti tako da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito pri čemu tuženik ukazuje na postojeću praksu Suda Europske unije iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano, jer sud EU u presudi poslovni broj: C-81/19 je zauzeo stajalište da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo , koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive, a što je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi pri čemu je Sud EU istaknuo da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe, koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva te je odredba o valutnoj klauzuli unesena u Ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a i stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi poslovni broj: C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13, jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika, a Sud EU je u odluci poslovni broj : C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije i tuženik ističe da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/18 i presuda poslovni broj: Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije, prema tome nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a i isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ i također Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ , a u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama već je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ugovora o kreditu i u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama , kao obvezu tužitelja i nadalje tuženik tvrdi da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje predniku tužitelja, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.323,11 CHF dok je odredbom čl. 12.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno prednik tužitelja, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima Ugovora o kreditu, a u odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je prednik tužitelja poslovno sposobna osoba pa je nelogično i neživotno da prednik tužitelja nije znao za rizik i također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu i predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana ,a također, prije sklapanja ugovora o kreditu, prednik tužitelja je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana i osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja Ugovora o kreditu,prednik tužitelja je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke,jer predniku tužitelja nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF i takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata predniku tužitelja, pače , Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006. pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK , a nadalje, Visoki trgovački sud je presudom poslovni broj: Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji, a odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive pa s obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu predniku tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena,a tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF pri čemu tuženik ističe da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis, koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake, koje su upućivale na postojanje okolnosti ,koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio predniku tužitelju prilikom sklapanja ugovora , s time da tuženik tvrdi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i predniku tužitelja , dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica , koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje predniku tužitelju nisu namjerno uskraćene pri čemu tuženik upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/14 u kojoj se između ostalog navodi : „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ i osim toga, predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane Javnog bilježnika, a odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji te će Javni bilježnik izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka i tuženik ističe da je pravnom predniku tužitelja bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja i prednik tužitelja je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila i stoga tuženik ističe da je to naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“, dakle, prednik tužitelja je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist prednika tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF i nadalje, tuženik ističe da je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti pri čemu tuženik ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 u kojoj se ističe : „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“ pa zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik prednika tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja pa tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 15. studenog 2005., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu mr. Jadranke Knego-Rogina o solemnizaciji Ugovora o kreditu poslovni broj: OU-1164/2005-2 od 16. studenog 2005.,uvid u Otplatnu tablicu ( list 18 i 19 spisa ), uvid u rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika u Samoboru poslovni broj: O-399/20, UPP/OS -37/20 od 19. svibnja 2020.,uvid u Plan otplate ( list 23 i 24 spisa ), uvid u Pregled uplata po kreditu na dan 2. 6. 2023. ( list 25 i 26 spisa ), uvid u Knjigovodstvenu karticu ( list 27 do 37 spisa ) ,uvid u tekst ,,Pojašnjenje '' ( list 55 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba, saslušan je financijski vještak na glavnoj raspravi dana 12. studenog 2024. i saslušan je 3. tužitelj CB u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da su ŽB , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 15. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9010836410, kojim je tuženik odobrio predniku tužitelja kredit za kupnju vozila u iznosu od 15.323,11 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 72 mjeseca te s dospijećem svakog mjesečnog anuiteta zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu (članak 7.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 5,50% godišnje (članak 4.),

6. Nesporno je da je Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu mr. Jadranke Knego-Rogina poslovni broj: OU-1164/2005-2 od 16. studenog 2005.

7. Nesporno je da je ŽB umro dana **.**.2020. , a da su temeljem rješenja o nasljeđivanju, kojeg je donio Javni bilježnik u Samoboru Sandra Palinić- Čulin poslovni broj: O-399/20, UPP/OS -37/20 od 19. svibnja 2020.,nasljedncima ostavinske imovine ŽB proglašeni , ovdje tužitelji: ZB , supruga ostavitelja, OB , sin ostavitelja , CB , sin ostavitelja i FB, kći ostavitelja.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010836410. od 15 studenog 2005. kojeg su sklopili ŽB, kao korisnik kredita i Privredna banka Zagreb d.d. , kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, zatim je sporno da li su tužitelji aktivno legitimiran u ovom predmetu i da li je prednik tužitelja bio potrošač.

9. 3. tužitelj CB je izjavio da je njegov otac ŽB uzeo predmetni kredit kod tuženika i to radi kupnje vozila , a da je on - CB bio sudužnik po tom kreditu. 3. tužitelj tvrdi da je iznos kredita bio 15.000,00 CHF, s rokom otplate 5 godina , a kredit je u cijelosti otplaćen. 3. tužitelj tvrdi da nije bio niti u ,,auto kući'' niti u banci u svezi predmetnog kredita već je samo kod Javnog bilježnika , kao sudužnik, potpisao predmetni Ugovor. Nadalje, 3. tužitelj tvrdi da Javni bilježnik njemu i ostalim sudionicima u tom kreditnom odnosu nije ništa objašnjavao , a 3. tužitelj tvrdi da je jedino shvatio da ako njegovi roditelji ne bi mogli vraćati kredit da bi u tom slučaju , on morao vratiti kredit. Također 3. tužitelj tvrdi da je ,,letimičmo '' pogledao predmetni ugovor o kreditu . 3. tužitelj navodi da su njegovi roditelji njemu zapravo rekli i objasnili da jer kredit u CHF za njih najpovoljniji. 3. tužitelj ,,misli'' da se kredit nije niti nudio u nekoj drugoj valuti , a da je valuta CHF bila uobičajena u to vrijeme. 3. tužitelj tvrdi da su njegovi roditelji otplaćivali predmetni kredit. 3. tužitelj navodi da mu je poznato da su rate predmetnog kredita rasle i to su rate porasle za trećinu početne rate , a možda i u dvostrukom iznosu. 3. tužitelj navodi da nije upućen u to da li su njegovi roditelji na tako povišene mjesečne rate reagirali i negodovali u banci , ali su u komunikaciji s njim negodovali da su mjesečne rate kredita porasle. 3. tužitelj navodi da u vrijeme kada je uzet predmetni kredit , njegov otac je bio umirovljenik te nije imao tvrtku niti obrt.3. tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni Ugovor o kreditu.

10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena pres uda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka prednik tužitelja je tuženiku platio znatno veći iznos.

11. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza 3. tužitelja , predniku tužitelja ŽB i 3. tužitelju , kao solidarnom dužniku po predmetnom Ugovoru o kreditu , nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, predniku tužitelja i 3. tužitelju , kao solidarnom dužniku ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit uz naznaku da se radi o kreditu s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga š to se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih prednik tužitelja i 3. tužitelj , kao solidarni dužnik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu znali niti su mogli znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nisu znali koliko će iznositi njihova kreditna obveza.

12. Dakle, predniku tužitelja je rečeno prije uzimanja kredita da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi 3. tužitelj , došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita za trećinu od početne rate , a osim toga tuženik nije ništa govorio predniku tužitelja o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

13. Prema tome , predniku tužitelja od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti prednika tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi prednik tužitelja uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

14. Pritom valja reći da je prednik tužitelja bio prosječan potrošač te nije kod sklapanja ugovora niti znao što znači valutna klauzula.

15. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

16. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu , kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tečajne liste banke važećem za CHF na dan plaćanja i to dio odredaba čl. 1. , čl. 4. i čl. 7. 2. predmetnog Ugovora o kreditu .

17. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LB protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time predniku tužitelja obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

19. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

20. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnost razlike između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi prednik tužitelja platio da je kredit cijelo vrijeme otplaćivao po tečaju po kojem je kredit i isplaćen.

21. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2005.) do konačne otplate kredita (30. studenog 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 732,62 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika ili ukupno 459,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (-273,04 EUR).

22. Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF te je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno, ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski, tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju, jer uvjeti kreditiranja za kredite u kunama su bili posve drugačiji od uvjeta za kredite s valutnom klauzulom budući da je valutna klauzula zaštitni mehanizam pa su i svi uvjeti kreditiranja drugačiji tako da je ovakav izračun preplate netočan i suprotan volji ugovornih strana pa samim time, rezultat predmetnog nalaza je stvaranje neravnoteže među strankama, a u odnosu na prikazanu razliku obveze , ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tuženik ističe sljedeće; u takvom izračunu, vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita i time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača tada se kunska protuvrijednost obveze povećava i stoga takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi u nalazu i mišljenju svakako treba zanemariti, a tuženik predlaže dopunu financijskog vještačenja u skladu s istaknutim prigovorima tuženika, odnosno u skladu s pozitivnim propisima i načelima tako da usporedi Ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom pa izračuna eventualnu preplata anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, a ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete, koji su vrijedili za kunske kredite pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita.

23.

Povodom navedenih primjedbi tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, financijski vještak Zrinko Ručević saslušan je na glavnoj raspravi dana 12. studenog 2024. te je izjavio da je nalaz i mišljenje izradio na temelju postavljenog zadatka suda prema kojem se trebao očitovati o razlikama između anuiteta kako su isti stvarno plaćeni i anuiteta , koji bi bili plaćeni pod pretpostavkom da se kredit cijelo vrijeme isplaćivao po tečaju po kojem je kredit i isplaćen te vještak tvrdi da tuženik u prigovoru iznosi svoja pravna shvaćanja o kojima će odlučivati sud , a da je nove izračune u mogućnosti izraditi ako sud usvoji dokazni prijedlog tuženika za provođenjem novog vještačenja , s time da financijski vještak ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja.

24. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku za financije Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i vještak je uzeo u obzir sve činjenice za izradu nalaza i mišljenja te je uzeo u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike te je to sve pregledno prikazao u tablicama i ponudio je sudu dvije varijante izračuna pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .

25. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir razliku obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2005.) do konačne otplate kredita (30. studenog 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita , što iznosi ukupno 732,62 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je valjalo odlučiti, kao u toč. I. izreke presude.

26. Osim navedenog iznosa , tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

27. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da prednik tužitelja , odnosno tužitelji nisu nepošteni stjecatelji , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz 3. tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita tako da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 732,62 EUR.

28. Tuženik prigovara da tužitelji, odnosno prednik tužitelja nisu aktivno legitimirani u ovom predmetu , iz razloga što predmetna tražbina nije dio ostavinske mase, odnosno tužbi priloženo rješenje o nasljeđivanju ne dokazuje da je utužena tražbina dio ostavinske mase pa sukladno navedenome, tužitelji ne mogu biti aktivno legitimirani za podnošenje predmetne tužbe tako da tuženi prvenstveno predlaže da sud tužbu odbaci , time da tuženik ističe da ni rješenje o nasljeđivanju ne upućuje na prijenos tražbine s osnove potrošačkih prava na tužitelje, a prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo su osobne naravi i pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe, uključujući i nasljeđivanjem, a osim toga tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga, što tužitelji nisu ovlašteni podnijeti ovu tužbu, jer nisu potrošači , koji su, sukladno važećim propisima, osobno pokrenuli parnicu radi naknade štete, koja bi im bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika, jer odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i jednaku definiciju potrošača daje ZZP iz 2007. dok je odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a iz 2003. određeno da je potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

29. Prigovor tuženika nije osnovan.

30. Naime, tužitelji su kao nasljednici pokojnog korisnika kredita njegovi sveopći univerzalni i pravni sljednici ( čl. 5. ZN-a ) te su u času njegove smrti stekli nasljedno pravo , kao i ostala prava i obveze vezane za njihovo svojstvo nasljednika ( čl. 29. st. 1. i 2. ZN-a ), što znači da su na njih po sili Zakona prešla sva njegova imovinska prava i obveze pa tako i utužena tražbina, koja također predstavlja imovinsko pravo i kako se radi o imovinskom pravu , koje je nasljedivo i prenosivo, a ne strogo osobno pravo , utužena tražbina nije morala biti navedena u rješenju o nasljeđivanju iza pok. ŽB , korisnika kredita pa su tužitelji aktivno legitimirani u ovom predmetu.

31. Što se tiče toga da tužitelji nisu ovlašteni podnijeti ovu tužbu, jer nisu potrošači valja reći da takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelji, odnosno njihov prednik nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe i za život svoje obitelji, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza 3. tužitelja pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime su tužitelji, odnosno njihov prednik dokazali da su potrošači i da su aktivno legitimirani u ovom predmetu.

32. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

33. Dakle, tužitelji , odnosno njihov prednik su tijekom postupka dokazali da su potrošači u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

34. Tuženik je u ovom predmetu stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

35. Prigovor tuženika nije osnovan.

36. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelji osnovano pozivaju na presudu u kolektivnom sporu.

37. Glede naknade za obradu kredita i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja – valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelji su u ovom individualnom sporu podnijeli tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada su tužitelji podneskom podnijeli tužbu, tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužiteljima temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnicima , koji su odvjetnici u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 75 bodova, za sastav podneska od dana 13. 2. 2024. po tbr 8/1 75 bodova , za zastupanje na raspravi dana 8. 5. 2024. po tbr 9/1 75 bodova, za sastav podneska od dana 3. 7. 2024. po tbr 8/1 75 bodova i za zastupanje na raspravi dana 12. 11. 2024. po tbr 9/1 75 bodova ,uz uvećanje za 30% po tbr 40 ( zastupanje više osoba ) , a kako je 1 bod 2,00 EUR te PDV od 25% , čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR tako da su tužiteljima dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.532,02 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 17. ožujka 2025.

39. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 763,27 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 17. ožujka 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Zajednički odvjetnički ured Mostarčić & Ogresta iz Zagreba, Selska 25

2. Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274