R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-227/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove – isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. veljače 2025. provedene u prisutnosti tužiteljice ŠP, osobno, punomoćnice tužiteljice Ivane Đurinac Vuković, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, nakon javne objave presude, 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6 da tužiteljici ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od ukupno 10.355,80 eur (slovima: deset tisuća tristo pedeset pet eura i osamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate, po kamatnoj stopi od 14% do 30.6.2011.g., a od 1.7.2011.g. do 31.7.2015.g. po stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015.g. do 28.rujna 2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentnoj razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, koju stopu utvrđuje HNB-a prema članku 29 stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 29.rujna 2022.g. do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana do konačne isplate, na iznose od:

0,80 eur od 2.9.2005.

0,67 eur od 2.10.2005.

0,27 eur od 2.11.2005.

0,62 eur od 2.12.2005.

7,76 eur od 2.11.2008.

9,71 eur od 2.1.2009.

12,36 eur od 2.2.2009.

13,84 eur od 2.3.2009

10,63 eur od 2.4.2009

9,95 eur od 2.5.2009

4,90 eur od 2.6.2009

0,55 eur od 2.7.2009

2,31 eur od 2.8.2009

5,08 eur od 2.9.2009

3,12 eur od 2.10.2009

1,71 eur od 2.11.2009

5,76 eur od 2.12.2009

9,70 eur od 2.1.2010.

13,75 eur od 2.2.2010.

12,89 eur od 2.3.2010.

20,23 eur od 2.4.2010.

18,02 eur od 2.5.2010.

21,17 eur od 2.6.2010.

41,31 eur od 2.7.2010.

36,40 eur od 2.8.2010.

52,80 eur od 2.9.2010.

44,48 eur od 2.10.2010.

37,75 eur od 2.11.2010.

59,46 eur od 2.12.2010.

72,20 eur od 2.1.2011.

62,63 eur od 2.2.2011.

64,48 eur od 2.3.2011.

58,90 eur od 2.4.2011.

60,60 eur od 2.5.2011.

82,70 eur od 2.6.2011.

86,17 eur od 2.7.2011.

3.282,59 eur od 30.7.2011.

48,78 eur od 2.8.2011.

75,56 eur od 2.9.2011.

708,90 eur od 23.9.2011.

24,26 eur od 2.10.2011.

54,06 eur od 2.11.2011.

53,09 eur od 2.12.2011.

56,59 eur od 2.1.2012.

59,81 eur od 2.2.2012.

59,92 eur od 2.3.2012.

57,99 eur od 2.4.2012.

58,60 eur od 2.5.2012.

59,92 eur od 2.6.2012.

58,79 eur od 2.7.2012.

58,62 eur od 2.8.2012.

57,31 eur od 2.9.2012.

55,22 eur od 2.10.2012.

57,73 eur od 2.11.2012.

58,92 eur od 2.12.2012.

58,49 eur od 2.1.2013.

632,07 eur od 30.1.2013.

17,82 eur od 2.2.2013.

47,85 eur od 2.3.2013.

48,78 eur od 2.4.2013.

47,40 eur od 2.5.2013.

44,06 eur od 2.6.2013.

42,23 eur od 2.7.2013.

43,82 eur od 2.8.2013.

45,33 eur od 2.9.2013.

892,30 eur od 6.9.2013.

10,80 eur od 2.10.2013.

45,23 eur od 2.11.2013.

48,83 eur od 2.12.2013.

47,94 eur od 2.1.2014.

808,74 eur od 23.1.2014.

24,03 eur od 2.2.2014.

42,92 eur od 2.3.2014.

41,79 eur od 2.4.2014.

39,73 eur od 2.5.2014.

39,91 eur od 2.6.2014.

39,04 eur od 2.7.2014.

1.354,35 eur od 15.7.2014.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6 da tužiteljici ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.860,73 eur (slovima: jedna tisuća osamsto šezdeset eura i sedamdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke, odnosno, pravni prednik tuženika, dana 5.4.2005.g. zaključile Ugovor o kreditu, 5140060242- 26000045984/2005. Kredit je uredno otplaćen, a konverzija nije napravljena. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 4.srpnja 2013.g. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od dana 14.lipnja 2018.g. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od dana 3.rujna 2019.g. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva na pravne učinke gore citirane presude. Ugovor iz točke 1. tužbe sadrži ugovorne odredbe i to članak 2. i članak 3. ugovora, kojom je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, niti se o njima posebno pregovaralo, a sadržaj ugovora u odnosu na valutu, je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Tuženik je na takav način sebe i svoje interese maksimalno zaštitio, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, čime je narušena ugovorna ravnoteža. Tuženiku kao visokoprofitnoj, kreditnoj instituciji je itekako poznata riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, unatoč tome, je plasirao kredit tužitelju, koji nije bio svjestan rizika, a tuženik ga nije informirao o svim mogućim i potencijalnim scenarijima i rizicima, koje primjena takvih odredaba može prouzročiti. Stoga su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, ništetne, kako ih je utvrdio i Trgovački sud u Zagrebu u kolektivnoj tužbi. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja, sve sukladno članku 323, članku 1111. stavku 1. i 2. i članku 1115. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže se sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik nadalje ističe kako se između tužitelja i tuženika vodi parnični postupak kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. P-662/2019 radi isplate s osnove ništetnosti ugovorne odredbe kojom je određen način promjene kamatne stope Ugovora o kreditu br. 5140060242-26000045984/2005 (koji je predmet spora i u ovom postupku). Iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu od 4,90 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika je predmet drugog postupka). U slučaju da tužitelj u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika je predmet drugog postupka), a ne samo u odnosu na kamatu od 4,90 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, tuženik ističe kako o navedenom dijelu zahtjeva već teče parnica među istim strankama pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu, posl. br. P-662/2019. Predlaže se stoga Naslovnom sudu, sukladno odredbi iz članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donijeti rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosu na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja je veća od kamate od 4,90 %). Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu. Posebice se ukazuje da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008.g. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo? Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača4, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tako i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula PP i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra PP i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 Navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije u predmetu C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018.g., u kojoj je Sud Europske Unije naveo cit. „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.“ Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi iz zahtjeva za kredit. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,62% , te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je primjerice u glasilu „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR“; „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“; plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. g. Primjerice radijskoj emisiji na radiju 101 pod nazivom Aktualni 101 od dana 8. srpnja 2005. g. (dostupan na stranicama HNB- a); intervju koji je guverner MP dao HRT-u u emisiji Javna stvar (dostupan na web stranicama HRT-a); dokumentu Odgovora na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku objavljen na stranicama HNB-a. tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zateznom kamatom od donošenja odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 5140060242- 26000045984/2005 od 5. travnja 2005., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještakinji Mirjani Radman-Funarić te je saslušana tužiteljica kao stranka.

4. Tužiteljica je podneskom od 15. prosinca 2024. konačno precizirala tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Sud je tužiteljici dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), radi cjelovitog rješenja spora među strankama i radi činjenice da je preinaka tužbe izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka zbog toga što je Nalaz financijskog vještaka dostavljen u spis tijekom glavne rasprave.

4.2. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužiteljice od 15. prosinca 2024. u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 5140060242-26000045984/2005 od 5. travnja 2005. na iznos od CHF 62.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 5. travnja 2005. ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stario prigovor zastare, zatim prigovor litispedencije.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da je tužiteljica više platila iznos od 10.355,80 eur glede promjene tečaja CHF.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužiteljice kao bitno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila 2005. sa Slavonskom bankom d.d., misli da je uz Ugovor o kreditu dobila i Otplatni plan. Rate kredita u odnosu na Otplatni plan su se mijenjale i to na više, Ugovor o kreditu je bio s promjenjivom kamatnom stopom, otplate kredita vezane su za tečaj švicarskog franka. U banci su joj preporučili ovakvo zaključenje ugovora vezanog za tečaj švicarskog franka, i rekli su joj da je to za nju najpovoljnije. U banci tužiteljici nisu rekli da je za nju rizično zaključiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, a obzirom da se otplate kredita vežu za tečaj švicarskog franka. U banci joj nisu rekli da HNB nema utjecaj na tečaj švicarskoga franka, dakle, tužiteljica nije mogla niti jednu odredbu Ugovora o kreditu mijenjati ukoliko joj ne bi odgovarala u trenutku zaključenja ugovora, nego je to bilo po principu "uzmi ili ostavi". Tužiteljica je otplaćivala rate kredita, kredit je podigla za stan u kojem i danas živi.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 5. travnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

11.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

11.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

12. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.

12.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su Addiko Bank d.d. Zagreb kao Kreditor (tuženik) i ŠP iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 5. travnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 5140060242- 2600045984/2005, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 15 godina. Odredbe Ugovora o kreditu: Iznos:

62.000,00 CHF, Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 4,9% godišnja, promjenjiva, Rok otplate: 15 godina (180 mjeseci), Namjena: stambeni, Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 487,85 CHF, u kunama obračunanim po srednjem tečaju Banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 1.6.2005. godine, a zadnji 1.4.2020. godine. Tužitelju je 19.4.2005. godine isplaćen kredit u iznosu od 62.099,88 CHF. Početni anuitet u iznosu od 487,85 CHF na dan 19.4.2005. godine (Početni otplatni plan), prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, iznosio je 2.326,55 kn (487,85 CHF x 4,768986 kn).

12.2. Nadalje, kao bitno je utvrđeno da tečajna razlika (valutna klauzula) iznosi 10.355,80 eur.

13. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

13.1. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

14. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

15. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu 1.860,73 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 200,00 eur, sastav podnesaka 9. listopad 2023. i 13. prosinca 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 18. listopada 2024. i 3. veljače 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, PDV iznosi 275,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 45,73 eur te trošak financijskog vještačenja 440,00 eur.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. ožujka 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.