Poslovni broj: P-2508/2021-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 , zastupana po punomoćniku "Kallay & partneri "d.o.o. , Zagreba; Ilica 1 A/3 radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2025 u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Srđan Kalebota odvjetnik u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Katarine Milatić odvjetnice u Splitu na ročištu za objavu dana 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-4212706 od 27.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 37.889,72 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.Ugovora o kreditu broj 418-50-4212706 od 27.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 9. Ugovora o kreditu broj 418-50-4212706 od 27.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.388,98 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od:

1,36 Eura 31.07.2007.

3,03 Eura 31.08.2007.

1,39 Eura 30.11.2007.

5,62 Eura 31.01.2008.

8,88 Eura 29.02.2008.

14,46 Eura 31.03.2008.

6,07 Eura 30.04.2008.

2,80 Eura 31.05.2008.

6,95 Eura 30.06.2008.

0,85 Eura 31.07.2008.

1,15 Eura 31.08.2008.

4,77 Eura 30.09.2008.

32,13 Eura 31.10.2008.

13,80 Eura 30.11.2008.

37,10 Eura 31.12.2008.

40,68 Eura 31.01.2009.

42,30 Eura 28.02.2009.

38,81 Eura 31.03.2009.

39,68 Eura 30.04.2009.

32,69 Eura 31.05.2009.

27,54 Eura 30.06.2009.

28,91 Eura 31.07.2009.

31,62 Eura 31.08.2009.

31,38 Eura 30.09.2009.

28,64 Eura 31.10.2009.

33,79 Eura 30.11.2009.

37,92 Eura 31.12.2009.

42,03 Eura 31.01.2010.

42,45 Eura 28.02.2010.

50,42 Eura 31.03.2010.

48,91 Eura 30.04.2010.

51,85 Eura 31.05.2010.

77,37 Eura 30.06.2010.

72,11 Eura 31.07.2010.

88,16 Eura 31.08.2010.

82,62 Eura 30.09.2010.

73,70 Eura 31.10.2010.

2.733,63 Eura 03.11.2010.

471,41 Eura 03.11.2010.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.345,18 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja 17. ožujka 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 28. lipnja 2021 tužitelj je naveo:

Tužitelj je dana 27.6.2007., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 418-50-4212706, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 37.889,72 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“), odnosno u čl. 9. ugovorio je naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati, odnosno naknada utvrditi.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kao i odredbu o naplatu naknade, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, pa ni iznos naknade, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 29.543,54 kuna, odnosno iznos naknade za otplatu kreditu od 3.551,81 kn, ukupno 33.095,35 kn.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak i nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes pa predlaže da sud donese presudu.

2. U svom odgovoru na tužbu od 21. srpnja 2021. tuženik je naveo:

Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-4280388, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Joška Donika- Stanojević, pod brojem OV-7468/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina HN, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužitelja ima i materijalno-pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužitelja, već i LN, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalno-pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to:

- stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br.

„Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalno-pravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, prvi otplatni plan, cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, karticu prometa po kreditu, promjenu, pregled promjena kamatnih stopa, specifikaciju uplata, iskaz tužitelja ĐN, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu za kupnju automobila te da je kredit otplaćen.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo tražiti isplatu više uplaćenih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Prigovor iz točke III. odgovora n/t o mjesnoj nenadležnosti ovog suda je neosnovan.

Naime, odredba predmetnog Ugovora o kreditu na koji se poziva tuženik, članak 12., naslovljena SPOROVI, nepoštena je ugovorna odredba koja kao takva ne obvezuje tužitelja kao potrošača.

9. Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne smije primijeniti. Konkretno na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-

243/08, Pannon, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene.

Štoviše, ovakvo obvezujuće pravno stajalište Suda Unije, je u cijelosti sukladno i pozitivnim propisima RH, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP), čl. 49.1 kojim je propisano:

Članak 49.

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. odnosno da se ovakva odredba smatra nepoštenom izričito ukazuje čl. 50. ZZP-a, st. 1, točka 19.:

Članak 50.

10. Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga

Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice:

- odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom

. Sporna ugovorna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu dakle izravno je suprotna čl. 81. i 82. ZZP03/čl. 96. i 97. ZZP07 (49. i 50. ZZP-a), a gotovo je izlišno posebno elaborirati kako bi

Ranije se radilo se o sadržajno identičnim odredbama čl. 81. i 82. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP03), odnosno čl. 96. i 97. st. 1. kasnijeg ZZP07. eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužitelju koja prebiva u [adresa], predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd. čime mu se ostvarenje prava otežava.

Posebice se ističe kako je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski Ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju, sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima, čitav niz poslovnih jedinica u [adresa], imao podružnicu u Splitu, kao i da je Ugovor o kreditu i nesporno zaključen u Splitu.

Uostalom kao potpisnik Ugovora o kreditu od strane tuženika jasno se navodi:

- Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Split, Split, Ulica domovinskog rata 29b.

10. U konkretnom slučaju dakle radi se o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegova sjedišta, a upravo je u toj poslovnoj jedinici u [adresa] tuženik i pružao svoje usluge tužitelju pa je sud imao primijeniti čl. 59. ZPP-a koji jasno navodi:

Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica

pravne osobe

Članak 59.

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne Sukladno tome neosnovan je prijedlog tuženika o nekakvom oglašavanju mjesno nenadležnim ovog suda pošto se, u skladu s čl. 59. ZPP-a, postupak ima voditi upravo pred sudom u Splitu, kao mjestom u kojem je tuženik putem svoje poslovne jedinice nedvojbeno spornu uslugu tužitelju pružio.

Tužitelj dodatno napominje, a na što ukazuje Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, kako postupovna pravila ne smiju nikada biti primijenjena na način da potrošaču onemogućuju ili pristup sudu ili uspostavu početne pravne i činjenične situacije kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, a ovdje kao da nema nepoštene ugovorne odredbe o nadležnosti suda daleko od mjesta prebivališta potrošača. Suprotno shvaćanje, kakvo promovira tuženik protivno je pravu Unije te u konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, koju jamči čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima 33/76 Rewe- Zentralfinanz, 45/76 Comet, 199/82 San Giorgio, C-432/05 Unibet), odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencije) i to čl. 6. i , povezano sa primjenom prava Unije, Direktive 93/13 koja potrošaču jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne i činjenične situacije (presuda C-145/15, Đ, t. 61.-63), na što posebice ukazuje presuda C- 432/05, Unibet, t. 44.:. Da je tome tako ukazuje i već ustaljena sudska praksa, kako Suda Unije, tako i sudska praksa u Republici Hrvatskoj.

Tužitelj je već gore naveo kako obvezujuće odluke Suda Europske unije, prije svega odluka C-243/08, Pannon, jasno navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba:

Isto stajalište zauzima i sudska praksa u Republici Hrvatskoj pa tužitelj primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25.4.2016.:

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018- 2 od 4.5.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019- 2 od 19.3.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2066/2017-2 od 15.11.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3.12.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28.1.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti: :

11. Uostalom, u prilogu podneska se dostavlja i daljnja praksa Županijskih sudova o ovom pitanju kao što se i dostavlja pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH koji je u svojoj odluci poslovni broj Gr1 143-2019-2 od 11.12.2019. konačno razriješio ovo pitanje na način da je utvrdio kako je ovakva ugovorna odredba nepoštena i ništetna i kako je nadležan sud, a u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju, prema mjestu prebivališta potrošača pa tako Vrhovni sud RH navodi:

. Sukladno svemu iznijetom predlaže se očito neosnovan prigovor nenadležnosti odbiti. KONAČNO, tužitelj ističe kako sam sud ima mogućnost provjere prebivališta tužitelja kroz sustav E-spisa te jasno može utvrditi kako isti prebiva u [adresa], kako je navedeno u samoj tužbi, a istovjetno je navedeno u svim ispravama samog tuženika koje u priložene u sudski spis.

12.Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika RBA d.d. glasi:

„Utvrđuje se da je četvrtotuženik RAIFFESENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

13. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa.

Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca. Da je tome tako jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju:

Članak 502.c

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove

Članak 118.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi:

„Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi:

„Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

. O izravnom učinku presuda iz spora kolektivne pravne zaštite Vrhovni sud RH izričito navodi:

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018- 2 od 26.5.2020. u kojoj jasno navodi:

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je de facto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak,

odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.

14. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Tužitelj ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarskim francima gdje se krediti u francima predstavljaju kao „akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.

15. U svom nalazu i mišljenju od 07. prosinca 2023 sudski vještak Marijan Jović je naveo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 11. listopada 2023. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2508/2021.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 418-50- 4212706. Za isplate kredita i plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je tuženiku na ime troška prijevremene otplate kredita dana 03.11.2010. platio naknadu u iznosu od 3.551,81 Kn (471,41 Eur)

U odnosu na tečaj:

Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja (negativne razlike):

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=29.480,10 (3.912,68 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

16. Tužitelj ističe kako je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je na ovaj način postupio u skladu s čl. 190. stavak 2. ZPP-a koja odredba tužitelju omogućava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave i tu u svim okolnostima u kojima preinaka nije rezultat skrivljenog ponašanja tužitelja, a što u navedenoj stvari svakako nije slučaj pošto je tužbeni zahtjev preciziran odmah i to u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom sudskom postupku, pogotovo i imajući na umu tuženikovo opstruiranje u smislu odbijanja dostave dokumentacije tužitelju.

Posebno se napominje kako je mogućnost preinake tužbenog zahtjeva omogućena izmjenama Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku iz 2019. godine (ZID ZPP 2019) konkretno čl. 39. ZID ZPP 2019, te je čl. 117. stavak 2. tog zakona propisano kako se ova odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, odnosno i na postupke pokrenute prije 1.9.2019. godine, kao dana stupanja na snagu ZID ZPP 2019.

Navedena izmjena ZPP-a i jest upravo izvršena s ciljem kako bi se strankama, konkretno tužiteljima, omogućilo da svoje tužbene zahtjeve usklade i konačno preciziraju u skladu s provedenim nalazima i mišljenjima sudskih vještaka u sudskim postupcima, a upravo je to slučaj u konkretnom predmetu.

17. U tom smislu, ne bi trebalo biti sporno, tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbeni zahtjev sve do zaključenja glavne rasprave što je, u skladu s postupovnim odredbama, i učinio.. Nadalje, zakonodavac je propisao kako, bez obzira na činjenicu protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, a ukoliko bi se tuženik preinaci protivio, odluku o dopuštenju preinake, sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, donosi sud i to primjenom načela „svrsishodnosti konačnog rješenja odnosa među strankama“, kao jedinog relevantnog kriterija u primjeni ove odredbe.. Imajući ovo na umu i primjenjujući upravo propisani kriterij svrsishodnosti, tužitelj ističe kako je tužba preinačena na način da je tužbeni zahtjev tek u svojoj visini povećan, a radi se o istovjetnom potraživanju koje je od početka ovog spora predmet postupka, dakle više plaćenim mjesečnim iznosima po kamati i po valuti kao i više plaćenom po glavnici kredita, pa je jasno kako je odlučivanje u ovom postupku o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uistinu svrsishodno za konačno rješenje konkretnog ugovornog odnosa među strankama jer se radi o potpuno istom ugovoru, istim činjenicama, odnosno istom ugovornom odnosu između istih stranaka.

Da je tome tako ukazuje uostalom i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, posl. broj Su IV–162/2021 od 26.11.2021. koje glasi:

18. U pogledu neosnovanosti prigovora zastare po preinaci istovjetnog tužbenog zahtjeva također je zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, u presudi poslovni broj Rev- 382/2024-2 od 5.6.2024. godine u kojoj se navodi:

19. U svom iskazu tužitelj FN je naveo:

Mogu kazati da 2007 god ja sam odlučio kupiti osobni automobil i otišao sam u auto kuću Krstulović te izabrao osobno vozilo marke Peugeot 407. -Mogu kazati da su mi Auto kući ponudili više banak na kojima bi mogao predići kredit s obzirom da nisam imao novca i auto sam mogao kupiti isključivo na kredit. Mogu kazati da sam ja izabrao Raiffeisen banku jer sa, bio njihov komitent i preko te banke sam primao plaću. Mogu kazati da kada sam došao u banku tuženika meni je ponuđen isključivo ovaj kredit u valuti CHF i nisu mi nuđeni drugi kredit. Mogu kazati da je ugovor o kreditu zaključen dana 27. lipnja 2007 god a otplaćen je u cijelosti 05.11.2010 god. Mogu kazati i to da je početna rata bilo nekih 540,00 tadašnjih njemačkih maraka ada bio porasla na nekih 580 njemačkih maraka. isto tako mogu kazati da me djelatnik banke koji mi je obrađivao kredit nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i eventualne promjene tečaja CHF do tada je tečaj CHF bio u cijelosti stabilan i nije se mijenjao .Mogu kazati da se radilo o tipskom ugovoru i nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora., Mogu kazati i to da je meni djelatnik banke pročitao taj ugovor ali ne znam da li mi ga je pročitao javni bilježnik je r se ne sjećam ,. Mogu kazati i to d a je namjena ovog automobila za osobne potrebe. Isto tako mogu kazati da ja u to vrijeme nisam znao što je to promjenjiva kamatna stopa i koji su rizici iste. Izabrao sam ovaj kredit u CHF iz razloga što mi je taj kredit ponuđen kao najpovoljniji a nisu mi nuđeni drugi krediti. N a posebno pitanje pun.tužitelja, ali je tužitelju netko u banci prilikom zaključenja ugovora o kreditu kazao tužitelju da će morati platiti naknadu ako prijevremeno zatvori kredit.

Tužitelj navodi da mu ton priliko zaključenja ugovora o kreditu to nitko nije kazao. N a posebno pitanje zam .pun. tuženika kada je tužitelj saznao da mora plati naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Tužitelj odgovara da je saznao u trenutku kada je odlučio zatvoriti kredit. Na posebno pitanje zam .pun. tuženika da li je pitao službenike u banci da mu pojasne vezano za tu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Tužitelj odgovara : vjerojatno sam ih pitao, ali nisam imao mogućnost na drugi način zatvoriti kredit nego platiti naknadu. Na posebno pitanje zam. pun. tuženika da li je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovor, a imao kakav obrt ili udio u trgovačkom društvu tužitelj odgovara da nije. Na posebno pitanja suca da li je banka tužitelju slala obavijesti o promjeni tečaja CHF i promjeni kamatne stope. Tužitelj odgovara da vjerojatno je ali kako sam ja pomorac to mi je vjerojatno primila supruga koja je vodila sve poslove vezano za predmetni kredit.

20. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja iz kojeg iskaza nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici nuđen samo kredit u valuti CHF da ga niti djelatnica banke niti javni bilježnik nije upozorila na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

21. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića iz kojeg nalaza i mišljenja bi nedvojbeno proizlazilo da je tužitelj platio više anuitete zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a isto vještvo je stručno i argumentirano i u skladu s dostavljenom dokumentacijom.

22. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe, zastupanja na ročištu od 11.10.2023, sastava podneska od 29.05.2024, zastupanja na ročištu od 10.06.2024,k zastupanja na ročištu od 14.10.2024, zastupanja na ročištu od 05.12.2024, zastupanje na ročištu od 10.02.2025, svaka radnja po 100 bodova, te pristupa na ročištu za objavu presude 50 bodova odnosno ukupno 1.600,00 eura uvećano za 25% PDV-a pa se tako dolazi do iznosa od 2.000,00 eura koji iznos je uvećan naime pristojbi tužbe, pristojbe presude te troška vještačenja u ukupnom iznosu od 345,18 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 2.345,18 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 17. ožujka 2025.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis