REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1658/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 17. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova zastupanja na ročištu održanom 13. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR, po osnovi krivnje tužitelja, kao neosnovan.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 029-50-4019927 sklopljenom 5. travnja 2007. između JL kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- čl. 7. st. 1.a) Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''

- čl. 7. st. 1.b) Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''… kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.289,93 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

− 2,06 EUR od 9. veljače 2009. do isplate,

− 14,21 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

− 15,58 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

− 13,30 EUR od 14. travnja 2009. do isplate,

− 1,05 EUR od 27. travnja 2009. do isplate,

− 0,93 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

− 13,43 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate,

− 0,13 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

− 10,84 EUR od 12. lipnja 2009. do isplate,

− 8,86 EUR od 13. srpnja 2009. do isplate,

− 0,51 EUR od 30. srpnja 2009. do isplate,

− 1,64 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

− 8,00 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

− 1,41 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

− 9,42 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

− 0,96 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

− 9,76 EUR od 26. listopada 2009. do isplate,

− 9,14 EUR od 11. studenog 2009. do isplate

− 0,38 EUR od 23. studenog 2009. do isplate,

− 11,22 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate,

− 0,56 EUR od 29. prosinca 2009. do isplate,

− 9,55 EUR od 22. siječnja 2010. do isplate,

− 5,32 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

− 4,89 EUR od 12. veljače 2010. do isplate,

− 4,80 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

− 6,28 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

− 6,14 EUR od 12. ožujka 2010. do isplate,

− 4,92 EUR od 19. ožujka 2010. do isplate,

− 3,44 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate,

− 1,65 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

− 5,92 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

− 5,92 EUR od 9. travnja 2010. do isplate,

− 5,59 EUR od 29. travnja 2010. do isplate,

− 5,68 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

− 4,30 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

− 5,74 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

− 2,58 EUR od 24. svibnja 2010. do isplate,

− 6,01 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

− 37,61 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

− 7,09 EUR od 12. srpnja 2010. do isplate,

− 28,59 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

− 0,97 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

− 34,65 EUR od 8. rujna 2010. do isplate,

− 0,48 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

− 32,71 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

− 0,42 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

− 28,87 EUR od 11. studenog 2010. do isplate,

− 37,53 EUR od 13. prosinca 2010. do isplate,

− 48,03 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

− 0,04 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

− 40,56 EUR od 9. veljače 2011. do isplate,

− 43,20 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate,

− 39,89 EUR od 12. travnja 2011. do isplate,

− 40,48 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate,

− 0,61 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

− 53,94 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,

− 55,92 EUR od 4. srpnja 2011. do isplate,

− 67,46 EUR od 3. kolovoza 2011. do isplate,

− 61,44 EUR od 8. rujna 2011. do isplate,

− 54,85 EUR od 10. listopada 2011. do isplate,

− 53,66 EUR od 2. studenog 2011. do isplate,

− 0,00 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

− 53,15 EUR od 9. prosinca 2011. do isplate,

− 56,27 EUR od 12. siječnja 2012. do isplate,

− 58,99 EUR od 15. veljače 2012.. do isplate,

− 59,35 EUR od 15. ožujka 2012 do isplate,

− 39,43 EUR od 17. travnja 2012. do isplate,

− 18,04 EUR od 19. travnja 2012. do isplate,

− 17,64 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

− 37,31 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

− 3,79 EUR od 24. svibnja 2012. do isplate,

− 17,75 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

− 41,86 EUR od 28. lipnja 2012. do isplate,

− 35,82 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

− 22,33 EUR od 23. srpnja 2012. do isplate,

− 58,53 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

− 36,36 EUR od 14. rujna 2012. do isplate,

− 21,08 EUR od 27. rujna 2012. do isplate,

− 35,28 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

− 19,79 EUR od 30. listopada 2012. do isplate,

− 36,43 EUR od 14. studenog 2012. do isplate,

− 21,17 EUR od 15. studenog 2012. do isplate,

− 58,81 EUR od 19. prosinca 2012. do isplate,

− 57,96 EUR od 14. siječnja 2013. do isplate,

− 53,20 EUR od 22. veljače 2013. do isplate,

− 57,24 EUR od 14. ožujka 2013. do isplate,

− 57,59 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

− 323,64 EUR od 29. svibnja 2013. do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.042,33 EUR s zateznim kamatama od 17. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.351,65 EUR s zateznim kamatama od 17. ožujka 2025. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su JL kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 5. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu 029-50-4019927, kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.535,41 CHF. Tužitelj smatra da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, iz razloga što se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo postupanje tuženika da je prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Nadalje, tužitelj da je 10. lipnja 2023. sklopio s navedenim korisnikom kredita Ugovor o ustupu tražbine kojim je korisnik kredita ustupio tužitelju tražbinu koju ima prema tuženiku po osnovi ništetnih odredaba u tom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli. Pojašnjava da je presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03) i to u razdoblju do 6. kolovoza 2007. protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07). S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 5. travnja 2007. te da sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, to da je navedena odredba ništetna. Stoga u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnosti te odredbe te povrat iznosa koje je tuženik primio temeljem te ništetne odredbe. Navodi da ne raspolaže nikakvom dokumentacijom, osim Ugovorom o kreditu, slijedom čega da je od tuženika zahtijevao dostavu dodatne dokumentacije, ali da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. S obzirom da ne može postaviti određeni zahtjev za isplatu iznosa primljenih od strane tuženika temeljem ništetnih odredbi prije nego li mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju te prije nego li se u ovom postupku, temeljem te dokumentacije, provede financijsko vještačenje, to podnosi stupnjevitu tužbu, kojom, u pogledu novčanog tužbenog zahtjeva, najprije zahtijeva da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu odgovarajuće dokumentacije, kako bi naknadno mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), jer da tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe uopće nije od tuženika zatražio dostavu nikakvih podataka, već nakon podnošenja predmetne tužbe, a kako tužitelj nije korisnik kredita, a tuženik je vezan odredbama Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka, to da mu je tuženik te podatke odbio dostaviti.

3. Podredno, tuženik smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati predmetnu isplatu od tuženika, jer da niti je korisnik kredita JL imao prema tuženiku tražbinu koja bi se mogla prenijeti na tužitelja, a sve i da jest, da bi se radilo o tražbini koja CL pripada kao potrošaču, što da tužitelj nedvojbeno nije, tako da je ustup potrošačke tražbine protivan samoj naravi te tražbine, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a pa da tužitelj nikakvu tražbinu protiv tuženika nije mogao steći.

4. Pored toga, tuženik tvrdi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača mogu primijeniti samo u postupcima koje je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a.

5. Nadalje, ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, neovisno o tome je li baš svakom pojedinom članu grupacije koja traži zaštitu povrijeđeno ili ugroženo to pravo ili interes, a da je na ovdje tužitelju teret dokaza da je i u konkretnom slučaju postojala takva povreda. Osim toga, tvrdi da se presude iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača odnose na povredu potrošačkih prava prilikom sklapanja ugovora o stambenom kreditu, dok je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen radi financiranja kupnje vozila.

6. Dakle, da tužitelj u svakom pojedinom slučaju mora dokazati da je osporavana valutna klauzula bila nepoštena, a time i ništetna, što znači da prema odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP-a/07, tužitelj mora najprije dokazati da predmetna valutna klauzula korisniku kredita nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ako to ne uspije dokazati, da se uopće ne može ocjenjivati njena poštenost, a ako uspije dokazati izostanak jednog od navedena tri obilježja, da se tada provodi test poštenosti, primjenom kojeg da je potrebno utvrditi je li se o predmetnoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a ako nije, uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Na jednaki način da predmetnu materiju reguliraju i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a/03.

7. Tuženik ističe da je valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu CL bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se je o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu JL kao potrošača.

8. Ističe da je u postupku kolektivne zaštite Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) zaključio da je odredba o valuti ugovaranja u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Međutim, da je VTS svoj zaključak temeljio isključivo na informacijama koje su banke dale potrošačima u predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, prije zasnivanja konkretnog ugovornog odnosa između potrošača i banke, a nije isključio mogućnost da su pojedini potrošači od banaka dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

9. Tako tuženik tvrdi da su CL tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF te da mu je bilo jasno koje su ekonomske posljedice ugovaranja tog tečaja, konkretno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, uz napomenu da u trenutku kada je sklapan Ugovor o kreditu na tržištu nisu bile vidljive okolnosti koje bi upućivale da će vrijednost valute švicarski franak u donos na vrijednost valute hrvatska kuna u budućnosti toliko značajno porasti, tako da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao CL sve one informacije kojima je i sam raspolagao.

10. Sve i da sud zaključi da u konkretnom slučaju valutna klauzula nije bila razumljiva CL, tuženik ističe da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a/07 (potrošač je imao utjecaja na sadržaj te odredbe), budući da je korisnik kredita mogao birati želi li sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR ili sklopiti ugovor bez valutne klauzule (kunski kredit).

11. Naposljetku, sve i da sud zaključi da se o predmetnoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se ne radi o jednostranoj klauzuli koja služi zaštiti interesa tuženika, niti tuženik temeljem te odredbe ostvaruje ekstra profit, budući da je i sam zadužen u toj valuti, već o klauzuli koja uzima u obzir interese obiju ugovornih strana u podjednakoj mjeri, imajući u vidu da je svaki korisnik kredita imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te da je onaj korisnik kredita koji je ugovorilo valutnu klauzulu u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu obveze. Ističe da je ono što je korisnika kredita dovelo u nepovoljan položaj, ali ne prema tuženiku, već općenito, bio izuzetno nagli i visok rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, koji nitko nije mogao predvidjeti, ali da se ta vrsta ''neravnoteže'' ne sanira kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz pravila o izmjeni ugovora zbog izmijenjenih okolnosti. Budući da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) izrijekom isključeni od konverzije svi ugovori o kreditu koji su do stupanja na snagu tog zakona bili otplaćeni, a da je konverzija propisana s ciljem otklanjanja neravnoteže koja je postojala između potrošača i banaka, to da proizlazi da je i sam zakonodavac zaključio kako u već otplaćenim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije postojala znatna neravnoteža na štetu potrošača.

12. Kako je predmetni Ugovor o kreditu već bio otplaćen, to da nije postojala znatna neravnoteža na štetu JL, a da su povrede na koje tužitelj ukazuje zabrane manjeg značaja zbog kojih se, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, ništetnost ne može isticati.

13. Naposljetku, tuženik ističe da osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe da se on ne može, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, smatrati nepoštenim stjecateljem te ističe prigovor zastare.

14. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj se je protivio iznijetim navodima tuženika, uz isticanje, u bitnom, da je on time što mu je prenesena potrošačka tražbina korisnika kredita prema tuženiku (prije nos koje da je dopušten, u smislu ZOO-a i aktualne sudske prakse Suda Europske unije), stupio u pravnu poziciju korisnika kredita, slijedom čega da je bio ovlašten tražiti od tuženika dostavu dokumentacije vezano za Ugovor o kreditu, da je ovlašten podnijeti stupnjevitu tužbu, da prema posljednjem stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara potraživanja povrata onog što je stečeno temeljem ništetne odredbe ili ugovora, počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem te ništetnosti, a kako konkretna odredba predmetnog Ugovora o kreditu još nije utvrđena ništetnom, to da zastara nije niti počela teći. Osim toga, da konkretna valutna klauzula korisniku kredita nije bila razumljiva, prije svega iz razloga što isti nije bio informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, koji je daleko veći nego kad se obveza ugovara u nekoj drugoj valuti, a s kojim rizicima je tuženik bio upoznat. Dakle, da tuženik nije upoznao korisnika kredita s činjenicom da valuta CHF sa sobom nosi i poseban rizik „valute utočišta“, da je jačanje tečaja valute CHF izvjesno, da HNB ne štiti tečaj valute HRK prema valuti CHF jednako kao što to čini glede tečaja valute HRK u odnosu na valutu EUR i da je upravo na potrošača prebačen cjelokupni rizik kretanja tečaja, dok da s druge strane tuženik ne snosi nikakav rizik. Prešućivanjem takve informacije tuženik da je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što da je dovelo do značajne neravnoteže na štetu korisnika kredita. Kako se o predmetnoj odredbi nije niti pojedinačno pregovaralo, to da je ista nepoštena i ništetna. Budući da je ništetnost posljedica nepoštenja i nesavjesnosti tuženika, to da se isti smatra nepoštenim stjecateljem, slijedom čega da mu je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

15. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o kreditu 029-50-4019927 sklopljen 5. travnja 2007. između tuženika kao kreditira i JL kao korisnika kredita (list 7. – 11. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), tuženikovi promotivni uvjeti za odobravanje građanima kredita za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. (list 27. – 28. spisa), obavijest o ustupanju tražbine (list 43. – 44. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 10. lipnja 2023. između JL kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 45. – 50. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), otplatni plan (list 77. – 79. spisa), knjigovodstvene kartice tuženika (list 80. – 86. spisa), izvadci tuženika o stanju po kreditu (list 87. – 89. spisa), obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa (list 90. – 93. spisa), obavijest tuženika o otplati kredita (list 94. spisa), saslušan je svjedok JL (list 114. – 115. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o. (list 128. – 146. spisa – osnovni nalaz i mišljenje, list 149. – 162. spisa – dopuna nalaza i mišljenja, list 172. – 174. spisa - pisano očitovanje vještaka, list 201. – 202. spisa – usmeni iskaz vještaka).

16. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

17. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti valutne klauzule sadržane u odredbi čl. 7. st. 1. a) i b) Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita JL tužitelju.

18. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

19. Nije sporno da je pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Nije sporno da je presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno, između ostalog, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1 siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak I. izreke).

21. Nije sporno da je, u konačnici, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, donio presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

22. Naposljetku, nije sporno da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku I. izreke.

23. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

24. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

25. Tako je i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona.

26. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

27. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

29. Iako tužitelj nije potrošač, isti je s potrošačem JL sklopio Ugovor o ustupu tražbine što ju je JL kao korisnik kredita/potrošač stekao prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

30. Naime, Ugovorom o kreditu kojeg je JL kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, CL odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.535,41 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju novog vozila Chevrolet (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), koji kredit se je trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje (čl. 2. st. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

31. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 5. travnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

32. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je JL sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje vozila koje bi joj trebalo služiti obavljanju njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog JL, slijedom čega se zaključuje da je JL Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

33. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 5. travnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega je ta odredba ocijenjena kao nepoštena.

34. Stoga se zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedene odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

35. Točno je da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena (tek) apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva CL, jer mu je prethodno tuženik dao sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo.

36. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

38. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

39. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

40. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

41. Stoga, kao što je to već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je upitno je li u konkretnom slučaju za JL bila razumljiva, u smislu je li on bio od strane tuženika potpuno informiran o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF (prema informacijama s kojima je tuženik tada mogao raspolagati) te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

42. Ako se utvrdi da CL valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena i, posljedično, ništava.

43. Stoga je na prijedlog stranaka izveden dokaz saslušanjem JL kao svjedoka (napominje se da u ovom postupku nije predloženo saslušanje zaposlenika banke – tuženika koji je u konkretnom slučaju pregovarao s JL u pogledu sklapanja Ugovora o kreditu).

44. Svjedok JL u svom iskazu potvrđuje da je potpisao predočeni mu Ugovor ok kreditu s lista 7. – 11. spisa. Navodi da mu je kredit bio potreban za kupnju auta u osobne svrhe (za prijevoz na posao), a u autokući u kojoj je kupovao auto su ga uputili kod tuženika, iz razloga što su s njima prethodno surađivali te je tuženikova poslovnica bila najbliža autokući. Nakon što je došao u poslovnicu tuženika, da su mu djelatnici tuženika, s obzirom na visinu njegove plaće, ponudili isključivo sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, s obzirom da njegova plaća nije bila dovoljno visoka za otplatu kredita u EUR. U banci da su mu rekli da su moguće manje varijacije u tečaju CHF, dakle, da početni iznos anuiteta može malo porasti, ali da neće doći do značajnijeg povećanja. Početni anuitet da je iznosio 1.149,00 kn, a kasnije je porastao na 1.670,00 kn, a takav porast da on nije mogao niti zamisliti prilikom sklapanja ugovora. Nitko od strane banke da ga nije posebno upozoravao da postoje određeni rizici prilikom sklapanja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Napomenuo je da je sam otplaćivao predmetni kredit, da je prije potpisivanja Ugovora o kreditu pročitao one stavke koje su mu bile bitne, a to su ukupan iznos kredita, rok otplate kredita i iznos pojedinačnog mjesečnog anuiteta te da mu ništa u pogledu predmetnog ugovora nije bilo nejasno. Kada je upitan od strane punomoćnice tuženika da li se je interesirao kod banke može li dobiti kredit uz valutnu klauzulu u nekoj drugoj valuti uz nuđenje dodatnih sredstava osiguranja, odgovorio je da mu je zaposlenik banke odmah rekao da on ne ispunjava uvjete za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u EUR, već isključivo s valutnom klauzulom u CHF te da on dodatnih pitanja u pogledu kreditiranja po nekim drugim uvjetima nije imao.

45. Uzevši u obzir iskaz navedenog svjedoka, iz kojeg proizlazi da je svjedoku nuđeno isključivo sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da isti prije sklapanja Ugovora o kreditu nije od strane zaposlenika tuženika dobio ikakve informacije o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, iako svjedok tvrdi da nije imao nikakvih nejasnoća po pitanju predmetnog Ugovora o kreditu, očito je da svjedoku nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko mu nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, a što je bilo presudno da se svjedoku s obzirom na njegova primanja uopće odobri predmetni kredit. Osim toga, očito je da svjedoku nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je isti imao saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na valutu Euro, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak.

46. Stoga, budući da svjedok nije dobio odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

47. Valja napomenuti da je bez pravnog uporišta stav tuženika da sama činjenica da je JL imao mogućnost sklapanja ugovora o kreditu za financiranje kupnje vozila s različitim valutnim klauzulama (u EUR i u CHF) znači da se je o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

48. Prije svega, iz iskaza JL proizlazi da on niti nije imao mogućnost odabira po pitanju ugovaranja valute kreditne obveze, ali sve i da jest, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR ili bi valuta obveze glasila u HRK, tada bi stopa redovnih kamata bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču CL nitko od strane tuženika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR.

49. Stoga JL nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, dakle, ista nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, što je, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

50. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač (korisnik kredita) JL imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

51. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

52. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

53. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je JL ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

54. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

55. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

56. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

57. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

58. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

59. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

60. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od JL u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne valutne klauzule u švicarskim francima.

61. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

62. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali posljednjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2007. (čl. 7. Ugovora o kreditu), a iz otplatnog plana tuženika proizlazi da je kredit isplaćen korisniku kredita 30. travnja 2007., da je prvi anuitet dospio 31. svibnja 2007., a posljednji 30. travnja 2013.

63. Iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

64. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a koje prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

65. S obzirom da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., to proizlazi da zastara nije nastupila (nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na restitucijske zahtjeve).

66. Dakle, u konkretnom predmetu primijenjeno je, po pitanju zastare, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., a ne ranije pravno shvaćanje koje je zauzeto u revizijskoj presudi VSRH-a, Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe u kolektivnom potrošačkom sporu i počinje ponovno teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.

67. Radi utvrđenja koji iznos je JL platio tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila 029-50-4019927 od 5. travnja 2007. (uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima, ugovorenu odredbom čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji iznos bi mu trebao platiti da nije ugovorena valutna klauzula, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka temeljem Ugovora o kreditu isplatila korisniku kredita u kunama te koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, izražena u HRK i EUR te na koje datume je ta preplata izvršena, sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o.

68. Iz osnovnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, njegove dopune, pisanog očitovanja i usmenog iskaza vještakinje Ljerke Živković proizlazi da je korisnik kredita JL platio tuženiku temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 17.482,37 HRK, odnosno 2.320,31 EUR (radi se o tzv. pozitivnim tečajnim razlikama, dok su negativne iznosile 228,78 kn/30,36 EUR). Vještakinja je dala pregled pojedinih mjesečnih preplata po osnovi valutne klauzule i datume na koje su te uplate izvršene (stupac 9. Tabele 1. dopune nalaza i mišljenja), doduše, pojedinačni iznosi tzv. pozitivnih tečajnih razlika su izraženi isključivo u kunama, a ne i u eurima, dok su tzv. neto tečajne razlike (preplata po valutnoj klauzuli kada se od pozitivnih tečajnih razlika odbiju negativne tečajne razlike) iskazane u obje valute.

69. Tuženik nije imao prigovora na konačni nalaz i mišljenje financijskog vještaka, ali je smatrao da je pravno pogrešno utvrđivati preplatu korisnika kredita po osnovi navodno ništetne valutne klauzule tako da fingira kao da su ugovorne strane sklopile ugovor bez valutne klauzule, jer da to nije bila volja ugovornih strana.

70. Tužitelj je smatrao da su nalaz i mišljenje, u svom konačnom obliku, manjkavi, jer da ne sadrže pojedinačne iznose preplate u okviru tzv. pozitivnih tečajnih razlika, ali je u svrhu ekonomičnosti postupka pristao tužbeni zahtjev specificirati prema iskazanim tzv. neto tečajnim razlikama (pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne tečajne razlike), iako bi prema uvriježenom stajalištu sudske prakse imao pravo zahtijevati puni iznos tzv. pozitivnih tečajnih razlika.

71. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, jer su izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke te jer unatoč opisanim manjkavostima (primjerice, ne postoji iskazana preplata u valuti EUR po osnovi valutne klauzule po pojedinim mjesecima uzimajući u obzir samo pozitivne tečajne razlike), tužitelj nije inzistirao na dopuni nalaza u tom dijelu, već je pristao na svoju štetu potraživati manji iznos od onog koji bi mu pripadao (manji za 30,36 EUR koliko iznose negativne tečajne razlike).

72. Tužitelj je odredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.289,93 EUR (neto tečajne razlike) s zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.

73. Budući da je tužbeni zahtjev, u konačnici, određen po pitanju glavnog i sporednih potraživanja, to su prigovori tuženika koji se tiču navodne nedopuštenosti stupnjevite tužbe postali bespredmetni.

74. Bespredmetni su i navodi tuženika da je tužitelj podneskom od 6. studenog 2024., kojim je konačno odredio novčani iznos čiju isplatu potražuje u ovom postupku, preinačio tužbu.

75. Naime, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (čl. 191. st. 1. ZPP-a).

76. Podneskom od 6. studenog 2024. tužitelj nije učinio ništa od gore navedenog.

77. Dakle, tužitelj je u ovom postupku najprije podnio stupnjevitu tužbu, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, budući da bez podataka koje mu tuženik nije htio dati, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz Ugovora o kreditu bio dužan dati, s obzirom da je korisnik kredita na tužitelja prenio tražbine koje je imao prema tuženiku po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i bez provođenja financijskog vještačenja temeljem tih podataka, tužitelj nije mogao odrediti novčani iznos čiju isplatu potražuje po osnovi ništetne valutne klauzule. Tek nakon što je financijski vještak pribavio od tuženika potrebne podatke i izračunao iznos navedene preplate, tužitelj je mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, što je inače obveza svakog tužitelja od samog podnošenja tužbe, u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP-a, samo što se kod stupnjevite tužbe taj trenutak odgađa do dostave potrebnih podataka i/ili provedbe odgovarajućeg vještačenja. Određenjem novčanog iznosa čiju isplatu potražuje u ovom postupku tužitelj nije preinačio tužbu, već je postupio sukladno svojoj obvezi iz čl. 186. st. 1. ZPP-a te odredio tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari.

78. Budući da podneskom od 6. studenog 2024. tužba nije preinačena, nije bilo mjesta niti da sud odlučuje o njenoj dopuštenosti, a niti o istaknutom prigovoru zastare u odnosu na ''povećani tužbeni zahtjev'', pri čemu se naglašava da kada bi se i radilo o preinaci tužbe (o čemu se ovdje ne radi), da bi se radilo o nepravoj preinaci, u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a, kojoj se tuženik ne može protivi te da se u tom slučaju zastara prekida već podnošenjem prvotne tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. – pravno shvaćanje Su- IV-123/2024-5, točka 2.).

79. S obzirom da su svi prigovori tuženika otklonjeni te da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik po osnovi ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu primio barem iznos od 2.289,93 EUR, koji iznos ne bi primio da se je za cijelo vrijeme otplate primjenjivao početni tečaj za CHF (pri čemu tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine po osnovi ispunjenja ugovora u visini utvrđenih negativnih tečajnih razlika, niti je u tom pogledu podnio kompenzabilnu protutužbu), to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu navedenog iznosa s zateznim kamatama na iznos od:

− 2,06 EUR od 9. veljače 2009. do isplate,

− 14,21 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

− 15,58 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

− 13,30 EUR od 14. travnja 2009. do isplate,

− 1,05 EUR od 27. travnja 2009. do isplate,

− 0,93 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

− 13,43 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate,

− 0,13 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

− 10,84 EUR od 12. lipnja 2009. do isplate,

− 8,86 EUR od 13. srpnja 2009. do isplate,

− 0,51 EUR od 30. srpnja 2009. do isplate,

− 1,64 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

− 8,00 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

− 1,41 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

− 9,42 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

− 0,96 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

− 9,76 EUR od 26. listopada 2009. do isplate,

− 9,14 EUR od 11. studenog 2009. do isplate

− 0,38 EUR od 23. studenog 2009. do isplate,

− 11,22 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate,

− 0,56 EUR od 29. prosinca 2009. do isplate,

− 9,55 EUR od 22. siječnja 2010. do isplate,

− 5,32 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

− 4,89 EUR od 12. veljače 2010. do isplate,

− 4,80 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

− 6,28 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

− 6,14 EUR od 12. ožujka 2010. do isplate,

− 4,92 EUR od 19. ožujka 2010. do isplate,

− 3,44 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate,

− 1,65 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

− 5,92 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

− 5,92 EUR od 9. travnja 2010. do isplate,

− 5,59 EUR od 29. travnja 2010. do isplate,

− 5,68 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

− 4,30 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

− 5,74 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

− 2,58 EUR od 24. svibnja 2010. do isplate,

− 6,01 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

− 37,61 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

− 7,09 EUR od 12. srpnja 2010. do isplate,

− 28,59 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

− 0,97 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

− 34,65 EUR od 8. rujna 2010. do isplate,

− 0,48 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

− 32,71 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

− 0,42 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

− 28,87 EUR od 11. studenog 2010. do isplate,

− 37,53 EUR od 13. prosinca 2010. do isplate,

− 48,03 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

− 0,04 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

− 40,56 EUR od 9. veljače 2011. do isplate,

− 43,20 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate,

− 39,89 EUR od 12. travnja 2011. do isplate,

− 40,48 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate,

− 0,61 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

− 53,94 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,

− 55,92 EUR od 4. srpnja 2011. do isplate,

− 67,46 EUR od 3. kolovoza 2011. do isplate,

− 61,44 EUR od 8. rujna 2011. do isplate,

− 54,85 EUR od 10. listopada 2011. do isplate,

− 53,66 EUR od 2. studenog 2011. do isplate,

− 0,00 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

− 53,15 EUR od 9. prosinca 2011. do isplate,

− 56,27 EUR od 12. siječnja 2012. do isplate,

− 58,99 EUR od 15. veljače 2012.. do isplate,

− 59,35 EUR od 15. ožujka 2012 do isplate,

− 39,43 EUR od 17. travnja 2012. do isplate,

− 18,04 EUR od 19. travnja 2012. do isplate,

− 17,64 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

− 37,31 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

− 3,79 EUR od 24. svibnja 2012. do isplate,

− 17,75 EUR od 26. lipnja 2012. do isplate,

− 41,86 EUR od 28. lipnja 2012. do isplate,

− 35,82 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

− 22,33 EUR od 23. srpnja 2012. do isplate,

− 58,53 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

− 36,36 EUR od 14. rujna 2012. do isplate,

− 21,08 EUR od 27. rujna 2012. do isplate,

− 35,28 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

− 19,79 EUR od 30. listopada 2012. do isplate,

− 36,43 EUR od 14. studenog 2012. do isplate,

− 21,17 EUR od 15. studenog 2012. do isplate,

− 58,81 EUR od 19. prosinca 2012. do isplate,

− 57,96 EUR od 14. siječnja 2013. do isplate,

− 53,20 EUR od 22. veljače 2013. do isplate,

− 57,24 EUR od 14. ožujka 2013. do isplate,

− 57,59 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

− 323,64 EUR od 29. svibnja 2013. do isplate.

80. Zatezne kamate teku od dana kada je prednik tuženika primio navedene iznose, jer se isti smatra nepoštenim stjecateljem, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

81. Budući da se radi o potraživanju nastalom u okviru potrošačkog ugovora o kreditu, zatezne kamate određuju se do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj: 153/2004.), a od 1. siječnja 2008. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa (čl. 1165. ZOO-a).

82. Tuženik je na posljednjem ročištu za glavnu raspravu održanom 13. veljače 2025. zatražio naknadu troškova zastupanja na tom ročištu u iznosu od 250,00 EUR, na teret tužitelja, po načelu krivnje, smatrajući da je do preotvaranja glavne rasprave i održavanja tog ročišta došlo isključivom krivnjom tužitelja, u smislu odredbe čl. 156. ZPP-a.

83. Točno je da je sud preotvorio glavnu raspravu, jer je deklaratorni tužbeni zahtjev kako je bio postavljen smatrao neodređenim, budući da nije točno označena i citirana odredba Ugovora o kreditu čije se utvrđenje ništetnosti zahtijeva, u kojem pogledu je tužitelj, po nalogu suda, ispravio/dopunio tužbu nakon čega su se ispunile pretpostavke za donošenje meritorne odluke o svim tužbenim zahtjevima, međutim, po ocjeni ovog suda takav propust tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može dovesti do snošenja troškova po načelu krivnje, u smislu odredbe čl. 156. st. 1. ZPP- a.

84. Stranka jest dužna podnijeti tužbu koja sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, ali ju je i sud dužan pozvati na ispravak/dopunu tužbe ako to nije učinila (a i tuženik je mogao u tom pogledu prigovoriti tužbi, što nije), a teoretski da je sud to učinio odmah po primitku tužbe ili bilo kada do prvog zaključenja glavne rasprave, tada glavna rasprava ne bi morala biti preotvorena i ne bi bilo ročišta od 13. veljače 2025.

85. Stoga sud smatra da je održavanje ročišta od 13. veljače 2025. posljedica spleta okolnosti nastalih tijekom predmetnog prvostupanjskog postupka, a ne isključivo skrivljenog postupanja tužitelja, slijedom čega je zahtjev tuženika za naknadu troškova zastupanja na navedenom ročištu po načelu krivnje valjalo odbiti kao neosnovan.

86. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

87. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 8.939,93 EUR (6.650,0 EUR za deklaratorni tužbeni zahtjev i 2.289,93 EUR za kondemnatorni tužbeni zahtjev) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 56,48 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj:

37/2023., dalje u tekstu: Uredba/, u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 8. ožujka 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 15. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 10. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 17. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 7. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 19. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 29. studenog 2024. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 17. prosinca 2024. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 24. siječnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 13. veljače 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za plaćeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 135,85 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 3.042,33 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

88. Ne pripada mu naknada za podnesak od 23. siječnja 2024, jer u istom ponavlja navode koje je već iznio u očitovanju na odgovor na tužbu, slijedom čega niti taj podnesak, a niti trošak koji je njegovim sastavljanjem nastao, nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, kao niti podnesak od 8. ožujka 2024.

89. Ne pripada mu niti naknada za podnesak od 4. ožujka 2024., jer uz isti isključivo dostavlja dokumentaciju, koju je bio dužan dostaviti već uz tužbu, slijedom čega niti taj podnesak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice.

90. Naposljetku, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka i koju sud dostavlja strankama, zajedno s presudom, putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

91. Stoga je preko iznosa od 3.042,33 EUR do zahtijevanog iznosa od 4.393,98 EUR, za iznos od 1.351,65 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja po osnovi naknade troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan

92. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku