REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2138/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza Glumina banka d.d. u stečaju, Zagreb, Strojarska cesta 20, OIB 97579212723, kojeg zastupa punomoćnica Željana Škare, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika SK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije vlasnika obrta [obrt]), kojeg zastupa punomoćnica Vesna Pušić Miličević, odvjetnica u [adresa], radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 30. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja odvjetnika ČK te tuženika i njegove punomoćnice, 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ U cijelosti se odbija tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Ugovor o prijeboju (kompenzaciji) od 3. prosinca 1998., zaključen između tužitelja s jedne strane te tuženika SK kao vlasnika obrta „ [obrt]“ i Glumina d.o.o., kao i Ugovor o kreditu broj IK 981184 zaključen 3. prosinca 1998. između tužitelja i Glumina d.o.o.

2. Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 9.641,03 eur, sa zateznim kamatama obračunatima po zakonskoj stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora, počevši od 3. prosinca 1998. do isplate, sve u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove sa zateznim kamatama obračunatima po zakonskoj stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora, počevši od donošenja presude do isplate, sve u roku od 8 dana.“

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 937,50 eur, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 30. travnja 2001. podnio tužbu radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, protiv I-tuženika [obrt], vlasnika SK i II- tuženika Glumina d.o.o. U predmetnoj tužbi navodi, u bitnome, da je između tužitelja i (oba) tuženika zaključen Ugovor o prijeboju (kompenzaciji) od 3. prosinca 1998., na iznos od 72.640,32 kn (sada 9.641,03 eur), kojim je tužiteljev dužnik prestao biti tuženik [obrt], obrt u vlasništvu SK, a postao tuženik Glumina d.o.o. Naime, na temelju ovog Ugovora o prijeboju tvrdi da je zaključen Ugovor o kreditu broj IK 981184 od 3. prosinca 1998., između tužitelja i tuženika Glumina d.o.o., a temeljem kojeg je tužiteljev dužnik za povrat iznosa od 72.640,32 kn Glumina d.o.o. Tvrdi da je društvo Glumina d.o.o. manje kvalitetan dužnik od ranijeg tužiteljevog dužnika, obrta [obrt] u vlasništvu SK. Zbog navedenog smatra da predmetne radnje predstavljaju pobojne pravne radnje tužitelja kao stečajnog dužnika i to iz razloga pobojnosti namjernog oštećenja vjerovnika tužitelja te, na temelju odobrenja stečajnog suca, predlaže utvrditi da su navedne pravne radnje, Ugovor o prijeboju i Ugovor o kreditu, bez pravnog učinka prema tužiteljevoj stečajnoj masi, uz zahtjev da mu tuženik [obrt], u vlasništvu DK isplati iznos od 72.640,32 kn, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. prosinca 1998. do isplate.

2./ Tijekom postupka tužitelj je, podneskom od 16. prosinca 2004., s obzirom da je tuženik SK obrt [obrt] u vezi djelovanja kojeg je utužen, odjavio 19. lipnja 2000., tužbu ispravio na način da je kao tuženika označio SK, ranije vlasnika obrta [obrt]. Nadalje, tijekom postupka tužitelj, potkrjepljujući tvrdnju da pobijane radnje predstavljaju namjerno oštećenje tužiteljevih vjerovnika, tvrdi da je tužitelj u vrijeme poduzimanja pobijanih radnji bio nesposoban za plaćanje, a koja okolnost da je strankama, sudionicima ovih radnji, bila poznata, kao i da se poduzimanjem pobijanjih radnji oštećuju tužiteljevih vjerovnici. Osim toga, tvrdi da su tužitelj i tuženik Glumina d.o.o. bliske osobe u smislu odredaba Stečajnoj zakona.

3./ S obzirom da ja nad tuženikom Glumina d.o.o. 29. ožujka 2005. otvoren stečajni postupak, u predmetnomje parničnom postupku rješenjem ovog suda (poslovni broj P-2843/2001 od 4. listopada 2001.) utvrđen prekid postupka. S obzirom da su se za vrijeme trajanja prekida utvrđenog zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad jednim od tuženika (Glumina d.o.o.) ostvarili razlozi za prekid postupka jer su i tužitelj i tuženik Glumina d.o.o. brisani iz sudskog registra nakon zaključenja stečajnih postupaka koji su se nad njima vodili, a prije donošenja rješenja o nastavku prekinutog postupka, to je rješenjem ovog suda (poslovni broj P- 2843/2001 od 10. svibnja 2024.) prekid utvrđen zbog prestanka postojanja prehodno navedenih stranaka.

4./ S obzirom da je pravni slijednik brisanog tužitelja, Stečajna masa iz Glumina banka d.d. u stečaju, podneskom od 20. lipnja 2024. prekinuti postupak predložio nastaviti samo u odnosu na tuženika SK, ranije vlasnika obrta [obrt], a niti tužitelj niti ostale stranke, odnosno njihovi slijednici, postupak nisu predložili nastaviti i u odnosu na slijednika brisanog tuženika Glumina d.o.o., to je rješenjem ovog suda (poslovni broj P-2843/2001 od 9. rujna 2024.) predmetni parnični postupak nastavljen u odnosu na tužitelja Stečajnu masu iza Glumnina banka d.d. u stečaju i tuženika SK, ranije vlasnika obrta [obrt], dok je u odnosu na tuženika Glumina d.o.o. postupak obustavljen (primjenom odredbe čl. 215.b st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

5./ U odgovoru na tužbu tuženik se prije svega protivio preinaci, smatrajući da je tužitelj podneskom od 16. prosinca 2004. tužbu preinačio označujući kao tuženika drugu osobu, u smislu odredbe čl. 192. ZPP-a. Osim toga, osporio je osovanost i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu s tužiteljem, niti sudionik kompenzacije na koju se tužitelj u tužbi poziva, ukazujući da tužitelj uz tužbu ispravu o kompenzaciji nije dostavio.

6./ Pogrešno tuženik smatra da bi se pravilnim njegovim označavanjem, s obzirom na činjenicu da je odjavio obrt u vezi djelovanja kojeg je nastao pravni odnos koji je predmet spora, radilo o promjeni osobe tuženika, imajući u vidu da obrt nema zasebnu pravnu osobnost, različitu od njegovog nositelja. Kao se u ovom dijelu ne radi o subjektivnoj preinaci u smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZPP-a, već o ispravku tužbe, pravilnim označavanjem tuženika, fizičke osobe ranije vlasnika obrta, to je bez učinka na dopuštenost takvog tužiteljevog ispravka tuženikovo protivljenje. Za dodati je da je pogrešno shvaćanje tužitelja da pristanak osobe koje u parnicu treba stupiti ne bi bio potreban kada bi se radilo o subjektivnoj preinaci tužbe. Pristanak osobe koja treba u parnicu stupiti umjesto tuženika je uvijek potreban, a tuženika (dotadašnjeg) samo ako se već upustio u raspravljanje (čl. 192. st. 2. ZPP-a). Konačno, pogrešno smatra tuženik da tužitelj predmetnim podneskom od 16. prosinca 2004. tužbu nije ispravio glede pravilne oznake tuženika jer je iz sadržaja ovog podneska, a tako i iz kasnijih tužiteljevih podnesaka, nedvojbeno da je kao tuženika pravilno označio SK, dodajući da se radi o sporu u vezi djelovanja obrta [obrt] kojeg je isti ranije bio vlasnik, a koji je obrt u međuvremenu odjavljen.

7./ Očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu, tužitelj je naveo da je kao davatelj kredita s tuženikom LK kao vlasnikom obrta [obrt] zaključio Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 98-0215 od 1. travnja 1998., kojim je tuženiku odobrio kredit u iznosu od 38.937,64 DEM. Tužitelj kao davatelj kredita i Glumina d.o.o. kao korisnik kredita (i jamac) da su 3. prosinca 1998. zaključili Ugovor o kreditu koji je predmet pobijanja na iznos od 19.441,78 DEM odnosno 72.640,32 kn. U višestrukoj kompenzaciji, koja je također predmet pobijanja, da je Glumina d.o.o. sudjelovala s tražbinom iz prethodno navedenog Ugovora o kreditu, koji da je zaključen isti dan kao i višestruka kompenzacija i na iznos iz ove kompenzacije (72.640,32 kn). Tvrdi da Glumina d.o.o. do zaključivanja višestruke kompenzacije nije imalo tražbinu prema tužitelju i da je Ugovor o kreditu između ovih društava zaključen kako bi nastala obveza tužitelja prema Glumina d.o.o. navedena u višestrukoj kompenzaciji iz čega da je jasna namjera oštećenja tužiteljevih vjerovnika. Tvrdi da je u vrijeme poduzimanja pravnih poslova koji su predmet pobijanja tužitelj bio nesposoban za plaćanje i da je ispunjavao uvjete za otvaranje stečajnog postupka. Ove činjenice da su bile općepoznate, svakako poznate osobama ovlaštenima zastupati tužitelja, društvu Glumina d.o.o. koje je osoba bliska tužitelju, ali i tuženiku. Stoga da su sudionici pobijanih pravnih poslova znali da se njihovim poduzimanjem oštećuju tužiteljevi vjerovnici, odnosno da im to nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, umjesto da tuženik tužitelju podmiri tražbinu iz prethodno među njima zaključenog Ugovora o kreditu za kupnju vozila, poduzetim radnjama koje su predmet pobijanja da je tužiteljev dužnik po osnovi povrata iznosa iz ovog kredita postalo društvo Glumina d.o.o., koje da je u vrijeme poduzimanja ovih radnji također bilo nesposobno za plaćanje te je nad njime kasnije otvoren stečajni postupak. Ukazuje i na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanu u odluci poslovni broj Pž-1546/2017 od 9. lipnja 2017., za koju smatra da je primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer su predmet pobijanja bili slični poslovi u kojima su sudjelovali, između ostalih, tužitelj i Glumina d.o.o., a u kojoj je utvrđeno da se radi o pobojnim pravnim radnjama stečajnog dužnika i to namjernog oštećenja tužiteljevih vjerovnika te iz koje je razvidno da se radilo o sličnoj praksi u poslovanju tužitelja upravo s namjerom oštećenja tužiteljevih vjerovnika. Konačno, tvrdi da su u konkretnom slučaju, osim što su ispunjene posebne pretpostavke pobijanja vezane uz razlog pobijanja namjerno oštećenje, ispunjene i opće pretpostavke pobijanja, jer da su pobijane radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, da se njima oštećuju tužiteljevi vjerovnici te da bi se uspješnim pobijanjem povećala mogućnost namirenja tužiteljevih vjerovnika.

8./ S obzirom da je tužitelj u podnesku od 16. prosinca 2004., kojim je ispravno naznačio tuženika, zatezne kamate potraživao prema zakonskoj stopi, u kojem je dijelu njegov zahtjev bio neodređen jer mjerodavne zakonske odredbe propisuju više stopa zakonske zatezne kamate, tužitelj je na ročištu 30. siječnja 2025. zahtjev u ovom dijelu odredio navodeći da zatezne kamate potražuje obračunate po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora. Pogrešno smatra tuženik da bi se u ovom dijelu radio o objektivnoj preinaci tužbe. Naime, tužbeni zahtjev mora biti određen glede glavne stvari i sporednih traženja (čl. 186. st. 1. ZPP-a) pa je tužitelj, kada je neodređeno postavljen zahtjev glede sporednog traženja odredio, tužbu ispravio, a ne preinačio (izmijenio) (razlog iz odredbe čl. 191. ZPP-a).

9./ U daljnjem tijeku postupka tuženik je naveo da nije sporno da je u svojstvu vlasnika obrta [obrt] zaključio s tužiteljem pravne poslove kako to tužitelj tvrdi, dakle Ugovor o kreditu za kupnju vozila i Izjavu o prijeboju od 3. prosinca 1998. koju je tužitelj tijekom postupka dostavio u spis. Tvrdi da su sva potraživanja tužitelja prema tuženiku na temelju ovih pravnih poslova prestala. Osim toga, istaknuo je prigovor nepravovremenosti predmete tužbe i prigovor izostanka odobrenja stečajnog suca za pobijanje pravnih radnji, jer smatra da se odobrenje ne odnosi na tuženika osobno, već vlasnika obrta koji da je obrt bio odjavljen prije davanja odobrenja i podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, ukazuje da tuženik nije stranka Ugovora o kreditu koji je predmet pobijanja, slijedom čega da je u ovom dijelu zahtjev tužitelja svakako neosnovan u odnosu na tuženika. Smatra da je u odnosu na predmet pobijanja Ugovor o prijeboju tužitelj tužbom bio dužan obuhvatiti sve sudionike prijeboja, a osim toga da je tužitelj imao mogućnost, ako smatra da se radi o namjernom oštećenju, postupak nastaviti u odnosu na pravnog slijednika Glumina d.o.o., s obzirom na izvršeni upis stečajne mase, a što da je propustio učiniti. Osporava da bi bile ispunjenje opće pretpostavke pobijanja i da bi poduzetim radnjama tužiteljevi vjerovnici bili oštećeni te da bi se uspješnim pobijanjem ostvarilo bolje namirenje tužiteljevih vjerovnika. Tužiteljeve tvrdnje o namjernom oštećenju osporava ukazujući i da je ranije tijekom postupka samo društvo Glumina d.o.o. u odgovoru na tužbu u ovoj pravnoj stvari navelo da pobijane radnje nisu poduzete s namjerom oštećivanja vjerovnika, već radi razrješavanja međusobnih dužničko-vjerovničkih odnosa na najbolji mogući način te da je Glumina d.o.o. u vrijeme poduzimanja ovih radnji podmirivala svoje obveze prema tužitelju. Osporava da bi tuženik, sve i da je kod drugih sudionika postojala namjera oštećivanja tužiteljevih vjerovnika, za takvu namjeru znao ili mogao znati jer da mu financijsko stanje i poslovanje, kako tužitelja tako i Glumina d.o.o. nije bilo poznato te da nije imao saznanja o blokadi računa ovih društava. Konačno, ukazuje da je u pobijanom prijeboju sudjelovao kao vlasnik obrta, koji da za obveze obrta odgovara samo s imovinom koju je unio u obrt, a kako je obrt prethodno pokretanju ove parnice odjavio to i da je stoga istaknuti tužbeni zahtjev neosnovan.

10./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: Ugovor o kreditu broj IK 981184 od 3. prosinca 1998. (list 5-6 spisa), odobrenje stečajnog suca od 24. travnja 2001. (list 7 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 36-43, 77-78 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 47 spisa), oglas iz Narodnih novina od 6. travnja 2005. o otvaranju stečajnog postupka nad Glumina d.o.o. (list 55 spisa), prijedlog Hrvatske narodne banke od 6. travnja 1999. za pokretanje stečaja nad tužiteljem (list 56-57 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-83/99 od 30. travnja 1999. o otvaranju stečaja nad tužiteljem (list 58-60 spisa), potvrda Financijske agencije o solventnosti Glumina d.o.o. na dan 12. ožujka 2002. (list 61 spisa), sudska praksa (list 76 i 108-114 spisa), potvrda Financijske agencije od 7. prosinca 2022. za tuženika (list 103 spisa), Izjava o prijeboju (kompenzaciji) od 3. prosinca 1998. (list 105 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju vozila od 1. travnja 1998., solemniziran pod brojem OU-461/98-1 (list 116- 122 spisa), dio izvješća (list 123 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj St-10/2011 od 24. veljače 2023. u upisu stečajne mase iz Glumina d.o.o. u stečaju (list 140-143 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem tuženika (list 153-154 spisa), s obzirom da je tužitelj tijekom postupka odustao od predloženog saslušanja stranaka, dakle saslušanja zastupnika po zakonu tužitelja (stečajnog upravitelja), odnosno od predloženog saslušanja svjedoka, dakle osoba koje su za tužitelja i Glumina d.o.o. potpisale ugovore koji su predmet pobijanja, a tuženik saslušanje drugih stranaka ili svjedoka nije niti predlagao.

11./ Neosnovano je tuženikovo protivljenje korištenju isprava koje je tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari. Prije svega valja navesti da je pripremno ročište na kojem je prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen održano 10. listopada 2024., u skladu s odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22). Pogrešno smatra tuženik da bi se u predmetnom postupku primjenjivale odredbe u postupcima u sporovima male vrijednosti. Kako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev, osim na isplatu koju tužitelj potražuje od tuženika, odnosi i na pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, to se, neovisno o vrijednosti predmeta spora ne radi o sporu male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev ne odnosi samo na potraživanje u novcu već i na utvrđenje da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika (razlog iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a. Stoga, neovisno o vrijednosti predmeta spora nema mjesta primjeni odredaba o sporovima male vrijednosti. U redovnim je postupcima, o kakvom je u konkretnom slučaju riječ, iznimno dopušteno iznositi činjenice i predlagati dokaze i na glavnoj raspravi (čl. 299. ZPP-a). U odnosu na tuženikovo protivljenje korištenju isprava koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 24. listopada 2024., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, prije svega valja imati u vidu da je tužitelj priložio ispravu o Prijeboju od 3. prosinca 1998., dakle dokaz korištenje kojeg je predložio do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, tužitelj je priložio i isprave iz spisa ovog suda o stečajnom postupku nad tužiteljem, korištenje kojih je predložio do zaključenja prethodnog postupka, ali koje je isprave već ranije, do zaključenja prethodnog postupka, dostavio u spis. Dakle, u ovom se dijelu ne radi o novim činjenicama i dokazima. Osim toga, tužitelj je uz predmetni podnesak dostavio i Ugovor o kreditu zaključen s tuženikom (Ugovor o kreditu za vozilo broj ZF 98-0215 od 1. travnja 1998.). S obzirom da se radi o Ugovoru navedenom u Izjavi o prijeboju od 3. prosinca 1998., to se, prema shvaćanju ovog suda ne radi o novoj činjenici, već činjenici koja proizlazi iz pravovremeno, do zaključenja prethodnog postupka, predloženog dokaza Izjave o prijeboju od 3. prosinca 1998. Osim toga, tuženik zaključivanje navedenog pravnog posla ugovora o kreditu s tužiteljem radi kupnje vozila u konačnici nije niti osporavao. Stoga je, po shvaćan ju ovog suda, tuženikovo protivljenje korištenju ove isprave suprotno svrsi radi koje je su procesnim odredbama uspostavljena ograničenja strankama u iznošenju novih činjenica i predlaganju novih dokaza. Konačno, tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka dostavio i potvrdu Financijske agencije izdanu u odnosu na tuženika, iz koje je razvidno da isti nema evidentiranih neizvršenih osnova za plaćanje. Imajući u vidu činjenice na kojima tužitelj tužbu osniva, tvrdeći da je kao posljedica pobijanih radnji na mjesto tuženika kao njegovog dužnika došao manje kvalitetan dužnik (Glumina d.o.o.), to za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije od utjecaja činjenica koja iz navedene isprave proizlazi, da je tuženik 7. prosinca 2022., dakle znatno nakon poduzimanja radnji koje su predmet pobijanja bio sposoban za plaćanje. Dakle, predmetna isprava nije od utjecaja na donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari pa je tuženikov prigovor njezinom korištenju bespredmetan. U odnosu na tuženikovo protivljenje korištenju sudske prakse na koju se tužitelj u predmetnom podnesku, nakon zaključenja prethodnog postupka, poziva i koju dostavlja, valja reći da sudska praksa ne predstavlja niti novu činjenicu niti novi dokaz pa se svakako procesna pravila o prekluzijama u iznošenju činjenica i predlaganju dokaza ne odnose na sudsku praksu na koju se stranke u prilog osnovanosti svojih navoda pozivaju.

12./ Imajući u vidu da je tužitelju na pripremnom ročištu održanom 10. listopada 2024. sud ukazao ne njegovu dužnosti dostaviti isprave na koje je poziva u prilog osnovanosti svojih navoda te da takve isprave sud neće pribavljati vršenjem od strane tužitelja predloženog uvida u stečajni spis ovog suda u stečajnom postupku koji se nad tužiteljem vodio (poslovni brod St-83/99), već da je tužitelj iz ovog spisa dužan dostaviti isprave na kojima potkrjepljuje svoje tvrdnje o ispunjenju općih i posebnih pretpostavki pobijanja, poglavito onih na okolnost da stečajna masa nije bila dostatna za namirenja tražbina te da bi se uspješnim pobijanjem u konkretnom slučaju omogućilo bolje namirenje tužiteljevih vjerovnika, nakon čega je tužitelju određen i dodatni rok radi dostave ovih isprava, sve u skladu s odredbom čl. 232. st. 1. i 3. ZPP-a, nakon čega je tužitelj propustio dostaviti isprave iz stečajnog spisa kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o ispunjenju rečenih općih pretpostavki pobijanja, već je ponovno ustrajao s dokaznim prijedlogom da sud radi utvrđenja odlučnih činjenica izvrši uvid u stečajni spis, bez navođenja da bi takve isprave bez uspjeha pokušao sam pribaviti, takav je dokazni prijedlog ponovno odbijen.

13./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

14./ Predmet spora jest pobijanje pravnih radnji tužitelja kao stečajnog dužnika s posljedicom da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Ugovor o prijeboju (višestruka kompenzacija) i Ugovor o kreditu, oba posla zaključena 3. prosinca 1998., a zaključivanjem kojih je prestala obveza tuženika isplatiti tužitelju dug po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila, u iznosu od 72.640,32 kn, odnosno kojim je pobijanim poslovima nastala obveza tužitelja iznos iz Ugovora o prijeboju (72.640,32 kn) odobriti Gumina d.o.o. kao korisniku kredita za obrtna sredstva, a ovaj se korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti tužitelju, pod uvjetima i na način određen pobijanim Ugovorom o kreditu. S obzirom na istaknuti tužbeni zahtjev radi pobijanja ovih pravnih poslova, tužitelj nadalje predlaže naložiti tuženiku vratiti u stečajnu masu korist stečenu na osnovi pobijanih pravnih radnji, odnosno podmiriti dug prema tužitelju po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila, naveden u pobijanom prijeboju kao tražbina tužitelja prema tuženiku koja višestrukom kompenzacijom prestaje, u iznosu od 72.640,32 kn, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. prosinca 1998.

15./ Među strankama nije sporno da je 1. travnja 1998. tužitelj kao davatelj kredita odobrio tuženiku, tada kao vlasniku obrta [obrt], kredit u iznosu od 38.937,64 DEM, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tužitelja na dan zaključenja ovog Ugovora o kreditu (broj ugovora ZF 98-0215), na rok otplate od 36 mjeseci, uz kamatnu stopu od 15,5% godišnje, i to za kupnju vozila kod društva Glumina leasing d.o.o., pobliže navedenih u samom ugovoru, pri čemu se kredi isplaćuje na račun prodavatelja vozila.

16./ Nije sporno da je 3. prosinca 1998. zaključena višestruka kompenzacija u vezi koje je sastavljena Izjava o prijeboju (kompenzaciji), radi prestanka tražbina u iznosu od 72.640,23 kn, a u kojoj su sudjelovali Glumina d.o.o. kao dužnik društva PINO-TRADE d.o.o. (po osnovi računa iz specifikacije koja međutim prijeboju nije priložena), PINO-TRADE d.o.o. kao dužnik tuženika, tada vlasnika obrta [obrt] po osnovi kratkoročne pozajmice, tuženik tada kao vlasnik obrta [obrt] kao dužnik tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu za vozilo br. ZF 98-0215, te tužitelj kao dužnik Glumina d.o.o. po osnovi ugovora IK 981184. Ispravu o ovoj višestrukoj kompenzaciji, dakle ugovoru o prijeboju kojim prebijaju u njima navedene tražbine unatoč izostanka pretpostavke uzajamnosti, potpisali su svi sudionici ovog višestranog ugovora o prijeboju.

17./ Ugovor naveden u predmetnoj višestrukoj kompenzaciji, po osnovi kojeg tužitelj duguje Glumnina d.o.o. iznos iz predmetne kompenzacije, broj IK 981184 je Ugovor o kreditu zaključen 3. prosinca 1998. između tužitelja kao davatelja kredita i Glumina d.o.o. kao korisnika kredita. Ovim Ugovorom tužitelj odobrava Glumina d.o.o. kredit za obrtna sredstva u iznosu od 72.640,32 kn odnosno 19.441,78 DEM, uz navođenje u ugovoru da je ovaj iznos nastao temeljem kompenzacije od 3. prosinca 1998. (čl. 3. ovog Ugovora). Glumina d.o.o. se navedeni iznos obvezuje vratiti u roku od 10 godina, u protuvrijednosti DEM prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, uz ugovoreni rok odgode otplate kamata i glavnice u roku od jedne godine, a kamate se ugovaraju po stopu u visini od 10% godišnje.

18./ Među strankama je sporno da li su u konkretnom slučaju ispunjenje pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, i to procesne u smislu pravovremenosti tužbe i odobrenja stečajnog suca, odnosno opće pretpostavke pobijanja (čl. 127. SZ-a) te posebne vezane uz razlog pobijanja namjerno oštećenje tužiteljevih vjerovnika (čl. 131. SZ-a). U odnosu na pobijani Ugovor o kreditu tuženik osnovanost zahtjeva osporava ističući prigovor promašene pasivne legitimacije jer da nije stranka ovog Ugovora. U odnosu na pobijani Ugovor o prijeboju, tuženik osim što osporava da bi njegovim zaključivanjem tužiteljevi vjerovnici bili oštećeni i da bi tužitelj ovaj ugovor zaključio s namjerom oštećivanja svojih vjerovnika, tvrdi da za takvu namjeru nije znao niti da je znao da bi tužitelj odnosno Glumina d.o.o. u vrijeme zaključivanja ovih ugovora bili nesposobni za plaćanje jer da nije imao saznanja o blokadi računa ovih društava. Nadalje, tuženik smatra da je tužitelj tužbom radi pobijanja Ugovora o prijeboju trebao obuhvatiti sve sudionike, a posljedica da je neosnovanost zahtjeva istaknutog samo prema tuženiku. Konačno, ukazuje da je obrt u vezi poslovanja kojeg su predmetni poslovi poduzeti odjavio pozivajući se na ograničenu odgovornost kao ranijeg vlasnika obrta koji da za obveze obrta odgovora samo imovinom unesenom u obrt.

19./ S obzirom da je predmet spora pobijanje pravnih radnji tužitelja kao stečajnog dužnika, nad kojim je stečajni postupak otvoren rješenjem ovog suda poslovni broj St-83/99 30. travnja 1999. mjerodavne su odredbe Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/1996, 161/1998, 29/1999, 129/2000, 123/2003, 197/2003, 187/2004, 82/2006, 116/2010, 25/2012, 133/2012, 45/2013, dalje SZ).

20./ Neosnovano tuženik prigovara pravovremenosti tužbe. Naime, u skladu s odredbom čl.141. st. 2. tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka. S obzirom da je stečajni postupak otvoren 30. travnja 1999., a tužbu je tužitelj podnio preporučenom poštanskom pošiljkom 30. travnja 2001. pa se dan predaje pošti smatra danom predaje sudu (čl. 113. st. 2. u vezi s čl. 112. st. 3. ZPP-a), to je utvrđeno da je tužba podnesena u zakonskom roku.

21./ Odobrenjem poslovni broj St-83/99 od 24. travnja 2001. stečajni je sudac odobrio tužitelju podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji Ugovora o prijeboju i Ugovora o kreditu IK 981184, oba od 3. prosinca 1998. i to protiv tuženika [obrt], vlasnika SK i Glumina d.o.o. Iako je tuženik obrt [obrt] odjavio 19. lipnja 2000., kako proizlazi iz izvatka iz obrtnog registra, dakle prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem i prije davanja odobrenja stečajnog suca za pobijanje, navedeno nije od utjecaja u konkretnom slučaju. Kako je ranije već navedeno, obrt nema zasebnu pravnu osobnost, već je nositelja prava i obveza nastalih djelovanjem obrta njegov vlasnik. S obzirom da je odobrenje dano upravo u odnosu na tuženika kao vlasnika obrta, nije od utjecaja što je isti obrt u međuvremenu odjavio pa slijedom toga niti činjenica da je obrt odjavljen bio i u vrijeme davanja odobrenja od strane stečajnog suca. Slijedom navedenog, neosnovano tuženik prigovara da tužitelj nema potrebno odobrenje stečajnog suca u smislu odredbe čl. 141. st. 4. SZ-a.

22./ U skladu s odredbom čl. 141. st. 3. SZ-a, tužba radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika podnosi se protiv osobe prema kojoj je pobijana radnja poduzeta. Osnovano stoga ističe tuženik da jedna od pobijanih pravnih radnji, Ugovor o kreditu broj IK 981184, nije pravna radnja koja bi bila poduzeta prema njemu jer se radi o ugovoru zaključenom između tužitelja i društva Glumina d.o.o. Stoga je, imajući u vidu da je postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na Glumina d.o.o. kao tuženika obustavljen, u ovom dijelu osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Stoga je neosnovan tužiteljev zahtjev istaknut prema tuženiku radi utvrđenja da je, kao pobojna pravna radnja stečajnog dužnika, bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja Ugovor o kreditu broj IK 981184, zaključen između tužitelja i Glumina d.o.o.

23./ U odnosu na među strankama spornu osnovanost tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, odnosno jesu li ispunjenje opće i posebne pretpostavke za pobijanje Ugovora o prijeboju od 3. prosinca 1998., kojim je prestala tuženikova obveza prema tužitelju po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila u iznosu od 72.640,32 kn, s posljedicom da je tuženik ovaj iznos imovinske koristi stečene na temelju pobijane radnje vratiti u stečajnu masu valja navesti sljedeće.

24./ Odredbom čl. 127. st. 1. SZ-a propisane su opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika te je određeno da pravne radnje stečajnog dužnika poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama SZ- a.

25./ U konkretnom slučaju, pravna radnja koja je predmet pobijanja Ugovor o prijeboju poduzeta je prije otvaranja stečajnog postupka jer je ovaj Ugovor zaključen 3. prosinca 1998. kada su nastupili njegovi učinci (čl. 138. st. 1. SZ-a), a stečaj je nad tužiteljem otvoren 30. travnja 1999.

26./ Daljnja opća pretpostavka za pobijanje jest da stečajna masa nije dostatna za namirenje tražbina svih stečajnih vjerovnika, jer samo u tom slučaju se pobijanom radnjom može remetiti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika i/ili se pojedini stečajni vjerovnici mogu stavljati u povoljniji položaj, a uspješnim pobijanjem pravne radnje došlo bi do povećanja stečajne mase i stoga povećanja mogućnosti za potpunije namirenje stečajnih vjerovnika.

27./ Sve i kada bi se prihvatile kao osnovane tužiteljeve tvrdnje da su zaključivanjem predmetnog Ugovora o prijeboju oštećeni njegovi vjerovnici jer je tužiteljev dužnik umjesto solventnog tuženika postalo insolventno društvo Glumina d.o.o., nad kojim je kasnije otvoren i zaključen stečajni postupak, dakle od kojeg tužitelj svoju tražbinu očito nije uspio naplatiti, a uspješnim pobijanjem pravne radnje da bi došlo do povećanje stečajne mase jer bi tuženik kao raniji dužnik bio dužan ispuniti tužitelju tražbinu po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila br ZF-98-0215 u iznosu od 72.640,32 kn, jer temeljem pobijene višestruke kompenzacije ova tražbina ne bi prestala, tužitelj nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnju da su poduzete pobijane radnje za posljedicu imale oštećenje njegovih vjerovnika jer da stečajna masa u stečajnom postupku nad tužiteljem nije bila dovoljna za namirenje tražbina svih stečajnih vjerovnika.

28./ Tužitelj je naime, na pripremnom ročištu, nakon što je odbijen njegov dokazni prijedlog uvida u stečajni spis radi utvrđenja odlučnih činjenica, predložio dodjelu roka radi dostave iz stečajnog spisa isprava na okolnost da stečajna masa nije bila dostatna za namirenje tražbina stečajnih vjerovnika. Međutim, tužitelj ove isprave nije potom dostavio već je u daljnjem tijeku postupka ponovno predložio da sud uvidom u stečajni spis pribavi podatke o stanju stečajne mase, priznatim tražbinama stečajnih vjerovnika, troškovima stečajnog postupka i obvezama stečajne mase, koji je njegov dokazni prijedlog, kako je ranije navedeno, sud odbio.

29./ S obzirom da je tuženik osporio, između ostalih i, ispunjenje općih pretpostavki pobijanja, a da tužitelj, na kojemu je teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a), nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi tvrdnju o ispunjenju općih pretpostavki potkrijepio, dakle kojima bi dokazao osnovanost tvrdnje da je zaključivanje pobijanog Ugovora o prijeboju za posljedicu imalo oštećenje vjerovnika jer da stečajna masa nije bila dostatna za namirenje tražbina svih stečajnih vjerovnika, utvrđeno je da ova opća pretpostavka pobijanja u konkretnom slučaju nije ispunjenja.

30./ No, sve i kada bi se prihvatila osnovanost tužiteljevih navoda o ispunjenju opće pretpostavke pobijanja, po ocjeni ovog suda, tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da bi bile ispunjene posebne pretpostavke u odnosu na zakonski razlog za pobijanje na koji se poziva, dakle namjerno oštećenje vjerovnika iz odredbe čl. 131. SZ-a.

31./ Odredbom čl. 131. SZ-a propisano je da se pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (st. 1.). Smatrat će se da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (st. 2.). Naplatni ugovor sklopljen između dužnika i njemu bliske osobe može se pobijati ako se stečajni vjerovnici njime izravno oštećuju. Taj se ugovor ne može pobijati ako je sklopljen ranije od dvije godine prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili ako druga strana dokaže da joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila poznata niti joj je morala biti poznata namjera dužnika da ošteti vjerovnike (st. 3.).

32./ Odlučne činjenice u navedenim u vezi utvrđene su kako slijedi.

33./ Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem podnijela je 6. travnja 1999. Hrvatska narodna banka pa je dakle pobijana pravna radnja zaključivanja Ugovora o prijeboju od 3. prosinca 1998. poduzeta u razdoblju kraćem od deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Iz sadržaja prijedloga razvidno je da je na temelju podataka ZAP-a Podružnice Zagreb utvrđeno da tužitelj kao dužnik na dan 29. travnja 1999. ima nepodmirenih obveza u visini od 316.116.638,92 kn, uz dodatnu nepodmirenu obvezu za interventni kredit u iznosu od 8.156.255,27 kn te da je u neprekidnoj blokadi 288 dana. Iz priloženog izvatka iz izvješća utvrđeno je da je Zapisnikom o obavljenoj kontroli HNB-a kod tužitelja, u razdoblju od 22. srpnja do 19. kolovoza 1998. utvrđeno da je tužitelj u neprekidnoj blokadi od 17. srpnja 1998. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da je u vrijeme poduzimanja kako radnje zaključivanja Ugovora o prijeboju, tako i radnje zaključivanja Ugovora o kreditu između tužitelja i Glumina d.o.o., dakle 3. prosinca 1998., tužiteljev račun bio višemjesečnoj blokadi koja je trajala od 17. srpnja 1998.

34./ Imajuću u vidu da je tužitelj prema SK kao vlasniku obrta [obrt] imao tražbinu po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju vozila, u iznosu navedenom u Ugovoru o prijeboju od 72.640,32 kn, koju tražbinu je, prema uvjetima ovog ugovora o kreditu, tuženik bio dužan podmiriti u 36 mjesečnih obroka, uz kamatnu stopu od 15,5% te je, kako iz ovog ugovora o kreditu proizlazi, tužitelj radi osiguranja predmetne tražbine raspolagao sa sredstvima osiguranja (vlastitim bianco mjenicama dužnika i jamaca), a za ispunjenje obveze tuženika jamčila su i dva jamca kao solidarni dužnici (fizičke osobe), osnovano ističe tužitelja da je očita namjera stečajnog dužnika poduzetim radnjama oštetiti svoje vjerovnike. Ovo stoga što, a kako pravilno navodi tužitelj, u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o prijeboju, tužitelj nije imao obvezu prema društvu Glumina d.o.o., već je takva njegova obveza nastala tek zaključivanjem Ugovora o kreditu broj IK 981184, koji jest zaključen istog dana kada i Ugovor o prijeboju, no i u njemu je navedeno da je iznos koji se tužitelj temeljem ovog ugovora o kreditu obvezao staviti Glumina d.o.o. na raspolaganje kao kredi za obrtna sredstva nastao na temelju rečenog prijeboja. Dakle, iz sadržaja ovih pravnih poslova proizlazi da je Ugovor o kreditu broj IK 981184 zaključen zakon Ugovora o prijeboju, a da je posljedica ovih pravnih poslova bila da za iznos od 72.640,32 kn, kojeg je tuženik bio dužan vratiti tužitelju u skladu s odredbama među njima zaključenog ugovora o kreditu za kupnju vozila, tužitelju odgovara Glumina d.o.o., prema uvjetima iz među njima zaključenog Ugovora o kreditu broj IK 981184. Ako se nadalje ima u vidu da je na navedeni način tužitelj raspolagao u vrijeme blokade njegovih računa, kada dakle nije bio sposoban za plaćanje, a da je umjesto naplate prema uvjetima iz ugovora o kreditu s tuženikom (u roku od 36 mjeseci, s kamatom od 15,5%, osigurane solidarnim jamcima i zadužnicama kako korisnika kredita tako i jamaca), Ugovorom o kreditu kojeg je tužitelj zaključio s Glumina d.o.o. rok otplate ugovoren na znatno duži rok od 10 godina, uz odgodu otplate od godine dana od zaključivanja ugovora, uz nižu stopu ugovorne kamate te bez dodatnih obveznika kao solidarnih dužnika jer je Glumina d.o.o. korisnik kredita i jamac, očita je namjera tužitelja takvim zaključivanjem Ugovora o prijeboju, a potom i Ugovora o kreditu s Glumina d.o.o. oštetiti svoje vjerovnike.

35./ Osim toga, valja imati u vidu i da je, a kako tužitelj osnovano tvrdi, u vrijeme zaključivanja Ugovora o prijeboju, odnosno Ugovora o kreditu, i Glumina d.o.o. bila nesposobna za plaćanja. Naime, a kako je utvrđeno na temelju potvrda Financijske agencije o solventnosti Glumina d.o.o. na dan 12. ožujka 2002., ovoj je društvo navedenog dana bilo u neprekidnoj blokadi 1.335 dana, dakle više od tri i pol godine, odnosno u vrijeme poduzimanja predmetnih pravnih poslova. Konačno, nad ovim je društvom 29. ožujka 2005. otvoren stečajni postupak.

36./ Tužitelj, iako navodi da je Glumina d.o.o. u odnosu na njega predstavljala blisku osobu, u smislu odredbe čl. 136. SZ-a, nije iznio činjenice kojima bi ovu tvrdnju potkrijepio. No, neovisno o navedenom, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, po ocjeni ovog suda, nedvojbeno je da je i Glumina d.o.o., kao druga strana u predmetnom Ugovoru o prijeboju, odnosno Ugovoru o kreditu, morala znati da se tako poduzetim radnjama oštećuju tužiteljevi vjerovnici. Naime, predmetnim je poslovima Glumina d.o.o., u stanju blokade računa, dakle kada je obračunska plaćanje nije bilo dopušteno vršiti, obračunskim plaćanjem namirila svoj dug prema vjerovniku PINO-TRADE d.o.o. te u situaciji nesposobnosti za plaćanje u istom iznosu na raspolaganje od tužitelja dobila kreditna obrtna sredstva (kojima je dugovanje namirila), uz odgodu roka otplate od godine dana te mogućnost otplate na rok od 10 godina.

37./ Međutim, tužitelj da bi u ovoj pravnoj stvari dokazao da se radi o pobojnim pravnim radnjama namjernog oštećenja bio je dužan dokazati da je i tuženik u vrijeme poduzimanje radnje zaključivanja Ugovora o prijeboju za takvu namjeru znao, odnosno da je znao da tužitelju prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (pa da se njegovo znanje za namjeru oštećenja pretpostavlja), ili da je znao ili morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (pa da se smatra da je znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici). Tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi potkrijepio navode o tuženikovom znanju za tužiteljevu namjeru oštećivanja vjerovniku, odnosno o okolnostima na temelju koji se ovo znanje za namjeru pretpostavlja. Tužitelj nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi u sumnju doveo istinitost tuženikovih navoda da mu ove odlučne okolnosti nisu bile poznate.

38./ Naime, tužitelj tek paušalno tvrdi da tuženiku nije moglo ostati nepoznato da se pobijanom radnjom Ugovora o prijeboju oštećuju tužiteljevi vjerovnici, odnosno da je tužiteljeva nesposobnost za plaćanje u vrijeme poduzimanja spornih radnji bila općepoznata činjenica. Tužitelj ipak nije iznio činjenice kojima bi ove tvrdnje potkrijepio, a istinitost ovih navoda ne proizlazi iz priloženih isprava. Naime, okolnost navedena u Zapisniku o kontroli koju je HNB provodio kod tužitelja, da je isti u neprekidnoj blokadi od 17. srpnja 1998., ne može značiti da bi se u odnosu na tužiteljevu nesposobnost za plaćanje radilo o općepoznatoj činjenici, dakle činjenici poznatoj većem krugu osoba različitom od stranaka u spornom razdoblju. Primjerice, tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da da bi podaci o tužiteljevoj nesposobnosti za plaćanje u spornom razdoblju bili javno objavljeni. Osim toga, prijedlog za pokretanje stečaja nad tužiteljem je podnesen nakon poduzimanja predmetnih radnji (6. travnja 1999.). Tužitelj nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da su tuženiku u vrijeme poduzimanja predmetnih radnji bile poznate ili da mu nisu mogle ostati nepoznate okolnosti iz kojih bi morao zaključiti da je tužitelj ili Glumina d.o.o. nesposoban za plaćanje. Potvrda o solventnosti Glumina d.o.o. izdana je tek 12. ožujka 2002., i to na zahtjev suda pa ne proizlazi da bi o podacima sadržanima u njoj tuženik imao saznanja u vrijeme poduzimanja predmetnih radnji. Stoga je sud, jer tužitelj nije iznio činjenice niti predložio dokaze kojima bi istinitost ovih navoda doveo u sumnju, prihvatio kao istinite navode iz iskaza SK da je predmetni Ugovor o prijeboju zaključio u namjeri da okonča poslovanje obrta [obrt], što je otprilike 6 mjeseci kasnije i učinio odjavom obrta, da u to vrijeme nije imao poslovnih odnosa s društvom Glumina d.o.o. niti drugih poslovnih odnosa s tužiteljem, izuzev ugovora o kreditu za kupnju vozila po osnovi kojeg je tužitelju tražbinu namirio Ugovorom o prijeboju koji je predmet spora te da nije imao saznanja o financijskom stanju i poslovanju tužitelja i Glumina d.o.o. pa da je stoga predmetna kompenzacija za njega bila uobičajena (normalna kako navodi u iskazu) radnja, a da je imao saznanja o okolnostima vezanim uz blokade računa sudionika, da predmetni prijeboj ne bi zaključivao. Po ocjeni ovog suda, niti iz sadržaja Ugovora o prijeboju ne proizlazi da bi tuženiku bilo ili moralo biti poznato da nije prethodno postojala tražbina Glumina d.o.o. prema tužitelju navedena u ovom ugovoru (okolnost iz koje bi se nužno moralo zaključiti da se radnjom oštećuju vjerovnici), jer je u Ugovoru o prijeboju navedena osnova iz koje ova tražbina proizlazi (IK 981184), a tuženik, jer nije stranka ovog ugovora (IK 981184) i jer ne proizlaze okolnosti koje bi ukazivale na drugačiji zaključak, nije znao niti morao znati da je u predmetnom Ugovoru o kreditu IK 981184 navedeno da bi tražbina Glumina d.o.o. prema tužitelj tek imala nastati na temelju predmetne višestruke kompenzacije.

39./ Pogrešno smatra tuženik da je tužitelj tužbom radi pobijanja bio dužan obuhvatiti sve sudionike višestruke kompenzacije jer oni nisu u konkretnom slučaju nužni suparničari na tuženoj strani. Isto tako, na donošenje odluke o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva prema tuženiku nije od utjecaja činjenica da tužitelj nastavak postupka (nakon prekida u predmetnoj parnici) nije predložio u odnosu na Glumina d.o.o., uz napomenu da je navedeno mogao učiniti i tuženik. Iako nije od utjecaja, s obzirom na utvrđenje da je zahtjev za pobijanje pravne radnje Ugovora o prijeboju neosnovan pa nije osnovan niti daljnji tužiteljev zahtjev za povratom imovinskih koristi, očito je neosnovan tuženikov prigovor visini njegovog duga prema tužitelju koji je prijebojem imao prestati kada je tijekom postupka i sam učinio nespornim da je u prijeboju sudjelovao i da je time prestala njegova obveza prema tužitelju iz predmetnog ugovora o krediti za kupnju vozila u iznosu od 72.640,32 kn. Konačno, iako nije od utjecaja, za dodati je da je pogrešno shvaćanje tuženika o ograničenoj njegovog odgovornosti kao obrtnika u konkretnom slučaju.

40./ Odredba čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine, broj 77/1993, 90/1996, 64/2001, 71/2001, 49/2003, 68/2007 i 79/2007, dalje Zakon o obrtu) kojom je bilo određeno da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta, ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-I-2771/2008 od 17. ožujka 2010., kojom je odlukom određeno da stupa na snagu 15. srpnja 2010. Navedena odredba ukinuta je s obrazloženjem da je protuustavna, jer protivno načelu jedinstvenosti imovine i dužnosti države da osigura jednaki pravni položaj na tržištu svim poduzetnicima (čl. 49. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) dovodi do različitog tretmana trgovaca pojedinaca i trgovačkih društava, koji odgovaraju za obveze svojom cjelokupnom imovinom, i smatraju se usporedivim skupinama u odnosu na obrtnika te obrtnika, koji odgovaraju za obveze samo neutvrdivim dijelom svoje imovine, koju su unijeli u obrt, pri čemu navedene dvije imovinske mase obrtnika nije moguće međusobno razlučiti, a niti je to dopustivo, prema načelu jedinstvenosti imovine. Odredbom čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (narodne novine, broj: 49/2002. – pročišćeni tekst) određeno je da se u postupcima u kojima o pravnoj stvari, do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon, odnosno poništava ili ukida drugi propis ili pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi propis neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari, ukinuti zakon, odnosno poništeni ili ukinuti drugi propis ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda. Slijedom navedenog utvrđeno je da se rečena ukinuta odredba čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu ne može primijeniti niti u ovom postupku, iako je bila na snazi u vrijeme sklapanja pobijanog Ugovora o prijeboju. Dakle, od 15. srpnja 2010., kada je stupila na snagu navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, obrtnik odgovara za obveze koje su nastale djelovanjem obrta svom svojom imovinom, a što i odgovara definiciji obrta kao samostalnom i trajnom obavljanju dopuštenih gospodarskih djelatnosti sa svrhom postizanja dobiti, koju obavljaju obrtnici, fizičke osobe, dakle, definiciji koja oduzima obrtu pravnu osobnost, a istu daje samo fizičkoj osobi koja se obrtom bavi.

41./ Konačno, u odnosu na tužiteljevo pozivanje na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-1546/2017 od 9. lipnja 2017. prije svega valja navesti da pravna shvaćanja zauzeta u drugim sudskim postupcima djeluju snagom svoje uvjerljivosti, a svaki sud da je dužan presudu donijeti samostalno, primjenjujući propise na utvrđene činjenice. Osim toga, odluka o pobojnosti pravnih radnji stečajnog dužnika zbog namjernog oštećenja, osim o postojanju namjere stečajnog dužnika pobijanom radnjom oštetiti svoje vjerovnike, ovisi i znanju druge strane za takvu namjeru u vrijeme poduzimanja pobijane radnje (čl. 131. st. 1. SZ-a). Stoga okolnost na koju ukazuje tužitelj, pozivajući se na citiranu odluku, donesenu u predmetu u kojem tuženik iz ove parnice nije sudjelovao, ne oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja odlučnih činjenica o kojima ovisi osnovanost njegovog zahtjeva za pobijanje u odnosu na tuženika. Kako je ranije izloženo, i po shvaćanju ovog suda, kao i u razlozima odluke na koju tužitelj ukazuje, razvidna je i u konkretnom slučaju sličnog poduzimanja radnji višestrukog prijeboja i potom zaključivanja ugovora o kreditu, namjera tužitelja za oštećivanje vjerovnika i znanje Glumina d.o.o. da se takvim radnjama tužiteljevi vjerovnici oštećuju. No, tužitelj, po shvaćanju ovog suda, nije u konkretnom slučaju dokazao ispunjenje pretpostavki pobijanja u odnosu na tuženika, jer nije dokazao da bi tuženik za takvu namjeru znao, niti je dokazao postojanje okolnosti na temelju koji se tuženikovo znanje za namjeru pretpostavlja, niti se iz sudske prakse na koju se poziva tužitelj može zaključivati o ispunjenju pretpostavki pobijanja u odnosu na tuženika.

42./ Slijedom navedenog, tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi kao pobojna pravna radnja stečajnog dužnika, neosnovan je kako u odnosu na Ugovor o prijeboju tako i u odnosu na Ugovor o kreditu IK 981184, oba od 3. prosinca 1998. pa je neosnovan i tužiteljev zahtjev da tuženik vrati imovinske koristi stečene na osnovi ovih radnji, odnosno da isplatiti tužitelju iznos od 72.640,32 kn (9.641,03 eur) za koji je predmetnim prijebojem njegov dug prema tužitelju namiren.

43./ Tužitelju, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, a tuženiku je dužan naknaditi troškove koje mu je izazvao vođenjem postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

44./ O tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka po osnovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa), u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku, odlučeno je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak za:

- sastav podneska od 12. siječnja 2005. (kojim se protivio subjektivnoj preinaci), prema T.br. 8/1 Tarife, u zatraženom iznosu od 25 bodova, dakle 50,00 eur,

- zastupanja na ročištima 4. listopada 2005. i 10. listopada 2024. prema T.br.

9/1 Tarife, u iznosu od po 100 bodova, dakle po 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 27. studenog 2024. prema T.br. 8/1 Tarife u iznosu od 100 bodova, dakle 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude prema T.br. 9/3 Tarife u iznosu od 50 bodova, dakle 100,00 eur.

Ovako priznate troškove odvjetničkog zastupanja u iznosu od 750,00 eur, valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 937,50 eur.

45./ Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 4. listopada 2005. Naime, istog je dana održano ročište za zastupanje na kojem je tuženiku priznata nagrada, a osim toga podnesak od rečenog datuma ne prileži spisu. Nadalje, tuženiku nije priznat dodatni trošak dolaska na sud radi sudjelovanja na ročištu za objavu presude. Ovo stoga što je ročište za objavu presude prilikom zaključenja glavne rasprave određeno za dan 14. ožujka 2025., no rješenjem od 13. ožujka 2025. ročište je odgođeno za dan 17. ožujka 2025. Ovo je rješenje tuženikovom punomoćniku upućeno eKomunikacijom dan prije predviđenog održavanja ročišta (otpravkom učinjenim 13. ožujka 2025. prije 10,00 sati). Imajući u vidu da, u skladu s odredbom čl. 143.c ZPP-a, informacijski sustav istodobno sa slanjem pismena šalje adresatu na njegovu adresu elektroničke pošte i informativnu poruku u kojoj ga obavještava o dostavi pismena, to je tuženik istovremeno imao mogućnost primitka obavijesti o novom terminu, neovisno o činjenici da je pismeno iz sigurnog elektroničkog pretinca tek kasnije preuzeo. Na opisani način obavještavanje je učinjeno kao da je tuženiku neposredno upućena poruka elektroničkom poštom. Stoga tuženik, koji navodi da je na ročište za objavu pristupio 14. ožujka 2025. jer da nije imao saznanja o odgodi, unatoč obavijesti učinjenoj na prethodno opisani način, nema pravo na naknadu troška za ovaj pristup na teret tužitelja (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a). Konačno, tuženik nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer je ovaj odgovor dao na ročištu 4. listopada 2005., a na plaćanje pristojbe za odgovor na tužbu nije niti će biti pozvan zbog zastare prava na naplatu pristojbe.

46./ Slijedom navedenog, tuženiku je priznato pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 937,50 eur, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 17. ožujka 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

Tužitelju, po pun.

Tuženiku, po pun.