Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-460/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Jugović odvjetniku iz Z.O. H i V iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložinić odvjetniku iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 7. veljače 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 236,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena tekućom

-na iznos od 2,62 Eura od 01.11.2008. godine pa do isplate

-na iznos od 5,31 Eura od 01.01.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,25 Eura od 01.02.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 8,13 Eura od 01.03.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 5,72 Eura od 01.04.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 6,18 Eura od 01.05.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 2,48 Eura od 01.06.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 0,49 Eura od 01.08.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 1,92 Eura od 01.09.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 1,80 Eura od 01.10.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 0,35 Eura od 01.11.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 3,07 Eura od 01.12.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 5,25 Eura od 01.01.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 8,35 Eura od 01.02.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 7,64 Eura od 01.03.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 11,84 Eura od 01.04.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 11,05 Eura od 01.05.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 12,60 Eura od 01.06.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 26,07 Eura od 01.07.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 23,30 Eura od 01.08.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 31,77 Eura od 01.09.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 28,84 Eura od 01.10.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 24,12 Eura od 01.11.2010. godine pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati parnični trošak u iznosu od 459,10€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja 17. ožujka 2025. pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku 15 dana.

III Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj se odbija.

IV Tužitelj VD je po zakonu oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 14.6.2023. utužio tuženu radi isplate iznosa od 1.600,00€. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženom, kao kreditorom, 3.10.2005. godine sklopio Ugovoru o kreditu broj: 029-50-3076250. U predmetnom Ugovoru ugovorena je valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj za CHF tuženika koja važi na dan dospijeća anuiteta. Tužitelj je navedeni kredit otplatio u mjesecu listopadu 2010. godine te nije vršena bilo kakva konverzija kredita. Isti ugovor parnične stranke su sklopile po unaprijed formuliranom obrascu tužene. Budući da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojim stranke nisu pregovarale, tužitelj nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj. Kako tužena sastavlja ugovore na gotovo istim obrascima za sve korisnike kredita nitko od klijenata tužene nema mogućnost ugovoriti bilo što različito od onoga što nudi tužena.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem je parničnom postupku Raiffeisenbank Austria d.d. bila jedna od tuženih (četvrtotužena), utvrđeno je kako je, tamo četvrtotužena, u razdoblju navedenom u predmetnoj presudi, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena postupala suprotno, tada važećim, odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u tom, navedenom, dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

Tužitelj je oštećen za iznos više otplaćene glavnice uslijed povećanja tečaja švicarskog franka (CHF) temeljem valutne klauzule, a koja odredba je pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom gore navedenim presudama. Na ime gore navedenog, tužitelj potražuje isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 1.600,00 EUR/12.055,20 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedini iznos kako je određeno tužbenim zahtjevom od dana plaćanja rate od strane tužitelja pa do isplate. Navedeno se potražuje od mjeseca siječnja 200 8 . godine pa do otplate kredita. Tužitelj se tuženiku obratio dopisom od 14.06.2023. godine kojim je zatražio dostavu sve dokumentacije vezane za kredit iz točke I. ove tužbe. Tuženik do dana sastava ove tužbe nije tuženiku dostavio zatraženo. Zbog tijeka rokova zastare tužitelj podnosi ovakvu vrstu tužbe i predlaže pribavu dokumentacije tijekom postupka.

Članak 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud.

Tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se pribavi kompletna dokumentacija i provede odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, sve sukladno čl. 186 b. Zakona o parničnom postupku.

Tužitelj predlaže da sud nakon provedenoga postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 03.10.2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3076250 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.023,01 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor na visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu, sudsku praksu, u otplatni plan, u podnesak tužitelja tuženiku od 14.6.2023. za dostavu dokumentacije, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u ugovor o kreditu od 3.10.2005., u prijepis knjigovodstvenih kartica tuženika za razdoblje od 31.10.2005. do 23.6.2023., u otplatni plan, u iskaz saslušanog tužitelja, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 23.1.2024., u usmeno očitovanje financijskog vještaka na ročištu od 7.2.2025.

4. Tužitelj VD prilikom saslušanja iskazao je da je 2005. podigao namjenski kredit kod tužene radi kupovine novog automobila koji je kupovao u auto kući u [adresa]. U tom salonu djelatnica salona je prikupila sve potrebno za podizanje kredita kod tužene i tamo je i ispunjen taj ugovor o kreditu i on je samo trebao otići ovjeriti taj ugovor kod javnog bilježnika, što je i učinio. Misli da mu je djelatnica salona rekla da je u to vrijeme bio povoljniji kredit taj koji je vezan uz CHF, a u to vrijeme nije bilo kredita vezanih za euro. Po struci je inženjer šumarstva i ugrubo je shvaćao što je valutna klauzula, no nije se interesirao da mu se pojasni što primjena iste znači na samu otplatu kredita. Bilo mu je bitno da taj iznos mjesečne rate može uredno otplaćivati iz svoje plaće, a nije očekivao da bi moglo doći do porasta mjesečne rate za otplatu kredita. Kod dizanja kredita nije išao u poslovnicu tužene već je sve obavio u salonu, a u banku nije išao niti kad je došlo do povećanja rate za plaćanje kredita jer je morao isti plaćati iako je došlo do povećanja tih mjesečnih iznosa. Zaposlen je u Hrvatskim šumama i u vrijeme podizanja kredita nije imao nikakav obrt ili firmu na svom imenu. Nije se raspitivao o mogućnosti podizanja kredita kod drugih banaka i u toj kući su mu to ponudili kao jedinu mogućnost navodeći da je to najpovoljniji kredit i da rade sa tom bankom.

Nije razmišljao o riziku vezano za ugovorenu valutnu klauzulu jer mu je novi auto trebao. Nije mislio da će se mjesečna rata za otplatu kredita mijenjati, no ona je tijekom otplate kredita počela rasti. Mjesečna rata prvo je bila 1.463,00 kn, a zadnje su bile 1.750,00 kn. Nije se interesirao u banci zašto je došlo do porasta, no rate za kredite su rasle i kod drugih ljudi koje poznaje i njima je rečeno da to tako mora biti. Kada je došao na potpisivanje ugovora o kreditu u auto kuću, ugovor je već bio napisan i on ga je išao ovjeriti kod javnog bilježnika. Letimično ga je pročitao i bilo mu je jasno kolika je mjesečna rata kredita i na koliko godina diže kredit. Tužitelj iskazuje da je letimično pročitao ugovor i kao laik je razumio ono što ga je zanimalo, vjerovao je djelatnici auto kuće i nije tražio pojašnjenje ugovornih odredbi. Nije upozoren na rizik primjene valutne klauzule vezano za tečaj CHF te tada nije smatrao da bi to mogla biti neka opasnost ili rizik. Nije se informirao o tečaju CHF u vrijeme podizanja kredita i vjerovao je djelatniku auto kuće da je to najpovoljniji kredit. Nije mogao znati za budući rast tečaja CHF. Vjerojatno je dobio početni otplatni plan kada je podigao kredit. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom sa plaće.

U vrijeme podizanja kredita nije znao pravo značenje promjenjive kamatne stope iako je znao što znači srednji tečaj banke. Nije bio svjestan da će se rata kredita mijenjati tijekom otplate kredita zbog promjenjive kamatne stope i promjenjivog tečaj u CHF. Nije se raspitivao kolika bi mu bila visina rate da je kredit bio vezan uz eure, no djelatnica auto kuće mu je ponudila kao jedini ovaj ugovor koji je vezan uz CHF i rekla da je taj kredit trenutno najpovoljniji. Prije potpisivanja pismenog ugovora u kreditu u auto kući ga je dočekao već napisan pismeni ugovor o kreditu u kojem nije mogao ništa mijenjati niti pregovarati za neke odredbe. Rečeno mu je samo da ugovor potpiše i ovjeri kod javnog bilježnika, što je on i učinio i zatim ga vratio u auto kuću kojoj je isplaćen novac iz podignutog kredita.

5. Na ročištu od 7. veljače 2025. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je isti preciziran podneskom od 19.2.2024., a gdje je v.p.s. naznačena iznosom od 236,15 eura. Potplaćeni iznos je bio u razdoblju koji nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom jer je tužbenim zahtjevom obuhvaćeno razdoblje od siječnja 2008. do listopada 2010. Zbog navedenog tužitelj prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir potplatu koju je financijski vještak iskazao u svom pismeno nalazu te navodi da tuženik nije niti stavio prigovor prijeboja.

6. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare utuženog iznosa a obzirom da je Vrhovni sud zauzeo stav kako u slučaju individualnih restitucijskih zahtjeva temeljem stjecanja bez osnove zastara počinje teći od dana kada je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe presudom ili je ništetnost utvrđena na drugačiji način. Tužitelj svoje potraživanje temelji na institutu stjecanja bez osnove uslijed ništetne odredbe pa je zadatak suda da kao o prethodnom pitanju odluči da li je ta odredba ništetna. Ukoliko zauzme takav stav ima se smatrati da je ništetnost ustanovljena na drugačiji način te bi tek od tada mogla teći zastara. U odnosu na tijek zateznih kamata sudska praksa je također zauzela stav u činjenično i pravno identičnom predmetu kako je do ništetnosti odredbe došlo zbog postupanja tuženika te postoji obveza vraćanja iznosa glavnice sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana nakon što je pojedini iznos preplaćen.

Odredbom čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a.

U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Uzimajući u obzir navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule). Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na utužene preplate zbog ugovorene valutne klauzulu. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena dana 14.6.2023., a tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene ugovorne obveze po osnovi valutne klauzule u utuženom periodu od siječnja 2008. do listopada 2010. pa je tužbeni zahtjev usvojen jer je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina a istaknuti prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja nije osnovan.

O pitanju zastare svoje mišljenje je dao Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2245/17 od dana 20.03.2018. godine u kojoj odluci je na str. 7. navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene po toj kolektivnoj tužbi. Vrhovni sud RH obrazlaže zauzeto pravno stajalište na sljedeći način: „Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). U nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“

Kolektivna tužba udruge Potrošač protiv 8 banaka, uključujući i tuženu, podnesena je dana 04.04.2012. godine Trgovačkom sudu u Zagrebu i na osnovi te tužbe donesena je odluka broj P-1401/12. Nakon navedene presuda je donesena Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika a gdje je i glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu te prihvaćen zahtjev u odnosu na ondje osmotuženika Sberbank za utvrđenje nedopuštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu. Nakon tih presuda donesena je odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika kao neosnovana. Slijedom stava Vrhovnog suda RH jasno je da je prekinut tijek zastare u odnosu na tuženika odlukom od 16. lipnja 2018. te je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

7. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći tek donošenjem odluke VTS RH br. P-6632/2018 od 14.6.2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule.

U odnosu na zahtjeve za preplatu zbog primjene ugovorne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi VTSRH donijeta je 14.6.2014. a kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30.1.2020. revidirao je svoje ranije shvaćanje o zastari restitucijskog zahtjeva te je donio novo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (ugovorne odredbe).

Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj preplaćenih iznosa jer su sudovi u predmetu "Potrošač" ocjenjivali postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi prilikom sklapanja ugovora o kreditu te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (ŽS u Varaždinu presuda br. Gž-1613/2018-2 od 19.2.1919. i Gž-1226/2020-2 od 30.3.2021., ŽS u Bjelovaru presuda Gž-597/2017-2 od 15.3.2018.)

Tužitelj je potrošač jer je u čl. 3 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/3) potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu gdje je tužitelj potrošač a tužiteljev kredit je potrošački sa namjenom za kupovinu vozila.

Valutna klauzula iz sklopljenog ugovora o kreditu je odraz dispozitivne odredbe hrvatskog prava koja ugovarateljima ostavlja mogućnost drugačijeg rješenja te ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti podložna ocjeni nepoštenosti sukladno čl. 1 st. 2 direktive Vijeća 93/13/EEZ. Odredba čl. 22 ZOO-a o valutnoj klauzuli je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne odredbe i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Suvišni su navodi tuženika kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti kraj činjenice da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno okončan sudski postupak P-1401/12 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule te su svi prvostupanjski i instancioni sudovi kod donošenja svojih odluka primjenjivali i spomenutu direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.

8. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u pogledu ništetnosti ugovorene valutne klauzule a koje utvrđenje ništetnim je bilo predmetom pravomoćno okončanih parničnih postupaka na koje se tužitelj poziva u tužbi.

O tužbenom zahtjevu tužitelja u pogledu isplate stečenog bez osnova sud odlučuje bez utuženog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika od 3.10.2005. u pogledu ugovorene valutne klauzule jer se o tužbenom zahtjevu u pogledu isplate radi stjecanja bez osnove može odlučiti i bez takvog zatraženog utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi iz ugovora od 3.10.2005. u ovom predmetu. Utvrđenja iz izreke pravomoćno donesene presude u predmetu "Potrošač" moraju se primijeniti i na pojedinačne sudske sporove. U pravomoćno donesenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. stoji da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sa ugovorenom valutnom klauzulom te ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom za sklopljene ugovore o kreditima sklapane u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. Stranke, tužitelj i tuženik, su u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopile sa 3.10.2005. te citirana presuda obvezuje ovaj sud u dijelu izreke koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule stope o kojoj ugovorne strane nisu prethodno pregovarale.

Zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.) Zaključak je suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u

- 1 0 -

potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate - naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu vezanoj za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je isti pri kupovini automobila u auto salonu dobio već ispisan pismeni ugovor o kreditu koji je išao ovjeriti kod javnog bilježnika i temeljem kojeg ugovora mu je i isplaćen iznos kredita. Iz navedenog proizlazi da tužitelju od strane djelatnika banke nitko nije objašnjavao značaj ugovorene valutne klauzule niti rizik uslijed sklapanja ugovora o kreditu vezanom za valutnu klauzulu.

- 1 1 -

Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14). Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

Na temelju odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom čl. 295. st. 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

9. Člankom 247. ZOO-a je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a.

Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Dužnost tuženika je da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen preko posrednika tuženika, djelatnika zaposlenog u auto – salonu u kojem je tužitelj kupovao novi automobil pa je nepotrebno govoriti o odnosu zaposlenika tuženika i tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

- 1 2 -

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj, u ovoj parnici.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020.,su u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

12. Sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi stavka 2. istoga

- 1 3 -

članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članak 1111. ZOO-a.

Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

13. U smislu odredbe članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

14. U smislu odredbe članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111.ZOO-a.

15. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da joj tuženik isplati razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjku, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Vidovaca.

16. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 24.1.2024., a koji nalaz je dan stručno i objektivno, sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća.

Iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj u razdoblju od siječnja 2008. godine do otplate kredita, koje razdoblje je naznačeno u tužbi i tužbenom zahtjevu, preplatio ukupan iznos od 236,15 EUR-a na ime razlike više plaćenog zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune (sada izraženo u eurima) odnosno nakon povećanja tečaja CHF.

17. U usmenom očitovanju na ročištu od 7.2.2025. financijski vještak Boris Belunjak iskazao je da ostaje kod svoga pisanog nalaza od 23.1.2024. u kojem je izračunao na temelju dokumentacije o kreditu razlike anuiteta zbog primjene tzv. "valutne

- 1 4 -

klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora u otplati kredita, a u odnosu na srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita.

U izračunatim iznosima u potpunosti je isključen utjecaj promjene redovne kamatne stope, a izračunati iznos iznosi manje plaćeno 771,84 kn/102,44 eura, a što čini i više i manje plaćene iznose. Samo više plaćeni iznosi kada je tečaj u otplati kredita bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznosi 1.780,25 kn/236,28 eura. Samo manje plaćeni iznosi kada je tečaj u otplati kredita bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznose manje plaćeno – 2.552,09 kn/338,72 eura, a za cijelo razdoblje otplate kredita. U nalazu vještačenja posebno je na bazi izračunatih prethodno navedenih iznosa u tablici 3 nalaza vještačenja izračunata i tablica koja obuhvaća samo utuženo razdoblje, a na bazi izračunatog i postavljenog tužbenog zahtjeva odnosno rješenja suda.

18. Iako je sud financijskom vještaku naložio vještačenje preplate i potplate za cijelo razdoblje otplate kredita sud prihvaća navode tužitelja da iako je tuženik predložio da vještak izvještači i potplate tijekom otplate kredita tj. manje iznose od početnog iznosa a kada je tečaj bio manji smatra se da nema konkretnog protutužbeog zahtjeva tuženika niti konkretnog iznosa zbog kojeg se ističe prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja. Uslijed najnovijeg stava Vrhovnog suda RH izraženog u odluci broj Rev-549/2023 od 18.12.2023. godine sud ne može priznati tuženiku bilo kakav iznos na ime tzv. „potplaćenih iznosa” koje bi tuženik želio sada staviti u prijeboj. Tuženik nije nikada tijekom ovog postupka stavio konkretan (određen ili barem odrediv) zahtjev kojim potražuje tzv. „potplaćene iznose” već je stavio samo "općenit" prijedlog da vještak izračuna tzv. „potplaćene iznose”. Takav "općenit" zahtjev tuženika prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz odluke broj Rev-549/2023 od 18.12.2023. godine nije dopušten odnosno dovoljan da bi sud bilo što priznao tuženiku.

19. Pismenim podneskom od 19.2.2024. tužitelj je nakon primitka pismenog nalaza vještaka precizirao tužbeni zahtjev kojim potražuje preplatu u iznosu od ukupno 236,15€ za utuženo razdoblje a gdje prva mjesečna preplata dospijeva sa 1.11.2008. a zadnja sa 1.11.2010. a zamjenik punomoćnika tuženika se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje ukupan iznos od 236,15€ na ime preplate glavnice zbog primjene ništetne valutne klauzule kroz utuženi period otplate kredita počevši od 1.11.2008. do zaključno 1.11.2010. kada je kredit u cijelosti otplaćen. Polazeći od toga da je nesporan utuženi iznos preplate glavnice zbog primjene ništetne valutne klauzule kroz utuženo razdoblje sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na način da je usvojio i mjesečne iznose preplate kako je to naznačeno u tužbenom zahtjevu zajedno sa datumima dospijeća za svaki mjesečni iznos preplate. Utuženi iznosi preplate nisu umanjivani za iznos potplate koja je postojala za razdoblje koje nije predmetom tužbenog zahtjeva a kako je to i vidljivo iz pismenog nalaza financijskog vještaka.

20. Odlučujući o prigovoru zastare ističe se da u smislu odredbe članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za

- 1 5 -

zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te nastupa sa 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018. pa je nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovome predmetu podnesena 14. lipnja 2023.

Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći tek donošenjem odluke VTS RH br. P-6632/2018 od 14.6.2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. Tužitelj je tužbu kod ovog suda podnio sa 14.6.2023. unutar općeg zastarnog roka od 5 godina pa je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika neosnovan. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda zastara je počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare a sve temeljem čl. 230 st. 1 u svezi s čl. 238 st. 2 i čl. 241 ZOO-a budući da je rok za zastaru 5 godina.

21. Kako je utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od ukupno 236,15€ uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita, to je u smislu odredbe članka 1111 i članka 1115. ZOO–a precizirani tužbeni zahtjev tužitelja usvojen i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

Na svaki dospjeli iznos glavnog duga teku zatezne kamate kako je to navedeno u izreci presude a temeljem čl. 29. st 1 i 2 ZOO-a.

22. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe članka 154. stavka 2. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a. 33.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora u tužbi od 1.600,00€ te naknadno sniženog tužbenog zahtjeva na iznos od 236,15€ a kojem sniženju se tužena strana protivila te priloženi troškovnik tužitelja (str. 116 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"

- 1 6 -

69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,126/22 - dalje: Tarifa ) tužitelju su kao potrebni priznati za trošak sastava tužbe iznos od 50,00€ (Tbr.7/1 Tarife ), za trošak zastupanja na ročištima od 13.12.2023. i 7.2.2025. iznos od 50,00e za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), za trošak sastava obrazloženih podnesaka od 12.9.2023. i 19.2.2023. iznosi od po 50,00€ za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak pristupa na ročište za objavu odluke 25,00€ (Tbr. 9/3 Tarife). Osnovan trošak tužitelja daje iznos od 325,00€ na koji tužitelju pripada PDV od 81,25€ a što zbrojeno daje iznos od 406,25€. Kako je tužitelj uspio u omjeru od 15% to daje iznos od 60,94€ a što zbrojeno sa troškom financijskog vještačenja od 398,17€ koji se tužitelju priznaje u cijelosti daje zbroj od 459,10€ koji trošak je tužena strana dužna naknaditi tužitelju.

23. Tužitelj je odbijen sa dijelom zatraženog parničnog troška i to sa zatraženim troškom konferencije sa strankom temeljem tbr. 31 OT u iznosu od 100,00€ te troškom pribave isprave za stranku temeljem tbr. 32 OT u iznosu od 50,00€ jer je zatražen u prekomjernom iznosu i tužitelj nije dokazao da je iste troškove imao.

24. Sud može odlučiti da jedna strana nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Prilikom odlučivanja o troškovima iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te imati u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka i što je u postupku bilo sporno. Ako je najveći dio ili veći dio istih troškova nastao radi protivljenja osnovi tužbe onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio.

Tužitelj je u tužbi prije provedenog financijskog vještačenja naznačio previsok iznos od 1.600,00€ koji potražuje od tuženika te se tuženik protivio visini tužbenog zahtjeva uz istaknut prigovor zastare a tuženik se protivio i sniženju tužbenog zahtjeva koji je tužitelj mogao točno precizirati tek nakon provedenog financijskog vještačenja koje je napravljeno temeljem kasnije dostavljene dokumentacije vještaku od strane tuženika a vezano za sklopljeni Ugovor o kreditu između stranaka te otplati istog od strane tužitelja tuženiku.

25. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11. st. 1 točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23).

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 17. ožujka 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

- 1 7 -

DN-a:

1. Odvj. Domagoj Jugović

2. Odvj. Goran Gložinić iz OD Mađarić & Lui