Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-3702/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Maji Valušnig, uz sudjelovanje zapisničarke Anite Zlodi, u upravnom sporu tužitelja ĐF, državljanina Republike Burundi, kojeg zastupa opunomoćenik Frano Štura, odvjetnik u Zagrebu, Lovinčićeva 1 a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene i javne rasprave, 17. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/663, URBROJ:511-01-212-24-9 od 16. srpnja 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan u cijelosti.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/23-06/663, URBROJ:511-01-212-24-9 od 16. srpnja 2024.odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te me je naloženo da u roku od 15 dana od dana izvršnosti ovog rješenja napusti Europski gospodarski prostor (EGP).
2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila postupka. Ističe kako je zahtjev podnio zbog izazova koje je imao u zemlji podrijetla zbog političke pripadnosti oporbenoj stranci CNL-u. Navodi da je zemlju podrijetla napustio iz razloga što ga Imbonerakure žele ubiti od 2015. godine, navodeći također kako ga je mladež vladajuće stranke sustavno maltretirala i zlostavljala tražeći od tužitelja da se učlani u vladajuću stranku. Tužitelj ističe kako je razlog maltretiranja članstvo u oporbenoj stranci CNL-u, čiji je član bio zajedno sa svojom braćom. Nadalje, tužitelj navodi kako Imbonerakure i dalje smatraju kako je tužitelj pripadnik sporne oporbene stranke. Ukazuje da je zbog straha za vlastiti život napustio Burundi 2017. godine, te se sklonio u Južnoafričku Republiku (dalje: JAR), da se 2022. godine vratio u Burundi, smatrajući kako se sigurnosna situacija poboljšala u zemlji podrijetla. Tvrdi da je nakon povratka iz JAR-a, dobio nalog za uhićenje zbog sudjelovanja na prosvjedima 2015. godine protiv trećeg mandata tadašnjeg predsjednika, a da nalog za uhićenje tužitelj ne posjeduje obzirom kako je kuća u kojoj je živio opljačkana i ukradeni su svi dokumenti. U bitnome navodi kako argumenti tuženika o ocjeni nevjerodostojnosti iskaza, nisu dovoljno uvjerljivi da bi doveli do zaključka kako su navodi tužitelja izneseni u zahtjevu i pri saslušanju, neistiniti i nedosljedni. Smatra da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja provedenog u upravnom postupku, te ocjene vjerodostojnosti tužiteljevog iskaza bilo potrebno i nužno uzeti u obzir specifične okolnosti u kojima se nalazi tražitelj azila iz države Burundi, da nemogućnost dostavljanja uvjerljive dokumentacije, konkretno naloga za uhićenje koji je izdan protiv tužitelja, ne znači nužno kako isti nije izdan, već je odraz složenosti i opasnosti situacije iz koje tužitelj bježi. Također, smatra da je pri ocjeni iskaza tužitelja trebalo uzeti u obzir kako je razgovor vođen na stranom jeziku uz prisutnost prevoditelja pri čemu postoji objektivna mogućnost kako su neke nijanse i specifičnosti u izrazima mogle biti pogrešno protumačene ili nedovoljno jasno shvaćene. Pozivajući se na brojna izvješća tužitelj izvodi zaključak suprotan zaključku tuženika o općem stanju u zemlji podrijetla, pri čemu ističe kako pravosuđe u Burundiju nije neovisno, pa da je nemoguće traženje učinkovite zaštite, a zbog učestalosti povreda ljudskih prava, koje podrazumijevaju povredu prava na život, prisilne nestanke, torturu, nečovječno postupanje, arbitrarno zatvaranje i zadržavanje, uz izloženost stanovništva unutarnjim sukobima, može se uočiti ugroza civilnog stanovništva uslijed proizvoljnog općeg nasilja.
2.1. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje i odobri mu međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja u cijelosti.
3.1. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
5. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, u prisutnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja, opunomoćenika tuženika i tumača za francuski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).
6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta, spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je provedeno saslušanje tužitelja.
7. Uvidom u osporavano rješenje od 16. srpnja 2024. sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbijen, s obrazloženjem da je tužiteljev iskaz ocijenjen vjerodostojnim u odnosu na činjenice o identitetu i državljanstvu, ali ne i u odnosu na činjenice o postojanju vjerojatnosti da tužitelj bude uhićen zbgo sudjelovanja u prosvjedu, te na temelju tužiteljevih osobnih okolnosti, izvješća o zemlji podrijetla i procjene budućeg individualnog rizika, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pa je i tužitelj prema vlastitim navodima zemlju napustio legalno služeći se vlastitom putovnicom, te kako zbog tužiteljeva navodnog političkog aktivizma nije vjerojatno da bi u slučaju povratka u Burundi mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja i ozbiljne nepravde, pa time nisu ispunjeni niti uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21. navedenog Zakona.
8. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („narodne novine“, broj:70/15, 127/17 i 33/23) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
9. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
10. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.
11. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja tuženika, a polazeći od sadržaja obrazloženja osporene odluke tuženika te u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost činjeničnog stanja nije dovedeno u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava. Nisu utvrđene niti povrede odredaba procesnog zakona zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.
12. Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud.
13. Naime, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev, kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se očitovao na sve u postupku iznesene razloge i okolnosti na kojima je tužitelj temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Rješenje je doneseno u zakonito provedenom postupu u kojemu je tužitelju omogućeno sudjelovanje, odnosno u kojemu je saslušan sukladno odredbi članka 35. Zakona, a tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa odredbom članka 28. stavka 2. Zakona, te odluku donio nakon prikupljanja i razmatranja svih okolnosti konkretnog predmeta.
14. Naime, člankom 28. stavkom 2. Zakona propisano je da je prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva Ministarstvo dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti posebno uzimajući u obzir: 1. relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, sukladno stavku 1. ovoga članka, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, 2. aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, uključujući zakone i propise te zemlje, kao i način na koji se oni primjenjuju, sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Europski potporni ured za azil (u daljnjem tekstu: EASO) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, 3. položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnu nepravdu i 4. jesu li aktivnosti tražitelja, otkako je napustio zemlju podrijetla, bile usmjerene stvaranju prijeko potrebnih uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li te aktivnosti izložiti tražitelja proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde ako se vrati u tu zemlju.
15. Obrazloženje rješenja sadržava sve elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku.
16. Prema ocjeni suda, niti svojim iskazom danim na raspravi tužitelj nije doveo u sumnju zaključke tuženika iznesene u osporenom rješenju. Tužitelj je u bitnome ponovio navode koje je u postupku pred tuženikom istaknuo kao razloge za napuštanje zemlje podrijetla. Dane izjave sud ne smatra dosljednim i uvjerljivim niti vjerodostojnim. Iz cjelokupnog iskaza tužitelja proizlazi da je isti napustio Burundi zbog straha od izdanog naloga za uhićenje zbog sudjelovanja u prosvjedima oporbene stranke 2015. godine. Međutim, tužitelj je prema vlastitim navodima zemlju napustio legalno služeći se vlastitom putovnicom, te je u iskazu protivno navodima iznesenim tijekom ispitivanja kod tuženika kao i navoda u tužbi naveo da je bio član oporbene stranke od 2015. do 2022., da nije sudjelovao u prosvjedu 2015. te da nije nalog za uhićenje nije ostavljen kod susjeda. Također, ovaj sud ne nalazi uvjerljivim da bi mu sedam godina nakon prosvjeda bio uručen nalog za uhićenje obzirom da prema njegovim riječima nije niti sudjelovao u prosvjedu niti je bio visokorangirani dužnosnik oporbene stranke ili istaknutiji aktivist. Također, je naveo da obitelj koja je ostala u Burundiju nije imala nikakve probleme zbog njegovog navodnog političkog aktivizma. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da povratak tužitelja u zemlju podrijetla ne predstavlja za istog rizik da bi bio izložen ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
17. Nadalje, u situaciji u kojoj je tužitelj zbog ozbiljnog straha za život napustio Rusku Federaciju, on je međunarodnu zaštitu trebao pokušati ishoditi u zemljama kroz koje je prolazio na putu do Hrvatske, odnosno u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Treba naglasiti da su sve te zemlje potpisnice UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. To znači da se navedene zemlje u smislu čl. 46. st. 1. ZMPZ-a barem načelno trebaju smatrati Europskim sigurnim trećim zemljama.
18. Sukladno članku 37. stavku 1. Zakona, odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučit će se i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima.
19. Obrazloženje tuženika i u dijelu koji se odnosi na određivanje roka za napuštanje Europskog gospodarskog prostora, prihvaća i ovaj sud.
20. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim.
21. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
22. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubio spor u cijelosti.
U Zagrebu, 17. ožujka 2025.
Sutkinja:
Maja Valušnig
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. tužitelju putem e-komunikacije
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335
3. U spis
