REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] V 5

Poslovni broj: Us I-2177/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužiteljice VM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (OIB: 91547293790), Zagreb, Radnička cesta 1, radi priznavanja prava na novčanu naknadu, 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/24-01/144, URBROJ: 344-222/5-24-02 od 6. studenog 2024., kao i radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/03-01/142, URBROJ: 2168-27-214/16-24-31 od 4. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/24-01/144, URBROJ: 344-222/5-24-02 od 6. studenog 2024., odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/03-01/142, URBROJ: 2168-27-214/16-24-31 od 4. rujna 2024. kojim je u točki 1. izreke nastavljen postupak prekinut rješenjem prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-102-05/03-01/142, URBROJ: 2168-27-214/16-24-29 od 13. kolovoza 2024., dok je u točki 2. izreke rješenja odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na novčanu naknadu.

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/24-01/144, URBROJ: 344-222/5-24-02 od 6. studenog 2024., tužiteljica je podnijela tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 16. prosinca 2024. pod gore navedenim poslovnim brojem, a u kojoj je tužiteljica u bitnome navela, da tuženik pogrešno i proizvoljno zaključuje da je iznajmljivanje apartmana djelatnost turističkih djelatnika i prema tome da postaje slobodno zanimanje. Ističe, da je nesporno da pružatelji takvih usluga nemaju status slobodnog zanimanja i da je dohodak od iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima dohodak od imovine i imovinskih prava, a ne od samostalnog rada i ne od samostalne djelatnosti, kao niti od kapitala ili drugog dohotka, a isto tako da je nesporno da su dohodak od imovine i imovinskih prava koje tužiteljica ostvaruje na osnovi predmetnog odobrenja i dohodak od slobodnih zanimanja dvije različite vrste dohodaka koje proistječu iz različitih izvora. Tužiteljica ne spori da ima odobrenje od nadležnog Županijskog ureda za obavljanje ugostiteljskih usluga smještaja u domaćinstvu i da je to odobrenje upisano u upisnik pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i upisom tog odobrenja u upisnik pogrešno tuženik smatra da se radi o registraciji slobodnog zanimanja, a da to nije slobodno zanimanje tužiteljica dokazuje naravom dohotka koji dokazuje izvor dohotka, jer da je to odobrenje registracije slobodnog zanimanja, ne bi dohodak ostvaren po toj osnovi bio definiran dohotkom od imovine te ne bi postojao članak 56. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 21/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23, 152/24). Stoga je tužiteljica u tužbenom zahtjevu predložila da se poništi osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 29. siječnja 2025. u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na novčanu naknadu, jer je tužiteljica u trenutku podnošenja zahtjeva i prvi sljedeći dan nakon prestanka radnog odnosa, imala registrirano slobodno zanimanje, zbog čega se ne može smatrati nezaposlenom osobom, u smislu odredbe članka 10 Zakona o tržištu rada ("Narodne novine" broj 118/18, 32/20, 18/22 u nastavku teksta Zakon) pa ne ispunjava propisane uvjete za priznavanje prava na novčanu naknadu. Stoga je tuženik odgovarajući na tužbene navode, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo, predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

4. U ovom upravnom sporu 13. ožujka 2025. održano je ročište za raspravu u prisutnosti tužiteljice i službene osobe tuženika pa je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, u nastavku teksta ZUS) data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

5. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužiteljica po prestanku radnog odnosa kod poslodavca Modra Lasta d.o.o. 30. lipnja 2024. prijavila se u evidenciju nezaposlenih osoba Zavoda 22. srpnja 2024. te je istog dana podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti i tom prilikom je izjavila da se bavi iznajmljivanjem apartmana, nastavno čemu je prvostupanjsko tijelo rješenjem od 13. kolovoza 2024. prekinulo upravni postupak pokrenut povodom zahtjeva tužiteljice za ostvarivanje prava na novčanu naknadu dok nadležno tijelo Upravni odjel za turizam Istarske županije ne dostavi Zavodu podatak o tome je li tužiteljica na dan 1. srpnja 2002. imala aktivno rješenje o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, a obzirom da utvrđenje te činjenice, predstavlja prethodno pitanje o čijem ishodu ovisi rješavanje zahtjeva za novčanu naknadu.

6. Utvrđeno je, da je prvostupanjskom tijelu Upravni odjel za turizam Istarske županije dostavio rješenje od 25. travnja 2024. kojim je tužiteljici kao iznajmljivačici na temelju Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, konkretno pružanje usluga smještaja studio apartmana te je upisana u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu koji se vodi pri navedenom tijelu, a s obzirom da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužiteljici rješenjem odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, odnosno da ima registrirano slobodno zanimanje to se zbog toga nije mogla smatrati nezaposlenom osobom ni prvi dan po prestanku radnog odnosa, kao ni u trenutku podnošenja zahtjeva za novčanu naknadu, te ne ispunjava propisane uvjete za ostvarivanje prava na novčanu naknadu, slijedom čega je doneseno prvostupanjsko rješenje, protiv kojeg je tužiteljica izjavila žalbu, o kojoj je odlučeno ovdje osporavanim rješenjem tuženika od 6. studenog 2024.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrđeno je da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Članak 10. stavak 1. točka 5. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“ br. 118/18; 32/20; 18/22 – dalje: Zakon) propisuje da se nezaposlenom osobom u smislu toga Zakona smatra osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad, u dobi od 15 do 65 godina koja nije u radnom odnosu odnosno koja ne obavlja samostalnu djelatnost, aktivno traži posao i raspoloživa je za rad te ako nema registriran obrt, slobodno zanimanje ili djelatnost poljoprivrede i šumarstva.

9. Prema članku 47. stavku 1. točki 1. Zakona pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba kojoj je prestao radni odnos, ako se prijavi Zavodu i podnese zahtjev u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad, odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa.

10. Članak 56. stavak 1. točka 1. Zakona propisuje, da nezaposlenoj osobi koja podnese zahtjev za novčanu naknadu u roku iz članka 47. stavka 1. točke 1. Zakona novčana naknada pripada od prvog dana po prestanku radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad, odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa.

11. Člankom 29. stavkom 2. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22) propisano je, da se djelatnostima slobodnih zanimanja smatraju profesionalne djelatnosti fizičkih osoba koje su po toj osnovi obvezno osigurane prema propisima koji uređuju obvezna osiguranja, odnosno djelatnosti fizičkih osoba kojima su to osnovne djelatnosti i koje su po toj osnovi upisane u registar poreznih obveznika poreza na dohodak. Djelatnostima slobodnih zanimanja osobito se smatraju:

1. samostalna djelatnost zdravstvenih djelatnika, veterinara, odvjetnika, javnih bilježnika, revizora, inženjera, arhitekata, poreznih savjetnika, stečajnih upravitelja, tumača, prevoditelja, turističkih djelatnika i druge slične djelatnosti,

2. samostalna djelatnost znanstvenika, književnika, izumitelja i druge slične djelatnosti,

3. samostalna predavačka djelatnost, odgojna djelatnost i druge slične djelatnosti i/ili

4. samostalna djelatnost novinara, umjetnika i športaša.

12. Člankom 34. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ br. 85/15; 121/16; 99/18; 25/19; 98/19; 32/20; 42/20; 126/21, 152/24) propisano je, da je za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iznajmljivač dužan ishoditi rješenje nadležnog upravnog tijela.

13. Naime, u predmetnom upravnom sporu nije sporno da je tužiteljici rješenjem od 25. travnja 2024. odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, iznajmljivanje apartmana i ono je upisano u Upisnik o obavljanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu te na temelju tog rješenja tužiteljica može iznajmljivati apartmane za pružene usluge, za koje je dužna izdati račun te s te osnove može ostvariti prihode.

14. U konkretnom slučaju po mišljenju ovoga Suda, kao i tuženika, za rješavanje ove upravne stvari nije relevantno ostvaruje li osoba dohodak od imovine ili dohodak od samostalne djelatnosti na temelju iznajmljivanja apartmana, jer ostvarivanje dohotka (osim drugog dohotka iz članka 10. stavak 1. Zakona) nije od utjecaja na to može li se osoba u smislu članka 10. Zakona smatrati nezaposlenom osobom i posljedično prijaviti se u evidenciju nezaposlenih osoba i ostvariti pravo na novčanu naknadu. Dakle, navedeni Zakon kroz samu definiciju nezaposlene osobe u članku 10. Zakona kao zapreku za prijavu u evidenciju nezaposlenih osoba Zavoda i za ostvarivanje prava na novčanu naknadu predviđa i samu registraciju slobodnog zanimanja i obavljanje djelatnosti slobodnog zanimanja tj. obavljanje samostalne djelatnosti, a da li se osoba na temelju rješenja o odobrenju pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i upisa u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, dakle samo na temelju registracije tog slobodnog zanimanja, bavi iznajmljivanjem apartmana kao dopunskom djelatnošću ili iznajmljuje apartman kao samozaposlena osoba, odnosno osoba koja obavlja samostalnu djelatnost slobodnog zanimanja kao svoju osnovnu djelatnost, ne čini razliku, jer postojanje jedne i druge okolnosti za posljedicu ima nemogućnost prijave u Evidenciju nezaposlenih osoba Zavoda i ostvarivanja prava s osnova nezaposlenosti, jer se takva osoba ne može smatrati nezaposlenom u smislu članka 10. Zakona, a navedeno je ujedno i razlog zašto se pravo na novčanu naknadu ne može priznati od prvog dana po prestanku radnog odnosa sukladno članku 56. stavku 1. točki 1. Zakona.

15. Slijedom svega navedenog, tužiteljica neosnovano upire na definiciju slobodnog zanimanja iz članka 29. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20 i 121/22), jer je u stavku 1. tog članka, izrijekom određeno da je riječ o normativnim definicijama u smislu navedenog Zakona, što proizlazi iz članka 1. stavak 1. tog Zakona, a uz to, navedeni je Zakon, po prirodi društvenih odnosa koje uređuje, nužno vezan i uz pitanje (ne)ostvarivanje dohotka, dok s druge strane zaštita prava nezaposlenih osoba pripada među javnopravne sustave socijalne sigurnosti uz obvezno mirovinsko osiguranje, obvezno zdravstveno osiguranje, socijalnu skrb, prava hrvatskih branitelja i dr., a usporedbe radi u mirovinskim, odnosno zdravstvenom osiguranju dosljedna je upravna i upravno-sudska i ustavnosudska praksa da je u pogledu obavljanja registriranih djelatnosti odlučna činjenica upisa u odgovarajući upisnik ili registar, a ne i činjenica stvarnog obavljanja dotične djelatnosti, odnosno ostvarivanja prihoda po toj osnovi.

16. U svezi s tim ukazuje se tužiteljici da postoji brojna sudska praksa, u kojoj između ostale i odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koje je tuženik naveo u odgovoru na tužbu (između kojih i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-1344/21-2 od 21. travnja 2021., poslovnog broja Usž-2357/20-2 od 29. travnja 2021., poslovnog broja Usž-2590/20-2 od 24. rujna 2020.) koje prileže spisu predmeta upravnog postupka pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužiteljica na isto, slijedom čega je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- tužiteljici JM iz [adresa]

- tuženiku Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Zagreb, Radnička cesta 1