Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-229/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković, u pravnoj stvari tužitelja AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnica Petra Vukasović, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Jadranski Naftovod d.d. Zagreb, koga zastupa punomoćnica Irena Vinter Gregorić, odvjetnica u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 8596/2020-25 od 17. srpnja 2024., 17. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja se uvažava kao osnovana, pa se rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8596/2020-25 od 17. srpnja 2024. preinačava i glasi:

„Odbija se, kao neosnovan, prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu.“

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„I Ovaj sud oglašava se u ovom predmetu stvarno nenadležnim. II Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.“

2. Ovo rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjsko rješenje nema nejasnoća zbog kojih se ne bi moglo ispitati tako da nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju žalbenim navodima upire tužitelj.

7. No, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio činjenice zauzimajući stav da je u konkretnom slučaju riječ o otkazu ugovora o radu koji je temeljen na Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) i Zakonu o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD), a ne odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23; dalje: ZOR).

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu od 25. rujna 2020. kojom je otkazan Ugovor o radu sklopljen 10. veljače 2020., utvrđenje da radni odnos nije prestao i zahtjev za vraćanje u radni odnos na odgovarajuće radno mjesto.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje prigovorio stvarnoj nadležnosti prvostupanjskog suda pozivajući se pri tome na odredbu čl. 34 b st. 1. toč. 3. ZPP, pri čemu smatra da je za odlučivanje o tužiteljevu zahtjevu nadležan trgovački, a ne općinski sud. Ističe kako je tužitelj kod tuženika obnašao dužnost predsjednika uprave s koje je opozvan 25. rujna 2020., da pozicija predsjednika uprave ne predstavlja radno mjesto i njeno primarno obilježje nije radno, nego statusno. Ugovorni odnos između člana uprave i društva nije radni odnos, već mandatni koji se ne regulira Zakonom o radu.

10. Prvostupanjski sud, prihvaćajući osnovanim tuženikov prigovor donosi pobijano rješenje, oglašava se nenadležnim, te rješava po pravomoćnosti ustupiti predmet nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu.

11. Pri tome prvostupanjski sud utvrđuje da su Ugovorom o radu s predsjednikom Uprave kojeg su stranke sklopile 10. veljače 2020. stranke uredile međusobna prava i obveze za ugovoreno razdoblje od 4 godine, počevši od 12. veljače 2020. do 12. veljače 2024. Tužitelj je prema čl. 2. Ugovora o radu imenovan predsjednikom Uprave i ranije, konkretno Odlukom Nadzornog odbora od 7. siječnja 2020. Prema čl. 15. Ugovora dogovoreno je da tuženik može opozvati tužitelja s mjesta predsjednika Uprave, između ostalog, i ako predsjednik Uprave krši obveze iz tog Ugovora, prema kojem tuženik nije u obvezi ponuditi tužitelju novi ugovor o radu, plaću predsjednika Uprave u narednih 6 mjeseci, te otpremninu ukoliko ne prihvati ugovor o radu (čl. 17. Ugovora o radu). Navedeno bi tuženik bio u obvezi samo u slučaju da predsjednik Uprave nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz tog ugovora, zbog trajnih osobina ili sposobnosti, odnosno da postoji neki drugi razlog propisan člankom 244. st. 2. ZTD. Stoga, kako iz sadržaja Ugovora o radu ne proizlazi da je istim ugovoren potencijalni radnopravni status tužitelja nakon prestanka funkcije člana uprave, odnosno potencijalna obveza tuženika da tužitelja po prestanku Ugovora o radu predsjednika uprave, rasporedi na adekvatno radno mjesto, u slučaju da tužitelj krši obveze iz Ugovora, to sklopljeni Ugovor nema karakteristike ugovora o radu, već isključivo menadžerskog ugovor.

12. Navedeni pravni stav prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

13. Naime, uvidom u (otkazani) Ugovor o radu od 10. veljače 2020., čl. 17. proizlazi da je ugovoreno da će se u slučaju otkaza ugovora u slučaju iz čl. 15. i 16. tužitelju (kao dotadašnjem predsjedniku uprave) ponuditi između ostalog sklapanje ugovora o radu za radno mjesto savjetnika uprave za funkcionalno područje u skladu s njegovom stručnom spremom.

14. Ispravno tužitelj u žalbi naglašava da Ugovor o radu s predsjednikom uprave sjedinjuje dva pravna odnosa, jedan koji proizlazi iz prava i obveza iz funkcije predsjednika uprave društva, a drugi iz njegova radnog odnosa s društvom. I sam je tuženik tako postupio kada je u odnosu na tužitelja donio dvije odluke, jednu o opozivu s funkcije predsjednika uprave i drugu o otkazu Ugovora o radu. U konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu njegovog ugovora o radu, pa je tužba vezana za radno-pravni aspekt ugovora zaključenog među strankama. Navedeno je vidljivo i iz postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj, pored zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu postavlja zahtjev i za vraćanje na odgovarajuće radno mjesto.

15. Naime, iz analize među strankama sklopljenog Ugovora o radu proizlazi da navedeni Ugovor ima karakter ugovora o radu i elemente menadžerskog ugovora, dakle, predstavlja mješoviti ugovor koji ima obilježja i menadžerskog ugovora i ugovora o radu, pa se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da se na nadležnost ima primijeniti odredba čl. 34. b. st. 1. toč. 3. ZPP.

16. Odredbom čl. 40. st. 1. ZTD, propisano je da je za rješavanje sporova između članova trgovačkog društva međusobno te između članova društva i društva, koji se tiču položaja članova u društvu, upravljanja društvom i vođenja poslova društva, prava i obveza članova društva koje proizlaze iz njihovog položaja u društvu, nadležan trgovački sud na čijem području se nalazi sjedište trgovačkog društva upisano u sudskom registru. Isti sud je nadležan i za rješavanje sporova između predsjednika i članova uprave, odnosno izvršnih direktora ili nadzornog odnosno upravnog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi sa njihovim radom u društvu ili za društvo.

17. Kako u konkretnom slučaju tužitelj osporava valjanost otkazanog mu ugovora o radu, a ne odluku kojom je smijenjen s mjesta predsjednika uprave, prema stavu ovog suda ne radi se o sporu između predsjednika uprave društva i društva koji je nastao u svezi sa radom tužitelja kao predsjednik uprave u društvu ili za društvo iz članka 34.b stavak 1. točka 3. ZPP za koji bi spor tada bio stvarno nadležan trgovački sud (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Gr1-81/19 od 16. prosinca 2019., Gr1-51/02 od 29. siječnja 2002., Gr1-471/03 od 3. lipnja 2003., broj: Gr1-557/03 od 9. srpnja 2003., Gr1-374/10 od 16. prosinca 2010., Gr1-71/18 od 21. rujna 2018.).

18. Odredbom čl. 34. st. 1. toč. 10. ZPP propisano je da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima iz radnih odnosa.

19. U prilog pravilnosti stajališta da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu ukazuju shvaćanja iznesena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1-87/19 od 11. prosinca 2019., Gr1 94/14 od 25. ožujka 2014., Gr 1-249/16-3 od 29. studenog 2016.

20. Slijedom svega utvrđenog, pravilnom primjenom odredbe čl. 34. st. 1. toč. 10. ZPP valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja, i preinačiti prvostupanjsko rješenje odbijanjem tuženikova prigovora stvarne nenadležnosti općinskog suda i riješiti kao u izreci.

21. Slijedom iznijetog, na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17. ožujka 2025.

Sutkinja

Anđela Bošković Rajković