REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-290/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Tomislav Strniščak, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1545/2024-23 od 28. svibnja 2024. ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-1545/2024-27 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim uvažavanjem, a u preostalom dijelu djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1545/2024-23 od 28. svibnja 2024., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1545/2024-27 od 14. lipnja 2024. se:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj kreditu 918-50-4259163 od 13. srpnja 2007., na način da ista u tom dijelu sada glasi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 918-50-4259163 od 13. srpnja 2007.“;

- potvrđuje u preostalom dijelu toč. I. izreke (kojom je utvrđena ništetnost dijela odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj kreditu 918-50-4259163 od 13. srpnja 2007.);

- preinačuje u dijelu toč. II. izreke kojom je naloženo tuženiku a tužitelju isplati ukupno iznos od iznos od 3.241,63 eur, na način da se zahtjev tužitelja preko iznosa od 3.241,61 eur do konačno suđenog u iznosu od 3.241,63 (za iznos od 0,02 centa) odbija kao neosnovan;

- potvrđuje u preostalom dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 3.241,61 eur;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 3,65 eur, na način da ista sada teče od 31. kolovoza 2007. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. kolovoza 2007. pa do 31. kolovoza 2007. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 2,29 eur, na način da ista sada teče od 29. studenog 2007. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 28. studenog 2007. pa do 29. studenog 2007. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 0,88 eur, na način da ista sada teče od 29. prosinca 2007. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 28. prosinca 2007. pa do 29. prosinca 2007. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 5,80 eur, na način da ista sada teče od 1. veljače 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. siječnja 2008. pa do 1. veljače 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 8,51 eur, na način da ista sada teče od 29. veljače 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 28. veljače 2008. pa do 29. veljače 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 13,15 eur, na način da ista sada teče od 1. travnja 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. ožujka 2008. pa do 1. travnja 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 6,18 eur, na način da ista sada teče od 1. svibnja 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. travnja 2008. pa do 1. svibnja 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 3,44 eur, na način da ista sada teče od 1. lipnja 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. svibnja 2008. pa do 1. lipnja 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 6,86 eur, na način da ista sada teče od 1. srpnja 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. lipnja 2008. pa do 1. srpnja 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 1,84 eur, na način da ista sada teče od 1. kolovoza 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. srpnja 2008. pa do 1. kolovoza 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 2,09 eur, na način da ista sada teče od 1. rujna 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. kolovoza 2008. pa do 1. rujna 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 5,06 eur, na način da ista sada teče od 1. listopada 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2008. pa do 1. listopada 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 27,58 eur, na način da ista sada teče od 1. studenoga 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. listopada 2008. pa do 1. studenoga 2008. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 12,50 eur, na način da ista sada teče od 1. siječnja 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. prosinca 2008. pa do 1. siječnja 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 31,67 eur, na način da ista sada teče od 4. siječnja 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 3. siječnja 2009. pa do 4. siječnja 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 34,62 eur, na način da ista sada teče od 5. veljače 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 4. veljače 2009. pa do 5. veljače 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 35,95 eur, na način da ista sada teče od 3. ožujka 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 2. ožujka 2009. pa do 3. ožujka 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 32,83 eur, na način da ista sada teče od 5. travnja 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 4. travnja 2009. pa do 5. travnja 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 33,54 eur, na način da ista sada teče od 2. svibnja 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. svibnja 2009. pa do 2. svibnja 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 27,83 eur, na način da ista sada teče od 2. lipnja 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. lipnja 2009. pa do 2. lipnja 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 23,63 eur, na način da ista sada teče od 2. srpnja 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. srpnja 2009. pa do 2. srpnja 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 24,75 eur, na način da ista sada teče od 1. kolovoza 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. srpnja 2009. pa do 1. kolovoza 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 26,96 eur, na način da ista sada teče od 2. rujna 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. rujna 2009. pa do 2. rujna 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 26,77 eur, na način da ista sada teče od 4. listopada 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 3. listopada 2009. pa do 4. listopada 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 24,53 eur, na način da ista sada teče od 7. studenoga 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 6. studenoga 2009. pa do 7. studenoga 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 28,73 eur, na način da ista sada teče od 2. prosinca 2009. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. prosinca 2009. pa do 2. prosinca 2009. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 32,10 eur, na način da ista sada teče od 1. veljače 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. siječnja 2010. pa do 1. veljače 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 36,89 eur, na način da ista sada teče od 2. veljače 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. veljače 2010. pa do 2. veljače 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 35,79 eur, na način da ista sada teče od 2. ožujka 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. ožujka 2010. pa do 2. ožujka 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 42,30 eur, na način da ista sada teče od 1. travnja 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. ožujka 2010. pa do 1. travnja 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 41,06 eur, na način da ista sada teče od 1. svibnja 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. travnja 2010. pa do 1. svibnja 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 43,47 eur, na način da ista sada teče od 2. lipnja 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. lipnja 2010. pa do 2. lipnja 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 64,26 eur, na način da ista sada teče od 1. srpnja 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. lipnja 2010. pa do 1. srpnja 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 60,00 eur, na način da ista sada teče od 1. kolovoza 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. srpnja 2010. pa do 1. kolovoza 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 73,09 eur, na način da ista sada teče od 1. rujna 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. kolovoza 2010. pa do 1. rujna 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 68,57 eur, na način da ista sada teče od 2. listopada 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2010. pa do 2. listopada 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 61,29 eur, na način da ista sada teče od 2. studenoga 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. studenoga 2010. pa do 2. studenoga 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 76,64 eur, na način da ista sada teče od 1. prosinca 2010. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. studenog 2010. pa do 1. prosinca 2010. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 96,17 eur, na način da ista sada teče od 1. siječnja 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. prosinca 2010. pa do 1. siječnja 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 82,34 eur, na način da ista sada teče od 1. veljače 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. siječnja 2011. pa do 1. veljače 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 87,19 eur, na način da ista sada teče od 3. ožujka 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 2. ožujka 2011. pa do 3. ožujka 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 81,02 eur, na način da ista sada teče od 2. travnja 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. travnja 2011. pa do 2. travnja 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 82,13 eur, na način da ista sada teče od 1. svibnja 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. travnja 2011. pa do 1. svibnja 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 108,31 eur, na način da ista sada teče od 1. lipnja 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. svibnja 2011. pa do 1. lipnja 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 110,86 eur, na način da ista sada teče od 1. srpnja 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. lipnja 2011. pa do 1. srpnja 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 132,54 eur, na način da ista sada teče od 2. kolovoza 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1. kolovoza 2011. pa do 2. kolovoza 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 121,32 eur, na način da ista sada teče od 1. rujna 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. kolovoza 2011. pa do 1. rujna 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 109,04 eur, na način da ista sada teče od 1. listopada 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2011. pa do 1. listopada 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 107,36 eur, na način da ista sada teče od 1. studenoga 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. listopada 2011. pa do 1. studenoga 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 106,42 eur, na način da ista sada teče od 1. prosinca 2011. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. studenog 2011. pa do 1. prosinca 2011. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 112,26 eur, na način da ista sada teče od 3. siječnja 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 2. siječnja 2012. pa do 3. siječnja 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 117,35 eur, na način da ista sada teče od 1. veljače 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. siječnja 2012. pa do 1. veljače 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 118,03 eur, na način da ista sada teče od 1. ožujka 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 29. veljače 2012. pa do 1. ožujka 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 114,51 eur, na način da ista sada teče od 1. travnja 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. ožujka 2012. pa do 1. travnja 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 116,88 eur, na način da ista sada teče od 1. svibnja 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. travnja 2012. pa do 1. svibnja 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 118,51 eur, na način da ista sada teče od 1. lipnja 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. svibnja 2012. pa do 1. lipnja 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 115,78 eur, na način da ista sada teče od 1. srpnja 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 30. lipnja 2012. pa do 1. srpnja 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojom je određen tijek zatezne kamate na priznati iznos od 116,49 eur, na način da ista sada teče od 1. kolovoza 2012. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 31. srpnja 2012. pa do 1. kolovoza 2012. tužitelj odbija kao neosnovanim;

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.314,95 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok se zahtjev tužitelja preko tog priznato iznosa do konačno suđenog (2.689,95 eur) sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, odbija kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom i ispravljenom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu 918-50- 4259163 sklopljenog dana 13. srpnja 2007. godine između TU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao Korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao Kreditora koje glase:

„1 /prvo/ IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF 23. 682,80

dvadesettritisućešestoosamdestdva švicarskih franaka i osamdeset centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“

„7 /sedmo/ Način otplate

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., (OIB 53056966535), Magazinska cesta 69 da plati tužitelju SU, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa] iznos od 3.241,63 EUR / 24.424,43 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos 3,65 EUR / 27,53 kn od 30. kolovoza 2007.;

- iznos 2,29 EUR / 17,28 kn od 28. studenog 2007.;

- iznos 0,88 EUR / 6,64 kn od 28. prosinca 2007.;

- iznos 5,80 EUR / 43,73 kn od 31. siječnja 2008.;

- iznos 8,51 EUR / 64,12 kn od 28. veljače 2008.;

- iznos 13,15 EUR / 99,07 kn od 31. ožujka 2008.;

- iznos 6,18 EUR / 46,55 kn od 30. travnja 2008.;

- iznos 3,44 EUR / 25,94 kn od 31. svibnja 2008.;

- iznos 6,86 EUR / 51,68 kn od 30. lipnja 2008.;

- iznos 1,84 EUR / 13,89 kn od 31. srpnja 2008.;

- iznos 2,09 EUR / 15,76 kn od 31. kolovoza 2008.;

- iznos 5,06 EUR / 38,16 kn od 30. rujna 2008.;

- iznos 27,58 EUR / 207,82 kn od 31. listopada 2008.;

- iznos 12,50 EUR / 94,16 kn od 31. prosinca 2008.;

- iznos 31,67 EUR / 238,64 kn od 03. siječnja 2009.;

- iznos 34,62 EUR / 260,85 kn od 04. veljače 2009.;

- iznos 35,95 EUR / 270,89 kn od 02. ožujka 2009.;

- iznos 32,83 EUR / 247,33 kn od 04. travnja 2009.;

- iznos 33,54 EUR / 252,70 kn od 01. svibnja 2009.;

- iznos 27,83 EUR / 209,69 kn od 01. lipnja 2009.;

- iznos 23,63 EUR / 178,02 kn od 01. srpnja 2009.;

- iznos 24,75 EUR / 186,45 kn od 31. srpnja 2009.;

- iznos 26,96 EUR / 203,14 kn od 01. rujna 2009.;

- iznos 26,77 EUR / 201,68 kn od 03. listopada 2009.;

- iznos 24,53 EUR / 184,81 kn od 06. studenog 2009.;

- iznos 28,73 EUR / 216,47 kn od 01. prosinca 2009.;

- iznos 32,10 EUR / 241,86 kn od 31. siječnja 2010.;

- iznos 36,89 EUR / 277,97 kn od 01. veljače 2010.;

- iznos 35,79 EUR / 269,69 kn od 01. ožujka 2010.;

- iznos 42,30 EUR / 318,69 kn od 31. ožujka 2010.;

- iznos 41,06 EUR / 309,40 kn od 30. travnja 2010.;

- iznos 43,47 EUR / 327,52 kn od 01. lipnja 2010.;

- iznos 64,26 EUR / 484,35 kn od 30. lipnja 2010.;

- iznos 60,00 EUR / 452,07 kn od 31. srpnja 2010.;

- iznos 73,09 EUR / 550,70 kn od 31. kolovoza 2010.;

- iznos 68,57 EUR / 516,62 kn od 01. listopada 2010.;

- iznos 61,29 EUR / 461,81 kn od 01. studenog 2010.;

- iznos 76,64 EUR / 577,46 kn od 30. studenog 2010.;

- iznos 96,17 EUR / 724,60 kn od 31. prosinca 2010.;

- iznos 82,34 EUR / 620,41 kn od 31. siječnja 2011;

- iznos 87,19 EUR / 656,95 kn od 02. ožujka 2011.;

- iznos 81,02 EUR / 610,48 kn od 01. travnja 2011.;

- iznos 82,13 EUR / 618,83 kn od 30. travnja 2011.;

- iznos 108,31 EUR / 816,07 kn od 31. svibnja 2011.;

- iznos 110,86 EUR / 835,29 kn od 30. lipnja 2011.;

- iznos 132,54 EUR / 998,64 kn od 01. kolovoza 2011.;

- iznos 121,32 EUR / 914,11 kn od 31. kolovoza 2011.;

- iznos 109,04 EUR / 821,58 kn od 30. rujna 2011.;

- iznos 107,36 EUR / 808,92 kn od 31. listopada 2011.;

- iznos 106,42 EUR / 801,81 kn od 30. studenog 2011.;

- iznos 112,26 EUR / 845,80 kn od 02. siječnja 2012.;

- iznos 117,35 EUR / 884,15 kn od 31. siječnja 2012.;

- iznos 118,03 EUR / 889,29 kn od 29. veljače 2012.;

- iznos 114,51 EUR / 862,76 kn od 31. ožujka 2012.;

- iznos 116,88 EUR / 880,67 kn od 30. travnja 2012.;

- iznos 118,51 EUR / 892,93 kn od 31. svibnja 2012.;

- iznos 115,78 EUR / 872,31 kn od 30. lipnja 2012.;

- iznos 116,49 EUR / 877,69 kn od 31. srpnja 2012.;

sve do isplate, od 30.08.2007. godine do 31.12.2007. godine po stopi zakonske zatezne kamate u visini od 15%, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi zakonske zatezne kamate propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69 da tužitelju SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.689,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prilikom donošenja pobijane presude sud počinio apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito zato što je izreka presude je nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, te su razlozi o odlučnim činjenicama u presudi i nejasni i proturječni, te zato što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ukazuje da zbroj pojedinačnih iznosa u specifikaciji tijeka kamata iskazan u EUR pod toč. I. izreke presude a koji u zbroju iznosi 3.241,61 EUR ne odgovora i ne doseže iznos koji sud u ukupnom iznosu navodi u nalogu sadržanom u točci I. izreke presude (3.241,63 EUR). Ukazuje da je sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi članka 154. i 155. ZPP, dok iz obrazloženja presude proizilazi da je zahtjev tužitelja usvojen u dijelu i to onom označenom u izreci. Ukazuje da sud odbijanje dijela tužbenog zahtjeva tužitelja nije odredio izrekom presude, na koji način je počinio daljnju apsolutno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pobliže opisanog kao pod točkom I. izreke, sud da je utvrdio ništenim iznos odobrenog kredita u kom dijelu ugovorna odredba članka 7. nije ništetna. Sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer je u obrazloženju presude utvrdio da je sporni ugovor o kreditu ovjeren kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda pod brojem OV-2867/07 dana 02. lipnja 2008., dok suprotno proizilazi iz dokumentacije u predmetu obzirom se radi o ugovoru koji je solemniziran kod javnog bilježnika, a sklopljen 17. srpnja 2007. a ne 13. srpnja 2007., a što je sve imalo i za posljedicu bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Tvrdi da je sud previsoko odredio iznos koji je točkom II. dosudio tužitelju, a sve to stoga što sud nije uzeo u obzir i negativne tečajne razlike u pojedinim vremenskim razdobljima, kada je plaćao manji iznos kredita od onog koji bi platio prema početnom tečaju. Tvrdi da je sud pogrešno odredio tijek zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose pobliže označene pod točkom II. izreke, jer je njihov tijek odredio od dana plaćanja, a ne najranije od prvog dana nakon dana plaćanja. I nadalje tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovoga postupka jer je ugovor u cijelosti ispunjen. Poziva se u predmetnom slučaju i na zabranu manjeg značaja. Tvrdi da se sud prvoga stupnja neosnovano poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Osporava i odluku o troškovima postupka i to posebno u odnosu na trošak sastava podneska od 6. prosinca 2021. u iznosu od 100 bodova, podneska od 13. svibnja 2022. u iznosu od 100 bodova, podneska od 15. kolovoza 2022. u iznosu od 100 bodova, te podneska od 27. veljače 2023. u iznosu od 100 bodova. Tvrdi da je sa svojom žalbom uspio, pa da mu svako pripadaju troškovi žalbenog postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu i rješenje preinači na način da tužbu tužitelja odbaci, podredno da je odbije kao neosnovanu odnosno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet spora (koji je po drugi put u fazi žalbenog postupka) je zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbi Ugovora o kreditu broj 918-50-4259163 koji je sklopljen između pravne prednice tužitelja (njegove sada pok. majke TU) kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 13. srpnja 2007., kojim je tužitelju odnosno njegovoj pravnoj prednici stavljen na raspolaganje iznos od 23.682,80 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, i to dijelu koji se odnosi na otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (članak 1.) i dio članka 7. Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita, te posljedično tome, isplatu pojedinačnih novčanih iznosa pobliže opisanih kao pod toč. II. izreke presude, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na te pojedinačno označene iznose, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, zbog preplate po tužitelju do koje je došlo primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Zahtjev tužitelja utemeljen je na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi donesenoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.).

5.1. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja utvrdio je slijedeće činjenično stanje i to:

- da je 13. srpnja 2007. između pravne prednice tužitelja njegove majke TU kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 918-50-4259163 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.682,80 CHF na rok otplate od 60 mjesečnih anuiteta;

- da se pravna prednica tužitelja sklopljenim ugovorom obvezala iznos kredita isplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula);

- da je pravna prednica tužitelja kredit podigla za kupnju osobnog vozila u koje svrhe ga je koristila pa da je potrošač, kao i da je kredit otplaćen u cijelosti ;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinka Ručevića (str. 171 do 173 spisa) proizilazi po pravnoj prednici tužitelja više plaćeni iznos od 24.424,43 kn/3.241,63 euro) koji predstavlja razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita;

- da je pravna prednica tužitelja njegova majka TU predmetnom tužbom ustala dana 15. srpnja 2021., da je ista tijekom trajanja predmetnog parničnog postupka preminula dana **.**.2021. te da je ovdje tužitelj kao jedini nasljednik preuzeo predmetni postupak.

5.2. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak, jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac, nije u potpunosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između pravne prednice tužitelja i tuženika, u kom su sadržane upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prvostupanjski sud ocjenjuje kako je vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda (sukladno odredbi članka. 502.c ZPP-a), zbog čega da su predmetne odredbe, i uz provođenja drugih predloženih dokaza (saslušanjem sada tužitelja), ništetne u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/2021., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

5.3. Obzirom da je utvrdio ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu (toč. I. izreke), sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio, te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.241.63 eur (radi se o iznosu koji proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke) i to s osnova valutne klauzule (razlika između iznosa koje je pravna prednica tužitelja stvarno plaćala i iznosa koje bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita) po prema pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO, pri čemu zatezna kamata na pojedine novčane iznose teče na način kako je to opisano u toč. II. izreke.

5.4. Konačno, sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja (članak 241. ZOO-a) uz obrazloženje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, koja zastara je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena sudu 15. srpnja 2021. Prigovor zastare sud otklanja i pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020-2 od 20. siječnja 2020.

6. Takva odluka suda prvoga stupnja djelomično je pravilna i zakonita.

7. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer je u obrazloženju presude naveo da je predmetni ugovor o kreditu ovjeren kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda pod brojem OV-2867/07 dana 2. lipnja 2008., a da suprotno proizilazi iz stanja predmeta, valja reći da je ta tvrdnja tuženika točna. Naime, iz stanja predmeta jasno proizilazi, što konačno nije niti sporno, da je predmet ovoga spora Ugovor o kreditu broj 918-50-4259163 sklopljen dana 13. srpnja 2007. između TU kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao davatelja kredita, koji je solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda pod brojem OV-22867/2007 dana 17. srpnja 2007., pa činjenica da je sud u obrazloženju presude konstatirao krivi broj ovjere toga ugovora te je naveo da je ugovor ovjeren a ne solemniziran od strane javnog bilježnika, nema za posljedicu takvu bitnu povredu postupka zbog koje predmetna presuda ne bi bila razumljiva i ne bi se moga ispitati, ali niti takvu bitnu povredu postupka (relativno bitna povreda postupka) koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost presude u tom dijelu.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno se prvostupanjski sud poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka istog prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i tuženik u spornom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18.

8.1. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke - među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07), pri čemu valja reći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju pravna prednica tužitelja nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom slučaju.

8.2. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.3. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP. Stoga su, bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

8.4. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

8.5. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

8.6. Dakle, obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, tada je tuženik je dužan dokazati u pojedinačnoj parnici da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da su ovdje konkretno poravnoj prednici tuženika dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, što tijekom postupka nije učinjeno.

8.7. Slijedom navedenoga, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula (članak 7. Ugovora), ali nisu ništetne u dijelu koji se odnosi na odredbu članka 1. Ugovora (na tu okolnost žalba pravilno ukazuje), jer je tom odredbom određen iznos kredita - glavnica i to prema srednjem tečaju kreditora odnosno banke na dan korištenja, a ne dospijeća kako je to utanačeno člankom 7. istoga Ugovora. Stoga je u tom dijelu pravne osnove spora žalbu tuženika valjalo prihvatiti i presudu u tom dijelu preinačiti sukladno odredbi članka 373. stavak 3. ZPP na način da je taj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti kao neosnovan.

9. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja nije pravilno primijenio odredbe ZZP i Direktivu 93/13/EZ, zaključujući da predmetne ugovorne odredbe dovode od neravnoteže ugovornih strana na štetu tužitelja, valja reći da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ - koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti vezane za valutu CHF kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja, jer je u predmetnom slučaju sav rizik tečajnih razlika „prebačen“ na tužitelja kao korisnika krediti, a što ima za posljedicu da unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita odnosno tužitelja – ne radi se o dispozitivnoj odredbi koja je neutralna, pa ulazi u područje primjene Direktive 93/13/EEZ i podliježe ispitivanju nepoštenosti.

10. Sud prvoga stupnja suprotno žalbenim navodima tuženika pravilnom primjenom odredbi ZZP/07 te odredbe članka 323. stavak 1. u vezi odredbe članak 1111. ZOO pravilno je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je više naplatio osnovom dijela ništetnih ugovornih odredbi. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koga parnične stranke prihvaćaju i na koga konačno primjedbi nemaju.

11. Međutim, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, jer je pobijana presuda u točki II. izreke nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude.

11.1. Naime, tuženiku je naloženo da isplati tužitelju iznos od 3.241,63 eur. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupno preplaćeni iznos razlike na ime valutne klauzule upravo iznos od 3.241.61 eur koji čini zbroj pojedinačno određenih iznosa. U odnosu na navedeno ovaj je sud, primjenom odredbe članka 373.a stavak 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu u toč. II. izreke odlučio kao u izreci ove presude.

11.2. Na taj iznos tuženik je dužan platiti zakonske zatezne kamate tužitelju koje teku od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj i kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan je platiti zatezne kamate od stjecanja (članka 1115. ZOO/05), jer je kao sastavljač ugovora, obzirom na odredbu članka 87. ZZP već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne, pa da mu sve ono što je temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

11.3. Iako sud prvoga stupnja u obrazloženju svoje odluke navodi da zatezne kamate na presuđene pojedinačne iznose teku od dana plaćanja, te da su stranke učinile nespornim sam tijek kamata na glavnicu, valja reći da iz stanja predmeta ne proizilazi nikakva suglasnost parničnih stranaka u pogledu tijeka zatezne kamate. Obzirom iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze datumi izvršenog plaćanja pojedinih anuiteta kredita, to tužitelju na utužene novčane iznose (koji su u skladu s nalazom vještaka) pripada zakonska zatezna kamata (sukladno odredbi članka 29. ZOO/05) najranije od prvog slijedećeg dana od dana izvršenog plaćanja pa do isplate, a ne kako je to sud prvoga stupnja odlučio točki II. izreke, pa je žalbu tuženika u tom dijelu valjao prihvatiti i presudu u tom dijelu valjalo preinačiti te odlučiti kao u izreci ove presude (članak 373. točka 3. ZPP).

11.4. Pritom, tuženik u žalbi neosnovano ističe da je sud trebao uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog. To stoga što se u predmetnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe članka 1111. ZOO/05, pa je tuženik dužan tužitelju vratiti baš onaj iznos kojeg je pravna prednica tužitelja platila bez osnove, bez umanjenja za negativne razlike, jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja. Ovdje se posebno ističe da nisu postojali nikakvi opravdani razlozi da sud prilikom odlučivanja o visini zahtjeva tužitelja isti umanji za negativne tečajne razlike, jer tuženik kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu (koji je djelomično utvrđeni ništetnim) nije u tom pravcu postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

12. Ne može se prihvatiti tvrdnja tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, točno je da odredba članka. 326. stavak 2. ZOO/05 propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen. Međutim, u konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Stoga je taj prigovor tuženika neutemeljen, jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

13. Ovdje se posebno ističe, da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku, a kako je to pravilno utvrdio sud prvoga stupnja, nije protekao zastarni rok od 5 godina, u kom roku se zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO/05).

14. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka tvrdeći da je pogrešno utemeljena na odredbama materijalnoga prava a osporava i njenu visinu posebno u dijelu koji se odnosi na naknadu troška sastava podneska od 6. prosinca 2021., od 13. svibnja 2022., od 15. kolovoza 2022. i od 27. veljače 2023.

14.1. Žalba tuženika u tom dijelu djelomično je osnovana.

14.2. Naime, obzirom na konačni uspjeh tužitelja sa svojim tužbenim zahtjevom odluku o troškovima postupka valja utemeljiti se na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP. To stoga što tužitelj sa svojim zahtjevom nije uspio u neznatnom dijelu jer je pobijana presuda preinačena u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate na priznate novčane iznose, a njegov neuspjeh je neznatan i u odnosu na točku I. izreke, kojom je odbijen zahtjev za utvrđenjem ništetnosti točke 1. Ugovora o kreditu, obzirom je zahtijevano utvrđenje fakultativne naravi što nije obavezan dio tužbenog zahtjeva obzirom sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Na tužiteljev konačan uspjeh u sporu ne utječe niti činjenica je njegov zahtjev odbijen u dijelu točke II. izreke, jer se radi o zahtjevu u odnosu na koji je tužitelj odbijen s iznosom od 0,02 eur.

14.3. Odluka o troškovima postupka po svojoj visini pravilna je i valjano obrazložena u odnosu na trošak sastava podneska od 6. prosinca 2021. (očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu) , jer se i po stavu ovoga suda drugoga stupnja radi o trošku koji tužitelju pripada sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 42/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarife) a taj trošak tužitelju pripada sukladno istom tarifnom broju i za sastav podneska od 27. veljače 2023. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i konačno postavljanje zahtjeva u skladu s nalazom vještaka).

14.4. Tužitelju za trošak sastava podneska od 13. svibnja 2022. ne pripada trošak prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, već prema Tbr. 8. točka 4. Tarife - 25 bodova, a trošak u toj visini pripada mu i za sastav podneska od 22. kolovoza 2022. (radi se o podnesku koji je tužitelj pravilno datirao, a sud je pogrešno naveo da se radi o trošku od 15. kolovoza 2022.).

14.5. Dakle, trošak tužitelja koji je u preostalom dijelu pravilno odmjeren valjalo je umanjiti za iznos od 150 bodova uvećano za PDV-e ili 375,00 eur, iz čega proizlazi da tužitelju konačno pripada trošak postupka u iznosu od 2.314,95 eur, dok se zahtjev tužitelja preko tog priznato iznosa do konačno suđenog (2.689,95 eur) odbija kao neosnovan.

14.6. Obzirom na sve gore navedeno, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

15. Obzirom je tuženik sa svojom žalbom uspio u neznatnom dijelu, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadom troška sastava žalbe temeljem odredbe članka 166. stavak 1. u vezi s članak 154. stavak 5. ZPP.

U Puli-Pola 17. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić