Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-294/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Larisi Gačanin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ON iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Miškić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-266/2024-7 od 7. veljače 2025., 17. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-266/2024-7 od 7. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

2. Protiv tog rješenja žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, odnosno podredno da se isto ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjskog rješenja do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:

- da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate stečenog bez osnove na temelju odredbe čl. 3. i čl. 11. st. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između parničnih stranaka 15. prosinca 2006.,

- da je u odgovoru na tužbu tuženik, između ostalog, istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika,

- da u konkretnome slučaju tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca,

- da je odredba čl. 14. predmetnog ugovora sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

6. Pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, odredbe čl. 53. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22., 59/23.), te odredbe čl. 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prvostupanjski sud zaključuje da je takva prorogacijska klauzula iz Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna. Navedeno iz razloga jer se o istoj nije posebno pregovaralo te, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, tužiteljica bi, radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora, bila u obvezi putovati u Zagreb, a što bi rezultiralo povećanim troškovima u vidu troškova putovanja, kao i potrebno vrijeme za isto.

7. Pozivom na odredbu čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/26. - dalje u tekstu: ZPK), čl. 2. st. 1. toč. VIII. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj: 67/18., 21/22.) te pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj Grl-143/19 od

11. prosinca 2019., donosi pobijano rješenje.

8. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je isto moguće ispitati. Također, u predmetnom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna, slijedom čega je odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti kao neosnovan, iako se pritom pogrešno pozvao na odredbu čl. 19.l ZPK-a. Međutim, navedeno nije utjecalo na pravilost i zakonitost pobijanog rješenja, sve iz razloga kako slijedi.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Uzimajući u obzir sadržaj prethodno citirane odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, a koje se sadržajno iste odredbe nalaze i u nastavnim zakonima kojima je regulirana materija zaštite potrošača, kao i relevantne odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao u pobijanom rješenju, a s čijim je sadržajem usklađeno nacionalno zakonodavstvu u pogledu zaštite potrošača, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti predmetne prorogacijske klauzule.

13. U konkretnom slučaju nije sporno da su stranke čl. 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, što tuženik niti ne osporava, a niti je suprotno dokazao.

14. Predmetna odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedeno iz razloga jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa] pa bi ista, radi zaštite svojih interesa i ostvarenja svojih prava, trebala putovati u Zagreb, u kojem slučaju bi, uzimajući u obzir udaljenost između mjesta njezina prebivališta i [adresa] (190 km u jednom smjeru), bila izvrgnuta većim financijskim troškovima i potrebni ulaganja dodatnog vremena, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

15. Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj.

16. Uzimajući u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj podružnici u [adresa], ima se smatrati, suprotno žalbenim navodima, da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika pa je sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica. Budući da je tužiteljica podnijela tužbu Općinskom sudu u Slavonskom Brodu time je iskoristila svoje pravo izbora, slijedom čega je taj sud nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

17. S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilna je i odluka o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika. Pritom na pravilnost i zakonitost pobijane odluke ne utječe okolnost da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 19.l ZPK-a (koja se odnosi na sporove s međunarodnim elementom) budući da bi i pravilnom odredbi ZPP-a o mjesnoj nadležnosti suda odluka u predmetu bila jednaka.

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci rješenja.

19. Tuženik nije uspio žalbom, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

Rijeka 17. ožujka 2025.

Sudac

Larisa Gačanin