R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-107/2021-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 4. veljače 2025. provedene u prisutnosti punomoćnice tužitelja LČ, odvjetničke vježbenice, i zamjenice punomoćnika tuženika Julijane Jarić, odvjetnice, nakon javne objave presude, 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-4872620 od 12. svibnja 2008. godine sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditora i tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 16.864,63 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 3.379,23 eura (slovima: tri tisuće tristo sedamdeset devet eura i dvadeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-2,76 eur od dana 01.07.2008. do isplate,

-1,66 eur od dana 01.10.2008. do isplate,

-15,48 eur od dana 01.11.2008. do isplate,

-6,22 eur od dana 01.12.2008. do isplate,

-17,99 eur od dana 01.01.2009. do isplate,

-19,79 eur od dana 01.02.2009. do isplate,

-20,61 eur od dana 01.03.2009. do isplate,

-15,64 eur od dana 01.04.2009. do isplate,

-16,16 eur od dana 01.05.2009. do isplate,

-12,70 eur od dana 01.06.2009. do isplate,

-10,19 eur od dana 01.07.2009. do isplate,

-10,96 eur od dana 01.08.2009. do isplate,

-12,41 eur od dana 01.09.2009. do isplate,

-12,38 eur od dana 01.10.2009. do isplate,

-11,07 eur od dana 01.11.2009. do isplate,

-13,76 eur od dana 01.12.2009. do isplate,

-15,93 eur od dana 01.01.2010. do isplate,

-18,98 eur od dana 01.02.2010. do isplate,

-18,39 eur od dana 01.03.2010. do isplate,

-22,51 eur od dana 01.04.2010. do isplate,

-21,84 eur od dana 01.05.2010. do isplate,

-23,42 eur od dana 01.06.2010. do isplate,

-36,39 eur od dana 01.07.2010. do isplate,

-33,83 eur od dana 01.08.2010. do isplate,

-42,03 eur od dana 01.09.2010. do isplate,

-39,33 eur od dana 01.10.2010. do isplate,

-34,92 eur od dana 01.11.2010. do isplate,

-44,53 eur od dana 01.12.2010. do isplate,

-56,71 eur od dana 01.01.2011. do isplate,

-48,25 eur od dana 01.02.2011. do isplate,

-51,36 eur od dana 01.03.2011. do isplate,

-47,65 eur od dana 01.04.2011. do isplate,

-48,44 eur od dana 01.05.2011. do isplate,

-64,74 eur od dana 01.06.2011. do isplate,

-66,43 eur od dana 01.07.2011. do isplate,

-80,29 eur od dana 01.08.2011. do isplate,

-73,44 eur od dana 01.09.2011. do isplate,

-65,95 eur od dana 01.10.2011. do isplate,

-65,99 eur od dana 01.11.2011. do isplate,

-65,42 eur od dana 01.12.2011. do isplate,

-69,01 eur od dana 01.01.2012. do isplate,

-72,14 eur od dana 01.02.2012. do isplate,

-72,57 eur od dana 01.03.2012. do isplate,

-70,42 eur od dana 01.04.2012. do isplate,

-71,89 eur od dana 01.05.2012. do isplate,

-72,90 eur od dana 01.06.2012. do isplate,

-71,23 eur od dana 01.07.2012. do isplate,

-71,68 eur od dana 01.08.2012. do isplate,

-70,43 eur od dana 01.09.2012. do isplate,

-67,72 eur od dana 01.10.2012. do isplate,

-70,63 eur od dana 01.11.2012. do isplate,

-72,03 eur od dana 01.12.2012. do isplate,

-71,06 eur od dana 01.01.2013. do isplate,

-65,61 eur od dana 01.02.2013. do isplate,

-70,26 eur od dana 01.03.2013. do isplate,

-70,68 eur od dana 01.04.2013. do isplate,

-68,86 eur od dana 01.05.2013. do isplate,

-63,21 eur od dana 01.06.2013. do isplate,

-63,08 eur od dana 01.07.2013. do isplate,

-64,48 eur od dana 01.08.2013. do isplate,

-66,72 eur od dana 01.09.2013. do isplate,

-69,82 eur od dana 01.10.2013. do isplate,

-68,23 eur od dana 01.11.2013. do isplate,

-69,37 eur od dana 01.12.2013. do isplate,

-70,66 eur od dana 01.01.2014. do isplate,

-71,47 eur od dana 01.02.2014. do isplate,

-73,16 eur od dana 01.03.2014. do isplate,

-72,62 eur od dana 01.04.2014. do isplate,

-70,77 eur od dana 01.05.2014. do isplate,

-69,95 eur od dana 01.06.2014. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 3.655,24 eur (slovima: tri tisuće šesto pedeset pet eura i dvadeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor mjesne nadležnosti ovog suda.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu), te je povučen dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 929,06 eur (7.000,00 kn).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 12. svibnja 2008. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50-4872620, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 16.864,63 CHF po srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja od 72 mjeseca. Kredit je isplaćen tužitelju 16. svibnja 2008. godine. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća. Prvi anuitet dospio je na naplatu 30. lipnja 2008. godine, a svaki sljedeći zadnjeg dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,75% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je otplatio predmetni kredit. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 4. izreke, utvrđuje se da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 30. lipnja 2008. godine do 31. svibnja 2014. godine, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, predlaže se sudu po provedenom postupku donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-4872620, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Robert Anton Čečatka, pod brojem OV-4044/08, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina PČ, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od šest godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, i to dana 19.02.2021. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a. Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 4872620 od 12. svibnja 2008., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Tuženik je povukao dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka, javnog bilježnika Roberta-Antona Čečatke.

4. Tužitelj je podneskom od 11. ožujka 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4.2. Sud je tužiteljici dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), radi cjelovitog rješenja spora među strankama i radi činjenice da je preinaka tužbe izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka zbog toga što je Nalaz financijskog vještaka dostavljen u spis tijekom glavne rasprave.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-4872620 od 12. svibnja 2008. na iznos od CHF 16.864,63 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 12. svibnja 2008., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare utuženog tužbenog zahtjeva te preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

7.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom u [adresa]. Tada, a i sada živi na području [adresa]. Pri zaključenju Ugovora o kreditu nije razgovarano o nadležnosti suda u slučaju spora. U vrijeme zaključenja Ugovora živio je u Slobodici gdje i sada živi. Nadalje, iz iskaza je utvrđeno da bi za tužitelja predstavljalo poteškoću da vodi ovaj postupak pred sudom u Zagrebu, i financijske naravi i gubio bi puno više vremena. Pri zaključenja Ugovora nitko mu nije rekao da može neku odredbu u Ugovoru o kreditu mijenjati.

7.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. ZPP-a.

7.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužitelju vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

7.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 3.379,23 eur glede promjene tečaja CHF. Glede negativne razlike vještak je utvrdio iznos od 3.378,74 eur.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu kod tuženika dobio napisani Ugovor i rečeno mu je da ga potpiše. Nitko mu nije rekao da bi mogao neku odredbu u Ugovoru o kreditu promijeniti. Tužitelj ne zna da li je Ugovor zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. Zna da je zaključio Ugovor po kojem je bilo određeno da se otplate kredita plaćaju prema tečaju CHF-a na dan plaćanja kredita. U banci mu nisu rekli da je za njega povećan rizik jer zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i otplate kredita veže za tečaj CHF-a na dan plaćanja. U banci tužitelju nitko nije rekao da HNB nema utjecaja na tečaj švicarskoga franka. U banci mu nisu rekli da se tečaj može mijenjati na više prilikom otplate kredita, ali zna da se rata kredita stalno mijenjala na više. Prije zaključenja ovoga Ugovora tužitelj nije išao u drugu banku da bi se raspitivao o uvjetima kredita. U autokući su ga uputili da ide u banku u kojoj je zaključio Ugovor o kreditu. Kada je zaključio Ugovor, u tom trenutku bio je zadovoljan s ugovorenim uvjetima. Nitko mu nije rekao da će se rate kredita mijenjati u odnosu na tečaj, kada je zaključio Ugovor. Tužitelj je iskazao da on nije pravnik da bi mogao razumjeti odredbe Ugovora, a prilikom zaključenja Ugovora dobio je hrpu papira. Nikada prije nije uzimao kredit, a sada više nema povjerenja u banku. Kredit je uredno isplatio. U vrijeme zaključenja Ugovora nije imao nikakav obrt, nije imao niti ikakav udio u trgovačkom društvu. Automobil nije koristio kao poreznu olakšicu, koristio ga je samo za odlazak na posao.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 26. veljače 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također, niti prigovor zastare glede preinačenog dijela tužbenog zahtjeva nije osnovan jer se radi o istoj činjeničnoj pravnoj osnovi, a sud je već utvrdio da osnovni tužbeni zahtjev nije u zastari.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužitelj i tužena zaključili 12. svibnja 2008. Ugovor o kreditu broj 918-50-4872620 u kunskoj protuvrijednosti 16.864,63 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,75 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita je 72 mjeseca. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 30.06.2008. Kredit je isplaćen 16.05.2008. Kredit je otplaćen u cijelosti. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu vještak je utvrdio da je tužena primjenjivala slijedeće kamatne stope u razdoblju 16.05.2008. do 31.05.2014.: od 16.05.2008. kamatna stopa iznosila je 6,75%, od 01.03.2007. kamatna stopa iznosila je 7,75%, od 01.07.2011. kamatna stopa iznosila je 7,00%, i od 01.10.2011. kamatna stopa iznosila je 6,75%.

13.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka na okolnost tečajnih razlika iz tužbenog zahtjeva utvrđeno je, a na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna, tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 30.06.2008. g. do 31.05.2014. u ukupnom iznosu 25.460,78 kn/ 3.379,23 EUR. Tečajne razlike u kunama po mjesecima iskazane su u stupcu 14 tabličnog pregleda (Tablica 1 Nalaza i mišljenja). Tečajne razlike u EUR po mjesecima iskazane su u stupcu 19 tabličnog pregleda (Tablica 1 Nalaza i mišljenja). Na okolnost tečajnih razlika uvažavajući tzv. negativne razlike, vještak je utvrdio iznos od 25.457,09 kn/ 3.378,74 EUR.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Glede dijela Nalaza i mišljenja u kojem je vještak govorio o negativnoj razlici, za sud nije relevantan.

16.1. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

17. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 3.655,24 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sudske pristojbe na tužbu u iznosu 80,24 eur, sastav tužbe 19. veljače 2021. 200,00 eur, trošak financijskog vještačenja u iznosu 450,00 eur, zastupanje na ročištima 31. svibnja 2022., 8. rujna 2023., 30. rujna 2024. i 21. studenog 2024. 4x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 5. svibnja 2021., 12. kolovoza 2021., 2. rujna 2022. i 11. ožujka 2024. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastav podnesaka 20. ožujka 2024. i 4. travnja 2024. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 2.OT. PDV iznosi 625,00 eur.

17.1. Nije osnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova zbog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva iz podneska tuženika od 13. lipnja 2022.

17.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-2603/11-2 od 19. veljače 2013. (kao i Rev x-650/14-2 od 8. siječnja 2015.), citira se: „kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). U konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 23.000,00 kn ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 30.000,00 kn“.

17.3. U ovome slučaju, ponavlja se, smanjenje tužbenog zahtjeva nije bila od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je, prema Tarifi, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, a što posljedično znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi pa on nema pravo niti na naknadu istih od protivne strane.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. ožujka 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.