Poslovni broj: P.540/2021-

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik KO, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 17. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice te punomoćnice tuženika, 17. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:266-301/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku pod posl. br. OU 826/06-1 od 28. rujna 2006. godine u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 129.418,96 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od dana koji slijedi nakon niže naznačenog datuma dospijeća i to:

- na iznos od 153,31 EUR od 7.4.2010.

- na iznos od 345,54 EUR od 7.5.2010.

- na iznos od 392,53 EUR od 7.6.2010.

- na iznos od 542,96 EUR od 7.7.2010.

- na iznos od 439,04 EUR od 7.8.2010.

- na iznos od 684,92 EUR od 7.9.2010.

- na iznos od 614,49 EUR od 6.10.2010.

- na iznos od 579,00 EUR od 8.11.2010.

- na iznos od 764,19 EUR od 7.12.2010.

- na iznos od 921,51 EUR od 7.1.2011.

- na iznos od 806,43 EUR od 7.2.2011.

- na iznos od 809,23 EUR od 29.3.2011.

- na iznos od 775,29 EUR od 7.4.2011.

- na iznos od 969,23 EUR od 7.5.2011.

- na iznos od 1.205,56 EUR od 16.7.2011.

- na iznos od 1.250,70 EUR od 30.7.2011.

- na iznos od 1.551,45 EUR od 6.8.2011.

- na iznos od 1.391,85 EUR od 7.9.2011.

- na iznos od 1.079,37 EUR od 7.10.2011.

- na iznos od 1.147,75 EUR od 30.11.2011.

- na iznos od 1.146,79 EUR od 22.12.2011.

- na iznos od 111.847,82 EUR od 22.12.2011.

sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 13.033,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

i

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb i da su parnične stranke sklopile 26. rujna 2006. Ugovor o kreditu broj: 266- 301/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku pod posl. br. OU 826/06-1 od 28. rujna 2006. (dalje: Ugovor) i da je ugovoreni iznos kredita bio 739.700,00 CHF. Nadalje, ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Ukazuje i da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan dok je svojom odlukom i rješenjem od 3. veljače 2021. pod posl. br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-

III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. čime se potvrđuje da je ispravno postupio Visoki trgovački sud Republike hrvatske kada je presudom od 14. lipnja 2018. odbio žalbe kao neosnovane i još jednom potvrdio osporenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik (kao i tuženik u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) ugovaranjem, u utuženom razdoblju, nepoštenih (ništetnih) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka a da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03.rujna 2019. odbio reviziju tuženika kao neosnovanu. Navodi i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također navodi i da je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu nametnuta od strane tuženika o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom i tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF a da se upravo odredbama članka 2., 4. i dr. tužiteljevog Ugovora o kreditu način otplate anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka. Navodi i da nastavno na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe dok je visinu tužbenog zahtjeva tužitelj odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe, a predlaže se u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni pravni odnos, te potom provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a po provođenju kojeg tužitelj zadržava pravo precizirati svoj tužbeni zahtjev u skladu s istim.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 266-301/2006 dana 26. rujna 2006. dok se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Navodi da kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i da je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji kao i da odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju a da je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koji stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja i nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima a da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Navodi i da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 15 godina i da je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF dok promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Ističe i da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule, da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita i kojim člankom je određeno da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. U cijelosti osporava i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena stoga ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo dok je nesporno da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF dok tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti i ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate navodeći da se sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe dok sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe i s obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora to tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare u slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, stoga tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a a da je osnovna zadaća suda suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje a budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule kao i da pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

3. Podneskom od 13. veljače 2025., tužiteljica je slijedom dostavljenog joj vještačenja uskladila svoj tužbeni zahtjev.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj: 266-301/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. rujna 2006. (list 7-19 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 30.prosinca 2014. (list 20 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30.rujna 2006. do 30.prosinca 2014. (list 21 spisa), specifikaciju uplata od 5.siječnja 2015. (list 22-25 spisa), pregled prometa za klijenta od 30.prosinca 2014. (list 26-34 spisa), otplatni plan od 27.rujna 2006. (list 35-38 spisa), otplatni plan od 30.prosinca 2014. (list 39-40 spisa), izjava IOI (list 57-61 spisa), vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Mačus d.o.o. (list 113-123 spisa) te saslušanjem svjedokinje RO (list 170-171 spisa) i tužiteljice IO (list 171 spisa).

4.1. Pregledom ugovora o kreditu broj 266-301/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. rujna 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 739.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita za kupovinu kuće, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, da je čl. 3 Ugovora ugovorena kamata 4,99 % dekurzivno godišnje i da se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i da su uključene u anuitete dok je čl. 4 Ugovora ugovoren rok otplate kredita od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu kao i da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 5.819,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-ŽBank d.d. na dan plaćanja kao i da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

4.2. Uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 30.prosinca 2014. utvrđeno je da je prikazan pregled promjena kamatnih stopa za razdoblje od 29.rujna 2006. do 23.prosinca 2011. za broj ugovora 266-301/2006, broj partije 25312927.

4.3. Pregledom obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30.rujna 2006. do 30.prosinca 2014. utvrđeno je da naplata dospjele glavnice iznosi 4.361.463,33 kuna, naplata redovne kamate iznosi 1.008.803,74 kuna, naplata troška iznosi 85.913,76 kuna i naplata zatezne kamate iznosi 2.286,31 kuna.

4.4. Uvidom u specifikaciju uplata od 5.siječnja 2015. utvrđeni su datumi uplate, iznos uplate i valuta za broj ugovora:266-301/2006.

4.5.Uvidom u pregled prometa za klijenta od 30.prosinca 2014. utvrđeni su datumi valute, knjiženja, valute, vrste prometa, iznos dugovanja, potraživanja i nedospjeli saldo glavnice za tužiteljicu kao korisnika kredita po ugovoru o kreditu broj:266- 301/2006, partija 25312927.

4.6. Uvidom u otplatni plan od 27.rujna 2006. utvrđeni su datumi dospjeća, iznos isplate kredita, iznos otplatne rate, iznos otplatne kvote, iznos uplate kamate, iznos druge uplate, iznos stanja kredita i redni broj rate za razdoblje od 27.rujna 2006. do 30.rujna 2021.

4.7. Uvidom u otplatni plan od 30.prosinca 2014. utvrđeni su datumi dospjeća, iznos kamata uvećanih za razduženja, visina kamate, iznos redovnih kamata i iznos razduženja te stanje kredita za razdoblje od 31.listopada 2006. do 22.prosinca 2011.

4.8. Saslušana svjedokinja RO je iskazala da je obrađivala kredit od tužiteljice i da koliko se sjeća da se radilo o kreditu za kupnju kuće. Nadalje je iskazala da se ne može točno sjetiti svih detalja, ali da su općenito klijentima objašnjavali kako se kredit otplaćuje u određenoj valuti na dan plaćanja po misli srednjem tečaju, da je u početku bilo HNB, a kasnije da je bilo po srednjem tečaju Hypo banke. Također je iskazala da se ne može sjetit da li je tužiteljica mogla sklopiti ugovor u nekoj drugoj valuti odnosno da li joj je ponuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti, ali da su u to vrijeme imali kreditnu liniju vezano uz tečaj EURA sa fiksnom kamatnom stopom prvih 5 godina od 7,25 % i da su svi klijenti mogli pregovarati o marži koju je određena osoba mogla smanjiti na određeni postotak kao i o trošku obrade kredita i trošku prijevremene otplate dok se ne može sjetiti o čemu je točno pregovarala tužiteljica, ali svakako da je u ugovoru o kreditu sve naznačeno, odnosno u ugovoru o kreditu je pisalo kolika je bila ugovorena kamata međutim u kreditnom prijedlogu je bilo naznačeno za koliko se smanjuje i tko to odobrava. Također je iskazala da se ne sjeća je li davala ikakva pojašnjenja vezano uz rizike valutne klauzule, ali je općenito davala pojašnjenja da ovisi o tečaju kretanja valute dok je ugovor o kreditu sastavila pravna služba.

4.9. Saslušana tužiteljica IO je iskazala da su poznavali direktora poslovnice Hypo Alpe Adria banke ŠO, a i da su bili klijenti Hypo Alpe Adria banke te da su iz navedenog razloga tamo pošli dignuti kredit za kuću koji je suprug vodio. Nadalje je iskazala da im nije nuđen kredit u nikakvoj drugoj valuti osim u CHF, da je ugovor pročitala i da joj je bilo jasno onoliko koliko joj je moglo biti jasno a to je kolika je kamata i kolika je rata koju mora otplaćivati. Iskazala je i da su kredit digli na 15 godina i da im je rata kredita bila 28.000,00 kuna da bi se s vremenom zbog rasta tečaja skoro udvostručila i došla na 44.000,00 kuna a što je utjecalo na egzistenciju nje i njezine obitelji te je starijeg sina morala vratiti sa fakulteta, a mlađi se nije mogao ni upisati na fakultet. Također je iskazala da su išli nakon toga u banku da im produži rok otplate na 25 godina kako bi mogli otplaćivati navedeni kredit, međutim da kada je došao procjenitelj od banke da je procijenio kuću na duplo manji iznos nego što je to bilo kad su kupovali kuću i da iz tog razloga im nisu mogli produžiti rok otplate kredita te su nakon toga otišli u Sberbanku gdje su im odobrili kredit na 26 godina tako da kredit koji su podigli 2006. otplaćuju još uvijek i otplaćivati će ga sve do 2037. odnosno da su produljili kredit sa 15 na 31 godinu kako bi mogli vraćati rate kredita. Nadalje je iskazala da nisu dobivali nikakve obavijesti od banke osim kad bi ona pošla u banku i vidjela da je rata porasla za par tisuća kuna, a nitko joj nije davao nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu niti u banci niti kod javnoga bilježnika a niti su pregovarali o pojedinim stavkama ugovora s obzirom da su poznavali direktora poslovnice vjerovali su mu da su dobili najbolju opciju. Također je iskazala da je kuća kupljenja isključivo za potrebe obitelji, da su nakon 18 godina braka ona i suprug uspjeli kupit kuću za svoje troje djece a koja kuća je bila četverosobna, dakle imala je 4 sobe.

5. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

6. Među strankama je nesporno da su 28. rujna 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 266-301/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 739.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita za kupovinu kuće, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, da je čl. 3 Ugovora ugovorena kamata 4,99 % dekurzivno godišnje i da se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i da su uključene u anuitete dok je čl. 4 Ugovora ugovoren rok otplate kredita od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu kao i da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 5.819,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-ŽBank d.d. na dan plaćanja kao i da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

6.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara pojedinačnih potraživanja tužitelja, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja.

7. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

8. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

9. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

10. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

13. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

15. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorene valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

18. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

19. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Mačus d.o.o.

20.1. U nalazu i mišljenju od 26. studenog 2024. vještakinja je prikazala izračun pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog u iznosu od 132.348,49 EUR, negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog u iznosu od 2.929,53 EUR kao i neto pretplatu tečaja kao razliku pozitivnih i negativnih tečajnih razlika u iznosu od 129.418,96 EUR.

21. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21.1. S obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan i odlučeno je kao u II. izreke.

22. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužiteljice koja je iskazala da da su poznavali direktora poslovnice Hypo Alpe Adria banke i da su bili klijenti Hypo Alpe Adria banke te da su iz navedenog razloga tamo pošli dignuti kredit za kuću koji je suprug vodio, da im nije nuđen kredit u nikakvoj drugoj valuti osim u CHF, da je ugovor pročitala i da joj je bilo jasno onoliko koliko joj je moglo biti jasno a to je kolika je kamata i kolika je rata koju mora otplaćivati, da su kredit digli na 15 godina i da im je rata kredita bila 28.000,00 kuna da bi se s vremenom zbog rasta tečaja skoro udvostručila i došla na 44.000,00 kuna a što je utjecalo na egzistenciju nje i njezine obitelji te je starijeg sina morala vratiti sa fakulteta, a mlađi se nije mogao ni upisati na fakultet, da su išli nakon toga u banku da im produži rok otplate na 25 godina kako bi mogli otplaćivati navedeni kredit, međutim da kada je došao procjenitelj od banke da je procijenio kuću na duplo manji iznos nego što je to bilo kad su kupovali kuću i da iz tog razloga im nisu mogli produžiti rok otplate kredita te su nakon toga otišli u Sberbanku gdje su im odobrili kredit na 26 godina tako da kredit koji su podigli 2006. otplaćuju još uvijek i otplaćivati će ga sve do 2037., da nisu dobivali nikakve obavijesti od banke, da joj nitko nije davao nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu niti u banci niti kod javnoga bilježnika a niti su pregovarali o pojedinim stavkama ugovora s obzirom da su poznavali direktora poslovnice i vjerovali su mu da su dobili najbolju opciju kao i da je kuća kupljenja isključivo za potrebe obitelji, da su nakon 18 godina braka ona i suprug uspjeli kupit kuću za svoje troje djece a koja kuća je bila četverosobna, dakle imala je 4 sobe, zaključak je ovoga suda da je tužiteljica u trenutku sklpanja predmetnog Ugovora bila potrošač pa da se na istu primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da tužitelj prilikom potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će kamatna stopa biti tijekom otplate kredite, a visina kamatne stope prema stavu ovog suda nije ni odrediva sukladno čl. 272 ZOO-a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu propisani kriteriji za odredivost, odnosno ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao i da se o odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode a nitko pa ni tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun.

24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bila nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu, te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I. i II. Izreke.

25. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem obzirom je tužitelj u tužbi predložio zatražiti od tuženika dostavu sve dokumentacije koju posjeduje obzirom je visinu tužbenog zahtjeva odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje te iskazao da zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem smatrajući da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije imao sve potrebne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a uzimajući u obzir i usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26.studenog 2021.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).

27. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 20.listopada 2022. i 13.veljače 2025. te za zastupanje na ročištima 28.ožujka 2023. i 17.veljače 2025. u iznosu od po 1.948,24 EUR, te zastupanje na ročištu 31. listopada 2022. u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu od 2.460,30 EUR što iznosi ukupno 12.301,50 EUR i tome valja dodati 400,00 EUR kuna plaćenih na ime financijskog vještačenja i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 331,80 EUR pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 13.033,30 EUR (točka III. izreke).

U Dubrovniku, 17. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika